30

subota

listopad

2004

Neuhvatljiv, ili - skandalozan?
Sl. VUčKOVIć 29.10.2004, 17:51:04

U OBIMNOM književnom opusu Andrea Žida ostalo je sedam drama, dramatizacija Kafkinog “Procesa”, nekoliko filmskih scenarija... Neretko su njegove farse, pripovetke, eseji, pa i “Kovači lažnog novca”, inspirisali na adaptacije.

Pa, ipak, teško da je ikada ijedno dramsko delo, prema Židovom, doživelo značajniji uspeh. “Kovači” su, koliko se zna, ostali nesnimljeni, iako su pretočeni u scenario (Fred Majton i Barbara Vort, 1948). Tokom osamdesetih, zagrebačke grupe Kokolemoko i Kugla glumište kombinovale su ih sa jednom Pinterovim “Gluvim kelnerom” i igrali pod naslovom “Ormita Makarunada”. Dramatizovani “Imoralist”, sa džejmsom Dinom u ulozi mladog Arapina, igran je tri meseca u pozorištu Rojal, 1954. godine, tu i tamo nađe se trag još nekoj izvedenoj drami i to je, manje-više sve...

I ovdašnje iskustvo sa Židom kritika je obeležila kao debakl. U Ateljeu 212, februara 1967. godine, u dramatizaciji i režiji glumca Slobodana Aligrudića, izvedena je premijera “Loše okovanog Prometeja”. Songove je pisao pevač Tihomir Petrović, koji je u predstavi imao ulogu Juče i danas. Prometej je bio Rastko Tadić, Zevs Dragoslav Ilić, Kelner Rastislav Jović, Damokles Božidar Pavićević Longa...

“Sve ono što je bila teatarska nadgradnja teksta, pokazalo je da je taj traktat nemoguće obući u scensko ruho. Bubnjar, plesači, pjevači, mnogobrojne ekshibicije glumaca, sve je to vrlo tankim nitima obavijalo Prometeja. Osnovno je izostalo: Aligrudićeva interpretacija Židovih misli...”, pisala je ljerka Krelijus u “Vjesniku”. Kritičaru “Novosti” Žarku Jovanoviću je “sve to, u konačnom zbiru, delovalo kruto, suvo i veštački”.

Ali, više nego “potpuno bezrazložni pozorišni čin”, dokrajčio je Petar Volk, kao “u svemu nedostupan razumnom čoveku”! Taj, “snobovski skandal”, na koji se odlučio “jedan talentovani mladi glumac”, po njemu, ličio je na “bežanje od sopstvene ličnosti u neodgovornost, jer noćna posuda na proscenijumu i ritualno skidanje pantalona - teško da u sebi imaju nečeg eksperimentalnog, ukoliko se pod tim ne podrazumeva scensko oslobađanje neukusa... Ovakve ambiciozne diletantske perverzije nastaju usled potpunog odsustva osećanja za ono što je suštinsko u traganju za novim vrednostima. Aligrudić je uz to rediteljski analfabeta... Kamo sreće da je on imao svog orlića i malo savesti - nikada se ne bi rodilo ovo scensko nedonošče koje negira sve ono što je mukotrpno urađeno u ovoj popularnoj kući...”

Tako je okončano naše oprobavanje sa Židom. Predstava je izdržala samo pet izvođenja i posle mesec dana skinuta je sa repertoara. Nesrećan izbor dela, prevremeni eksperiment, ili nemoć da se dosegne Židova misaona potka i kvalitet njegove slobode? Ili sve to - u Beogradu koji se tada široko otvarao prema svetu i u pozorištu iz kojeg je, upravo zahvaljujući stvaralačkim slobodama, te, 1967. godine, nastao BITEF?

Daleko od toga da Žid nije prepoznavao predstavljačku umetnost. Dramska hermetičnost njegovih dela, kako proznih, tako i scenskih, proizlazila je donekle iz njegove ličnosti, nesputane da otvoreno - do kontroverzi - deklariše polna, ideološka i estetska opredeljenja. U kontekstu “njegovog vremena”, s druge strane, u predstavljačkoj umetnosti Francuske, posebno filmu, nastajao je novi talas, ne bez izvesnih zasluga i samog Žida. Taj uticaj toliko se širio, da je čak u Japanu, 1938. godine, režiser Sacuo Jamamoto snimio film po jednoj Židovoj noveli!

On sam, pak, igrao je Autora u filmu “Sutra počinje život” Nikola Vedrea, 1949. Nije, nažalost, sačuvano mnogo materijala o tome, ali je ipak poznata impozantna “podela” ove dokumentarne drame: Žan-Pjer Omon, kao čovek današnjice, Le Korbizije (Arhitekt), Andre Labart (čovek sutrašnjice), Danijel Lagaš (Psihijatar), Pablo Pikaso (Umetnik), Žan Rostan (Biolog), Žan-Pol Sartr (Egzistencijalist)...! U kasnijoj, američkoj verziji (1952) film je trajao čak 86 minuta!

Prvi put je na filmu Žid igrao još 1932. godine (“Fani”), prema scenariju Marsela Panjoa, a u režiji Marka Alegrea, kojeg je usvojio, putovao s njim u Kongo i izvesno vreme održavao “nežnu vezu”. Posle Židove smrti, 1952. godine, Alegre je snimio film “Sa Andreom Židom”, u kojem su dokumentarne zapise o piscu, bogatili, između ostalih, Žan Luj Baro, Žan Desaj, Žerar Filip (Narator, glas), Rože Vadim (upravo ga je Žid upoznao sa tada 16-godišnjom, budućom suprugom, Brižit Bardo, koja se već pojavljivala u više Alegreovih filmova), Pol Valeri...
Žid je, prema svojoj noveli “Pastoralna simfonija”, 1946. godine snimio film (rimejk tog dela nastao je 1955. godine, kao “Sevdigim sendin”), a 15 godina kasnije, Žan-Pol Ru snima Tijerijevu adaptaciju Židove novele “Izabela” kao - televizijsku dramu!


Židov pogled na život

“Umetnost je saradnja Boga i umetnika i, što manje uradi umetnik, tim bolje.”

“Veruj onima koji tragaju za istinom. Sumnjaj u one koji je nađu.”

"Usudi se budeš ono što jesi."

"Radi i bori se i nikada ne prihvataj zlo koje ne možeš da promeniš."

<< Arhiva >>