ponedjeljak, 29.08.2016.

iš ! ti, babo jedna !



Isprešetao svim ručnicima, obilazio oko mene, prijetio se i dizao glavu, a sve u nadi da ću se napokon prestati izležavati u njegovom dvorištu i pred njegovim kućnim pragom.
- 16:07 - Reci nešto (22) - Print - #

petak, 26.08.2016.

pretpovijesna kokoš i ja

- 12:51 - Reci nešto (33) - Print - #

srijeda, 24.08.2016.

dan trinaesti ( 13. )

Eto, stigao je i dan povratka.
Imamo pred sobom nešto više od 500 kilometara.
Ne znam što bih o tome mislila, a bolje mi je da ne mislim ništa.
Do sada sam zaista u vožnji uživala i nisam se umarala.
Ovo smatram izazovom.

Auto je poprilično rasterećen. Hrane više nemamo, sve što smo nosile da podijelimo, podijelile smo.
Zadnje sjedalo je gotovo prazno, pa se veselim što ćemo, napokon, normalno putovati.
Mislim, barem sam se tome nadala ...

- Jel bi mogle ponijeti sintisajzer ? - pita Mela.
- A što ne bi mogle, kažem ja, i odmah skužim da sam nešto krivo rekla.
Al opet, pomislim si, ne može biti tako grozno ... dok nisam ugledala Melu i Seku kako nose to čudo od metra i pol, teškog ko sam vrag, skupa sa pripadajućim nogarima i još nekakvom daskom !



Pored stvari u autu, nema šanse da stane ...
Jedino ako ...
Ok, dobro, iskrcam sve van, spustim siceve, pokrcamo stvari natrag i uguramo to čudo poprijeko unutra.
Mela ga zamota u plahtu, fiksiramo to sve nekako ... al nju gura jedan ćošak u leđa i nema baš mjesta za sjedenje kao prije.
- Da se ne bi slučajno žalila ! - zaprijetim joj
Jedva vidim vam kroz zadnju šajbu.



i jedva zatvaram gepek.



Krećemo prema Šibeniku gdje ulazimo na autocestu, ali nam nedugo za tim pažnju odvuče odmorište s pogledom na Skradin. To ne možemo propustiti, kao zadnji touch na cijelo putovanje.



Odmaramo od, sad već, ne znam čega,



pa krećemo dalje ... Zadar, pogled na Tulove grede,



tunel Sveti Rok, pa kroz Liku, pogled na Zir,



do Bosiljeva.
Vrijeme je sve lošije. Pred Rijekom počne takva kišurina da sam jedva vidjela kud idem.



Odustale smo od planirane posjete Fužinama i ručku od žabljih krakova.
Prođemo tunel Učku i sunce zasije.
Sad smo već doma.



Bilo je ovo nezaboravno iskustvo.
Zahvaljujemo svima koji su nam olakšali putovanje, razveselili nas susretom i pomogli u snalaženju.
White Lilith, nisan el Diablu, kako ti kupusu,
malo ti malo ja, B-612 i Nisi.

Za Vas ...

- 08:11 - Reci nešto (27) - Print - #

utorak, 23.08.2016.

dan dvanaesti ( 12. )

Sinoć je pao dogovor da sutradan krećemo za Split.
Lijepo smo se naspavale, sa zahvalnošću izljubile i izgrlile B-612, zahvalile mu na gostoprimstvu i krenule put Starog Grada.
Parkirale se u red, zaključale auto i krenule u izvidnicu.
O da ! I u trajektnoj luci ima dućana !
Obavile, ne smin reći šta, pa kupile sendviče da ne ogladnimo na trajektu, popile kavu i već je bilo vrijeme za ukrcaj.
Ogroman brod, parking na tri etaže. Ulazimo među prvima i smjeste nas na samo dno.



Zaljepljene za bok broda. Melu bole leđa ( prije pol ure, dok je probala sandale, nije se žalila ) pa se jedva iskobelja van na vozačevu stranu.
Popnemo se na najvišu palubu,



i čekamo polazak.
Dite Bure i Kamena skroz je ukočena. Stenje kako god se pomakne i traži na klupici najudobniji položaj.
Odjednom, ugleda zgodnog (zgooooodnog) časnika i vrcon k njemu: ( Sa zanimanjem slušam kako umilno mijenja glas i kako trepće. )
- Dobar dan. Imate li, molin vas, na brodu doktora?
- Imamo. Što vam treba?
- Ukočila san se i jako me boli.
- Ja vas potpuno razumijem. Prije nekoliko dana i ja sam bio ukočen. ( Ma nemoj mi reć ! )
- Imate li kakvu tabletu?
- Mi vam na brodu samo reanimiramo i zaustavljamo krvarenje. Možemo vam dati samo morfij.
( Skoro je pala u nesvijest samo da je reanimira. )
- Morfij? A joj, nisan do toga još došla ...
I vrati se Mela na klupu.
- Si ga vidila, a ? - pita me.
- Mislim da su ga vidjele sve žene na brodu - kažem, a Melica se čini malko bolje.
Smješka se.







Baš lijepa plovidba.
Za dva sata stižemo u Split.





Već imamo dogovor s Nisom i Kupusom

Nisi sam se baš jako veselila. U kontaktu smo punih osam godina i ovo je prvi put da se vidimo.
Preslatka crnokosa curička, vedra i vesela. Prepoznala je ona mene, kaže po pramenu crvene kose koju je vidjela u gužvi.
Smijem objaviti samo sliku salate.



Salata je znakovita jer je barem trideset puta Nisi ispala iz vrećice.
Nisam čak ni sigurna da je bila jestiva kad ju je donijela doma.

Sačekamo i Kupusa, pa nas odvedu u Geto.
Tu smo, pak, zaružili satima !



No dobro, ne baš tu, ali na jednom krasnom mjestu ...



Mela se raspameti kad shvati da je Krašova trgovina i nakon trideset godina na istom mjestu. Odjuri i kupi hrpu čokoladnih bonbona. Žvačemo čokoladu, čavrljamo, smijemo se i baš guštamo.







Sutra nas još čeka kraj putovanja, to jest povratak doma, sve u jednom potezu.
Autoputem kojeg se Mela boji kao vraga.
Ali, već nam je pomalo dosta svega, umorne smo i pune dojmova.
Palimo makinu i idemo ponovno Seki put Unešića.
- 07:36 - Reci nešto (21) - Print - #

ponedjeljak, 22.08.2016.

dan jedanaesti ( 11. )

Danas B-612 kuha ručak. Jelo se zove "Mamina piletina".
Dobila sam zadatak da bilježim korake i prenesem recept.
Pa evo:



Trebamo:
- pileći file narezan na tanko,
- narezanu gaudu,
- pršut,
- kiselo vrhnje,
- majonezu i njoke za prilog.

