H.A.D.L. by Stanka Gjurić

srijeda, 19.04.2017.

25 sati

Unatoč svemu, i mene je zla kob čekala u zasjedi, no ipak s pomalo milosrdnom gestom koja obezbjeđuje postepeno prihvaćanje, ono s polaganim oslobađanjem boli, poput tableta s vremenskim otpuštanjem.


U ponudi preda mnom stoji dvadeset i pet sati duhovnoga smiraja i tišine. Ne mislim to odbiti, a možda i ne mogu, jer moje biće gotovo mehanički pristaje na tu iznenadnu milost, bez prethodnog savjetovanja s umom. Tek za centimetar više od jednog dana ponovo ću brinuti; do tada odvajam sebe od stvarnosti, opuštajući se, samo se nakratko udaljujem od istine. Moja je skrb trenutno na čekanju.
Sve o čemu sam odavno pisala, događa se sada. Moja empirijska spoznaja kao da je oduvijek postojala zapisana u meni: objašnjenje puta kojim čovjek korača prema tragediji, nesreći svoje obitelji, onomu što će većina nas kad-tad iskusiti. Poput vidovnjaka bilježila sam stvarnost koja će tek naići, mnogo godina kasnije preneraziti me svojom nemilosrdnošću.
Ne bih rekla da se zbog činjenice što sam mnogo toga instinktivno znala, sa sadašnjom situacijom bolje nosim, možda je samo mudrije ili pomirenije prihvaćam. Unatoč svemu, i mene je zla kob čekala u zasjedi, no ipak s pomalo milosrdnom gestom koja obezbjeđuje postepeno prihvaćanje, ono s polaganim oslobađanjem boli, poput tableta s vremenskim otpuštanjem. Usprkos svoj svojoj pribranosti, u jednom sam trenutku u sebi osvijestila kako uporno nastojim kontrolirati događaje, no s vremenom sam shvatila da je to nemoguće i da previše toga ne ovisi o meni, čak štoviše da sam samo zrnce pijeska u kovitlacu događanja kojima upravlja bolest, u kojima o mnogo čemu odlučuju meni nepoznati ljudi, no ipak oni koji znaju ili od kojih se barem očekuje da znadu svoj posao i kojima se mora vjerovati, jer sve drukčije vodi u suviše mračne predjele…, da sam zrnce koje bi da ima moć mijenjanja sudbine, u potrazi za svrhovitošću (naoko) besmisla, zlosreći bez prihvatljiva tumačenja, vjerovanja u veće od najvećeg.
Nadam se da me, kad bude neophodno, moja intuicija neće iznevjeriti, da ću moći staloženo izlistati vrijeme, ono prošlo i ono buduće, unoseći točke tamo gdje je to potrebno, u mome životnom kalendaru… Ja, sama, jedina, jednom.
Možda bi bilo bolje umirati ne znajući što se događa, biti udaljen od sebe, kao u limbu predan sudbini, ležeran, bez opiranja, borbe, čak možda i sretan u svojoj smirenosti, umivan nesvjesnošću poput dojenčeta koje iščekuje svoj obrok, ušuškavanje i san. Dvadeset i pet sati nosit ću u sebi isti osjećaj, želju, pripadanje..., s njome u mislima, sama.




Oznake: stanka gjuric

19.04.2017. u 13:19 • 4 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 26.03.2017.

Zaljubljeni Rexspeare

Dokaz njegova bogatog, premda, doduše, poprilično nesretnog životnog iskustva u potrazi za pustolovinom, su i tri taneta koja u sebi nosi. Inače na njemu nema vidljivih ozljeda, premda je moj dečko znao govoriti kako njegova gornja usnica šarmantno strši, od vjerojatno povrede zadobivene u okršaju s drugim mužjakom.


Rex mi posljednjih dana izgleda poprilično zaljubljeno. Cvili prije izlaska napolje, a povremeno zacijukne i u pauzi između naša uobičajena tri izlaska dnevno. Slabog je apetita i zamišljeno gleda kroz prozor. Nisam još uspjela dokučiti koja se ženka u kvartu tjera, no koja god bila, svakako mu je zabiberila, jer je već danima uzalud pokušava pronaći, u šetnji se čeznutljivo ogledava i dubinski njuška travu kao da je dio policijske ophodnje obučenih pasa, tragača za drogom i nestalima, a potom stražnjim šapama, snažno rujući, izbacuje zemlju, moguće kako bi uklonio tragove svojih konkurenata. Jasno da na povratak kući niti ne pomišlja, tako da naš pokušaj ulaska u zgradu traje sve dok ga ne podignem u naručje i unesem u hodnik.
Lijepo moje crno, po cijele dane, osim što gleda kroz prozor, pilji u mene, fiksira me pogledom, nadajući se da ću svakog časa obznaniti kako ponovno izlazimo. Podsjeća me na mene samu u tinejdžerskoj dobi, kad sam, u želji da vidim svoju simpatiju imala potrebu biti napolju od jutra do večeri, te bih, u vrijeme kada sam trebala učiti, priželjkivala da me roditelji pošalju makar samo do dućana, u nadi da ću je tada sresti. Tako si i Rex, promatrajući me, vjerojatno misli 'možda me ipak povede sa sobom van, neplanirano, recimo pri odlasku u kupnju'.
Moja se zaljubljena životinjica, sa - u posljednje vrijeme -pogledom ugnjetavanog laneta, trenutno penje na moju fotelju i molećivo me gleda. Taj mali strastveni Don Juan, tijekom svog života, još dok je živio na selu u Istri, sigurno je imao više ljubavnih okršaja. Dokaz njegova bogatog, premda, doduše, poprilično nesretnog životnog iskustva u potrazi za pustolovinom, su i tri taneta koja u sebi nosi. Inače na njemu nema vidljivih ozljeda, premda je moj dečko znao govoriti kako njegova gornja usnica šarmantno strši, od vjerojatno povrede zadobivene u okršaju s drugim mužjakom. Taj se detalj sada na Rexu više ne da primijetiti, tako da zacijelo nije bila riječ o tome, no ipak da spomenem.
Mnogo godina ranije, još dok sam imala ženkicu, u vrijeme njezina tjeranja, znali smo, pri izlasku, zateći najmanje jednog psa koji je ispred zgrade vjerno čekao njen dolazak. Naša je šetnja, jasno, morala trajati kratko, jer su nas psi pratili u stopu, i premda je ona mužjake, čak i u to vrijeme, grubo se na njih obrecnuvši, od sebe tjerala čim bi joj se približili, ipak se nisam usudila s njome ostajati vani više no što je bilo potrebno. Jednom, dok sam još živjela s roditeljima u Čakovcu, poželjela sam je pariti sa susjedovim psom, slatkim crnim šnaucerom, tek malo nižim od nje, kojeg je Hooper jako voljela. Tom smo ih prilikom, pustili same u dvorištu, no, na našu se žalost ništa nije dogodilo. Čak smo pokušali asistirati, no bezuspješno, mada je maleni Gimbo bio jedan od rijetkih kojima je dopustila da joj se primaknu, zapravo prvi od samo dvojice mužjaka koji su joj se, za njezina životnog vijeka, uspjeli dopasti. Onaj drugi, zagrebački pas imenom Đuro, bio je, u vrijeme kad ga je upoznala, već gospodin u godinama, kojeg ona nimalo nije zanimala, tako da je Hooper, na moju veliku žalost ostala bez potomaka.
Naravno, Rex i da sretne svoju draganu (a njemu su, kao i većini mužjaka, naročito u to vrijeme, sve podjednako drage), ne bi joj mogao, odnosno smio prići odviše blizu, jer vlasnici, ako i žele pariti svoju kujicu, to čine u dogovoru s onim čijeg su psa unaprijed odabrali, a to je u pravilu mužjak iste pasmine, ukoliko je njihov čistokrvan, ili pak, ako nije, onda s nekim, za nju pogodnim mješancem, i to samo u slučaju kada se odluče na parenje, međutim koliko mogu primijetiti u razgovoru s vlasnicima pasa, ukoliko nije riječ o uzgoju i trgovini, to se događa rijetko, štoviše ljudi sve više pribjegavaju kastraciji odnosno sterilizaciji svojih lajavih kućnim mezimaca.
Rexspeareov problem je što taj 'problem' nema, i drago mi je zbog toga; nek' on samo, s vremena na vrijeme, stenje i sanjari. Zapravo se i ne sjećam kada je zadnji put bio u toj situaciji.


26.03.2017. u 12:55 • 3 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 16.03.2017.

Gaučo

Istog je časa postao naš kućni ljubimac kojem sam nadjenula ime Gaučo. Čak ni mom psu Rexu ne smeta kad sam zabavljena telefoniranjem; primjećujem po tome što ne bježi od mene u drugu prostoriju.


Kad je o telefonskim razgovorima riječ, odavno više ne koristim smartphone, za to upotrebljavam isključivo mobitel s fizičkim tipkama, dok pak mi taj tzv. pametni telefon služi samo za upotrebu Interneta i fotografiranje.
Prije nekoliko dana bila sam primorana promijeniti svoj omiljeni mob, budući da je odjednom otkazao poslušnost, što zapravo ne čudi, jer je dugo u mome posjedu, a i kupljen je već kao rabljeni.
Nije bilo nedoumice oko toga kakav ću nabaviti. Nakon podužeg razgledavanja raznovrsne ponude, odlučila sam se za mobitel namijenjen djeci. Vražićak je plavo-žute boje i sav svijetli u mraku, što mene kao veliko dijete iznimno veseli.
Istog je časa postao naš kućni ljubimac kojem sam nadjenula ime Gaučo. Čak ni mom psu Rexu ne smeta kad sam zabavljena telefoniranjem; primjećujem po tome što ne bježi od mene u drugu prostoriju. Zvono mu je podešeno na vrlo simpatičnu dječju pjesmicu na koju se ni Rex ni ja ne trzamo kad netko nazove, tako da ga nemam potrebu mijenjati. Uz to je i toliko malen da udobno legne u moj dlan, i zapravo je za ono za što ga trebam, a to su česti razgovori, odličan.
Inače, Internet rabim uglavnom kod kuće, na PC-u, dok pak znam da će mi trebati kada sam napolju, sa sobom ponesem mrski mi smartphone.
Ne znam zašto sam se baš odlučila pisati o Gauču, mojoj zvrndalici, slatkom zabadalu; vjerojatno stoga što sam inače luda za gadgetima, i kad god se nalazim u trgovini s elektroničkom opremom ponašam se kao dijete u dućanu s igračkama. Svaki put kad prođem pored takvog dućana, pomalo zadrhtim, gotovo kao kad se nalazim pored onoga s cipelama. U trgovačkim centrima jedino se uz te trgovine i zaustavljam. Ukratko, ludujem za mobitelima, ali sam pri njihovu odabiru vrlo izbirljiva. Jednom sam napisala tekst o nesavršenosti smartphonea, nakon čega je, u namjeri da ga se obrani, na mene izvršen napad verbalnim topničkim oružjem. Međutim i dalje mi nitko ne može tvrditi da je (današnji) smartphone naročito praktičan, barem nisu oni koje sam ja isprobala, a bilo ih je najmanje dvadesetak, različitih proizvođača. Naravno, neki su bili razmjerno jeftini, jer si skupe nisam mogla priuštiti, no bilo je i iznimno vrijednih, koje sam dobila na dar. Nisam bila zadovoljna ni s jednim od njih. Možda jedino s onim na čijem su se zaslonu nalazili dugmići ugrađeni iznutra, da to tako kažem, pa ste pri dodiru koji je, naravno, morao biti lagani pritisak, osjetili škljocaj. Na njemu niste mogli pogriješiti i zabunom odabrati pogrešnu tipku.
Zapravo ne vidim razloga da suvremeni smartphone ne bude izrađen kvalitetnije, no kao da se namjerno sabotira ostvarenje njegove najbolje izvedbe. Treba prije toga pokupovati more onih, na tržištu dostupnih brzokvarećih i loših, lijepih samo na izgled. Put do goleme, konstantne zarade nikad ne vodi ponudom, otprve, najboljeg, ili najboljeg mogućeg proizvoda u danom trenutku.
Meni moj smarti dobro posluži uglavnom kada za stolom u kakvu restoranu ili kafiću trebam provjeriti elektronsku poštu, i eventualno na nju odgovoriti. Inače ga mrzim iz dna duše, i jasno da njemu nisam nadjenula nikakvo ime, ali jesam zato onome drugom, koji ima kombinaciju tipki i zaslona na dodir. Taj je mališa također kod mene, iako besposlen stoji u ladici, no funkcionira besprijekorno i obećala sam ga svome nećaku koji je zaluđen njime otkako ga je vidio, i premda je osmogodišnjak i ima skupocjeni smartphone, moj mu se Tiki jako dopao. Vjerojatno zato što ga, dok je na igricama, svojim ručicama može zgodno obuhvatiti, a kad god poželi, ima mogućnost da se posluži njegovim na dodir osjetljivim ekranom.
Osim svega opisanog, glede Gauča, moram spomenuti da, kada je na vibraciji, vibrira dovoljno glasno da niti ne mora biti podešen na zvonjavu, dakle i u tom ga se položaju čuje čak i u buci, a s druge strane nikog ne ometa. Jesu li vam možda narasle zazubice? Šalim se. Znam da nisu, jer vi ste svoj savršeni mobitel, odnosno onaj s kojim ste u potpunosti zadovoljni, zacijelo pronašli. Ja nisam, jer takav još nije proizveden, haha, ali je zato onaj najdražesniji, upravo u mojim rukama.




Oznake: mobiteli, smarphone, stanka gjuric

16.03.2017. u 11:33 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 09.03.2017.

Kučka

Vrlo zanimljivo istraživanje, premda je već dostiglo svoj vrhunac, i dalje se zapravo nema što posebno proučiti, iako meni nastavlja biti zabavno.


