Zapisi sredovjecnog udovca

četvrtak, 09.05.2013.

I'll be back

one day

Oznake: Janja

09.05.2013. u 00:06 • 46 KomentaraPrint#

petak, 03.05.2013.

JEDNOG DANA NEMA ME

„Jednog dana nema me da nikada ne dođem...“

Žurio sam. Otvorio sam ormar i gledao u gomilu stvari koje ne nosim. Četiri i pol godine. Izvukao sam hlače, zelena vojna boja i kroj, ne nosim inače takve stvari u neradno vrijeme, ne sjećam se ni kad sam kupio ove. Oblačim ih. Jako praktično, sve mi je stalo u džepove.

Dan poslije slušam lokalne vijesti na lokalnom radiju kojeg slušaju lokalni suradnici. Ponavlja se stalno vijest o starijoj biciklistici koja je poginula u okolici. U reklami za lokalne novine, također.

Kaže mi prijateljica po dopisivanju da su joj moje slike malo prejake. Mene slike i muče, jer su prejake. Poznata mi je i slika koja muči nju, jer te sam fotografije vidio i sada osjećam i kako te fotografije muče nju. I to me muči.

Vozio sam se taj dan u mojim necrnim hlačama prema kolibi koja je od tog dana bila moja. Vidio sam crnu mačku zgaženu. Nepomičnu na cesti.

Nekoliko kilometara sam naišao na policiju, trakama ograđen dio ceste i slupan auto. I pored ceste tijelo pokriveno crnom folijom i na rubovima folije kamenčići. Sutradan sam u vijestima čuo da je to starija biciklistica.

Polako sam do kolibe. Mjerio razgledao... Nazad polako. Nije bilo tijela, nije bilo folije, nije bilo kamenčića, nije bilo trake, nije bilo policije. Slika je ostala i prejaka je.

Vozim se dalje. Crna mačka i dalje leži pregažena.

- - - - - - -
Ta je večer bila drukčija. Sliku sam potisnuo, izbrisao iz onog dijela koji slike stalno vraća pred oči, premjestio u neki drugi, onaj koji samo ponekad budi slike. Bio sam u mojim necrnim hlačama. Razmišljao sam o prošlosti na drugi način, ne o slikama. Razmišljao sam o riječima, pregaženim i pogaženim, pokopanim, upotrijebljenim...

Neka razdoblja života počnu greškom. I završe greškom. No nisu greška. Sve vodi jedno drugom,sve ima svrhu.

Poslije ostanu riječi, upotrijebljene, pogažene, pregažene.

Nije mi žao upotrijebljenih riječi. Nisu bile potrošene. Ni pogažene nisu bile bez svrhe.

Postoji cijelo more riječi kojima sam Janju nazivao u različitim situacijama. Te su upotrijebljene, ali su ostale.

Neke sam riječi koristio poslije. Potrošio sam ih, a žao mi je. Žao mi je što ih nisam još čuvao. Shvaćam da za neke stvari postoji neograničen broj pokušaja, ali ne i neograničen broj riječi.

---- --- -----

Crna mačka još leži pregažena na cesti. Još jednom. Netko ju je pregaženu pregazio. Slika je sad još...

------ ------- -------

Gledam dan poslije ormar. Oblačim i necrnu majicu...

Oznake: Janja, crno I. necrno

03.05.2013. u 06:05 • 33 KomentaraPrint#

utorak, 09.04.2013.

38-39-43

Nedavno sam pio pretponoćnu kavu u zadnjim satima jednog rođendana. Tridesetdevetog. Bio sam jako sretan. Jako sam sretan kad netko slavi tridesetdeveti.

Bili su nekad ti dani književnosti, poezije, pića, izlazaka koji su trajali i trajali... Idoli su bili uglavnom iz svijeta književnosti. Mrtvi uglavnom. Bilo je nekih pravilnosti u tim umiranjima, nekoliko ih umrlo s 24, nekoliko s 27, neki svojom odlukom, neki ne. Razmišljali smo ponekad o tim „kritičnim godinama“, jer mi smo bili mlađi, tek su nas čekale... preživio sam sve kritične godine, bio u situacijama za umiranje o kojima u tim mladim danima nisam ni razmišljao. Onaj koji je bio s najviše kontrole u tim našim mladim nekontroliranim godinama, umro je tako nekontrolirano u četrdesetim. Smrznuo se pijan na klupi nedaleko od svoje kuće.

Ja sam prošao sve moje „kritične godine“, ne bojim se za sebe.

Sretan sam zbog tridesetdevetog rođendana.

Često se bojim za drage ljude, trudim se ne pokazivati, ne opterećivati svojim strahom. Kad putuju negdje oni koje volim, bojim se, kad Marac bez mene vozi bicikl po šumi, kad je Sarah u Zagrebu, bojim se... Kad netko nema 24, 27, 38, bojim se...

Potreslo me jednom kad mi je Tajana @mjehuricsapunice napisala da bi bila sretna da doživi tridesetosam. Siguran sam da hoće i puno više...

Sretan sam kad netko slavi tridesetdeveti.

I žena koja mi se jučer popriječila na cesti svojom lijevom stranom, vjerojatno će doživjeti tridesetdeveti, jer sam uspio izbjeći njen auto...

Sretan sam i zbog njenog tridesetdevetog, kadgod bio..

Čuo sam za staricu koja je poživjela 99,5 godina. Normalno, svi kažu da je šteta za tih pola godine, jer bilo bi tako dobro da je poživjela sto, jer taj se slavi posebno... U ovim se krajevima, kao i u Sloveniji, slavi posebno i Abraham – pedeseti rođendan, imam još nekoliko godina do njega, ali ne čini mi se ništa posebno biti pedesetogodišnjak da bih trebao posebno slavlje za to.

Sretan sam zbog tog tridesetdevetog. Sretan sam zbog svih tridesetdevetih rođendana...

Kad netko slavi tridesetdeveti, odmah se razveselim, prošao je tridesetosmi. Janja je proslavila tridesetosmi, tridesetdeveti nije nikad. Danas bi slavila četrdesettreći.

Oznake: Janja, i, rođendani

09.04.2013. u 00:11 • 58 KomentaraPrint#

srijeda, 27.03.2013.

GAD SAM

Ako sam se prikazao boljim, to je bilo slučajno.

Našla me kolegica s fakulteta @dasakmira poslije 22 godine. Nismo imali kontakta svih tih godina. Razmijenili smo pisma u dane prije mog rođendana, ja nemam fejs, na svom je napisala da čestita rođendan prijatelju Prgavom Pjesniku. Druga, s kojom isto nemam kontakte 22 godine, a možda i duže i živi na drugoj strani svijeta, pridružila se čestitci. Znam kad je njoj rođendan, poklanjao sam joj orhideje na taj dan pa ne sumnjam da zna i ona kad je meni, ali mislim i da bi po tom imenu-opisu znala o kom se radi. Odgovorih da ako sam nekad i bio pjesnik, više nisam, a da prgav više nisam. Onda onaj @anonimac, koji meni nije anonimac, nekad sam mislio da smo prijatelj i da postajemo još bolji prijatelji, napiše da sam i inače incidentan i ja shvatim, napisao je istinu. Kasnio sam već dva puta na utrke, istina tada su bila u pitanju kola lokalne lige i strašno sam se ljutio što nisu sačekali još tri minute kad sam javio da dolazim. I bio sam incidentan i kad je jedan bio grub prema Marku i derao se. Možda je normalno reagirati, ali ja jesam reagirao burno. Incidentno.

