H.A.D.L. by Stanka Gjurić

subota, 30.08.2014.

POVJERENJE

Svi bismo se trebali moći pouzdat u nekog, jer je to nužno za našu psihičku stabilnost, i premda povjerenje nikad nije bilo naročito jednostavno, pogotovo nije danas, s obzirom na to koliko je puta čovjek bio prevaren, zbog čega često ne vjeruje nikome osim samome sebi.


Otkad mi je dnevna soba bez tepiha, moj pas ima poteškoća s kretanjem. Naime, smeta ga usjajena glatkoća parketa, pa poput balerine, na prstima prolazi prostorijom, oprezan da se ne posklizne. Nakon buđenja ima običaj sjediti sa mnom u našem naslonjaču, dok ispijam svoju prvu kavu, no otkad je situacija takva kakva jest (a takvom će ostati još nekoliko tjedana) on se ne usudi skočiti k meni, već me nekoliko puta zaobiđe, prije no što odluči da mi se ipak ne pridruži. Unatoč tome što sam ispred fotelje namjestila maleni tepih samo za njega, kako bi lakše mogao doskočiti, osjeća se nesigurno, i nakon kraćeg kolebanja ipak odustaje.
Jučer sam ga tako dozivala ispruživši ruke prema njemu, i dok se on od mene odmicao, spontano sam izgovorila:„ Imaš li bar malo povjerenja u mene?“ na što je istog trenutka počeo koračati prema naprijed i skočio k meni u krilo.
Sad je to postalo našim svakodnevnim ritualom: njegovo kratkotrajno premišljanje, prije no što izreknem tu za njega magičnu rečenicu iza čega je, kao čarobnim štapićem, odmah uz mene. Možda razumije što mu govorim, a možda mu moje obraćanje zvuči uvjerljivo stoga što iz pitanja koje mu upućujem dopire odgovor kojeg instinktivno zna, odnosno naslućuje istinitost neizgovorene tvrdnje.
Svi bismo se trebali moći pouzdat u nekog, jer je to nužno za našu psihičku stabilnost, i premda povjerenje nikad nije bilo naročito jednostavno, pogotovo nije danas, s obzirom na to koliko je puta čovjek bio prevaren, zbog čega često ne vjeruje nikome osim samome sebi. Ljudi mogu imati povjerenja u određene osobe tako dugo dok se ne pokaže suprotno, no mogu li doista, bezrezervno, i bez takvog iskustva?
Mi instinktivno osjećamo u koga se možemo pouzdati, no ipak malo je onih u koje, u svakoj životnoj situaciji, bespogovorno možemo vjerovati. Situacija u kojoj, primjerice, nekome ostavljamo na čuvanje svoju kuću, bitno se razlikuje od one u kojoj mu ostavljamo svog kućnog ljubimca. Bojim se da malo tko ne bi zavirio u vaše ladice i pročeprkao po pismima i fotografijama, samo iz znatiželje. Dakle, i na takvu vrsti povjerenja mislim, onu najosnovniju, i na prvi pogled najmanje važnu, jer izgleda da vam se takvim postupkom ne čini veliko zlo, niti išta oduzima, što naravno nije točno. Svatko tko zaviri u vašu bilježnicu, bez vašeg odobrenja, što god tamo pisalo, otvori vašu ladicu u potrazi za mogućim tajnama, na neki je način otkinuo komadić vaše duše, i svakako ga ne biste trebali, ni mogli smatrati osobom od povjerenja.
Ipak, mora da je teško živjeti u svijetu koji vas je doveo do toga da mislite kako možete vjerovati samo sebi, mada je za stjecanje povjerenja potrebno stanovito vrijeme, i ono se, nakon više uzastopnih loših iskustva, zasigurno izgrađuje godinama. Kada netko jednom iznevjeri naše povjerenje, razumljivo je da mu više ne možemo vjerovati, premda je on, ukoliko mu je na to ukazano, možda naučio lekciju iz svoga pogrešnog postupka, no lako moguće i da nije, jer onaj tko ima bolesnu potrebu da prekapa po vašem osobnim stvarima, teško da se može promijeniti samo ukazivanjem na pogrešnost takvog ponašanja. Prema tome, dovoljno je da čovjek samo jednom uvidi da ga je netko na taj način izigrao, da iza toga više ne bude isti. Pred svakim će biti oprezan.
Oduvijek sam se pitala zbog čega ljude toliko zanima nečiji privatni život, i zašto su ponekad time gotovo opsjednuti. Poznajem one koji su si dali nemalog truda kako bi o meni što više saznali, a mene pak biste mogli ostaviti u nečijem stanu, samu, takoreći za svagda, a da nikad ne zavirim u nijednu teku, ne otvorim nijednu ladicu, osim one u kojoj se nalazi pribor za jelo. Ne zato što po prirodi nisam znatiželjna, već zato što ne želim vidjeti ni znati ono što mi netko sam ne želi pokazati ili reći.
Ljudi su, dakako različiti, no ipak ima mnogo više onih koji nisu 'sorte' poput moje. Vjerojatno su pisci i inače zanimljiviji ljudima, interesantniji od ostalog svijeta, pa odatle možda također i toliki interes njihove okoline za njihov privatan život, što govore, a što pišu, što drže u ladici svoga noćnog ormarića. Moguće je suzdržanost upravo ono što mami znatiželjnike na pokušaj otkrivanja, nakon čega možda mogu naići tek na velove iza kojih stoje za njih nečitljive spoznaja o ljudima, onakvima kakvima ih ne može razumjeti onaj tko ne proučava i čija je mogućnost percepcije nedovoljno razvijena. Određen broj ljudi nije u stanju prepoznati potiljak vlastite majke na udaljenosti od svega dva metra, a ovom prilikom ne govorim o inteligenciji, iako je percepcija sasvim sigurno jedan od mnogobrojnih djelića njezine obuhvatnosti.
Htjela bih, naime, naglasiti kako ponekad nismo ni svjesni o koliko mnogo toga ovisimo, a kad nam je potrebno da u nekoga vjerujemo, stoga što je bez tog' nezamislivo živjeti, moramo dobro razmisliti tko bi to odista mogao biti.



Oznake: povjerenje, stanka gjuric

30.08.2014. u 10:53 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 28.08.2014.

SPAVANJE I SANJANJE

Poznajem čovjeka koji od svoje odrasle dobi odlazi na spavanje i budi se s upaljenim radiom. Kad bi se netko pozabavio istraživanjem njegovih snova, mogao bi lako ustanoviti kako je njegovo sanjanje, u nekom svom segmentu, bilo povezano s 'pričom' s radio prijemnika. Govor koji prodire u naš um dok je u stanju uspavanosti mogli bismo usporediti s bacanjem kamenčića na mirnu površ jezera. Ono ne može ostati netaknuto, svakim će se kamenčićem namreškati i barem malo uzburkati njegova površina.


Kad god sam zadovoljna sobom i osjećam se ispunjeno, ne more me problemi sa spavanjem. Na kvalitetu mog sna ne utječu tekuće brige, zato što sam s vremenom uspjela ukrotiti svoj um na način da u postelji ne razmišljam ni o čem što bi me moglo opteretiti. O svemu što me eventualno zabrinjava, odlučila sam razmišljati tek sutradan. Najbolje će me uspavati televizijski program, no svakako ne zaspim istog trenutka nakon što ugasim televizor, pa ipak uspijevam ostati praznih misli, i potom vrlo brzo usnuti.
Ponekad preko dana nisam u mogućnosti kontrolirati kojim će smjerom krenuti moje misli, no uvečer njima u potpunosti zavladam i postajem njihovom gospodaricom. Što sam pak starija, čini mi se da sve bolje mogu vladati onim o čemu razmišljam, neovisno o dobu dana.
Mnogi koje znam imaju nemalih komplikacija sa spavanjem, i kažu kako ih upravo razmišljanje sprječava da zaspu. Ja se u svoj san uljuljavam kakvim filmom ili serijom s tv ekrana, i otkad tome pribjegavam, rijetko imam poteškoća s mogućnošću da zaspim. Ponekad iskrsne da se iz nekog nepoznatog razloga probudim usred noći, iza čega mi je teže odmah ponovno usnuti, no to se rijetko kad zbiva, a kada se i dogodi, kraj mene se nalazi svjetleća kutija koja će me vrlo brzo opet uspavati.
Nije mi se nikada desilo da zaspim uz upaljen televizor ili radio, no čak i da jedino na taj način mogu usnuti, ne bih voljela da ono na što mogu utjecati (jer na buku izvan mog stana ne mogu), ulazi u moj san, jer mislim da takvo što može imati negativan upliv na naše sanjanje, stranom materijom formirajući građu za naše snove. Štoviše, uvjerena sam da se takav vanjski utjecaj na sanjanje, može nepovoljno odraziti na naše duševno stanje.
Poznajem čovjeka koji od svoje odrasle dobi odlazi na spavanje i budi se s upaljenim radiom. Kad bi se netko pozabavio istraživanjem njegovih snova, mogao bi lako ustanoviti kako je njegovo sanjanje, u nekom svom segmentu, bilo povezano s 'pričom' s radio prijemnika. Govor koji prodire u naš um dok je u stanju uspavanosti mogli bismo usporediti s bacanjem kamenčića na mirnu površ jezera. Ono ne može ostati netaknuto, svakim će se kamenčićem namreškati i barem malo uzburkati njegova površina. Tako i riječi koje dopiru do nas kad spavamo, naročito noću kada sve miruje, na nas bi možda donekle mogle imati djelovanje poput hipnoze, osim ako na radiju nije isključivo glazba, kao što u to doba najčešće jest.
Međutim, da s radio aparata dopire kakav dramski tekst, to bi se po svoj prilici moglo reflektirati na sadržaj čovjekova sna, na određen način uplesti u već započeto snokazanje, djelovati na tijek njegove radnje, što svakako može imati utjecaja i na to kako će se osoba osjećati nakon buđenja.
Svima je poznato kako se dobro ćutimo nakon lagodno prospavane noći i ugodnog sna, premda se nerijetko ne možemo prisjetiti što smo sanjali, no čak i u tom slučaju, toga se sjećaju stanice našega tijela. One umjesto nas pamte sve ono što u sebi nismo uspjeli osvijestiti, dakako kao i sve ono što jesmo. Dakle, takvo što može, ali i ne mora biti bezazleno; ovisi o tome kakvo nam je gradivo, ako govorimo o slušanju televizijskog odnosno radio programa, nametnuto tijekom spavanja.
Mogla bih jednom i sama napraviti eksperiment, na način da snimim cjelonoćni program na određenoj radio postaji, te po buđenju ispitati je li to imalo, i kakvoga utjecaja na moje sanjanje. Jedino ću na taj način moći provjeriti istinitost vlastite tvrdnje, samo nisam sigurna hoću li biti u mogućnosti zaspati uz upaljen prijemnik, no valja pokušati. S obzirom da sam sklona eksperimentiranju svih vrsta, naravno ne onih opasnih po zdravlje, ovo i ne doživljavam nekim naročitim pothvatom; za mene je to samo igra koju, iz navedenog razloga, na moju žalost, možda i neću moći sprovesti u djelo.