Pokušavam dokučiti zbog čega muškarac može biti ljubomoran na, konkretno, ženski izgled. Je li u takovome slučaju naprosto riječ o kombinaciji zavisti i, čak bih se usudila reći, manjka inteligencije, kada npr. neprestano tvrdi kako žena izgleda lijepo, i to uvijek i samo, primjerice, nakon njene neprospavane noći ili u vrijeme pms-a (podatak koji on ne zna), ali je ona zato svjesna toga da je krasi crvenilo očiju, tamni podočnjaci, osutost prištićima…, jer i hrčak bi shvatio da se bezuspješno nastoji vrtjeti na zakočenoj prečki, a dotični na taj način, recimo, reagira već godinu dana.
Prije bih rekla kako je ta vrst ljubomore svojstvena ženama u odnosu prema njihovim družicama, no možda i ne toliko često kao što se misli, a kada i jest, tada je izražena promućurnije i na, blago rečeno, mnogo suptilniji način.
Naime, imam jednog dobrog znanca, kojeg, upravo zbog činjenice što njeguje taj tip ponašanja, na neki način smatram dragocjenom zvjerkom. Ne znam, doduše, kako bih točno protumačila takav njegov nastup, no u svakom slučaju, kao što već naznačih, muškarcima nije svojstvena ljubomora na žensku atraktivnost. Još na njihov uspjeh, kako-tako, ali na privlačnu vanjštinu, to još do sada nisam susrela ni kod koga drugog. Muškarci na žensku dopadljivost uglavnom budu ponosni, radilo se o njihovoj ženi, djevojci, prijateljici, znanici…
Čak sam se u jednom momentu pitala nije li moj poznanik uskraćen za prepoznavanje privlačnosti ljudske vanjštine, uopće, no razuvjerio me svojim primjećivanjem nesumnjive ljepote drugih.
Moj znanac, naime kad god sam neispavana, umorna, i samoj sebi, ali i drugima, provjereno, izgledam loše, obavezno pohvali moj izgled, dok pak u situacijama kada zaista izgledam dobro, to ne čini, mada to od njega niti od bilo koga drugog ne očekujem ni u jednom od oba slučaja.
Po tom sam njegovu ponašanju, zapravo, budući da se intenzivnije družimo već više od godinu dana, izgradila sistem svojevrsne 'obrnute' detekcije, čim on o mome izgledu ništa ne govori.
Dok bi mi, još u početku, da se razumijemo: bez imalo sarkazma, govorio: Kako si mi danas lijepa!, to bih, za svaki slučaj, provjerila kod svoje mame ili frendice kojima, naravno, nisam otkrila pozadinu pitanja, no one su samo potvrdile moje mišljenje, odnosno da toga dana izgledam podosta umorno ili ispijeno. Moj sud o vlastitom izgledu, mada subjektivan, uvijek je realan i uglavnom se poklapa s onim što kaže moja mama, jer majke vam umalo nikada o tome neće lagati, štoviše često će biti grubo iskrene. Dakle, pokazalo se da je naš zajednički sud suprotstavljen njegovom, u što nisam sumnjala, međutim željela sam samo učvrstiti svoj empirijski dokaz.
Vrlo zanimljivo istraživanje, premda je već dostiglo svoj vrhunac, i dalje se zapravo nema što posebno proučiti, iako meni nastavlja biti zabavno. Štoviše, svaki put nakon moje neprospavane noći, radosno iščekujem naš susret, samo kako bih čula njegove umilne riječi koje nemaju veze s time, da kojim slučajem ne biste pomislili, kako sam se prethodno žalila na neispavanost, pa mi on to govori samo kako bi me utješio. Često puta čak pomalo zločesto priželjkujem da se s njime nađem na kavi baš nakon kakva tuluma, ili u vrijeme pms-a, pomalo podbuhla i bezvoljna, kako bih ponovno čula njegov slatki, lažni komentar. E, to su trenuci u kojima moj znanac reagira, ali, jasno, ne kako bi me oraspoložio, jer čim sam s njime na kavi, to je već znak da sam dovoljno dobre volje, a ona potječe od znatiželje u kojem će času izgovoriti tako mi dobro poznate, dražesne riječi. Pritom baš uživam u njegovoj laži. To je svojevrsni eksperiment u kojem nikada ne mogu pogriješiti, no i dalje ludo interesantan. Moguće zapravo želim doživjeti moment u kojem, u takvoj prigodi, moj izgled neće spomenuti, kao što ne spominje ni da dobro izgledam, kada bi se to od njega možda i očekivalo.
S druge pak se strane pitam zbog čega mi bi uopće govorio, bez obzira na svoju eventualnu, meni još uvijek neshvatljivu ljubomoru, da izgledam lijepo, ako toga dana, recimo to tako, i nisam baš u nekoj naročitoj formi, a kada sjajim, kao da me promatra s nezatomivom zavišću. Možda on zapravo pripada skupini ženomrzaca koji sve što rade, čine protiv žena, a najdraže bi im vjerojatno bilo da smo sve, ali baš sve, neugledne vanjštine, ali i neuspješne, osim možda u kući, kao domaćice.
Ta igra traje i traje, i ja ću se radosno s njome svaki put suočavati, jer možda me moj znanac jednom prilikom i iznenadi, i na moj tzv. loš dan, o mojoj vanjštini ne kaže ništa. To bi uistinu bilo vrijedno proslave! Sva sreća što ne čita moj blog, jer bi mogao saznati kako sam duboko ušla u njegovu matricu, pozorno je i lukavo, zaigrana, pratim, iako me čudi da to do sada još nije shvatio, no možda ja samo uspješno glumim kad se pravim da svaki put vjerujem njegovoj tvrdnji. Zapravo se u te dane samo s njime i viđam, no da odem na kavu s kakvim meni privlačnim momkom, ili neki prijem, to ne dolazi u obzir.




Oznake: kučka, stanka gjuric

09.03.2017. u 11:04 • 3 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 06.03.2017.

'Plavo nebo bez bombona'

Greeneova nam govori: razmislite o ljubavi, nje nikada nema dovoljno.


Katherine Wallis Alexander, junakinja romana „Plavo nebo bez bombona“, autorice Gael Greene, uspješna je poslovna žena, ambiciozna scenaristica velikoga seksualnog apetita. Mada udana i priželjkujući vlastitu monogamnost, svejedno bježi iz jedne ljubavne avanture u drugu. Ništa ne može sputati njezinu promiskuitetnu žudnju, čak ni nagovještaj istinske ljubavi. Ona je rob svoje slobode koja joj daje pravo da uživa u igri koju je uvijek spremna zanijekati. Spisateljica Gael koketira sa svojim ženskim likom i toliko mu je naklonjena da je teško ne pomisliti kako je njen roman dobrim dijelom autobiografski.
Katherine, alias Kate, u suštini je nezadovoljna žena koja od života traži više nego što može dobiti. Svaki njezin preljub začinjen je maštanjem koje ga time samo oplemenjuje, jer je vezano za nedokučiva ali krhka prostranstva njezina zatočenog nezadovoljstva. Čak ni njezin novi, obečavajući ljubavnik u kojeg se pomalo zaljubljuje, ne može joj pomoći da spozna samu sebe. Katherine u svemu i od svega traži maksimum. Na poslovnom planu uglavnom ga i postiže, no na ljubavnom pomalo sumnja u svoje postignuće, premda ga silno priželjkuje. S druge strane, potrebna joj je sigurnost koju ima u braku s čovjekom koji je voli zbog nje same, međutim ona tu ljubav ne cijeni dovoljno, već stavlja na kocku pruženo joj povjerenje na jedan neobično nerazuman način.
Gael Greene se poigrava s Kate prkoseći muškarcima, no u romanu svejedno ima puno ljubavi za muški rod, sumnje jednako kao i vjere. Takav je roman mogao napisati samo netko tko je strasno volio.
Možda je Kate Alexander vjesnik emocionalno
-seksualne kataklizme u čovjeku, blaga opomena, riječ sapeta u grlu koju ćemo nevoljko, ali ipak prepoznati. Greeneova nam govori: razmislite o ljubavi, nje nikada nema dovoljno
.



Oznake: gael greene, stanka gjuric

06.03.2017. u 16:42 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 19.02.2017.

Psihičko zlostavljanje

Poput nevinih životinja, blagi, dobroćudni odrasli ljudi i djeca stradavaju najčešće; za nasilnike oni su stvoreni od najpodesnije građe. Na takvim bićima oni uspješno mogu iskaliti svoj bijes, jer ovi se ne mogu i uglavnom ne znaju od njih braniti.


Mnogo sam razmišljala o tome što navodi ljude da verbalno, kao i neprimjerenim postupcima zlostavljaju svoje bližnje, dakle na način koji ponekad ostavlja teže posljedice od onog, također često prisutnog, fizičkog nasilja. Je li to nešto što se njima samima jednom događalo, odraslima kad su bili djeca, ili događa trenutno- djeci koja teroriziraju svoje vršnjake, moguće zbog okrutnosti kojoj su izloženi u obitelji, te isto prenose na manje jaku osobu u svojoj blizini. Možda pak je u njima iz nekog drugog, teško dokučivog razloga, nakupljen bijes, a zbog čega se osvećuju na drugima.
Čak sam se ponekad pitala nose li dobri ljudi koji su, rekla bih najizloženiji toj vrsti terora, i nesvjesni, svoju dobrotu, nad sobom, kao zastavu ili aureolu, po kojoj ih se prepoznaje i odabire kao žrtvu, jer gotovo je neobjašnjivo zbog čega su uvijek najčešće baš oni izloženi tom tipu maltretiranja. Kao da nešto u njih upire prstom i govori: da, tu, upravo tu, preosjetljivu, dragu osobu možete psihički mučiti koliko god želite. Baš ona je za to pogodan materijal.
Poput nevinih životinja, blagi, dobroćudni odrasli ljudi i djeca stradavaju najčešće; za nasilnike oni su stvoreni od najpodesnije građe. Nad tim nedužnim bićima oni uspješno mogu iskaliti svoj bijes, jer ovi se ne mogu i uglavnom ne znaju od njih braniti. I zbog toga držim kako bi djecu od malena ponajprije trebalo naučiti da se zauzmu za sebe, kad god je potrebno - suprotstave, poučiti ih kakvoj uspješnoj metodi obrane.
Da li nasilnici biraju svoju žrtvu sistemom pokušaja i pogreške, dakle nasumce, ili ju zaista unaprijed prepoznaju kao dobar potencijal, i tada napadaju? Možda je prisutno oboje. Moguće oni svoje buduće žrtve raspoznaju po načinu njihovih reakcija u ophođenju s drugima, koje se očituju kao određena vrsta sramežljivosti, pa ih već stoga deklariraju pogodnima za napadanje. Dopuštam da je i to moguće, a možda i najčešće zastupljeno, jer onima koji provode taj, danas takozvani bullying, tj. nasilnicima, u ovoj temi nikako ne bih dodijelila ulogu dobrih poznavatelja ljudske psihe, i to ne zato što oni to ne zaslužuju, ili to nisu (jer možda neki od njih i jesu), već stoga što se zlostavljači okomljuju na one kod kojih uoče slabost kroz konstelaciju nekoliko ključnih događaja vezanih uz određenu osobu, kao pri opažanju nečije slabovidnosti ili gluhoće.
Tiranin, dakle, nasrče tek kad uoči tuđu osjetljivost, i kada misli da mu neće biti uzvraćeno. No, onog trenutka kad se napadnuta osoba počne braniti na način da nasilniku uspješno kontrira, mučitelj nerijetko, zbunjen, odustaje. Možda se zlostavljač neće uvijek povući već prvi put, ali to će se svakako dogoditi ukoliko se onaj koga se maltretira, obeshrabren, ne prepusti mučenju. Pametno odabran protuudarac je, dakle, možebitno, jedini djelotvoran način da se u takvoj situaciji tiranina pokoleba i odvrati od njegova daljnjeg, despotskog nauma.




Oznake: zlostavljanje, bullying, nasilje, stanka gjuric

19.02.2017. u 13:12 • 5 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 09.02.2017.

Sada

Da bismo dosegnuli mogućnost neosporne osjetilne detekcije određenog trenutka, najprije se od njega moramo odmaknuti.


U bespuću mojih digitalnih mapa pronašavši zametnute fotografije, sinoć sam se na nekoliko sati posve stopila s prošlošću. Kroz nedirnuto sjećanje ponovno sam proživjela ne taku davnu minulost, te po tisućiti put shvatila kako u času koji obilježava sadašnjost, nitko ne može dotaknuti biće u sebi koje je u stanju prepoznati i vrednovati vlastitu emotivnu spoznaju onog što se događa Sada. Da bismo dosegnuli mogućnost neosporne osjetilne detekcije određenog trenutka, najprije se od njega moramo odmaknuti. Drukčije je nemoguće. Uzalud nam savjeti o tome kako svaki trenutak života treba iskoristiti maksimalno, unaprijediti ga kroz svoju svjesnost, međutim to nikada nije tako, ne zato što mi to ne bismo željeli, već zato što nam je tako dano. Naš um mnogo toga osvještava na posve drukčiji način nego u momentu događanja, dakle tek s vremenskim odmakom, vjernije i temeljitije.
Mi, primjerice, uživamo grleći svoga psa ili se igrajući s njime, međutim tek udaljeni od tog događaja, dopiremo do diskurzivnog sebe koje je u stanju promotriti se iznutra.
Zbog tog jučerašnjeg intenzivnog povezivanja s prošlošću možda sam noćas i usnula moju majku koja dolazi k meni u Zagreb, hitrim se korakom približava mojoj kući, uspinje stubama… Ozarenost na njenom licu, nezamislivost da bi ikako drukčije moglo biti; kao što je danas. Odlazimo na planinu s koje promatramo brod na kome se nalazi netko tko nam je objema važan. Majčinsko-kćerinski kujemo plan, smijuljimo se poput šiparica grleći jedna drugu, vraćamo u hotel u kojem smo odsjele iščekujući tog privlačnog muškarca koji će u predvorje stići mokar, iz saune, ogrnut samo ručnikom i obgrliti nas svojim pogledom, osmijehom, riječju. Sva me ta dražesna prošlost i u snu posve obuzela, utiskujući u me svoju novooživljenost toliko da je se ni jutros ne mogu osloboditi, niti to baš želim. Bilo je divno, makar na taj način opet doživjeti radost koja se u tom obliku vjerojatno nikada neće ponoviti, osim u snima koji me nakon povratka u drukčiju stvarnost, svaki put ponovno bolno žigošu surovom istinom.





