H.A.D.L. by Stanka Gjurić

četvrtak, 14.08.2014.

KRIVNJA

Dakle, kad je o životu naših voljenih riječ, ljudi žele biti nadljudi, a ponekad misle i da jesu, da su trebali i mogli spasiti na smrt oboljelog, da su morali primijetiti da je netko patološki depresivan. Mi bismo svi željeli imati moć da spašavamo druge, naročito najbliže, da u presudnom trenutku osjetimo njihovo raspoloženje koje nam nešto značajno poručuje, iza čega smo u stanju biti djelotvorni.


Za samoubojstvo kažu da je samoodlučujući čin, da nitko drugi za takvu smrt ne može biti odgovoran, odnosno nije mogao utjecati na osobu da to učini. Ne znam, doduše, vrijedi li to i za one koji su direktno, namjerno izazvali nečiju tragediju, nekoj osobi nanijeli zlo, iza čega si je ona oduzela života. Međutim, kada je riječ o bliskoj obitelji koja tu dramu proživljava, tvrdnja da za počinjeno ne mogu biti odgovorni, i u što oni čak mogu do određene mjere i vjerovati, vrlo često ne pomaže; uvijek će, svatko ponaosob, naći razloga za pomisao kako je nekim svojim postupkom, taj događaj mogao spriječiti, ako već ne misli da ga je nečim izazvao.
Dakle, kad je o životu naših voljenih riječ, ljudi žele biti nadljudi, a ponekad misle i da jesu, da su trebali i mogli spasiti na smrt oboljelog, da su morali primijetiti da je netko patološki depresivan. Mi bismo svi željeli imati moć da spašavamo druge, naročito najbliže, da u presudnom trenutku osjetimo njihovo raspoloženje koje nam nešto značajno poručuje, iza čega smo u stanju biti djelotvorni. Mi možemo biti 'slučajni' junaci, kada iz rijeke uspijemo na vrijeme izvući onoga tko se želio utopiti, jer smo imali vremena, pravovremeno se našavši baš na tom mjestu, skočiti za njim u vodu, što ne znači da on to isto neće pokušati ponovo..
Osjećaj krivnje je usađen u čovjeka onim trenutkom, ne kada je u njega udahnut život, jer tada je posađena samo mogućnost, već kada je postao svjestan toga da je učinio nešto pogrešno, i da se određeni njegov postupak negativno odražava na neku osobu ili više njih. On se s tom nemani suočava i bezuspješno bori tijekom čitavog svog života. Raspon mogućnosti za što bi se sve mogao i trebao osjećati krivim, tako je golem, da kada bi netko napravio popis svih situacija u kojima ljudi sami sebe zbog nečega okrivljuju, većina istog mogla biti objavljena u Guinnessovoj knjizi rekorda, u kategoriji: najduži popis tragičnih zabluda (mada si čovjek tu ne može pomoći; on ne bira zbog čega će se osjećati krivim).
Jasno, kad netko pijan prouzroči prometnu nesreću sa smrtnim posljedicama, od njega se očekuje da se okrivljava, i malo tko na njegovu mjestu, sama sebe ne bi optuživao.
Kad je pak riječ o događaju koji se zbio davno, i kojeg smo u sebi već pomalo potisnuli, mi svoj osjećaj krivnje izvlačimo iz sebe u situacijama koje nas na to podsjećaju, koje su na bilo koji način vezane uz ono zbog čega se okrivljujemo. No, u tom se momentu, suočivši se s prošlim, kroz nešto tuđe i drugo osjetivši žalac, nerijetko tek nakratko osjetimo krivima, jer odmah potom odvraćamo pogled, viđeno nastojeći zaboraviti. Ukoliko se radi o nečem što se dogodilo u skorije vrijeme, a osobu na to asocira nečija riječ ili pokret, tada ona, na žalost, svoju krivnju izlistava do onemoćalosti, svoj osjećaj produbljuje, kao da sama sebe želi povrijediti zbog onoga za što si predbacuje.
Koliku si je sposobnost pripisao čovjek i to nerijetko kada ne treba, nakon čega ponekad slijede desetljeća seansi kod psihoterapeuta. Ponekad će uspjeti zavarati i svoga liječnika, ukoliko nije samovoljno krenuo na terapiju, već na nagovor i želju nekog drugog.
Međutim je li terapeut u stanju prevenirati takvo stanje, kako nam se u budućnosti ne bi opet dogodilo isto? Ne vjerujem. Nitko nam ne može dati ulaznicu za imunost. Mi smo se čak u stanju zbog drugih osjećati krivima, za ono što se dogodilo radi njihova pogrešnog postupka. Kada je, jednom prilikom, moj prijatelj nehotice povrijedio mog psa, krivila sam samu sebe zbog toga što nisam baš u tom trenutku bila prisutna, vjerujući kako se to tada ne bi dogodilo. Sva sreća što su posljedice bile kratkotrajne, i što je moj pas već drugi dan trčkarao kao i prije. No da nije bilo tako, vjerojatno si ne bih oprostila do kraja života, kao i mnogi od nas u toj i tome sličnoj situaciji.
Malo tko se može oduprijeti toj vrsti udaraca i samokažnjavanju, štoviše, netko se do kraja predaje, jer je već odavno odustao od pokušaja da sebe spasi.
Znajući koliko osjećaj krivnje oslabljuje čovjeka, neki ga ljudi u nama namjerno izazivaju, samo kako bi osobom mogli manipulirati. Bilo bi dobro takvo što znati prepoznati, i premda su to uglavnom sitne iglice kojima budemo pogađani, jer na meniju osjećaja krivnje postoje i oni, na dnevnoj bazi optužujući: zašto i kako si samo učini/o/la ovo ili ono. Takvih se osoba treba kloniti. Prema tome, ovdje se radi o slučaju kod kojeg se izaziva kratkotrajan osjećaj krivnje, i koji, premda je na prvi pogled bezazleno, ukoliko se ponavlja češće, druženje s takvim ljudima treba izbjegavati. Žrtve tih ljudi misle kako neprestano čine nešto pogrešno, a što, naravno, nije istina: ne čine oni ništa pogrešno, već onaj koji njihove postupke proglašava takvima, koji ima sposobnost da u njima probudi osjećaj krivnje. Nitko nije vrijedan naše patnje, naročito ako nas uvijek iznova, namjerno ranjava.
Rezime: svi mi mislimo da smo moćniji no što jesmo, i upravo stoga, u mentalnoj odori Supermena, nad sobom vršimo pokoru na način koji nije moguće niti zamisliti, a samim time takvo što niti prepoznati kad je već prisutno i uzelo maha.



Oznake: krivnja, samoubojstvo, stanka gjuric

14.08.2014. u 12:41 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



  kolovoz, 2014 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se