25
ponedjeljak
srpanj
2005
Hemingvej
"Dani Ernesta Hemingveja"
Zabava u znak sjećanja na poznatog pisca
Festival pod nazivom "Dani Ernesta Hemingveja" počeo je prošle sedmice u Ki Vestu u Americi. Ovaj festival je poznat ne samo po tome što je posvećen svjetski poznatom piscu, već i po svojim uličnim žurkama i raznim takmičenjima. Održava se takmičenje dvojnika Ernesta Hemingveja, te takmičenje u pisanju eseja na temu fikcije. Tu je i takmičenje u obaranju ruke i rvanju.
"Hemingvej je volio zabavu, živio je za nju", kaže Kerol Šonesi, bivši direktor festivala. "Volio je lagodan život u Ki Vestu. Decenija koju je proveo ovdje je možda i najplodnije doba njegovog stvaralaštva i književne karijere."
Hemingvej se doselio u Ki Vest daleke 1928. godine. Tu je živio sve do 1939. godine kada se odselio na Kubu. Dvije kuće koje su pripadale Hemingveju predstavljaju turističke atrakcije Ki Vesta. Ove godine festival "Dani Ernesta Hemingveja" je obilježio i svoj jubilej, tačnije 25 godina održavanja. Ipak, ovih 25 godina nisu prošle bez problema jer su 1997. godine Hemingvejevi sinovi; Džek, Patrik i Gregori tvrdeći da je ime Hemingvej zloupotrijebljeno te da se radi o neukusnoj eksploataciji sjećanja na njihovog oca pokušali da preuzmu kontrolu nad festivalom, tražeći 10 odsto prihoda, te nadoknadu od 10 odsto za sve prethodne godine održavanja festivala.
Te 1997. godine organizatori su morali da otkažu festival zbog njihovih prijetnji. Međutim, u pomoć im je priskočila Hemingvejeva unuka Lorejn Hemingvej, Gregorijeva kćerka, koja je ljuta na svog oca organizatorima dala dozvolu da iskoriste njeno ime, te su se "Dani Hemngveja" održali i te godine, istina sa šest nedjelja zakašnjenja.
Možda jedan od najzanimljivijih događaja festivala, pored takmičenja za Hemingvejevog dvojnika, je upravo takmičenje mladih književnika na temu fikcije. Ovo takmičenje je prezentacija mladih pisaca, a za osvojeno prvo mjesto dobijaju 1.000 dolara.
komentiraj (2) * ispiši * #
14
četvrtak
srpanj
2005
Rambo Amadeus
U izdanju Muzičke produkcije B92
Novi album Ramba Amadeusa
Novi album Ramba Amadeusa, jednog od najznačajnijih i najsubverzivnijih autora domaće scene, pod nazivom "Oprem dobro" biće objavljen 20. jula u izdanju Muzičke produkcije B92.
U saopštenju izdavača se navodi da je album “Oprem dobro” rezultat dvogodišnjeg studijskog rada tokom kojeg je Rambo filtrirao obiman materijal nastao u proteklom periodu tako da slušaoci pred sobom imaju maksimalno popunjen cd format.
Album traje 70 minuta i na njemu se nalazi 19 pesama.
"Uz već prepoznatljivo mnoštvo asocijativnosti tekstova u najboljem rableovskom duhu, spajanja nespojivog i levitiranja u sluđujućim prostorima između suptilne ironije i razbarušene burleske, masnu jazz/funk fuziju i pervertiranje mnoštva žanrova i paražanrova, 'Oprem dobro' donosi i možda nabolju svirku autora i benda u punoj zrelosti", navodi se u saopštenju izdavača i zaključuje, "Maestro nemilosrdne i lucidne vivisekcije svega što mu padne na pamet, jedini ima hrabrost i kredit da na sopstveno insistiranje objavi album usred letnje sezone, da pravi muziku koja ne podleže bilo kakvim zakonima, od elementarno stvaralačkih ili žanrovskih, do čisto tržišnih. Rambu ne treba niti pomoć, niti preporuka - njegovo ime je i jedno i drugo!"
Rambo Amadeus je u proteklom periodu, pored niza koncerata širom Evrope i ex-Yu republika, imao i još jedan "trijumfalan nastup" na ovogodišnjem Exit festivalu.
komentiraj (2) * ispiši * #
13
srijeda
srpanj
2005
White Stripes
Matine sa The White Stripes: Danas sa detroitskim duom Vajtovih na autoputu Novi Sad - Beograd, u beogradskom Muzeju Nikole Tesle i na ručku u "Lovcu"
Zoro osvetnik svakodnevnih stvari
Džek Vajt: Polovina dua u punom pogonu
O da, The White Stripes su prave rokenrol zvezde - rasa nedodirljivih. Na Tvrđavi sa njima komuniciramo isključivo posredstvom tur-menadžera, novozelandskog džentlmena Džona Bejkera, pedantno odevenog u onu amišku uniformu sa šeširom, koja uostalom krasi celokupan scensko-tehnički mravinjak asistenata oko ovog nesvakidašnjeg benda. Mister Bejker je bez sumnje izuzetno ljubazan, dok nas poziva da se mladoj Vajtovoj supruzi te članovima prijateljskog benda Datsuns pridružimo tokom trajanja koncerta u loži na sceni. Bend međutim i u tako prisnoj prilici i dalje ostaje van našeg sazvežđa. Ili, još preciznije, mi van njihovog. Uključujući čak i novu životnu saputnicu i pomenute Datsuns. Treba li reći da su njih dvoje Vajtovih, nakon razornog bisa "Seven Nation Army", tako očekivanog i neočekivanog u isti mah, jednostavno iščeznuli sa bine na odgovarajuće volšeban način, da se dokopaju svog apartmana u novosadskom hotelu "Park" što pre.