Oznake: san, snovi, spavanje, stanka gjuric

28.08.2014. u 13:07 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 27.08.2014.

NENAMJERNI OPIT

Generacijski gledano, zasigurno ne pripadam kategoriji osoba koje bi trebalo brinuti je li današnje prijateljstvo među ljudima onakvo kakvo zamišljamo da je bilo nekada, zato što su moji prijatelji oni 'od nekada', dakle u mom su životu toliko dugo prisutni, da ih taj 'problem' naprosto generacijski ne zahvaća, premda ne obuhvaća ni one s kojima sam započela prijateljevati razmjerno odnedavno.


O prijateljstvu se može pisati na više različitih načina, ovisno o kutu iz kojeg ga se promatra. Kada ga primjerice promatramo iz perspektive u kojoj smo doživjeli određenu tragediju, ili pak samo manju nezgodu, dakle u okolnostima kada nam je, primjerice, dobrodošla stanovita manja ili veća pomoć, prijateljstvo se bitno razlikuje od prilika u kojima smo si međusobno potrebni radi ugode druženja.
U situaciji kada kod bliskih nam ljudi, koji znaju da smo u nevolji, i od kojih očekujemo da nas barem priupitaju je li nam potrebna pomoć, a ne osjetimo ni notu zabrinutosti, mogli bismo se mi, zbog toga, s pravom osjetiti zabrinutima.
Generacijski gledano, zasigurno ne pripadam kategoriji osoba koje bi trebalo brinuti je li današnje prijateljstvo među ljudima onakvo kakvo zamišljamo da je bilo nekada, zato što su moji prijatelji oni 'od nekada', dakle u mom su životu toliko dugo prisutni, da ih taj 'problem' naprosto generacijski ne zahvaća, premda ne obuhvaća ni one s kojima sam započela prijateljevati razmjerno odnedavno.
Međutim, je li moguće da, bez obzira na tu činjenicu, ili unatoč njoj, nitko od nas, zapravo nikad nije imao pravoga prijatelja, osim u ljubavnom, odnosno životnom partneru, pa čak ni u vrijeme kada je možda izgledalo da prijateljstvo posjeduje drukčiju specifičnu težinu i značenje? I je li moguće da je prijateljstvo, kao takvo, samo mit?
Možda malo tko razmišlja na taj način, zato što u životu svakog od nas, kroz dulji ili kraći period, postoji bar jedna osoba koja nam je mnogo više od prijatelja, kao već spomenuti ljubavni ili bračni partneri, kao i braća i roditelji, pa stoga ponekad nemaju priliku provjeriti bi li im netko drugi priskočio u pomoć, a iz istog razloga niti spoznati da prijateljstvo, kakvim ga zamišljaju, zapravo ne postoji.
Ljudi koji su u braku, pa često čak i kad su razvedeni, imaju -dakle- sadašnjeg ili bivšeg partnera na kojeg se, u danoj situaciji, mogu osloniti. Moguće i da su, nakon određenog dužeg razdoblja od dvadeset ili više godina, u kojem im nije bila potrebna ničija pomoć, jer su imali tu jednu odanu i predanu osobu koja im je uvijek bila na raspolaganju, svoje družbenike navikli da od njih nikada ništa ne traže niti očekuju, zbog čega pak su se ovi opustili. Vjerojatnije je kako su ipak ostali isti kakvi su bili i ranije, no to ipak ne možemo reći sa sigurnošću, dok god ne postoji mogućnost usporedbe.
Bez obzira na prevladavajuće mišljenje kako se prijatelji poznaju u nevolji, ipak bi se mnogi od nas mogli razočarati kada utvrde da to ipak nije do kraja tako kao što zvuči. S obzirom pak na činjenicu da ih biramo sami, ili baš unatoč njoj, držim da je s njima kao i s roditeljima i braćom: onakvi su kavi su, ne možemo ih mijenjati, već ih trebamo prihvatiti onakvima kakvi jesu. Nikome nikada, štono se kaže, ne piše na čelu kako će se ponašati u situaciji koja je za nas od stanovite važnosti. Naši su takozvani prijatelji uglavnom ljubazni i nasmiješeni dok je sve dobro, no kad nam je potrebna konkretna pomoć, nerijetko se jednostavno izgube. To su prijatelji koji su nešto više od poznanika, stoga što ih poznajemo duže, i češće se s njima družimo, no opet su manje od pravih prijatelja, vrste koja je možda izumrla, a možda je postojala, i postoji, ponavljam, samo kod- i u- našim ljubavima.
Hvala Bogu da do sada nisam trebala ničiju pomoć, no ovih se dana prvi puta dogodilo da sam bila u situaciji kad mi je ona doista mogla zatrebati (mada sam na kraju sve sama obavila), tako da je nemili događaj otprije tjedan dana samo nenamjerni pokus koji je, zahvaljujući svemu što se zbilo, rezultirao nadahnućem.



Oznake: prijateljstvo, stanka gjuric

27.08.2014. u 17:28 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 25.08.2014.

BITI (i ostati) DIJETE

Sinoć je taj mali David kojem nije ni pet godina, u meni uspio probuditi davno zamrli osjećaj, za koji sam mislila kako se možda više nikada neće vratiti: da ne čineći ništa, već samo postojeći s dobrom namjerom i misli, pokrećete reakciju koja je snagom svoje iskrenosti u stanju, kad bismo takvo što bili u prilici primijeniti na sveobuhvatnoj razini, ovaj prostor na zemlji učiniti boljim mjestom za život.
.

Iako nemam vlastite djece, imaju ih moji bliži rođaci, ali i braća, od kojih je jedan odnedavno bogatiji za dvoje sitne unučadi, a drugi podaren sinovima sada osnovnoškolske dobi, tako da mi je boravljenje s djecom blisko i svježe, i znam što znači druženje s njima, a usudim se tvrditi (ili si to barem umišljam) da znadem s njima i komunicirati. Sva su djeca na svoj način posebna, međutim postoje i ona 'posebnija', ona koja, čak i kada ih ne poznajete od ranije, čim ih susretnete (a još bolje ako imate priliku s njima bar nakratko porazgovarati), istog vas trena osvoje, naročito kada ih krasi izrazita komunikativnost, a konstantno prati jedan osobit sjaj, poput aure koju ponekad trenutačno možete osjetiti.
Ta vrst djece, a tijekom svog života susrela sam ih samo nekoliko, rijetka su kao što su rijetke i tako posebne odrasle osobe, a možda i oni sami, kada odrastu (p)ostanu takvima, premda dopuštam mogućost da se ta posebnost kod njih s vremenom izgubi.
Takva vas djeca, čim nešto kažu, na mah osvoje, i u razmjerno kratko vrijeme, kao što je to, primjerice bilo jučer u vlaku za Zagreb, u mogućnosti su kreirati pripovijest koja će vas obasjavati još dugo nakon druženja s njima, kao što uz njih, i ostale u njihovoj blizini neprestano osvjetljava sideričnost njihove dječje duše, gdje god se nalazili. Ona vam pokazuju put kojim ste mislili da ne možete proći, no svejedno, s lakoćom zakoraknete i prođete čak i kroz (naoko) zatvorena vrata, samo ako ste dovoljno slobodni da usvojite ili ponovno doživite ono dječje u vama samima.
Sinoć je taj mali David kojem nije ni pet godina, u meni uspio probuditi davno zamrli osjećaj, za koji sam mislila kako se možda više nikada neće vratiti: da ne čineći ništa, već samo postojeći s dobrom namjerom i misli, pokrećete reakciju koja je snagom svoje iskrenosti u stanju, kad bismo takvo što bili u prilici primijeniti na sveobuhvatnoj razini, ovaj prostor na zemlji učiniti boljim mjestom za život.
Taj maleni dječak koji sa suprotnog sjedala u brzom vlaku iz Varaždina za Zagreb, na svoj
-neopterećenošću izoštren način-proučava ljude, u mogućnosti je pomaknuti polugu kojom se izjednačava ono što ljude dijeli od onoga što žele i onoga što mogu živjeti, te time savladavaju barijere u njima samima.
I dok mi tako jučer taj dječačić uzbuđeno priča, na momente, kroz njegov pogled u čijoj se prozračnoj širini gotovo gubim, u svojim mislima nazirem približavanje, iz doduše velike udaljenosti, ograničenja koje će ga, s njegovim sazrijevanjem, lako moguće zarobiti. A možda ipak neće. Teško je, naime, izbjeći da već i tako malešno dijete ne usvoji model prema kojem je poželjno živjeti. Ono će već sâmo, kroz vlastito promatranje, zaključiti kako bi nešto trebalo izgledati, da bi bilo onakvim kao što je čovjek zamislio da bi moralo biti. Ipak, uz dovoljno zdravoga razuma i potrebnu dozu nesputanosti, s vremenom će instinktivno napipati modelirajuću točnost materije zbiljnosti i, nadam se, jednako tako osjetiti što je za njega dobro, slijedeći vlastiti put, neopterećeno onim što drugi govore i misle.
Svako obraćanje takvog malog genijalca odrasloj osobi, tu osobu može itekako obogatiti, ukoliko je ona u mogućnosti prihvatiti njegov dar: dodir nepokorivog genija u čovjeku, koji takvim može ostati samo uz jedan jedini uvjet.
.


Oznake: dijete, djeca, stanka gjuric

25.08.2014. u 13:20 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

subota, 23.08.2014.

TAJNA

Nekada se pitam bi li i on volio da je tako kao što katkad zamišljam, crtajuć' sliku svojim umom, kadikad je mjestimice brišući, pa opet stvarajuć' nanovo: da ga ima, iaoko se čini da ga nema, da je netom bio ovdje, no žurno je, poslom, morao otići, kako je otputovao, otišao na ladanje, preselio se u drugu državu... Da samo ja znam našu tajnu, tajnu o njegovoj smrti, a da on negdje postoji sretan, okružen svojom unučadi.


