OSTATI CIST U PRLJAVOM SVIJETU !!!

Četiri godine nakon što se s romanom Derviš i smrt uspeo na književni Olimp, Meša Selimović je objavio Tvrđavu, briljantan roman što je po nekim mišljenjima i bolji od glasovitog prethodnika. Riječ je o romanu koji je u odnosu na Derviš i smrt jednostavniji i nekako lakši. Ako je Derviš - po riječima samog autora - bio oratorij, onda je Tvrđava sonata.
Meša Selimović: "Život ovog naroda je glad, krv, muka; bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj"

Milorad Pavić je u jednoj biografskoj bilješci zapisao kako je do romana Hazarski rečnik bio najnepoznatiji pisac u ondašnjoj Jugoslaviji, da bi nakon publiciranja ovog romana postao - najpoznatiji. Mogao bi se ovaj aforizam mutatis mutandis komotno primijeniti i na Mešu Selimovića. Do romana Derviš i smrt nikome nije izgledalo da Meša Selimović spada među najvažnije pisce tadašnje SFRJ, no odmah nakon što je ovaj roman objavljen, stvari su se potpuno promijenile. Selimović osvaja faktički sve važne onodobne jugoslavenske književne nagrade, a grupa kolega-pisaca čak ga je nominirala i za Nobelovu nagradu. Bila je to za Selimovića zasigurno sasvim nova situacija: njegov se novi roman željno iščekivao, a očekivanja su bila iznimno velika. Godine 1970. objavljena je Tvrđava, a očekivanja su zadovoljena, pa čak i nadmašena - Selimović je dokazao da nije pisac jedne knjige.

Bašeskija Tvrđavu je izvorno inspirisao isti onaj autor o kojem je Sidran napisao jednu od svojih najslavnijih pjesama. Riječ je, naravno, o skromnom Mula-Mustafi, što druge želje nema već/ tiho da bude, i još tiše ode, kad dođe čas, o Bašeskiji. Sam Selimović je prvo izdanje Tvrđave opremio slijedećom bilješkom po naslovom Piščeva napomena: "Tvrđava, roman, napisan u vremenu od 1967. do 1970. Ovo je trebalo da bude roman o Mula Mustafi Bašeskiji. Odatle dosta imena i podataka iz njegove hronike. Ali dok sam pisao, nametnule su mi se druge ličnosti, naročito Ahmet Šabo, Mahmut Neretljak i Šehaga Sočo. Prva glava je u početku (u prvoj verziji) napisana kao ispovijest Mula Ibrahimova, poslije sam sve prenio na Ahmeta Šabu. Tvrđava je pandan Dervišu i smrti. Tvrđava je svaki čovjek, svaka zajednica, svaka država, svaka ideologija. Glavni junak romana, Ahmet Šabo, želi da nađe most do drugih ljudi, da izađe iz tvrđave, jer zna, razdvaja nas i uništava mržnja, održaće nas samo ljubav, ili makar vjera da je mogućno ma kakvo sporazumijevanje među pojedincima i zajednicom. Vođen tom vjerom i željom, on ostaje vedar i moralno čist. (…)"

Zanimljiva je ovdje Selimovićeva autorska komparacija svoja dva velika djela. Tvrđava je po njemu, dakle, pandan (po Klaiću - stvar koja se može staviti uz bok drugih stvari; što spada uz nešto; par, drug, "slika i prilika", nešto jednako, isto) romanu Derviš i smrt. Ovom frazom kao da je naslućen dio sudbine ovog djela. Zbilja se najčešće o Dervišu i o Tvrđavi govori u paru, gotovo kao da je riječ o dijelovima istog ciklusa, o nastavcima. A ipak, mada je riječ o romanima iz kojih se zrcali slična vizija svijeta, oni se suštinski razlikuju. Tiče se ta razlika i književnog postupka i atmosfere i filozofije. U Dervišu i smrti, recimo, poglavlja nemaju naslova, no svako se otvara motom iz Kur'ana. Devetnaest poglavlja Tvrđave imaju vlastite naslove - poglavlja u Tvrđavi su znatno samostalnija, a ta je labavost strukture zapravo vrlo moderna. Čvršće strukturirani Derviš i smrt čita se u svojevrsnom grču svečane ozbiljnosti, dok Tvrđavu karakteriziraju i specifičan gorki humor te nekakav melange nade i optimizma što se odupire egzistencijalističkoj strepnji.

Isto tako, Tvrđava je, usprkos svemu, "vedriji" roman: u Dervišu je smrt besmisao kao i život, dok Tvrđava smisao nudi u ljubavi (kraj pretposljednjeg poglavlja Tvrđave kao da je direktna antiteza čuvenom kraju Derviša i smrti: "Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život."), a životna linija vodilja Ahmeta Šabe jest ono što negdje ističe upravo Meša Selimović: ostati neuprljan u jednom prljavom svijetu.

Metafizički zavičaj U jednom obimnom novinskom razgovoru Selimović je kazao one poznate riječi: "Bosna je moja velika stalna ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi: Bosna je u meni, kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva vezanog za ovaj kraj, iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje."

Lijepo je u nekom eseju o Tvrđavi kazano kako Selimović u ovoj knjizi Bosnu uzdiže do metafizičkog zavičaja. Komentirajući to, Midhat Begić veli: "Tvrđava sa svom svojom historijsko-hroničarskom gustinom i realizmom govori o najegzotičnijoj Bosni bez trunka egzotizma." Ima tu zbilja prelijepih pasaža: od malog eseja o mahalskim ženama ("Te obične mahalske žene su pronašle tajnu spokojstva, ne tražeći je. Sve ih raduje, ništa te ne iznenađuje, ne žele nemoguće, dobro su dok im ne staneš na žulj, zubate ako ih povrijediš, ogovaraju ali ne zavide suviše, jezičave su ali će pomoći svakome u nevolji, znaju da je život težak ali ne plaču zbog toga, i uvijek će iščeprkati ponešto što je u njemu lijepo, a lijepo im je jednostavno, behar u bašti, kahva na brdu, svadbeno veselje u mahali, razgovori, dugi razgovori, kad sve govore odjednom, uglas, najčešće pronalazeći u ljudima i stvarima ono što je smiješno.") do magično sugestivnog nabrajanja bosanskih toponima ("Zloselo, Blatište, Crni vir, Paljevina, Glogovac, Gladuš, Vukojebine, Vučjak, Vukovije, Vukovsko, Trnjak, Kukavica, Smrdljak, Zmijanje, Jadovica…").
Mislim da je Borges negdje kazao kako je književnost vijest koja je uvijek aktualna. Masni naslovi na koricama dnevnih novina imaju kraći životni vijek od vinskih mušica, a prava književnost je sposobna sa skoro volšebnom snagom prelaziti vremenske i prostorne barijere. Nema boljih knjiga o opsadi Sarajeva od Camusove Kuge i Austerove U zemlji posljednjih stvari i nema, zapravo, aktualnijeg romana o suvremenom bosanskom poraću od Selimovićeve Tvrđave. Sve je tu: i trulež vlasti, i bijeda malih ljudi, i nacionalizam. Zar ova rečenica koju izgovara Ahmet Šabo ne bi mogla stajati u nekoj današnjoj kolumni: "Život ovog naroda je glad, krv, muka; bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj."? Najcrnje je, zapravo, da bi i tog imaginarnog kolumnistu mogla stići slična kazna kao i Ahmeta Šabu.