20
ponedjeljak
lipanj
2005
Danilo Kis
Izmedju poetike i politike
Medjunarodni skup o Kišu
Traumatizovan biografijom, opterećen istorijom, zgađen nad politikom, Kiš piše u samoodbrani, u iznuđenom gestu, spajajući u sebi iskustvo i Sartra i Borhesa - dakle, pisca u politici i pisca iznad politike, istakao je juče Mihajlo Pantić u nastavku dvodnevnog međunarodnog skupa pisaca koji se povodom 70. godišnjice rođenja Danila Kiša održava u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju. "Kiš zna da pisac modernih vremena ne može da bude moralno indiferentan pa ni neopredeljen, ali i da književnost nije sredstvo političke propagande te, kao Borhes, raskrinkava i relativizuje politiku", rekao je Pantić. Albanski pisac, zabranjivan i zatvaran tokom poslednjih decenija staljinističke tiranije, Fatos Lubonja skicirao je kompromis koji "tolerisana" literatura stvara metaforama umesto istinom, zarad preživljavanja. "Preživljavanje uvek podrazumeva i kolaboraciju. Tu se, pored metafore, odnosno dvostrukog jezika, stvara i dvostruki život, i takva književnost nosi odgovornost za nedostatak katarze, nedostatak pravednosti, konačno za nekažnjivost", ocenio je Lubonja i dodao da se Kiš svrstao među one koji su radije ćutali ukoliko nisu mogli da izgovore istinu. Aleksandar Hemon, književnik iz Sarajeva koji već duže vreme živi i radi u Americi, istakao je da Kiša smatra svojim učiteljem koji je prolazio kroz slične probleme suprotstavljen kolektivu, ideološkom ili nacionalnom, kao suvereni pojedinac. Hemon se osvrnuo i na nedavno objavljenu knjigu Nebojše Vasovića "Lažni car Šćepan Kiš" kao na naručeni pamflet čiji je osnovni problem u tome što "ne može da poveruje da Kiš ne služi naciji", te što je nezamislivo da neko može imati individualnu poetsku i političku poziciju, gde su vrednosti pojedinačnog ljudskog života apsolutne. "Jedino što me iznenađuje jeste što se napad, kao Vasovićev, nije desio ranije jer je Kiš, u takvom vladajućem diskursu, idealna meta", rekao je Hemon. U nastavku skupa o Kišovoj poetici i politici govorili su i Zoran Đerić, Muharem Bazdulj i Vladimir Arsenijević.
M. Jovanović
>> Danas, 17.6.2005.
Povodom sedamdesete godišnjice rođenja Danila Kiša, u beogradskom CZKD održava se međunarodni skup na kom o Kišovoj poetici i politici govore pisci mlađe i srednje generacije, autori na koje je Danilo Kiš presudno uticao svojim stilom, a najčešće stavom. Prepodnevni deo skupa juče je obeležilo izlaganje poznatih poljskih književnika i saradnika varšavskog lista Gazeta viborča, Andžeja Stasjuka i Kšištofa Varge. "Za mene je Kiš bio otkrovenje, onakvo kakvih u životu ima svega nekoliko", objasnio je Varga ukazujući da su, osim "Časa anatomije", sva Kišova dela već duže vreme dostupna na poljskom jeziku - mada je i dalje reč o piscu za uži krug čitalaca. "Ovde slušam o Kišu kao o vrlo značajnom, vrlo čitanom piscu, ali da je zaista čitan da li bi bilo ove izložbe o Srebrenici (aktuelna postavka u Paviljonu ‘Veljković’, prim. aut), da li bi uopšte bilo zločina u Srebrenici i ratova u bivšoj Jugoslaviji?" zapitao je Varga, i dodao "da li su ona dva pisca koja su se srela na brdu iznad spaljenog Sarajeva, Karadžić i Limonov, da li su čitali Kiša?"
Pisac Igor Štiks, po sopstvenim rečima najpre u prisilnom izgnanstvu (devedesetih izbegao iz BIH u Hrvatsku) zahvaljujući Kišovim knjigama i Desetom pariskom arondismanu otkriva i ono džojsovsko, dobrovoljno progonstvo, nepripadanje. "Prijateljima u Parizu poklanjam Kišove knjige, kao odgovor na pitanje odakle sam", ističe Štiks i navodi najznačajniju pouku Kiša-učitelja: "Odgovornost pisaca će se meriti odnosom prema logorima, rekao je. Za nas danas, nakon ratova koje Kiš nije doživeo, ta se odgovornost meri odnosom prema Srebrenici i drugim pokoljima, opsadama i razaranjima gradova, bombardovanjima kolona izbeglica..."
O Kišu su juče govorili i sarajevski pisac Nenad Veličković kao i Laslo Blašković (Novi Sad), dok je sinoćni program bio rezervisan za promociju i razgovor o delima samih učesnika skupa.
Okrugli sto danas se nastavlja razgovorom u kom učestvuju Zoran Đerić, Muharem Bazdulj, Aleksandar Hemon, Vladimir Bacunov, Fatos Lubonja i Mihajlo Pantić. Međunarodni skup povodom godišnjice Kišovog rođenja održava se uz podršku Ministarstva za kulturu, gradskog Sekretarijata za kulturu, Fonda za otvoreno društvo Srbije i Ambasade Republike Poljske u Beogradu.
M. Jovanović
>>Seecult.org, 15.06.2005.
BEOGRAD, 14. juna (SEEcult.org) - Medjunarodni skup pisaca “Danilo Kis (1935-2005), Izmedju poetike i politike” bice odrzan od 15. do 17. juna u Centru za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) u Beogradu.
Medju ucesnicima skupa su Vladimir Arsenijevic, Vladimir Bacunov, Muharem Bazdulj, Laslo Blaskovic, Balsa Brkovic, Zoran Djeric, Milan Djordjevic, Alaksandar Hemon, Fatos Lubonja, Mihajlo Pantic, Andzej Stasiuk, Igor Stiks, Ksistof Varga i Nenad Velickovic, najavio je CZKD.
Okrugli sto pisaca bice odrzan 16. i 17. juna od deset do 14 sati, a u vecernjim satima bice odrzane knjizevne veceri ucesnika skupa, predstavljanje knjiga i razgovori sa gostima, uz video projekcije.
komentiraj (2) * ispiši * #
Zoran Ciric
Dosada je greh
Pisac, a po potrebi i književnik, kako za sebe kaže, Zoran Ćirić u svojoj najnovijoj knjizi priča "Gang of four" ("Četvoročlana banda") u izdanju "Narodne knjige"; pušta svoje glavne junake Čika Dobricu, Akademika Matiju, Predsednika Voju i nezaobilaznog Magičnog Ćiru da plivaju u tranziciji.
Kad bolje razmislite da li su u vašoj četvoročlanoj "bandi" zaista "dobri momci"?
- Što bi rekla moja majka: "Dobri su za smrt". Ne misli ona bukvalno. To je više kao neka izreka. A što se tiče mene - pa ja sam "Gang of four" napisao baš zato da više ne razmišljam o njima.
Kako se Magični Ćira obreo u ovom društvu?
- Magični je žrtva sopstvene mitomanije, a tu je i taj pisac Ćirić koji je zapeo da od svih svojih likova stvori upečatljive heroje. Tako da čitava stvar miriše na salonsko preterivanje. Otuda veza sa tako elitnom ekipom kakva se pojavljuje u ovoj knjizi.
RAŠAMONSKI TRILER
Jesu li vaši likovi više animirani nego stvarni?
- Animirani? Nisam ja pisao scenario za crtani film već klasične priče sa zapletom, peripetijom i raspletom. Plus obavezna poenta, kao bonus na kupljenu robu po ocređenoj ceni. Dakle, ti likovi jesu moja kreacija, ali mnogo od onoga što im se dešava smrdi na presnu stvarnost. I to su čitaoci lako prepoznali kao ključ za sopstveno uživanje.
Da li vas je literarna fikcija, s obzirom da ste pomenuli mnoga dobro poznata imena, spasla od "linča" ili je na vašu adresu stigla neka plava koverta?
- Ništa od toga se nije dogodilo. Pobogu, ovo je ozbiljna literatura, a ne zbirka kafanskih viceva. A šta podrazumevate pod "plavom kovertom"? Kintu za dobro urađeni posao? Hm, to ne bi bilo loše, ali ko bi mi učinio taj samarićanski gest u ovoj neosetljivoj zemlji?
Magični Ćira u svom blokčetu zabeležio je mnoge intrigantne detalje, pa i onaj o autoru "Čudesne hronike noći"...
- Ima u tom blokčetu još mnogo intrigantnijih detalja, od kojih neki nisu ni ušli u finalnu verziju knjige. A što se tiče autora "Čudesne hronike noći", u pitanju je rašom onski triler. Ipak, s obzirom na delikatnost čitavog projekta ne bih zalazio u detalje. Ko zađe, taj i nađe!
Pojasnite vašu konstataciju da se srpska domaćinstva teško pretvaraju u srpska gazdinstva?
- Ah, to je bolno jasna dijagnoza tranzicione mistifikacije čiji virus politički establišment uporno širi u narodu kojem je imunološki sistem načisto propao.
- Jesmo li mi krivi "što su nas Velike sile zaturile negde u Evropi, a sada ne mogu da nas nađu"?
- Ne, ne, ne. Ništa mi nismo krivi. Mi smo pravi. Tačno je da nam umnogome drugi kroje kapu, ali mi smo njihova sudbina! Srbizacija Evrope je neminovan proces - kao kada se bluz elektrificirao, pre više od pola veka. Uostalom, proroci kažu da je tako zapisano u blokčetu Magičnog Ćire.
ŽIVINA ZA LONAC
ZANIMLjIVI su nadimci koje ste dali jednom vašem liku - Voja Poštenica, Voja Voštenica i Voja Ukrštenica. Kako ih je dobio?
- Svojim pregalaštvom, temeljitim pristupom rešavanju nagomilanih problema, ustavobraniteljskom upornošću, kao i gotovo religioznim strpljenjem koje iskazuje u ophođenju sa ljudima čiji životi vise na institucionalnim vešalima.
Konstatujete da kad za nekoga kažu da je "patrijarh srpske politike" to znači da em ništa ne radi, em ništa ne zna, drugi mu vode politiku, a on samo otvara usta i citira nenapisani ustav. Iscrpna analiza?