Sutradan, još uvek zgranuti od neverovatnosti njihovog nastupa i unapred odustali od svakog pokušaja kontakta, konačno srećemo The White Stripes na odmorištu i bukvalno zajedničkog putovanja natrag u Beograd njihovim minibusom, najtačnije u restoranu benzinske pumpe uz autoput, gde Džek i Meg Vajt najnormalnije pazare sokiće, krem kifle i "Bake Rolls" biskvite. Raspoloženje nam odmah naglo skače zbog njihove najizravnije potvrde da ćemo zajedno učiniti hodočašće muzeju "Nikole Tesle", mestu koje se sve očiglednije pokazuje kao mnogo validniji rokenrol monument od ma koje muzičke scene u Beogradu i šire. Ah, da, Džek Vajt rođen je 9. jula, ali iz obožavanja prema Nikoli Tesli (o čijem životu zna ama apsolutno baš sve!) i datumu njegovog rođenja (10. jul, dan kada su The White Stripes i nastupili na Exitu), on diskretno ali uporno stavlja do znanja da je u stvari rođen tačno u ponoć prema sledećem danu.
- Znate da je stalno nosio rukavice, dodirujući predmete okolo, bio je u potpunoj panici od virusa. A taj je čovek ipak obožavao golubove i hranio ih bez zazora, proučavajući ih i družeći se sa njima. Zato smo i stavili sliku njegovog omiljenog goluba na onaj omot!
Džek Vajt odista sebe doživljava kao neku uvrnutu inkarnaciju Nikole Tesle. Jednako je asketski raspoložen poput njega, premda mnogo muskulozniji. Ali, Vajt je i van scene odeven kao rok kicoš - karirane oker pantalone, crni pripijeni bluzon i poznati polucilindar. Oko vrata i oko zglavaka na rukama ima on mnoštvo amuleta, njegova kovrdžava kosa strši na sve strane, negovani brčići i bradica stoje kao naslikani na njegovom zdravo bledom licu.
- Zašto ovaj muzej nije uređen modernije, daj, slikajte me ovde molim, pored ove velike fotografije sa sijalicom bez žice. I pored posmrtne maske! I uključite mi, molim vas, ponovo ove varnice da ih vidim! Jer, znate, ja sam rođen oko ponoći, 9. na 10, i stvarno mi se čini da odnekud to ima neke veze, ne znam tačno kakve (smeh), ali ima.
Džek Vajt se smeje, ali to radi kao čovek koji bez zadrške veruje u baš ovu reinkarnaciju. Ako i nije reinkarnacija Tesle, a onda je on nesumnjivo reinkarnacija najvećih božanstava zlatnog doba rokenrola.
- Taj čovek je umeo da sačuva sebe za nauku, da, sasvim sigurno, sebe i svoj duh, nije mislim poželeo da obmane neku ženu kao mogući malograđanski supružnik, a da u isto vreme zna kako zbog svoje misije ne može da preuzme tu odgovornost. To zaista cenim. Svest o sopstvenoj misiji.
Ta svest sasvim opipljivo izbija iz bića Džeka Vajta kao ona slankasta isparenja iz okolice Poove fabulozne "Kuće Ašera", gde Roderik i njegova neobična sestra proživljavaju agoniju vrhunskog stupnja nadraženosti čula. No, opustite se! U slučaju dvoje Vajtovih stvar je mnogo bezazlenija i životnija, makar već i zbog toga što oni nisu nikakvi brat i sestra. Budite, međutim, svejedno uvek zato na oprezu sa ovim naročitim momkom. I baš tu negde, Džek Vajt započinje jednu šarmantnu, ali podosta rečitu raspravu sa svojom suprugom oko značenja ličnosti i dela Vudija Alena. Misiz Vajt otprilike tvrdi da je ovaj, bez obzira na sve, ozbiljan umetnik i super lik onako u celini, na šta je mister Vajt više u fazonu: "Pih, uopšte se ne slažem!", pokušavajući da vrlo detaljno napravi složenu distinkciju između Alena nekada i manje izvrsnog Alena sada. Prolazimo pored kafane "Lovac" i odluka pada - ide se na ručak! Gde su Vajtovi raspoloženi za baš dooobar biftek, iz koji očigledno crpu ozbiljne snage za svoje ekstatične koncerte. Oboje umereno piju pivo, takođe, ali i mnogo obične vode iz tradicionalnih bokala. Vajtova supruga, pri tom, na naše zaprepašćenje traži nešto najsličnije turskoj kafi?!
Meg Vajt je pak druga priča, podosta u senci svog zračećeg kamerada, koji je nešto kao borac za pravdu svake čestice trenutka a la Zoro osvetnik svakodnevnih stvari. Ona, međutim, pokazuje vanredno poznavanje rasporeda u samoposluzi glede onog gde bi se pojedine stvari mogle nalaziti. Prostorna orijentacija u trgovini tako je njena jača strana. U motelu na autoputu ona bez ustručavanja naručuje baklavu, dok u supermarketu momentalno vodi kupovinu u pravcu njihovih omiljenih artikala, prepoznajući docnije u kafani bez greške tursku kafu kao takvu. Meg ne daje sve vreme praktično ni jednu jedinu izjavu, osim ako se njen lebdeći osmeh Botičelijevog anđela ne smatra već dovoljnim medijskim istupom. Reklo bi se da je svojevrsni hedonista, nasuprot Džeku Vajtu, kod kojeg je sve deo neke ekskluzivne discipline. Šta uostalom očekivati od žene koja po svedočenju očevidaca uobičajeno spava 14(!) sati dnevno, jede meso, pije pivo, iskusno naručuje orijentalne poslastice i - samo još lupa bubnjeve u trenutno najslavnijem bendu na svetu!