Kad god mi zazvoni mobitel, pomislim na Antu. I premda znam da osoba koja me zove ne može biti on, u tom djeliću sekunde svejedno mu se nadam. Kao da na čas zaboravim da ga više nema, a možda ipak samo želim vjerovati kako je to on, jer u stotinki sekunde, u tome za mene tako značajnom- djeliću vremena, postajem sretnom na način kao kada je fizički postojao. To se, naravno, ne događa svakodnevno, već samo kad otputujem, kao primjerice sada dok sam u Čakovcu, s obzirom da bi me u toj prilici znao nazivati češće no kada bih bila kod kuće.
Voljela bih da mogu zamrznuti taj dragocjeni momenat u kojem vjerujem kako se ništa nije promijenilo, jer se bojim da taj osjećaj koji je zapravo sposobnost, uskoro ne izgubim, postanem neosjetljivom na trenutke u kojima je, kao što je to danas, jedan specifičan zvuk u stanju učiniti da zaboravim stvarnost.
Mada znam da je donekle varka, i da to osjećam stoga što želim i imam potrebu osjetiti, to me iskustveno približava situaciji u kojoj me netko tko ne zna da je A. umro, priupita kako je, a ja mu odgovaram "Odlično", sa željom da i dalje postoji živ u njegovu sjećanju. Ponekad poželim da samo ja znam Antinu istinu, jer kao da bih se lakše mogla nositi samo s tom činjenicom, nego i s onom da ga i ostali koji ga znaju, doživljavaju umrlim.
Nekada se pitam bi li i on volio da je tako kao što katkad zamišljam, crtajuć' sliku svojim umom, kadikad je mjestimice brišući, pa opet stvarajuć' nanovo: da ga ima, iaoko se čini da ga nema, da je netom bio ovdje, no žurno je, poslom, morao otići, kako je otputovao, otišao na ladanje, preselio se u drugu državu... Da samo ja znam našu tajnu, tajnu o njegovoj smrti, a da on negdje postoji sretan, okružen svojom unučadi. I da, doduše, rijetko posjećuje Zagreb, a kada i dođe, to je tek nakratko, i stoga ga je gotovo nemoguće susresti. Poput zagonetke je koja enigmom ne želi biti, ali mora, jer to je njegova datost, kao i biti zapravo nevidljiv, ali upravo stoga, kroz svoju tajanstvenu živost, cjelovit i neuništiv.
Kako bih samo voljela da, od svih mogućnosti koje god postoje, barem na taj način može živjeti, zato što mi se čini da ljudi ne umru tako dugo, dok god ne saznamo da su umrli. Što manje ljudi zna da nas više nema, odnosno misli da se još uvijek nalazimo među njima, na jedan neobičan način živimo i kada već odavno ne postojimo.
.


Oznake: smrt, tajna, stanka gjuric

23.08.2014. u 19:34 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 17.08.2014.

JAMA

Dok god sâm, kao jedinka, može uraditi nešto što će doprinijeti njegovoj, ali i tuđoj dobrobiti, premda takva pomoć od njega iziskuje minimum truda, on to neće učiniti; posvema je pasivan. Nebrojeno će puta prijeći preko bačena papira ili vrećice, na pločniku ispred ulaznih vrata zgrade u kojoj stanuje, no rijetko kad će bačeno podići, ili će i sam biti jedan od onih koji se nerijetko rješava papira, ili bilo čega drugog što mu više ne treba, baš na taj način. Svaki odbačeni papir preko kojeg prođemo kao da ne postoji, množi se, postajući hrpa koja narušava izgled mjesta, okoline u kojoj živimo.


Četvrt u kojoj stanujem pitoma je, i poprilično tiha, čak ni automobili tuda ne voze prebrzo, i premda se nalazi u blizini samoga centra grada, obiluje zelenilom. U njoj je nastanjen pretežno građanski stalež, i čini se kako su stanovnici sasvim dobro uklopljeni u taj svojevrsni bubreg grada u kojemu još uvijek postoje kućice koje prkose neboderima u njihovoj neposrednoj blizini. Susjedi se međusobno srdačno pozdravljaju, a katkada se može nazrijeti i osmijeh na njihovim licima. Nema uličnih izgreda, a ako ih je ikada i bilo ne pamte se, kvart pulsira jednolikim ritmom ugođenim u skladu s vlastitim smirenim disanjem. Zaobilaze ga zastrašujući gromovi, dramatične kiše, poplave i tuče, i nekako kao da je zaštićen od nepovoljnosti izvanjskoga. Rijetko se kad u njemu može naići čak i na psa lutalicu, ovdje je za njih možda odviše sterilno. Oblaci nad tom četvrti dražesne su, uvijek razigrane ovčice, pa ipak, tu se, kao i svugdje drugdje uostalom, nalazi čovjek koji će tu harmoniju susretljivosti donekle narušiti.
Na travnjaku u blizini škole postoji jama na koju nitko ne obraća pozornost, dakle na mjestu gdje šeću roditelji s djecom, i vlasnici pasa sa svojim ljubimcima. Nitko tu poveliku rupu nije takoreći ni pogledao, a kamoli pokušao zatvoriti. Ja koja se, razumljivo, bojim da moj pas ne upadne u nju, dadoh se u taj neprimjetljiv podvig, prije no što se dogodi nepoželjno. Ozlijediti bi se mogao bilo tko tko tuda svakodnevno prolazi, a iz nekog razloga skreće na travnjak, kao što mnogi često i čine. Stići će zima, pasti će snijeg, graba se neće vidjeti, netko bi jednom uistinu mogao stradati.
Pronašla sam dasku kojom sam je poklopila, međutim ubrzo, s kišama, ona se proširila, tako da je daska upala u nju, i na tom mjestu sada su i graba i daska, nezgodno sljubljeni, no i dalje kao da za to nije nikoga briga.
Tijekom godina moglo se naići na više uginulih mačaka, sve su se nalazile gotovo nasred pločnika, no nitko od prolaznika na to nije reagirao, ravnodušno su ih zaobilazili. Budući da već imam iskustva, znala sam da nitko od susjeda, po tom pitanju neće ništa poduzeti.
Čovjek kao da ne mari nizašto osim za ono što se nalazi unutar njegova četiri zida. Čim zakorači iz svoga stana ili dvorišta, učini ono što niti u snu ne bi učinio u vlastitom domu, ili jednostavno ne reagira na ono napolju, ma kako stršalo. Ne želi sudjelovati u rješavanju problema, doprinijeti njegovu rješenju, niti na najskromniji način.
Zbog čega su ljudi tako inertni u situacijama koje su za njih važne, odnosno trebale bi biti takvima, jer postoji mogućnost da strada njihovo dijete, kao uostalom i oni sami. Redovito očekuju da problem riješi netko drugi, bilo tko, samo da nisu oni, i ne bih rekla da je tako samo u ovome stambenom naselju unutar moje četvrti. Ono je samo ogledni primjer na koji način čovjek funkcionira u jednome velikom gradu.
Kako to da u sebi nemaju osjećaj odgovornosti ni prema čemu što nije u njihovu vlasništvu? Međutim, da posjeduju taj komad zemlje na kojem je ta određena jama, oni bi ga ogradili i nitko drugi tome ne bi imao pristup. Na njemu bi posadili krumpir ili cvijeće, a takvu bi rupčagu trenutno zatrpali odnekud donesenom zemljom.
Zbog čega je čovjek tako koncentriran isključivo na sebe sama, ne zanima ga ništa oko njega, a ako da, onda je to najčešće inicijativom nekog tko formira grupu koja bi se trebala zbog nečega pobuniti, te diže ruku u zrak iz razloga što je dižu i drugi.
Dok god sâm, kao jedinka, može uraditi nešto što će doprinijeti njegovoj, ali i tuđoj dobrobiti, premda takva pomoć od njega iziskuje minimum truda, on to neće učiniti; posvema je pasivan. Nebrojeno će puta prijeći preko bačena papira ili vrećice, na pločniku ispred ulaznih vrata zgrade u kojoj stanuje, no rijetko kad će bačeno podići, ili će i sam biti jedan od onih koji se nerijetko rješava papira, ili bilo čega drugog što mu više ne treba, baš na taj način. Svaki odbačeni papir preko kojeg prođemo kao da ne postoji, množi se, postajući hrpa koja narušava izgled mjesta, okoline u kojoj živimo.
I odatle ovdje, zbog tih koji misle (a bojim se da je to većina) da bi se uvijek netko drugi trebao pobrinuti za nered koji učini bilo tko, čak možda i oni sami, ovaj -neki bi rekli- angažirani esej.



Oznake: grad, Zagreb

17.08.2014. u 17:10 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

subota, 16.08.2014.

ŠMINKANJE

Držim kako nam žena sa šminkom izgleda ljepše isključivo iz razloga što smo je takvu navikli vidjeti. Dakle, je li ipak takav postupak uljepšavanja samo dobro upakirana društvena prisila koju su one same dragovoljno proglasile neophodnim? Onoga časa kada je tzv. ljepši spol na lice počeo stavljati šminku, obilježio se zauvijek: učinio ju je bitnom; za njih same zamalo jednako kao i za suprotni spol, osobu koja promatra.