- Nemojte, molim vas, zagazićemo u misticizam. A i niste dobili deda Pajin blagoslov za ovakvo pitanje. Nema analize, postoji samo - amin!
Slažete li se sa jednim od vaših junaka da pravna država kod nas funkcioniše jedino u zoološkom vrtu?
- O pravnoj državi imam mnogo gore mišljenje nego bilo koji od mojih junaka. Pravna država je neprijatelj koga se ne treba držati kao pijan plota. Ponekad je valja zaobići i prepustiti se ličnoj akciji. Tako je uzbudljivije, a i brže ostvarite ono što vam je potrebno da kompletirate sopstveni život.
Ipak, "bauk legalizma kruži Srbijom"...
- Neka ga, neka kruži kao lešinar koji umišlja da je orao. Uskoro neć e moći da leti pošto se lako prežderava. A kada nam dopadne šaka, postaće živina za lonac.
U priči "Veresija" kažete da "čovečanstvo spoznade da Srbi ne žive u Velikoj Srbiji, već u Mitu o Bespovratnom Kreditu"...
- Priznajem, trudio sam se da nakrcam knjigu svakom vrstom humora, i to u količinama koje izazivaju "mentalni overdouz". Sveti princip kaže: Ako nije zabavno, onda je dosadno, a to je najsmrtonosniji greh svke umetnosti.
Iako kažete da su hitovi za estradu, a ne za književnost, vaša knjiga je već postala hit. Kako to komentarišete?
- Sve je to vladina zavera!
Dragana Matović
komentiraj (1) * ispiši * #
18
subota
lipanj
2005
Radovan III ponovo.....
Veliki događaj u Ateljeu 212 za kraj sezone
Radovan III ponovo ..............
Posle dvadeset godina od poslednjeg igranja kultne predstave Ateljea 212 - "Radovan Treći" u izvođenju Zorana Radmilovića, 5. jula na Velikoj sceni Ateljea, ponovo je zakazana premijera jednog od najboljih komada Dušana Kovačevića, ovaj put u režiji i izvođenju Branimira Brstine. Na jučerašnjoj konferenciji za novinare tim povodom u Ateljeu, upravnik Svetozar Cvetković najavio je ovu premijeru za kraj sezone kao veliki događaj koji je omaž Zoranu Radmiloviću i sećenje na ono što je prethodilo dolasku Cvetkovićeve generacije u Atelje. Zoran Radmilović je umro 21. jula i predstava će se do tog dana igrati svake večeri, osim 13. "Sve u vezi sa ovom predstavom je kao avion pun istorije i legende i mi taj teret treba da ponesemo i da poletimao", rekao je Brstina, dodavši da ovaj komad fali na svakoj našoj sceni jer je u pitanju tekst vredan sam po sebi koji, iako ga je Dušan Kovačević "skrojio" kao dvadeset šestogodišnjak, stoji i danas.
U susret jubileju
Iako je govorio da više neće biti upravnik, Svetozar Cvetković ostao je na toj funkciji u Ateljeu, jer je, kako je rekao, zajedno sa UO pozorišta, ljudima iz kuće i Skupštinom grada, a u susret pedesetogodišnjici Ateljea, najznačajnijeg novog pozorišta u ovoj zemlji, smatrao, budući i sam u njemu 25 godina, da u obeležavanju tog jubileja treba da učestvuje ekipa koja o ovom pozorištu najviše zna.
On će se ovaj put igrati u celini, za razliku od Radmilovićevog "Radovana" u kome jedna trećina teksta nije bila u predstavi. U ovoj, integralnoj verziji, tako postoji i lik pokojnog Vasilija u tumačenju Miodraga Krstovića, a razlika je i u tome što se predstava zasniva na čitavom ansamblu. Na pitanje šta sa neminovnim poređenjima, Cvetković i Brstina, odgovorili su da su na to i računali i da je podatak kao što je 200.000 prodatih DVD sa kultnom predstavom, za njih provokacija i izazov. Svoj posao reditelja na ovom projektu Brstina je objasnio rekavši da institucija reditelja stalno zaposlenog u pozorištu više ne postoji, a ideja je bila da ceo "paket" bude iz "kuće", i on je poželeo da bude vođa ekspedicije i omogući veliki pozorišni događaj, a da li će se on i ostvariti, ostaje da se vidi.
Da je duhu Zorana Radmilovića bilo strano da od ove predstave napravi nešto nedodirljivo i da bi on pozdravio ovaj poduhvat, rekla je i Anita Mančić u ulozi Rumenke, a sa tim se složila i Gorica Popović u ulozi njene i Radovanove ćerke Katice, kao i ostatak ansambla: Branislav Zeremski, Feđa Stojanović, Dragana Đukić i Nebojša Ilić. Scenograf je Darko Nedeljković, kostimograf Zora Mojsilović, a kompozitor Vlada Pejković. Karte za predstavu su već u pretprodaji na blagajni Ateljea, u Bilet servisu i Klubu ljubitelja pozorišta.
komentiraj (0) * ispiši * #
17
petak
lipanj
2005
Dusan Kovacevic
Profesionalni pisac je kao lovački pas
Dušan Kovačević
Ja pišem kad vozim kola. Pamtim rečenice i slike. I sigurno je da ću u Portugaliji sresti nekoga, videti nešto što je za moj posao dragoceno
Uprkos tome što će uskoro da bude ambasador Srbije i Crne Gore u Lisabonu (Portugalija) Duško Kovačević (56), naš najznačajniji dramski pisac, neće još napustiti položaj direktora „Zvezdara teatra”. Nije to onaj slučaj kada se iz sujete, ili iz drugih potreba, gomilaju funkcije, već želja da se završi započeto i sprovede u život planirano.
Tvorac „Maratonaca”, „Radovana Trećeg”, „Balkanskog špijuna”, „Profesionalca”, scenarija za filmove „Andergraund”, „Ko to tamo peva”, „Poseban tretman” i vlasnik više od 20 000 linkova na svetskoj Internet mreži, na pitanje – da li ima naslednika u „Zvezdara teatru” – odgovara:
– U “Zvezdari” smo planirali rad, repertoar i sve ostalo – zajedno. Inače, svestan sam novih okolnosti i svojih godina. I zato pokušavam da na bezbolan način dovedem ovde što je moguće mlađe ljude. Znam kako ta primopredaja može biti teška i nezahvalna. Bio sam svedok toga i u „Ateljeu” i u Jugoslovenskom dramskom. Primopredaja može da se obavi na rez, skoro revolucijom, ali može i elegantno da se uradi. Ja sam se odlučio za ovu drugu varijantu. Iz više razloga.
Koji su to razlozi?
– Čekamo razvoj pregovora o izgradnji zgrade „Zvezdara teatra”. Kad to bude u realnoj, ozbiljnoj fazi, tada ćemo da sednemo i razmišljamo o novim ljudima, ali ne o jednom čoveku nego o dvadesetak mlađih ljudi. Oni će morati da krenu iz početka jer će tu biti nova, najsavremenija tehnologija, približna filmu. I to je dobro. Scenografija se polako povlači u korist svetlosnih zavesa, kulisa i efekata. To ćemo mi verovatno imati. Naravno, ako bude sve po planu. Novi ljudi će raditi scenske, svetlosne scenografije, a da bi to uradili na pravi način moraće da prođu kroz ozbiljnu obuku.
Za koliko sve to može da se završi?
– Gradnja je planirana 18 meseci ili najviše dve godine. Bar tako piše u svim ugovorima .
Kako ćete sve to da pratite iz Lisabona?
– Moja obaveza kao ambasadora jeste da u Beograd dolazim dva-tri puta godišnje zbog posla. Zatim je tu i godišnji odmor koji uvek mogu da iskoristim kao radni. Na slična pitanja obično odgovaram: iz Lisabona mogu, kad je to stvarno neophodno, da stignem brže nego autobusom iz Niša, a o vozovima da i ne pričam.
Možda se, u tako organizovanim putovanjima, neće ni primetiti da ste u Lisabonu?
– Ubeđen sam da neće biti problema, jer već imamo nekoliko dugovečnih predstava, a za jesen su u planu još tri. Život pozorišta nikad nije zavisio samo od jednog čoveka.
Koliko je za vas posao, pre svega pisanje, naporan rad, a koliko zabava?
– Reći ću vam iskreno. O tome sam često razmišljao, a možda je ovo, ujedno, i savet mladim ljudima koji misle da se bave pisanjem. Zapravo, o tome sam pričao studentima dok sam, jedno vreme, bio na Akademiji. To je izuzetno težak i nezahvalan posao. To je jedna vrsta rudarskog rada. Nema tu mnogo zabave. Pisac mora ni iz čega, iz vazduha, sećanja, od emocija, od priča koje je čuo, od uhvaćenih replika, razgovora, pročitanog, viđenog, intuitivnog, da pravi žive ljudi koji su „u prvoj ruci” skice, a tek onda, kao na platnu, dodaju se boje, senke, treći plan. Ne znam, pošteno govoreći, koliko sam darovit, a koliko vredan. Mislim da sam upornim i velikim radom preživeo sve ove godine.
Da li ste zbog toga češće odvojeni od porodice, prijatelja?
– Imao sam sreću da mi je porodica dosta pomogla jer sam veliki deo života proveo u kući. Pisanje je, zapravo, teška administracija. Tu ste sopstveni službenik u sopstvenom preduzeću i, usput ste, sopstveni vozač, i direktor, i portir, i sopstveni uspeh, i sopstveni neuspeh. Ne mogu da se ljutim ni na koga ako uradim nešto loše. Porodica mi je pomogla dosta, tako što me je zamenila u poslovima koje bih, inače, morao sam da obavim. Jednom rečju, to je izuzetno dosadan, usamljenički, asocijalan posao koji se kasnije, pod sve tlostima reflektora, stvarajući privid i iluziju raskoša, vidi kao glamur, kao savršena slika, koje nije bilo dok se radilo u radionici, prostoriji nalik na jednu malo veću šupu.
I “Zvezdara teatar” će, verovatno, jednoga dana da bude privatno pozorište. Šta mislite o privatizaciji u ovoj zemlji?