Na rastanku, isprativši ih njihovim specijalnim autobusom autoputem prema Atini, pitamo već sasvim relaksiranog i druželjubivog Džeka Vajta kakav je njegov doživljaj sinoćnog Exit koncerta sa scene.
- Fantastična publika, zaista. I, znate šta, za promenu, kad na koncertu kažem da je nešto posvećeno Nikoli Tesli, svi odmah i znaju o čemu dođavola pričam.
Gospodin Bejker primećuje kako je neočekivano veliki broj ljudi znao tekstove napamet. On i ne sanja da, ma kako mali angloamerički andergraund sastav bio, u Srbiji zasigurno već ima barem jednog svog ostrašćenog fana koji vlada gradivom u prste. A bogovi, poput The White Stripes, kao što je poznato, imaju u tom smislu i čitave svoje obožavalačke armije!
Zorica Kojic, Dragan Ambrozic
komentiraj (2) * ispiši * #
12
utorak
srpanj
2005
Miki Manojlovic, glumac
MIKI MANOJLOVIĆ
Nemam više emocija za prošla vremena
Autor Tanja Pacek
Dok “Sto minuta slave” s Predragom Mikijem Manojlovićem u jednoj od glavnih uloga još uvijek puni hrvatska kina, već sutra se u udarnom terminu na HTV-u emitira “Duga ponoć”, film prvijenac glumca i redatelja Miljenka Brlečića. Riječ je o ekranizaciji djela Antuna Šoljana u kojemu glavne uloge tumače Predrag Miki Manojlović i Kruno Šarić. Miljenko Brlečić želio je da baš Manojlović zaigra glavnu ulogu u njegovu filmu, a Manojlović pak kaže da je odmah prihvatio ponudu jer je riječ o prvijencu njegova prijatelja. Dugogodišnje prijateljstvo urodilo je plodnom suradnjom.
– Svojim poimanjem filma, teatra i života Miljenko je uvijek potvrđivao i redateljski talent. Bio sam uistinu sretan kad je i službeno zakoračio “novim” putem. Drugi razlog što sam prihvatio ulogu bio je Antun Šoljan, autor prema kojem još od studentskih dana gajim najdublje poštovanje.
• Može li se reći da se, uza sav respekt prema snazi autorova imena, s vremenom na svaku ulogu gleda kao na “još jedan posao”?
– Ne. Njegov fizički nestanak nikako nije potisnuo njegovo djelo koje i danas nadahnjuje, obogaćuje, upućuje na samoispitivanje. Šoljan uči svako biće kako biti humaniji, kako otkriti svaki, pa i najmanji proces koji vas čini boljim.
• S redateljem filma surađujete još od filma “Samo jednom se ljubi”. Koje su prednosti, a koje mane kad se posao radi s prijateljem?
– Prava su prijateljstva ona koja su sklona promjeni. Teško da ima boljeg i bržeg upoznavanja tankih niti, osobina, načina mišljenja i mogućnosti razmjene od procesa koji nameću stvaranje filma ili kazališne predstave. Podrazumijevajuća, nepromjenjiva prijateljstva nisu uvjet za bilo kakav posao. Uostalom, što je prijateljstvo? Pod tim pojmom razumijevam mnogo lica od kojih se najljepša tek trebaju otkriti i razumjeti. Ako se može, dakako.
• Koji je, s obzirom na honorare u europskom filmu koji su znatno veći nego u Hrvatskoj, bio motiv da se prihvatite te uloge?
– Nikad nisam radio za politiku, proračun, interes bilo koje vrste, a to uključuje i zaradu. Oduvijek me zanimao jedino smisao. Da sam htio drukčije, bio bih u Hollywoodu, igrao s fenomenalnim uspjehom “bad gayse” s dalekog i divljeg istoka.
• Kakvim ocjenjujete rad na projektu, suradnju s kolegama, redateljem?
– Nije na meni da ocjenjujem projekt u kojem sam sudjelovao. Dano mi je da uživam u nekim životnim procesima, svjestan toga da se nikad više neće ponoviti. Tako je bilo i za vrijeme snimanja “Duge ponoći”; ispred i iza kamere, s kolegama i gospodom Crnkovićem, Šarićem, Brlečićem...
• U Hrvatskoj se sve više glumaca prihvaća režije. Je li takvo što uobičajeno i u svijetu? Koga biste izdvojili kao odličnog glumca i redatelja?
– Nema pravila koja određuju put glumca. Hoće li se manipulacija sobom (što gluma jest) pretvoriti u nadahnutu, poštenu manipulaciju drugima i sobom (što prava režija jest) ne možemo predvidjeti. Ili pak možemo? Kad pomislim na Nikitu Mihalkova i sve filmove u kojima je igrao ili koje je režirao, još jednom se potvrđuje da je dar, talent, nedjeljiv i da se prava, velika gluma nalazi u režiji i obratno. Granice između glume i režije sve su tanje, gotovo nepostojeće.
• Zemlje bivše Jugoslavije zahvatila je retromanija, nostalgija za nekadašnjim vremenima. Bijelo dugme napunilo je koncerte u tri grada, na radijskim postajama vrti se uglavnom glazba 70-ih, 80-ih, Hrvatska televizija emitira “Bitku na Neretvi”, a hrvatske lokalne televizijske postaje srpske humoristične serije “Bolji život”, “Pozorište u kući”... Kako gledate na to?
– Nemam više emocija koje bi zatitrale pri pomisli na prošla vremena. Imam ih za sadašnje vrijeme, kao i za buduće koje ćemo, siguran sam, dočekati.