I pisao je onaj nekakav @patuljak da pravi muškarci ne zabijaju glavu i ne plaču, ali ja nikad nisam htio reći da sam pravi muškarac. Cmizdrav sam. Plačem sam, a desi mi se i pred drugima.

I istina je da plačem sve češće zbog sebe i onoga što sam postao. Plačem pri tome i stare suze, ali sve je to povezano. Kao lik dosadnih filmova se žalim zbog toga kakav sam, a ne mijenjam to, mozgam, analiziram, a nemam snage drukčije.

Sve loše o meni, istina je.

Sjećam se jednom davno, sestričnin sin je plakao i izvan ikakva konteksta je rekao: „Ali ja sam svima htio samo dobro“ i mi smo se svi smijali. Nikom nisam htio loše i uvijek sam bio iskren, ali trebao sam znati što mogu, a što ne. Tražio sam toplinu za sebe, a dao sam sam nešto sasvim drugo. Žao mi je što moja potraga nije bila uspješna, ali još više što sam tom potragom povrijedio one koji su se našli na putu. Trebao sam znati. Žao mi je što sam svojim pričama stvorio o sebi bolju sliku no što sam je zaslužio, ali uvijek sam vjerovao u svaku svoju riječ koju sam napisao, inače je ne bih pisao.

Bilo je doba kad sam morao preživjeti. Bio sam trgovac koji na sve načine hvali svoju robu samo da proda. Nekad tako uspješno da bih ostvario višestruku zaradu. Usput bih svašta kupio pa prodao, uvijek tvrdeći da imam malu zaradu ne tome, jer prijatelji smo... Popravljao sam male kućanske aparate, a o tome nemam pojma, u videoteci hvalio filmove koji mi se ne sviđaju... Uz to sam prodavao aute koji su prešli više, trošili više i vrijedili manje no što sam trvdio.

Nisam do sada pisao sve to, ali gad sam i u nenepisanome.

Pisao sam jednom priču o ženama koje ubijam, možda je to podsvjesna projekcija onoga što mi je puno poslije rečeno da žene koje upoznam zavedem lijepim pričama i onda emocionalno ubijam, jer sam i sam emocionalno ubijen. Mislim da nije tako, ali uvijek se sa strane bolje vidi pa je vjerojatno i to istina o meni.

Sve loše o meni istina je. To sve što sam ovdje pisao, istina je, ali nikad nisam htio prikazati se boljim, istina je i sve loše što pišu o meni.

Ima i nenapisanih stvari koje trebate znati. Jednom sam jako povrijedio Janju. Možda još nekad, ali taj puta jako, jer sam smatrao da trebam dobivati više. Učinio sam ružne stvari. Oprostila mi je i poslije smo oboje naučili popraviti i ono malo što prije nije bilo dobro.Shvatio sam da dobivam više nego zaslužujem, a Janja mi je onda davala i više. Naučio sam što vrijedi u životu. Rekao bih da smo tada proživjeli najsretnije godine, ali kad bolje razmislim, sve su bile najsretnije, osim tih loših dana. Oni koji nas znaju, kao @vjeran i njegova obitelj, znaju da smo stvarno tako živjeli, skladno, sretno, lijep život. To sve ne mijenja istinu da su jednom bili ti dani kad sam bio gad.

Sve loše o meni, napisano i nenapisano, istina je.

Bilo je i nekih drugih stvari, nekih strašnih, koje su tvrdili o meni, za neka sam morao dokazivati nevinost, za neke ne, ali ni te nisu bile istinite.

Druge jesu. Mračne tajne koje čuvam, misli koje ne bi trebalo misliti, riječi koje nije trebalo reći, stvari koje nije trebalo uraditi.

Sve je to gadna istina o meni.

I kad sam dobar, to je brzopletost. Zadnje vrijeme sam vratio dva mobitela i jedan novčanik koji su pali blizu mene. Poslije sam razmišljao, jesam li trebao, gad sa zakašnjenjem.

Sve loše o meni, istina je.

Gad sam, ali nesretni, jer nisam sretan zbog toga što sam takav, što sam radio to što sam radio, ali gad jesam...

Oznake: Janja, ja paranormalno iskreno

27.03.2013. u 16:41 • 58 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 25.03.2013.

DEUS EX MACHINA

Gledao sam sinoć epizodu kriminalističke serije. Nije ni inače uvjerljiva, ali nije važno, gleda se. U ovoj epizodi radnja nije išla tečno, nije bilo one crte koja vodi do raspleta, nekoliko puta su se iznenada pojavljivali detalji kojima su uspjevali radnju voditi raspletu.

Deus ex machina, sjetih se da sam učio nekada o tome. Kad bi trebalo radnju preokrenuti, povesti ka kraju, obično sretnom, na pozornicu bi doletjelo neko božanstvo koje bi promijenilo tijek radnje. To bi se božanstvo spuštalo ili katapultiralo na scenu, pojava je bila iznenadna.

Smiješna stvar taj deus i njegova iznenadna pojava danas kad gledamo te antičke tragedije, no usprkos tome svi se, čak i oni najrealniji, nadamo pojavi tog deusa, nadamo se da će ga nekakva machina spustiti pred nas u vidu nekakva dobitka u igrama na sreću, u vidu nekakvog drugog dobitka, u vidu neke osobe koja će uzeti za ruku i sve uljepšati...

U mom se životu zadnjih godina pojavljuju novi ljudi koji mi mijenjaju život, koji se pojavljuju na ovoj pozornici na kojoj sam ja. Pitam se tko ih katapultira pred mene i po kojoj se osnovi dešavaju. Pitam se kako mi izgleda taj katapult i koliko će još uopće raditi. Jesam li svojom nesposobnošću potrošio sva predviđena katapultiranja?

Mislim da je ta moja machina nešto poput onoga stroja na kojem vježbaju baseball. Mislim da taj stroj ispaljuje lopte, a ja stojim i ne reagiram ili loše reagiram, jer čekam na onu nemoguću loptu. A nemoguća lopta je nemoguća...

Bojim se da se moj deus izmorio, da je moja machina dotrajala, a ja stojim sam...

Oznake: Janja, božanstvo iz stroja, i, sreća

25.03.2013. u 17:07 • 28 KomentaraPrint#

subota, 23.03.2013.

NEBO

Nebo sam htio.

Oduvijek

Bio sam najmlađi, svi s kojima sam se družio su narasli do neba, penjali su se na drveće do neba, a ja sam čekao dolje da siđu.