Oznake: prošlost, stanka gjuric, snovi

09.02.2017. u 12:44 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 01.02.2017.

Ah, moja Wallis

Draga Simpson udara odozgor podižući kauč i premještajući ga na suprotnu stranu zida. Odjevena je u crne tajice i crnu majicu bez rukava.


Ponekad, kao u snu, nakon što započnem određenu radnju, ostajem -kao zaleđena- u istoj točci, trčim u mjestu, ne odmičući ni milimetar. Ako i učinim korak dalje, istom se vraćam na početak, i tako nebrojeno puta, sve dok se ne umorim i odustanem.
Kat iznad mene stanuje Wallis Simpson, moja duhovna dvojnica koja, baš kao i ja, obožava premještati namještaj. Sada je red i na meni. Podižem težak teret, jačam apetit svog psa u disko groznici koja potresa našu sobu uz pomoć mog novog rasvjetnog tijela, rotirajuće svjetleće kocke. Budem li gledala u nju duže, hipnotizirat će me, a ionako, opčinjena, već stojim na rubu pakla koji uzalud nastoji oponašati iscjeljujući raj.
Crveni, plavi i zeleni čunjevi i kružići kao da lebde izrastajući iz algi na začudno zapjenjenome morskome dnu.
Draga Simpson udara odozgor podižući kauč i premještajući ga na suprotnu stranu zida. Odjevena je u crne tajice i crnu majicu bez rukava. Kratko podšišane crne kose, izdaleka izgleda kao dječak koji se igra Zydrunasa Savickasa. Ne treba joj ničija pomoć, ni prije ni nakon, ni za vrijeme života s Edwardom; sve želi učiniti sama. Dok s lakoćom okreće masivni ormar, pomišljam da joj se pridružim u njenoj radosnoj muci, i svoju pedeset kilograma tešku fotelju za odmor preselim u drugu prostoriju. Wallis me bodri povlačenjem po podu robusnog drvenog stola za objedovanje. Netko će drugi danas za nas skuhati ručak i poslužiti ga na kišnome oblaku.







Oznake: stanka gjuric, wallis simpson

01.02.2017. u 11:52 • 6 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 16.01.2017.

Ono u nama

Odmaram se od ljeta i jeseni, zavladale oštre zime, svojih mlađahnih rođaka, putovanja, ljubavi, blagdana, od tebe sada i sebe tada.


Kada shvatimo što nam je u životu najvažnije, sve što je teško, čini se lakše podnošljivim. Mnogi misle da ih samo materijalne stvari i osobe (životni partner, djeca, ljubavnik...) mogu usrećiti. No, nije tako, i svoju radost koja proizlazi iz osjećaja da nam je nešto neizmjerno važno, ne bismo trebali učiniti ovisnom o drugima, ili bilo čemu izvanjskome, već je pokušati pronaći u sebi samima, onakvima kakvi jesmo, svojom sposobnošću, vrijednim osobinama... Svatko ih ima. Jer, ukoliko izgubimo, primjerice, nekog ili nešto za što smo bili uvjereni da nam je jedino važno, ostaje nam ono dragocjeno u nama što nam ne bi trebalo biti manje značajno, i posve je nebitno ukoliko nitko osim nas, za to ni ne zna.
Uronjena sam u toplu, pjenušavu kupku iz koje ne želim izaći satima. Malo se osjećaja ugode može mjeriti s ovim, i osim onog koji proizlazi iz češkanja u kojem sam, naravno, primalac, i koje će mi uvijek biti na prvome mjestu, ovo mi je tjelesno zadovoljstvo jedno od najdražih.
Odmaram se od ljeta i jeseni, zavladale oštre zime, svojih mlađahnih rođaka, putovanja, ljubavi, blagdana, od tebe sada i sebe tada. Ako napravim razgraničenje kojim 'tada' odvajam od 'sada', tek tom jednom nevažnom niti koja predstavlja samo broj, ako je, dakle, uvažim, tad mogu reći, čak se pomalo primoravajući da na to gledam s toga stajališta, kako mi je ova godina započela dobro, po kriterijima koji su, moguće, u isto vrijeme prije godinu dana bili jednaki ovima, međutim zaboravila sam kako je bilo tada, i ako o tome nisam pisala, neću se moći prisjetiti.
Zaustavljam vrijeme, ništa posebno ne želim raditi i baš nikamo ne želim otići. I zato me nema na blogu, u ovome mjesecu mog rođenja, a već je šesnaesti…
Pomalo sam tjeskobna zbog hladnoće napolju, i ne da mi se izaći iz tople kupke, u koju svakih pet minuta dolijevam vruću vodu, no ovdje je lakše razmišljati, pa čak i o tome kako se gotovo svakodnevno susrećem s ljudskom glupošću i umišljenošću, arogancijom, bahatošću, nedostatkom takta, sirovošću, vulgarnošću, lošim manirama… Nemoguće je tome uteći. Takvi ne znaju da sam od porculana i da bih se lako mogla razbiti.
:)


Oznake: stanka gjuric

16.01.2017. u 11:09 • 3 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 30.12.2016.

Kavokao u godini na izmaku

Možda me opio moj novoizmišljeni 'otrov', zamjena za već zamornu jutarnju kavu, a možda sam radosna tek zbog netom pokopane mrve sjećanja, ili nenadano pronađene drage mi vestice koju ću obući za izlazak s Rexom.


Nakon što moj susjed, zorom, naglo podigne ručnu kočnicu u svome krevetu koji do samoga svitanja bjesomučno juri kroz noć, bude se svi koje trideset centimetara šuplje opeke dijeli od njegove mahnite jurilice. Ipak, jutros sam, što mi inače nije svojstveno, pomalo euforičnog raspoloženja, i još uvijek ne mogu dokučiti zašto. Možda me opio moj novoizmišljeni 'otrov', zamjena za već zamornu jutarnju kavu, a možda sam radosna tek zbog netom pokopane mrve sjećanja, ili nenadano pronađene drage mi vestice koju ću obući za izlazak s Rexom.
Križanac između kave i kakaa, rodio se iz višemjesečne potrebe da nakon buđenja, u svoj organizam unesem nešto ukusnije, a moguće i ponešto zdravije. Prvih sam nekoliko dana uzimala samo kakao, no ubrzo sam shvatila da mi nije dovoljan, jer bi me radi izbjegavanja 'crnice' koja sadrži mnogo više meni dragocjenog kofeina, boljela glava, i zato sam pomiješala jedno s drugim. Dakle, moj jutarnji ritual počinje ispijanjem, kako ga nazvah, kavokaa, u koji dodajem kocku leda i nekoliko kapi kozjega mlijeka.
Napolju je, izgleda, jako hladno, premda sunčano i, na žalost, ni traga snijegu. Neki je dan na njega zamirisalo, ali samo načas, tek toliko da ga poželim još više, i potom se izgubilo među kratkotrajnim sivoplavim altostratusima.
Ptice lete visoko, tako da ih poviše našeg lažnog balkona Rex gotovo i ne primijeti. Da zaista imam balkon, držala bih na njemu svoj bicikl, jednu udobnu fotelju i maleni stol, promatrala vrške Sljemena kao što to činim i sada, kroz prozirnu stijenu, i nadugo ispijala svoj kavokao. Rex bi vjerojatno čitavo vrijeme lajao, budući bi bio na otvorenom, što sada ne čini, jer smo iza višestrukog stakla, i zaštićeni kao u sjedištu FBI-a, te je stoga možda i bolje da smo ga oslobođeni.
Volim te, godino na izmaku, samo zato što pristiže nova, kao što odlaske volim zbog povrataka, ili krajeve zbog novih početaka…
Moj se pas odjednom želi vratiti u spavaću sobu, međutim vrata su zatvorena jer je uključeno posebno grijanje kao priprema za našu jutarnju toaletu, no kavokao se još ispija, treba poštovati obred do kraja, uz neizostavnu podršku toplokrvnog krznenog termofora na mome sada već od njega vrućem trbuhu.


Oznake: kavokao, kava, kakao, stanka gjuric

30.12.2016. u 10:51 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 21.12.2016.

Po mjeri čovjeka

Zid je odavno srušen i sva je začudnost oplemenjene točke nekadašnjeg procjepa, ponizno predana u ruke čovjeka. Parkovi, statue, građevine, sve je jednostavno, čisto i razumljivo. Ne traži napor, ne uzbuđuje do besvijesti, ničim ne podilazi.


Berlin, Pariz, Beč, Amsterdam. Koji mi je najdraži? Koliko samo čeznem za Berlinom, njegovim prostranim ulicama, mirisnim avenijama, njegovom neodoljivom suzdržanošću. Za razliku od tri spomenuta, ali i mnogih drugih, ne samo europskih gradova, njega se nimalo ne plašim, njegove su ulice gostoljubive na jedan posve drukčiji način. Nije opkoljen turistima, a kada i jest, oni su umalo nevidljivi, postaju ON stapajući se s njime, s njegovim nenametljivim karakterom. K njemu je možda najbolje otići zaljubljen, ali i kada niste zaljubljeni, tamo postajete. Zaljubljeni u život. Ne u Veneciji, Rimu, ni Parizu, baš u njemu. On dopušta širinu pripadanja, ništa ne zahtjeva. Njegova veličanstvena smjernost čovjeka razgaljuje taman koliko treba. U njemu je naprosto čudesno postojati. Na njegovim ulicama možemo biti što god želimo, ali i ono što jesmo. Svi drugi gradovi koje sam do sada posjetila, nemaju ono što ima on, što ćutim kad sam u njemu. Osjećaj pripadnosti, kao da sam tamo rođena i rasla, a samo dvaput bijasmo skupa. Kad mislim na njega vidim put koji vodi do Brandenburških vrata, tramvaji ne buče, zvona se glasaju umjerenom jačinom… Zid je odavno srušen i sva je začudnost oplemenjene točke nekadašnjeg procjepa, ponizno predana u ruke čovjeka. Parkovi, statue, građevine, sve je jednostavno, čisto i razumljivo. Ne traži napor, ne uzbuđuje do besvijesti, ničim ne podilazi. Zadivljuje, ali ne pojačava otkucaj bila, zato što je okupano ljepotom savršene pristupačnosti, oslobođeno svake suvišnosti, kiča. Svaki, i najmanji ukras ima svoju svrhu, ne postoji samo zato kako bi nas zadivio, već da nam pokaže sebe u svojoj genijalnoj slici, mozaiku u kojem se osvještava čovjek, ono iskonsko, primordijalno u njemu.
Pariz mi to nije mogao dati, kao ni obožavani Rim. Sve te prijestolnice pružaju mnogo, ali istodobno kradu od svojih posjetitelja, što Berlin nikada ne čini. On je otvoren da nam se u potpunosti preda. Kao da je podigao ruke i tiho rekao: tu sam, uzmite me, nepatvoren sam, ono sam što jesam, stvoren po mjeri čovjeka.


Oznake: Berlin, Njemačka, stanka gjuric

21.12.2016. u 11:26 • 6 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 13.12.2016.

U 'leptirovu krilu'

Uzani, crni, elegantan, primamljiv. Kao da poziva da legnem na njega i započnem s čitanjem krimića, dok mazim Rexa koji bi, uz mene zavaljenu na Corbusieru, bio taman u razini da takvo što za moju ruku bude prirodan položaj i radnja.


Zagledana sam u predivan komad namještaja sinoć postavljen u mojoj dnevnoj sobi. Kao na kakvoj izložbi, šepuri se u središtu prostorije, no drugdje, barem za sada, za njega nema mjesta. 'Mašina za opuštanje', kako nazvaše taj Le Corbusierov ležaj, dar Stanki od njezina tadašnjeg dečka, još prije otprilike petnaest godina. Krasan, skupocjeni poklon koji godinama stoji neiskorišten a odnedavno čeka kupca (danas, cjenovno, na žalost ne vrijedi puno), izgleda mi pomalo zbunjeno, baš poput mene same, u točci gdje ne pripada. Čas mi se čini kao da bi mogao ostati ovdje, smješten uz francuski prozor, dakle ne samo kao izložak za jednog interesenta, već kao 'stalni postav', a čas bih da ga vratim tamo gdje je, zapostavljen, bio pritajen do jučer.
Uzani, crni, elegantan, primamljiv. Kao da poziva da legnem na njega i započnem s čitanjem krimića, dok mazim Rexa koji bi, uz mene zavaljenu na Corbusieru, bio taman u razini da takvo što za moju ruku bude posve prirodan položaj i vrlo poželjna radnja. :)
Možda bi mu ipak trebala pružiti priliku.
U mojoj se primaćoj sobi inače nalazi više od sto godina staro pokućstvo tete Hildegard. Lijepo je i volim ga, vezana sam uz njega, jer je godinama krasilo stan mojih roditelja, međutim možda je za moj stančić ipak preglomazno.
U ovom periodu svog života sklonija sam minimalizmu, mada sam možda oduvijek i bila, no naslijedivši tetin namještaj, nisam imala prilike sama odabrati onaj koji bi mi više odgovarao, i tako je ostalo, pomalo zakrčeno nezgrapnom kutnom garniturom.
U Corbusieru vidim primjer pokućstva kakvo bi se trebalo nalaziti ovdje, u mojem 'leptirovu krilu': lagano, prozračno, neveliko.
Ionako već podugo čeznem za time da iz stana izbacim sve suvišno. Corbusier se, dakle, uklapa u cjelokupnu priču koju je sada nemoguće do kraja ispričati, barem ne u započetom tonu, i dok očekujem potencijalnog kupca, te dok još uvijek ne znam što bih u tom slučaju s Klub garniturom moje omiljene tete.
Zapravo pokušavam prizvati u sebe više od osjećaja obične naklonosti prema toj atraktivnoj 'mašini', no kao da mi je za to potrebno više vremena. Možda više od toga niti ne postoji, jer nije korištena, niti je stajala u mome stanu, pa je stoga ne doživljavam kao nešto što bi mi trebalo biti priraslo srcu, bez obzira što je dar od osobe koju sam voljela više od sebe.
Izrazito sam, primjerice, vezana za jednu crvenu fotelju, no razlog moje vezanosti za nju, svakako je (i) njena udobnosti. Premda ne bih rekla da se inače osobito vezujem za predmete, činjenica je da se viška ne rješavam, no vjerojatnije je riječ o komociji, ili bolje rečeno lijenosti, jer da bismo se oslobodili određenih stvari, moramo ih nekome dati ili prodati, a nerijetko je oboje gotovo jednako teško, ponekad umalo neizvedivo. Kad bolje razmislim, najbolje se osjećam u gotovo posve praznoj prostoriji, onoj koja nije kreirana po mjeri gostiju, već isključivo nas i zadovoljenja ponajprije, ako ne i isključivo naših potreba.