Nauljite tepsiju, pa slažete na dno filete pilećeg filea,



pa ploške sira,



pa tanko narezan pršut



i sve zalijete kiselim vrhnjem.



Sve dobro zapačete u pećnici.
U međuvremenu skuhate njoke i začinite ih majonezom. Dodate kao prilog piletini.



Kuharu smo zahvalile i rekle da se slobodno može otići malo okupati jer je zaslužio.





Ne, nismo se vezale za ovaj lanac da ne bi potonule ...





More mi je djelovalo privlačno, iako je bilo poprilično hladno, a kad ja kažem da je hladno, onda mi vjerujte na riječ.

Nakon kupanjca, B-612 provozao nas je tunelom Pitve - Zavala. Rekao je da ne možemo otići s otoka, a da to ne vidimo.
Tunel je dvosmjeran, ali morate poštivati semafor.





Tunel iznutra izgleda kao da se vozite rudnikom i baš je dojmljiv. Baš, baš !

Odlazimo u grad Hvar.
Koji je, usput budi rečeno, bezobrazno, ali BE-ZO-BRA-ZNO skup !

























Mela mi se jako umorila i više joj se ništa neda, skroz se srodila sa svojom fjaka majicom,



pa nas B-612 ukrca u auto



i proveze kroz hvarske zidine.









Putem natrag odlučimo da sutradan idemo za Split.
B-612, hvala ti na gostoprimstvu i vremenu koje si nam posvetio.
Jedino, žao nam je što nismo upoznale i tvog prijatelja Nenada.
- 07:23 - Reci nešto (15) - Print - #

nedjelja, 21.08.2016.

dan deseti ( 10. )

O buđenju ranom zorom, čupanju trave i izradi košarica čitali ste kod Mele.
Umjesto toga, ispričati ću vam što sam naučila raditi od lavande.
B-612 nas je odveo u polje požeti lavandu.



U polju se nalazi kućica slična istarskim kažunima.



Stabljike sa cvijetom očistite od listića





i vežete čvrsto špagom u buket. Odmah ispod cvijeta, pa stabljike prebacujete preko cvijetića.



Pokušate sasvim prekriti cvijet stapkama.



Kad ste sve stabljike iskoristili, ponovno čvrsto vežete špagom ispod loptice koju ste dobili i još povežete stabljike.



Ja bi to bila motala cili dan,





al nas je B-612 upitao bi li nas malo poveo u obilazak otoka, pa smo se odmah složile.
Vozimo se otokom i uživamo u panorami.
Stižemo u Stari Grad taman kad zaključimo da moram kupiti nekakve sitnice za poklone.
Ja se odmah zalijepim za ovaj mirisni štand,



a Mela se zalijepi uz motore ovim riječima:
- Franjo je sigurno motorist !



Još malo švrljamo gradom,





odemo pogledati rodnu kuću Petra Hektorovića,





poslikamo lijepe detalje.







Već polako pada noć, a mi se uputimo prema Jelsi.
Meni se taj mali gradić jako svidio.















Nas dvije baš uživamo,











Isprid ove crkve mali je trg i na našu veliku radost vidimo djecu kako igraju nogomet. Doleti Meli lopta na nogu, a ona spuca ravno u gol. Viču djeca: Messi, Messi i daju joj 5 rukom, a ona cvjeta od ponosa.
(Ovo sam morala napisat jer ako joj ovo ne pomogne, neće ništa.)

Ono što je mene najviše razveselio, spomenik je tovaru !
Meni jedne od najdražih životinja.



- 09:47 - Reci nešto (31) - Print - #

subota, 20.08.2016.

dan deveti ( 9. )

Teta Luca je plakala, ja sam plakala, a Dite Bure i Kamena nas je obje tješilo.
Treba krenuti dalje.
Vrijeme je jako tmurno i samo što se kiša nije srondala.
Odbijam se obući u duge hlače i rukave, jer "ništa mi neće ovi dan pokvarit" !
S pogledom na Baćinska jezera, putujemo put Ploča.



Tu smo se svađale:
- Neretva, kaže Mela.
- Jezero, kažem ja.
- Vidiš da teče, opet će Mela.
- Ma to puše, vičem ja.



Stižemo taman s kišom.





Nego, prije nego nastavim, da vam ispričam priču o parkingu.
Gužve su svuda. Auta i ljudi ko u priči, al nas dvi, gdje god smo doše, u koji god grad smo ušle, u koju god trajektnu luku i pristanište, uvijek, baš uvijek je jedno jedino parkirno mjesto čekalo nas. I to na najbližoj mogućoj lokaciji na kojoj želimo biti.
Nismo kružile i tražile, nismo se ni pomučile gdje bi se parkirale, nismo čak ni mislile o tome, kako smo stigle, tako smo samo "uplovile" na parkirno mjesto.
To nam je bilo toliko zabavno i toliko čudno, da smo se svaki put kao dvije bedače cerile na sreću koju imamo.
Sad više nisam sigrna jel sreća prati hrabre ili one bedaste ?
Malo sam i zabrinuta oko ovog odgovora ...

No dakle, stigle mi u Ploče.
Pijemo kavu i smrzavamo se.
Pronađemo dućan s hranom i nakupujemo klope za gladnu godinu.
Odem po auto, pa ga dovezem na parking šoping centra. Toliko mi je hladno da se bojim da se ne prehladim i uništim si putovanje. Mela je već prije obukla duge hlače i maju s dugim rukavima, a ja još uvijek glumatam.
Na koncu, dok ona trpa vrećice s hranom u nepostojeći prazan prostor u autu, ja se ipak odlučim obući.
Skidam haljinu na sred parkinga i prekopavam torbu u potrazi za trenerkom.
Jedan mi čova namiguje. Na prvu pomislim da je Obadzo, ali ovaj nije tako zgodan kao Obi. ( Jesi čuo ti ! )
Jako, jako, jako mi je žao što se nismo sreli. Upoznali smo se prije nekih 7-8 godina i sad sam se baš veselila .
No eto, nije bilo suđeno.
Lako smo pronašle Drvenik i trajektnu luku.
I dok smo čekale, jednoj se pušilo, drugoj piškilo, pa dok smo to obavile, obje smo pokisle. Hlače mokre do koljena !
Sjedimo u autu, zamotane u deke i gledamo kišu.