• Nakon višegodišnjeg rada u Francuskoj, kakvim ocjenjujete hrvatski, a kakvim srpski film?
– U Srbiji je film eksces filmaša koji država ne podržava. U Hrvatskoj je film također eksces pojedinca, ali ga država podržava. Više, naravno, cijenim podršku države od njezina odmaganja. Svuda u Europi gdje sam radio film dobiva novac iz fondova svih vrsta, od lokalnih do europskih. O filmu možemo govoriti na mnogo načina i s različitih stajališta. Ono što je važno za svaku državu jest da shvati važnost koju film u svim svojim oblicima ima i da se u skladu s tim i odnosi. U ovom trenutku hrvatski političari pokazuju simpatije za film i to je ohrabrujuće, hrvatska ulaganja u domaći film bude nadu da će budući srpski politički autoriteti spoznati važnost koju srpski film ima posvuda u svijetu osim u Srbiji. U skladu s tim, valjda će se u njega početi i razmjerno ulagati.
• Kao veliki kazališni glumac, imate li vremena za rad u kazalištu?
– Nakon 12 godina vratio sam se na daske s predstavom “Moliere - još jedan život” Mihaila Bulgakova i Dušana Jovanovića u režiji Dušana Jovanovića, na sceni novoizgrađenog J.D.P. Sebe sam častio tim procesom. Upoznao sam novu publiku, podsjetio one koji su me gledali kakva gluma može biti. Proputovao sam desetke tisuća kilometara da bih stigao na niz predstava u Beogradu i s posljednjom u nizu otputovao negdje u Europu. Ne žalim za naporom. Odigrali smo više od 60 predstava u dupkom punim dvoranama u jednoj sezoni, bili nagrađivani, no to je manje važno.
• Mnogi se glumci ne bi složili s vama.
– Nagrade nisu važne kad ih imaš.
• Je li točno da je pred vama novi film koji ćete snimati u Londonu?
– Jest. Planova ima napretek. Projekata također. Dolazi jesen kad nas očekuje put u Marakesh, snimanje, potom zima i novi film koji se snima u Londonu. A na proljeće želim se sa sinom Ivanom valjati po zelenoj travi. Kći Čarna prevelika je za slično zadovoljstvo.
komentiraj (0) * ispiši * #
Ludi eksperimentatori i zivopisni marginalci
KNJIGA
Ludi eksperimentatori i živopisni marginalci
Autor Denis Leskovar
Naravno da povijest uvijek pišu oni koji pobjeđuju, no postoje i oni čija se djela ne prepoznaju uvijek (i na prvu) kao pobjednička. Prenoseći to pravilo u područje rocka, dolazimo do izvođača čije je albume - da neprecizno navedemo Briana Enoa - kupilo samo 13 ljudi, ali su sva trinaestorica nakon toga osnovala sastav. Upravo o takvim grupama, "za koje jedva da ste čuli", o skupinama i osobenjacima koji su se usudili biti drukčiji i originalniji te o tipovima koji su svakom komercijalnom izazovu pljunuli u facu, govori knjiga "Tajna povijest rocka".
Izašla iz radionice američkog glazbenog kritičara Ronija Sariga (u hrvatskom prijevodu objavljena u izdanju koprivničkog Šarenog dućana kao dokazano najrockerskije nakladničke kuće u zemlji), neizostavno je štivo za svakoga tko o nastanku rocka želi doznati pikanteriju više. Riječ je o studiozno čitljivo ispisanoj povijesti najutjecajnijih rocknroll marginalaca, ali i onih koji su operirali izvan toga ionako širokog područja - od Johna Cagea i grupe Can preko Stoogesa, MC 5, Rokyja Ericksona i Nicka Drakea, do Gang Of Four i Black Flag. Sarigov pristup je ozbiljan, a stil živopisan, primjerice "Birthday Party su bili nevjerojatno morbidni i nastrani, a svirali su poput mahnitih pasa sa smetlišta".
Kao i uvijek u sličnim enciklopedijskim slučajevima, knjiga nudi podlogu za svađe o tome tko je neopravdano izostavljen a tko bespotrebno uvršten, no to su stvari koje ne umanjuju šarm i važnost Sarigove knjige. Doda li se tomu da je Lada Furlan iz Bambi Molestersa napisala iznimno nadahnut predgovor domaćem izdanju, riječ preporuka gotovo da nije potrebno napisati.
komentiraj (0) * ispiši * #
08
petak
srpanj
2005
Sasa Hemon
Priče o ljudima niotkuda
Aleksandar Hemon
"Treba biti svjestan da je nostalgija retroaktivna utopija, selektivno-kreativno sjećanje, što znači da je upotrebljiva samo kao književna materija, a ne kao historija. Nostalgija mi je zanimljva kao prinicip narativne organizacije"
Već svojom prvom američkom knjigom, zbirkom pripovjedaka Question of Bruno (2001), Aleksandar Hemon (Sarajevo, 1965) nagovijestio je naročit literarni i jezički potencijal. Iako došljak unutar književnosti drugog jezika – Hemon je počeo pisati na engleskom naravno tek u čikaškoj emigraciji – proza ni po čemu nije odavala nesigurnost novajlije pa je knjiga dočekana hvalospjevima američke kritike i kolega. Njegov romaneskni debi Nowhere man pak, odmah po izlasku, u najutjecajnijim je američkim i britanskim medijima obasut serijom recenzija odreda gotovo panegiričkog tona: usporedbe s Nabokovim, Kišom i pogotovo Brunom Šulcom, jednim od Hemonovih uzora, kao i neizbježno one s njegovim slavnim sugrađaninom, pokojnim Solom Belouom. Iako takav konsenzus najčešće ima odbojno djelovanje, po čitanju začuđujuće emigrantsko-egzistencijalne storije o Jozefu Proneku – "čovjeku niotkuda", jasno je da ovakve kritike nisu pretjerane: briljantno konstruiran i, što je vjerovatno najvažnije, napisan na izuzetnom, sigurnom engleskom, obogaćenom utjecajima maternjeg jezika i literature na njemu – Hemonov roman jedno je od onih djela koje u kontekstu tamošnje, ali pogotovo u književnosti bivše Jugoslavije, nema pravog prethodnika.
