02

subota

listopad

2004

Vladimir Arsenijević
Roman nastao od crteža
Knjiga „Išmail“ je svojevrsna novela pisca Vladimira Arsenijevića obogaćena crtežima Aleksandra Zografa. Ili možda treba reći obrnuto. No, u svakom slučaju delo je nastalo u izvesnoj interaktivnoj komunikaciji kojoj su se priključili Borivoj Radaković i Svebor Midžić.

Govoreći o tome kako je sve krenulso i kako je „Išmail“ nastao Vladimir Arsenijević za „Blic“ kaže:
„Cela stvar je krenula od jedne ponude koju je Zograf dobio od francuskog izdavača koji ima ediciju ‘Blek is bjutiful’. Naime, angažuje se ilustrator i pisac. A suprotno uobičajenom pristupu ilustrator nacrta nešto a potom pisac piše inspirisan crtežom. Zatim ilustrator eventualno docrta nešto, i tako u krug. Shodno tome, Zograf je meni poslao crtež ali onda su se stvari razgranale pa smo rešili da se, nezavisno od tog francuskog izdavača, upustimo u projekat. To je jedan interesantan proces, jer ilustracija inspiriše tekst i obrnuto. Imamo tu još dva saradnika: Borivoj Radaković je pisao lik Drageca, železničara iz Zagorja. Sjajno je uradio te dijaloge. Zatim, pošto se priča bavi nekim suštinskim pitanjima u umetnosti, uključili smo Svebora Midžića, teoretičara umetnosti iz Beograda koji je pisao lik meksičkog teoretičara umetnosti. Dakle, centralana tačka knjige je taj, da kažem, konceptualni umetnik Išmail.

Šta je ključna teza te zanimljive grupe autora?
- Knjiga je smeštena u sedamdesete godine. Pre svih ovih, vrlo inspirativnih događanja, devedesetih. Ruku na srce, vrlo intenzivno sam se bavio devedesetim - da mi je toga preko glave. Ovo je knjiga čija se radnja odvija u vreme pre Titove smrti. Odnosno, u neko već mitsko doba. Kamerno je postavljena, a fabula se dešava u toku jednog dana. Sve zajedno imamo 5 likova, a priča teče oko parastosa Išmailu. Narator je njegov nećak koji bi što-šta hteo ali mu ne ide od ruke. Tu su neke tetke, železničar i tako dalje. Knjiga ima jasno određenu dramsku radnju, a jedno od pitanja u knjizi je problem učešća umetnika u svom, umetničkom delu. Na primer, koliko daleko treba ići.

Koliko?
- Ovde se smrt i samoubistvo postavljaju kao izvestan ultimativni nivo umetničkog dela. Naravno, ono što je umetnost za spoljni svet često predstavlja čisto, neizdrživo ludilo za uzak porodični krug. I to je ono mesto gde se prelamaju nivoi u romanu. Kako se ono što je Išmail radio doživljava u spoljnom svetu, a kakav je to uticaj vršilo na najuži porodični krug.

Nije li činjenica je da život s umetnikom nikad nije lak?
- Mislim da je upravo to ono što je postavljeno kao teza u ovoj knjizi. To je roman koji je pisan jezikom petnaestogodišnjaka. Trudio sam se da na neki način oživim ono što je žargon kraja sedemdietih. Međutim, to je i roman o samoći. Pank je u Beogradu počeo 1980. Pre toga uopšte takvih stvari nije bilo. Postojali su možda pojedinci koji su se nešto trudili. I te energije su se sakupile 1980. - kada se SKC otvorio - i sve je grunulo: koncerti, izložbe, razna druga događanja. Godina 1979. je i u mom sećanju ostala kao vreme praznine i samoće. I u „Išmailu“ pišemo o klincu koji je već stasao za razne stvari, koji sav bridi od potencijala, ali koji je sam. On ima neki bend koji postoji samo u njegovim mislima, pravi fanzin koji nikada nije napravljen, čak i govori nekim jezikom koji nije njegov, trudi se da bude panker... A zapravo živi kao ona klasična srednja klasa titovog vremena: babe, tetke, uredan život, redovni ručkovi i večere, škole... Velika je disproporcija između sveta u njegovoj glavi i onog u realnosti.

Obećavate neuobičajenu promociju, šta ona zapravo podrazumeva?
- Između ostalog, tri kratka filma, od 3 do 5 minuta, pomoću kojih će knjiga biti predstavljena. Čitav program će voditi Uroš Đurić, učestvovaće Zografg, Radaković, ja ...Postoji jedan ozbiljan razlog: mi smo stasali u istom vremenu, a ovo je knjiga koja govori o tom vremenu. Nije ovo nostalgično vraćanje u vreme naše mladosti, možda tek da se na neki interesantan način zajednički proanalizira. Čitao sam neki tekst pre par dana kako razni izdavači pokušavaju nešto da urade od tih promocija ali je to ipak dosadno i kontraproduktivno za književnost. Ne mislim da su promocije šteta za književnost.Naprotiv! Jer, literatura nije sveta krava koja treba da se pojavljuje kao vrlo dosadna. Uvek postoji neki interesantan način da se predstavi i najklasičnije delo.

Tatjana Nježić

<< Arhiva >>