Ljudi su letjeli u nebo i dalje kad sam bio mali. Pokazivali su nam drvenim maketama njihovih strojeva kako su to učinili. Htio sam s njima. Htio sam upravljati avionom i tako osvojiti nebo.

Počeo sam se penjati na vrhove, ali kolikogod bio visok, vidio si dolje i vidio si nebo iznad. A nebo sam htio.

Probao sam letjeti. Raširio bih padobransko krilo i zatrčao se u bezdan, ali otišao bih u nebo. Nedovoljno. Nebo je uvijek bilo iznad. Oblačno, sunčano, kišno, uvijek iznad.

Ostala mi želja za nebom i kad sam zaboravio na stare želje, proširila se, promijenila...

Razmišljao sam o nebu kad me je nešto pogodilo s leđa. Zateturao sam i pao na zemlju. Vidio sam se kako ležim na njoj. Glavom dolje. Znao sam da napokon imam nebo. Idem.

Idem njoj.




.........



Ne volim zavoje.

Na jednom sam skoro ostao.

Na jednom sam postao udovac.

Trebao je biti jedan lijep vikend. Bio je jedan usran vikend.

U petak je stigla nova biciklistička majica, retro izgled, pepito uzorak, šarena. Obradovao sam se da je stigla na vrijeme za utrku. Ja nisam stigao na vrijeme. Zakasnili smo na prijave deset minuta i neki kreten koji nikad nije nastupio ni na jednoj utrci nije nam dopustio nastup, iako je do moje utrke bilo još dva sata, do Markove tri. Protestirao sam tako žustro da je pozvao policiju. Ja sam mirni udovac iz susjedstva koji povremeno popizdi. Sljedeći put kad ga sljedeći put vidim.

Vratili smo se u Varaždin. Trebao sam ići na dugo trčanje, ali nisam mogao. Otišao sam razgledati alate po velikim trgovinama, sadnice, daske, boje... Nadam se da će vlasnici kućice ovih dana riješiti papire i da ćemo obaviti kupoprodaju i da ću početi...

Marko je napisao da ide van.

Bit ću sam kod kuće, ćupiran, sam kao ćup. Znam da sad kažete da mi tako i treba, da sam pametan, ne bih bio sam... U pravu ste, ali, eto, nisam...

Krećem kući, polako, lagano, smireno i prolazim pored moje zgrade... Prolazim ju za tridesetak kilometara... Tamo počinju zavoji, serpentine... nagore pa nadole, još jednom tako, onda to sve nazad... večer je, svjetla su upaljena, vidim ako netko ide s druge strane... jurim kroz zavoje, sječem ih dodirujem vrh svakom... klizim kroz njih, stišćem kočnicu i gas odjednom i jurnem od jednog do drugog... moj mali autić urla i zavija...Ja ga nadglasavam urlanjem uz CD:

http://www.youtube.com/watch?v=8z8vbiK16bM

I kad Graha kaže: ...u tri pičke materine... ja motam i derem se tri puta glasnije od njega: ...u tri pičke materine...

Ja ne volim zavoje, ali ponekad se moram obračunati s njima.

Prošao sam sve tamo i nazad i od kamenoloma opet vozim polako, smireno, ali potrošio sam gorivo, moram na benzinsku. Sipam gorivo, pomaknem auto, odem u kafić na pivo, ali sjetim se da ne pijem pivo, već dugo ga ne pijem ili jako rijetko... naručujem kavu, običnu, bez ičega... Vraćam se kući lagano...

Ja sam mirni udovac iz susjedstva, povremeno se moram obračunati... Barem sa zavojima

Oznake: Janja, nebo, zavoji

23.03.2013. u 20:18 • 18 KomentaraPrint#

utorak, 19.03.2013.

KATEGORIJA: ISKRENO, NAJISKRENIJE

Napisao sam nedavno u pismu da bih ja pisao još iskrenije, još otvorenije da to ne uključuje neke druge ljude u pisanje mene.

Imam glavobolje, strašne, teške, povremeno. Već sam se bio hvalio da su prestale otkako se bavim trčanjem, sportom, ali su se onda vratile.

Ne brojim u to glavobolje od pića, nekad sam puno pio, a malo me glava boljela, sad i kad malo pijem, glava boli i od najmanjih količina, kao da mi hoće reći da odavno pijenje nije za mene.

Bile su mi glavobolje normalna stvar, podrazumijevao sam ih, nisam im tražio uzroka. Bile su to migrenske glavobolje, s fotofobijom,osjetljivošću na neke zvukove, povraćanjem na kraju. Bio sam na nekom pregledu, sasvim iz drugih razloga i pričali smo malo i o tome. uputili su me dalje zbog te glavobolje, kažu, nije normalno da boli, nije normalno navikavati se, treba liječiti. Doktor je znao da sam bio u ratu, pitao me jesam li bio zarobljen, nisam, je li me netko tukao po glavi, dešavalo se, ali ne za rata, glavobolje su počele kasnije, je li pala nekad granata blizu i odbacila me, jeste, nije me odbacila, jesam li gubio svijest... Sjetih se neslavnog događaja, nimalo junačke ratne ozljede. Bilo je to onih dana kada sam otkrio da mi je otac ubijen, kada sam bio suočen s nedostatkom volje njegovih bivših kolega da ga odmah nađemo i dostojno sahranimo, zbog čega je to bilo moguće tek za šest godina, bilo je tu i tuge, bijesa, rakije... Vozio sam se autom po nekakve konzerve kojima je trebalo prehraniti ljude koji su se iz zarobljeništva vratili u svoje kuće i misli su odlutale i zavoj koji sam dobro znao, veliki zavoj, oštar, sam zaboravio i produžio ravno (sličan će mi događaj obilježiti život puno godina kasnije). Auto sam potpuno uništio, isprevrtao se, pokupio betonski stup... Ne znam jesam li ispao prije, ali nisam bio jako ozlijeđen. Shvatio sam da su glavobolje počele tada. Živio sam s tom glavoboljom kao kaznom, prihvatio ju, žmirio, povraćao... Prestala je puno godina kasnije. Imao sam udes o kojem sam već pisao, zbog kvara na autu sam se prevrnuo u provaliju. Išao sam poslije na terapije. Morao sam svaki put objasniti da imam ovratnik, ali ne tražim nikakvu odštetu, nikoga ne tužim – tada bi me stvarno pokušali riješiti boli u vratu, ramenima, glavi. Tada sam izgubio glavobolje. Izliječena su oba udesa. U to sam doba započeo intenzivnije sa sportom i pripisao sam intenzivnoj izmjeni zraka, pojačanoj cirkulaciji izlječenje...

Puno sam kašljao prije. Mladi liječnik na poslu mi reče da imam probleme sa sinusima. Objašnjavao sam mu da nemam, da me ne bole. Objasnio mi je da baš zbog toga kašljem, crtao mi nos, grlo, objašnjavao. Sjetio sam se davne upale sinusa na straži uz Kupu 84. godine na minusu od 28C, nikad liječene. Izlječio mi je sinuse i prestao sam kašljati.

