23
ponedjeljak
listopad
2006
Venders i Separd ponovo jasu !!!
Dvadeset dvije godine nakon filma 'Pariz, Teksas', legende nezavisnog i umjetničkog filmaštva - dramatičar, scenarist i glumac Sam Shepard i redatelj Wim Wenders - ponovo su radili zajedno na 'Don't Come Knocking', filmu kojim je zatvoren ovogodišnji Sundance.
Što ovaj film kaže o tome koliko nam dugo treba da pronađemo sebe?
Shepard: Ne znam. To je proces koji ne završava, zar ne biste tako rekli? Ne mislim da se to ikad razriješi. Mislim da je za to potreban cijeli život, ako ne i više.
Wenders: Nisam baš siguran da je to ono na što smo se ovdje pokušali usredotočiti, premda je to jedno od pokrajnjih pitanja i vrlo bitno pitanje. Howard (Shepardov lik) je on sam, sve dok ne shvati da je jedini problem s njegovim životom taj što ga nema. Propustio je većinu života. Najveći dio.
Shepard: Ne bih rekao da Howard ikada pomisli da ima nekakav život. Mislim da je on vječno izgubljen. U trenutku kad film počinje, mislim da dođe bliže tome da se ne zavarava da ima život nego ikad prije. Najednom shvaća da je u slijepoj ulici. Ništa nije vodilo nigdje.
Wenders: Moj fokus je uvijek bilo shvaćanje jer s time mogu uspostaviti vezu. On se probudi i shvati da ga, da je te noći umro, nitko ne bi oplakao ni ožalio, a to je tužna stvar za shvatiti, da nikome nećeš nedostajati.
Kako je vama dvojici raditi skupa?
Wenders (smije se): O, to je veliko pitanje. Ne bih rekao da se može definirati tako kompleksan odnos kao što je redatelj i scenarist koji su i prijatelji, a scenarist još i glumi u tom filmu. Meni je jako, jako drago što sam se još davno sreo sa Samom. U stvari sam radio više s romanopiscima nego sa scenaristima i mislim da nije slučajnost to da je Sam u stvari dramatičar. On nije napisao baš mnogo scenarija...
Shepard: Scenarija? Nekoliko.
Wenders: I tako on sjedi tamo i tipka. Mi uvijek radimo skupa. Sam ne voli pisati kad ja nisam blizu. Ne znam zašto je tako. Ne, zapravo znam zašto je tako, jer kad on završi neku scenu, razgovaramo o tome i onda se postavi pitanje: što slijedi? Ne znam nikoga drugoga tko radi tako. Sam piše po totalnom kronološkom redu. Počinjemo s prvom scenom ne znajući koja je druga scena, i kad napišemo tu drugu scenu razmišljamo o trećoj. Pa nekako proživljavaš priču. I sve proizlazi iz lika. Ništa nije isprazno. Veliko je olakšanje kad možeš razmišljati o svojim likovima, a iz toga izlazi priča.
Što biste rekli, kakve likove vam je privlačno stvarati?
Shepard: Privlači me izgubljivost određene vrste, usamljenost. Što nije čudno za mnoge pisce. Mnogi pisci koriste to kao kamen temeljac jer mislim da je jedna stvar koja je piscima zajednička upravo taj osjećaj usamljenosti. Biti na ovaj ili onaj način odsječen, biti vani, i nekako morati komunicirati pisanjem. To je potreba za pisanjem. I nalazim da likovi koje stvorim također imaju tu osobinu, da su ponešto (ili jako) udaljeni od glavnog toka života, i ne znaju baš kako da nađu sebe unutar društva. Autsajderi, valjda. Ne na neki pomodan način, nego van svih tokova.
Wenders: Ono što ja moram reći je da, kad sam snimio svoje prve filmove i prikazivao ih u Americi u art-kinima, sve moje američke recenzije govorile su o istoj stvari. Svi su oni rekli: "Ovaj tip Wim Wenders snima filmove o angstu, alijenaciji (otuđenju) i Americi." Pa sam se prozvao 'trostruko A redateljem'.
Obojica ste poznati kao ljudi koji izbace svoje uratke, bili oni unutar ili izvan komercijalnog područja. Razmišljate li ikada o tome gdje bi vaš film mogao završiti?
