H.A.D.L. by Stanka Gjurić

ponedjeljak, 11.08.2014.

IZVAN VIDOKRUGA

Moramo li odista baš uvijek iskusiti loše, da bismo spoznali što je dobro, pasti, da bismo znali što je to biti na nogama. Cijeniti svoje sadašnje stanje, onakvo kakvo jest, ako smo njime razmjerno zadovoljni, još uvijek, čini se nije dovoljno za uspostavu stvarne sreće u našem životu..


Na koji bi način ljudi mogli postići sreću, onaj vid sreće u kojem su lišeni bilo kakvih potreba, osim onih koje ga, dostojno čovjeka, održavaju na životu. Vjerojatno je za taj način ipak prekasno. Previše smo toga stvorili, da bismo od toga mogli odustati, odreći se u ime idiličnog duševnog zadovoljstva, stoga ga s radošću zamjenjujemo zadovoljstvom koje proizlazi iz činjenice da npr. posjedujemo određeni predmet. Ispravno je pitanje, prema tome: na koji bi način čovjek, ukoliko je primjerice, dobra zdravlja, ima topao dom, ali si ne može priuštiti određene materijalne vrijednosti koje ima njegov prijatelj, niti karijeru kakvu je zamislio, mogao znati da, unatoč tome, može biti sretan.
Da li naša sreća, pojam o njoj, ovisi o perspektivi iz koje se promatra? Jer jednako tako netko tko je bogat, služi ga zdravlje, njegova je obitelj na broju i svi su također neugroženi bolešću, isto tako može biti nesretan; samo je pitanje kuta gledišta, promatrača sa strane i promatrača unutar samoga čovjeka.
Kada obolimo od neke boljetice, nakon što ozdravimo, nerijetko ustvrdimo kako nismo ni znali koliko smo bili sretni kad nismo bolovali. I to je istina - to o tom izgubljenom, propuštenom osjećaju sreće.
Pogled na čovjeka koji prolazi pored nas i čiju tragediju iščitavamo kroz njegovom fizički hendikep, vrlo nas rijetko, na žalost, može učiniti svjesnima, ukoliko smo mi oni koji nemaju tu vrst nedostatka, koliko bismo trebali i mogli biti sretnima.
Moramo li odista baš uvijek iskusiti loše, da bismo spoznali što je dobro, pasti, da bismo znali što je to biti na nogama. Cijeniti svoje sadašnje stanje, onakvo kakvo jest, ako smo njime razmjerno zadovoljni, još uvijek, čini se nije dovoljno za uspostavu stvarne sreće u našem životu. Čovjeku, izgleda, treba mnogo više. Je li ga takvim učinilo društvo koje ga svjesno truje ustoličenjem novih vrijednosti, ili je to učinio svatko sam sebi, jer je u njegovoj prirodi, prirodi čovjeka, da što god činio, sreću uvijek prekasno spozna.
Uvijek radeći iste greške, posrćući na konstantno ponavljanim pojedinostima, sami sebi postavljajući zapreke, pečaćeni smo nezadovoljstvom proisteklim takoreći ni iz čega. Ja sam, kao i ti koji ovo čitaš, čini se, samo lutka na koncu koji vuku neke nama nepoznate sile, izvan našega dohvata i možebitnosti promjene. Dakle, ta sreća koji nismo u stanju prepoznati, a leži u jednostavnosti bivstvovanja, s minimalnim, ili nikakvim prohtjevima za ne nužnim materijalnim, ono je što čovjek sve manje može doseći, i to mu na stanovit način čak nije ni dopušteno.
Ponavljam: možda je u ljudskoj naravi da bude takav, a sve drugo (posebnom disciplinom dosegnuto stanje u kojem, poput istočnjačkih mudraca, živi gotovo pustinjačkim životom) artificijelno je zadovoljenje prastarih ljudskih umjerenih potreba, koje proizlazi iz osobite vrste samoprisile.
U naravi te, da tako kažem, posebne životinje, je da uvijek bude pomalo nezadovoljan. Nezadovoljan onim što ima, što god to bilo i koliko god toga imao. Ne mogu reći da poznajem nekog bogataša, i da znam koliko su oni sretni, s obzirom na ono što posjeduju, ako pritom posjeduju i zdravlje, no nije nepoznato da i bogatuni traže više od onog što imaju, pa čak i u trenutku kada je sve u njihovu životu, uvjetno rečeno, savršeno.
Moguće bi, dakle, kod određenih individua koje se na to odluče, povratak osnovnim čovjekovim potrebama, gotovo pastoralnim načinom života, rezultirao ispunjenošću kakvoj svaki čovjek unutar sebe teži, bez obzira što joj se, sudeći po onom što čini, odupire.
Bi li nas, dakle, pojednostavljenje življenja približilo sreći, bi li u nama stvorilo spokoj i zadovoljstvo, unatoč tome što zvijer u nama neprestano žudi? Čovjek i u svojim idealnim okolnostima pomišlja na ono što nije u njegovu vidokrugu i ne pripada situaciji u kojoj se nalazi, te rijetko neće posegnuti izvan toga vidokruga.
Mi nećemo odista razumjeti osobu koju nešto boli, ili koja boluje od određene bolesti, ako mi tu bolest nismo odbolovali, ili od nje još uvijek ne bolujemo. Ne možemo znati kako se ona zaista osjeća i što proživljava, dakle naša sreća ne može proisteći iz same spoznaje o činjenici da smo zdravi, a netko drugi bolestan, jer nismo u mogućnosti osjetiti specifičnu težinu ta dva suprotna stanja, možemo samo prepoznati njihovu razliku, biti svjesni kako je jedno poželjnije od drugoga, ali ćemo i dalje ostati na razini slaboumnika koji tapka u mraku jer nije mu dano da zna kako upaliti svjetlo.
Vjerojatno ćemo osjetiti samo trenutno zadovoljstvu u času spoznaje da u sebi ne nosimo nepoželjnost kakvu nosi netko drugi, no ta nas spoznaja neće učiniti boljima prema sebi, kao ni prema drugima. Vrlo ćemo se brzo vratiti u svoj zadani autistični svijet, u kojem patimo od nemogućnosti dopiranja do istinske sreće, koja poput ptice svezanih krila, u nama uzalud čeka biti oslobođenom.



Oznake: sreća, stanka gjuri

11.08.2014. u 12:09 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



  kolovoz, 2014 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Lipanj 2017 (5)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se