Oznake: le corbusier, pokućstvo, stanka gjuric

13.12.2016. u 11:45 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 29.11.2016.

Mačak u čizmama

Nakon godinu i pol dana strepnje, noćnih mora, lošega sna, dugotrajnih, iscrpljujućih putovanja, ja sam na tome mjestu, i promatram se izvana i iznutra.


Kada čovjek, u miru i s odmakom sagleda problem s kojim se nosi već poduži period, tek tada je u mogućnosti uvidjeti kroz što je sve do tada prolazio. Dok god je koncentriran na rješavanje poteškoća, nema se vremena suočiti s istinskom naravi i težinom istog, a shodno tome ni pojmiti u kolikoj se mjeri, kroz određeno vremensko razdoblje, sve proživljeno odrazilo na njega i njegov život. Nakon što s vremenom sve dođe na svoje mjesto, umiri se, uđe u kolotečinu, kao iza oluje, on će naići na pustoš, prazninu oko sebe i u sebi, koja ga s jedne strane tetoši, a s druge šokira.
Nakon godinu i pol dana strepnje, noćnih mora, lošega sna, dugotrajnih, iscrpljujućih putovanja, ja sam na tome mjestu, i promatram se izvana i iznutra.
Ono kroz što sam prošla unatrag osamnaest mjeseci, razmišljam, bilo bi dovoljno da slomi nekog mnogo jačeg od mene, a ipak sam, tješim se, uspjela se održati na površini, izvršavati zadatke bez posustajanja, i dalje se baveći onim što volim, pisanjem i snimanjem filmova, pritom nimalo ne zanemarujući novonastalu obavezu prema bolesnom roditelju.
Uvijek se nešto moglo učiniti drukčije, čak možda i bolje, međutim tako je sa svim našim odlukama, u svakoj ih prilici možemo staviti na preispitivanje, no i ovaj put bilo bi posve izlišno, jer rješenje za odabranu opciju u danom se momentu činilo najboljim.
U rješavanju problema umnogome ima utjecaja trenutak u kojem se nešto događa, ne samo način na koji se zbiva. Ovog se časa ne mogu prisjetiti čak niti gdje je bio moj pas dok sam ja izbezumljeno jurila za Čakovec, no mora da je bio sa mnom, jer kako bih bez njega prolazila kroz sve što me čekalo. Kao da je jedan dio moga sjećanja izbrisan, primjerice način na koji smo došli do tamo… kao da je bilo prije trideset godina. Nešto mi ne da da se spomenem određenih pojedinosti, moguće je u mome umu tada bilo mjesta samo za ono što je bilo nužno za rješavanje tegoba.
Zapravo se sada pitam kako sam uspjela sa svime izići nakraj sama, ali vjerojatno većina ljudi u sličnim situacijama, u sebi pronalazi jakost kojoj se ne bi ni u snu nadala. Kada ste u vremenskom tjesnacu, morate brzo donositi odluke, i to po mogućnosti sa što manje mogućih pogrešaka, naročito ako o svemu brinete sami; svaka odluka ostaje na vama, svaka je, dakle, samo vaš odabir, a ta vrst odgovornosti, sama po sebi opterećuje.
Sada kada sve učinjeno promatram sa distance, čini se pomalo nevjerojatnim, kao najmlađem sinu u priči 'Mačak u čizmama', međutim premda čovjekove mogućnosti jesu ograničene, njegov sposobnosni kapacitet daleko je veći no što to može zamisliti. Na žalost do spoznaje o vlastitoj snazi najčešće dolazi tek u nevolji.






Oznake: stanka gjuric, roditelj, briga

29.11.2016. u 12:16 • 5 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 21.11.2016.

Dobričina

Iz njegovih očiju nerijetko znade šiknuti prijekor ili zasjati ponosna radost; tada čak pomalo zadrhti, poput čovjeka ganuta određenim postupkom ili izrečenim.


Poprimaju li kućni ljubimci, u konkretnom slučaju psi, karakterne osobine svojih ljudskih roditelja, kao što je to slučaj kod djece, neovisno o nužnom genetskom udjelu, dakle i kada su usvojena? Rekla bih da da, jer ponekad, kad promatram svoga mezimca, učini mi se kao da gledam u svoj duhovni odraz u zrcalu, i premda je kod životinjice to mnogo teže primijetiti, čini mi se da je u mnogome nalik na mene. No, u njemu čak mnogo češće prepoznajem Antu, kojeg više nema; roditelj koji je zauvijek otišao ostavio je u njemu pečat, ugraviravši svoju neumrlu ljubav u Rexovo garavo oko. Katkad me, ovisno o mojim postupcima, iz njega promatra opominjućim, a katkad odobravajućim pogledom, baš na način kao što je to nekada činio Ante. Iz njegovih očiju nerijetko znade šiknuti prijekor ili zasjati ponosna radost; tada čak pomalo zadrhti, poput čovjeka ganuta određenim postupkom ili izrečenim.
Moj maleni čuvar koji bdije nada mnom onoliko koliko mu je to dopušteno u tijelu psića, imajući razumijevanja za sva moja loša raspoloženja, ipak me ne ostavlja na miru, samu, u drugoj prostoriji, već poput Ante, ostaje sa mnom tješeći me svojim prisustvom, nastojeći time dokazati kako mu ne predstavlja poteškoću nositi se s mojom zlovoljom ili boli, štoviše kako razumije sva moja stanja. Nekada bi odlazio, kad nas je još bilo troje, no sada ostaje, svojim krhkim tjelešcem pripijen uz mene, u mome krilu, čekajući da me mrzovolja mine. U takvim trenucima svakih nekoliko minuta podigne pogled da provjeri je li se stanje promijenilo na bolje, i ako jest, tada iz njega zagrmi uzdah olakšanja. Takvo što čovjeka može samo još više udobrovoljiti, razgaliti.
Vjerojatno su spomenute Rexove osobine, unatoč -moguće- mojoj, za mnoge -u najmanju ruku- neobičnoj tvrdnji, ipak slične osobinama većine pasa, no svatko u svome ljubimcu prepoznaje ono jedinstveno, čime se razlikuje od svih drugih, jer svaki je pas poseban.
Čitam svome dobričini ovo što sam napisala. Reklo bi se da sluša s odobravanjem.





Oznake: pas, kucni ljubimci, stanka gjuric, karakter

21.11.2016. u 11:30 • 3 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 06.11.2016.

Nagovorite me ne Amsterdam

Kao netko kome je do susreta mnogo više stalo, na mene čeka Amsterdam. On ne zna da svakoga dana, u svojim mislima, uz večeru pijuckam točeni Amstel, uz doručak, kakao s efektom ljubavna napitka, prelazim tisuću mostova odjednom, u letu, dodirujući mondrijanovsku njegovu obojanost.


Kao netko kome je do susreta mnogo više stalo, na mene čeka Amsterdam. On ne zna da svakoga dana, u svojim mislima, uz večeru pijuckam točeni Amstel, uz doručak, kakao s efektom ljubavna napitka, prelazim tisuću mostova odjednom, u letu, dodirujući mondrijanovsku njegovu obojanost.
Svi su gradovi s rijekom u središtu tako neodoljivo privlačni, baš svaki. Zaljubljena u Düsseldorf, Berlin, Beč, Veneciju…, odnedavno i u tebe. Ovo će biti naš četvrti susret. Hoću li istoga časa nakon što ugledam tvoje vilinske oči, osjetiti koliko te volim, ili će biti potrebno da odem, da budem daleko od rijeke, da bolno začeznem.
Ah, ljubavniče moj, u mnogome ti nitko nije ravan. Danas bi me još trebalo nagovarati na sastanak s tobom, a uskoro ću se smijati samoj sebi zbog svoje luckaste neodlučnosti.
Miris 'drukčijeg' u tebi zacijelo je nekad bio mnogo primamljiviji no sada. Unazad više godina, europski gradovi, koliko god da su zadržali svoju jedinstvenost, ipak su se jedni drugima odviše približili u međusobnoj sličnosti. Ponekad razabirem djeliće Zagreba prolazeći kroz Berlin ili djeliće Berlina u tebi. Katkad se osjećam kao kod kuće, na momente zaboravim da sam otišla iz Hrvatske, koliko znadem biti zbunjena tvojom sličnošću s nečim odbojno mi poznatim, 'domaćim', a što me nakratko odvodi u zabludu. Isto je i kad te ljubim, tek kada otvorim oči, ne odmičući se iz tvog zagrljaja, mogu bit' sigurna da si to ti.
Pet dana i četiri noći. Brojim dane na način kao što to čine djeca kad žele da im vrijeme brzo prođe. Vrijeme bez tebe, ali i ponekad s tobom. Četiri noći, i tri dana, tri i pol… Četiri noći, gotovo samo tri, jer prvu gasim palcem i kažiprstom, kao plamičak već ionako dogorjele svijeće.
Nagovorite me na Amsterdam, možda ne mogu bez njega, možda mi je potreban kako bih lakše ponovno prodisala, kako bih više voljela svoj grad, premda bi to moglo biti i manje, no nikad nije, nikad, ukoliko znamo da ne želimo zauvijek otići.






Oznake: Amsterdam, Holandija, Nizozemska, stanka gjuric

06.11.2016. u 12:43 • 5 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 28.10.2016.

Zaroniti u ljubav

Ljudi se, naime, u svojim snovima ponašaju kao što bi se ponašali i u stvarnosti. Njihove su reakcije njima samima, stoga, posve očekivane i razumljive, i jednako pogrešne kao što bi mogle biti i na javi, te nose jednaku težinu te iste pogrešnosti.


Još nosim dragocjeni osjećaj tebe, u sebi, i nakon sna o tebi, nakon neradog buđenja. Pojavljuješ se preda mnom, stojeći uz vlak na željezničkoj pruzi usred polja, govoreći mi: „Želim te povesti na put“. Klikćući u sebi, pristajem. Grliš me, šapućući: „Ostat ćemo skupa čitavu noć.“ Ustvrđujem kako prije toga trebam pokupiti nešto odjeće, na što odvraćaš: Ne brini, uzmi si vremena koliko god ti je potrebno“. Po tvome odgovoru zaključujem da si vlak unajmio za nas dvoje, te se bez opterećenosti upućujem do stana, k mojoj majci, u posve neprepoznatljiv prostor, no možda sam čak i u nepoznatom gradu, jer zaista, sve mi je strano, no ipak bez poteškoća pronalazim put do svake točke. Nakon što pronađem potrebno, i pozdravim se s mamom i psom, odlazim do dućana kupiti još ponešto što mi nedostaje. Iznenađena se kada te ugledam kako me čekaš, na izlasku iz samoposluge. Grlimo se, osjećam tvoju uzbuđenu muškost; preplavljena sam požudom, gotovo animalnom gladi za tobom. Umjesto da se uputimo prema vlaku, odlazimo u neku sobu u kojoj se nalazi djevojka koju, čini se, otprije poznajem, a ispostavi se da je tvoja dobra prijateljica. Ona zapravo čuva sobu za nas dvoje, no kada joj kažemo da izađe napolje jer želimo biti sami, nerado to čini, kao da se želi igrati stražara, promatrati nas.
Napokon ostajemo sami, i na mjestu gdje možemo ostvariti svoja maštanja uzgajana godinama, međutim nešto nas u tome sprječava. U tom se trenutku nekako i budim. Želim ponovno usnuti isti san, nastavivši tamo gdje se prekinuo, međutim ne uspijevam, mada od ranije znam da takvo što mogu, no bez obzira što intenzivno mislim o dotadašnjem tijeku radnje, i vrlo koncentrirano uranjam u snovito tkivo doživljenog, zadržavajući se na mjestu na kojem sam stala, to mi ne polazi za rukom. Razmišljam: da barem nisam otišla po stvari, možda bismo tada stigli voditi ljubav.
Razočarala sam samu sebe u vlastitom snu, pokazavši prenaglašenu praktičnost u situaciji koja je od mene zahtijevala trenutnu reakciju na ono što već ionako dugo priželjkujem. Uzevši u obzir važnost početka radnje, to je zapravo bilo posve nepotrebno. Trebalo je reagirati impulzivno, zaroniti u ljubav, no čovjek najčešće ne razmišlja na taj način, niti na javi, a izgleda ni u snu. Kada se zatekne u neočekivanoj situaciji, on često reagira, ili nastoji reagirati, od toga trenutka, koliko god može, planski. Na žalost, s odrastanjem ljudi umnogome izgube svoju spontanost. Ja sam, primjerice, na Njegov prijedlog vrlo lako mogla odgovoriti instinktivno, i otići u vlak istoga časa, a čak sam uvjerena da bi to bilo sličnije meni u stvarnosti negoli u snu, no nešto u čovjeku prinudi ga, i kada to od sebe najmanje očekuje, da obavi ono što smatra nužnim, prije no što se, čak i u situaciji kad mu je to od životnog značaja, upusti u avanturu za kojom odavno čezne. Tako sam i ja, umjesto da se bacim u zagrljaj voljenog muškarca bez osvrtanja, učinila nešto što je našu priču odvelo u nepoželjnom smjeru.
Ljudi se, naime, u svojim snovima ponašaju kao što bi se ponašali i u stvarnosti. Njihove su reakcije njima samima, stoga, posve očekivane i razumljive, i jednako pogrešne kao što bi mogle biti i na javi, te nose jednaku težinu te iste pogrešnosti. Međutim, nešto se ispostavi krivim, samo kad je ishod nepoželjan, mada ista ta odluka ne mora biti loša, ukoliko se rezultat pokaže zadovoljavajućim. Sasvim je logično očekivati od sebe da prije puta uzmete sa sobom ono što smatrate potrebnim, ni ne pomišljajući da bi to moglo poremetiti strukturu događanja, no u snu je to itekako moguće, a zacijelo i u zbilji.
Možda sam iz tog sna čak izvukla određenu pouku, poput: 'ne odgađaj ono što ti je važno'. Zaista, čovjek je nerijetko sklon nepotrebnom zavlačenju. Željela sam imati džemper i kozmetiku, prije no što se upustim u avanturu o kojoj dugo maštam, i to je bilo pogrešno, koštalo me neispunjenja moga sna, pa makar to bilo samo u snu.