Kad je Janja umrla, nisam počeo kašljati, sinusi su pravili druge probleme, slične migreni. Budio bih se izjutra natečena lica do neprepoznatljivosti, nisam se mogao saginjati, teturao sam, povraćao. Našao sam pravilnosti u tome, poklapali su se sa sitnijim problemima sa sinusima od prije. Rekli su da je kriva kriva hrskavica u nosu, obiteljska crta, rekli su da je kriva alergija. Rekoh da mi se javljaju problemi u drugom mjesecu, petom, jedanaestom, dvanaestom, ponekad na moru... Tipično, rekli su, bockali me, uzeli krv i rekli da nisam alergičan na tipične alergene tih doba.

Gledam jutros izobličeno lice, sijeva mi pred očima, pritisak u predjelu sinusa i razmišljam o kalendaru alergija, bolova... Shvaćam da postoji jedna pravilnost. Uvijek kad bi se pričinilo da stvari idu na bolje, počele bi glavobolje. Zbog bih se morao zatvoriti, leći, zamračiti prostoriju, smiriti, ne izlaziti... Oni mjeseci glavobolja, shvaćam da sam uvijek imao objašnjenje kad je malo ranije, malo kasnije, meteoreološke prilike, temperature, okolnosti... Samo su okolnosti stvarno bile u pitanju, sretne okolnosti, naznake sreće i ja imam glavobolje koje me udalje od svijeta. Meni sreća izaziva fizičku bol i vraća me korak nazad. Postao sam svjestan te činjenice, ali sam naučio u zadnje vrijeme da je samospoznaja korak prema izlječenju, ali mali, daleko je još... Poslije svakog perioda glavobolje bih započeo malo više trenirati, bio bih bolje, poželio biti bliže sreći, a onda opet...

Znam da je ta bol nekakvo samokažnjavanje, samosakaćenje, znam sad da ne dolaze izvana nego iznutra. Pišem tu iskreno, ali moram napisati i da ta bol boli mene, ali da sam njom povrijedio ljude koji su mi htjeli dobro. I ako je nekad netko iz mog pisanja pomislio da sam nekakav pozitivan tip, nisam, hodam sa svojom glavobolnosti po svijetu i dijelim je. Trebao bih shvatiti to. Moja glavobolja je stvar moje glave, ali ne smijem ju presipati.

Biram sad život bez glavobolje.

I pišem kategoriju iskreno, najiskrenije...

Oznake: Janja, Bol

19.03.2013. u 17:04 • 26 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 18.03.2013.

UPUTSTVO ZA UPOTREBU

Razgovarali smo prvi put i rekla je: „Htjela sam ti napisati nešto još prije, ali nisam znala kako se rukuje ljudima kao ti.“ Zrelost njena pisanja i dopisivanja je inače prekrivala njene mlade godine, ali osjetih se u tom razgovoru čudno, staro...

Imam prijateljicu koja kaže da se muški i ženski spol razlikuju po tome što muški koriste uputu za upotrebu tek kad zastanu pri sklapanju, prvom korištenju...

Ne volim stvari koje trebaju ogromne upute za upotrebu. Ne volim stvari koje traže vraćanje na uputu, volim one koji se koriste intuitivno. Imao sam daljinski za TV, nula mu nije bila na pravom mjestu, godinama sam stiskao pogrešnu tipku, teletekst se uključivao na jednom mjestu, isključivao na sasvim drugom, nikad se nisam naviknuo na njega.

Ne znam kako se rukuje ljudima kao ja. Vjerojatno imam problem kao i invalidi. Želim kao i oni da se odnosi prema meni kao prema svakome drugom, a onda se ispostavi da invalid treba pomoć pri prelasku prepreka, a ja... Ne želim biti dio upute za uporabu, ali nisam jednostavan, kompliciran sam. Koliko god mi se činilo suprotno, shvatio sam svoju kompliciranost.

Problem je što ja sam ne bih znao napisati uputu za uporabu mene. Ne znam kako iskoristiti moju želju za srećom, a kako zaobići tugu. Ne znam što trebam ja raditi kad osjetim želju za nepomičnim ležanjem, ne znam koji bi mi lijek trebalo dati tada, ne znam što bih trebao raditi kad osjetim potrebu za srećom, a što kad se zatomi... Osjećam se kao komplicirani stroj u kojem se mora stisnuti more gumbića da se dođe do željenog, a onda se stroj iznenada nekontrolirano isključi i isto tako uključi...

Vjerujem da sam bio i prije kompliciran, ali Janja je u sebi imala tu uputu, imala osjećaj za intuitivno korištenje. Sada sam još kompliciraniji, jer nema nje. Sada sam još kompliciraniji, jer očekujem jednostavnost, a sam sam kompliciran...

Rekao bih da ne želim da se rukuje mnome, rekao bih da želim samo biti, ali onda se dođe do onoga zastoja, kao kad pri sklapanju, vidiš ostatak vijaka, nijedan ne paše, a ne znaš gdje su pravi, trebaš uputu i moraš se vratiti nekoliko koraka nazad i dalje po uputstvu... ali uputstva nema... nema ga...

Znam da sam kompliciran, ali ni sam ne bih znao napisati uputstvo za upotrebu Sredovječnog.

Oznake: Janja, moja kompliciranost

18.03.2013. u 18:52 • 12 KomentaraPrint#

nedjelja, 17.03.2013.

ŠTO SAM HTIO REĆI

Ponekad me pitaju što sam htio reći. Ne znam, ja sam samo rekao...

Bio je jedan kafić, caffe galerija, tamo sam odlazio kad se zatvori restoran u kojem sam ordinirao. Zatekao sam se tamo na otvorenju jedne izložbe, slike su bile sve iste, šarena točkica do točkice i tako na svim isto. Već je puno piva prešlo preko stola i moj prijatelj upita autora na koji način radi, je li radio sliku po sliku ili je napravio veliku i izrezao na različite formate. Ovaj je uvrijeđen odgovorio samo: „Ja sam toj slici dao što sam joj imao dati, sad si ti na redu da komuniciraš s njom“.

Bila je neka književna večer, ne pamtim je puno, više pamtim povratak, jer sam otkrio da nema vlaka kojim sam se trebao vratiti pa sam stopirao, na uzbrdici uskakao u prikolicu kamiona, završio u zoru u bircu s polugolom pevaljkom, a onda na traktoru do tramvaja i stigao ujutro nazad na otvaranje omiljena birca. Još nisam popio ni prvo piće i već su došla dva prijatelja, jedan pokojni od rata, drugi od poslije rata, oba bili skloni teorijskim raspravama. Rekoše da je dobro da sam tu, da su napravili raspravu od sinoć (oni su otišli na vrijeme autobusom, a ja sam ostao popiti još jednu), raspravljaju o jednoj mojoj pjesmi i baš dobro da sam tu, da mogu presusditi. Saslušao sam jednu i drugu teoriju i šutio. Pitali su me što mislim, tko je u pravu. Rekao sam da ne znam, ja sam samo napisao, ne znam što sam htio reći, samo mi je dobro zvučalo tako to reći.