Em ti takvu sreću, kažem Meli, zamotanoj u deku,



pa prvi put u životu idem na najtopliji otok na Jadranu, a smrzavam se ko ona stvar !
Dođe mi da plačem od muke. E, al nije to još ništa. Trajekt, ljubi ga Zvonka, nema nikakvog zaklona, pa tako, bura nosi onu kišurinu svuda naokolo.
Ja se umotala u deku, sve po spisku i kiši i vremenu i buri i sreći takvoj !



Ajd, recite, pa jel ovo liči na ljetovanje na Hvaru ?



A ono, palo mi na pamet: kud ove dvije nogom kroče, tu sunce više ne sija !
Mela, prijateljice moja draga, već me drugi put spašavaš od sigurnog smrzavanja !



Nego, prije nego sam krenula na put, kaže meni moj sin:
- Pazi kad budeš išla autom na trajekt, moraš ići ukoso, pa u rikverc, jer inače nećeš moći izaći van.
Znam da me zeza, pokušaj zbunjivanja mu nije uspio, dok ...



Zbilja su me tako navodili da se parkiram okomito na sve druge aute i zbilja sam morala u rikverc da bih mogla izaći !
Poslala sam sinu ovu fotku, a dijete mi je reklo:
- Pa jesam ti lijepo rekao ?
( Obratiti pažnju na toalet papir na šoferšajbi. )



Plovimo mi tako, kiša stala, puše hladan vjetar, meni se plače, Mela od nervoze pali jednu za drugom, ja bi sladoled za utjehu, al mi ledeno za njega ...
Odjednom ugledam svjetionik,



ugledam obale otoka Hvara,



ugledam sunce kako se polako probija kroz oblake i raspoloženje mi se vrati.



Krenemo iz Sućuraja na Hvaru, kad cesta naglo ušla u se, a ispred nas prometni znak sličan ovome ,



samo što je pisalo 17, 5 km.
Šaltam 2.3.,2.3.,2.3.,2.3.,2.,3.,2.3.,2.3.,2.3.,2.3,2.,3.,2.3.,2.3.,2.3.,2.3,2.,3.,2.3.,2.3.,2.3.,2.3, 2.,3.,2.3.,2.3.,2.3.,2.3, 2.,3.,2.3.,2.3.,2.3.,2.3; malo proširenjce, pa stanemo poslikat i pojest mesni doručak; pa opet 2.,3.,2.3.,2.3.,2.3.,2.3,2.,3.,2.3.,2.3.,2.3.,2.3,2.,3.,2.3.,2.3.,2.3.,2.3,2.,3.,2.3.,2.3.,2.3.,2.3, 2.,3.,2.3.,2.3.,2.3.,2.3; u je**ate dolazi kamion, kud sad ? Rikverc, pa 1.,2.,3.2.,3.,2.3.,2.3.,2.3.,2.3,2.,3.,2.3.,2.3.,2.3.,2.3, 2.,3.,2.3.,2.3.,2.3.,2.3... ne daj Bože malko neoprezno skrenuti kotačem u desno, jer lako završite u nečijem polju metar niže.



Ali ljudi, otok miriše na lavandu i origano, na sol i mažuran i sve je tako mirno i zeleno, zrak čist ...
Kad li, eto znaka na kojem piše Zastražišće i našeg domaćina B-612 koji nas čeka.
Iskrcavamo stvari iz auta, pa nas B-612 zabrinuto upita:
- Koliko ono vi ostajete ... ?
- Dok ti ne dosadimo, kažemo u glas.
- Toliko dugo ?

Švrljamo selom,







No dobro, puše bura i hladno je. Nije me ni Vela Stiniva baš privlačila da se bacim u more.





Obiđemo crkvu svetog Nikole,



malenu, staru crkvicu svete Barbare,



i onu svetog Antona na samoj obali.



Poslikamo krasne detalje ...











i počnemo osjećati umor od ovog dugog i uzbudljivog dana.
- 07:00 - Reci nešto (16) - Print - #

petak, 19.08.2016.

dan osmi ( 8. )

Dan odmora ?
Može !
Švrljanje po Makarskoj u ugodnoj pratnji ?
Može !
Malo šopingiranja ?
Može !



Odšećemo do rive



i naručimo si kavu s pogledom na more.



I zbilja, natpis na vrećici šećera kao naručen ...



Pitam Melu jel izvršava jedini zadatak koji sam joj dala, a to je pisati imena mjesta kroz koja prolazimo i zanimljivosti koje su nam se dogodile putem.
Kaže da nema vremena za to i da je u blokiću jedino početna kilometraža (40850 km ) koju sam ja zapisala kad smo krenule.
Natjeram je da izvadi blok i piše.



Napisala je: "Zvonki nije upalio auto" i rekla:
- Ne da mi se više.
- A jel ti se da šopingirati ?
- E, to mi se da.
- Onda sačekajmo malo ti malo ja, pa će nas ona malo provodati mjestom.
Gledam, prilazi nam nasmješena djevojčica, mislim, žena u najboljim godinama, ali izgleda kao djevojčica.
Smijem se i ja njoj i odmah znam tko je !
Izgubimo se u čavrljanju još sat-dva, a onda krenemo u obilazak ...











pa kroz kale gledamo na Biokovo.





Ja sam pokušala šarmirati jedinog galeba na kojeg sam naišla,



al se ova mala nije dala odlipiti od njega ! Em ti takvu sriću !
( Što dublje u Dalmaciju, to i mene puca ikavica ! )

Onda nas je Mela bez riječi odvukla u trgovinu s haljinama ...
I sve ostalo je povijest.
Ma šalim se ! Rekla je da vam moram pokazati što si je kupila za iduće maškare.





Mala voli uniforme, ha ?
Franjo, Franjo, imaš li epolete, nah*ba si !



Kupila si je majicu na kojoj piše "fjaka" , pa ako je netko nešto i pita, samo mu okrene dupe.
Evo i objašnjenja:



A onda Mela zaželi da se odemo okupati.



Pa dobro, ideja se i meni svidjela ...



dok nismo došle do plaže !



