H.A.D.L. by Stanka Gjurić

utorak, 05.08.2014.

O filmu 'Duga mračna noć' redatelja Antuna Vrdoljaka

Tekst iz moje dvojezične knjige dnevničke proze 'Dnevnik vodonoše/The Diary of an Aquarian' iz 2010.:


Jučer po treći put na Vrdoljakovu filmu «Duga mračna noć». Kolosalno! Naravno, svaki put proučavam i svoje reakcije na film: hoću li na istim mjestima zasuziti, opaziti što novo ili na drukčiji način doživjeti ono isto; preusmjeriti pozornost na mjesta koja oko ne nalazi po vlastitom nalogu percepcije, svoje vizualne prijemčivosti i dosljednosti. I doista, tri scene koje me uvijek podjednako ganu su ona masovna u kojoj se mladež kroz pjesmu složno odupire nepravednosti i nasilju, zatim moment kada se Višnjić i Navojec rastaju, i dok mu Navojec (Mata),dok je već odmakao, dovikuje: «Znao sam ja da me voliš, al nisam znao koliko!,», te ona Dudekova scena uz kočiju. Ove su me se tri scene, sad je to nepobitno, najviše dojmile. I još ovo: onaj dječak na kraju, kad se Višnjić vraća kući iz zatvora, mogla bih slobodno reći: najljepše je dijete koje sam ikada vidjela. Tu senzualnost koju taj dečkić posjeduje je toliko iznimna da čovjeka naprosto skameni. To bi senzacionalno izražajno lišce trebalo snimati što je moguće više, još dok je (upravo) u toj razvojnoj fazi, da se na taj način, zauvijek upisano, u svojim različitim preobražajnim ciklusima izražajnosti zaustavi u vremenu baš kao u zamrznutu kadru na samome kraju filma. I još nekoliko mojih laičkih opaski: Goran Višnjić nikad tako lijep kao kad je tužan.
Tarik Filipović posjeduje moć uvjerljivosti u svome pogledu koja gotovo, na određen način, spektakularno nadmašuje očiglednost same stvarnosti, koliko god je to, jasno, uopće moguće, i na kraju: glazba je u svakom momentu tako nepogrešivo pogođena da te naprosto prenerazi svojom duboko intimnom točnošću.

Oznake: stanka gjuric, duga mračna noc

05.08.2014. u 09:36 • 0 Komentara



Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Kratica HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.