Trebaju li žene dekorativnu kozmetiku stoga što smatraju kako bez nje nisu dovoljno privlačne, ili se šminkaju samo zato što im je to izrazito zabavno? Kad je riječ o muškom, markantnom licu suvišno bi bilo inzistiranje na bilo kakvom njegovu naglašavanju bojom, no čini se kako nježna, svilenkasta tekstura ženske kože to vrlo dobro podnosi.
Osobno mi šminkanje nikada nije bilo naročito zabavno, prije bih rekla da mi je zamorno. Što sam pak starija, šminkam se sve manje, iako ni u mladosti nisam pretjerivala. Maskare sam se odavno odrekla, i zapravo ne koristim ništa osim olovke i ruža za usne. Svejedno, ta je svakodnevna radnja kod mene stvorila ovisnost zbog koje se, ukoliko izađem napolje bez ruža za usne, osjećam gotovo nagom.
Držim kako nam žena sa šminkom izgleda ljepše isključivo iz razloga što smo je takvu navikli vidjeti. Dakle, je li ipak takav postupak uljepšavanja samo dobro upakirana društvena prisila koju su one same dragovoljno proglasile neophodnim? Onoga časa kada je tzv. ljepši spol na lice počeo stavljati šminku, obilježio se zauvijek: učinio ju je bitnom; za njih same zamalo jednako kao i za suprotni spol, osobu koja promatra.
Ponašanje koje nam je nametnuto, a nismo toga ni svjesni, jer nam je s vremenom ušlo u krv, i čini se da drukčije ne možemo i ne znamo, samo je stihijsko slijeđenje stanovitih normi.
Ne vjerujem da su ikada u povijesti muškarci tražili od žena se na taj način dotjeruju. Oni bi bili jednako zadovoljni i s njihovim prirodnim izgledom, u svakoj prilici, no one su im ponudile više od onog što posjeduju, s obzirom da se trude udovoljiti formi koju su, u konačnici, tematski same kreirale. Većina se žena šminka iz razloga što u suprotnom, među drugima ne bi bile dovoljno primijećene. Kada bi sve žene u ovom trenutku počele nositi udobnu, široku odjeću, i prestale nanositi šminku, time se nimalo ne bi smanjila njihova moć zavođenja.
Sve vrste ukrašavanja oduvijek su više svojstvene nježnijem spolu, međutim mene zanima trenutak u kojem je žena odlučila staviti boju na svoje lice. Vjerojatno je u davna vremena, postojala izrazita potreba za isticanjem u mnoštvu, kako bi se zaveo muškarac koji je bio u manjini, i tog je trenutka započelo nadmetanje u ukrašavanju; svaka od njih je željela biti prvom, ili bar najvažnijom među više izabranih. Prema tome, to je zasigurno nastalo u doba kada su one prednjačile u brojnosti, kao što je slučaj i danas kada je, doduše, stil života posvema drukčiji.
Žena koja nanosi maskaru, i pored nje muškarac koji se brije, na odvojenim su stranama međusobno prožimajućih potreba. S jedne se strane nalazi ono što činimo radi uljepšavanja, a s druge ono što proizlazi ponajprije iz potrebe za ugodom, no i jedno i drugo, čovjeku, u konačnici priskrbljuje osjećaj zadovoljstva samim sobom.
Ipak držim da je u času kada je ženi šminkanje postalo mehanička radnja, ona u tome prestala nalaziti užitak. To joj je moglo biti zabavno na samom početku, dok je još izgledalo poput igre, kao pri pripremi za maskenbal, pružajući dodatno značenje njenom uređivanju. Kasnije postaje navikom koju ne doživljava kao osobit teret stoga što to čini automatski. Ujutro već mehanički uzima kist, i kao na platno nanosi fugu tonova i boja. Zadovoljstvo joj stvara samo nebrojeno puta potvrđena vjerojatnost da će je muškarac zamijetiti mnogo prije nego li da pored njega prođe nenamazana.
Kad bismo napravili eksperiment i grupu od nekoliko našminkanih žena pomiješali s onom nenašminkanih, premda izrazito lijepih, malo tko bi rekao da mu se više sviđa bilo koja iz potonje skupine. Oko koje je sviklo vidjeti na taj način dotjerano žensko lice, teško se može priviknuti na ono koje, kao nenašminkano, u usporedbi s prvim, izgleda pomalo bljedoliko. No, da nanošenje make-upa nije s vremenom svakoj ili većini žena postalo dosadno, ne bi toliko njih odlazilo na zahvat tetoviranja trajnom šminkom.
Trenutni trend na Internetu "Lijepe smo i bez šminke", u kojem poznate i manje poznate osobe objavljuju svoje fotografije neposredno nakon, primjerice, buđenja, započeo je i zaustavlja se na slici. Ipak je to područje u kojem se može kontrolirati način i količina ogoljelosti onog što izlažemo tuđemu pogledu.



Oznake: makeup

16.08.2014. u 12:47 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 14.08.2014.

KRIVNJA

Dakle, kad je o životu naših voljenih riječ, ljudi žele biti nadljudi, a ponekad misle i da jesu, da su trebali i mogli spasiti na smrt oboljelog, da su morali primijetiti da je netko patološki depresivan. Mi bismo svi željeli imati moć da spašavamo druge, naročito najbliže, da u presudnom trenutku osjetimo njihovo raspoloženje koje nam nešto značajno poručuje, iza čega smo u stanju biti djelotvorni.


Za samoubojstvo kažu da je samoodlučujući čin, da nitko drugi za takvu smrt ne može biti odgovoran, odnosno nije mogao utjecati na osobu da to učini. Ne znam, doduše, vrijedi li to i za one koji su direktno, namjerno izazvali nečiju tragediju, nekoj osobi nanijeli zlo, iza čega si je ona oduzela života. Međutim, kada je riječ o bliskoj obitelji koja tu dramu proživljava, tvrdnja da za počinjeno ne mogu biti odgovorni, i u što oni čak mogu do određene mjere i vjerovati, vrlo često ne pomaže; uvijek će, svatko ponaosob, naći razloga za pomisao kako je nekim svojim postupkom, taj događaj mogao spriječiti, ako već ne misli da ga je nečim izazvao.
Dakle, kad je o životu naših voljenih riječ, ljudi žele biti nadljudi, a ponekad misle i da jesu, da su trebali i mogli spasiti na smrt oboljelog, da su morali primijetiti da je netko patološki depresivan. Mi bismo svi željeli imati moć da spašavamo druge, naročito najbliže, da u presudnom trenutku osjetimo njihovo raspoloženje koje nam nešto značajno poručuje, iza čega smo u stanju biti djelotvorni. Mi možemo biti 'slučajni' junaci, kada iz rijeke uspijemo na vrijeme izvući onoga tko se želio utopiti, jer smo imali vremena, pravovremeno se našavši baš na tom mjestu, skočiti za njim u vodu, što ne znači da on to isto neće pokušati ponovo..
Osjećaj krivnje je usađen u čovjeka onim trenutkom, ne kada je u njega udahnut život, jer tada je posađena samo mogućnost, već kada je postao svjestan toga da je učinio nešto pogrešno, i da se određeni njegov postupak negativno odražava na neku osobu ili više njih. On se s tom nemani suočava i bezuspješno bori tijekom čitavog svog života. Raspon mogućnosti za što bi se sve mogao i trebao osjećati krivim, tako je golem, da kada bi netko napravio popis svih situacija u kojima ljudi sami sebe zbog nečega okrivljuju, većina istog mogla biti objavljena u Guinnessovoj knjizi rekorda, u kategoriji: najduži popis tragičnih zabluda (mada si čovjek tu ne može pomoći; on ne bira zbog čega će se osjećati krivim).
Jasno, kad netko pijan prouzroči prometnu nesreću sa smrtnim posljedicama, od njega se očekuje da se okrivljava, i malo tko na njegovu mjestu, sama sebe ne bi optuživao.
Kad je pak riječ o događaju koji se zbio davno, i kojeg smo u sebi već pomalo potisnuli, mi svoj osjećaj krivnje izvlačimo iz sebe u situacijama koje nas na to podsjećaju, koje su na bilo koji način vezane uz ono zbog čega se okrivljujemo. No, u tom se momentu, suočivši se s prošlim, kroz nešto tuđe i drugo osjetivši žalac, nerijetko tek nakratko osjetimo krivima, jer odmah potom odvraćamo pogled, viđeno nastojeći zaboraviti. Ukoliko se radi o nečem što se dogodilo u skorije vrijeme, a osobu na to asocira nečija riječ ili pokret, tada ona, na žalost, svoju krivnju izlistava do onemoćalosti, svoj osjećaj produbljuje, kao da sama sebe želi povrijediti zbog onoga za što si predbacuje.
Koliku si je sposobnost pripisao čovjek i to nerijetko kada ne treba, nakon čega ponekad slijede desetljeća seansi kod psihoterapeuta. Ponekad će uspjeti zavarati i svoga liječnika, ukoliko nije samovoljno krenuo na terapiju, već na nagovor i želju nekog drugog.
Međutim je li terapeut u stanju prevenirati takvo stanje, kako nam se u budućnosti ne bi opet dogodilo isto? Ne vjerujem. Nitko nam ne može dati ulaznicu za imunost. Mi smo se čak u stanju zbog drugih osjećati krivima, za ono što se dogodilo radi njihova pogrešnog postupka. Kada je, jednom prilikom, moj prijatelj nehotice povrijedio mog psa, krivila sam samu sebe zbog toga što nisam baš u tom trenutku bila prisutna, vjerujući kako se to tada ne bi dogodilo. Sva sreća što su posljedice bile kratkotrajne, i što je moj pas već drugi dan trčkarao kao i prije. No da nije bilo tako, vjerojatno si ne bih oprostila do kraja života, kao i mnogi od nas u toj i tome sličnoj situaciji.
Malo tko se može oduprijeti toj vrsti udaraca i samokažnjavanju, štoviše, netko se do kraja predaje, jer je već odavno odustao od pokušaja da sebe spasi.
Znajući koliko osjećaj krivnje oslabljuje čovjeka, neki ga ljudi u nama namjerno izazivaju, samo kako bi osobom mogli manipulirati. Bilo bi dobro takvo što znati prepoznati, i premda su to uglavnom sitne iglice kojima budemo pogađani, jer na meniju osjećaja krivnje postoje i oni, na dnevnoj bazi optužujući: zašto i kako si samo učini/o/la ovo ili ono. Takvih se osoba treba kloniti. Prema tome, ovdje se radi o slučaju kod kojeg se izaziva kratkotrajan osjećaj krivnje, i koji, premda je na prvi pogled bezazleno, ukoliko se ponavlja češće, druženje s takvim ljudima treba izbjegavati. Žrtve tih ljudi misle kako neprestano čine nešto pogrešno, a što, naravno, nije istina: ne čine oni ništa pogrešno, već onaj koji njihove postupke proglašava takvima, koji ima sposobnost da u njima probudi osjećaj krivnje. Nitko nije vrijedan naše patnje, naročito ako nas uvijek iznova, namjerno ranjava.
Rezime: svi mi mislimo da smo moćniji no što jesmo, i upravo stoga, u mentalnoj odori Supermena, nad sobom vršimo pokoru na način koji nije moguće niti zamisliti, a samim time takvo što niti prepoznati kad je već prisutno i uzelo maha.



Oznake: krivnja, samoubojstvo, stanka gjuric

14.08.2014. u 12:41 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 12.08.2014.

O JEDNOJ BRAVI

Mi ne moramo posegnuti za nečim da bismo do toga došli, štoviše, ne posegnemo li, možda će zvučati kontradiktorno, no katkada je baš tako: možda ćemo od toga dobiti više, jer malo što se može mjeriti s onim što je već zašlo u svijet našega maštanja.


