20.08.2007., ponedjeljak

.................

...“I te sam noći preplivao Dunav,
dubok i strašan.

Oprosti velika reko,
al' ja sam morao preko!



Dolazim“...




O, da… opet sam „pobjegla“… :)
Bez velikih objašnjavanja i nepotrebnih analiziranja…
Suvišnih pitanja da li je dobro to što činim…
Jer premlada sam za takva preispitivanja (iako ih (ne)svjesno često radim)…

I neke su me stvari previše svladale da ih u glavi proživljavam još koji put...

Trebao mi je kraći odmor…
Tako sam barem mislila…

...

Samo sam spakirala neke najvažnije stvari i rano ujutro nestala na zakrčenim kolodvorima…

Lagano i s osmijehom zakoračila među mnoštvo stranaca...
I izgubila se u njihovoj masi…

Ušla u prvi vlak koji je išao u željenom smjeru…
A možda i prema Njemu…
Nisam još taj tren bila sigurna želim li Ga vidjeti…
I koliko bi međusobni pogled ili dodir mogao boljeti…

Neobičan je osjećaj napraviti nešto tako odjednom slijedeći samo svoje srce…
A pomalo se bojati i stavljati sa strane ono što razum govori…


...

Sjećam se kako sam taj tren negdje u daljini čula...

„Dolazim, sto dukata donosim,
i kašmirsku maramu čudesnih boja.

Dolazim, da te opet zaprosim,
dok te drugom ne daju, ljubavi moja...“


...

Je li glupo što to nekada radim?...

Pobjegnem daleko?...

Ponekada se zapitam to… ali opet…
Znam da sam sanjar… i da ću uvijek to ostati…

I kako odrastam i sazrijevam u ovom betonskom svijetu sve više sam sretnija znajući to…

…kako srce može zaigrati i na najmanju sitnicu, a na neke velike, skupe i važne ostati ravnodušno…
Jer svijet je neobičan…

…a život nepredvidljiv…
u nijansama koje nam donosi…

„Talasi lađe lome,
šta srce zna o tome?
Srce je ludi husar, pijan i mlad“…




I mogla bih Vam sada pričati kako sam tada prolazila usput kroz neke druge gradove…
Nepoznate i zabačene puteve…

Rekli bi naočigled neki drugi svijet…
Gdje se ljudi ne kreću užurbanim, automatskim hodom…
Gdje zastanu na tren i dive se divnoj prirodi… zvijezdama u daljini…
Nečijem osmijehu…

Gdje kuća na osami ne izgleda samotno… izgubljeno…
Usamljeno…

Ne, već sasvim suprotno…
Kao idiličan dom…
Kao prizor koji nudi i ima sve što treba…

Mir…
Ljepotu…
Prirodu…
I Njih…

A možda se meni taj tren učinila upravo ta slika „savršenom“

Jer čeznula sam za malo mira…
Ne onog za koji sam tu i tamo pred ostalima „glumila“ da imam…

Ne…
Nedostajali su mi oni trenuci…
Koje u ovom trenu ni riječima ne mogu opisati…



I putujući tako ponovno sam se zapitala Hoću li se ikada moći negdje zaista smiriti?...

Jer ima nešto u meni što me svako malo navodi na…

Na bijeg?...

Možda…





********



Zbilja mi je drago što sam ponovno tu…
Jer zapravo nisam ni htjela napraviti neku pauzu, ali srce često iznenadi…
I odvede u drugi kraj…

No eto…
Tu sam…
I nastavljam priču…

:)

16.08.2007., četvrtak

Heej, ljudi... :)


Nije me bilo neko vrijeme...
Čini se kako mi je trebala određena pauza...

Duža nego što sam sama mislila...
Ali tu sam...

I ostajem...

p.s. napišem napokon štogod ovih dana...

:)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.