– Imam u „Profesionalcu” jednu priču o tenderima, o privatizaciji, o štrajkovima i svemu ostalom što nas prati. Trebalo bi u Evropsku uniju da uđemo što pre, ali pod jednim uslovom, ako za to budemo mogli da se izborimo, naravno, ako mi uopšte budemo u situaciji da se pitamo. Morali bismo da sačuvamo osnovne vrednosti koje su dragocene i koje su, zapravo, ukras ovog sveta. Svaki narod ima neku svoju specifičnost, neko svoje obeležje, počevši od načina govora, života, hrane, muzike i svega ostalog... Biće tužno i žalosno ako ta buduća Evropska unija bude strogo uniformisana, ako svi budemo jeli istu hranu, pili isto piće, oblačili se isto i pevali iste pesme uz rad na istim poslovima... Do privatizacije će neminovno doći. Jer, kao što znate, „društveno nije ničije”. Čovek ima potrebu da to nešto svoje održava, brine o tome, čuva, pazi, radi i sve ono što, inače, ne poštuje, kada je takozvano državno.
Odlazite u Portugaliju. Na šta mislite kad izgovorite ime ove zemlje?
– Pre svega na velike pomorske podvige, na osvajanje sveta, uz pomoć brodova u vreme kada se plovilo na vetar. Zatim na kulturu koja je proizašla iz tog sveta vezanog za more, na fado muziku, svojevrstan, sjajan bluz i na fudbal, velike uspehe u tom sportu, narod koji obožava tu igru i igrače koji su obeležili istoriju tog sporta, pre svega tu mislim na Euzebija.
Da li će posao ambasadora da vas odvoji od pisanja, da li će vam u Lisabonu biti dosadno?
– Ne sećam se nijednog dana kad mi je bilo dosadno. Toga se ne sećam bar poslednjih 30-ak godina. Uvek sam u poslu koji završavam ili koji počinjem. I zato će mi u Lisabonu i Portugaliji biti zanimljivo da, iz jednog drugog ugla, vidim i sebe i svet. Profesionalni pisac je, zapravo, kao lovački pas, u stalnoj potrazi za plenom koji mu beži, izmiče, ali se nada da će ga jednog dana uhvatiti. Razlika između profesionalnog pisca i amatera je što profesionalni pisac mora da piše, a amater piše kada ima vremena. Ja pišem kad vozim kola. Pamtim rečenice i slike. I sigurno je da ću u Portugaliji sresti nekoga, videti nešto što je za moj posao dragoceno.
Mihiz je najumniji Srbin
O svom mentoru i iskrenom prijatelju, pokojnom književniku Borislavu Mihajloviću Mihizu, Dušan Kovačević kaže:
– Ko je znao Mihiza, ko je bio blizu njega, ko je imao priliku da ga duže sluša, može sigurno da posvedoči da je bio jedan od najumnijih ljudi ovog naroda. Mihiz je imao priliku da sretne skoro sve bitne, važne ljude iz prošlog veka. Wegovo poznavanje sveta, života, literature, mentaliteta ovog naroda, istorije i kulture je bilo neprocenjivo. Drugi ljudi koje sam upoznao bili su posvećeni svojim poslovima. On je, nekim čudom, o mnogim stvarima znao izuzetno mnogo. Jedan je od najdragocenijih ljudi u mom životu. Žao mi je što je ovaj svet napustio sa gorčinom, sa željom da ga se negde tamo gore više i ne seća. Mada je govorio da ima manjak emocija, emocije su ga, zapravo, slomile.
Slavko Trošelj
komentiraj (0) * ispiši * #
14
utorak
lipanj
2005
dokumentarni film, Zabranjeni bez zabrane
Dinko Tucaković i Milan Nikodijević snimaju film o crnom talasu
Terapeutska priča za srpski film
"Zabranjeni bez zabrane", ostvarenje koje naša kinematografija duguje sama sebi - kaže Tucaković
Reditelj Dinko Tucaković i novinar i direktor Festivala filmskog scenarija u Vrnjačkoj banji Milan Nikodijević počeli su, kako Glas saznaje, snimanje dokumentarnog filma "Zabranjeni bez zabrane", uz podršku Ministarstva za kulturu. Prema rečima Dinka Tucakovića, ovo nikako nije još jedna studija o crnom talasu i poetikama njegovih legendarnih autora, najznačajnijih imena našeg filma, čiji uticaj na svoje stvaralaštvo, recimo, jedan Emir Kusturica ne propušta da istakne.
Mnogo očekujemo od ovog filma, koji naša kinematografija duguje sama sebi - kaže Tucaković. - Reč je priči koja još nije ispričana ni kroz zvaničnu istoriju kinematografije niti na bilo koji drugi način. Naša priča bavi se mehanizmima i bizarnim okolnostima u kojima su filmovi crnog talasa nastajali i bivali zabranjivani. Zabranjivani bez zabrane, jer je jedini zvanično zabranjeni film bio "Grad" Marka Babca. Pored autora "Plastičnog Isusa", Lazara Stojanovića, verovatno najveće metafore represije, Želimira Žilnika, Dušana Makavejeva, Gordana Mihića, u filmu se pojavljuju sudije, svedoci, kinooperateri koji su pred partijskim komisijama vrteli proskribovane filmove.
U dokumentarac su uključeni i autori koji nisu među živima - Žika Pavlović, Saša Petrović, Kokan Rakonjac, lokacije na kojima su snimani "Rani radovi", "Biće skoro propast sveta", "Doviđenja u sledećem ratu", "Majstor i Margarita", "Svit muvi"... mnoge neispričane priče i neviđeni dokumentarni materijal, plod dugogodišnjeg istraživačkog rada. Inače, ovaj film je zasnovan na istoimenom projektu pokrenutom pre desetak godina na Festivalu u Vrnjcima i knjizi Milana Nikodijevića u kojoj su objavljeni intervjui sa autorima crnog talasa.
"Zabranjeni bez zabrane" ne bavi se estetskim procenjivanjem niti osobenostima pomenutih autora", ističe Tucaković, već kontekstom, sistemom zabrane njihovih filmova, pogubnim za istoriju našeg filma.
- Uveren sam da je reč o dragocenoj, terapeutskoj priči za srpski film i van granica ovog prostora, jer je reč o autorima nadaleko čuvenim. Biće zanimljivo videti kako aktere događaja koji su sedeli u organima represije i danas, na aktuelnoj političkoj sceni. I dalje zauzimaju mesta velikih demokrata - kaže Tucaković, naglašavajući doprinos filmu direktora fotografije Gorana Volarevića i montažera Marka Glušca.
Autori, koji kažu da prema svom filmu imaju poseban emotivni odnos jer je on deo njihovih života, snimaće ga do kraja leta, montažu će završiti u oktobru, a dokumentarac "Zabranjeni bez zabrane " žele da predstave na nekom od međunarodnih festivala.
Srbija atraktivna za kinematografe
Dinko Tucaković, na Festivalu u Kanu predstavnik Filmskog centra Srbije, kaže da je inostranim producentima Srbija prvi put dočarana kao izuzetno atraktivan teren za snimanje filmova. Predstavljena je iscrpna studija tehničkih mogućnosti, inserti iz mnogobrojnih velikih međunarodnih koprodukcija snimanih ovde, od "Puta oko sveta", "Borisa Godunova", do Angelopulosovih filmova. Reakcija je usledila kroz 12 ozbiljnih razgovora vođenih sa britanskim, norveškim i slovenačkim producentima. Srpski film će biti reprezentativno predstavljen na Festivalu u Sarajevu, gde će u glavnom programu Panorama za nagrade konkurisati tri naša filma "Jug-jugoistok", "Buđenje iz mrtvih" i "San zimske noći".
V. Milivojević
komentiraj (0) * ispiši * #
Do posljednjeg dana, Rade Serbedzija
Tuđinac
Do poslednjeg daha, Rade Šerbedžija
Šerbedžijini „autobiografski zapisi i refleksije“, od onih inspirisanih ličkim detinjstvom, jugoslovenskom, pa apatridskom (ljudskom i umetničkom) zrelošću, do onih koji se odnose na današnje okolnosti njegovog života, prožeti su posledicama patničkih devedesetih godina koje egzistencijalno određuju autora. Dok se, među najranijim sećanjima, izdvajaju prvo iskustvo (prerane) smrti, ostrašćene dečačke igre vojevanja i lik dede Vujadina, čije je pečalbarstvo slutnja budućih Radetovih lutanja, dotle su portreti (znamenitih) prijatelja i saradnika „retuširani“ biranjem jedne od zaraćenih strana i razvrstani na one koji ga vole i na one koji ga više ne poznaju. Pronašavši utočište, lično i glumačko ispunjenje u belom svetu, Šerbedžija pokušava da i sebi i drugima objasni šta se (sa njim i „bratstvom i jedinstvom“) dogodilo i da se, kao nepokoleban angažovani umetnik koji se nada da „riječi dolaze do ljudi“, donkihotovski izvini što nije uspeo da (oružjem poezije) izmiri narode, zaustavi rat i promeni svet.
Za ovog glumca i boema pripovedanje je performans; on upečatljive događaje (nastup pred Titom, bekstvo iz Sarajeva, Kjubrik-iskustvo) uvek doživljava kao delove „nekakvog scenarija“, u teškim situacijama (agonija bolesne majke, nezvaničan progon iz Hrvatske) se preobražava u Hamleta, Per Ginta, Ivicu Kičmanovića ili Aleksandra („Pre kiše“), a o ljudima često misli kroz prizmu poznavanja Dostojevskog, Krleže, Marinkovića ili Ujevića. Od ubedljive i gorke teorije glume (kao faustovski skupe mudrosti) i lirike, čiju stilsku razbarušenost nastoji da nadoknadi samouverenošću, Šerbedžija tone do šmekerskih kozerija i kafanskih šala, ogledala našeg (bizarnog) mentaliteta, do uvreda i psovanja (omraženih političara), bučnog izraza nezaraslih rana i izgubljenih bitki.