U čemu leži privlačnost nekog predmeta, ako nije riječ o trendu, njegovoj trenutnoj popularnosti? Atraktivnost njegovih linija ili osjećaj koji u nama budi na podsvjesnoj razini, pri pogledu na njega. Jer moguće smo jednom davno, čak možda u ranom djetinjstvu, vidjeli predmet sličan tome, koji je u trenucima kada smo s njime bili u dodiru, bio vezan uz- za nas- ugodna događanja.
Meni je, primjerice, tek odnedavno vrlo privlačna jedna obična brava, vrlo jednostavna, čak pomalo strši, pa biste o nju, u nekim prilikama mogla i zapeti. Onaj tip talijanskih brava za stanove, ako ne i talijanskog proizvođača, na kakve najčešće nailazimo u njihovim filmovima ili serijama. Već sâm pogled na nju, u meni nekako budi osjećaj miline.
Nisam sigurna da sam do nedavno znala što zapravo znači kad netko za određeni predmet (a da se ne radi o odjevnom predmetu) kaže da je seksi i što uopće pod tim misli, s obzirom da se ipak radi samo o stvari. Sada mislim da znam, jer je i ova brava, za mene, moglo bi se također reći, vrlo seksi.
Pri pogledu na nju mi istoga trena možemo vidjeti ljubavnike koji zagrljeni i ustreptali od požude ulaze u stančić na periferiji grada, unajmljen za njihova ukradena intimna druženja u vrijeme pauze za ručak. Čujete uzdahe, ljubavni rječnik koji međusobno razmjenjuju, u svome zamišljanju svjedočite jednoj ljubavi.
Dakle, situacije s kojima i na podsvjesnoj razini povezujete jednu takvu bravu, mogu biti razlogom što vam se ona toliko dopada. Ovdje se, prema tome, ne radi o načinu na koji je ona prikazana, kao kad je riječ o propagandnim porukama na televiziji ili u štampi, već o našem osobnom doživljaju nje na nivou tajanstva koje nas predaje životu i životnim situacijama, s najčudesnijim smislom, onim koji potječe iz onog instinktivnog.
Ja sad, naravno, kad ovo pišem pokušavam samo zamisliti (čak ne niti osvijestiti u sebi) što bi to moglo biti, što me k toj određenoj bravi toliko privlači, mada je nikada neću kupiti, jer mi naprosto nije potrebna. Ukoliko bih je i nabavila, mogla bih je eventualno samo izložiti na nekoj polici, no ionako je već posjedujem, držim je u regalu svoga zamišljanja, kao što mogu držati, odnosno imati bilo koji drugi predmet, osobu ili čak događaj. Mi ne moramo posegnuti za nečim da bismo do toga došli, štoviše, ne posegnemo li, možda će zvučati kontradiktorno, no katkada je baš tako: možda ćemo od toga dobiti više, jer malo što se može mjeriti s onim što je već zašlo u svijet našega maštanja. Sasvim sigurno (ova) brava nije dobar primjer za to, budući da se radi samo o predmetu i to utilitarnom, međutim, ipak može poslužiti kao primjer, u nedostatku drugih.
Vidite li kako me je jedno razmišljanje o običnoj bravi odvelo do teme o sanjarenju! I s obzirom da to nije tema o kojoj sam započela pisati, tu ću- o tome- i stati.
Jeste li, dakle, svjesni toga koliku moć nad nama imaju propagandne poruke, kad toliku može imati nešto što uopće ne pripada toj kategoriju, već je samo prizor koji smo memorirali: jedan kadar osobe koja otključava vrata stana. Kako li je tek onim umovima koji takve slike na kojima stoji nevidljiva ili ispisana, svejedno, poruka 'kupi', ne 'žele' (za)držati u svome pamćenju, već uzmu predmet i iskoriste ga. Čak ga ni ne moraju rabiti, no istim su činom svoju fotografiju iz memorije, na neki način obrisali, kako bi se lakše mogli posvetiti nekom sljedećem.
Kada se ne možemo oduprijeti porivu da nešto kupimo, a ne znamo zbog čega, jer nam on realno ne treba, možemo sa sigurnošću ustvrditi kako je ta reklamna poruka u potpunosti uspjela. Ona nas navodi da kupimo i ono što nam ne treba. Naravno da nas ponajprije izrazita korisnost određenih predmeta može navesti da ih si priuštimo, kao što je to primjerice bežični miš pomoću kojeg upravo označavam mjesto u kojem ću, posljednjom točkom, završiti ovaj esej.



Oznake: brava, dizajn

12.08.2014. u 11:27 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 11.08.2014.

IZVAN VIDOKRUGA

Moramo li odista baš uvijek iskusiti loše, da bismo spoznali što je dobro, pasti, da bismo znali što je to biti na nogama. Cijeniti svoje sadašnje stanje, onakvo kakvo jest, ako smo njime razmjerno zadovoljni, još uvijek, čini se nije dovoljno za uspostavu stvarne sreće u našem životu..


Na koji bi način ljudi mogli postići sreću, onaj vid sreće u kojem su lišeni bilo kakvih potreba, osim onih koje ga, dostojno čovjeka, održavaju na životu. Vjerojatno je za taj način ipak prekasno. Previše smo toga stvorili, da bismo od toga mogli odustati, odreći se u ime idiličnog duševnog zadovoljstva, stoga ga s radošću zamjenjujemo zadovoljstvom koje proizlazi iz činjenice da npr. posjedujemo određeni predmet. Ispravno je pitanje, prema tome: na koji bi način čovjek, ukoliko je primjerice, dobra zdravlja, ima topao dom, ali si ne može priuštiti određene materijalne vrijednosti koje ima njegov prijatelj, niti karijeru kakvu je zamislio, mogao znati da, unatoč tome, može biti sretan.
Da li naša sreća, pojam o njoj, ovisi o perspektivi iz koje se promatra? Jer jednako tako netko tko je bogat, služi ga zdravlje, njegova je obitelj na broju i svi su također neugroženi bolešću, isto tako može biti nesretan; samo je pitanje kuta gledišta, promatrača sa strane i promatrača unutar samoga čovjeka.
Kada obolimo od neke boljetice, nakon što ozdravimo, nerijetko ustvrdimo kako nismo ni znali koliko smo bili sretni kad nismo bolovali. I to je istina - to o tom izgubljenom, propuštenom osjećaju sreće.
Pogled na čovjeka koji prolazi pored nas i čiju tragediju iščitavamo kroz njegovom fizički hendikep, vrlo nas rijetko, na žalost, može učiniti svjesnima, ukoliko smo mi oni koji nemaju tu vrst nedostatka, koliko bismo trebali i mogli biti sretnima.
Moramo li odista baš uvijek iskusiti loše, da bismo spoznali što je dobro, pasti, da bismo znali što je to biti na nogama. Cijeniti svoje sadašnje stanje, onakvo kakvo jest, ako smo njime razmjerno zadovoljni, još uvijek, čini se nije dovoljno za uspostavu stvarne sreće u našem životu. Čovjeku, izgleda, treba mnogo više. Je li ga takvim učinilo društvo koje ga svjesno truje ustoličenjem novih vrijednosti, ili je to učinio svatko sam sebi, jer je u njegovoj prirodi, prirodi čovjeka, da što god činio, sreću uvijek prekasno spozna.
Uvijek radeći iste greške, posrćući na konstantno ponavljanim pojedinostima, sami sebi postavljajući zapreke, pečaćeni smo nezadovoljstvom proisteklim takoreći ni iz čega. Ja sam, kao i ti koji ovo čitaš, čini se, samo lutka na koncu koji vuku neke nama nepoznate sile, izvan našega dohvata i možebitnosti promjene. Dakle, ta sreća koji nismo u stanju prepoznati, a leži u jednostavnosti bivstvovanja, s minimalnim, ili nikakvim prohtjevima za ne nužnim materijalnim, ono je što čovjek sve manje može doseći, i to mu na stanovit način čak nije ni dopušteno.
Ponavljam: možda je u ljudskoj naravi da bude takav, a sve drugo (posebnom disciplinom dosegnuto stanje u kojem, poput istočnjačkih mudraca, živi gotovo pustinjačkim životom) artificijelno je zadovoljenje prastarih ljudskih umjerenih potreba, koje proizlazi iz osobite vrste samoprisile.
U naravi te, da tako kažem, posebne životinje, je da uvijek bude pomalo nezadovoljan. Nezadovoljan onim što ima, što god to bilo i koliko god toga imao. Ne mogu reći da poznajem nekog bogataša, i da znam koliko su oni sretni, s obzirom na ono što posjeduju, ako pritom posjeduju i zdravlje, no nije nepoznato da i bogatuni traže više od onog što imaju, pa čak i u trenutku kada je sve u njihovu životu, uvjetno rečeno, savršeno.
Moguće bi, dakle, kod određenih individua koje se na to odluče, povratak osnovnim čovjekovim potrebama, gotovo pastoralnim načinom života, rezultirao ispunjenošću kakvoj svaki čovjek unutar sebe teži, bez obzira što joj se, sudeći po onom što čini, odupire.
Bi li nas, dakle, pojednostavljenje življenja približilo sreći, bi li u nama stvorilo spokoj i zadovoljstvo, unatoč tome što zvijer u nama neprestano žudi? Čovjek i u svojim idealnim okolnostima pomišlja na ono što nije u njegovu vidokrugu i ne pripada situaciji u kojoj se nalazi, te rijetko neće posegnuti izvan toga vidokruga.
Mi nećemo odista razumjeti osobu koju nešto boli, ili koja boluje od određene bolesti, ako mi tu bolest nismo odbolovali, ili od nje još uvijek ne bolujemo. Ne možemo znati kako se ona zaista osjeća i što proživljava, dakle naša sreća ne može proisteći iz same spoznaje o činjenici da smo zdravi, a netko drugi bolestan, jer nismo u mogućnosti osjetiti specifičnu težinu ta dva suprotna stanja, možemo samo prepoznati njihovu razliku, biti svjesni kako je jedno poželjnije od drugoga, ali ćemo i dalje ostati na razini slaboumnika koji tapka u mraku jer nije mu dano da zna kako upaliti svjetlo.
Vjerojatno ćemo osjetiti samo trenutno zadovoljstvu u času spoznaje da u sebi ne nosimo nepoželjnost kakvu nosi netko drugi, no ta nas spoznaja neće učiniti boljima prema sebi, kao ni prema drugima. Vrlo ćemo se brzo vratiti u svoj zadani autistični svijet, u kojem patimo od nemogućnosti dopiranja do istinske sreće, koja poput ptice svezanih krila, u nama uzalud čeka biti oslobođenom.



Oznake: sreća, stanka gjuri

11.08.2014. u 12:09 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 10.08.2014.

RUKOPIS

Ne znam je li na ljepotu njihova rukopisa utjecala činjenica što su oboje dobri crtači, no oba me naprosto fasciniraju. Mogla bih u njih gledati satima kao u sliku kakva renesansnog majstora, svako toliko, ispunjena dojmom, a možda i zaplakati. Takav vas tip rukopisa, ako ste imalo osjetljivi na ljepotu, ne može učiniti ravnodušnima.


