| < | rujan, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Web Counter
"Najsretniji su oni koji najrjeđe zadiru u utrobu svojih sjećanja.
Oni izravno žive autentičnu ničim pomućenu sadašnjost.
A ja, koja ispisujem ove stranice, ne znajući što ćete Vi uopće s njima, ja sam tako željna svoje sadašnjosti, zaborava i snova koji su najjače svjedočanstvo o postajanju nade."
Online Users
"Postoji plan da te anđeli ukradu,
il’ bar na čas da te vrate među njih,
jer nekad nebo pravi veliku baladu
i traži rimu za glavni stih.
Postoji put koji namernike bira,
tajnovit drum uvek najboljima sklon,
jer nekad nebo samo crne dirke svira
i traži notu za pravi ton."
mail:
stajdooharica@gmail.com
'' U djetinjstvu i mladosti puno sanjamo i ti snovi mogu utjecati na naše dnevno raspoloženje.
Sjećaš li se kako si posljednjih mjeseci plakala nakon buđenja? Sjedila si za šalicom kave, a suze su ti tiho curile niz obraze.
''Zašto plačeš? '' pitala sam te, a ti bi mi, očajna i ljutita odgovarala: '' Ne znam. ''
U tvojoj dobi toliko toga u sebi moraš dovesti u red, postoje planovi, a planovi uključuju neizvjesnost. ''
NE MOGU BEZ...
• Ljubavi na sve načine
• svoje Obitelji i doma
• svoje 'Platfusfusice' i prijatelja
• Njega
• smijanja
• poljubaca
• zagrljaja i ostalog maženja i paženja
• čokolade
• kompa i Interneta
• mobitela
• svojih mjesta
• glazbe
• svoje emotivnosti
• djeteta u sebi
• svog tajnovitog svijeta i sanjarenja koja se skrivaju u njemu ponekad
• Trenutaka koje pokušavam zadržati što duže
• svog 'filozofiranja' kako bi mi On to rekao
• svoje nesigurnosti i šutljivosti koja je tu nekada
• svoje tvrdoglavosti
.......
VOLIM... (puno toga... tata me često zeza kako imam srce kao autobus... ali evo ovdje nekoliko izdvojenih stvari koje su mi upravo pale na pamet, a jako ih volim...)
• promjene
• fotografiju
• Sunce, Mjesec, Zvijezde
• kombinaciju slanog i slatkog
• okus dobrog vina
• umiliti se
• uređivati
• koketirati
• spontane ludosti
• stare slike
• proljeće
• balade
• knjige
• život po riječima Carpe diem
• filmove
• orginalnost
• pašticadu i njoke
• kupovanje :)
• putovanja
• duga čavrljanja uz kave
• zezanciju
• partije
• naušnice
• plesanje
• čitanje dragih blogova
• sladoled
• žvake
• parkove
• pogled, snove i olaka prepuštanja i uživanja koja djeca nose
• dječje igre
• Leptiriće
• svoje uspomene
• suncokrete i ostalo cvijeće
• Livade
• more
• posao koji trenutno radim
• sitnice koje mi uljepšavaju sobu
• cipelice
• šetnje
• kazališta
• sunčane naočale
• vlakove
• brodove
• sretne završetke
• poljupce na kiši
• konje
• mačke jer su tako umiljate
• osjećaj slobode i disanja punim plućima
• ananas, jagode, dinje, lubenice, naranče, kiwi... (hmm... voćne salate)
• ljetne salate
• uskakanje u vlak u zadnji tren
• boje
• talijanski jezik
• promatrati ljude
• primjećivati sitnice
• spavati
• međusobno razumijevanje bez riječi
• biti zaljubljena
• glasno slušati muziku
• Malog Princa
• Galeba Johnatana
• bajke
• biti živahna kao dijete (On će znati)
• pogleda kroz svoje 'ružičaste' naočale
................
• uglavnom... volim Život i živjeti bez prethodnih planiranja i ostalih scenarija...
mogla bih Vam nastaviti popis, ali neću... bar zasada, jer predugo bi trajalo...
uvijek rado čitam...