Možda je to i razlog što se u našim, poslovično nezainteresiranim kulturama, izlazak ovakvog, po svemu bitnog djela, popratio s takvim manjkom povratne sprege. Iako njegov autor prilično minimizira ovu činjenicu, ipak, ne može se ne primjetiti da roman zapravo još uvijek čeka pravu kritičku i čitalačku recepciju.
"VREME": Nasuprot superlativima američke kritike, konstatiram apsolutni nedostatak bilo kakvog ozbiljnijeg kritičkog fidbeka u ovim krajevima – i profesionalci (koji bi se time morali baviti) i mediji ostali su nijemi kako spram romana tako i prema tvome uspjehu na američkoj i internacionalnoj literarnoj sceni. Iznenađuje li te to? Ta potpuna gluhoća?
ALEKSANDAR HEMON: Pa ne znam šta misliš pod "ovim krajevima". U Bosni je bilo puno fidbeka – jedva da u Sarajevu mogu ulicom proći od fidbeka. I u Hrvatskoj je bilo medijskog i kritičkog fidbeka, a i u Crnoj Gori, koliko znam. Što se tiče "ozbiljnih kritičara", bilo je i tu odjeka, mada ja ne znam tačno šta definiše "ozbiljnog kritičara". A čak i da si u pravu, to me ne brine pretjerano. Prvo, književnost kad djeluje, djeluje sporo, sa odgodom. Fidbek može da traje desetljećima i da se tako mijenja. Istovremeno, moja situacija je relativno nova i neobična – situacija u kojoj ja pišem na engleskom, dok sam u punom i neprestanom kontaktu sa svojom matičnom kulturom, ima malo presedana. Treba, dakle, vremena da se kritički okvir koji se manje-više isključivo zasniva na konceptu nacionalne kulture prilagodi drugačijem svijetu i drugačijoj književnosti.
Čini se da problem djelomično leži upravo u ambiciji romana i njegovoj možda najkvalitetnijoj osobini: tvoj idealni čitatelj trebao bi zapravo vladati s oba jezika i u isto vrijeme raspoznavati različite suptilnosti pisanog i govornog engleskog, različitih registara (američki likovi, iz raznih klasa i pozadina itd.) te konteksta; i s druge strane, one našeg jezika. Anglofoni čitatelj, primjerice, ne može sasvim dešifrirati varijantu "bosanskog engleskog" iz prijevoda pisma Pronekovog sarajevskog prijatelja, ili pak govor emigranata u Americi, dok je ovdašnji čitatelj rijetko izvješten u nivoima engleskog koje variraš.
Ako je to problem, to nije nerješiv problem. S jedne strane, postoji – i raste – čitalaštvo koje je u stanju da čita oba jezika. Samo u Čikagu, recimo, ima oko 50.000 Bosanaca i Hercegovaca, što uključuje i čitavu jednu generaciju koja je bikulturna. A bosanska situacija nije nimalo atipična – bikulturalnost je opšta globalna pojava. Isto tako, u izvjesnom smislu, nijedna knjiga ne može biti apsolutno iščitana, uvijek ima osta tak koji se ili izgubi ili se mora izučavati da bi bio dokučiv. Uzmimo Šekspira, za kojeg je također potrebno znanje istorije i klasnih odnosa, kao i raznovrsnih kulturoloških nijansi. Ili Džejn Ostin, u čijim se romanima drama odvija na nivou klasnih aluzija (i iluzija). Njihovi idealni čitaoci su odavno nestali.
U tom smislu, a nastavljajući se na prošlo pitanje, zaključuje se da je roman zapravo neprevodiv.
Robert Frost je rekao da je poezija ono što se izgubi u prijevodu. Neprevodiv ne znači i nedokučiv ili nerazumljiv. Ja sam odrastao čitajući knjige u prijevodu, pa mi ništa ne fali.
Veliki broj ljudi iz bivše zemlje, pogotovo iz Bosne i Hercegovine, emigrirao je devedesetih u Sjedinjene Države. Dolaze li oni na tvoja čitanja, odnosno postoji li uopće komunikacija između njih i tvoga romana? Vidiš li pri tom, možda, kakvog budućeg pisca među njima?
Bosanci i Hercegovci redovno dolaze na moja čitanja, ne samo u Americi nego i diljem svijeta, gdje god da idem. Niko bolje ne komunicira sa mojim knjigama. A mnogi odano čitaju i moje kolumne u magazinu "Dani", koje pišem na bosanskom. U bosanskoj dijaspori odrasta jedna čudesna generacija – djeca koja su dovoljno stara da znaju šta se u Bosni desilo, a dovoljno mlada da mogu da se prilagode novoj sredini i jeziku, što znači da će biti u stanju da formulišu i transformišu svoje iskustvo u novom, drugačijem kontekstu i na drugom jeziku.
Pjesnik Mile Stojić, u jednom dosta patetično intoniranom tekstu, govori o svojoj posjeti Semezdinu Mehmedinoviću (bosanskom pjesniku koji također zivi u Čikagu, op.a.): njih dvojica sjede tamo, usred kolijevke američkog urbanog bluza, i sanjaju o "drugačijem bluzu", onom našem naravno. Imaš li takve trenutke "ur-nostalgije", da tako velim?