Vesna Trijic
komentiraj (1) * ispiši * #
13
ponedjeljak
lipanj
2005
Mirko Kovac
Slike zavičaja pisca kojeg svojataju
Mirko Kovač je jedan od nekoliko najznačajnijih živućih južnoslavenskih pisaca, a Vrata od utrobe su, po mnogima, njegovo najbolje djelo. Riječ je o fascinantnoj hercegovačkoj porodičnoj hronici ispričanoj u Kovačevom prepoznatljivom maestralnom stilu
U razgovoru koji je Josif Brodski vodio sa Solomonom Volkovom, spomenuta je, među ostalim, i ruska pjesnička "velika četvorka": Mandeljštam, Cvetajeva, Pasternak i Ahmatova. Onako lucidno, kako samo on to zna, Brodski je svom sugovorniku rekao: "Radi se o tome da sve što se zbiva u kulturi - možemo svesti na četiri poznata temperamenta: melankolik, sangvinik, flegmatik i kolerik. Tako mislim. I mislim da se naša 'velika četvorka' isto tako može podijeliti prema temperamentima. Jer, u toj grupi svi su temperamenti baš jasno predstavljeni: recimo, Cvetajeva je svakako kolerični autor, Pasternak je sangvinik, Osip Mandeljštam melankolik, a Ahmatova je flegmatična."
Ako bismo birali književnu "veliku četvorku" u nekadašnjoj Jugoslaviji, među piscima koji se pojavljuju šezdesetih godina, a na vrhuncu su sedamdesetih, odmah nam se nameću slijedeća imena: Filip David, Danilo Kiš, Mirko Kovač i Borislav Pekić. Ako bismo ovdje određivali temperamente, onda bi David bio flegmatik, Kiš melankolik, Pekić kolerik, a Kovač sangvinik. Da, Mirko Kovač je okretan, živahan, snažan pisac, pisac vatrenog temperamenta i žestoke ćudi.
Hercegovina - Istra Rođen sam 26. decembra 1938. godine u Petrovićima, u zodijačkom nebeskom znaku Jarca. Ovako Kovač započinje svoju kratku biografiju objavljenu uz prvo izdanje Vrata od utrobe. Pri kraju iste te kratke bilješke Kovač će ispisati slijedeću frazu: mučen slikama iz zavičaja. I zbilja, najveći dio Kovačevog književnog opusa nadahnut je slikama iz zavičaja, podnebljem istočne Hercegovine. Vrata od utrobe upravo i jesu vrhunac tog zavičajem inspiriranog dijela Kovačevog stvaralaštva.
Inače, Kovača je životni put od Hercegovine preko Beograda doveo do Rovinja, a s književne tačke gledišta je interesantno da se Kovač kao naš pisac doživljava i u srpskoj i u hrvatskoj i u bosanskoj i u crnogorskoj književnosti. U tom je smislu Kovač nadmašio i Andrića, jer za njega ipak u Crnoj Gori nikada neće kazati da je crnogorski pisac, dok Kovača redovito nazivaju takvim, valjda zbog zemljopisne bliskosti istočne Hercegovine i Crne Gore.
Kovača, međutim, ne muče pitanja književne pripadnosti, on zna da mu je književnost ustvari domovina i on je zapravo veliki evropski pisac, svaki uži kontekst njemu je jednostavno mali i sputava ga. To je, ustvari, karakteristično kako za Kovača, tako i za spomenute mu književne, generacijske i životne drugove. Zato valjda Kiša i jesu nazivali posljednjim jugoslavenskim piscem. Uostalom, Vrata od utrobe su prvi put objavljena 1978. godine, u zagrebačkom Naprijedu, u ediciji Jugoslavenski pisci, i to na ekavici!
Kovač je možda i jedini živući južnoslavenski pisac koji se virtuozno služi svim varijantama i cjelokupnim vokabularom ovog našeg, štokavskog jezika. On zna da je sve to njegov jezik kao što je Borges znao da su sve teme njegove teme. Za Kovačev je odnos prema takozvanoj nacionalnoj književnosti ilustrativan fragment iz pisma Borislavu Pekiću iz jula 1972. godine: "Svakako, ja ću se na svoju ruku i na svoju odgovornost izuzeti iz srpske proze i proglasiti sebe NE-SRBINOM. Takođe ću izraziti svoj prezir prema tradiciji, posebno prema srpskoj tradiciji, za koju nisam siguran ni da postoji. Ako se ja na nešto oslanjam, kako to oni kažu za sebe, tj. da se oslanjaju na jadnog Boru Stankovića, onda se oslanjam na nešto posve nesigurno, onda se stvarno oslanjam na ono svoje žalosno ćutilo o 'ujedinjenju tragedije' i još se oslanjam na onaj kamen Dostojevskog ('u kamenu nema bola, ali u strahu od kamena ima bola'). A sve to ima i nema veze s tom nazovi srpskom tradicijom."
Model, jezik, erudicija Kovačev jezik opet je posebna priča. Ako je Skender Kulenović bio - kako to kaže Danilo Kiš - rudar jezika, onda je Kovač Mirko (nomen est omen) jezika kovač! Kod Kovača kao i kod Skendera sevaju varnice ispod teškog čekića što udara i zveči po nakovnju, tu reči pršte, tu se jezik krši. No, Kovačevo je prezime i dodatno simbolično: Kovač je zaista uspio ostvariti onaj naum koji sebi nameće Stephen Dedelus na kraju Portreta umjetnika u mladosti, njemu je uspjelo da oživotvori jednu od najljepših Joyceovih rečenica: u kovačnici svoje duše skovao je nestvorenu svijest svoje rase.
Mirko Kovač je hercegovački književni Hefest, a čitanje njegovih najboljih djela podsjeća na jedan posve specifičan način na onu zgodu iz grčke mitologije kad Hefest skuje stolicu sa koje Hera ne može ustati. I zahvalan čitatelj Kovačevih djela naći će se u situaciji da jedva uspijeva ispustiti knjigu prije nego je završi.
Važna značajka Kovačevih djela jest i njegova rijetko bogata erudicija. Kovačeva erudicija nije, međutim, ona akademska, često suha i sterilna. Ovdje je riječ o širokoj, razuđenoj, živahnoj erudiciji zbog koje Kovačeve knjige čitatelju djeluju strašno autentično. Mene je, recimo, još u prvom čitanju Vrata od utrobe Kovač "kupio" kad na samom početku pominje Petra Barbarića i citira njegovo pismo iz travničkog sjemeništa. Makar mnogi njegovi čitatelji za Barbarića vjerovatno nisu ni čuli, u Travniku za njega zna svako dijete. Takav dašak prepoznavanja udara žig autentičnosti cijeloj knjizi jer - što bi u nekom sasvim stotom kontekstu rekao Henry Miller - to su oni mali detalji koji cijelu stvar čine psihološki stvarnom.
Jedini ulaz Većinu će svojih čitatelja Kovač zasigurno "pogoditi" nekom sitnicom ili podatkom koji nose u vlastitoj zavičajno-emotivnoj prtljazi, a to će dodatno obogatiti književnu magiju ovog uzbudljivog pisca.
U jednom razgovoru Danilo Kiš je svoju publiku definirao kao usku, ali vernu. I Kovačeva književna publika je slična. Kovaču zapravo komotno možemo dati odrednicu kultnog pisca, pisca čiji su čitatelji uglavnom pročitali sve njegove knjige. A ako se Kovača predstavlja samo jednom njegovom knjigom, najbolja su upravo Vrata od utrobe. Ta knjiga - što bi rekao Jim Morrison - otvara vrata u cjelokupno njegovo djelo. I neće biti potrebe dalje uvlačiti čitatelje. Oni će sami ući.
komentiraj (1) * ispiši * #
Alija Isakovic
Taj čovjek je - pisac
Makar se u posljednje vrijeme Alija Isaković medijski najčešće predstavlja kao neka vrsta bošnjačke kulturološke ikone, on je ipak prije svega pisac. Priče iz zbrike Taj čovjek predstavljaju jedan od vrhunaca Isakovićevog opusa. Iz njih se zrcali prepoznatljiva osebujnost Isakovićeva rukopisa
U jednom svom eseju Milan Kundera pravi distinkciju između pisca i romansijera. Za pisca kaže da ovaj ima "originalne ideje i glas koji se ne može oponašati. Može se poslužiti bilo kojom formom (uključivši i roman), i sve što napiše, budući da je obilježeno njegovom mišlju, nošeno njegovim glasom, dio je njegova djela". Malo, kasnije, reći će i: "Pisac je zapisan na duhovnoj karti svoga vremena, svoje nacije, na karti historije ideja."
Pisci su, po ovoj dihotomiji, Rousseau, Goethe, Chateaubriand, Gide, Malraux, Montherlant, a romansijeri: Fielding, Sterne, Flaubert, Proust, Faulkner, Celine, Calvino.
Alija Isaković pripada, naravno, prvoj grupi. On je, po Kunderinoj podjeli, pisac, a nije romansijer usprkos romanima Sunce o desno rame i Pobuna materije.
Žanrovska različitost Mnogi su već isticali svojevrsnu žanrovsku fluidnost Isakovićevih proza. Ponajbolje je to ipak prepoznao Ivan Lovrenović u jednoj fusnoti svog teksta Svijet u prezentu: "Karakteristična je u Alije Isakovića ta intermedijska adaptibilnost tekstova: veoma lako i veoma prirodno njegove se pripovijetke pretvaraju u tv i radiodrame, i obratno, tako da je katkad teško ustanoviti šta je čemu prethodilo. U ovoga autora ta osobina očito je nešto više od pukoga kronološko-bibliografskoga redoslijeda; ona predstavlja jednu od unutrašnjih zakonitosti njegova stvaranja, čemu bi bilo zanimljivo posvetiti posebnu stručnu-teorijsku pažnju."
U istom tekstu Lovrenović komentira i razuđenost Isakovićeva opusa: "Roman, pripovijetka, drama, aforizam, filmski scenarij, radiodrama, esej - žanrovska konfiguracija Isakovićeva književnog djela sadrži, dakle, osim poezije, sve glavne književne oblike!"
Na prvi pogled su pomalo oprečne te osobine Isakovićevog književnog svijeta: formalna razuđenost njegovog djela i prepoznatljiva jedinstvenost rukopisa, no isto tako je taj prividni paradoks najizrazitije svojstvo njega kao pisca. Neke Isakovićeve proze kao da se kolebaju između priče i putopisa, neke su opet na pola puta između drame i pripovijetke, no uvijek su jasno obojene Isakovićevim specifičnim stilom.
Književna oklada Lovrenović je također u kontekstu Isakovićevog djela skovao termin "književna oklada". Šta ovaj termin zapravo hoće reći? Riječ je o činjenici da je svakom od brojnih žanrova u kojima se okušao Isaković posvetio kvantitativno malo prostora. U Isakovićevom pripovjedačkom opusu zbirka Taj čovjek nasljeđuje i na izvjestan način nastavlja nepunu deceniju stariju zbirku Semafor. Taj čovjek je prvotno objavljen u izdanju mostarske Prve književne komune 1975. godine.