Shepard: Ja nikad ne razmišljam o tome. Ako se upetljate u to je li to nezavisno ili komercijalno, mislim da ste na krivom kolosijeku. Morate slijediti onu stvar koju želite ganjati jer ako niste predani onome što radite, osobno predani, onda to nema smisla, bilo komercijalno ili ne, ili nezavisno. Morate biti privrženi materijalu na vrlo integralan način.
Wenders: Mislim da u samoj toj klasifikaciji riječ 'nezavisno' znači da se želiš izraziti i ne gledati na to po nekakvom industrijskom aspektu, a uspjeh je industrijski aspekt. Mislim, želiš imati uspjeha, želiš doprijeti do ljudi, ali ljepota pravljenja filmova onako kako to Sam i ja radimo je u tome što mi samo želimo ispričati priču, i tako dođemo do nečega što nam je blisko i što želimo napraviti. A onda se, nadam se, dotaknemo nečega s čime ljudi mogu uspostaviti odnos.
Shepard: Jedna od najboljih strana rada kao scenarist s Wimom je što sigurno znam da će od toga nastati film. Ni sam ne znam koliko sam scenarija krenuo raditi a da od njih nikad nije nastao film. U radu s Wimom znam da će na ovaj ili onaj način, možda bude trebalo pet ili deset godina, to postati film. I to je predivan osjećaj jer znaš da ne pišeš uzalud. To nije prolazak kroz onaj hollywoodski proces kad te pregleda cijeli komitet. To je samo između mene i njega.
Vi ste, Same, poznati kao vrlo američki pisac, a kako je vama, Wime, biti njemačko/američki redatelj?
Wenders: Mislim da sam ja europski redatelj. Ja volim Ameriku. Tu sam dugo živio. Ali kad sam prvi put došao i snimio svoj prvi film u Americi, shvatio sam da nisam američki redatelj i da nikada neću biti američki redatelj. I to me oslobodilo da gledam na Ameriku na svoj način. I zbilja mislim da ako ste stranac imate privilegiran pogled na stvari. Sviđa mi se taj položaj. Očito je u mojim filmovima koliko volim Ameriku, ali ne smatram da imam američku točku gledišta i mislim da to dobro ide sa Samovim pisanjem. Postoji određeni odmak. Jer ja sam Nijemac u duši, i stoga beznadni romantičar, mislim da mi to omogućava da gledam neka mjesta u Americi na način koji možda Amerikanci više ne kuže. Ne znam zašto nijedan američki redatelj nikada nije snimio film u Butteu u Montani, jer taj grad...
Shepard: ... je poput kulise za film.
Wenders: Bilo je, nekako, potrebno da tamo dođe jedan Nijemac.
Neko vrijeme se činilo da su redatelji zainteresirani za snimanje regionalnih filmova, ali sada se sve nekako vratilo na snimanje u Los Angelesu ili u Torontu. Nedostaje li tu nešto?
Shepard: Kao glumac shvatio sam da se snima više filmova u Torontu i Alberti nego u Americi i to je bilo vrlo razočaravajuće jer je sjajno otići baš na ona mjesta gdje se nešto odvija. Mislim da je moje prvo iskustvo s time bilo na "Božanstvenim danima" (1978.) jer smo snimali u Alberti, a to je trebao biti zapadni Teksas. Kog smo vraga radili u Alberti? Sve je bilo u novcu, što je pomalo otužno. Ja volim Albertu, volim te visoravni i vizualno je zbilja prelijepo. Ali to nije zapadni Teksas. Da smo snimali u zapadnom Teksasu, možda bi film ispao drugačiji. Vjerojatno ne toliko lijep. Zamisao da se uzme originalno mjesto događanja i onda to premjesti na neku drugu lokaciju, od tog srce puca.