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
16.09.2007., nedjelja
Ima dana…
|
...kada osjećam kako Ključa krv u mojim venama. Sve se mijenja, A što je sa nama? Zar je zbilja moguće da neki ljudi ostave toliko traga u našim životima… Da nakon toliko zajedničkog provedenog vremena… Toliko smijeha… Tuge… Uspomena… …na kraju ipak opet ispadne da su jedno drugome bili samo… "U prolazu"…  I plakala sam noćas prisjetivši se riječi koje je taj dan tako hladno izgovarao gledavši me u oči: - Možda bi napokon zaista trebala prestati vjerovati u te svoje bajke… uostalom, svi već znaju kako su duge i sretne ljubavi bile moguće samo kod Pepeljuge i Snjeguljice!… … Grozno mi je bilo kako je moje snove usporedio sa Pepeljugom i njezinom izgubljenom cipelicom… Možda je to izgovorio u naletu emocija… Vjerojatno, opravdavala sam ga znajući kako nekada zna biti temperamentan… Ali svejedno… Takve su riječi zaboljele… Kao i onda kada sam bila djevojčica… I kada bih nekada dugo šetala livadama i zelenim parkovima… Ili sjedila pod onim starim hrastom… Sanjala… Pričala im neke svoje priče, A nitko od starijih nije razumio… … Tako je i on taj tren gledao u mene… Ozbiljno… Hladno… S pogledom neshvaćanja… A ja?... Zapitala sam se da li je zaboravio na onu djevojku koju je tako volio?!... Koja bi se često satima smijala bezbrižno kao dijete? Ponašalo neozbiljno i nasmijavala ga svojim glupavim ponašanjem?... A već sljedeći tren mogla biti „odrasla“ i pametno pričati?... Koja bi često plakala zbog tužnih filmova? Šutjela ispod zvijezda? Ostala zapanjena zbog Njegovog osmijeha? Gledala ga izgubljenim pogledom?... Vjerovala u ono Njihovo nešto… nepobjedivo…  Pričala mu o svojim snovima?... … Pa zar je cijelo to vrijeme nije shvaćao… Ili ona to zbog ljubavi koju je osjećala nije ni primijetila?… Zar je zaista uopće nije poznavao? Zar zaista ne zna da ona bez svojih snova, Svojih nekih pogleda na svijet, Šarenih boja koje vidi u ljudima… Ne bi bila uopće ona?... I da li je taj tren dok je izgovarao te riječi… To zbilja iskreno želio?... … ...Ima dana kada poželim Da sam ptica pa da odletim Prema nebu, Tamo je mirnije. Ima dana kada poželim Da sam dijete pa da zažmirim I da sanjam I da vjerujem… … I nekada se zapitam gdje je zaista granica?... U čemu leži točna istina?... Da li u onim riječima koje ljudi često izgovaraju u naletu bijesa, ljutnje… Emocija koje taj tren struje kroz njih?... Da li neke stvari zaista kažu samo da bi nekoga povrijedili ili u suštini tako i misle?... Često mislim kako ljudi u pijanstvu puno lakše naprave ili kažu neke stvari… Kako im alkohol jednostavno pomogne i odgurne ih od njihove nesigurnosti i nekog straha koji su trenutak prije osjećali… Kako se često ponašaju upravo onako kako bi često htjeli i inače… E pa tako je nekako i kod svađa… Tih prepucavanja koji ti dignu neki živac… I „natjeraju“ da kažeš nešto što si držao u sebi?... Možda… Da… ……. Neobičan je ovaj svijet… Život… Nepredvidljiv u nekim stvarima koje donosi… I neobičan po tome kako se neke stvari brzo promijene… I slika u trenu poprimi neke druge dimenzije… Oblik… Boje… I poantu… … „ Ponekad im i pričam o njoj. Pripovijedam im o tome kako je slatka i šarmantna i kako me naučila da gledam na svijet s njegove ljepše strane. Ili im kazujem o našim prvim godinama u braku, i o tome kako smo imali sve što smo trebali dok bismo stajali zagrljeni po južnim nebom osutim zvijezdama. U posebnim prilikama šapućem im o našim zajedničkim pustolovinama… Najčešće se, međutim smješkam i kažem da je ista kao i uvijek…“ (Zima za dvoje – Nicholas Sparks) ....dragi, i ja sam tebi uvijek samo nastojala prikazati tu ljepšu stranu života... |
06.09.2007., četvrtak