I danas pišem postove na ovom blogu, ne znam zašto, ne znam cilj, samo osjetim želju za pisanjem. Znam samo ono što sam nedavno rekao, o čemu god pisao, to će uvijek biti Janjin blog, jer sve što pišem, sve je zbog toga što je bila u mom životu i zato što je više nema.

Onaj koji je slikao te točkice, poslije smo čuli da mu je to terapija, da je imao psihičke probleme i da mu je doktor preporučio da počne raditi takvo nešto. Ne znam što sam ja htio reći, ja sam samo pisao, možda je to i meni terapija...

Oznake: Janja, Janjin blog

17.03.2013. u 18:03 • 16 KomentaraPrint#

subota, 16.03.2013.

12 UDISAJA I 12 IZDISAJA U MINUTI

Ja jako glasno dišem pri trčanju. Kriva hrskavica u nosu, obiteljska crta, ne dozvoljava disanje na nos pri naporu pa pušem, šuštim, hropljem i izgledam kao da se mučim puno više nego je to stvarno.

Pušem, uzdišem i izdišem u ritmu koraka, dajem si time ritam. Već me oni s kojima se borim za neko mjesto, neku sekundu, znaju po tome, prepoznaju me po zvuku iza leđa. Ponekad, kad je teško, vidim kako udišem plavi zrak sa cvjetićima, izdišem crveni, crni koji odnosi umor. Ponekad pomaže.

Jednom sam na poligrafu dokazivao nevinost. Čovjek koji radi na njemu me spojio na žice, opruge, sve uštekao... Prvo je rekao da sam nervozan, to je valjda normalno, a onda me pitao kakvo mi je to savršeno disanje. Nisam uopće znao na što misli. Rekao je da imam u sekundu jednaku dužinu svakog udisaja i izdisaja. Mislio je da možda pokušavam neku prevaru, ne znam. Objasnio sam da trčim, da bicikliram, plivam, da ponekad vježbam uz nekakav CD instant yoge. Nastavili smo...

Znam da trčanje ide dobro sve dok imam taj ritam disanja, dok se ne mijenja. Kad postane obično, normalno, tiho disanje, vučem se do cilja, kad postane ubrzano, žurim, ali tako neće ići dugo...

Kad su me pustili da idem i rekli da oni samo rade svoj posao, otišao sam na kavu, sjeo, uzdahnuo duboko, polako pio. Još nekoliko puta sam duboko udahnuo i izdahnuo, izbaciovao iz sebe crveno-crni vrući, umorni dah. Nisam razmišljao o lošim stvarima tih dana, o neugodnostima, razmišljao sam o njegovim riječima o disanju, rekao je 5 sekundi za uzdah i izdah, stalno tako, rekao je i ja se sjetih:


12 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

Držim te za ruku
primjećujem
da si gola ispod pokrivača
dodirujem te po stomaku
ništa
isti puls

2 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet...

i onda...



PS
hvala Bezšećernoj na komentaru koji je bio inspiracija za ovaj post

Oznake: Janja, dah

16.03.2013. u 09:02 • 13 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.03.2013.

REKREATIVCI, PROFESINALCI

Ispunjavam prijavu za nedjeljnu utrku i prijavljujem se za kategoriju rekreativci. Mogao bih ja i šest krugova koliko vozi kategorija profesionalci, ali za ovu nedjelju mi je ovo dosta, a i ja jesam rekreativac.

Moja količina treninga, utrka, zalaganja je rekreativna. Onima koji se ne utrkuju, čini se da je nešto veliko otrčati 21,1km za sat i pol ili uopće otrčati 42,2 km ili proći još neke duže utrke, ali uopće nije teško doći do toga. Samo se polako počne i kroz jedno vrijeme ide sve to. Rekreativno ide.


Ima jedan strah u čovjeku, pomalo apsurdan, da čovjek bježi od nekadašnjeg sebe. Poslije promjena se svatko boji biti sa onima koji se nisu promijenili. Izlječeni alkoholičar se boji društva alkoholičara, onaj koji je skrenuo s prava puta boji se biti sa onima koji su na krivom. Nije ni lijepo izlječenom gledati pijanca koji se valja, osjeća sram što je bio i on takav.

Bojim se sresti sebe. Ja sam rekreativac, pomalo trčim, pomalo bicikliram, pomalo plivam... Popijem tek poneko piće u mjesecu ili godini, čisto rekreativno. Ne čitam više knjigu na dan, tek nekoliko mjesečno, i to je rekreativan ritam...

S Janjom sam bio skroz, potpuno, u cjelosti. Nema tu rekreativno.

Poslije sam bio tužan. Htio sam tugu uljepšati pa sam ljubio. Rekreativno, a nisam to shvaćao. A ne ide to rekreativno. Tu nema kategorija rekreativaca i profesionalaca. Ili jesi ili nisi. Sad znam.

Imao sam strah da će se moja prošlost u meni ugasiti. Sada znam da neće, da će uvijek biti u meni. Sada imam strah od sebe. Imam strah od toga da ću naići na nekadašnjeg sebe, imam strah od rekreativaca.

A u nedjelju ću se boriti s rekreativcima. To je normalno, to je sport, tu je normalno biti rekreativac.

Oznake: Janja, prošlost, budućnost

14.03.2013. u 17:31 • 22 KomentaraPrint#

SRETNI ZAVRŠETCI

Ima ta jedna knjiga koju sam dobio, ne čitam inače takve, ali ta knjiga sam pomalo ja.
Ima i jedna koju sam poklonio. Nekoliko puta. Ta knjiga sam pomalo ja.
Ima ta jedna serija, nije u humoristična, a ja gledam samo takve. Ovu gledam, jer to sam pomalo ja.

Na svakom od tih mjesta je puno razlika, ja ih lako nalazim, ali ja sam to, pomalo. I gledam, čitam, zaklopim, ugasim i krenem...

Kad počnem čitati ili gledati, znam da se to sve završava sretno. Onoliko koliko može, jer ako sam tamo pomalo ja, neke stvari su nepopravljive. U ovoj jednoj knjizi sretno i preko toga, i to se popravlja. Ja odmah znam, taj kraj nisam ja. Ja volim knjige, filmove s happy endom, jedan sam i napisao. Moji su najdraži filmovi npr. „Noćni portir“, „Casablanca“, „Betty Blue““, „Stanar“, a oni se završavaju sretno. Na neki način. Nisu mogli drukčije, onda je to valjda sretno.

Za sebe uvijek želim drukčiji kraj, onaj kičasti, onaj iz američkih sladunjavih filmova, ali izgleda da te određuju knjige, filmovi, koje gledaš, čitaš...

Moje epizode završavaju kao ovi filmovi koje gledam, a serija? Ima još epizoda!

Oznake: Janja, tužni završetci

14.03.2013. u 07:07 • 14 KomentaraPrint#

srijeda, 06.03.2013.

MY LITTLE HOUSE...