Wenders: Osjećaj mjesta je nešto što samo što se nije izgubilo na filmu i mi smo "Don't Come Knocking" napisali za Elko u Nevadi i napisali smo ga za Moab u Utahu i napisali smo ga za Butte. Čak ni zbog novca ga ne bismo mogli snimiti nigdje drugdje.
komentiraj (1) * ispiši * #
04
srijeda
listopad
2006
Meredit Monk
Zivim svoju umjetnost
Pod pojmom „interaktivni performans“, čiji je pionir gošća Bemusa Meredit Monk sa svojim komadom „Nepostojanost“, podrazumeva se predstava od muzike i pokreta, slika i predmeta, svetla i zvuka, u težnji da se oni prepletu tako da ponude novi vid opažanja i doživljaja umetničkog dela. Monkova je kompozitor, režiser i sama učesnik u izvođenju pokreta na sceni, umetnica sa nekoliko počasnih doktorata i filmova za koje je pisala muziku, kao što su „Novi talas“ Žan-Lik Godara i „Veliki Lebovski“ braće Koen. Uz to vodi kompaniju „Hauz“, a osnovala je i „Meredit Monk & Vocal ansambl“ s kojim nastupa širom Amerike, a ne retko i u Evropi.
Ono što je možda najzanimljivije, upisana je u „Ajnštajnovo društvo“, odnosno Američku akademiju umetnosti i nauka, o čemu kaže da još ne zna šta sve to podrazumeva.
Najnovije multidisciplinarno delo Meredit Monk „Nepostojanost“, kako je kritičar „Vojs of dens“ napisao, „zanosno je i bolno celovečernje ispitivanje smrti i umiranja. Ali to ne znači da je predstava depresivna ili sentimentalna. Ovo delo veliča život.“ Inspirisano je, čuli smo od naše sagovornice, „smrću moje partnerke s kojom sam provela 22 godine“.
- Nepostojanost je suština našeg života. Svi znamo da ćemo jednog dana umreti, ali ne znamo kad. Komad nije o smrti, već o trenucima kada shvatamo vrednosti života. Bavi se ljudskom posebnošću i onim što nam je svima prirodno zajedničko. Pre dve godine prvi put sam se susrela sa pisanjem za više instrumenata i to mi je sada novo polje kreativnosti. Forma je vrlo striktna, mada u njoj postoje mesta za improvizaciju, koje predvidim posle niza proba. Nismo roboti da ponavljamo svako veče isto. Tražim balans između instinkta, inspiracije i racija, da samokontrolom rukovodimo sve naše potencijale, emocionalne, fizičke, duhovne. Poštujem inteligenciju moje publike koju prihvatam kao mnoštvo individua. Nisam pristalica da svi oni dožive isto iskustvo gledajući i slušajući nas, već da svako uđe u predstavu na svoj način - rekla Meredit Monk na konferenciji za novinare, a na naša pitanja ovako odgovorila...
Čime branite prilično apstraktan naziv predstave - „Nepostojanost“ (The Impermanence)? Da li iza toga stoji istočnjačka filozofija, možda čak budizam?
- U pravu ste, jesam pristalica budizma. Ovo je pravo ime za temu koju je teško objasniti na moj način, kao poeziju, a to znači da ne počiva na karakterima i situacijama, smrti i umiranju. Bilo bi suviše sitno tako opisati reč koja je sveobuhvatna.
Zar to nije u koliziciji sa istočnjačkim pogledom na svet koji nastoji da potre individualnost?
- Bavljenje umetnošću je duhovan proces i filozofija života je vrlo bliska umetničkom stvaranju. Ja zaista živim svoju umetnost - moj život se upliće u umetnost koju stvaram. Nepostojanost je nešto o čemu vrlo malo razmišljamo, iako je sveprisutna.
Kakvu individualnu reakciju očekujete, ako je suština budizma poništavanje ličnog?
- Istočnjačka filozofija nije protiv indivudalnosti. Jeste da govori o tome da smo svi deo univerzuma, ali i naša autentičnost je njegov deo. Bitna je naša pojedinačna svest o tome. Potičem iz zapadnjačke kulture, ali ne okrećem leđa životnim pitanjima. Nijedan budistički učitelj ne uči da ne budemo ono što jesmo, kao što nijedan nije imao nameru da od nas pravi tibetanske sveštenike. Budizam mi je pomogao da nađem svoj balans i izvučem najbolje što nosim u sebi - da budem što bolji čovek, što želim da nose sva moja dela.
Nisu li takve teme, ipak, namenjene probranoj publici?
- Nadam se da ne. Obraćam se svima, a ne eliti. U mojim radionicama često ima starijih osoba koje se nikad nisu bavile performansom, ali imaju želju da istražuju svoj unutrašnji glas.
Milena Marjanović
komentiraj (0) * ispiši * #