11

ponedjeljak

listopad

2004

SARDINIJSKO BESKRAJNO PRIPOVEDANJE GRACIJE DELEDE
Tako je govorila i baka iz provincije
Oskudno formalno obrazovanje - samo četiri razreda osnovne škole - Gracija je nadoknadila dugim, strasnim i ne previše sistematičnim čitanjem. Počela je od biblioteke jednog osiromašenog profesora, ostavljene njenoj tetki zbog neplaćene kirije. Krišom je pisala prozu već sa 11 godina u đačkim sveskama sa linijama, jer se spisateljski zanat smatrao nepriličnim za dobro vaspitane mediteranske devojke

Biografija Gracije Delede, koja je 1927. za svoje pripovedačko majstorstvo dobila Nobelovu nagradu za književnost, nije ni duga ni bogata. Ona i sama na jednom mestu kaže da se njena istorija nalazi u njenim delima. Rođena je 1875. u imućnoj veleposedničkoj porodici u Nuoru, na Sardiniji. Dobro čuvana mezimica završila je samo četiri razreda osnovne škole. Od “višeg obrazovanja” dozvolili su joj jedino da u rodnoj varošici ponovi četvrtu školsku godinu i tako – utvrdi gradivo. Mlada se i udala, roditelji ubrzo imovinski propali, tek da se ne iznevere osnovni stereotipi u biografijama velikih stvaralaca, i od tada je skromno živela u svojoj vili u Rimu. “Usamljena i radna, prostih navika i patrijarhalnog vaspitanja, posvetila je život umetnosti”, kaže jedan njen biograf iz tridesetih godina prošlog veka. Za 60 godina italijanskoj književnosti dala je preko 50 dela.
Ono što nije stekla u školi, nadoknadila je dugim i strasnim čitanjem. Prvu priliku za to pružila joj je biblioteka jednog profesora, ostavljena njenoj tetki za neplaćenu kiriju. Toliko o doprinosu propalih podstanara svetskoj literaturi. Čitala je bez reda i iskustva, a sama počela da piše već sa 11 godina, na sveskama iz osnovne škole. Prve novele (“Skice”) pisala je krišom, jer taj zanat nije priličio dobro vaspitanim provincijskim devojkama. I prvu novelu je mimo znanja roditelja poslala jednom modnom žurnalu, a uredništvo ju je odmah štampalo, potpisanu njenim imenom i prezimenom, među crtežima haljina, šešira, rukava i kragni. Naravno da je potom gorko iskijavala taj veliki greh, a od pisanja ju je potpuno odbila prva kritika, anonimna i nepovoljna. Tek kad joj je isti kritičar poslao jedan pohvalni sonet, da popravi raniji postupak, Gracija je nastavila rad. Prva knjiga donela joj je “ogromnu” nagradu od 50 lira i Gracija Deleda se do starosti sećala plave marame koju je kupila od tog prvog honorara.
Pre njenog prvog romana, koji se pojavio kad je Deleda imala 17 godina, već je štampala tri pripovedačke zbirke: “Zamak sv. Lora” (1889), “Istočna zvezda” (1890) i “Kraljevska ljubav” (1891), pa kad je prvi roman (“Cvet Sardinije”) stigao do čitalaca, njeno ime je već bilo poznato u književnim krugovima. Roman “Poštene duše” doneo joj je i priznanje književne kritike, a veliku popularnost “Elijas Portolu” (1903), koji je i ostao jedna od njenih najboljih knjiga. Romani “Pepeo”, “Čežnja”, “Put zla” i “Naš gospodar” označavaju prelaz ka konciznijoj prozi, ka pisanju sa više životnog iskustva i sa više lirske inspiracije. Prvi njeni radovi bili su uglavnom razrađivanje folklorističkih motiva. U njenim delima i inače dominiraju tragovi narodne usmene umetnosti, koja je kod Delede sva od mešavine fatalizma i hrišćanske bogoslovije ljubavi, epopeja grehova i ispaštanja – sa moralističkim porukama i poukama.
Taj stari sardinijski svet, gladan i siromašan, neguje legende o zakopanom etrurskom blagu i duboko veruje u sve te izmišljotine. Zna samo za pravo jačeg i neprekidni lanac krvne osvete, a boga razumeju kao nemilosrdnog osvetnika. Sve te primitivne priče prostih seljaka, grubih zanatlija, prefriganih trgovaca i činovnika, kristalizovale su se i našle svog pesnika kod Gracije Delede, kao nešto ranije i već uveliko književno etablirano sicilijansko nasleđe kod Đovanija Verge. Kod oboje je rodno ostrvo ceo svet, a svi seljaci, građani, lađari i plemići – različiti po staležu, kulturi i inteligenciji – jednaki su u jednom: neguju fanatizam strasti, kult porodice i pradedovske kuće. To je svet jak u bolu i nesreći, lak u radovanju i dovitljivosti, preduzimljivosti. LJubav pokazuju na grub i brutalan način, ili je uglavnom i ne pokazuju.
Vrlo slična tome je i literatura Gracije Delede. Gotovo svi njeni romani jesu istorije ljubavi. A ljubav kod nje, gotovo po pravilu, ne bira ni vreme, ni mesto, ni stalež, ni priliku, jer se redovno javlja pod uticajem strasnih želja, zbog uzavrele krvi i tajnog drhtanja mesa. Zato se sve uvek i dozlaboga iskomplikuje, kao u južnoameričkim TV serijama, sapunskim operama, a žene su, dabome, ponajčešće žrtve ljubavi - zabranjene, redovno. One uzaludno pokušavaju da se otmu tom osećanju, jer u njemu naslućuju neprijatelja. Ali neminovna sudbina kleta ih pobeđuje. Pa se tako već iz usta jedne devojčice čuje (i čita) da: “ljubav, to je lepa mišolovka, sva od zlata spolja, a unutra - smrt”. A u tu provaliju žene skaču kao opčarane. Svesne posledica, one očajno već unapred trpe, ali se ipak predaju tom bolu i padaju u provaliju, “meku, slanu i gorku, kao more”. NJihova ljubav nije banalna, ali ni platonska nije. NJihova ljubav je zemaljska, čovečanska. One se, dakle, ne zadovoljavaju samo grešnim mislima, one prelaze i na dela. Život Deledinih junaka i junakinja vazda je beznačajan i mali, ali je i duboka i nerazrešiva tajna, isprepletan grskošću pobunjenih i pokornošću pobeđenih. A sve to izjednačeno je u bolu, u smrti, u bogu.
Osnovna sposobnost Gracije Delede u književnoj umetnosti je njena sposobnost pripovedanja, koja često nedostaje i najvećim majstorima proze. Jedan italijanski kritičar dobro je rekao: “Gracija Deleda je pripovedačica od rase, kao kakva stara seljanka.” Kao stari Aleksandar Puškin, koji je svu zahvalnost dugovao i pokazao svojoj staroj baki dadilji, nepismenoj seljanki sa božjim darom pripovedanja.