Jednom se u kafiću našlo nekoliko nas, jedan Varaždinec, dvoje koji nisu iz Varaždina, njihov pas, ja „dojdoš“ i jedna koja je puno vremena provodila u Varaždinu. Reče ovaj koji je Varaždinec da pravi Varaždinec mora piti vina, ići subotom na plac, mora imati grobnicu na varaždinskom groblju i imati klijet. Napisah te njegove riječi uz kratku biografiju uz jednu priču i rekoh još da klijet, nažalost, nemam, a grobno mjesto, nažalost, imam. Na plac idem ponekad, ali onaj koji mi je bliži. O vinu nisam ništa ni rekao. Još se priča nije ni pojavila na papiru, a napravih još korak k tome da poslije toliko godina u Varaždinu postanem Varaždinec. Ne, nisam pio vina.

Ima ta jedna kućica u kojoj sam bio nekoliko puta, vlasništvo jednog jako dragog mi čovjeka, vežu me i uspomene za tu kućicu. Drvena kućica na brijegu, pravljena od hrastovih „planjaka“, htio sam i ja takvu. Našao sam u oglasnicima nekoliko takvih „za preseliti“, tražio pogodno zemljište za nju... Ipak sam povoljnije našao jednu zidanu klijet sa zemljištem na obroncima Ivanščice, završio pregovore, sad čekam da se srede neki papiri i s proljećem počinje uređenje. Možda jednog dana uz nju osvane i jedna onakva drvena.

Janja je radila u poljoprivrednoj ljekarni, znala je sve o sadnji, sijanju i ostalim stvarima i imala je želju da imamo takav nekakav komad zemlje na kojem će imati vrt i cvijeće, možda malu kućicu za skloniti se u nju ponekad. Skoro smo započeli s time one godine... Zaboravio sam tu ideju poslije.

Sad sam ja osjetio želju za odlaskom iz stana u prirodu, za nekim mjestom na kojem ću kopanjem, rezanjem, uređivanjem izmoriti tijelo i odmoriti um. Shvaćam da sam pustio korijenje i potvrđujem to stanje. Kućica izgleda sasvim drukčije od nekadašnjih i sadašnjih planova, bit će puno posla, ali bit će tu vrt, cvijeće, voćke i roštilj...

If you ever come by here, svratite, uvijek će se naći nešto za dobronamjerne prolaznike

Nekad sam imao famous blue raincoat, a sad ću imati


my „little house deep in the desert“

Oznake: Janja, kućica

06.03.2013. u 17:23 • 35 KomentaraPrint#

nedjelja, 03.03.2013.

Fly me to the moon... On a-Jupiter and Mars (2)

Rekli su da će napraviti neku kupolu, samu sebi dovoljnu i samoodrživu, smjestiti ljude u nju i oni će glumiti put na Mars. Pisao sam o tome, htio sam biti pod tom kupolom, naviknut sam na usamljenost, za mene bi to bio korak naprijed, bio bih među ljudima, a ne korak nazad. Proučavali bi me, pa što? Ne znam što je bilo s kupolom, jesu li je napravili, jesu li smjestili ljude pod nju...

U narednim godinama planiram jedan put. Otići ću daleko. Bit će to predzadnja velika avantura u mom životu. Poslije je na redu još samo veliko putovanje kamperom. Nakon toga ću biti umirovljenik, vjerojatno jako aktivan, ali ipak umirovljenik. Ovaj prvi put će mi omogućiti i otplatu zaduženja koja bi mi bila prevelik teret u mirovini.

Mislio sam danas promijeniti te planove. Čitam da se planira put do Marsa i nazad. Idealan sam. U dobroj sam formi, uglavnom sam zdrav, sam sam. Moram samo naći nekoga tko će se brinuti o Lulu, mom psiću... I moram pitati smijem li paliti svijeće u tom svemirskom brodu, barem nedjeljom. Ostvarit ću san koji sam imao kao petogodišnjak, postat ću astronaut, ostvarit ću san koji sam imao kao četrdesetogodišnjak da otplatim čim prije krediti u francima. Nadam se da me neće isplatiti u nekim marsijanskim parama.

Moji se snovi rijetko ostvaruju. Čitam dalje, ne mogu se prijaviti. Zbog skučenog prostora i dugog perioda izolacije, traži se par u skladnom braku. Pitat ću mogu li ja glumiti oboje, naviknut sam, neka me plate samo za jedno, ali ne vjerujem...

Oznake: Janja, Mars

03.03.2013. u 08:58 • 28 KomentaraPrint#

petak, 01.03.2013.

MORATE LI VI ZNATI SVE, BAŠ SVE?

Nisam znao puno o blogovima kad sam ga počeo pisati. Znao sam da je to nekakav internetski dnevnik, takvo nešto. Čitao sam u nekim kompjuteraškim časopisima o nekim blogovima, zanimljivo, rekoh za neke, ali nikad nisam pogledao nijedan.

Nisam niti razmišljao o čemu bih to ja mogao pisati. Živio sam sretan život, a takvi su dosadni. Mogao sam pisati o svojim sportovima, ali ja sam rekreativac, ima puno boljih, ne proučavam teorije, malo toga primjenjujem u praksi... Mogao sam pisati o knjigama koje čitam, o filmovima koje gledam, ali nije mi se činilo da bih imao dovoljno toga za blog. Zaboravio sam na blogove.

Onda sam osjetio potrebu za ispovijedanjem tuge. Više nisam živio sretan život. Činilo mi se da nisam ni živio. O tome sam pisao.

U nekim pismima u zadnje vrijeme su mi rekli da sam ja možda najtužniji čovjek na svijetu. Ja sam tužan, ali ne mislim da sam najtužniji, dalekobilo. Pisao sam o tužnom dijelu mene pa stvaram takvu sliku. Ponekad sam napisao nešto iz čega bi se vidjelo da hoću komad sreće za sebe, ali „to je kao kad vječno kraj sebe čuvaš praznu stolicu i svima govoriš da je zauzeta, a onda te boli njezina praznina...“ (@ani ram).

Nisam sve pisao. Neke komadiće slagalice sam naknadno ubacio u neke druge komadiće, neke važne istinite dijelove sam ispričao tek nedavno u izmišljenoj priči. Ako pišem dnevnik, internetski dnevnik, morate li vi znati sve, baš sve?

Ogolio sam se tu anonimno, a onda se i pokazao, otkrio. Ne znam tko me sve čita, koliko poznatih, koliko nepoznatih. Kad pišem pazim da ne povrijedim druge, a neki su povrijedili mene. Neki detalji mi se ne uklope, neki čine suvišnim. Napisao sam jednom da svaka priča služi da prikaže pripovijedača u boljem svjetlu, da opravda njegove nedostatke, mane. Ne znam koliko sam vam lagao izostavljajući neke detalje, koliko sam prikazivao sebe u boljem svjetlu. Moje je pisanje impulsno, nema puno razmišljanja, prepravljanja, ispravljanja, samo izbacim iz sebe, naglo, brzo, kao da opisujem mrlju tinte ili da crtam dječiji slikicu, jer ja crtam kao dijete.

Uvijek sam pisao iskreno, ako sam lagao, iskreno sam lagao.