Knjigu je izvrsnim i inspirativnim pogovorom pod naslovom Isakovićevi obrisi obogatio Midhat Begić. Uvodnu i naslovnu prozu cijele zbirke o starcu s vagom na uglu ulice i njegovoj mušteriji Begić će karakterizirati ovako: "Sav je tekst komponiran od tih naizmjeničnih i ukrštenih pogleda na ravno i ujednačeno obezličeno viđenu ljudsku materiju noseći svoju svakodnevicu, svoj ritam života i svoje pitanje o brigama, o skrivenim zapletima i o smislu tog postojanja u šarolikosti pojedinačnih sudbina."
Način na koji Isaković piše u ovoj priči nema ničeg od epske paradigme. Nema tu pravog događaja, ni prave priče. Sve je - kako bi Lovrenović kazao - u logici i optici. I jezik i sintaksa su prilagođeni takvoj vrsti teksta. Rečenice su ili jako kratke, često upravo programski svedene na samo jednu riječ, ili opet jako duge, raširene na nekoliko desetina redova, sve u nabrajanju. Priča Taj čovjek upravo je amblematična za istoimenu zbirku i općenito za pripovjedačko umijeće Alije Isakovića.
Ima, međutim, u ovoj knjizi još izvrsnih specimena osebujnosti Isakovićeve proze. Tu je, recimo, priča s naslovom Epidemija. Stilistički i sintaksički srodna priči Taj čovjek, ona je u isto vrijeme i posve drukčija. (Mnogo je toga u Isakovićevom djelu isto, a drukčije.) Lišena individualiziranih likova i junaka, ova je priča svojevrsno alegorijsko kvazihroničarsko izlaganje. U njoj jezik upravo ekspresionistički pršti, no u tonu ipak ima nečeg hroničarski rezigniranog. A kad se priča čita alegorijski u njoj ima jakog simboličkog štofa, skoro da se može reći i dnevnopolitičkog.
U Isakovićevoj priči Vlast je iznenađena, a zar Vlast ovdašnja to uvijek nije, kao što su, recimo, lokalne vlasti širom Bosne redovno iz godine u godinu iznenađene kad u decembru ili januaru padne snijeg.
Za razliku od ovih dviju priča, Također i Generalij, recimo, napisane su gotovo u potpunosti u dijalogu tako da graniče s dramom. (Pripovijetku Generalij je sam Isaković pretočio u dramu Generalijum.) A ipak je i u ovim pričama jasna i lako vidljiva veza sa, recimo, Epidemijom: od jezika i sintakse do specifične alegorijske tehnike. Jer makar u Epidemiji nema pravih likova, a u ovim se pričama suočavaju Siman i Arif, odnosno Narednik i Školac, sve tri priče su snažno alegorijski obojene.
Angažman i ironija Današnja pozicija Alije Isakovića u medijima i većem dijelu javnosti uglavnom je pozicija prvog antologičara bošnjačke (muslimanske) književnosti, odnosno kreatora Biserja, zatim istraživača i zaljubljenika Hasanaginice te napokon autora prvog Rječnika karakteristične leksike u bosanskome jeziku. Pritom se često zaboravlja da je Alija Isaković bio prije svega pisac.
Zanimljiv je u tom smislu svojevrstan kontrast između predstave o Aliji Isakoviću kao predanom nacionalnom radniku i pisca među čija glavna umjetnička oruđa spada ironija. Jer upravo je i ironijski odnos prema svijetu jedna od konstanti Isakovićeva književnog djela. Treba zapravo reći da sve ono što je Alija Isaković radio van uže svoje književne i autorske djelatnosti njegovom djelu ne bi trebalo ni štetiti ni koristiti. Danas, međutim, ispada da mu šteti. Posljednih je godina Alija Isaković na sva zvona slavljen i hvaljen, a ustvari je u dobrom dijelu svog opusa ostao nepročitan. Njemu u čast dižu se svečarske nacionalne zdravice, njegovim imenom ispiru se mnoga uglednička usta, a njegova književna djela malo ko uopće da i spominje.
O petogodišnjici Isakovićeve smrti o ovom je paradoksu pisao Senad Pećanin: "Od Alije Isakovića pokušava se sazidati monument bošnjačke nacije, na način na koji su srpski nacionalisti institucionalizirali Dobricu Ćosića." Isakovićevo književno djelo ostaje, međutim, svjedočiti da su takvi pokušaji osuđeni na ispraznost.
I tridesetak godina nakon prvog objavljivanja, Taj čovjek je zbirka priča što za svog autora zorno kazuje: taj čovjek je pisac.
komentiraj (0) * ispiši * #
Franz Kafka
Tajna iznevjerene oporuke ili jedan od najslavnijih romana svih vremena
Ako bismo tražili primjer nekog svjetskog pisca koji je za života bio praktički anoniman a posthumno je ostvario golemu i skoro nevjerovatnu globalnu slavu, prvo bismo se sjetili Franza Kafke. Proces, jedan od najslavnijih romana svih vremena, došao je do čitatelja samo zbog činjenice da Kafkin najbolji prijatelj nije ispoštovao njegovu oporuku
Na samom početku Kafkinog životopisa kojeg je napisao njegov najbolji prijatelj Max Brod, stoji slijedeći pasus: "Franz Kafka rođen je 3. jula 1883. godine u Pragu kao sin Hermanna i Julije Kafke. Prezime Kafka je češkog porijekla i znači (pisano po pravopisu kavka) doslovno čavka. Na poslovnim omotnicama tvrtke Hermanna Kafke, kojima se Franz isprva služio u dopisivanju sa mnom, ta debeloglava i krasnorepa ptica naslikana je kao amblem."
Kafkina je biografija na prvi pogled jednostavna i neuzbudljiva. Završio je gimnaziju i pravni fakultet, stažirao godinu dana na sudu, a onda je sve do izbijanja plućne tuberkuloze radio kao činovnik, uglavnom u Uredu za osiguranje radnika. Umro je 1924. godine.
Priče koje je objavio za života nisu privukle neku veću pažnju suvremenika. A ipak Kafka je jedan od najvažnijih svjetskih pisaca dvadesetog stoljeća i jedan od onih čije je djelo obilježilo ne samo književnost nego cjelokupnu kulturu našeg vremena.
Ispred svog vremena Kafka je ustvari pisac sličan Danteu, Shakespeareu, Cervantesu, Dostojevskom: pisac ispred svog vremena. U svom čuvenom eseju Kafka i njegove preteče Borges kaže da Kafka na prvi pogled djeluje jedinstveno poput feniksa iz retoričkih poslanica.
Ono što nas u susretu s Kafkinim prozama pisanim prije skoro stotinu godina naročito fascinira jest njihov dubinski uvid u našu suvremenost. Međutim, ta je, nazovimo je tako, proročanska dimenzija njegovog djela Kafki kao piscu u isti mah i koristila i štetila. Koristila mu je u postajanju kulturnom ikonom, a štetila u smislu čestih pokušaja vanknjiževnog tumačenja njegovih djela. Tako je već odavno uobičajeno Kafku nazivati religioznim misliocem, filozofom, političkim prorokom, stidljivim ateistom itd., a riječ je ipak o čovjeku koji je prije svega i iznad svega pisac. Nezaboravne su one riječi iz njegovog dnevnika kad kaže da je za njega još od najranije dobi najveća ambicija bila da se pisanjem obraća ljudima.
Popularna predstava o Kafki kao neurotičnom patniku (pseudo)religiozne provenijencije nema puno veze sa stvarnošću. Kundera o tome predivno piše u Iznevjerenim oporukama. Nije tačna čak ni ona posve odomaćena vizija Kafke koji se potpuno odriče svog cjelokupnog djela i želi ga uništiti. Ne, Kafka nije želio objaviti svoj intimni dnevnik i svoja privatna pisma (a ko bi takvo što uopće i želio?) i svoja književna djela koja je smatrao nedovršenim.
U svojoj "oporuci" on jasno i decidirano kaže koja svoja djela smatra vrijednim. Tu su, među ostalim, Presuda, Preobražaj, U kažnjeničkoj koloniji i Seoski liječnik. Činjenica jest da je on svoja tri veličanstvena romana - Amerika, Proces i Zamak - smatrao nedovršenim i nije ih želio objaviti, no Max Brod je to ipak učinio. A ta su tri romana, veli Milan Kundera, najbolje što je Kafka napisao. I Amerika i Proces i Zamak spadaju u vrhunce umjetnosti romana uopće. Amerika je i ironična varijacija na Dickensovu temu i neobična priča o novom svijetu, no također i iznimno duhovit tekst. Zamak je i postmoderna verzija parabole o Ahileju i kornjači i predskazanje modernog dokinuća privatnosti, ali također i stilski bravurozan roman. Ova dva romana i, naravno, Proces su jednostavno drugačiji od svega što su pisali Kafkini suvremenici. Gabriel Garcia Marquez rekao je jednom prilikom: "Kafka mi je pomogao da shvatim da se može pisati drukčije."
Birokratska fantastika Prepustimo Albertu Camusu da nam prepriča fabulu Procesa. "U Procesu Josef K. je optužen. Ali on ne zna zbog čega. Njemu je, bez sumnje, ostalo da se brani, ali ne zna zašto. Advokati smatraju da je njegov slučaj težak. On, u međuvremenu, ne propušta da voli, da jede ili da čita svoje novine. Zatim je osuđen. No, sudska dvorana je veoma mračna. On ne shvata mnogo. Pretpostavlja samo da je osuđen, ali na šta, to se jedva i pita. On u to, ponekad, sumnja i produžuje da živi. Dugo vremena poslije toga, dva dobro obučena i učtiva gospodina dolaze po njega i pozivaju ga da ih slijedi. S najvećom uglađenošću vode ga u neko pusto predgrađe, stavljaju mu glavu na kamen i zakolju ga. Prije nego što je umro, osuđeni je samo rekao 'kao psa'."
Teško da je ijedan roman u povijesti književnosti imao toliko različitih tumačenja kao Proces. A zapravo se svakom čitatelju kao prvo nameće ono najprostije općeljudsko tumačenje. Camus kaže: "A mi upravo dobro znamo šta Proces znači. Govorimo o slici ljudskog života. Bez sumnje. No, to je istovremeno i jednostavnije i složenije." Da, baš je tako, sve je u Kafkinom djelu istovremeno i jednostavnije i složenije.