Ne znam gotovo ništa o grafologiji i možda je dobro da ne znam, jer želim pisati o rukopisima, onakvima kakvima ih, ako ih pažljivije promotrimo, svi doživljavamo, lijepima ili ružnima. U ovome zapisu, osvrnut ću se na rukopis mojih roditelja. Rukopis moga tate, jednako kao i mamin, rekla bih, točno ocrtava njihov karakter, što se za moj, nadam se, već ne bi moglo reći, jer u tom slučaju, ajme meni.
Mamin je rukopis nježnih, tananih, ni previsokih ni preniskih linija, s gotovo neprimjetnim nagibom, dostojanstven, obilježen pomalo oblošću, ljupkošću koja izvire iz svakoga slova. Kad ona napiše samo 'I', to izgleda čudesno; postaje slovo koje bismo odmah poželjeli uokviriti i objesiti na zid. Dok je pak rukopis mog oca izuzetno muževan, pomalo naglih, ali veličanstvenih linija, uvijek točnih, ako se takav izraz na rukopis uopće može primijeniti. Određena njegova slova su uzvišeno dominantna, no tako bajoslovno uklopljena među ostala, da također, sama po sebi izgledaju kao slika.
Moj je već rukopis, nekako zbrkan, neki bi ga mogli nazvati i tzv. 'doktorskim', budući da je poprilično nečitak. Katkad ga se umalo strašim. Najčešće ni sama ne mogu pročitati što sam napisala, mučim se u odgonetavanju određenih riječi. Mislim da bi moj pas, kad bi u šapici mogao držati olovku, bio u stanju čitkije i oku ugodnije, pisati od mene. Nekad je, tako bar kažu, to bio krasopis, a moguće i jest, kada je bio školski pravilan i premda sam zaista mnogo pisala i još uvijek pišem rukom, on se unatoč svemu, s vremenom iskrivio. Možda mi je, naviknutoj na kompjutorsku tipkovnicu jednostavno postalo dosadno pisati rukom, jer mi je zamorno i stoga mi predstavlja poteškoću, zato što sam zaista unatrag više od dvadeset godina vjerna tipkanju, mada poeziju još uvijek redovito pišem ovim, danas već na žalost zastarjelim načinom.
Mogla bih kazati kako je rukopis mojih roditelja, svaki na svoj način simfonija. U njemu nema kićenosti, nepotrebnih vitica, ničega suvišnog, ničega što strši, samo ljepote koja teče. Ne znam tko ne bi od takve osobe istog trenutka poželi dobiti pismo, što god u njemu pisalo. Premda čak vrlo uredan, ni u jednoj svojoj komponenti to nije školski pedantan rukopis, kakav zna biti kod onih ljudi koji su rijetko pisali rukom, zbog čega su zadržali rukopis školarca. Mamin je nekako gospodski, njezino veliko G je zadivljujuće, mada je teško zapravo izdvojiti bilo koje slovo koje me ne oduševljava. Stranica ispisana njenim rukopisom to je jednostavno umjetnička slika.
Upravo sam zagledana u papir na kojem je nedavno pisala ono što sam joj diktirala, i premda, ovo u nastavku ovoga teksta, nema veze s osnovnom temom, ipak ću, tek nakratko, spomenuti: ona je redak svake stranice podijeljene brojevima, s obzirom da se radi o filmskom scenariju, označila malim gotovo kaligrafski ispisanim brojem, koji već pojedinoj stranici pripada. Ja se toga zasigurno ne bih dosjetila, već bih papire povezala spajalicom i na taj način znala njihov redoslijed. Ljepota njezina rukopisa između ostalog izvire i iz ljepote njezine misli, organiziranosti, odlučnosti, dobre osmišljenosti u svemu onome što čini. Njezin rukopis, to je ona.
Iz rukopisa moga oca također, u velikoj mjeri izvire majestetičnost, i u sebi, bez obzira na svoju, kao takvu, dominantnost, ne nosi ništa od nametljivosti, kao što ponekad, za neku na taj način nadmoćnu osobu možemo reći, budući da i rukopis nosi svoju karakternu fizionomiju. On je jednostavno nekako kraljevski. Tako bismo primjerice mogli zamišljati da je pisao car Marcus Cocceius Nerva ili Lucije Verije.
Ne znam je li na ljepotu njihova rukopisa utjecala činjenica što su oboje dobri crtači, no oba me naprosto fasciniraju. Mogla bih u njih gledati satima kao u sliku kakva renesansnog majstora, svako toliko, ispunjena dojmom, a možda i zaplakati. Takav vas tip rukopisa, ako ste imalo osjetljivi na ljepotu, ne može učiniti ravnodušnima. On kao da, pri svakom pogledu na njega, oplemenjuje.
Vračajući se na majčin rukopis, zaključit ću: premda se u toj ljepoti istodobno nazire lepršavost i romantična preciznost, ponajprije podsjeća na čin proizišao iz beskrajne dobrote i darežljivosti. Ne znam zbog čega, ali kad promatram njeno pismo, vidim lik Snjeguljice, dražestan i otmjen, dobrodušan i veseo, neiskvaren i iskren, dok gledajući u rukopisu moga oca, unatoč tome što u njemu prvo primjećujem iznimno razboritu kraljevsku crtu, unatoč njoj, ili upravo zbog nje vidim izravnog izaslanika anđela, ako ne i samoga anđela osobno.



Oznake: rukopis, roditelji, majka, otac, stanka gjuric

10.08.2014. u 14:10 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

subota, 09.08.2014.

ODBACIVANJE SJEĆANJA

Svako nas iskustvo jača, a možda najviše ono loše, zato što u nama čeliči borca, čineći nas pripravnima na sljedeće nepoželjno iskustvo u istoj kategoriji lošeg, a pokatkad čak i onoj unaprjeđenijoj.


Što li nas sve drži u grčevitu, tegobnom zagrljaju, kroz vezanost uz dijelove naše intimne prošlosti koje bismo željeli zaboraviti, a ne možemo! Svatko od nas sa sobom vuče sastavnice svoje prošlosti koje ga isključivo sputavaju, ne daju mu dalje, odvraćaju ga od sadašnjosti. To može biti davno zametnuto pismo koje smo pronašli u ladici preturajući po njoj u potrazi za olovkom, bilo kakav predmet koji nas podsjeća na ono čemu više nije mjesto čak ni u našemu sjećanju. Zašto? Zato što smo mi tako odlučili.
Kad bi postojala jednostavna mogućnost brisanja takvih podataka iz naše memorije, kao na kompjutoru, tada nam takav pronađeni listić ne bi značio ništa, jer bismo se unaprijed riješili onog što nam nije potrebno, a moglo nas je, zaokupljajući naše misli na momente duhovno paralizirati, u mnogočemu prikratiti.
Jutros sam i sama potrgala papirić koji datira još iz 2000. na kojem se nalazio popis svega što trebam obaviti toga određenog dana. Jedna od stvari bila je vezana uz ono što želim prebrisati iz svoga sjećanja. No, možda upravo na taj način, budući da još uvijek drukčije ne mogu (ne može nitko od nas), temeljito i postojano, kidajući listiće davnih podsjetnika, iz memorije telefona brišući brojeve, iz džepova izbacujući davno izblijedjele kino ulaznice, ipak na neki način datoteku našega sjećanja, dovodimo u red, reducirajući 'zapisano' s obje strane spomena. Zasigurno nikad nećemo zaboraviti sve ono što bismo željeli, ali se, moguće, barem donekle od toga, tom metodom, možemo distancirati.
Kad pogledamo u nekom pravcu i ugledamo ono što ne bismo željeli vidjeti, odvratit ćemo pogled, ali je mnogo bolje od toga - eliminirati zamijećeno, odstraniti podsjetnik na nepoželjno.
Postoji toliko predivnih događaja koje smo u velikoj mjeri zaboravili, no neke manje lijepe koji su nas bitno obilježili, pa tada u određenoj mjeri i od nas učinili ono što danas jesmo, ali se unatoč tome želimo s njima zauvijek oprostiti, dobro je da to i učinimo, ukoliko možemo.
Svi smo do određene mjere u mogućnosti potisnuti svoja neugodne uspomene, dok pak neki pate od kompulzivnog prisjećanja, unatoč silnoj želji da zaborave. Čak i kada uklone sve što bi ih moglo podsjetiti na ono uznemirujuće što im se jednom dogodilo, ne mogu se oduprijeti porivu da svoje sjećanje svakodnevno prizivaju, a što ih iznutra razdire.
Postoji također kategorija lijepih sjećanja umrljanih trunkom nečega lošeg; kao kada na još neuokvirenoj slici, pri samom njezinu vrhu snježno bijele pozadine, primijetimo kavenu mrlju. Mi ćemo je istog trenutka poželjeti izrezati, i premda ništa ili malo što može biti savršeno, ali se besprijekornosti barem može približiti, mi na taj način, izrezujući djeliće vlastitog sjećanja, našu misao možemo učiniti čišćom, pa ako hoćete i dobroćudnijom.
Jer savršena sjećanja samo su ona koja smo, propuštajući ih kroz naš intuitivni, obrambeni filtar, takvima stvorili, no to ne djeluje uvijek i u svim prilikama. Kad primjerice izgubite nekog koga ste beskrajno voljeli, ali se ne želite prisjetiti zajedničkih nelijepih trenutaka koji su zauvijek obilježili vaš rastanak (budući to više ne možete ispraviti), ili kada ste učinili nešto u najboljoj namjeri, no posve nesvjesni da činite krivo, i time nepromjenjivo utjecali na daljnje nemile događaje, tada je takav postupak 'redukcije prisjećanja' kojim od sebe odbacujete nekadašnje važnosti, koje vas danas samo unazaduju, najbolje što možete za sebe učiniti.
Svako nas iskustvo jača, a možda najviše ono loše, zato što u nama čeliči borca, čineći nas pripravnima na sljedeće nepoželjno iskustvo u istoj kategoriji lošeg, a pokatkad čak i onoj unaprjeđenijoj. Netko tko je pao s vrha stepenica, od tog će trenutka biti pažljivi pri silasku niz bilo koje stube. Kasnije pak, kad taj događaj u njegovu sjećanju izblijedi, tu će radnju činiti na podsvjesnoj razini. Samo tim jednim događajem u njega upisan oprez, ukomponiran u čovjekov zahtjevni psihički sklop, u odlagalištu će pohranjenih opreza stajati spreman za moguće nadolazeće opasnosti.
Često puta netko neće znati zbog čega se trza na određeni zvuk, ili ustukne pred licem koje ugleda u prolazu ili samo na tv ekranu, licem od kojeg bezrazložno želi pobjeći, do čega dolazi stoga što se u nama poput ladoleža penju i pohranjeni su svi strahovi metodično prikupljeni iz svih naših životnih zbivanja. I eto, upravo zato imamo pravo baciti listić na kojem je bilo zapisano nešto što nam, makar na trenutak (a mnogo je takvih trenutaka) ne dopušta da živimo u sadašnjosti.