Morate li vi znati sve, baš sve, ako sam već odlučio pisati o sebi, imam li ja obavezu, a vi pravo na cjelovitu sliku? Ne znam.

Pisao sam tugu uglavnom i to pisanje me upoznalo s nekim osobama koje su prošle kroz moj život ostaviši traga. Očekivali su da me tuga odmah prođe, da ono o čemu pišem odjednom postane drugačije... Imao sam bučno, veselo društvo za studentskih dana. Sa strane je to valjda izgledalo zanimljivo i često bi se desilo da nekoga privuče k nama, meni i da započne neka veza i brzo bi se desilo da upravo to društvo, taj bučni život postane smetnja vezi. Jednog dana sam shvatio da ne želim taj veseli, bučni život, nego sretan život s Janjom, da ne ide skupa i sve sam promijenio, živio toliko sretno da se o tome nije mogao pisati blog. Blog koji ne prolazi samo tako...

Poslije svega poželim opet pričati s nekim tko razumije tu tugu, ali ne samo o tuzi, nego i o putu ka sreći. Možda hoću, možda ću jednom pisati i o tome, ali morate li vi znati sve, baš sve?

Oznake: Janja, blog

01.03.2013. u 18:26 • 29 KomentaraPrint#

srijeda, 27.02.2013.

JEDNOJ ŽENI

Lako sam pisao svoju tugu, sreću teže.

Mislio sam na sretne dane s Janjom često ovih dana. Nismo nikad dobili na lotu, nismo imali nikad previše, nije bilo posebnih sretnih iznenađenja. Najljepši dani su bili „ozakonjenje“ veze i rođenja djece. Sreća je bila buđenje poljupcima, ispijanje kave, dugi telefonski razgovori čim nismo skupa, izleti, šetnje, kupovine... Nekome se možda ne čini puno, ali sreća je bila u tim malim stvarima i ritualima. Sjećanje na te velike sreće i ove male sreće izaziva tugu, jer više toga nema.

Priznao sam puno suza ovdje, priznao sam puno tuge, sreću teško priznam.

Teško mi je bilo priznati da sam poslije ljubio, da sam htio neke rituale obnoviti, neke nove zadobiti. Nije mi teško priznati da nisam uspio, da sam sam, da sam opet kao u onim postovima s početka bloga, da sam opet Sredovječni koji luta daleko, da ispijam dvije šalice kave, ali teško mi je bilo priznati da sam bio preko tuge sretan...

Teško je bilo priznati samom sebi...

Kad nisam uspio, kad završi pokušaj sreće, nisam bio tužan zbog toga, bio bih tužan zbog toga što nema Janje. S njom je sreća bila tu, velika i puno malih, svakodnevna.

Još jedna mlada žena ima moju bezgraničnu ljubav...

Nju znam sve njene godine...

Jučer sam ustrčao stubištem, a ja sam na četvrtom katu i tamo pao u zagrljaj. U stanu me čekala mlada žena koja će uvijek biti moja, koju ću uvijek voljeti, bez obzira što se dogodilo. Dugo smo razgovarali o svemu i svačemu i uživao sam u razgovoru. Ta mlada žena mora živjeti dok nas smrt ne rastavi i onda još puno poslije mene. To mora biti tako.

Kako god izgledao moj život, ona zna da će uvijek biti moja jedina.

Moja Kneginjica je doma. Došla je s fakulteta na malo odmora kući. Tata će nešto skuhati, oprati, razgovarati.

Sretan sam. Preko tuge.

Oznake: Janja, Sarah

27.02.2013. u 16:36 • 23 KomentaraPrint#

utorak, 26.02.2013.

BOLJET ĆE

Nekad davno, a opet nedavno, dok sam djecu morao odvesti zubarki, čekao sam uputnicu unutra jednom kada je neki tata kćeri rekao da ju neće boljeti. Zubarka je zagalamila na njega i rekla da on ne radi njen posao i da ne laže djetetu da neće boljeti. Okrenula se njoj i rekla:
„Sad te boli jako, kad budem ovo radila, tada će te boljeti još jače, ali onda će ti biti bolje, proći će. Izvadit ću ti zub, osjećat ćeš prazninu, ali to više neće biti bol.“

Zašto nam uvijek lažu da neće boljeti? Zašto nam uvijek lažu da će brzo proći? Zašto su nam za ono bolno cijepljenje govorili da ne boli? Za one injekcije? Za život?

Jednom sam morao izvaditi zub. Sjedio sam u stomatološkoj ordinaciji mog oca, rekao je da neće to boljeti, odjednom je otišao vani i došla je njegova kolegica i izvadila mi zub. „Nisam mogao gledati da te boli“. Pitao sam ga što bi uradio da je tu sam, a mene boli. „Onda bih ti izvadio zub da te više ne boli“, rekao je.

Zašto nam ne kažu da će boljeti?

Pokvaren zub se drži čvrsto, ali nekako želi vani. Neki su ostali bez nekog dijela tijela, ruke koja bi trebala držati drugu ruku. Oni kažu da i dalje boli. Boli od nedostajanja.

Kažu im da treba proći,a ono boli i dalje.

Boli nedostatak ruke koja bi držala ruku.

Boli od nedostajanja...

Oznake: Janja, Bol

26.02.2013. u 20:17 • 15 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 25.02.2013.

BOK, JA SAM SREDOVJEČNI...

Poslije one emisije me sretne susjed s kojim sam do tada popričao samo nekoliko rečenica o psima dok smo ih šetnjali i kaže: „Gledao sam Vas, znate ja sam psiholog...“ Razmišljao sam poslije o toj rečenici. Sretali smo se zadnje vrijeme malo više i pričali neobavezno. Ne znam je li me čitao poslije, ali za zadnje skribomanske faze me sreo i krenuo sa mnom, nešto rekao, ali ja sam otišao u garažu, a on to nije primjetio. Pitao sam se što je to govorio dok je mislio da idem za njim kroz snijeg....

Pisao sam o sistematskom na kom sam bio poslije malo više od pola godine nakon što je Janja umrla. Bilo je sa mnom ljudi koji imaju vidljive posljedice rata, neki na kojima ima tragova alkohola, a mene su pozvali na dodatan razgovor kod psihijatra. Pitao me je koliko sam dugo udovac i je li mi teško. Objasnio sam mu što mi je teško, kava, šetnja, gledanje filma, sve stvari za koje sam uvijek čekao Janju da ih radimo skupa... Rekao je: „Vi se jako dobro nosite s tim...“ i poslao me dalje na pregled na kojem se treba manje razgolititi. Treba samo spustiti gaće.

Ne znam koliko se dobro nosim, to govore i ljudi iz moje okoline, ali onda sam počeo pisati blog i pisati o onome u čemu se ne nosim dobro s tim.

Možda mi je trebalo neko mjesto sa stolcima u krug na koje ću doći i reći: „Bok, ja sam Sredovječni i ja sam udovac!“, a oni će reći „Bok, Sredovječni!“. I onda bih ja govorio o onome u čemu se ne nosim dobro.

