H.A.D.L. by Stanka Gjurić

subota, 09.08.2014.

ODBACIVANJE SJEĆANJA

Svako nas iskustvo jača, a možda najviše ono loše, zato što u nama čeliči borca, čineći nas pripravnima na sljedeće nepoželjno iskustvo u istoj kategoriji lošeg, a pokatkad čak i onoj unaprjeđenijoj.


Što li nas sve drži u grčevitu, tegobnom zagrljaju, kroz vezanost uz dijelove naše intimne prošlosti koje bismo željeli zaboraviti, a ne možemo! Svatko od nas sa sobom vuče sastavnice svoje prošlosti koje ga isključivo sputavaju, ne daju mu dalje, odvraćaju ga od sadašnjosti. To može biti davno zametnuto pismo koje smo pronašli u ladici preturajući po njoj u potrazi za olovkom, bilo kakav predmet koji nas podsjeća na ono čemu više nije mjesto čak ni u našemu sjećanju. Zašto? Zato što smo mi tako odlučili.
Kad bi postojala jednostavna mogućnost brisanja takvih podataka iz naše memorije, kao na kompjutoru, tada nam takav pronađeni listić ne bi značio ništa, jer bismo se unaprijed riješili onog što nam nije potrebno, a moglo nas je, zaokupljajući naše misli na momente duhovno paralizirati, u mnogočemu prikratiti.
Jutros sam i sama potrgala papirić koji datira još iz 2000. na kojem se nalazio popis svega što trebam obaviti toga određenog dana. Jedna od stvari bila je vezana uz ono što želim prebrisati iz svoga sjećanja. No, možda upravo na taj način, budući da još uvijek drukčije ne mogu (ne može nitko od nas), temeljito i postojano, kidajući listiće davnih podsjetnika, iz memorije telefona brišući brojeve, iz džepova izbacujući davno izblijedjele kino ulaznice, ipak na neki način datoteku našega sjećanja, dovodimo u red, reducirajući 'zapisano' s obje strane spomena. Zasigurno nikad nećemo zaboraviti sve ono što bismo željeli, ali se, moguće, barem donekle od toga, tom metodom, možemo distancirati.
Kad pogledamo u nekom pravcu i ugledamo ono što ne bismo željeli vidjeti, odvratit ćemo pogled, ali je mnogo bolje od toga - eliminirati zamijećeno, odstraniti podsjetnik na nepoželjno.
Postoji toliko predivnih događaja koje smo u velikoj mjeri zaboravili, no neke manje lijepe koji su nas bitno obilježili, pa tada u određenoj mjeri i od nas učinili ono što danas jesmo, ali se unatoč tome želimo s njima zauvijek oprostiti, dobro je da to i učinimo, ukoliko možemo.
Svi smo do određene mjere u mogućnosti potisnuti svoja neugodne uspomene, dok pak neki pate od kompulzivnog prisjećanja, unatoč silnoj želji da zaborave. Čak i kada uklone sve što bi ih moglo podsjetiti na ono uznemirujuće što im se jednom dogodilo, ne mogu se oduprijeti porivu da svoje sjećanje svakodnevno prizivaju, a što ih iznutra razdire.
Postoji također kategorija lijepih sjećanja umrljanih trunkom nečega lošeg; kao kada na još neuokvirenoj slici, pri samom njezinu vrhu snježno bijele pozadine, primijetimo kavenu mrlju. Mi ćemo je istog trenutka poželjeti izrezati, i premda ništa ili malo što može biti savršeno, ali se besprijekornosti barem može približiti, mi na taj način, izrezujući djeliće vlastitog sjećanja, našu misao možemo učiniti čišćom, pa ako hoćete i dobroćudnijom.
Jer savršena sjećanja samo su ona koja smo, propuštajući ih kroz naš intuitivni, obrambeni filtar, takvima stvorili, no to ne djeluje uvijek i u svim prilikama. Kad primjerice izgubite nekog koga ste beskrajno voljeli, ali se ne želite prisjetiti zajedničkih nelijepih trenutaka koji su zauvijek obilježili vaš rastanak (budući to više ne možete ispraviti), ili kada ste učinili nešto u najboljoj namjeri, no posve nesvjesni da činite krivo, i time nepromjenjivo utjecali na daljnje nemile događaje, tada je takav postupak 'redukcije prisjećanja' kojim od sebe odbacujete nekadašnje važnosti, koje vas danas samo unazaduju, najbolje što možete za sebe učiniti.
Svako nas iskustvo jača, a možda najviše ono loše, zato što u nama čeliči borca, čineći nas pripravnima na sljedeće nepoželjno iskustvo u istoj kategoriji lošeg, a pokatkad čak i onoj unaprjeđenijoj. Netko tko je pao s vrha stepenica, od tog će trenutka biti pažljivi pri silasku niz bilo koje stube. Kasnije pak, kad taj događaj u njegovu sjećanju izblijedi, tu će radnju činiti na podsvjesnoj razini. Samo tim jednim događajem u njega upisan oprez, ukomponiran u čovjekov zahtjevni psihički sklop, u odlagalištu će pohranjenih opreza stajati spreman za moguće nadolazeće opasnosti.
Često puta netko neće znati zbog čega se trza na određeni zvuk, ili ustukne pred licem koje ugleda u prolazu ili samo na tv ekranu, licem od kojeg bezrazložno želi pobjeći, do čega dolazi stoga što se u nama poput ladoleža penju i pohranjeni su svi strahovi metodično prikupljeni iz svih naših životnih zbivanja. I eto, upravo zato imamo pravo baciti listić na kojem je bilo zapisano nešto što nam, makar na trenutak (a mnogo je takvih trenutaka) ne dopušta da živimo u sadašnjosti.



Oznake: sjecanja, mozak, stanka gjuric

09.08.2014. u 12:43 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



  kolovoz, 2014 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se