A gle, nema te sile koja bi me natjerala da se ovdje guram za pol kvadrata prašine na koji bih stavila ručnik !
NE - MA !
Ali moja je prija našla kvadratni decimetar praznog prostora na koji nije ni dupe mogla položiti !
I dok se ona točala, malo ti malo ja i ja uživale smo u hladu, ćakulale, promatrale mladost i uživale.
- 07:39 - Reci nešto (35) - Print - #

četvrtak, 18.08.2016.

dan sedmi ( 7. )

Cijelo jutro odmaramo. Teta Luce nas tetoši ko malu dicu.
Stiglo i podne, a meni crv ne da mira. Išla bi nekud. Pa nisam došla ovako daleko da sjedim u kući i odmaram !
Pitam tetu Lucu ima li još štogod zanimljivo za vidjeti u blizini, a ona spomene Etno selo, slapove Kravice i slapove Koćuša.
Za sve to, opet teba u Hercegovinu, preko Biokova, naravno.
Mela odbija poslušnost, a ja kažem da idem s njom ili bez nje.
E, tu sam je dobila, pa se poslušno spremila i mi krenemo. Sad već poznajemo put, pa teta Luce uživa u bezbrižnoj vožnji.

Ovoga puta je na carini bila mirna i dobra. Pretpostavljam da nije ponovno htjela terapiju "pogled s Biokova".
Etno selo je nešto bliže od Međugorja.



Lijepo uređen kompleks.













Kamene kućice u kojima se predstavljaju stari obrti,
Šetamo naokolo, kad teta Luce prepozna Melinog daljnjeg rođaka koji živi u Australiji.
Kako je svijet mali !





Nađemo i kućicu sa bezbroj končanih haljina u koju se ja uvalim i ne izlazim, dok sve nisam probala, a Mela, sa sjajem u očima, razgledava torbe.
Jedva sam je svrnila. (Možete primijetit da sam i ja pokupila koju dalmatinsku rič, na što sam jako ponosna.)



Isti takvi bungalovi u kojima možete prespavati.



Veliki, rustikalni restoran gdje smo se okrijepile uz poslugu konobara obučenih u hercegovačku nošnju.
Baš, baš lijepo.
Nedaleko Etno sela nalaze se slapovi Kravice koji su i Melu i mene ostavili bez teksta.







Uslikah i pastrvu ...



Usput, posjetile smo i slapove Koćuša, gdje caruju patkice.









Već pomalo umorne, ali pune dojmova, osnažene šumom i svježinom vode, vratimo se u Makarsku i odlučimo da je osmi dan, dan odmora.
O pričama tete Luce - legende, ne smijem vam reći ni slova, Mela mi je strogo zabranila: " Priče su moje. Da se ne bi usudila da ih prepričaš !!! " - rekla mi je.
Eto šutim ko zalivena, al smijem reći da me vilica boljela od smijeha.
- 08:00 - Reci nešto (23) - Print - #

srijeda, 17.08.2016.

dan šesti ( 6. )

Teta Luce je odlučila nadoknaditi sve izgubljeno vrijeme i posvetiti se Meli ovih par dana koliko god je to bilo moguće.
Osim što je danonoćno nakuhavala sva Melina omiljena jela, zaključila je da je Meli važna duhovna obnova, pa je odlučila povesti nas u Međugorje.
Baš smo se obja tome razveselile, jer nismo nikada bile.
Otprilike smo znale što možemo očekivati.
Odlazak u Hercegovinu zahtijeva prelazak Biokova, što je mene posebno veselilo, a Melu zgrožavalo.
Vijugava cestica kojom vrlo oprezno treba voziti. Ima dva-tri proširenja da čovjek uživa u panorami, ali mi Mela, strašljivica jedna, nije dala stati.
Pametno sam posnimila gdje je proširenje na najvišoj točki Biokova ...no, o tome nešto kasnije.
Usput prođemo Vrgorcem i poslikamo kip Tina Ujevića,



Tinovu kulu,



i crkvicu.



Eto nas na granici. Mela pita:
- Oćel nas ovaj pritresat ?
Ja cariniku pružim osobne iskaznice kroz prozor, al on samo mahne rukom nek idemo.
- Oću da me ovaj pritrese !
- Ma neće Mela. Vidi tri babe u autu. Što da pretrese ?
- Oće kad se budemo vraćale, vidićeš ti !

Stigosmo u svetište.



Gužva, vrućina, žamor.
Na bini žena prepričava svoj životni put, plače, jedva govori, ima knedlu u grlu. Priča talijanski, a neko pored nje, prevodi za publiku. Ljudi u gledalištu plješću i daju snagu da priču nastavi. Priznajem, za mene previše. Osim toga, ja se rasplačem za tren, a ne želim cmoljiti.



Teta Luca zastane da posluša, al je Mela vuče na drugu stranu.
Uđemo u crkvu. Pomolimo se i krenemo dalje.
Pomolimo se i pred Gospinim kipom.
Poželim uvijek i uvijek i stalno, jednu jedinu želju.
Samo nju i imam.



Prošetamo se duž ulice na kojoj je desetine štandova s prigodnom robom.
Ogrlice, narukvice, kape, šeširi, magnetići, križevi, kipovi, krunice, anđeli, šalice, vaze, privjesci, sve prigodno tematski.









U cijeloj toj gunguli kiča, pronađem prekrasne anđele, pa kupim Meli, teti Luci, prijateljicama i kolegicama.



I eto nas ponovno na granici. Pružam osobne, kad čuješ Melu, obraća se cariniku:
- Mogli bi nas pritrest, svašta smo nakupovale.
On se uljudno nasmiješi i mahne rukom da prođemo.
Kad, evo nje opet:
- Jeste vi mene čuli šta san van ja rekla ?
Carinik se pravi da ne čuje.
Ja krenem, sve u nadi da će ušutjeti, a ona bi se svađala:
- Pa oću da me pritrese ! Iman ja valjda pravo na to ?!
Pa se žali cijelim putem na loš tretman. Skroz do Biokova.
A ja si mislim, e, sad ćeš prestati, ne zvala se ja Zvonka !
I zaustavim se.
Na jednom od onih proširenja s kojih puca očaravajući pogled !











Mela ušuti, stane iza auta i gleda sa sigurne udaljenosti.
- Daj, priđi da vidiš ovu ljepotu, kažem joj.
- Ma, ja sam to sve već vidla, odmahne rukom i sjedne natrag u auto.
Bitno da je zaboravila na carinika !