Oznake: ljubav, pozuda, seks, stanka gjuric

28.10.2016. u 12:05 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 24.10.2016.

Sadisti među nama

...On taj bolesni dio svoga karaktera, dakle, očito pokazuje pred osobama koje već dovoljno dugo poznaje i tek kada zaključi da, ukoliko je kod svoje procjene pogriješio, njegov sadizam može proći samo kao slučajni, privremeni ispad.


Dugo sam vremena bila u kontaktu s prikrivenim sadistom, saznavši za tu njegovu osobinu tek nakon višegodišnjeg prijateljevanja. Zacijelo je nešto u našem odnosu bilo okidač za takvu radikalnu promjenu njegova ponašanja u odnosu prema meni, jer ne vjerujem da se inače razotkriva, ukoliko smatra da bi to moglo biti kontraproduktivno, odnosno da neće naići na plodno tlo kod osobe kojoj odluči otkriti tu svoju do tada pomno skrivanu crtu.
On taj bolesni dio svoga karaktera, dakle, očito pokazuje pred osobama koje već dovoljno dugo poznaje i tek kada zaključi da, ukoliko je kod svoje procjene pogriješio, njegov sadizam može proći samo kao slučajni, privremeni ispad.
Kroz svoj sam život susrela možda još jednu, najviše dvije takve osobe, no one su, za razliku od čovjeka o kojem pišem, tu svoju crtu pokazivale od samoga početka, a za ljude koji s takvim osobama ulaze u kontakt, to je zapravo dobro, jer se od njih odmah požele maknuti.
Ne znam ima li taj tip sadista jednu ili istovremeno više žrtava uz koje hrani svoju patološku prirodu, no ako ima jednu, i nju izgubi, zasigurno se, ovisno o prilici, hitro prebacuje na drugu osobu u svojoj blizini. Ukoliko smatra da među svojim prijateljima i poznanicima nema nikog prihvatljivog, ipak neće otići u potragu za metom izvan svoga dobro poznatoga kruga, jer premda takvi ljudi imaju već izoštreno osjetilo za prepoznavanje potencijalnih žrtava, ne usude se razotkriti nekome koga nedovoljno dobro poznaju, i zacijelo neće ulaziti u nova poznanstva isključivo zbog, za njih nepovoljnu situaciju unutar tog kruga. Budući će teško naići na nekog tko će njegov sadizam dragovoljno podnositi, jer to bi mogao biti samo netko tko u sebi nosi mazohističku crtu, bez odgovora na svoju sadističku prirodu, potiskivat će je i stoga postati zloćudniji u svojim drugim životnim preokupacijama, poput onih vezanih uz profesiju, gdje će svoju manu, naročito ako je na visokom položaju, izražavati kroz nepravednost, nepoštenje.
Iskazivanje sadizma unutar vlastite obitelji, odavno mu nije osobito privlačno, stoga što su reakcije njegove familije možda odviše predvidljive, no vjerojatnije je da su njegova braća i roditelji, na njegovo ponašanje odavno oguglali. On traži odgovor na svoj sadizam, i to odgovor u patnji, kakav od njih ne može dobiti, jer su s vremenom postali ravnodušni, ili su to oduvijek i bili. Njemu treba netko nov u tom iskustvu s njime, netko dovoljno ranjiv tko će očekivano reagirati.
Kad ljudi postani svikli na nečije psihičko maltretiranje, mogu postati na njega neosjetljivi, a on nipošto ne želi da do toga dođe. On priželjkuje žrtvu koja je u svojim reakcijama uvijek svježa, vjerna svojoj muci, onakvoj kakvu iskazuje od samoga početka, jer ništa ga ne može razjariti kao ravnodušnost. Ukaže li mu se prilika, možda neće nužno odabrati ženu, već će se morati odlučiti za muškarca, a to će svakako trebati biti slab muškarac, onaj labilna karaktera.
Nepodnošljiva glad u njemu, uglavnom, neće dopustiti da ne pokaže svoju pravu ćud i nahrani se tuđom boli, pa makar to bilo za njega nedovoljno uspješno, dakle samo nakratko.




Oznake: sadizam, psihicka bolest, patnja, stanka gjuric

24.10.2016. u 11:39 • 6 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 20.10.2016.

Odjednom ranoranioci

Postoji nekoliko tema o kojima volim razmišljati u ovakvim trenucima, a najčešće su to ugodne obaveze i projekti na kojima trenutno radim. Primjerice, radujem se svom novom filmskom naslovu koji će, tek što je film završen, osvanuti na IMDB*-u.


Odnedavno volim ustajati rano, sjediti u mraku i promatrati odraz uličnih svjetala u francuskom prozoru moga dnevnog boravka. Jutros rominja kiša, a zapadni zid moje sjeverne sobe ispresijecan je rešetkastim, nepomičnim sjenama. Rex se, po običaju, smjestio u 'gazdaričinu' krilu, a po njegovoj odlučnosti zaključujem da ga ovaj put ne muči pitanje što se događa. Volim promatrati njegove čvrsto sklopljene oči sa svilenkastim, sitnim, ravnim metlicama-trepavicama, premda mi se za to rijetko pruži prilika, jer kad god se nadvijem nad njega, on ih otvori. To je moguće jedino kada zaspi na meni, kao ovoga časa, no trenutno je prekrit tamom, i samo je on od nje tamniji.
Obožavam jesen, baš ovakvu kakva je sada, blagu, tek s naznakom nemilosrdnosti. Pitam se da li se od nečeg oporavljam, jer odavno nisam bila vjerna ranome buđenju, a u vrijeme kad sam to činila bilo je uglavnom radi pisanja. Unatrag nekoliko godina tome nisam bila sklona, premda mi zbog toga nije nedostajalo inspiracije. Svakako, rana me jutra mnogo više nadahnjuju.
Crno klupko u mome naručju gunđa primorano na izlazak iz tople postelje, no to je ipak bila njegova volja, da mi se pridruži.
Volim te mijene u sebi koje dođu na taj način, posve neočekivano, i na kojima sam itekako zahvalna, jer koloriraju moj život, čine ga zanimljivijim. Nekada je to bilo buđenje u podne, sada u šest ujutro. Možda se za koji mjesec ili godinu ponovno vratim na staro, budući to, barem kad je riječ o meni, očito nema veze s godinama, s obzirom da se moje ranojutarnje ustajanje ponavlja u nepravilnim, dugogodišnjim razmacima. Ako je tako, a jest, onda je ovo sadašnje stanje itekako dobrodošlo, zato što sam voljela to svoje razdoblje koje mi je dopuštalo i da navečer ranije zaspim, za razliku od do prije nekoliko dana, kada sam još odlazila u krevet iza jedan.
Odjednom se više ne bojim jutarnje tmine, a kad kažem bojim, zapravo mislim na odbojnost koju sam osjećala kada bih zbog bilo čega, u jesen ili zimi trebala iznimno rano ustati. Taj je otpor, na sreću, iz mene iščeznuo. Kao da je netko u meni zakrenuo polugu, iza čega je neugoda postala užitak.
I dalje sjedim u mraku, svojim unutarnjim satom nepogrešivo osjećajući vrijeme. I inače je tako, kad god da se probudim, gotovo u minutu mogu procijeniti koliko je sati.
Dok ovo pišem moj me je pas već napustio, otišavši natrag u svoje odaje, zasigurno shvativši da ovdje neće imati dovoljno mira za još malo drijemanja.
Sada već na sebi osjećam zrake svjetlosti koje pripadaju svitanju, onaj tako specifični plavkasti polumrak koji blijedi naočigled. Miris grožđa u kući kroz koju odavno ono nije ni prošlo, na trenutak, neobjašnjiv, ispunjava mi nosnice.
Postoji nekoliko tema o kojima volim razmišljati u ovakvim trenucima, a najčešće su to ugodne obaveze i projekti na kojima trenutno radim. Primjerice, radujem se svom novom filmskom naslovu koji će, tek što je film završen, osvanuti na IMDB*-u. To se dogodilo prvi put od kada sam počela snimate kratkometražne uratke, a u tome zacijelo ima udjela i moja poslovna ustrajnost. Neovisno o mojoj uspješnosti, ne posustajem, ne dam se omesti. :)
Napolju je već dan čiju uvjerljivost pomalo krade oblačnost, zbog čega je i ljepše no kad je vedro. Moje su jutarnje 'tapete' gotovo sasvim izblijedjele, odjednom se napolju ugasilo svjetlo koje je i službeno označilo dan, i u mojoj sobi utrnulo sjene. Sedam je i dvadeset.


*IMDB =Filmska Internet baza podataka




Oznake: jutro, stanka gjuric, pas

20.10.2016. u 08:25 • 3 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 09.09.2016.

Eto zašto

Ako se netko kojim slučajem pita gdje sam, zašto u posljednje vrijeme ovdje ništa ne objavljujem, evo objašnjenja: radim na svom novom kratkometražnom filmu. Do kad će to trajati, ne znam, u svakom slučaju sam sva u tome. Vijest




Oznake: film

09.09.2016. u 11:01 • 5 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 19.07.2016.

Pierce Brosnan i ja

Ta se naša jednokratna prepiska događa tek nekoliko dana prije završetka poetske manifestacije.


Cijele noći sanjam Pierca Brosnana. Na nekom sam pjesničkom susretu, gdje nam je upravo on gost. Sada, kad budna o tome razmišljam, zaključujem kako takva ideja uopće nije loša, pozvati nekoga poput njega, na poetsko događanje. Ionako su nam dosadila stara, istrošena lica gostiju, koja iz godine u godinu viđamo već desetljećima. Potrošeni model. Pozovimo holivudske ljepotane, da ih produhovimo hrvatskom književnošću (prevedenom, naravno), he-he. Samo nek' si sami plate avionsku kartu, što im ne bi trebalo predstavljati nikakav problem.
U snu se sjetim kako sam Brosnana prvi put susrela također na nekoj poetskoj manifestaciji, međutim nisam se s njime čak ni rukovala. Zapravo se pitam kako je moguće da sam bila toliko sramežljiva da mu se nisam ni približila, a obožavam ga. Odlučna da ovaj put ne počinim istu pogrešku, u sobu mu, preko recepcije šaljem jednostavnu poruku sa samo jednom upitnom rečenicom: 'Jeste li me možda primijetili?'.
Pierce mi odgovara na vrlo interesantan način: u vidu grafikona na kojem se jasno vidi; pri dnu piše: jedva, u sredini: tako-tako, i pri samome vrhu: trenutno-iznimno zainteresiran.Ta se naša jednokratna prepiska događa tek nekoliko dana prije završetka poetske manifestacije.
Ne znam jesam li se nekoliko puta u noći budila, i pitala da li sam svoj susret s njime prvi put, sanjala, ili se on stvarno dogodio, ili sam pak sanjala kako se to pitam. Čitavo vrijeme snivanja, ili pri povremenu buđenju, mučilo me jedno te isto, i neprestano sam se kolebala između ta dva odgovora, jesam li Pierca zaista srela, ili sam naš prvi susret usnula. Proganjalo me sve do jutra, do samoga razbuđivanja.
U jednom sam se momentu, međutim, sjetila, i opet ne znam je li to bilo tijekom sanjanja ili polu budnog stanja, da sam nedavno, u stvarnosti, s Interneta čitala podatak o Brosnanovoj visini, i kako me iznenadilo da je visok 188 cm, i to me zapravo pokolebalo pri pomisli kako sam ga vidjela u zbilji, jer da jesam, znala bih da je tako visok. Svejedno sam i dalje u pojedinim trenucima, što je tako svojstveno sanjanju, i dalje mislila kako smo se sreli na prijašnjem poetskom susretu, samo što sam činjenicu o njegovoj visini, u sebi duboko potisnula. Na žalost, nije bilo tako.
Kao što to često u snu i biva, prizor u kojem primam Piercov odgovor, naglo se mijenja, i pretače u drugi u kojem se odjednom nalazim s nekolicinom kolega pjesnika ispred prekrasnog hotela uz more, u kojem smo odsjeli, poredani uz kola koja guramo po uskoj kaldrmi, za vrijeme olujna nevremena. Do nas dolazi neka žena koja vrišti i plače zato što smo pomakli njezin suncobran.
Zaključujem kako mora da je upravo to bilo presudno da me Pierce zamijeti, promatrajući taj neobični događaj s prozora svoje sobe, i odgovori na moju poruku, ručno izrađenim dijagramom, na kojem nije pisalo ništa drugo, osim - na pri tom označnim mjestima, koliko me je u danom trenutku primjećivao, odnosno koliko mi je naklon. U meni i dalje odzvanja ono 'izuzetno zainteresiran'.


