23

ponedjeljak

listopad

2006

Venders i Separd ponovo jasu !!!

Dvadeset dvije godine nakon filma 'Pariz, Teksas', legende nezavisnog i umjetničkog filmaštva - dramatičar, scenarist i glumac Sam Shepard i redatelj Wim Wenders - ponovo su radili zajedno na 'Don't Come Knocking', filmu kojim je zatvoren ovogodišnji Sundance.

Što ovaj film kaže o tome koliko nam dugo treba da pronađemo sebe?
Shepard: Ne znam. To je proces koji ne završava, zar ne biste tako rekli? Ne mislim da se to ikad razriješi. Mislim da je za to potreban cijeli život, ako ne i više.
Wenders: Nisam baš siguran da je to ono na što smo se ovdje pokušali usredotočiti, premda je to jedno od pokrajnjih pitanja i vrlo bitno pitanje. Howard (Shepardov lik) je on sam, sve dok ne shvati da je jedini problem s njegovim životom taj što ga nema. Propustio je većinu života. Najveći dio.
Shepard: Ne bih rekao da Howard ikada pomisli da ima nekakav život. Mislim da je on vječno izgubljen. U trenutku kad film počinje, mislim da dođe bliže tome da se ne zavarava da ima život nego ikad prije. Najednom shvaća da je u slijepoj ulici. Ništa nije vodilo nigdje.
Wenders: Moj fokus je uvijek bilo shvaćanje jer s time mogu uspostaviti vezu. On se probudi i shvati da ga, da je te noći umro, nitko ne bi oplakao ni ožalio, a to je tužna stvar za shvatiti, da nikome nećeš nedostajati.

Kako je vama dvojici raditi skupa?
Wenders (smije se): O, to je veliko pitanje. Ne bih rekao da se može definirati tako kompleksan odnos kao što je redatelj i scenarist koji su i prijatelji, a scenarist još i glumi u tom filmu. Meni je jako, jako drago što sam se još davno sreo sa Samom. U stvari sam radio više s romanopiscima nego sa scenaristima i mislim da nije slučajnost to da je Sam u stvari dramatičar. On nije napisao baš mnogo scenarija...
Shepard: Scenarija? Nekoliko.
Wenders: I tako on sjedi tamo i tipka. Mi uvijek radimo skupa. Sam ne voli pisati kad ja nisam blizu. Ne znam zašto je tako. Ne, zapravo znam zašto je tako, jer kad on završi neku scenu, razgovaramo o tome i onda se postavi pitanje: što slijedi? Ne znam nikoga drugoga tko radi tako. Sam piše po totalnom kronološkom redu. Počinjemo s prvom scenom ne znajući koja je druga scena, i kad napišemo tu drugu scenu razmišljamo o trećoj. Pa nekako proživljavaš priču. I sve proizlazi iz lika. Ništa nije isprazno. Veliko je olakšanje kad možeš razmišljati o svojim likovima, a iz toga izlazi priča.

Što biste rekli, kakve likove vam je privlačno stvarati?
Shepard: Privlači me izgubljivost određene vrste, usamljenost. Što nije čudno za mnoge pisce. Mnogi pisci koriste to kao kamen temeljac jer mislim da je jedna stvar koja je piscima zajednička upravo taj osjećaj usamljenosti. Biti na ovaj ili onaj način odsječen, biti vani, i nekako morati komunicirati pisanjem. To je potreba za pisanjem. I nalazim da likovi koje stvorim također imaju tu osobinu, da su ponešto (ili jako) udaljeni od glavnog toka života, i ne znaju baš kako da nađu sebe unutar društva. Autsajderi, valjda. Ne na neki pomodan način, nego van svih tokova.
Wenders: Ono što ja moram reći je da, kad sam snimio svoje prve filmove i prikazivao ih u Americi u art-kinima, sve moje američke recenzije govorile su o istoj stvari. Svi su oni rekli: "Ovaj tip Wim Wenders snima filmove o angstu, alijenaciji (otuđenju) i Americi." Pa sam se prozvao 'trostruko A redateljem'.