Spustimo se u Makarsku, izljubimo tetu Lucu i odemo spavati.
Mislim, neki su spavali, a neki baš i nisu ...
- 08:32 - Reci nešto (22) - Print - #

utorak, 16.08.2016.

dan peti ( 5. )

Ovo je post o mukama na putovanju.
Naime, Mela hrče.
Al ne onako, fino, potiho da prede.
Mela HRČE !
I sad, ne bi to bio problem da nismo spavale uglavnom u istoj sobi.
Najčešće i u istom krevetu.

Tako smo budile jedna drugu barem desetak puta na noć.
Ona mene hrkanjem, ja nju zato što hrče.
Na koncu sam se premjestila u krevetu naopačke, da se pomaknem dalje barem metar i pol.
I kod tih buđenja je bilo bisera.
Izjave tipa: "pa kako hrčem kad sam budna, a nečujem se ?!"

Ili, ja je probudim, a ona pita:
- Jel hrčem ?
- Ma jok, kažem ja.
- Pa šta je onda ?
Al sve onako bunovno, uopće ne kuži da je budna ni što priča.
Najzanimljivije od svega je to, da ni ne završi rečenicu, već pada u san i trenutno počinje hrkati.
Na koncu sam je snimala. Ne znam hoće li se čuti, ali morala sam imati dokazni materijal, kao prilog mojim mukama.



Uglavnom, nakon ovako uzbudljivih noći, svejedno je bilo kamo ćemo krenuti.
Ovoga jutra grah je pao na Split.
Spuštamo se nizbrdo niz Kozjak preko Labina Dalmatinskog i Prgometa.
Kad eto Mele s izjavom: kad dođemo na magistralu, bit će problem uključiti se na cestu. Imaš lijevo skretanje.
Naime, moja prijateljica nikada, ali NIKADA ne skreće lijevo. Vozi okolo - naokolo, ali lijevo ne skreće.
Najprije me zabrinula, ali kad smo stigle na zabrinjavajuće skretanje, stvorio se spasonosni semafor, pa Mela nije doživjela slom živaca, kao nekoliko puta tokom vožnje: kad sam vozila preblizu sredini ceste, kad sam vozila preblizu ruba ceste, kad sam brzinu digla na 70 km/h, kad sam preticala kampera koji je vozio na 60 km/h, kad sam trebala skrenuti lijevo, kad sam se trebala uključiti na auto put, kad sam se trebala prestrojiti da skrenem na neko odmorište, kad sam se s odmorišta ponovno priključivala na cestu, kad je pala kiša, kad je kakav kamion prošao pored nas i zatresao mi auto ... jedino se nije bojala dok je jela.
Punih usta nije mogla zanovijetati.

Dakle, s kako ti kupus bile smo u kontaktu cijelo vrijeme. Uputio nas je u šoping centar Joker, jer, kako je rekao, najlakše ćemo ga naći i moći ćemo ostaviti auto na parkingu. Navodno je centar na ulazu u grad.
Naime, reklama za Joker je bilo na svakom rasvjetnom stupu, ali vozi li ga, voli, nikako stići.
Kad čujem Melu:
- Ženo, ti voziš u četiri trake !
- Ne vozim u četiri, neg u jednoj, svojoj.
- Ma na četiri treke smo !!!
- Pa dobro što me sad plašiš ??? Do sada mi je skroz dobro išlo dok nisam znala to što si mi saopćila ! Sad si mi digla paniku ! Pa nikada ni nisam vidjela četiri treke, a kamo li vozila po njima ... ufa ...

Rekla bih da sreća prati bedaste, pa tako i nas, jer zbilja, bez problema nađemo Joker i parkiramo se.
Napokon u okruženju u kojem se osjećam kao doma.



Da, da, jesam. Ne morate ni pitati. šarene sandale ! Moje ! Moje !
To samo zato jer je Mela sjedila u prezadimljenom kafiću u koji sam jedva ušla da si naručim kavu.
Ja sam sjela vani, u hol, zvjerala po izlozima i ... dogodilo se. Što sad !?
To Melino sjedenje u prostoru za pušenje, urodilo je plodom, jer je čavrljala s nekom ženskom koja joj je dala broj taxija, pa smo lijepo pozvale taxi koji nas je odveo u sam centar Splita.
Usput je moja prijateljica pokušala šarmirati taxistu, pravog pravcatog Dalmatinca sa zlatnim lančićem oko vrata.
Kad to nije uspjelo, pitala je, onako usput, jel on zna nekog Franju, al čovjek nije kužio o čemu se radi, pa je zaključila da ga ne poznaje.
I napokon, izađemo iz taxija na tržnici.
Zapnemo odmah za štand s nakitom. Okitimo se.





E, sad možemo u obilazak grada.
Mela voli Split. Mela obožava Split.
A nekako mi se čini da se i meni baš svidio.
Sjele smo na rivu.





Najprije okrepa, a onda start !

























Htjele smo i Grgura za palac primiti, al ga je već držala neka baba.



I sad, čekamo mi da baba izmoli svoje, pa da možemo i mi zaželjeti želju, al baba se primila i ne pušta.
Stojimo mi tako, stojimo, nakupilo se još ljudi njoj iza leđa, a ona još uvijek ne pušta.
- Čuj, dok baba završi, ja bih nešto prigrizla.
- Što ?
- Soparnik. Nikada ga nisam probala.



I tako, žvačući, spustimo se u Dioklecianove podrume.









I konačno, zaželimo željicu ...





u tom lijepom gradu.







Već ponovno umorne od vrućine i gužve, vratimo se na rivu i sačekamo Kupusa.
- Ajde, cure, ispite šta tribate, vodim vas na jedno lipo misto, kaže on, a mi poslušamo.
Još ću vam samo reći da smo fino jeli,



i imali krasan pogled,



Zašto smo se smijali do suza dok su nas ljudi čudno pogledavali, nema veze.
Ako se sretnete s Kupusom, sve će vam biti jasno.
Bilo nam je tako zabavno da smo obećale javiti se i u povratku.
Kupus, hvala ti na druženju.
Ne znam jesu li svi Splićani tako šaljivi i šarmantni, ali ti svakako jesi.

Gotovo je pao mrak kad smo krenule put Makarske.



Melinoj teti Luci već je dosadilo čekati i brinuti se.
Svejedno i hladna večera nam je prijala, a da ne govorim koliko je bilo moje veselje kad sam shvatila da imam svoju sobu.
Samo moju !
Bez Mele !
Teta Luce, ovo vam nikada neću zaboraviti !
- 08:12 - Reci nešto (22) - Print - #

ponedjeljak, 15.08.2016.

dan četvrti ( 4. )

Zijevnem, rastegnem se i pogledam kroz prozor.
Okrenem se i vidim dite bure i kamena koje sliči na upitnik.