Đorđe Randelj

MARGINALIJE IZ BIOGRAFIJE
Patetika može i bez tona

* Dok je bila mala, roditelji tada imućni, omogućili su joj da pored francuskog pohađa i kurseve italijanskog, jer je arhaičan sardinijski dijalekt bio bliži starom latinskom nego modernim romanskim jezicima
* Dok su u Gracijinu zabačenu varoš Nuor retki gosti stizali jedino na brdskim konjićima, žene su, po strogim patrijarhalnim pravilima, za njima morale da idu peške
* Po romanu “Pepeo”, tragičnoj priči o mladoj ženi koja izvršava samoubistvo kako ne bi bila na smetnji svom vanbračnom sinu, 1927. godine snimljen je film sa Eleonorom Duze, legendarnom heroinom iz doba kinematografije bez tona
* Sve do udaje izlazila je iz porodične kuće samo kad bi išla na misu u crkvu ili u povremenu šetnju sa proverenim porodičnim “kadrom”
* Nakon venčanja sa Palmirom Madezanijem, za koga se udala tek u 25. godini, život je provela u konzervativnom braku kakva je bila i njena literatura, ali se preselila iz provincijske Sardinije u prestoni Rim, gde je i preminula
* Na banketu zarad dodele Nobelovog priznanja nadbiskup Netan Soderblom, član Švedske akademije rekao je dobitnici: “Poslovicu po kojoj ’Svi putevi vode u Rim’, svojim književnim delom ste dopunili pokazavši da vode - ka ljudskom srcu”

M. Lazović

ZAŠTO BAŠ... Gracija DeledaMuškarci po zanimanju razbojnici

„...U izolovanom sardinijskom okruženju Gracijini pogledi na život razvili su se u nešto jedinstveno bezazleno i primitivno. U njenom Nuoru nije bilo sramota biti razbojnik. “Misliš li”, kaže stara seljanka u jednom od Deledinih romana, “da su razbojnici loši ljudi? E, pa nisi u pravu. Oni su samo ljudi koji moraju da prikažu svoje veštine, i to je sve. U stara vremena muškarci su išli u ratove. Sada više nema ratova, ali muškarci još uvek moraju da se bore. I tako, oni pljačkaju, obijaju, kradu stoku, ne zato da bi činili zlo, već da bi na neki način pokazali svoju sposobnost i snagu.” I tako, razbojnici su narodu bili prilično simpatični. Ako je neki razbojnik uhvaćen i zatvoren, seljaci imaju jednu izreku koja znači da je on “zapao u nevolje”. A kad je pušten na slobodu, nije mu prikačen nikakav žig srama. Ustvari, on se vraća u rodni grad i dočekan je rečima: ’Ovakve nevolje neka se ne dese hiljadu godina!’
Običaj osvete na Sardiniji se poštuje, kao i ljudi ako su izvršili krvnu osvetu nad ubicom svog rođaka. I zaista, odati osvetnika smatra se zločinom. Jedan pisac kaže: „Čak i ako je nagrada za njegovu glavu tri puta veća nego njegova glava, ni jedan jedini čovek u oblasti Nuoro neće ga izdati. Tamo vlada samo jedan zakon: poštuj snagu čoveka i rugaj se društvenoj pravdi.”

<< Arhiva >>