Možda i ključna rečenica za razumijevanje Kafkinog svijeta nalazi se u jednom od brojnih pisama koje je uputio Mileni Jesenskoj. Kafka veli: "Ured nije glupa institucija, on prije pripada fantastičnom nego glupom."
Kafka je prvi spoznao svu moć ureda, birokratije i registara nad našim životima. I šta je zapravo zajedničko svim zavrzlamama oko dobijanja vize, iskustvima vađenja neke potvrde ili osobnih dokumenata, čekanju u redu pred studentskom službom, ubjeđivanju člana izborne komisije da te mora biti na biračkom spisku i da se jesi registrirao, odnosno registrirala? Sve su to kafkijanske zgode! U svima njima i bezbroj sličnih situacija prepoznajemo Kafku i njegov svijet.
Sud i zakon Za Kafku, kako kaže Kundera, sud nije pravna institucija određena da kažnjava one koji krše državne zakone; sud u Kafkinu smislu moć je koja sudi i koja sudi upravo jer je moć; samo moć daje sudu njegovu legitimnost. Zato Kafkin svijet nije onaj u kojem zločin traži kaznu; ne, kod Kafke kazna traži zločin. Ponovo Kundera: "Onaj koji je kažnjen ne poznaje uzrok kažnjavanja. Toliko je nepodnošljiva apsurdnost kazne da okrivljeni, kako bi pronašao mir, želi naći opravdanje za svoju nevolju."
Zakon je još jedna od ključnih, temeljnih, nosećih riječi Kafkinog djela. Zakon je kod Kafke dignut na razinu apsoluta. U tome su mnogi vidjeli utjecaj judaizma. Parabola Ispred zakona koju pred kraj Procesa Josefu K. izriče svećenik, a koju je Kafka ranije objavio kao zasebnu priču, možda i najplastičnije otkriva Kafkinu viziju zakona. Ima nečeg fatalističkog u toj paraboli koja veli da svako ima svoj ulaz, svoja vrata prema zakonu. Franz Kafka je pisac što je umjetnosti romana otvorio nova vrata, no, pomalo nalik liku iz vlastite parabole, nije doživio da tome sam posvjedoči.
komentiraj (0) * ispiši * #
Miljenko Jergovic
Carver s mirisom sevdaha
Teško da je ikad neki južnoslavenski pisac u tridesetim godinama života imao takav svjetski ugled kao Miljenko Jergović. Pjesnik, pripovjedač, romanopisac, dramatičar, publicista, novinar i šta sve ne, Jergović je, jednostavno, meštar od riječi. Knjiga priča Rabija i sedam meleka donosi Jergovićeve greatest hits + 4 bonus tracks: najbolje njegove kratke priče i četiri vrhunske posve nove, napisane ekskluzivno za našu biblioteku, nakon što je u susjedstvu osvojio nagradu za roman godine
Najdraži Jergovićev strani pisac, pisac s kojim ne dijeli maternji jezik, jest nesumnjivo Raymond Carver. Poznata je dobro Jergovićeva opčinjenost Andrićem, njegova ljubav spram Šopa, njegova sklonost Krleži i iskreno oduševljenje brojnim suvremenicima, no među stranim piscima Jergović najviše voli Carvera. Carveru je Jergović posvetio posljednju, epilošku, pjesmu svoje izvrsne zbirke Himmel Comando. Ta se fenomenalna pjesma zove jednostavno Carver.
"Učinio sam skoro sve/ Da stvari budu kako treba" - tim stihovima počinje pjesma, nastavlja se prelijepim, mekim, jergovićevsko-carverovskim slikama - "Ranim jutrom san/ zamišljam mljekare u bijelom/ Iz drugog nedavnog vremena, podne je kamion/ Okreće se na uskoj ulici, između pješaka/ Dragi pas otresa buha na toplom dahu auspuha", završetak je opet emfatičan - "Imam dovoljno novca da ovo mogu činiti/ Riječi me raduju kad ih sutra pročitam". I zbilja je tako: Jergovića riječi raduju.
Marlboro Himmel Comando je knjiga koju je Svjetlost objavila 1992. godine u istoj onoj gerilskoj opremi kao i Mehmedinovićev Sarajevo Blues. Bilješka o autoru na kraju knjige veli ovako: "Miljenko Jergović je rođen 1966. Dvije knjige pjesama, eseji o filmu, književnosti, stripu i rocku. Novinar Nedjeljne Dalmacije."
Nije od izlaska te knjige prošlo ni četrnaest godina a Jergović umjesto dvije zbirke pjesama ima debelo dvocifren zbir knjiga. Novinarska je karijera također kontinuirano tekla: Nedjeljna Dalmacija - Tjednik - Feral Tribune - Globus uz stalnu suradnju u mnogobrojnim medijima na transverzali od franjevačkog Svjetla riječi preko sekularnih Dana do razvratnog Playboya. I još nešto: Himmel Comando je tiskan dvojezično, engleski prevod pjesama je načinio Mario Suško, i to je tad bila, čini se, jedina Jergovićeva prevedena knjiga. Danas su Jergovićeva djela prevođena valjda i na tuce jezika, a tiskaju ga najugledniji svjetski izdavači: od Einaudija do Penguina.
Globalna Jergovićeva slava započela je sa Sarajevskim Marlborom. Teško je i nabrojati sve jezike na koje je ova zbrika priča prevedena. U razgovoru koji je u martu 1996. godine objavljen u Danima, Senad Pećanin je pitao Jergovića zašto je knjizi dao takav naslov, a ovaj je odgovorio da je to bilo jedino tačno ime za knjigu. Iz današnje perspektive mogli bismo čak reći i da je riječ o najboljoj metafori za Jergovićevo pisanje općenito. U jednoj važnoj fusnoti u knjizi stoji, naime, slijedeći tekst: "Sarajevski Marlboro - cigareta koju su stručnjaci Philipa Morrisa prilagodili ukusu bosanskih pušača, nakon što su, kažu, kao i u drugim slučajevima proučili karakteristike lokalne kuhinje. To je razlog što se Marlboro razlikuje od zemlje do zemlje i od proizvođača do proizvođača, i što se pušača zna neugodno dojmiti neki strani Marlboro. Suradnici Philipa Morrisa bili su iznimno zadovoljni svojim sarajevskim proizvodom i smatrali su da je njegov duhan, koji raste u okolini Gradačca i Orašja, jedan od boljih blend duhana uopće."
Jergović je pisac sličan sarajevskom Marlboru: pisac svjetske klase, no isto tako i pisac što je sav bosanski, sav sarajevski. On je zato danas jedan od boljih pisaca uopće. U već spomenutom razgovoru također će reći da, bez obzira na činjenicu da ne živi u Bosni, ona ostaje njegov privilegirani literarni prostor: "Čovjek u životu nema dva zavičaja, niti dva prostora koja može autentično poznavati. Ja sebi uzimam za pravo da kažem da Bosnu kao pravi ili imaginarni prostor autentično poznajem."
Atmosfera Nalik Carverovim pričama iz američke svakodnevice, Jergovićeve bosanske priče imaju izuzetno sugestivnu atmosferu. Njihova prividna jednostavnost iskaza nosi ustvari u sebi svojevrsnu hemingwaysku dubinu. Pod prozaičnim se omotačem skriva njihova lirska duša. Bilo da piše o odnosu čovjeka i psa i tragici rata koja se prelama i u njihovoj razdvojenosti (Av), bilo da osuđenik na smrt Mate utjehu traži u priči o proroku Muhammedu (Djetlići), bilo da se bavi dvojicom franjevaca, mladom povjesničarkom umjetnosti i starim čudakom (Ferhatova sveta obitelj) ili pak vezom profesora klasične filozofije sa ženom osuđenog ubojice (Ljubav), Jergović nepogrešivo "skida" atmosferu. On se u svoje priče - kako se to kaže - uživljava, a čitatelj tu iskrenost prepoznaje.
Jergović je zapravo čarobnjak atmosfere koji je u stanju nekako prirodno priču iz kultnog i klasičnog filma Treći čovjek prenijeti negdje u bosansku provinciju gdje Orson Welles postaje Orhan Velić. Možda se u tom talentu za uživljavanje u atmosferu krije i tajna gotovo bezgranične žanrovske razuđenosti Jergovićevih priča. One mogu graničiti i sa reportažom i sa bajkom, biti i historijske i suvremene, mogu "skidati" i mušku i žensku perspektivu, a naročito uspješno pak onu dječiju, a uvijek će biti i ostati nepogrešivo jergovićevske.
Poznati španjolski filozof Jose Ortega y Gasset zapisao je: Stendhal uvijek priča, čak i kada daje definicije i kada zaključuje i kada teoretiše. Ova rečenica bi se mogla u dobroj mjeri odnositi i na Jergovića: i pod njegovim perom sve se pretvara u priču. Spomenimo i da je citirana rečenica preuzeta iz knjige koja nosi naslov O ljubavi. Postoji, naime, još jedna stvar karakteristična za Jergovića: on voli svoje likove i želi ih razumjeti. Tvrtko Kulenović negdje piše da pravi pisac i kad zažmuri, razmišlja na slijedeći način: ovako je slijepcu. Carverovi fanovi teško se u ovom kontekstu mogu ne sjetiti Katedrale, a i Jergović ima pjesmu s tim naslovom.
Četiri nove priče Posebnu atrakciju ove knjige Biblioteke Dani predstavljaju četiri posve nove Jergovićeve priče, i to priče što, bez ikakvog pretjerivanja, spadaju u sami vrhunac cjelokupnog njegovog djela. Ove je priče Jergović napisao nakon svog, po općem mišljenju, dosadašnjeg magnum opusa - romana Dvori od oraha, i one su zbilja dostojne reputacije budućeg klasika, kako mu hrvatski mediji u posljednje vrijeme često tepaju.
Gurbet, Tespih, Jatrib i Asag donose nam ponovo prepoznatljivog Jergovića, no također i jednog samopouzdanijeg, raspričanijeg i skoro baroknog Jergovića. Dvije su potonje priče direktno inspirirane sevdalinkama i pokazuju se itekako dostojnim svoje inspiracije. Ljubiteljima sevdaha ovo je dovoljno. Jergović je također u stanju poslijeratnu bosansku situaciju iskazati u jednoj sceni plastičnije nego to mogu stotine visokoumnih traktata ili novinskih kvazimudrih palamuđenja.
