H.A.D.L. by Stanka Gjurić

petak, 08.08.2014.

LIMITI

Možda su s protokom vremena, naši roditelji, okolina, u nama uspješno izgradili nesigurnost, ustrajno nas rezbareći do vlastite neprepoznatljivosti. Gdje li su oni slobodni umovi neopterećeni turobnom svakodnevicom, kada smo bili umjetnici, a nismo to znali, kada smo svojim dodirom pretvarali vodu u ljekoviti napitak, kad su naši pahuljasti poljupci pružali iscjeljenje. Kako zapravo malo toga baštinimo od one negdašnje otvorene nedužnosti, prijemčivosti, osjećaja slobode!


Kad sam bila maleno dijete, mislila sam, kao što misle sva djeca te dobi, da je sve moguće, za mene nedostižno nije postojalo. Dakako da sam znala da mi nije sve dopušteno, no mogla sam vrlo precizno razlučiti ta dva suprotna svijeta koja se, međutim, instinktivno sam osjećala, međusobno ne pobijaju. Vjerovala sam, dakle, da mogu ostvariti zamišljeno: postati nevidljivom, nacrtati osobu koja će oživjeti, imati prijatelja koji me u svemu razumije i slijedi, za mene se žrtvuje i umjesto mene pati... A to sam i ostvarivala.
Zakoraknuvši u odraslost, čovjek si polako počinje postavljati limite od kojih na žalost, tijekom svog života, rijetko kada odustaje, i nesvjesno ih oblikujući do samog savršenstva. Ograničenja u ljubavi, karijeri, vlastitim sposobnostima općenito. Svi mi poznajemo nekog tko bi mogao više i bolje, pitanje je samo je li njegova samozadovoljnost postignutim rezultat nametnutih si ograničenja , ili je u svojim prohtjevima tog tipa naprosto skroman; smjernih potreba, premda ne i mogućnosti. Netko bi za takvog čovjeka mogao reći kako nije ostvario svoj maksimum. No što zapravo znači dostići vlastiti maksimum? Je li to ono što smo uspjeli postignuti i čime smo zadovoljni, premda je po općenitim, društvenim mjerilima malo, no svjesni smo da više od toga ne možemo, ili se maksimum očituje rezultatom koji je po istim tim mjerilima u kategoriji vrha.
Kada je primjerice netko u nekom području djelovanja očigledno darovit, ali to primjećuje samo njegova okolina, dok on suzdržano ostaje u mjestu koje si je zacrtao, i u kojem mu je ugodno, je li to tek poštivanje vlastitih samonametnutih limita koje u sebi nije ni osvijestio, ili je takva letargična odluka naprosto posljedica proistekla iz osjećaja sigurnosti koje mu stvara mjesto i položaj u kojem se nalazi.
U spektru raznoraznih ograničenja, jedno od zanimljivih je, dakako, ono u ljubavi. Neki si ljudi u svom ljubavnom životu postavljaju limite iz uvjerenja kako ne mogu do određene osobe doći zbog toga što su za nju nedovoljno dobri.
Kada je o poslovnim ambicijama riječ, mnogi unaprijed misle da ne mogu dobiti određeni posao, jednako tako iz razloga što vjeruju, zbog nametnutih si prepreka, da za to nisu dovoljno sposobni.
Postoje pak oni otvorena uma kojima, kao i sitnoj dječici, sve izgleda moguće. Koji zakorače ne pitajući se mogu li, polete ne misleći da ne znaju. Možda je čar, ljepota takvog načina bivstvovanja u tome što kada, metaforički rečeno, zamahnemo krilima, ili ćemo poletjeti ili ćemo pasti, no samo tako ćemo znati jesmo li se precijenili.
Kao trogodišnjakinji nitko mi nije rekao, ali da i jest, u toj ga dobi ne bih razumjela, da je nemoguće sročiti pjesmu, a bila sam pjesnik, kao što su pjesnici sva djeca te dobi. Poslušajte samo dijete do pet, najviše šest godina, koje opisuje nebo. Ima li čarobnije, nadahnutije poezije od toga.
Možda su s protokom vremena, naši roditelji, okolina, u nama uspješno izgradili nesigurnost, ustrajno nas rezbareći do vlastite neprepoznatljivosti. Gdje li su oni slobodni umovi neopterećeni turobnom svakodnevicom, kada smo bili umjetnici, a nismo to znali, kada smo svojim dodirom pretvarali vodu u ljekoviti napitak, kad su naši pahuljasti poljupci pružali iscjeljenje. Kako zapravo malo toga baštinimo od one negdašnje otvorene nedužnosti, prijemčivosti, osjećaja slobode! Kako u svoju odraslost nosimo premalo od onog što je u nama najbolje! Naša sadašnja ostvarivost probijanja određenih granica, kako na fizičkom, tako i na osjećajnom planu ni po čem se ne može mjeriti s vrijednošću načina na koji smo to činili i postizali kad smo bili djeca. Iako se ljudi u tome, kao i u svemu drugom, međusobno razlikuju, ipak je većina nas postala i ostala ostala zatočenikom samonametnutih si ograničenja koja ne može srušiti jer to ne zna ili jednostavno ne želi.



08.08.2014. u 11:31 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.




Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Kratica HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!












































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se