Oznake: Pierce Brosnan, san, poetski susret, stanka gjuric

19.07.2016. u 11:39 • 7 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 12.07.2016.

Iritantnost

Vjerujem da ste se i sami imali prilike susresti s takvim ljudima, možda pripadaju vašoj obitelji, ili ih srećete na radnome mjestu, i ne možete ih izbjeći.


Imam poznanika koji sve što kaže ili učini, kod drugih uglavnom izaziva nelagodu. Kad pokušava biti duhovit, kad nastoji biti ozbiljan, kada se upinje da pokaže nezadovoljstvo, tugu, sve je to vještački, i stoga je posve razumljivo, s obzirom da uvijek ostane samo na uzaludnom pokušaju, da ga baš to čini iritantnim. Dakle, iritantno je stoga što nije autentičan. Unatoč nemalom broju godina, očigledno nije uspio razviti svoju osobnost, i premda se njegovo ponašanje, usprkos stome što se često nastoji prikazati neozbiljnim, ne bi moglo nazvati djetinjastim ponašanjem, ipak bi se manje vještom oku moglo učiniti kako je riječ o tome, no on je jednostavno karakterno nerazvijen.
Ljudi koji uporno nastoje biti ono što nisu, zato što misle da ono kakvi su u dnu duše, ne valja, konstantno pribjegavaju stvaranju vlastite slike kakvu su zamislili, i kakvu misle da bi drugi željeli vidjeti, mada to ponekad prerasta i u jedan od načina na koji žele osobe u svojoj blizini, ciljano iznervirati, i ne znajući da to čine uvijek, budući ne mogu prepoznati razliku između želje da budu iritantni, i sveprisutne, neizbježne iritantnosti koja potječe iz njihove usiljenosti.
Naime, takav čovjek znade osjetiti kada su ljudi s njime samo zbog interesa, a posve je razumljivo da su najčešće samo zbog toga, jer u njegovu društvu nije ugodno. Shvaćajući, dakle, da, primjerice samo zahvaljujući svojem položaju može biti u društvu određenih osoba koje od njega imaju koristi, u njemu postupno niče zloba, i usporedno s time mržnja prema ljudskome rodu, što samo učvršćuje njegovu potrebu da bude odbojan, naprosto im želeći ići na živce, kako bi za to platili određenu cijenu, budući ih ne može odbiti, znajući da bi ih time izgubio. U konačnici je njegov način ophođenja kroz tu odluku, kontradiktoran, jer ukoliko je neizdrživo biti u društvu takve osobe zbog njegova neprilična ponašanja, ne može se očekivati od drugih, osim ako nisu mazohisti, da se žele s njime družiti, iz ugode.
Još je nešto zanimljivo i karakteristično upravo za taj tip osobe. Uvijek si žele pridodati na značaju, kroz spominjanje nekih istaknutih javnih osoba s kojima se, navodno dobro poznaju i druže, ili pak isticanjem kako ih netko društveno značajan, izrazito cijeni.
Pitam se je li moj znanac žrtva odgoja, odnosa njegovih roditelja prema njemu u ranome djetinjstvu, no ako i nije, svakako je negdje nešto pošlo po krivu. Takvi pojedinci teško nalaze svoje mjesto u društvu, i ukoliko su odviše svjesni nekog svoga nedostatka, upravo zbog kompleksa manje vrijednosti postaju takvima, želeći se ustoličiti na nivo koji im ne pripada. Moj znanac, čak i kada se najviše približi onome kakav je zaista negdje u dijelu svoje skrivene, uspavane duše, jer ponekad sam u stanju osjetiti trenutak u kojem se barem približi onome istinskom, nepatvorenom djeliću sebe, kao da naglo odskoči od svoje moguće prirodnosti, i nastavi s glumom dalje.
Jako me podsjeća na jednu djevojku koja također nije mogla pronaći svoje autentično ja, no dalo se primijetiti kako je zbog toga patila. Imala je dosta osobina sličnih muškarcu kojeg opisujem, i zaista je ljudima išla beskrajno na živce. Bilo bi dovoljno da kaže neku jednostavnu rečenicu, poput 'Vani pada kiša', pa da ih već samo time uznemiri, jer i sam ton njezina glasa, način na koji je to rekla, iz čista bi im mira mogao podići tlak.
Vjerujem da ste se i sami imali prilike susresti s takvim ljudima, možda pripadaju vašoj obitelji, ili ih srećete na radnome mjestu, i ne možete ih izbjeći.
Koliko mi je poznato, najčešće upravo osobe koje su izrazito iskompleksirane posjeduju taj način ponašanja, bez obzira iz čega proizlazi njihov kompleks. To može biti, npr. kod muškaraca, njihova visina, ali i mnogo što drugog.
Kod izgrađenih individua takvo što ne bi trebalo predstavljati nikakav problem, osim ukoliko tijekom njihova psihofizičkog stasanja to nije bilo odviše isticano na pogrdan način. Ipak mislim kako bi, kad je o mome poznaniku riječ, već bila dovoljna sama njegova svjesnost o različitosti između njega i drugih dječaka, mladića, pa da se iz nje iznjedri zavist koja je kasnije prerasla o ovo što danas jest, odnosno iz kompleksa manje vrijednosti rodi bolesna potreba da se zataji izvorno ja.
Kako to nije moguće postići kroz fizički izgled, njegova je podsvijest počela graditi lažan karakter, no zbog kratera nastali tijekom neuspjelog pokušaja gradnje osobnosti od ranije, u njih se ruši njegova sadašnja, krivotvorena ličnost, kad god je nastoji podići i artikulirati na način da bude drugima prihvatljiva. Postajući nevjerodostojnim, odglumljenim čovjekom, on drukčiji više ne zna ni biti.


Oznake: osobnost, kompleksi, karakter, stanka gjuric

12.07.2016. u 13:15 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 11.07.2016.

Ponos i predrasude

No, zacijelo negdje u kutku njegova uma, postoji skrovište, udobna utvrda, gdje se sve što ne valja, briše, utočište u kojem, nasamo sa sobom, može biti bar donekle zadovoljan, kako bi mogao nastavili dalje, pronaći smisao, jer samo na taj način može, naročito ako nema više nikog osim sama sebe.


Od čega je sve satkan ponos? Što je to, svojstveno većini, što je čovjeka u stanju učiniti ponosnim na sebe sama? Njegov posao, hobi, stanovite fizičke karakteristike, određena umijeća…
Međutim, katkada, najčešće kod povreda ili bolesti u kojima dolazi do invaliditeta, on nenadano može izgubiti dostojanstvo. Premda se nikada ne bismo smjeli sramiti svoje tjelesnosti, svoga oslabljenog zdravlja, radi bolesti narušenog fizičkog izgleda i kao posljedice toga umanjenih fizičkih mogućnosti, to se ipak događa, i to ne samo zbog toga što društvo održava nepoželjan, drukčiji odnos naspram tjelesno hendikepiranih, već i radi čovjekova ega izgrađena na opće raširenom stavu kako je zdrava tjelesnost udružena s dopadljivošću iste, pri vrhu ljudskih vrijednosti, od samog čovjekova rođenja.
Kada mu, primjerice, bolest u njegovim vlastitim očima oduzme vrijednost, moguće da se on kroz određeno vrijeme, privikavajući se na stanje u kojem se našao i koje je nepromjenjivo, postupno lišava svog stida, budući stid, prije ili kasnije prerasta u ravnodušnost, i na taj način zapravo nadrasta ono što nazivamo ponos, odnosno sve što je do tada, po nekom nepisanom pravilu, u njega bilo tvrdokorno uključeno.
Može biti da takav čovjek s vremenom dođe do spoznaje kako u njemu nema mjesta sramu zbog onoga što ga je zadesilo, unatoč tome što je nekada bio najponosniji na, recimo, svoje držanje i hod, jer shvati da ne samo bolest, već i starost, sama po sebi, oduzima mnogo od onog što smo nekad bili, i kako smo izgledali.
Nadam se, dakle, kako je spontano psihičko iscjeljenje, tj. oporavak od gubitka dostojanstva, prirodan proces koji prolaze osobe koje se susretnu s tom vrstom unesrećenosti, invalidnošću, i spomenutim mogućim posljedicama koje takvo što sa sobom nosi, jer i sama odnedavno u obitelju imam jednu takvu osobu.
Razmišljam o tome što još sve čovjeku može oduzet dostojanstvo, zbog čega se sve može osjećati poniženim. Osim siromaštva, tu je i nasilje koje se nad često njim vrši. Ipak svaki gubitak ponosa ne traje zauvijek, bez obzira na okolnosti i dugotrajnost povrijeđenosti. I premda se je čovjek u stanju naviknuti na svaku situaciju, dopuštam da se s nekim stanjima nije u mogućnosti nikada pomiriti. Zbog bolesti ili siromaštva, ili obojeg, on se zacijelo s pravom pita što još svijetu od sebe može dati, a što ga je nekad umnogome definiralo, čineći ga osobom na koju je mogao biti ponosan. No, zacijelo negdje u kutku njegova uma, postoji povremeno skrovište, udobna utvrda, gdje se sve što ne valja, briše, utočište u kojem nasamo sa sobom može biti bar donekle zadovoljan, pronaći smisao, kako bi mogao nastavili dalje, jer samo na taj način može, naročito ako nema više nikog osim sama sebe.



11.07.2016. u 14:54 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

subota, 09.07.2016.

Šest plakanja

Ženskice su se, kako sam i očekivala, počele zgražati, ali su svejedno rekle „Daj da još jednom vidimo“, nakon čega su se počele zahlikavati. Na to sam odvratila: „Je, cure, vi ste to sve delale, dokaz su vaša deca. Za mene se to već ne bi moglo reći. Ja još navek morem biti nevina.“

1
Ne sjećam se kada sam zadnji put plakala. (Malo prijašnju suzu ne ubrajam). Prvi put, radi ljubavi, zbog tebe koji u mome životu još nisi postojao, posljednji put, zbog ljubavi, radi tebe koji više ne postojiš. Ne fizički.
Znam da si tu, i da nikada nećeš otići, dok god te nosim u srcu, i dok god si mi potreban. Možda je i to svojevrsni teret za tebe, bdjeti i dalje nada mnom, sada kada tijelom više nisi prisutan. U meni cvili i zavija nezaštićeno dijete. Do kada…do kada…do kada? Ti si dragocjena perla ovješena o moj vrat, koju je nemoguće izgubiti.
Ulazim u promijenjeno stanje svijesti. Sve što ti možeš, ja ne mogu, ili obrnuto. Ipak, jedno drugo promatramo drukčijim očima, za nas oboje kazaljka na satu stoji.
2
Čitavu sam noć, u snu, tražila fotografiju nekog mladića, u modnome magazinu, zatvorena u svojoj sobi u koju sam se iz protesta zaključala, nakon što me moj otac, iz meni nepoznatog razloga, sočno ošamario. Nakon nekoliko sati traženja, zaključih da sam tu fotografiju vjerojatno već ranije istrgnula iz časopisa i ponijela kući.
Poslije razbuđujućeg plača osjećam se poput prazne posude.
3
Daleko od grada, na osami, daleko od zelenila, topline, u jednoj sobi na drugome katu, s tri zbijena kreveta, dvije nepokretne i jedna polupokretna osoba u prostoriji od osamnaest kvadrata. U zagušljivoj tišini, privatni starački dom, sa stacionarom bez dvokrevetnih soba. Gdje da započnem kopati, kako bih došla do odgovora što i kako dalje, i što je najbolje. Jedina sloboda koja postoji, u čovjekovu je umu, jer kada mu zagrade vidik, oduzmu moć kretanja, jedino umom može od svega pobjeći. Mama, odgojila si jedno sebično, razmaženo, za mnogošto nesposobno dijete. Grcam u nevidljivim suzama.
4
Jer sam dobre volje, jer je anticiklona, jer je stan dotjeran do blistavila, jer sam spavala deset sati, jer prvu kavu ispijam u podne, jer sam prekinula vezu u kojoj bijah više no nezadovoljna, jer u nedjelju putujem k mami, jer su sve sjekire zakopane, jer u rezervi imam češkača teške kategorije, jer ne moram ništa obaviti, jer me nitko ne gnjavi. Suzim od zadovoljstva. Moje inače sive oči postaju svijetlo zelene.
5
Prije posjeta mami u čakovečkom Domu umirovljenika, otišla sam u stan po odjeću, te u ladici slučajno pronašla zanimljive igrače karte, s pornografskim fotografijama na poleđini. Odlučih uzeti ih sa sobom i darovati mome prijatelju, erotomanu. Moja me majka dočekala u holu, u društvu prijateljice iz Doma. U jednom sam trenutku iz torbe izvadila karte, i pokazala im jednu od njih. Ženskice su se, kako sam i očekivala, počele zgražati, ali su svejedno rekle „Daj da još jednom vidimo“, nakon čega su se počele zahlikavati. Na to sam odvratila: „Je, cure, vi ste to sve delale, dokaz su vaša deca. Za mene se to već ne bi moglo reći. Ja još navek morem biti nevina.“ Plakale smo od smijeha.
6
Zapuhao je vjetar, postalo je hladno, više se nismo grijali tijelima. Samo su nam lica ostala spojena slijepljenim suzama.