Oznake: sjecanja, mozak, stanka gjuric

09.08.2014. u 12:43 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 08.08.2014.

LIMITI

Možda su s protokom vremena, naši roditelji, okolina, u nama uspješno izgradili nesigurnost, ustrajno nas rezbareći do vlastite neprepoznatljivosti. Gdje li su oni slobodni umovi neopterećeni turobnom svakodnevicom, kada smo bili umjetnici, a nismo to znali, kada smo svojim dodirom pretvarali vodu u ljekoviti napitak, kad su naši pahuljasti poljupci pružali iscjeljenje. Kako zapravo malo toga baštinimo od one negdašnje otvorene nedužnosti, prijemčivosti, osjećaja slobode!


Kad sam bila maleno dijete, mislila sam, kao što misle sva djeca te dobi, da je sve moguće, za mene nedostižno nije postojalo. Dakako da sam znala da mi nije sve dopušteno, no mogla sam vrlo precizno razlučiti ta dva suprotna svijeta koja se, međutim, instinktivno sam osjećala, međusobno ne pobijaju. Vjerovala sam, dakle, da mogu ostvariti zamišljeno: postati nevidljivom, nacrtati osobu koja će oživjeti, imati prijatelja koji me u svemu razumije i slijedi, za mene se žrtvuje i umjesto mene pati... A to sam i ostvarivala.
Zakoraknuvši u odraslost, čovjek si polako počinje postavljati limite od kojih na žalost, tijekom svog života, rijetko kada odustaje, i nesvjesno ih oblikujući do samog savršenstva. Ograničenja u ljubavi, karijeri, vlastitim sposobnostima općenito. Svi mi poznajemo nekog tko bi mogao više i bolje, pitanje je samo je li njegova samozadovoljnost postignutim rezultat nametnutih si ograničenja , ili je u svojim prohtjevima tog tipa naprosto skroman; smjernih potreba, premda ne i mogućnosti. Netko bi za takvog čovjeka mogao reći kako nije ostvario svoj maksimum. No što zapravo znači dostići vlastiti maksimum? Je li to ono što smo uspjeli postignuti i čime smo zadovoljni, premda je po općenitim, društvenim mjerilima malo, no svjesni smo da više od toga ne možemo, ili se maksimum očituje rezultatom koji je po istim tim mjerilima u kategoriji vrha.
Kada je primjerice netko u nekom području djelovanja očigledno darovit, ali to primjećuje samo njegova okolina, dok on suzdržano ostaje u mjestu koje si je zacrtao, i u kojem mu je ugodno, je li to tek poštivanje vlastitih samonametnutih limita koje u sebi nije ni osvijestio, ili je takva letargična odluka naprosto posljedica proistekla iz osjećaja sigurnosti koje mu stvara mjesto i položaj u kojem se nalazi.
U spektru raznoraznih ograničenja, jedno od zanimljivih je, dakako, ono u ljubavi. Neki si ljudi u svom ljubavnom životu postavljaju limite iz uvjerenja kako ne mogu do određene osobe doći zbog toga što su za nju nedovoljno dobri.
Kada je o poslovnim ambicijama riječ, mnogi unaprijed misle da ne mogu dobiti određeni posao, jednako tako iz razloga što vjeruju, zbog nametnutih si prepreka, da za to nisu dovoljno sposobni.
Postoje pak oni otvorena uma kojima, kao i sitnoj dječici, sve izgleda moguće. Koji zakorače ne pitajući se mogu li, polete ne misleći da ne znaju. Možda je čar, ljepota takvog načina bivstvovanja u tome što kada, metaforički rečeno, zamahnemo krilima, ili ćemo poletjeti ili ćemo pasti, no samo tako ćemo znati jesmo li se precijenili.
Kao trogodišnjakinji nitko mi nije rekao, ali da i jest, u toj ga dobi ne bih razumjela, da je nemoguće sročiti pjesmu, a bila sam pjesnik, kao što su pjesnici sva djeca te dobi. Poslušajte samo dijete do pet, najviše šest godina, koje opisuje nebo. Ima li čarobnije, nadahnutije poezije od toga.
Možda su s protokom vremena, naši roditelji, okolina, u nama uspješno izgradili nesigurnost, ustrajno nas rezbareći do vlastite neprepoznatljivosti. Gdje li su oni slobodni umovi neopterećeni turobnom svakodnevicom, kada smo bili umjetnici, a nismo to znali, kada smo svojim dodirom pretvarali vodu u ljekoviti napitak, kad su naši pahuljasti poljupci pružali iscjeljenje. Kako zapravo malo toga baštinimo od one negdašnje otvorene nedužnosti, prijemčivosti, osjećaja slobode! Kako u svoju odraslost nosimo premalo od onog što je u nama najbolje! Naša sadašnja ostvarivost probijanja određenih granica, kako na fizičkom, tako i na osjećajnom planu ni po čem se ne može mjeriti s vrijednošću načina na koji smo to činili i postizali kad smo bili djeca. Iako se ljudi u tome, kao i u svemu drugom, međusobno razlikuju, ipak je većina nas postala i ostala ostala zatočenikom samonametnutih si ograničenja koja ne može srušiti jer to ne zna ili jednostavno ne želi.



Oznake: granice, stanka gjuric

08.08.2014. u 11:31 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 07.08.2014.

MUŠKARAC U VREMENSKOJ KAPSULI

Dakle, od muškarca ne očekujem da se snebiva i pretvara da je sramežljiv, jer karakter se ipak toliko ne mijenja da onaj tko nije bio stidljiv u tridesetima, postane takav u pedesetima. Međutim, mislim da tu ne leži srž problema, jer se vjerojatno ne radi o njihovoj kalkulaciji kako će se ponašati prema određenoj ženskoj osobi u opisanoj situaciji, s obzirom da to dolazi iz njihove nutrine.


Ostajemo li svi mi karakterno isti, kao u dvadesetima, premda smo već daleko premašili četrdesetu, i ako da, zbog čega je tome tako? Ne očekuje li se da sazrijevanjem stanica našega mozga sazrijeva i naša psiha, pa time i naše ponašanje, odnos prema prijateljima, bivšim ili sadašnjim ljubavima? Očekujem li previše od sebe ako mislim da bih trebala biti drukčijom no što sam bila s trideset ili je možda pitanje pogrešno i trebalo bi glasiti: očekujem li možda premalo, jer dakako da u dobi u kojoj sam sada, nemam jednake potrebe kao što sam ih imala nekada. Svakako da me sa sazrijevanjem, starenjem, mnogošto sputava, ali me s iskustvom, dubokim stapanjem sa svime onime što je prošlo kroz moj život tijekom tolikih desetljeća, oblikujući me ranjavanjem, ljubavlju, brigama, uspjesima jednako kao i pogreškama, puno više otvara i oslobađa.
Navest ću jedan banalan primjer kojim želim pokazati u čemu sam ostala na nivou gotovo djevojčice, a što se ipak, o moju individualnost, tek očešava: sasvim sigurno ne pripadam skupini onih žena koje se nastoje oblačiti u skladu sa svojim godinama, i što se tog segmenta tiče, mislim-ne da sam ostala svoja zbog pojedinosti što se i dalje odijevam kao da mi je dvadeset i pet, već odjenem li se drukčije, tada u mojim vlastitim očima, to više nisam ja, i ne osjećam se dobro (op. spašava me činjenica da nosim uglavnom traperice, minice su odista bile samo za doba mlađahnosti). To što dirigira takvim mojim odnosom prema sebi, ono je spontano, što izbija iznutra, i zapravo je to jedino čega se mogu sjetiti, a da se kod mene nije značajno mijenjalo. Što se pak muško-ženskih odnosa tiče, uvijek me iznenadi kada, i to uglavnom kod muškaraca, primijetim da se, u odnosu prema meni, za razliku od mene prema njima, nisu nimalo promijenili. Naravno, daleko od toga da su svi muškarci isti, i svaka čast (rijetkim?) iznimkama, no o takvima u ovome ogledu ne govorim.
Da li to znači da nisu promijenili ni svoj odnos prema samima sebi, to bih tek trebala moći utvrditi. Pretpostavljam da je to, jedno od drugog, naprosto nerazdruživo, da jedno ovisi, izvire iz drugoga. Muškarca od nekad, koji me nastoji zavesti danas, na način kao što me je 'zavodio' nakon dva mjeseca veze prije dvadeset godina, ne bih mogla shvatiti ozbiljno, što ne znači da on, u vlastitim okvirima, ne misli ozbiljno. Vjerojatno je ipak, usudim se tvrditi, emotivno ostao na nivou osobe kakvu sam poznavala tada; nije nimalo napredovao.
Žene ne očekuju od muškaraca koji su prešli četrdesetu ( pod tim mislim i na one znatno starije) da budu smrtno ozbiljni, i da se prema osobi s kojom su davno imali ljubavni odnos, ili samo avanturu, premda u međuvremenu nisu međusobno kontaktirali, ponašaju kao prema nekome koga su tek upoznali, te da im se udvara s iste distance, već da kao i one, a u to sasvim sigurno spada većina žena, budu odmjereniji u svojim izjavama i postupcima, jer nakon toliko godina ne možemo znati što je određena osoba prošla, i što ju je sve, izgrađujući, moglo učiniti bitno drukčijom, čak štoviše intimno posve nedostupnom.
Kada od onog koga sam posljednji put vidjela i čula prije petnaest godina primim poruku takva sadržaja da bi netko sa strane mogao pomisliti kako sam još sinoć bila s njime u postelji, naravno da me to tada od te osobe odbija.
Zar muškarac zaista može misliti da vremenski ponor koji dijeli njega i osobu s kojom je nekada bio u stanovitoj vezi, nije dovoljno dubok da proguta i odbaci njegov ishitreni pristup, poput slabašne travke? I jesu li uopće realna očekivanja žena da ih se nakon niza godina, počasti ophođenjem kakva očekuju i kakvo napokon dolikuje situaciji, ne (samo) zbog obzira, već iz iskonske potrebe.
Uvjerena sam da nijedna žena nakon dvadeset godina ne bi nazvala muškarca s kojim za to vrijeme nije bila u kontaktu, i rekla mu: pošalji mi svoju fotografiju bez odjeće. Naravno da to nije u njezinom stilu, ali isto tako, bilo to u muškome stilu, ili ne bilo, ne dolikuje psihi nekog tko je mentalno odrastao; ili: ne u toj situaciji. Mi nemamo ništa protiv da se za nama žudi, da se zamišljaju naša naga, pohotna tijela, no imamo nešto protiv pristupa, protiv načina kolanja njihovih misli koje budu izrečene, umjesto da budu unaprijed ušutkane, opasane ogradama koje je čovjek svih tih godina podizao, ne kako bi mu bilo teže, već osjećajno jednostavnije živjeti, ne kako bi izbjegao prečace ( jer on će ih pronaći kada zaista treba i mora) već kako bi sam sebe nagradio milošću iščekivanja za svoje vlastito dobro, ali i dobro onih koje poštuje, jer je samo to ispravno, i - možda je pregrubo reći- no -dovodi do cilja.
Dakle, od muškarca ne očekujem da se snebiva i pretvara da je sramežljiv, jer karakter se ipak toliko ne mijenja da onaj tko nije bio stidljiv u tridesetima, postane takav u pedesetima. Međutim, mislim da tu ne leži srž problema, jer se vjerojatno ne radi o njihovoj kalkulaciji kako će se ponašati prema određenoj ženskoj osobi u opisanoj situaciji, s obzirom da to dolazi iz njihove nutrine. Oni to donekle nisu u stanju kontrolirati, premda bi, držim, ipak mogli da žele, ali im nije dovoljno stalo, jer, s njihova stajališta, nema razloga da im bude.
Što će se jedan stari morski vuk koji je u životu prošao sve i svašta, truditi pred nekim koga je već jednom, kažimo to - za kod nas- uobičajenim rječnikom-posjedovao. On će, kao na automatu, sjedeći u svojoj vremenskoj kapsuli samo stisnuti gumb koji ga vraća u negdašnje vrijeme i nastaviti istim tempom, i načinom kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. Možda u tome leži ljepota njihove bezbrižnosti u odnosu prema određenim ženama, ili možda ženama uopće. A možda su žene samo pomalo tužne dame koje nitko uistinu ne razumije osim vlastitoga spola.



