02

subota

listopad

2004

Pozna romansa
Milena AĆIMOVIĆ-IVKOV 01.10.2004, 17:59:22

NASTOJEĆI da u svojim proznim tekstovima oblikuje, najpre, dobru i zanimljivu priču, Danilo Nikolić je i u kratkom romanu "Jesenja svila" ostao dosledan tom spisateljskom opredeljenju i, u osnovi, realističkom postupku pripovedanja. Ali je, u oblikovanje sveta ovog romana, uključio i neke pripovedne postupke koji pokazuju autorovu želju za sažimanje građe i unošenjem čisto lirskih elemenata u njeno oblikovanje.

U samo tematsko središte romana "Jesenja svila" postavljena je priča o sudbinama junaka koji su lišeni bitnih elemenata civilizacijskog ukorenjenja: doma, porodice, lokalnog okruženja i koji se, igrom sudbine i logikom "komedijanta slučaja", krajem minulog veka sreću u priobalnom dunavskom "šumskom raju". Time je Nikolić pokazao da mu savremene i izrazito aktuelne teme, kakve su ratovi i izbeglištvo, ne izmiču peru već da se, naprotiv, ne ustručava da u romanu tematizuje neka od najaktuelnijih pitanja i problema zajedničkog trajanja. Ali se aktuelnim dešavanjima, bez pretpostavljene pozitivističke distance, Danilo Nikolić u ovom romanu bavi se posebnom romansijerski-interpretativnom ambicijom. On nije hroničar ni ilustrator istorijskih previranja, već pripovedač koji u svoju priču unosi one sadržaje i postupke sa kojima ona stiče izrazito estetska svojstva.

"U prostoru koji ima sve odlike pustare" Dušan Dedović, ranije izbegao iz Prizrena, i Javorka Kržc, izbegla iz Belog Manastira, sreću se i emotivno približavaju. Lirsko-sentimentalnu dramatiku njihovog susreta i odnos, u romanu, uverljivo dočarava stalno ukrštanje dve prostorno-vremenske ravni pripovedanja. U jednoj su simultano predstavljeni događaji iz prošlog života - Dušanovog u Metohiji, a Javorkinog u Slavoniji. Iz udaljenih prostora u kutak dunavske prašume opervažene ranojesenjom svilom, Dušan i Javorka donose svoje frustrirajuće životno-emotivno nasleđe. Odlazeći iz Prizrena u kojem su mu ubili oca i zbog čega je, pri bekstvu, njegova žena Vladislava - Lasa ostala nepokretna, a sa kojom ima ćerku iseljenu na Novi Zeland, Dušan nosi gorčinu tragičkog osećanja života. Javorka, koja je u Slavoniji ostavila muža za kojeg sumnja da je, budući da je Hrvat, učestvovao u smaknuću njenog brata i oca, donosi razočaranje i sumnju da se, jednom u životu porušeno, ne može više lako obnavljati. Drugu ravan pripovedanja obrazuju događaji koncentrisani oko razvoja njihove veze koji su, u pojedinim sekvencama, oblikovani sa prilično lirskim, pa i erotskim nabojem. Vođeni i kontrolisani rukom veštog majstora pripovedanja oni, međutim, retko poprimaju patetični ton.

Razvijajući, u središnjem toku romana, u osnovi tragičnu priču o događajima koji su ostavili odlučujući pečat u dušama junaka, njihovom emotivnom biću, Danilo Nikolić u narativnim rukavcima tako oblikuje priču da u njoj budu istaknuti tonovi optimističke vedrine i vitalističke snage. Odnosno da njihova razmišljanja i nastojanja budu, intenzivnije, okrenuta pozitivnom vrednosnom sistemu. To se, najpre, očituje u Dušanovom snoviđenjima, u njegovoj evokaciji trenutaka i dana zajedničke (porodično-familijarne) sreće, kao i u skladno motivisanim postupcima još nekih od markantnih likova romana: Blagojevićevog zaveta i Đuhecove dobrohotnosti.

Konstantno dočaravana pozicija stvarnog sa izmaštanim, plemenitih nastojanja junaka sa determinisanim silama mehanizma istorije, navodi na zaključak da je Danilo Nikolić u oblikovanju karaktera svojih junaka jednaku pažnju posvećivao i onom što je nevidelno, a delatno u psihološkom smislu, kao i onome što se odigrava na tragičkoj pozornici. To je za posledicu imalo afirmaciju sentimentalnog tona kojim je najvećma i određena intonacija u romanu. Zbog toga se na pozorju junaci, skoro uvek, pojavljuju kontrasno obeleženi. Najpre onim što sada jesu i imaju, a potom onim što su nekad imali i bili. Otuda njihovo stalno nastojanje da se, ma koliko to bivalo iluzorno, njihovi razdešeni životi i sudbine vrate u prostore zapamćene harmonije.

Po okončanju pozne romanse, Dušan odlazi kod ćerke da umre u dalekoj zemlji, a Javorka se vraća mužu uverena da je jedan (ona sluti presudan) deo njegovog života i angažovanja od nje pomno sakriven. Tako se junaci ovog Nikolićevog romana, spojeni epizodom koja ih je trajno obeležila i oko koje je izgrađena njegova sižejna okosnica, konačno rastaju da ižive vlastite sudbine.

Dajući u ovom romanu reprezentativno ostvarenje, utoliko što su u njega ugrađena njegova najdominantnija poetička i tematska nastojanja, Danilo Nikolić je, uglavnom ostao na stilskom i značenjskom nivou svojih ranijih proza. U odnosu na njegove prethodne romane "Jesenja svila" čini se najkomunikativnijim i (ne u doslovnom smislu) najčitljivijim. Priča koja je postavljena u njegovu tematsku osnovu a koja je uokvirena, možda i suvišnim, prološko-epiloškim meditativnim partijama, ispričana je majstorski: kratkim, jezgrovitim, slikovitim rečenicama, sugestivnim opisima i misaono produbljenim dijalozima mada, mora se priznati, i sa izvesnom tezom sračunatom na pomalo "suzni" čitalački odziv.


IZGUBLJENI ZAVIČAJ

TEMA izgubljenog zavičaja u pripovetkama i romanima Danila Nikolića (1926) jedna je od najdominantijih. Ona je lajtmotivski ponavljana i varirana u većini Nikolićevih romana koji su, što nije čest slučaj u našoj novijoj književnosti, svi objavljeni u poslednjih nešto više od deset godina.

<< Arhiva >>