Oznake: plač, suze, stanka gjuric

09.07.2016. u 11:12 • 4 KomentaraPrint#
Widget by : widget

subota, 25.06.2016.

Merforoblija*

*izmišljeni naziv za postojeću zemlju


Možete li si predočiti Al Pacina kako priča na merforoblijskom? Čak je i to moguće i lakše, nego ga zamisliti kako nijemo otvara usta dok pripovjedač kao da gledateljima objašnjava što on zapravo govori.



Sa svojim se prijateljem upućujem u susjednu nam državu Merforobliju. Nakon stotinjak kilometara od graničnoga prijelaza, zaustavljamo se u poznatome turističkom mjestu, te- želeći malo popričati s lokalnim stanovništvom- i raspitati o jednostavnom detalju vezanom uz lokaciju na kojoj se nalazimo, obraćamo se djevojkama od otprilike dvadesetak godina, koje, uspostavi se, razumiju samo merforoblijski, jer na naš engleski i njemački samo odmahuju glavom odvraćajući nam na lokalnom jeziku.
Odlazimo u obližnji restoran u kojem nijedan od konobara također ne govori engleski, a na njemačkome znaju samo kako se kaže kruh. Zovu upomoć čovjeka koji natuca hrvatski, pa nam on barem donekle pomogne oko odabira hrane.
Pitam se slijede li poneke države, premda već odavno članice Europske unije, samo pravila koja moraju, u svemu ostalom držeći se svojih odluka od ranije? Kako je moguće ostati toliko zatvoren da ti je dovoljan samo tvoj materinji jezik koji ne govori nitko osim ljudi koji žive u tvojoj zemlji. Priupitah se čak nije li djelomično krivnja u tome što su svi strani filmovi sinkronizirani na merforoblijski, čime se ljudima uvelike uskraćuje mogućnost učenja stranoga jezika, koji se dobrim dijelom (naročito ako se ne uči u školi, no i kada ga se nakon stanovitog vremena, radi nekorištenja, pomalo zaboravi) uz čitanje titlova usvaja slušanjem, međutim znajući kako je u većini drugih europskih zemljama, kad je o televizijskom prikazivanju filmova riječ, proveden isti princip, tu pomisao istoga trena odbacujem.
Ovo ću spomenuti kao svojevrsni kuriozitet, jer za vjerovati je da mnogi ni ne znaju, budući često ne putuju, ili se nisu makli dalje od Slovenije ili Austrije, da postoje zemlje u kojima je nazovi sinkronizacija filmova na nacionalnoj televiziji napravljena na način da ista osoba daje glas i ženskim i muškim likovima, ali na način da tekst čita, bez ubacivanja ikakvih emocija u svoju interpretaciju, poput naratora u primjerice dokumentarnom filmu. Možete li si predočiti Al Pacina kako priča na merforoblijskom? Čak je i to moguće i lakše, nego ga zamisliti kako nijemo otvara usta dok pripovjedač kao da gledateljima objašnjava što on zapravo govori.
Čitavo mi se vrijeme boravka u Merforobliji činilo kao da sam zakoračila u svojevrsnu zonu sumraka gdje sve stoji u mjestu od prije trideset godina.
Možda sam tamo prekratko boravila da bih o toj zemlji mogla na taj način suditi, međutim ne može se poreći kako sam osupnuta viđenim, a da sam kojim slučajem planirala ostati više dana, samo bih se zbog navedenog predomislila.
Što su tom narodu učinili, i s kojim razlogom? Po mnogočemu doimlju se skromnima, kao i ranije, i možda, u cjelini, ne žive iznad svojih mogućnosti, što se za mnoge ne bi moglo reći, no ne da se primijetiti niti ikakav napredak.Je li moguće da ljudi imaju posve pogrešnu predodžbu o europskom ujedinjenju i njegovim posljedicama, da svaka zemlja unutar sebe krije svoju tajnu, ucijenjena, krećući se u mjestu, jer nakon jednog pogrešno učinjenog koraka više ne postoji izgledniji izbor, ili postoji, ali ga se odgovorni ne usude učiniti, jer bi to bilo pogubno, ne za narod, već za položaj onih koji odlučuju. Možda stanovništvo grca u suzama, kao i mnogdje drugdje, no taoci su vlasti koja je za njih pogrešno odabrala.



Oznake: jezici, Kultura, stanka gjuric

25.06.2016. u 13:14 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 13.06.2016.

O utakmici, iz mog ugla

Naravno, možda ja koja pojma nemam o nogometu, o njemu ne bih smjela ni zucnuti, no ipak, mislim da je dobro čuti na koji način, ljudi poput mene, mogu doživjeti jednu takvu utakmicu, ili nogometnu utakmicu uopće, pa ako ništa drugo, makar zbog toga da nam se radi našeg baljezganja iz neznanja, nasmiju.


Unatoč tome što inače ne pratim nogomet, kad igra hrvatska reprezentacija, znadem pogledati koju utakmicu, tako da mi je ova jučerašnja bila možda četvrta ili peta koju sam do sada gledala. Još uvijek sam donekle pod dojmom viđenog, a pratila sam je sama, i nisam imala s kime što prokomentirati, tako da nisam, niti mogu biti pod ičijim utjecajem. S obzirom na ovo što ću ovdje napisati, pitam se hoće li mi nogometni fanovi zamjeriti kad kažem kako mislim da naši nisu igrali dovoljno dobro. Naravno, možda ja koja pojma nemam o nogometu, o njemu ne bih smjela ni zucnuti, no ipak, mislim da je dobro čuti na koji način, ljudi poput mene, mogu doživjeti jednu takvu utakmicu, ili nogometnu utakmicu uopće, pa ako ništa drugo, makar zbog toga da nam se radi našeg baljezganja iz neznanja, nasmiju.
Evo kako je meni to izgledalo. Vatreni su se, dakle, jedva provukli da jučerašnja utakmica ne završi neriješeno, a toliko propuštenih prilika nije imao ni Mujo za švedskim stolom u zatvoru. No to je samo moje mišljenje, mene koja nemam pojma. Zatim bi se osvrnula na ono Ćorlukino krvarenje, kao na fronti. Ne vidim uopće razloga zadržavanju jednog na taj način ranjenog igrača, i dalje u igri. Dečku se to ostajanje na terenu moglo ozbiljno obiti o glavu (pazi igru riječi).
Osim Luke Modrića, koji je zaista bravurozno zabio gol, nitko mu, po vještini, čini se, nije dorastao. Ostali su vjerojatno dobri kao vezni igrači, i kako se sve ne zovu, međutim kada je jučer trebalo dati gol (a to bi valjda trebali izvesti tzv. napadači), jedva je itko od njih bio blizu toga da ga zabije. Na primjer, Srna je pucao lijevom, umjesto desnom nogom, unatoč tome što se, navodno, osposobio igrati desnom gotovo jednako dobro. U poziciji u kojoj se nalazio lakše bi mu bilo pogoditi gol desnom nogom, ovako je lijevom opalio skroz desno, i naravno debelo mimo vratnica. I još nešto: zar ljevak ne bi trebao biti postavljen s lijeve, a ne desne strane momčadi?
Golman protivničke ekipe nije se trebao naročito truditi da obrani vrata, jer lopta je uglavnom pogađala stativu. Budu li vatreni nastavili igru i dalje na taj način, sasvim sigurno nećemo u finale. Dečki su sigurno dali sve od sebe, to se ne može osporiti, međutim nešto očito ne štima, jer toliko promašaja ne može proizaći iz dobre, ili dobro osmišljene igre.




Oznake: nogomet, Hrvatska reprezentacija, luka modrić, UEFAEURO

13.06.2016. u 10:35 • 4 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 06.06.2016.

U stupici

Znam, vrlo je opterećujuće na taj način razmišljati, i toga se treba osloboditi koliko je god prije moguće, no kada nekoga toliko volite, kao što ja volim Rexa, čini se nemogućim uvjeriti se kako će ovaj put ipak sve dobro proći.


Da se do kraja ne razbudim, izlazim napolje polusklopljenih očiju, tek toliko da obavim što je potrebno, kako bih se, zbog pretežno neprospavane noći, poput kakva somnambula vratila natrag u mezimčevim radosnim skokovima razrovanu postelju. Svejedno, po povratku u stan, moje mi misli ne daju mira, kao ni sinoć. Odgađam odluku, hoću li kroz nekoliko dana otputovati kamo sam pozvana, a svoga psa ponovno ostaviti na čuvanje tamo odakle je prošli put utekao, a zbog čega sad imam fobiju, ili ću zbog njega ostati kod kuće, poput taoca, zarobljenika vlastite bojazni, žrtve koja ne pristaje na mogućnost još jedne tuđe, međutim samim time, neizbježno, i vlastite pogreške.
Netko tko nema sličnog iskustva, to zacijelo ne može razumjeti, taj moj oprez i strah. Jednom -na taj način poljuljano- povjerenje gotovo je nemoguće vratiti. Stavljam na vagu koliko mi je važno otputovati, dakle riskirati prepuštanjem Rexa na skrb onima koji su nas (i njega i mene) već jednom iznevjerili, ne pazeći na njega kako bi trebalo, jer da jesu, ne bi im pobjegao, ili mi je ipak važnije ostati s njime kod kuće dok posve ne ozdravim, ili dok se jednom, bez obzira na sve, moje višednevno odsustvo ne pokaže uistinu neodgodivim.
Sada se pitam kakva bi to prilika uopće trebala biti? Trenutno se ne mogu sjetiti nijedne situacije koja bi od mene iziskivala da svoga psa ostavim samog dulje od dvanaest sati. Mnogi bi rekli: 'Zašto ga, dok odlaziš na put, ne povjeriš nekome od svojih prijatelja?', međutim ljudima koji nisu navikli na pse, ako bi i željeli pričuvati vašeg, još je manje za vjerovati, jer kao što mi je moj najbolji prijatelj rekao netom nakon incidenta u Trnjanskoj: ' Da si ga meni dala na čuvanje, ja bih ga također pustio da bude slobodan, jer sam mislio da uveličavaš kad tvrdiš da će bez povodca pobjeći.' Dakle, ljudi će ti obećati sve što od njih tražiš da naprave, no čim im okreneš leđa, ponašat će se onako kako misle da je za tvog psa najbolje, pretpostavljajući da pretjeruješ. Naprosto ne shvaćaju, pa čak ni oni koji imaju, ili su imali lajavog kućnog ljubimca, da kada je pas udomljen kao odrastao (što je slučaj kod Rexa), neke ga se stvari više ne daju naučiti. Može ga se donekle usmjeriti, ali u onome osnovnom, što ga je oblikovalo u to kakav, kao sazrio, jest, ne može se korigirati ništa, i to puno njih kao da ne želi razumjeti, a kako se pokazalo, čak ni oni koji bi itekako trebali, takozvani stručnjaci.
Mnogi vole misliti kako su najpametniji, i kako su upravo oni ti koji mogu preokrenuti tijek događanja, ili preusmjeriti, preodgojiti nekog nekim svojim genijalnim postupkom, nakon čega će se moći samodopadno pohvaliti svojim uspjehom. No, kad se dogodi tragedija, tada to pripišu višoj sili, prebace odgovornost na nekog drugog, ili se nastoje izvući lažnim, smiješnim objašnjenjem.
I kako da onda ja svoga psa, nakon pedeset i dva dana koliko je prošlo od već spomenutog nemilog događaja, tada potanko opisanog na ovome mjestu, odem na taj put ostavljajući Rexa onima u čijim je rukama već bio, ili bilo gdje drugdje gdje još nije bio ostavljan? Kako, nakon svega, imati povjerenja u i kog drugog osim sebe? Znam, vrlo je opterećujuće na taj način razmišljati, i toga se treba osloboditi koliko je god prije moguće, no kada nekoga toliko volite, kao što ja volim Rexa, čini se nemogućim uvjeriti se kako će ovaj put ipak sve proći dobro.



Oznake: pas, stanka gjuric, putovanje

06.06.2016. u 12:56 • 8 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 23.05.2016.

Preživjeti ponedjeljak

Još jedan ponedjeljak iziskuje od mene da opšijem sve rubove, uglačam parket, spojim povezivo, odvojim nespojivo.