Oznake: ljubav, odnosi

07.08.2014. u 11:45 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 06.08.2014.

MUŠKE STRAŽNJICE I TORZA

Još takoreći donedavno, voljeli smo muškarce i žudjeli za njima, bez obzira na ljepotu njihova torza, svidjelo nam se ono što nam se zapravo sviđa i sada, premda se to danas spominje možda još samo u starinskim slikovnicama: njihov pogled, boja glasa, ophođenje... Atraktivnost i ljepota dakako nikada nisu bili naodmet, ali ženskome spolu, koliko sam s time upoznata, zaista nikada nije bio primaran muškarčev tjelesni izgled, ljepota njegova torza, njegova mišićavost i slično.


Zbog čega bi ženama tijelo muškarca, kao što nam to mediji već podosta dugo sugeriraju, odnosno nameću, trebalo biti predmet njihove požude, u smislu da se nad njim, izloženim, u istim tim medijima (mislim ponajprije na one tiskane), pohotno uzdiše, umalo do orgazma.
Još takoreći donedavno, voljeli smo muškarce i žudjeli za njima, bez obzira na ljepotu njihova torza, svidjelo nam se ono što nam se zapravo sviđa i sada, premda se to danas spominje možda još samo u starinskim slikovnicama: njihov pogled, boja glasa, ophođenje. .. Atraktivnost i ljepota dakako nikada nisu bili naodmet, ali ženskome spolu, koliko sam s time upoznata, zaista nikada nije bio primaran muškarčev tjelesni izgled, privlačnost njegova torza, njegova mišićavost i slično.
Tiskani mediji u tolikoj mjeri nastoje manipulirati razmišljanjem svojih čitatelja, namećući im, s određenim, samo njima poznatim razlogom, neka izmišljena stajališta, da žene, moguće, s vremenom u njih i povjeruju, a čemu svjedočim gotovo svakodnevno na raznim društvenim i inim događanjima.
Privlačna muška zadnjica nikada nije bila toliko važna kao što je danas, tj. na nju se nije obraćala osobita pozornost. I nekada su muškarci imali mišićave i čvrste pozadine, nije to nešto izniklo odnedavno, samo što su prije ljudi, a ovdje je riječ o ženama, znali što jest važno, a što nije, nitko im nije 'solio pamet' iz marketinških ili nekih drugi razloga.
Što je to toliko neodoljivog u muškoj tjelesnosti, da bi žene nad njom trebale sliniti, nakon što ugledaju sliku do pasa ogoljela muškarca. Čemu tražiti takozvanu ravnopravnost u nečemu gdje joj nije mjesto. Ženski i muški mozak se, kao što je većini, pretpostavljam, poznato, razlikuju, i ono što je vrijedilo do jučer, vrijedi i danas, bez obzira na to kakve fotografije objavljuju novine. Neka tinejdžeri i dalje sline za golim ženama u Playboyu, to je pak zaista posve druga priča.
Baš me zanima koji tip žene može zadiviti tijelo muškarca, u mjeri da za njim naprosto izludi. Možemo poštovati mušku tjelesnu privlačnost u smislu njegovanosti, ali to sasvim sigurno nije dovoljno da ona ženu na bilo koji način uzbudi, kao što to najčešće sugeriraju i tvrde tzv. žuti mediji. Na taj način uzgajaju hrpu idiota bez vlastite intuicije, ideja, stvarnih potreba…
Naravno da mi se ne sviđa muška stražnjica koja sliči na žensku, i to žene od cca stotinu i dvadeset kilograma, no to ne znači da će me ona druga i drukčija, snažna i muskulozna baciti u trans, premda me jednako tako možda neće odbiti ni muškarac , vlasnik one prve, ukoliko u njemu prepoznam izrazito privlačan duh. Isto tako ni muškarčev mišićav i čvrsti grudni koš, u usporedbi s onim salastim i mlitavim, neće me dovesti do toga, kao što dovodi mnoge mlade žene danas, u stanje ekstaze na primjerice glazbenim koncertima u trenutku kada glazbenik sa sebe skida svoju košulju i ponosno pokazuje svoj gornji dio tijela i sam zadojen onim čime su zadojene i njegove obožavateljice. U tom djeliću naglog, posve nebitnog preobrata u kojem dio tijela koje je u fokusu pažnje kada sa sebe skida odjeću, ili se već napola razgolićeno pojavljuje na pozornici, privlačnost glazbe i slave koju ona sa sobom donosi, a čime ljude magično privlači, postavlja u posve drugi planu.
Što li su ljudima učinili mediji, kako im samo prikazuju pogrešnu sliku svijetu, kako ih navode na pogrešne zaključke, mentalno truju postajući vlasnicima njihovih duša…
Oduprijeti se tome izgleda nemoguće, odnosno moguće je samo rijetkim pojedincima koji na žalost nisu u stanju, jer nemaju dovoljnu moć, utjecati na drukčije stanje svijesti u društvu.
Ovaj narod, ovaj čovjek, globalno uzevši, na neki je način, u nekim bitnim segmentima ipak izgubljen, ništa ga neće moći vratiti na stazu pravih vrijednosti, ukoliko se nešto stubokom ne promijeni. Ne pada mi na pamet što bi to moglo biti i kako bi uopće moglo izgledati.



Oznake: erotika, seks, ljubav, tijelo

06.08.2014. u 11:42 • 8 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 05.08.2014.

HOW TO BUILD A MAN – KAKO ' IZGRADITI' ČOVJEKA

Za taj fantastični zahvat kreiranja novoga čovjeka, zasigurno su potrebne unaprijed određene, zadane komponente sakupljene iz njegovih stanica, gena…, još za vrijeme njegova života, ali jednako tako moguće i nakon, te pohranjene na za to predviđenom mjestu, koje su u svakom trenutku spremne za korištenje u date svrhe. Temeljita pohrana podataka koja stanice čini teoretski neuništivima, rezultirala bi mogućnošću da se iza toga, na pisaču, može, 'otisnuti', 'ispisati' čovjek, kao što se danas printaju ljudski organi, poput bubrega ili srca, u 3d tehnici.


Kako oživjeti pokojnika, ili preciznije: kako stvoriti novoga čovjeka, kao što se primjerice može 'oživjeti' izgubljena ili uništena SIM kartica, obrisani facebook račun ili elektronička pošta. Pitanje zapravo glasi kako izgraditi, proizvesti novog, a istog čovjeka (osobu) koji je jednom živio ili štoviše još uvijek živi, što dakako ne mijenja, ili barem ne bi trebalo mijenjati, ili bitno utjecati, na tehničku mogućnost samoga postupka.
Neki bi vjerojatno rekli kako je ponovno rođenje moguće jedino kroz reinkarnaciju, budući da je duši potreban prazan kostur, i kako je to najbliži oblik ponovnog rođenja umrlih, s obzirom da 'praznom ljuskom'' možemo smatrati jedino novorođenče u koje još nije usađeno ništa što je bilo (ili barem ne dovoljno dugo) u doticaju s izvanjskim svijetom. Međutim to ipak nije isto, pa čak ni slično oživljavanju na kakvo mislim, niti pak je, kao takvo ovisno o našoj volji i djelovanju.
Za taj fantastični zahvat kreiranja novoga čovjeka, zasigurno su potrebne unaprijed određene, zadane komponente sakupljene iz njegovih stanica, gena…, još za vrijeme njegova života, ali jednako tako moguće i nakon, te pohranjene na za to predviđenom mjestu, koje su u svakom trenutku spremne za korištenje u date svrhe. Temeljita pohrana podataka koja stanice čini teoretski neuništivima, rezultirala bi mogućnošću da se iza toga, na pisaču, može, 'otisnuti', 'ispisati' čovjek, kao što se danas printaju ljudski organi, poput bubrega ili srca, u 3d tehnici. A duša? Kako isprintati dušu, mnogi bi se s pravom mogli pitati. S otkucajima srca i disanjem čovjek bi po svoj prilici udahnuo sama sebe, budući da je već negdje postojao, ili pak postoji, kao uostalom i duša, neodvojiva od njegova bića, premda u potonjem slučaju dvojna, odnosno višestruka, kao i tijelo.
Sigurna sam da se iz, primjerice stanica vašega nokta može kreirati vaš identični blizanac, star koliko i vi u ovom trenutku (dakle ne klon u smislu da se netko poput vas, može tek roditi), već identični vi - sada. Pitanje je samo kada će medicina to znati provesti u djelo (ako već ne zna, ali drži u tajnosti). I koji bi zapravo bio smisao tog postupka (osim, naravno, moguće primjene u političke svrhe). Možda već danas postoje dva Baracka Obame, ili nekog poput njega, moćnih ljudi iz svijeta toliko moćnog da ih još dok su živi, ili nakon što umru, nadomjesti njima samima, novima-istima, ljudima koji mijenjaju svijet, kako na dobro, tako i na loše.


Oznake: tehnologija, smrt, život, stanka gjuric

05.08.2014. u 09:36 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget



  kolovoz, 2014 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se