U priči Tespih, recimo, putnik će paljanskom taksisti - dok gledaju u dječaka na čijem dresu piše Salihamidžić - onako usput, kako se to već u taksijima radi, kazati: dobar igrač, a ovaj će mrzovoljno promrmljati: ima i boljih.
Miljenko Jergović je još podaleko od četrdesete, a većina naših pisaca iz obavezne školske lektire u tim godinama još nije napisala svoja najvažnija djela. Od njega, dakle, možemo još mnogo očekivati. No, i ako bi on onako postmoderno rimbaudovski odlučio okačiti pero o klin i postati, recimo, štajaznam, fudbalski menadžer, opet bi ostao jedan od nekolicine najvažnijih balkanskih pisaca s kraja dvadesetog i s početka dvadeset i prvog stoljeća.
komentiraj (0) * ispiši * #
Danilo Kis
Užasi logora i med poezije
Grobnica za Borisa Davidoviča, briljantna i prelijepa knjiga Danila Kiša, jest zasigurno najbolja zbirka priča južnoslavenskih književnosti i jedna od najboljih svjetskih knjiga dvadesetog stoljeća. Sedam poglavlja jedne zajedničke povesti bila su korak od sedam milja za balkansku, evropsku i svjetsku literaturu
Pitali su jednom prilikom novinari Zorana Ćirića, pisca iz Niša i jednu od najživopisnijih suvremenih književnih pojava istočno od Drine, zašto je jednu svoju priču posvetio Danilu Kišu. Ćirićev nam odgovor valja citirati: "Posvećena mu je zato što su ga njegovi netalentovani sledbenici do te mere kanonizovali da ljudi zaboravljaju da je on demonski pisac. Posthumno su ga uštrojili. Važno je da se on iščupa iz akademskih kandži, jer se tek sada oseća eho književnog bunta i prevratničke uloge koju je odigrao. To jedno vrlo važno istorijsko 'ne', koje je vrlo tiho rekao, tek sada se čuje. I eho prelazi u bučnu muziku nalik rokenrolu. Međutim, s obzirom na svetački, spomenarsko-spomenički odnos prema njemu, gde se ljudi predstavljaju kao 'nosioci Kišove spomenice 77-87', Kiš će izgubiti mlađu publiku. Zato mi je važno da ovi mlađi čitaju Kiša bez opterećenja, ne kao klasika i akademika, već kao rasnog majstora, neprilagođenog i zajebanog."
Da, kako bolje u dva pridjeva opisati Danila Kiša? On je zbilja bio neprilagođen i zajeban.
Podmuklo delovanje biografije: Danilo Kiš (1935-1989) Biografija i bibliografija Danila Kiša su dobro poznate: rođen je u Subotici, otac žrtva holokausta, odrastanje na Cetinju, studij i boemija u Beogradu, zaposlenje na francuskim sveučilištima, joyceovsko progonstvo i smrt u Parizu. Četrnaest svezaka njegovih sabranih djela su definitivno najvažnije i najljepše knjige koje je na nekom južnoslavenskom jeziku napisao pisac rođen u dvadesetom stoljeću.
U knjizi Čas lobotomije Svetislav Jovanov će lijepo, poetično i pomalo kišovski sažeti biografiju velikog pisca. "Rođen u bašti (Vrtu?) iz pepela. Odrastao na sumnjivoj transverzali Subotica - Novi Sad - Kerkabarabaš - Cetinje, poznatijoj kao magical place. Najraniji jad: prizivanje književnog junaka iz senki Aušvica. Diplomirao kao prvi student na katedri za opštu književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu, ali nije primljen na istu katedru za asistenta. Povukao se na Mansardu (Bordo - Pariz - Lil - Beograd) i posvetio stilskim vežbama. Nakon što mu je iscurio Peščanik, opredeljuje se za unutrašnju dekoraciju istorije (preuređenje Grobnica). Preboleo smrt gospodina Goluže i ostalih ljubitelja melanholije ruskog pejzaža. Okončava u radikalnom enciklopedizmu, kao svirač na lauti i vlasnik jedne ćudljive answering machine. Londonski dnevnik The Times pokušao da mu se, u ciničnom nekrologu, oduži za sve aluzije o knjigama kraljeva i čeličnim zubima."
Evropski krug kredom Književni put Danila Kiša započeo je sa dva kratka romana objavljena u jednom tomu. Mansardu i Psalam 44 sam Kiš je vrlo često navodio kao svojevrsnu metaforu cjelokupnog njegovog djela: Mansarda, naime, najavljuje njegove metafizičke, a Psalam 44 historijske književne opsesije.
Tri knjige koje su uslijedile: Rani jadi, Bašta, pepeo te Peščanik, predstavljale su svojevrsnu trilogiju o odrastanju, Bildungsroman, porodični ciklus, odnosno - kako je Kiš više volio - cirkus. U ovim knjigama, a naročito u Peščaniku, metafizičke i historijske opsesije se miješaju. Očeva smrt u nacističkom logoru obilježila je čitav Kišov život, a uz pomoć svog istančanog moralnog osjećanja Kiš je u fenomenu koncentracionih logora prepoznao krucijalnu temu dvadesetog stoljeća.
Grobnicu za Borisa Davidoviča porodila je, po Kišovom iskazu, opsesivna ideja da on kao suvremenik dva sistema opresije (fašizma i staljinizma) ima svojevrsnu moralnu obavezu da piše o oba. Dodatni povod bila je blaziranost zapadnjačkih salonskih ljevičara i njihovo nevjerovanje u autentična svjedočanstva o sibirskim logorima. Književno majstorstvo Danila Kiša učinilo je najviše od nemogućeg, u njegovoj se prozi - po riječima jedne kritičarke - užasi logora pretvaraju u med poezije.
Uz pomoć brojnih dokumentarnih svjedočanstava, od kojih je najvažnija knjiga Karla Štajnera 7.000 dana u Sibiru, te književno genijalnog opreznog domišljanja, Danilo Kiš je stvorio autentično remek-djelo, jednu od najljepših i najvažnijih zbirki priča u cjelokupnoj svjetskoj književnosti. Načinivši tematski evropski krug kredom i unošenjem historičnosti u pripovjedački model koji se obično naziva borgesovskim, Danilo Kiš je zauvijek promijenio pejzaž svih južnoslavenskih književnosti.
Od tog juna mjeseca 1976. godine, kad je Grobnica za Borisa Davidoviča objavljena, ništa više nije bilo isto, to je ona simbolična tačka književnog bunta i prevratništva. Od nedostižnog i stravičnog časa vavilonske pometnje preko Krmače koja proždire svoj okot i Mehaničkih lavova do priče o boljševičkom Hamletu kojeg je tri decenije poslije smrti uskrsla zapadna buržoaska štampa željna spletki i senzacija te naravoučenija koje kaže da za pisanje nisu dovoljna samo muda, Kiš je napisao knjigu u kojoj su estetsko i moralno združeni u savršen i bezgrešan amalgam.
Cijela ona afera oko takozvanog plagijata predstavljala je zapravo tek agoniju jednog staromodnog, anahronog i dozlaboga dosadnog književnog mediokritetskog kružoka čiju je ideologiju Kiš "razvalio" još ranije u svojim čuvenim razmatranjima o nacionalizmu. Sam Kiš je u nekoliko intervjua izrazio žaljenje zbog činjenice da su mnogi, čak i blagonakloni čitatelji, Grobnicu za Borisa Davidoviča čitali kao svojevrsno otkriće o postojanju sovjetskih logora, a ne kao maestralan artefakt. Danas, međutim, kad je staljinizam na smetlištu historije, novim je mladim čitateljima lakše uživati u literarnoj genijalnosti Kišovoj, ne zaboravljajući, naravno, visokomoralni aspekt cijele knjige.
Uostalom, upravo je Danilo Kiš riječ poetika pisao kao po-etika. Perfekcija Kišovog jezika, sugestivnost njegovog tona, njegov filigranski izbrušen stil, sve je to primijetio i jedan od najvećih pjesnika dvadesetog stoljeća, nobelovac Josif Brodski, a baš u pogovoru za Grobnicu za Borisa Davidoviča: "Vladanje jezikom jedva može da se shvati kao zaštita u našem preduzimljivom vijeku; ali ono bar stvara mogućnost da se reaguje, bez čega su ljudi primorani da ostanu robovi svojih iskustava (…) Danilo Kiš jednostavno nagovještava da je literatura jedino sredstvo koje nam stoji na raspolaganju za spoznaju fenomena čija veličina, inače, dovodi do utrnuća naših čula i izmiče našem poimanju."
Čas anatomije Treba reći i da je u obranu Grobnice za Borisa Davidoviča i svog književnog postupka Danilo Kiš napisao Čas anatomije, u isto vrijeme najbolju poetičku knjigu koju je ikada objavio neki južnoslavenski pisac i jedno od najbriljantnijih i najefektnijih polemičkih štiva napisanih na južnoslavenskim jezicima. U pravu je Mihajlo Pantić kada kaže: "Čitajući Čas anatomije - govorim to bez straha od neoprezne generalizacije - oni koji su se, Kišovim rečima, spremali da, posle njega, krenu u veliku avanturu pisanja, učili su se osnovnom stavu svog poziva - dostojanstvu, sumnji, svetom pravu na odbranu i samotumačenje vlastitog dela, intelektualnoj nepokolebljivosti, potrebi da se protivreči i sebi i drugima, angažmanu koji nikada ne sme da bude u službi bilo čega i bilo koga, jer u tom slučaju postaje sopstvena karikatura."
Sve što je u novijim južnoslavenskim književnostima, što bi rekao Bela Hamvas, lijepo, veliko, ozbiljno, ugodno, čisto - potiče od Danila Kiša. Feral Tribune njegova djela gotovo programski objavljuje, Aleš Debeljak ga naziva svojim balkanskim učiteljem, Aleksandar Hemon će ga u svakoj prilici istaknuti kao vlastiti uzor.