Obučete obavezni dress code i bacite se u more.
Odskakućete do prvog kafića i naručite prvu jutarnju kavicu.
Dite bure i kamena još uvijek sliči na upitnik.
Ne može se ispraviti.
Ukočila se.





Švrljate otokom i otkrijete mali dućan sa prirodnim spužvama.
Dite bure i kamena stenje.







A onda, baš toga dana, Gospa od Anđela je i na otoku je proslava. Nakon proslave ide procesija. Ali ne bilo kakva, već procesija brodovima.











Pa se i mi ukrcamo na brod i krećemo na plovidbu po zaljevu.



Krapanj - ljubav na prvi pogled.



Lili, hvala ti na ovom izuzetnom iskustvu i gostoprimstvu.
Ipak, vrijeme je da zahvalimo domaćinima i krenemo dalje.
Sljedeća destinacija je Šibenik !
Ukrcamo se na brod, mašemo Lili i otoku i za tren smo na drugoj obali.
Pobacamo stvari u auto i krećemo put Šibenika.
Mela daje uputstva kako doći na parking pored autobusne stanice, sparkamo se i krenemo u grad.
Mislim, već jesmo u gradu. Trebamo mjesto za kavu i mjesto na kojem će nas nisan el Diablo naći.





Kad, eto njega, dojuri na vespi, izljubi nas i ... no dobro, ne morate sve znati.
krenemo u obilazak grada. El D zaključi kako šeta s dvi babe.
Jednoj je pedeset, a ova druga još uvijek liči na upitnik.
Želimo vidjeti katedralu, pa nas najprije vodi tamo.









Želim vidjeti staru jezgru, ali Mela neće ni čut. Kad se radi o stepenicama odbija bilo kakvu raspravu i dogovor.Ostaje na trgu, a el D i ja se penjemo ...



penjemo ...



penjemo ...





el D me vuče za ruku uzbrdo ...















pa na koncu Mela zove da u cijeloj staroj jezgri nema ni jednog kioska, a ostala je bez cigara. Umalo da je od muke pokupovala po dućana s haljinama..
Odmorimo se uz sokić.
Već polako pada noć, pa nas dvije sjedamo u auto i pravac Seki, put Unešića.
- 14:23 - Reci nešto (22) - Print - #

nedjelja, 14.08.2016.

dan treći ( 3. )

Cesta zove i avantura se nastavlja !
Uputimo se prema Gračacu, pa put Knina.

Pratilo nas je tmurno nebo, ali je zato bilo ugodno putovati.



Zaustavile smo se iznad Knina. Na vidikovcu s kojeg puca pogled na cijeli grad.



Prolazi žena i pita jel nam se sviđa, a nas dvije potvrđujemo u glas.
Žena pješke ide u Knin, a Mela kaže:
- Bome, ima ona što pješačiti do grada ...
- Da je uzmemo ? - pitam ja.
- A kud ćeš s njom ?
- Pa u Knin.
- Al kud ćeš s njom ?
- Pa u Knin !!!
- Ama, kamo ćeš s njom ? - opet pita Mela.
- Pa do Knina ! - ljutim se ja.
- Al kamo ćeš je staviti kad nam je auto prekrcan ???
- U ... imaš pravo ...
U Kninu sam bila jednom davno, nakon rata, obišla tvrđavu koja još nije bila obnovljena, ali je se živo sjećam.
Sjećam se i pogleda s nje. Oduševio me.
Mela me odmah upozorila da nema šanse da se ona penje na tvrđavu, ali obećala mi je pokazati jedno prelijepo mjesto.
Ne ovo. Ovo baš i nije nešto lijepo ...



Mjesto na kojem izvire Krka, i slap Krčić koji pada u izvor.
Šetnja prema izvoru ...









Podignete pogled na stijene iznad,



a onda ga spustite i ostanete zapanjeni plavo-zeleno-tirkiznom bojom izvora !











Nemoguće je ovdje ne ispucati tisuću fotografija ne bi li uhvatili sve ove boje. Ja sam bila oduševljena bez obzira na to što je slap presušio. Ovako se bolje vidio sam izvor.

Imala sam još želju poslikati tvrđavu iz bilo kojega kuta i to sam učinila.
Ovo je čuvena kninska tvrđava !



Vjerujte mi na riječ.
Sastavilo se nebo sa zemljom, taman što smo sa izvora došetale do auta.
Stale smo uz kraj ceste dok se prolom oblaka malo ne stiša i žvakale sendviče.



A onda polako krenule Seki u Unešić.
Seka se ne želi eksponirati, al evo dokaza da smo u Unešiću bile.



Izljubile Seku, popile kavu, pa zaprašile putem Brodarice.
Ta Brodarica ... to vam je naselje dugačko kao slavonsko selo. Po znaku smo znale da smo u naselje ušle, ali vozi li ga vozi i nikad kraja ...



- Mela, da nazovem White Lilith da je pitam gdje je taj trajekt ?
- Aj zovi ...
Stanem na proširenju kraj ceste, podignem pogled i ugledam znak sa strelicom prema trajektnoj luci.
Neš ti sreće i pameti !
Skrenem tim putem, pa vozim među parkiranim autima. Jedan do drugoga, načičkani, nema mjesta za iglu među njima. Spustim se skroz do pristaništa, kad li jedno parkirno mjesto samo mene čeka !
Fino se "ušetam" u njega i nazovem Lili.
Ona nas uputi gdje da kupimo karte za brod koji samo što nije krenuo.
Brod vozi na Krapanj. Vožnja traje pune tri minute i na otoku nema auta. Mir, mir, ma milina jedna.



Pristanemo i nevjerovatnom odlučnošću krenemo prema Lili koju nikada u životu nismo vidjele. Čak ni na slici.
Al znamo da je to ona ! Izljubimo se, izgrlimo i za minutu smo na njenoj terasi.
Zakoniti peče roštilj, nas tri pričamo kao da se poznajemo cijelu vječnost.
Nakon večere, šetamo otokom ...









Obratite pažnju na mače koje spava u prozoru.







Navečer smo uživale u natjecanju veslačica u nošnjama.



Rekli su nam da u veslanju uvijek pobijedi ona najstarija, jer jedino ona i zna kako se vesla.
A zašto su žene veslale ? Pa zato što su muškarci ronili i vadili spužve, a žene su barkom prelazile na kopno da bi obrađivale njive.