Pa ja mislim da to svako ima. Čak i da se ništa nije desilo i da se sve ono što mi je pripadalo nije preko noći promijenilo, postoji jednostavna činjenica starenja, što naravno proizvodi žal za mladošću. Ja sam još prije rata pisao o duboko ukorijenjenoj sarajevskoj nostalgiji – u Sarajevu nikad ništa nije bilo kao što je nekad bilo. Treba, međutim, biti svjestan da je nostalgija retroaktivna utopija, selektivno-kreativno sjećanje, što znači da je upotrebljiva samo kao književna materija, a ne kao historija. Nostalgija mi je zanimljiva kao prinicip narativne organizacije.
U kolumni u sarajevskim "Danima" u kojoj pišeš upravo o nostalgiji, kažeš nešto u čemu će se mnogi fellow immigrant lako prepoznati, čini mi se: da napustiš Čikago i odeš živjeti drugdje, na neki bi način "izdao" i napustio i Sarajevo, ono koje si ponio sa sobom i njegovao ga sve ove godine kao sjećanje.
Tačno. Sve što znam o urbanom življenju naučio sam u Sarajevu, te je tako moj odnos prema svakom gradu nekako replika mog odnosa prema Sarajevu. Sarajevo nikad nisam htio napustiti. Našao sam se izvan njega kad je rat počeo i tako je ostalo. Sad ne mogu ni bez Čikaga ni bez Sarajeva.
Što je slijedeće? Nakon emigrantskog, možda "čisti" američki roman?
Ne znam ja šta je čisti američki roman. Ili bilo kakav čisti roman. Zapravo, nikakva me čistoća, estetska ili genetska, uopće ne zanima. Mene zanimaju kopilanske, multiidentitetske, nepredvidive forme. Ono što sad radim nije ni u kom smislu čisto. Akobogda, biće opet zbunjenih kritičara.
Za kraj, ne mogu a da ne pitam, budući da djelomično vučeš i ukrajinske korijene, a i poglavlje romana je smješteno tamo: gledajući neki dan predsjednika Juščenka kako dodjeljuje nagradu na nedavnom takmičenju za Pjesmu Eurovizije, kontekstualni i jezički kaos situacije, pogotovo taj istočnoevropski, nesvjesno tragikomični ton, podsjetili su me na tvoj roman, kao da su bili direktno istrgnuti iz njega.
Pa, pravo da ti kažem, malo sam Eurovizije gledao. Primijetio sam samo da su mnoge zemlje insistirale na svom egzotičnom etničkom identitetu, što je uglavnom značilo da su se plesači rotirali i da je bilo puno dramatičnih talambasa i bubnjeva – nekako su buraste udaraljke najetničkiji instrument. Pored ukrajins kih i bosanskih korijena, ja vučem korijene i od naroda čiji je glavni instrument električna gitara, mada među nama ima nekih koji se furaju na ritam mašinu ili čak semplove. Ima tenzija, ali sve je to na kraju krajeva jedan narod.
Ova istočnoevropska neoliberalna pokondirenost, u kojoj je izraz komunikacije sa svijetom posjedovanje šljaštećih drangulija i imitiranje trećerazrednih zapadnih šminkera, nije ništa novo. Sjetim se one predratne reklame – mislim da je bila za Beko – u kojoj Svetlana Bojković sjedi pored modne piste kojom se šeću žgoljavi modeli u šljokicama i onda kaže: "Postali smo svet." (A neki uhljup pored nje onda kaže: "Da.") To se vrtilo malo prije nego što je Srbija krenula u svoje krstaške pohode. Milošević je danas u Hagu, ali šljokice su nepokorive.
Đorđe Matić
komentiraj (4) * ispiši * #
Branimir Stulic
Vrlo neobična knjiga
Smijurija u mjerama, Branimir Džoni Štulić
Knjiga Branimira Džonija Štulića pod nazivom Smijurija u mjerama u izdanju nedeljnika "Vreme", posle silnih peripetija, konačno je u prodaji. Reč je o štivu u kojem su na 457 strana sabrani autobiografski zapisi jednog od najznačajnijih autora u istoriji jugoslovenske popularne muzike, te njegove pesme i prepevi. Smijurija u mjerama predstavlja pravu poslasticu, kako za ljubitelje Azre i njene muzike tako i za poštovaoce klasične književnosti i sve one koji znaju da uživaju u raskošnom i retkom Štulićevom daru i osećanju za jezik. Za one koji imaju problema sa čitanjem, tu je i tridesetak reprezentativnih fotografija autora, od kojih se neke prvi put objavljuju
Prof. dr Zoran Paunović:
Zdrav, neizboden i svakodnevan, baš onakav kakav je bio sedamdeset osme u Požegi, Branimir Štulić ispisuje autobiografski roman koji u nežne okove homerovskog stiha uspeva da sabije ne samo jednu duboko ličnu priču već i čitavu epohu. U pozadini autoportreta izrasta priča o vremenu rađanja novog vala i starih uniformisanih utvara, o poslednjim vozovima iz Trsta i prvim ustaničkim puškama uzvitlanim u rukama najgorih učenika istorije, u jednoj zemlji koja je, kaže pesnik, imala svega osim sreće. U sasvim štulićevski dinamičnom i uzbudljivom smenjivanju složenih harmonija, neke od najlepših slika su one iz kojih zrači nostalgija za predratnim mirom – koji je bio lažan onoliko koliko je ta nostalgija opora i cinična. Stoga i od takvih slika – poput one sa sarajevskog aerodroma – čitaocu biva nekako hladno oko srca, dok i najbezazlenije šale zvuče kao smeh u senci vešala: za svaku od njih osećate da bi mogla biti poslednja.
