Mislim da sam jedan od rijetkih sretnika koji je svoje djetinjstvo proživio onako kako bi po svim pravilima svako dijete trebalo proživjeti. Kao prvo najstariji sam od svih braća i sestara, a dok sam bio dijete, bilo nas je točno šest. Nažalost, mala Ela je najmlađa i rodila se tek kad smo svi već bili gotovo odrasli ljudi, tako da nije s nama proživljavala bezbrojne ratove protiv nijemaca, ili dvoboje brzih revolveraša i divljih idijanaca, a nije na žalost nikada ni gradila ogromne kolibetine u našem malom gaju iza kuće... Ona je svoje djetinjstvo proživila s nekim drugim klincima, sa nekim drugim igrama...
No svaki od nas, i Ela i ostalih šestero, imao je nešto zajedničko u djetinjstvu.

Svaki od nas je doživio da mu dida Andrija izrezbari neki "pravi" nož iz drveta, ili napravi pravi pravcati luk i strijelu ili (ako si stvarno sretan) dozvoli ti da mu pomogneš kad gradi nova kola ili pravi nove alate ili tako nešto.

Svaki je bar jedanput doživio iznenadno magično pojavljivanje bake Anđele točno u trenutku kada kreće napraviti najgoru moguću smicalicu (kakvu selo još vidilo nije).

Svaki od nas je doživio polagani hod bake Kate koja dolazi sa autobusne stanice sa svojim poznatim "cekerom" u kojemu uvijek ima nešto baš za tebe, ali točno ono nešto šti si cijeli svoj mladi život priželjkuješ.

I na kraju (kako bi to ameri rekli: et last bat not list, il tak nekak): vragolije djeda Drage. Najpoznatija stvar je bilo pecanje na koje bi te uvijek spremno odveo, ali taj čovjek je uvijek imao "asa" u rukavu i svaki put te jednakim intenzitetom oduševi...

Baka Anđela, dida Andrija i baka Kata su odavno na onom svijetu. Čini se da će ime se sada pridružiti i djed Drago, barem nam tako doktor kaže...