Negdje oko jedanaest sati navečer, palo mi na pamet noćno kupanje.
Uspijem teškom mukom nagovoriti Melu. Učinimo ta tri koraka do mora i ja zaključim da je ledeno. Puše bura i meni se ne da močiti. Al Mela zapliva. I plivala bi ona još da se nije uplašila barke koja je u mraku nije vidjela, pa ju je skoro potopila. Iskobeljala se na mol van i sjela onako mokra na buru.
- Daj se presvuci iz tog mokrog kostima, razboljeti ćeš se.
- Neće meni ništa bit ! JA SAN DITE BURE I KAMENA !
- Ne izmišljaj, nego se obuci i suši kosu.
- A-a neću. Baš mi je lipo friško ovako !
- Kad ti kažeš ...

A onda je i ovom uzbudljivom danu došao kraj ...



- 14:40 - Reci nešto (19) - Print - #

subota, 13.08.2016.

dan drugi ( 2. )

Na ovom se mjestu, čovjek probudi nekako osvježen, naspavan, nasmiješen, veseo i lepršav !
Pogotovo ako mu je baš toga jutra punih 50 godina.



Poželjela sam si na rođendan biti na Velebitu, podno Tulovih greda, s pogledom na more, a kako tata ispunjava sve moje želje, krenuli smo prema Svetom Roku.



Odatle vodi stara cesta preko Velebita.
Vrlo zanimljivu priču o mladom graditelju ove i drugih cesta u ono doba, možete pročitati ovdje.















Pa onda još dalje gdje pogled puca na zadarsko zaleđe,









Odavdje smo se spustili u Obrovac, pa popili kavicu na nesnosnoj vrućini.
U povratku nas je tata odveo da Mela vidi manastir Krupa, koji je smješten na prekrasnom mjestu podno Velebita.



















Naravno da mi ništa nije smjelo promaknuti.



Polako preko mosta,



pa pogled na kanjon Krnjeze.



I dok smo mi tako švrljali, doma se spremala prava, prigodna gozba.
Mama je bila zadužena za to, a poznato je da nakon kotlovine koju ona spremi, ližu se prsti.
Osim mog rođendana, na isti dan i njihova je godišnjica braka. 51.





Ono što me posebno iznenadilo, i naravno, ponovno rasplakalo, jest da je Mela sa sobom ponijela zaleđenu tortu od sira koju je ona napravila i koju mi je servirala nakon ručka.
Na njoj je svjećicama ispisala rođendansku čestitku.







Osim toga, poklonila mi je i album sa slikama svih blogerskih druženja do sada, kao i svih fotkica koje smo okinule nas dvije na nekom od naših druženja. I tu sam cmoljila !



Nakon ručka, otišle smo u potrgu za Vrilom Mudrosti ... i pronašle ga.





Ima li učinka napiti se na ovom vrilu, saznati ćemo ...
Obilazak okoline se nastavio prema Lovincu, pa smo otkrile nekakav puteljak koji vodi prema Ziru.



Mela je poželjela upoznati se s mojim autom, kako ona kaže, zlu ne trebalo, pa je vozila po tom bijelom puteljku, a onda zaključila kako ona to ne zna i nije sigurna, jer auto reagira na svaku malu komandu, a ne kao njen sa zakašnjenjem od pol minute.



Ne moram vam reći koliko mi je ovaj dan bio krasan.
I koliko se pozitivne energije slilo u moje srce.
Hvala tati i mami na ljubavi koju mi daruju svih ovih godina.
Hvala Meli na prijateljstvu.
Volim vas sve !
- 08:39 - Reci nešto (25) - Print - #

četvrtak, 11.08.2016.

dan prvi ( 1. )

U petak navečer spremila sam sve stvari u auto. Oprala ga izvana i unutra. Obrisala prašinu i istresla tepihe, ono što inače radim jednom godišnje, ako i tada. Nakrcala i potrebno i nepotrebno.
Od osam pari sandala koje sam nosila, nisam se izuvala iz onih u kojima sam krenula.
Točno sam znala da će to tako biti, ali, zlu ne trebalo ...



Subota, 4.30 ujutro.
Skuham kavu, napunim termosicu, spremim hranu u mali hladnjak, spremim sve to u auto, sjednem, vežem se, pogledam u retrovizor frizuru, stavim naočale i okrenem ključ ... ... ... okrenem ključ još jednom ... ... ... okrenem ga i treći put ... ... ... auto šuti !!!
Ma ni CVRC da bi napravio ! Ništa ! Muk ! Tišina !
Pa što je sad ???? Neće da upali, ne daje nikakav znak života. Baš nikakav ! A još sinoć, dok sam ga čistila, radio je svirao i bio je sav sretan što ide na put !
5.20 ujutro. Koga zvat u to doba ?
Melu !
- Alo Mela ...
- Jel krećeš ?
- Ne. Auto mi neće upaliti.
- Ma nemoj me zaj****ati ! Aj, čekam te !
- Ozbiljno ti kažem, auto ne pali ...
Sad tu ne smijem napisati što je rekla, jer ja sam fina i ne psujem.
Ispričam joj crni scenarij i Mela zaključi da je akumulator u pitanju.
Što dalje ?
Zakoniti radi, nemam pojma gdje je, sina nema šanse da uspijem probuditi tako rano. Koga zvat ?
Tatu ! Al tata nije doma, neg u Lici. Kako će mi pomoći od tamo ... ?
Niš, zovem tatu, a on se smisli i nazove mog tetka koji je mehaničar. Čovjek dođe za pol ure i potvrdi da je akumulator u pitanju. Al, ne može ništa do osam, kad se otvaraju dućani.
Uzme stari akumulator i ode, a ja se vratim u krevet silno razočarana i tužna.
Moje pomno planirano putovanje prijeti padanjem u vodu !
Svejedno zaspim.
Probudi me zvono na vratima. Izvirim van, još onako pospana i vidim da auto sretno prede !
Hvala tati i T. na ekspresnom rješavanju gorućeg problema !
Jest da kasnim tri sata, ali valjda i to ima neki svoj dublji smisao. Onaj smisao kojeg nikada neću znati, ali u ovom trenutku nije ni važno. Važno je da krećem po Melu.
Stižem k njoj i dočeka me ovo:



Mela potrpa stvari na zadnji sic i napokon krenemo.
U međuvremenu me zove moja Rođo. Hoće, već kad prolazimo kroz Pazin, da mi da rođendanski poklon.
Ok, kažem ja, nazovem te iz Pazina.
Razmotavam poklon i rasplačem se !
- A majku mu ljubim, kaže Rođo, pa ja sam mislila da ću te nasmijati, a ti opet plačeš !
Al ljudi moji, pa kako se na ovo ne bih rasplakala ?
Ne samo da se silno potrudila oko poklona, neg me još i sjetila koliko mi je godina !