Istorija, dakle, nije učiteljica života – ali mitska istorija, makar na trenutke, svakako jeste. Stoga autor ovih spisa priziva Homerov duh da bi nam kroz lucidnu mitsku paralelu pokazao da je ma kakvo poslovanje severno od Korkire i dalje čisto ludilo. A potom, šireći se kroz vreme i prostor u svim pravcima, Štulićeve refleksije sasvim prirodno vode do zaključka da je Balkan samo epice ntar pomenutog ludila, a da je čitav svet pozornica gorkog teatra apsurda. Branimir nam Štulić, evo, ponovo pomaže da ono što se na toj pozornici zbiva posmatramo kao komediju: možda je to zaista jedini način da ostanemo zdravi, neizbodeni i svakodnevni.
Prof. dr Vladimir Tasić:
Godine 1840, francuski umetnik Ipolit Bajar, razočaran, kažu, priznanjem koje je vlada odala Dageru za izum fotografije, načinio je fotografski Autoportret utopljenika. Paradoks predstave koja prividno izlaže pogledu autorovo biće ali ga pri tom skriva u ruho strogo kontrolisane forme i pažljivo odabranog dekora, možda je paradoks svake umetnosti. O zbirci Smijurija u mjerama Branimira Džonija Štulića moglo bi se, pored svega što će o njoj sigurno biti rečeno, reći nešto slično. Pred nama je samo privid autobiografije, maska, zov rugalice koju narod Juma smatra simbolom harmonije. Ležernost pisca koji u rukavu krije dovoljno dragulja da ih može slobodno rasipati po pločnicima, karnevalska razigranost, "primitivističke" kategorije autentičnosti i autsajderstva, vicevi i grubosti, mudrosti urbanog proletarijata – čitav taj arsenal stilskih oznaka kod Štulića je samopodriven i nekim čudom uravnotežen prizivanjem klasike, istorije, znanja, i uz to ukroćen čvrstom formom. Izbegavši, spisateljski oštrom percepcijom detalja, iskušenje "mitskog govora" i bezvremenosti, Štulić sprečava svaki pokušaj svođenja sebe na antropološki, kulturološki ili etnografski uzorak. Kao telo na Bajarovom autoportretu, on se izlaže i istim činom demonstrira nemogućnost izlaganja. On ne leči i ne ranjava: to uvek radimo sami. Ne sumnjam da će knjiga izazvati rasprave i najrazličitije ocene, možda upravo zbog istrajnog odbijanja autora da bude bilo šta osim onog što jeste: usamljenik, individua, nepoznata i promenljiva, čovek koji se ne boji da izgori za svoju umetnost.
komentiraj (0) * ispiši * #
06
srijeda
srpanj
2005
Zelimir Zilnik
Lako je razočarati se i spustiti šalukatre
Subotička publika je imala zadovoljstvo i čast da prva pogleda najnoviji film Želimira Žilnika “«Evropa preko plota”», posvećen vremenu sadašnjem - vremenu tranzicije, izneverenih nada, siromaštva, šverca i želje da se pobegne iz zemlje. Film je dokumentarno igrani, a uloge dele naturščici i profesionalni glumci. Glavne role nose Roko Babičković, vlasnik salaša na kojem je film sniman, i mlada subotička glumica Suzana Vuković.
Žilnik kaže da je subotička premijera u stvari bila neka vrsta testa, da se vidi kako publika reaguje na film, ali da postoji još dosta materijala od kojeg bi mogla nastati i dugometražna verzija.
Kako je nastala ideja da napravite film poput ovog, da li postoji neki određeni motiv za film baš o ovoj temi?
- Ja ovakve stvari radim tokom cele svoje filmske karijere, i bavio sam se takvim temema još dok sam počinjao. U 80-im sam radio dokumentarne drame, i to je čini mi se jedino vreme kada je bilo nekog prostora da se rade dokumentarni filmovi. Mnoge moje kolege su, međutim, želele da rade visokobudžetske filmove. Ja u to vreme nisam ni mogao da konkurišem kod filmskih fondova, jer me je stalno pratio zao glas crnofilmaša. Međutim, na televiziji je, interesantno i neočekivano, taj prostor bio dosta slobodan, mada se sada o tim vremenima govori kao o birokratskim. To nije tačno, ja sam tu naišao na prostor gde se zapravo materijal tražio. Svakog ponedeljka im je trebao novi film, i ja sam tada napravio filmove koje smatram svojim najznačajnijim ostvarenjima: “Bruklin - Gusinje”, “Vera i Eržika”, “Vruće plate”, “Crno i belo”. Tu sam u stvari napravio neke stvari koje ne znam da li bih mogao realizovati na filmu. Takođe sam u tom prostoru uradio i prve materijale o tranziciji, o tenzijama s albanskom nacionalnom manjinom...
Svaki ovakav projekat je za mene proces saznavanja i učenja – to je dolazak u kontakt sa ljudima, ulazak u ugao gledanja kojim oni gledaju život. Ovaj film, dakle, nije izvan mog iskustva, jedina je razlika što je ovo skromna produkcija, i što smo morali da radimo s ograničenim tehničkim i finansijskim sredstvima, pa smo film bukvalno snimili za šest, sedam dana. Međutim, bilo je i prednosti u tome. Pre svega, to je domaćinstvo Roke Babičkovića, koje je bilo otvoreno za rad, i scenografski vrlo impresivno. I sam Roko je zaista neobičan čovek, velikog iskustva, velike bistrine, a zatim čovek koji na život gleda isto kao ja. Smatram da nam život s jedne strane pruža neočekivana iznenađenja, a s druge mnoga razočarenja, ali se u životu jedino može prolaziti ako je čovek za sve to otvoren. Lako je razočarati se i spustiti šalukatre. A Roko je čovek koji uvek nalazi energiju da, i kad stvari propadnu, krene dalje.