Makar je Kiš redovito govorio kako mu posthumna slava ništa ne znači i kako - po Heineovim riječima - više voli zagrljaj jedne zahvalne čitateljke od svih mogućih posmrtnih počasti, on si je svojim djelom podigao spomenik od bronze trajniji. Danas će Kiša pokatkad citirati i različiti manji i veći nacionalisti i kao pozivati se na njega, no ni to mu ne može štetiti. Kiš je onaj koji je u svojim knjigama ostavio nešto od dobrote, nešto od saznanja. U svom eseju o Danilu Kišu, a u kontekstu opsade Sarajeva, Susan Sontag kaže: "Djelo Danila Kiša čuva čast književnosti."
komentiraj (0) * ispiši * #
12
nedjelja
lipanj
2005
Marijan Benes
Marijan Beneš, bokser kojem se malo ko usudio izaći na megdan
Ring zamijenio nalivperom
Marijan Beneš bokser je za kojeg kažu da mu se malo ko usudio izaći na megdan, čovjek koji je u zlatno vrijeme jugoslovenskog boksa osvajao najsjanije domaće i svjetske medalje i koji je na prostorima bivše zemlje važio za neprevaziđenog nokautera.
Bokser koji nikada nije nekog ozbiljnije povrijedio, ali koji je ceh toga platio sa 26 puta polomljenim prstima na rukama, podlakticom, te ostao slijep na jedno oko poslije meča sa Sandijem Torezom u Zenici.
Na domaćoj sceni Beneš je osvojio sve što se moglo osvojiti. Bio je devetostruki republički prvak BiH, četiri puta šampion Jugoslavije, pobjednik "Meča šampiona", osvajač "Zlatnog gonga", "Čelične pesnice", "Oskara". Blistao je i na svjetskoj pozornici. Amaterski prvak Evrope postao je 1973, kada je zajedno sa pokojnim Bisićem, Kostićem, braćom Palom i drugim prvotimcima banjolučke Slavije osvojio i klupsko prvenstvo Jugoslavije.
OTJERAN IZ RODNOG GRADA
Privatni život Marijana Beneša, kako sam kaže, sada po svemu liči na život drugih ljudi. Razveden je i ima troje djece - tri kćerke: Žanu, Marijanu i Mariju. Od 1995. godine, kada se vratio u Banju Luku, živi sam.
"Morao sam otići iz Banje Luke, grada koji volim više od bilo čega na svijetu. U toku rata imao sam problema sa neljudima, tjerali su me, okrenuli leđa. Banja Luka je postala nešto što ona zapravo nije, manjina je zavladala i otrovala većinu. Kao kad u more mlijeka baciš nešto prljavo i onda se sve mlijeko pokvari. Ali zasigurno znam da ovdje i sada ima više dobrih nego loših ljudi", kaže Beneš.
Od milion prijatelja koje sam imao, dodaje Marijan, nije ostao nijedan.
"Pravi prijatelji se razlikuju od poznanika. Imao sam mnogo prijatelja, ogroman broj onih koje sam iz pepala podigao, kojima sam udahnuo novi život, upoznao sa ljudima. Nema više nijednog, svi su mi leđa okrenuli", žalostivo govori Marijan.
Za sebe kaže da nije pesimista i da ne pada lako pod ucjene, te da je veliki borac koji nikada nije uprljao obraz ni pred Srbima ni pred Hrvatima, ni Bošnjacima.
O svom državljanstvu i on i prijatelji sa kojima provodi vrijeme kratko kažu - Jugoslavija.
"Tito je neprevaziđen, nema mu ravnog. Moja zemlja je Jugoslavija, a moj grad Banja Luka , najbolja zemlja i najljepši grad na zemaljskoj kugli. Imao sam ponudu da u Španiji radim u bokserskom klubu za tri hiljade evra. Pokušao sam i morao sam da se vratim", govori Beneš.
Trenutno ima, ističe on, da sasvim pristojno živim, da se pojede, popije i kad zatreba pomogne drugom.
"Živim jedan normalan život. Ujutro ustanem, doručkujem i dođem u lokalni kafić da sa prijateljima Mladenom, Ilijom i Markom popijem kafu, prošetam gradom i nakon ručka idem na trening. Onda, poslije podne pišem pjesme koje su mi gotovo zamijenile boks. Objavio sam jednu knjigu poezije pod nazivom 'Druga strana medalje', ali osim nje imam i desetak neobjavljenih", priča Marijan.
ČOVJEK JE ČOVJEKU BOG
Kad bi opet mogao, banjolučki bokser bi svoj život proživio isto kao i ovaj, isti plemeniti sport i pjesme. Jedino bi, kako kaže, pažljivije birao prijatelje.
Za boks kaže da je zaista plemenit sport, ali, ističe, ne zbog toga što je humano udarati i lomiti u ringu, nego zato što je plemenito to ne koristiti na ulici.
"Istina, mnogo puta sam se tukao, pogotovo u vrijeme kad sam bio vlasnik kafane. Ali nikad nisam prvi uvrijedio i odgovorno tvrdim da za pedeset i četiri godine života nikad nisam prvi udario.
Samo jednom je, kaže, dobio batina i to kad su ga devetorica zbog djevojke pretukla u parku "Petar Kočić".
"Djevojka od jednog mangupčića je trzala na mene i on je poslao ljude da me pretuku. To je bilo 1969. godine i tad su mi polomili arkadu. Kasnije sam ih hvatao i odrađivao jednog po jednog. Poslednjeg sam uhvatio pet godina poslije na igranci u KAB-u", priča Beneš.
Kaže da je za ponovni ulazak u ring prekasno i da to više ne bi imalo smisla.
"Istina, ja se osjećam jako dobro, mogao bih opet da boksujem, ali to sada radim samo za sebe i radi održavanja forme. Osim toga, sadašnji boks u ovom gradu nije kao što je nekada bio i dok god su ovakvi ljudi u Slaviji, neće ni biti bolji", smatra Beneš.
Za Slaviju sam, dodaje, sve dao, i zdravlje i trud, a dobio sam svega sedam mjeseci radnog staža.
"Neću da razmišljam o stvarima koje me čine nesrećnim. Recimo, umjesto da razmišljam o ekonomiji, koja je inače najveći lopov u svakom pogledu, radije ću prošetati bivšom Ulicom maršala Tita, to mi je omiljena ulica, i uživati u onom što imam i što jesam", ističe Beneš.
Kaže da svoje troje djece jako voli i da se nada da će naći životnu saputnicu.
"Ne planiram da starost dočekam sam i smatram da svako vrijeme nosi svoje vrijeme. Žena ima, samo treba prepoznati pravu", govori Beneš.
Osim ekonomije, Marijan ne voli ni politiku, a ni religija, ovakva kakva je sada, nije mu baš bliska.
"Bog je na zemlji, među ljudima i sve je na ovom svijetu. Čovjek je čovjeku bog i onako kako daješ tako ti se vraća. Najvažnija je ljudska dobrota i đavo nije ono što se misli, već je đavo kad nekog ostaviš gladnim ili prevariš čovjeka", tvrdi Marijan.
Na kraju ostaje nostalgija za bivšom Jugom, čije boje je sa puno ljubavi branio. Petokraka se vijorila mnogo puta dok je stajao na pobedničkom postolju.
Nijedan profesionalni meč nisam htio odboksovati bez himne "Hej, Slaveni" i zastave Jugoslavije, dodaje bokser Marijan Beneš.
M. KREMENOVIĆ
Banja Lukom Vrbas voda teče
stari pjesnik za nju reče
da je žena da bi vila bila
da je vila najljepša bi bila.
Šehitluci na visokom brijegu
junak steže zastavu na stijegu
na kamenoj kuli od kamena bijega
uklesana na njoj junačka sudbina.
Gornji Šeher u suncu se kupa
slavuj i ševa tu pjevaju skupa
Kastel kula istoriju zbori
'mjesto ljudi kamenje govori
Banja Luko najljepša u Bosni
Krajišnici mladi i ponosni
tebe vole u srcu te nose
Banja Luko s tobom se ponose.
komentiraj (1) * ispiši * #
07
utorak
lipanj
2005
Branimir Stulic
JOŠ NEŠTO O DRUGOJ NAJVAŽNIJOJ STVARI NA SVIJETU
piše:
Branimir
Štulić
Iako se nogomet i u staro doba igrao
Po ovim pravilima se naganja stočetrdeset
Godina dok mu pojedinci dolaze u žižu tek
Zadnjih pedeset točnije od petog svjetskog prvenstva
U Švicarskoj pošto znamo ono što znamo otuda
Desetoricu obično biramo i svaki je od tę
Desetorice nešto fudbalu u miraz donio
A osmoricu sam čak vlastitim očima gledao
Prvi je Puškaš njegov doprinos upravo to što je
Prva zvijezda bio drugi je di Stefano (il je
To moguće kasnije Sivori vrag bi znao) dakle
Njegova osobina sve živo i volej iz zraka
Sa dvadesetpet metara čuvar ne bi ni trepnuo
Očima treći i četvrti su Pele i Garinča
Prethodni je dokazao kako se može prijeći
U protivničkom šesnaestercu svih deset igrača
I pogodak zabiti a potonji da i ljudi sa
Iks nogama mogu ne samo driblati već i brzo
Trčati (što znači dvije lijeve noge imati)
Peti je Šekularac do njega ni jedan fudbaler
Nije cipele novčanicama brisao unatoč
Činjenici da je za najvećeg driblera međ svima
Njima važio šesti je Pit Best on je pak toliko
Na Bitlse ličio da mu nitko iz obrane ne
Bi odoljeti mogao sedmi je Krojf on bi loptu
Ustavljao i nogom iza noge prebacivao
Osmi je Maradona živi dokaz što dobijate
Kad nekom loptu umjesto cucle date ktome mali
Sa jakim nogama bolid pravi taj je mogao sâm
Igrati znači čeka loptu na dvadeset metara
Od svog gola onda je pedeset metara u punom
Trku vuče i pritom svakog ko mu se ispriječi
Pređe da bi sve to okončao rezanim udarcem
Sa trideset metara deveti je Marko van Basten
On je volio glavom sa šesnaest metara šajbe
Davati al u padu i tjemenom znači natraške
Deseti je Erik Kantona poslije njega su svi
Dizali kragne na majicama uspravno do neba
Meni osobno je najdraži Jari Litmanen bio
Dok je centarfora igrao on bi posle pobjede
Reda radi zastavicom mahao isto ko Fidel
Kastro premda se ovaj inače košarkom bavio
komentiraj (2) * ispiši * #