Obojica ste poznati kao ljudi koji izbace svoje uratke, bili oni unutar ili izvan komercijalnog područja. Razmišljate li ikada o tome gdje bi vaš film mogao završiti?
Shepard: Ja nikad ne razmišljam o tome. Ako se upetljate u to je li to nezavisno ili komercijalno, mislim da ste na krivom kolosijeku. Morate slijediti onu stvar koju želite ganjati jer ako niste predani onome što radite, osobno predani, onda to nema smisla, bilo komercijalno ili ne, ili nezavisno. Morate biti privrženi materijalu na vrlo integralan način.
Wenders: Mislim da u samoj toj klasifikaciji riječ 'nezavisno' znači da se želiš izraziti i ne gledati na to po nekakvom industrijskom aspektu, a uspjeh je industrijski aspekt. Mislim, želiš imati uspjeha, želiš doprijeti do ljudi, ali ljepota pravljenja filmova onako kako to Sam i ja radimo je u tome što mi samo želimo ispričati priču, i tako dođemo do nečega što nam je blisko i što želimo napraviti. A onda se, nadam se, dotaknemo nečega s čime ljudi mogu uspostaviti odnos.
Shepard: Jedna od najboljih strana rada kao scenarist s Wimom je što sigurno znam da će od toga nastati film. Ni sam ne znam koliko sam scenarija krenuo raditi a da od njih nikad nije nastao film. U radu s Wimom znam da će na ovaj ili onaj način, možda bude trebalo pet ili deset godina, to postati film. I to je predivan osjećaj jer znaš da ne pišeš uzalud. To nije prolazak kroz onaj hollywoodski proces kad te pregleda cijeli komitet. To je samo između mene i njega.

Vi ste, Same, poznati kao vrlo američki pisac, a kako je vama, Wime, biti njemačko/američki redatelj?
Wenders: Mislim da sam ja europski redatelj. Ja volim Ameriku. Tu sam dugo živio. Ali kad sam prvi put došao i snimio svoj prvi film u Americi, shvatio sam da nisam američki redatelj i da nikada neću biti američki redatelj. I to me oslobodilo da gledam na Ameriku na svoj način. I zbilja mislim da ako ste stranac imate privilegiran pogled na stvari. Sviđa mi se taj položaj. Očito je u mojim filmovima koliko volim Ameriku, ali ne smatram da imam američku točku gledišta i mislim da to dobro ide sa Samovim pisanjem. Postoji određeni odmak. Jer ja sam Nijemac u duši, i stoga beznadni romantičar, mislim da mi to omogućava da gledam neka mjesta u Americi na način koji možda Amerikanci više ne kuže. Ne znam zašto nijedan američki redatelj nikada nije snimio film u Butteu u Montani, jer taj grad...
Shepard: ... je poput kulise za film.
Wenders: Bilo je, nekako, potrebno da tamo dođe jedan Nijemac.

Neko vrijeme se činilo da su redatelji zainteresirani za snimanje regionalnih filmova, ali sada se sve nekako vratilo na snimanje u Los Angelesu ili u Torontu. Nedostaje li tu nešto?
Shepard: Kao glumac shvatio sam da se snima više filmova u Torontu i Alberti nego u Americi i to je bilo vrlo razočaravajuće jer je sjajno otići baš na ona mjesta gdje se nešto odvija. Mislim da je moje prvo iskustvo s time bilo na "Božanstvenim danima" (1978.) jer smo snimali u Alberti, a to je trebao biti zapadni Teksas. Kog smo vraga radili u Alberti? Sve je bilo u novcu, što je pomalo otužno. Ja volim Albertu, volim te visoravni i vizualno je zbilja prelijepo. Ali to nije zapadni Teksas. Da smo snimali u zapadnom Teksasu, možda bi film ispao drugačiji. Vjerojatno ne toliko lijep. Zamisao da se uzme originalno mjesto događanja i onda to premjesti na neku drugu lokaciju, od tog srce puca.
Wenders: Osjećaj mjesta je nešto što samo što se nije izgubilo na filmu i mi smo "Don't Come Knocking" napisali za Elko u Nevadi i napisali smo ga za Moab u Utahu i napisali smo ga za Butte. Čak ni zbog novca ga ne bismo mogli snimiti nigdje drugdje.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se