Mislim, ovo je bilo tek prvo sentimentalno plakanje u nizu plakanja na ovom putovanju.
Tu je i Mela malko cmoljila. Samo da se zna.
Ionako me svako malo pitala: Pa dobro, šta je sad ?! Zašto sad plačeš ???

I dobro, valjda sad više nema zaustavljanja ... do pet kilometara pred tunelom Učka.
Kolona. Stoji. Ni makac.



Ajmo, još sat i pol mojeg dragocjenog godišnjeg otišlo u vjetar.
Možda ne baš u vjetar, jer smo tih sat i pol pojele hrpu šljiva i pljuckale koštice kroz prozor.
Kako je od ranog jutra sve počelo, činilo se da nikad nigdje nećemo stići, a pogotovo ne tamo kamo smo naumile.
No, napokon, prođosmo i Učku, pa prema Rijeci, nekom novom zaobilaznicom, zaobiđemo svašta nešto i izađemo pred Novim Vinodolskim, kad čuješ Melu:
- Joj, ja bih tako rado vidjela Novi Vinodolski !
- Daj me nemoj sad da ulazim u gužvu, nikad nećemo nikud stići ...
- Ali samo barem malo da prošetamo ...
- Aj mi lijepo reci da ti stanem jer ti se puši, ne prodaji mi te fore s šetanjem kad znam da mrziš šetati !

Dakle, stajele smo bezbroj puta. Za pušenje, za pišanje, za nešto prigrist, za nešto fotkati, za popiti kavu ...
Pred Senjom:
- Hoćeš da stanem da slikamo 45. paralelu ?
- Oću !
Znam da oće, al nije njoj do paralele ...



Odavde do Ekvatora imate 5000 km i do Sjevernog pola 5000 km. Ovisno o tome jel vam se ide lijevo ili desno.
U Senj nismo ulazile, nego smo se, lijepo digle u brda, pa preko Majorije, popele na Vratnik.
Izvor pitke vode nismo slikale jer se baš i nema gdje stati, a ja sam tu vodu pila svake godine kad bi tu prolazila.
Na Vratniku opet stale, jer sam ja htjela fotkati, a Mela je jedva dočekala.





I tako smo uplovile u Liku, pa lijepo preko Otočca,



Ličkog Lešća, Gospića, Medaka, Svetog Roka i Ličkog Cerja, dospjele u Ričice.
Ovo je bio prvi put da sam se sama dovezla u mamino rodno selo i uopće ne znam zašto sam uvijek mislila da je to komplicirano.
Nakon večerice, malo smo prošetale do pruge,





pofotkale rijeku,







obavile foto sešn na mostu ...



Mela na most nije htjela jer je rekla da se boji i da to nju ne bi izdržalo.
To što preko mosta idu auti i što ga još nije odnijela nabujala rijeka, nema veze ...

I došlo je vrijeme za spavanje, a Mela je od uzbuđenja bauljala s cigaretom ispod hrasta, pa su je napali leteći mravi, a ujutro se budila s kokošima. Jel to ona Mela koja spava do podne, prije ručka, poslije ručka, prije jela, nakon jela ???
Nije e ugasila od kad smokrenule, a bogme se nije gasila ni noću !

- 20:50 - Reci nešto (23) - Print - #

utorak, 02.08.2016.

Përshëndetje nga dy prej nesh

- 22:08 - Reci nešto (22) - Print - #

Design @ by:Nisa

< kolovoz, 2016 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (5)
Veljača 2017 (8)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (4)
Studeni 2016 (5)
Listopad 2016 (6)
Rujan 2016 (12)
Kolovoz 2016 (16)
Srpanj 2016 (8)
Lipanj 2016 (5)
Svibanj 2016 (10)
Travanj 2016 (13)
Ožujak 2016 (9)
Veljača 2016 (10)
Siječanj 2016 (15)
Prosinac 2015 (9)
Studeni 2015 (14)
Listopad 2015 (17)
Rujan 2015 (14)
Kolovoz 2015 (13)
Srpanj 2015 (14)
Lipanj 2015 (7)
Svibanj 2015 (6)
Travanj 2015 (9)
Ožujak 2015 (12)
Veljača 2015 (9)
Siječanj 2015 (4)
Prosinac 2014 (6)
Studeni 2014 (8)
Listopad 2014 (6)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (5)
Srpanj 2014 (7)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (8)
Travanj 2014 (10)
Ožujak 2014 (17)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (12)
Prosinac 2013 (20)
Studeni 2013 (14)
Listopad 2013 (11)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (3)

Opis bloga



Ti me najbolje poznaješ:
Imaš vilinska krila i đavolji rep.
Imaš anđeosku aureolu i vampirske zube.
Imaš sjajno srce i demonske roščiće.


sretnimacak66@gmail.com


neki od LCHF recepata preuzeti sa grupe lchf sljedbenici.
Linkovi


Nisa
FreshCaYg
V
Roselina
Crafting Princess
malo ti malo ja
nečmenjanka
Plastik
Lilianke
dado
joca
sjedokosi
šašava mamica
Euro
20 do asa
bellarte
nisan EL DIABLO
hawkeye
mecabg
Simplica
obadzo
Isabel-ručni rad
catwoman
Tina
More ljubavi
Lion Queen
Bookeraj
geomir
apis
Mirela
neverin
Nemezis
križar
Ani ram
primakka
annaboni
B-612
topsicret
sarahB.
pablon
Lastavica
i tu i tamo
durica
Rib@rnica
povuci-potegni
GP-ZG
bocaccio
Okoš Bokoš
modrinaneba
mayday
shadow-of-soul
RandomHeart
walker gjuro
DOMENICO
Mayday
O-da životu!
VladKrvoglad
GMD
Lion Queen
Moja Moda
Mela
Wanda Car
gogoo
toma juda
SarahBernardht
Bolji zalet
Demetra
Dražen
stara teta
dnevnikjednerazvedenice
kako_ti_kupus
semper contra
Just me
Sinister Theatre
kaparoculica
suncokretica
atomski mrav


Guests