Zatvaram se u mliječno bijelu, neprobojnu kapsulu. Do mene ne dopire ni tračak života izvana, ni svjetlost ni zvuk. Uzimam psa u naručje, i naglavce se bacam u tišinu. Zaboravljam na mobitel, tekuće obaveze, očekivanja drugih, zagubljenu tuđu ljubav pred mojim vratima. Samoj sam sebi dovoljna. Moja kava ima okus po dosadnom, meni neukusnom celeru, no popit ću je do kraja, jer ne želim dizati svoje krzneno dijete. U mome notesu sasvim lijepo izgledaju svi precrtani, do sad riješeni zadaci i obaveze. Sam pogled na njih rasterećuje, bez obzira na druge, nadolazeće, koje progresivno rastu. Kada bi jednom sve to stalo, možda bi se život učinio besmislenim. Kao hrčku u kotaču koji se odjednom više ne vrti.
Još jedan ponedjeljak iziskuje od mene da opšijem sve rubove, uglačam parket, spojim povezivo, odvojim nespojivo. Ali ja prezirem ponedjeljak, i stoga u svojoj tihoj ljusci- gnijezdu u kojem su sva zvona odavno pokvarena, a telefoni isključeni, jagodicama prstiju dodirujem tjeme tebe postojećeg još samo u mojim mislima, i razmišljam koliko mi treba biti mrzak susret s osobom kojoj pripisujem najgore osobine, da se s njome ne susretnem ponovno. Ima li uopće lijeka za tu svojevrsnu boljku koja nas, poput ovisnosti, dozivlje da vidimo nekog za koga znamo da nam škodi. Ti mi ne daješ odgovor na to pitanje, zacijelo želeći da dođem do njega sama, no kako, kad me sa svih strana zapljuskuju potrebe drugih koji stvaraju most do onih koje ne želim. U meni se vodi neprestana borba u kojoj sam katkad samo promatrač. Navijam za ljubičaste,a prevagnu žuti. Dakle, neovisno o mojoj volji, pobjedu odnosi za mene lošiji. Imamo li svi mi ponekad zaista tako malo utjecaja na ono što će se dogoditi u okviru našeg, već smišljeno suženog odabira, ili je riječ o tek našoj kadikad neosviještenoj pragmatičnosti. Mnoge sam ljude izbrisala iz svoga života, svoje prijatelje svela na nekolicinu, a i to mi se ponekad čini previše. Kadgod se pitam volim li ja uopće ljude, ili ih samo podnosim iz nužde. Sklonija sam vjerovati da je posrijedi ovo potonje. Kada bi, primjerice, na šalterima sjedili psi ili mačke, pa čak i roboti, bila bih mnogo zadovoljnija. Kada bi psi svoje upokorene vlasnike izvodili na uzici, a mačke, svoje, držale zatvorene u kući, dok za njih napolju traže miševe, bilo bi ugodnije i na ulici.


Oznake: Ponedjeljak, ljudi, stanka gjuric

23.05.2016. u 11:23 • 6 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 09.05.2016.

Još do jučer

Još jučer sam čeznula za tobom, a danas potišteno odlazim u tamni kutak, kao kažnjeno dijete, povratiti ravnodušnost, prizvati pomirenost.


Bosonoga gazim po smrvljenom staklu, no ništa ne osjećam. Više ništa. Čak me i boja tvog glasa razuvjerava u ljubavnu moć nada mnom. Odjednom si riješen svih markera požudnosti, ispran od njih do neprepoznatljivosti. Uvijek se ponovno pitam: kako je moguće? Kakvo olakšanje, a istodobno tjeskobnost. Još jučer sam čeznula za tobom, a danas potišteno odlazim u tamni kutak, kao kažnjeno dijete, povratiti ravnodušnost, prizvati pomirenost. Vrijeme je nakratko stalo, dovoljno da me umrtvi, negdje u daljini nadovezuju se čvornate magle na naš ljubavni svršetak.
Mučni su rastanci koji se zbivaju u nutrini, jer nijedno od nas dvoje to neće izreći, svoju gorku otriježnjenost podastrijeti pred drugim, obznaniti što se zbilo. No, što se uistinu dogodilo i kako, mi niti ne znamo, osim da smo nenadano odustali jedno od drugog. Dok si ti, žureći, ispijao purpurni šampanjac, a ja polako, tvojom strašću začinjenu vodu, sve sanjano još se činilo mogućim, ali u jednome času, pri nekom nesmotrenom koraku, zapuhao je vjetar, postalo je hladno, i više se nismo mogli međusobno ugrijati uzavrelim tijelima, pričom i šapatom. Svojom ljubavnom žudnjom zagrebavši po površini, naglim smo uzmakom samo uspjeli produbiti prazninu u nama.
Ostalo je samo sjećanje na jednu priliku, neiskorištenu, zauvijek odnesenu, pokopanu bez ploda, u kojoj smo mogli saznati tko smo, jedno drugom bili još do jučer.



Oznake: ljubav, zaljubljenost, stanka gjuric

09.05.2016. u 12:22 • 4 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 25.04.2016.

Tajnoviti sni

Što može biti vjerodostojnije od osobnog iskustva koje precizno, iako pod dojmom uglavnom podsvjesnoga djelovanja, upućuje na pravi karakter tih razmetnih simbola kojima iz noći u noć bivamo zasipani. Nije nam potrebno analizirati vlastite snove (mnogi se često puta čak ni ne sjete što su sanjali) da bismo preuzeli makar djelić njihove snage u okrilje stvarnosti, kako bismo njome bili koliko-toliko zaštićeni pred nadirućim i nimalo bezazlenim životnim izazovima.


Rijetko kad sanjam proročke snove, no kad se to desi, kao jučer, tada zaista mogu reći da sam snivajući živjela stvarnost koja tek nailazi. Ponekad mi se znalo dogoditi, da mi se san ostvari tek nakon nekoliko mjeseci, no s obzirom da je sjećanje često nedovoljno pouzdano, a u to sam vrijeme vodila dnevnik snova, svoj sam spomen na ono što se dogodilo mogla provjeriti. Premda sne više ne zapisujem, što se autentičnosti tiče, ovaj put za to nije bilo ni potrebe, jer od sanjanog do obistinjena nije prošlo ni osam sati. Zapravo sam zaključila da se ono zbivalo tijekom samoga sanjanja, budući da sam u svome snu bila sudionik - promatrač zbivanja na monitoru kompjutora u trenutku kada mi je netko slao poruke na facebook. Možda bih trebala ponovno voditi takav dnevnik, jer tko zna koliko toga sanjanog, a zaboravljenog, uistinu doživimo, a da toga nismo ni svjesni. Ipak, ne vjerujem da je to česta pojava, jer se i meni koja sam dugo vremena potanko zapisivala sve odsanjano, to dogodilo tek nekoliko puta.
Toliko sam puta pisala o snovima, njihovu značenju, značaju i tome slično, da bi sve daljnje razglabanje o toj temi bilo samo ponavljanje već napisanog i objavljenog u moje tri knjige ('Lekcija o drskosti', 'Dnevnik vodonoše' i 'Umijeće življenja'), te ću zbog toga ovdje objaviti jedan od tih zapisa/eseja:

TAJNOVITI SNI

Ponekad se pitam: sanjamo li kako bi nam bilo lakše živjeti, budući da ono što je san u stanju učiniti svojom «ispričanom pričom», iako se svojim učinkom ne može natjecati sa stvarnom mogućnošću s «prijeteće nam» jave, na čovjeka djeluje izuzetno povoljno i nadasve iscjeljujuće. Malo što može biti tako nesavladivo i moćno kao trenuci lagodne koncentracije vlastite snage kada primjerice lebdimo, ili činimo jedno od mnogih samo u snovima dostupnih čuda, premda je nerijetko upravo slabost ona koja nas zaokuplja, no koja na nas podjednako može djelovati i «tješiteljski».
Što može biti vjerodostojnije od osobnog iskustva koje precizno, iako pod dojmom uglavnom podsvjesnoga djelovanja, upućuje na pravi karakter tih razmetnih simbola kojima iz noći u noć bivamo zasipani. Nije nam potrebno analizirati vlastite snove (mnogi se često puta čak ni ne sjete što su sanjali) da bismo preuzeli makar djelić njihove snage u okrilje stvarnosti, kako bismo njome bili koliko-toliko zaštićeni pred nadirućim i nimalo bezazlenim životnim izazovima.
Koliko puta samo usnemo ono što nam silno nedostaje i tako kompenziramo taj nedostatak na način da svoje neostvarene želje i potrebe ispunjavamo tim umalo jednako djelotvornim putem! Naravno, mnogo puta nismo ni svjesni koliko nam je određeni san pomogao, ili još točnije: većina ljudi toga nije ni svjesna, a čak je i sklona, ohrabrena za to «pogodnom literaturom» nepravilno ih tumačiti, u nastojanju da pronikne u njihovu na taj način suviše pojednostavljenu i napokon posve pogrešnu simboličnost.
Snovi su zapravo, u toj sferi tajnovitosti, sami «vlastiti čuvari» svoje snažne nedodirljivosti i, ne znam može li njima itko svjesno upravljati, mada bi mnogi to zasigurno željeli. Bilo bi senzacionalno kada bi to doista bilo moguće, no nije isključeno kako bi tada ta mogućnost utjecanja bila nemalo zloupotrebljavana, čak možda i na vlastitu štetu, kao uostalom i sve ono što je pretjerano i nasilno «pod paskom» čovjeka.
Mnogo sam se puta približila tek milijarditom djeliću te vjerojatnosti, ali u njezinom najjednostavnijem, i po svoj prilici jedinom «dozvoljenom» obliku. Naime, znala bih, budeći se noću iz nekoga prelijepog sna koji se iz neodgodivih potreba morao prekinuti, svjesno izazvati da usnem njegov nastavak i gotovo uvijek bih to postigla nastavljajući ga upravo na mjestu gdje se određeni san i zaustavio. Nisam, doduše, sigurna koliko sam na to stvarno utjecala vlastitom voljom, budući da se taj neželjeni intermeco događao u izvjesnom polusnu, iako svjesno održavanom, koliko je to naravno moguće da se obave stanovite radnje za koje je ipak potrebna kakva-takva budnost. To govorim stoga što sam se mnogo puta borila, jednako tako da od sebe odagnam onaj ružni, i to u trenucima kada sam tijekom sna znala da sanjam, ili sam se pak nenadano probudila ne htijući ponovno zaspati iz bojazni pred njegovim produžavanjem.
Najdalje koliko sam, čini mi se, dospjela u «upravljanju» svojim snivanjem, jest moment kada, opet znajući da sanjam, poželim poletjeti, i pri tom se «svjesno» uzdižem i - doima se- beskrajno dugo letim. To je jedan od najgrandioznijih trenutaka koji sam ikada doživjela, no na žalost rijetko bijah počašćena tom nadnaravnom, tek kroz sne dostupnom mogućnošću.
Međusobno sporazumijevanje ljudskog uma i tijela, s tim «tajnovitim potonućem» u kojem se kroz utočišnu mrežu rasterećenja i njezina suptilna iščitavanja odvija blagotvorno, samozatajno došaptavanje koje osobu nerijetko spašava od nje same, nešto je što u svojoj još nedovoljno spoznatoj, no nesumnjivoj snazi, uistinu zapanjuje.
Često zamišljam kako čovjek, pošto se probudi i ukloni sa svoga čela sićušnu i zamalo nezamjetnu elektrodu, promatra na ekranu televizora ono što je te noći «proživljavao». Uvjerena sam da bi malo koji film mogao konkurirati toj specifičnoj domišljatosti uma oslobođena svih zabrana i stega. Sve ono što nas zaokuplja i tišti, čime smo nerazrješivo opterećeni, ili nam bilo što nije dostatno, nalazi svoje mjesto u tom začuđujućem međuprostoru našega bića koji se pokatkad doima zbiljskijim od same stvarnosti.











Oznake: snovi, sanjanje, stanka gjuric

25.04.2016. u 10:26 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 21.04.2016.

Jutro s Rexom

Rexovo i moje prijepodne iscrtano ulicom zidova (Wall Street), obilježeno riječima 'volim te' i 'mrrr', trenucima u kojima sve se mijenja, a istodobno ostaje istim: zadovoljstvo ruši ravnodušnost, osmijesi smjenjuju indiferentnost, u grubim, naglim valovima.


Podizanje iz rosnoga jutra, punjenje posudica, slatkošću posvećenom, mlakom vodom, lako ostvarivo sanjanje s pogledom u nebo iza neprobojnog stakla, poput povratka je kući nakon uspješno ispunjenoga zadatka. Rexovo i moje prijepodne iscrtano ulicom zidova (Wall Street), obilježeno riječima 'volim te' i 'mrrr', trenucima u kojima sve se mijenja, a istodobno ostaje istim: zadovoljstvo ruši ravnodušnost, osmijesi smjenjuju indiferentnost, u grubim, naglim valovima. U tim momentima mi se stapamo u jedno, i tada ništa nije važno, ništa osim toga, jer vrištim za njime čak i kad je sasvim blizu, kao sada dok leži u mom krilu, a njegove su oči uprte u istom pravcu.
Topao kao netom iz pećnice izvađena štrudla, topi se u mome naručju, dok mene preplavljuje milina zbog ponajprije taktilnog, u kojem osjećam njegovu mekoću, disanje, svilen, srčane otkucaje koji poput tupasta štapića bockaju u središte moga dlana koji prekriva njegove grudi. Rexove crne, prekrižene šapice, poput srpa i čekića na zastavi, počivaju na mojoj crvenoj suknji, dok nježno ga obujmljujem mazeći ispod sijedoga podbratka.
Ta mazna životinjica, gladna ljubavi, još je prije samo nekoliko dana dojurila kući u potrazi za mnom, pobjegavši iz hotela za kućne ljubimce. Moj maleni Harry Houdini, moje krzneno djetešce.
Ponekad imam osjećaj da nisam u stanju voljeti nikog osim njega, što naravno ne odgovara istini, ali njegova neprestana prisutnost izaziva takav osjećaj, njegova potreba za mnom, kao i moja za njim, ta neizbježna recipročnost. Ništa nije sličnije sreći od trenutka kada on leži u mome naručju, i ništa joj nije bliže.
Premda sam sada nemirna, jer pišem, ne smeta mu nijedan od mojih pokreta, iako se, kako bi on mogao zadrijemati, nastojim pomicati minimalno. No, Rex i noću, kada sam ja još budna, strpljivo trpi moje nenamjerne udarce i milovanja, za razliku od mog prvog psa koji bi, kad god bih ga pomilovala, iz kreveta gunđajući odlazio. I jedno i drugo ponašanje voli se podjednako, i onaj prosvjed i ovo prepuštanje. I dok on i dalje na mojim prsima prede kao mačka, ja opušteno, obuhvaćena njegovom toplinom, slažem kostur priče u polje maćuhica i maslačaka, i evo me, već sam pri kraju.



Videopoezija (Rex)

Oznake: pas, kućni ljubimci, stanka gjuric

21.04.2016. u 13:36 • 8 KomentaraPrint#
Widget by : widget



< travanj, 2017  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se