On je nesumnjivo koloritna ličnost, ali je čitav film dosta pesimističan, mada se završava toplim ljudskim gestom i (ne)očekivanom humanošću...
- To je balada koja potpuno reflektuje trenutak u kome smo sada. Mi se sada nalazimo u nekom međuvremenu, u nekom iščekivanju. Jer, do ujedinjenja Evrope bilo je velikih nada (od tog ujedinjenja), a i od naše bliskosti sa Evropom. A bilo je velikih nada i 2000. da će krenuti racionalna politika, da će se prekinuti špekulacije, privilegije, i da će se pre svega podvući crta pod sve one ljude koji su isplivali na vrh čistom pljačkom i to pljačkom u najtragičnijim godinama za naše stanovništvo. Sada je nakon svega ostalo razočarenje... Ovo je film koji iz našeg ugla govori o novim dilemama nastalim iz proširene Evropske unije.
Palić bez Saveta
Vi ste član Saveta Međunarodnog filmskog festivala na Paliću. Kako teku pripreme za taj festival?
- Nisam zadovoljan pripremama i mestom i ulogom koji su dati Savetu. Direkcija je prosto uzela sve poslove u svoje ruke, i nije iskoristila veliko iskustvo i znanje, a i kontakte koje imamo mi iz Saveta. Na primer, Goran Marković i ja smo bili na osamdesetak filmskih manifestacija svuda po svetu, i ima mnogo mogućnosti da svojim znanjem i kontaktima pomognemo festivalu, ali to nije iskorišćeno. Međutim, moram reći da s druge strane ovaj festival ima dugu tradiciju, i sama lokacija mesta, kao i činjenica da je to granica sa celim regionom, i da tu dolaze ljudi sa svih strana – sve to deluje privlačno, tako da će Festival bez obzira na ova organizaciona spoticanja, svakako preživeti.
Koji su vaši planovi sa filmom „Evropa preko plota”, na kojim ćete ga filmskim manifestacijama predstavljati?
- Ovaj film svakako ima specifičnost za koju će se naći mesta. Poznavajući filmsku scenu, mogu reći da postoje festivali koji su okrenuti tim etno temama, a da s druge strane postoje i festivali koji se bave novim pitanjima, novim promenama i tenzijama u Evropi. A ovaj film, iz našeg ugla, govori o tim novim dilemama rođenim proširenjem Evropske unije. Ja sam bio na više skupova i simpozijuma posvećenih tim temama, znam da postoji interesovanje za njih, a i televizije se zanimaju za takve metarijale. To jeste daleko od spektakla i od neke visoke komercijalnosti, ali ovakvi filmovi imaju širok i komunikativan put do publike, i o njima se dosta piše.
Moram priznati da se često začudim kako ove male i skromne projekcije uspevaju da probiju sebi put i ostanu na površini, da ostanu žive. I da na kraju budu veće nego ono što se radi sa velikom pompom i pod firmom komercijalnog filma. Jer, kod nas u toj oblasti postoji nešto što se može nazvati velika laž srpskog komercijalnog filma. U čemu se ona sastoji? Mnoge moje kolege koje rade tzv. tržišno uspešne filmove kažu da čovek mora za to da potroši milion do dva evra, i da će onda imati publiku. A otkud ti milion evra? Republička birokratija rado pomaže stvari gde je pompa, gde su zvezde; tu onda idu veze preko političkih partija, pa sponzori, u stvari kontroverzni biznismeni... Ali, domaće tržište i kad je film najkomercijalniji, kad ima 300, 400 hiljada gledalaca, što se dešava samo jednom filmu u dve-tri godine, vrati mnogo manje od milion evra. Znači, svaki tzv. komercijalni visokobudžetski srpski film je u startu u minusu najmanje milion evra. Ako pitate šta se na filmskom tržištu najviše isplatilo, to su u poslednjih deset godina upravo filmovi kakve sam ja radio. Ako ja, recimo, napravim “Marble ass” za 20, 30 hiljada maraka, a prodam televizijama za 100 hiljada, mi smo u plusu. Da ne govorim kad napravimo “«Tito drugi put među Srbima»” za pet, šest hiljada maraka, a prodam ga za 150 hiljada maraka... To su zapravo jedino ozbiljne komercijalne stvari. I za sve što smo radili u Miloševićevim godinama nismo dobili ni dinara sponzorskih, ili fondovskih para, ali smo preživeli.
Ja sam zato presrećan što su danas bili predstavnici Pokrajinskog sekretarijata za kulturu i što su se uverili da postoji način da izađu iz muke u kojoj se nalaze. Oni imaju relativno mala sredstva – 15 do 30 miliona godišnje, i ta sredstva daju za jedan ili dva projekta, i onda čupaju kosu. Ti projekti se obično ne završavaju, i sredstva se obično i ne vrate. Ja sam im rekao da bi sa tim fondom mogli da finansiraju 15-ak ovakvih projekata, i da budu najsnažnija regionalna kinematografija u celoj istočnoj Evropi.
Stiče se utisak da ste se baš posvetili ovom filmu, da ste uživali radeći ga...
- Ne znam da li ima filma u kojem nisam uživao... Kad okupim ekipu, ja je okupljam po nekoj srodnosti. Prvo, moja ekipa eliminiše sve ljude koji su bahati, koji koriste neprijatan deo filmskog posla. Naša ekipa je povučena, ona se s poštovanjem odnosi prema tom životu koji fokusiramo. I nakon svakog projekta jedva čekamo da započnemo drugi...
Vesela Laloš
komentiraj (0) * ispiši * #