„U glavi mi se svađa gomila ljudi…
|
...“Nadam se da se ne čuje… A dijete u meni još uvijek se čudi… Kamo sve to putuje…“  Već sam vam pričala o tome… Kako sam u posljednje vrijeme svako malo pomišljala na „bijeg“… Želeći pronaći odgovore… Umiriti neku nervozu koju bih u zadnje vrijeme ponekada osjećala… Tugu koja bi se na trenutke skupila u meni… jer neke su se stvari gotovo iz korijena mijenjale… Zasigurno mi se „bijeg“ činio privlačnim jer ovdje u nekim trenutcima ni sama ne bih znala što osjećam… Što bih napravila sada… I kako dalje… I samo mi je na pameti bilo to… Htjela sam „pobjeći“ od tolikih pitanja koje sam dobivala sa strane od okoline… Nije ni bitno koliko daleko, samo da osjetim malo slobode… Mira… Uvijek nam se čini kako će negdje drugdje biti lakše… A odgovori koje želimo i tražimo?... Pokušavamo ih pronaći negdje tamo… ...“A zapravo su cijelo vrijeme pred nama… U nama… I mi smo najčešće svjesni toga, Samo ih ne želimo ili ne možemo vidjeti… … I sjetih se kako sam sredinom prošlog mjeseca šetala kroz Njegov grad… I osjećala miris Juga… I sjetih se kako sam Ga kradomice pogledavala sa strane dok mi je pričao o nekim svojim stvarima… Pogledavala mu polako lice dok je gledao prema moru...  Hmm, uvijek sam voljela njegove bore od smijeha oko očiju… iako mi se u zadnjih par mjeseci činilo da se zbog previše briga i obveza u poslu premalo smije… I prelazila sam očima polako preko vrata koji je nakrivio pokušavajući mi objasniti nešto vezano uz problem koji mu je iskrsnuo na poslu… I polako preko prsiju, trbuha…. Sve do stopala… Odmjeravala sam ga ponovno i ponovno upijajući svaki njegov djelić tijela… Svaki trzaj… pokrete koje je nesvjesno radio objašnjavajući i dalje taj problem s poslom… … Čudno je kako toliko sitnih pojedinosti zapamtimo na ljudima koje volimo… Na kojima želimo vidjeti i najmanji atom… Kako bi u mraku i među stotinama ostalih mogli prepoznati zvuk njegovog osmjehivanja… Njegov pogled kada je tužan… Kako mu se bore oko očiju stisnu kada jedva čeka reći nešto novo… Čudno je kako s vremenom… navikom… i osjećajima… Puno više toga upijemo nego smo zapravo svjesni… … I stajala sam tako pored Njega dugo… Barem mi se činilo tako… I pitala se kako je moguće istodobno nekoga voljeti… željeti mu sve najbolje u životu… Poznavati ga gotovo koliko i sebe… A opet se u istom tom trenu osjećati toliko dalekom od njega… Možda previše filozofiram… Možda je stvar zaista jednostavna… Ili voliš ili ne… Ali što postavlja i određuje granicu svega toga?…  ……………………. Ostani! – izusti bez glasa. To, začudo, zaboli Allie više nego što je očekivala. Ponovno brizne u plač, ali nije mogla ni riječi progovoriti. Napokon neodlučno odvrati pogled od njega i izvuče ruku iz njegove ruke. Uključi mjenjač i ovlaš pritisne na papučicu. Ako sad ne ode, neće nikad. Noah se tek malko odmakne kad auto krene. Gotovo kao u nekom transu promatrao je što se oko njega zbiva, kako se automobil polako okreće. Čuo je kako šljunak škripi pod kotačima. Polako su se kola okrenula na drugu stranu, prema cesti kojom će se vratiti u grad. Allie odlazi – odlazi! – Noah osjeti kako mu se vrti u glavi. Polako se kola udaljavaju. Mahnula mu je još posljednji put bez osmijeha prije nego što je ubrzala vožnju, a on joj je odmahnuo umornim pokretom. Najradije bi joj bio doviknuo: „Ostani!“ Ali nije izustio ni riječi, a nakon minute-dvije automobil je nestao i jedini preostali znaci njene prisutnosti bili su tragovi kotača. Dugo je još nepomično stajao. Otišla je isto onako nenadano kao što je i došla. Ovaj put zauvijek. Zauvijek. Sklopi oči i ugleda Allie još jednom kako odlazi u kolima koja je odnose od njega, a s njom i njegovo srce. Zima za dvoje - Nicholas Sparks |