Ponekad mislim da sam skroz dobro, a onda se dese neke stvari, neke se priče samozavrše, druge izmišljam i smišljam im kraj. Prestanem jesti i spavati. Počnem skribomanski pisati postove, neke i objavim.

Pitam se nekad, da sam išao negdje govoriti što vidim u mrljama, što sanjam, što osjećam i što me muči, što bi bilo s tim fazama „spavanje, jelo u minus, pisanje u plus“, bi li ih bilo manje, prestale bi?

Da sam imao nekakav krug u koji bih došao i rekao da sam Sredovječni i da sam udovac, što bi bilo, osjećao bih se bolje danas, drukčije?

Postoje one torte koje različito obojanim šnitama pokazuju u postotcima koliko je nečega u nečemu, koliko zauzima koji dio, koliko je slobodnog mjesta na disku... Postoji u toj mojoj torti jedan komad koji označava tugu, kažu neće se smanjiti, ali mijenja boju, sreća je drugi komad, ima još puno tih komada i ima još praznog prostora...

Čini mi se da tu tortu u svim njenim šnitama razumiju oni koji su živjeli slično kao Janja i ja, koji su bili na taj način i toliko povezani. Oni koji nisu živjeli jedno pored drugog, nego jedno s drugim. Oni koji su, nažalost, doživjeli ono što sam ja.

U onom šarenom krugu s režnjevima torte kaže da imam još puno mjesta za pisanje na mom disku...

Oznake: Janja, samooporavak

25.02.2013. u 19:10 • 15 KomentaraPrint#

nedjelja, 24.02.2013.

SPORO UČIM

Nekad sporo učim. A onda odjednom naučim.

Bila je ta neka priredba. Maltretirali su nas nekakvim kolom koje smo trebali otplesati, otpjevati. Nisam još bio u nekakvim rokerskim vremenima, ali njihati se zagrljen s djevojčicama i pjevati: „Oj, narode, narode, evo tebi slobode...“, nije mi baš bilo blisko. Drugi su me doživjeli kao nekakvog buntovnika, vidjeli su kod mene nekakav frajerski nastup... a ja stvarno nisam bio skužio to njihanje. Došlo je doba priredbe i nisu me izbacili s nastupa, a to sam očekivao. Onda klik i na priredbi je sve bilo savršeno i tek tada su svi mislili da sam sve vrijeme se folirao, ali da ih nisam htio iznevjeriti na priredbi pa sam se ipak potrudio. A ja stvarno nisam bio skužio to njihanje.

Nekad sporo učim. A onda odjednom naučim.

Vidio sam plakat za predavanje zalijepljen pored mojeg ulaza kao nekad onaj za yogu za treću životnu dob, kao da ga baš ja moram vidjeti. Plakat za predavalje o ljudskim odnosima.

Plakat je malo čudan, dvoje u nekakvu letu jedno prema drugom, kao poslije onih usporenih trčanja kroz travu kad trče jedno drugom u zagrljaj, ali meni se čini da bi ovi lupili i razbili se i više ne bi imali takav osmijeh... Možda to govori više o meni nego o plakatu. Možda mi treba takvo predavanje. Organizira ga udruga koja je imala predavanje o Atlantidi, starim religijama, piramidama i svakakvim mističnim stvarima. Nekad sam malo zbunjen tim (među)ljudskim odnosima, ali nije ni čudno ako je to takva misterija kao Atlantida.

Zbunjuju me često ti ljudski odnosi. Ne da mi se na predavanje, dosta mi je što ovih dana analiziram stalno svoje greške, što se pitam kako je došlo da se mučim s osjećajem da sam „zajebal vse, kar se je zajebat dalo“. Taj je osjećaj polako mijenja osjećajem da je došao klik i da sam nešto naučio o ljudskim odnosima, da sam shvatio „gde sam, nažalost, bio gad, a gde, nažalost, ne“. Učim gdje se treba otvoriti, a gdje ne, gdje smiješ pokazati suzu, a gdje ne, gdje oprostiti, a gdje dopustiti da ti se svete i muče. Učim se koji su izmišljeni likovi zaslužili svoje izmišljene priče, a koji ne.

Učenja su nekad teška. Nekad se stvari moraju dovršiti. Nekad ostaviš slušalicu nespuštenom, čekaš poziv, ali nema ga, čuješ onaj prodorni ton koji para uši, lupa u glavi i pitaš se otkud dolazi, a ne kužiš da nisi spustio slušalicu. Spustiš je, uzmeš je, zoveš, ali sada samo čuješ „"Kein Anschluss unter dieser Nummer"... A nije gotovo dok ne zazvoni...

Nekad sporo učim. A onda odjednom naučim.

Ne ću na predavanje. Sumnjivi su mi ti koji imaju predavanja i o malim misterijama kao što su Atlantida, piramide, izvanzemaljski život, zaboravljene religije i tako velikim kompliciranim kao što su ljudski odnosi.

Nekad sporo učim. A onda odjednom naučim.

Jednom sam uz Janju naučio o ljudskim odnosima i razumio ih. Nadam se da ću tu vještinu razumijevanja sasvim vratiti.

Sporo, kako ja već učim. A onda odjednom...

Oznake: Janja, ljudski odnosi

24.02.2013. u 09:22 • 17 KomentaraPrint#

petak, 22.02.2013.

AMBIDEKSTRALNO, MALO VIŠE LIJEVO

Mi, moja djeca i ja smo ljevaci, samo to nismo znali. Služimo se uglavnom desnom rukom.

I Sarah i Marko su rano počeli čitati i pisati. Primjetili smo da neka slova uporno pišu naopako. Logopedica je rekla da su po rođenju ljevaci, ali da su kao male bebe skužili da im svi dodaju stvari desnom rukom, pa je lakše uzimati desnom. Onda to premještanje centra izazove nekakvu zbrku u glavi i zbog toga su pisali naopaka slova. Prebacili su se sami na desnu ruku, a naopaka slova ispravili vježbom.

Uz njih sam i ja skužio zašto imam ružan rukopis nespojiv sa zanimanjem za koje sam se školovao. I ja sam ljevak po rođenju.

Mi smo ona strana od srca. Desnom se služimo zbog drugih ljudi koji nisu od srca pa smo ambidekstralni, malo više lijevo.

Kažu da ljevaci žive kraće. Kažu da je svijet prilagođen dešnjacima i onda ljevaci doživljavaju nesreće. Mi smo se prilagodili, da možemo pružiti ruku i onima koji ne znaju pružiti onu od srca.

Teško je živjeti ako si ljevak po rođenju i sa zbrkom u glavi.

Uz djecu sam otkrio da sam i ja ljevak po rođenju. Zato su mi slova naopaka, pišu žalopojke.

Mi smo ambidekstralna obitelj, malo više lijevo. Zato za svoje ljevake imam samo jednu želju, da jednom u životu nađu nekoga tko zna držati sa obje ruke, kao što im je tata jednom našao.

I kao što sam to nekoliko puta poželio nekim mladim parovima, onom paru koji mi se javio s juga i Mjesečini i Klinji i nekim drugim, kad nađu nekoga tko zna držati sa obje ruke za obje ruke, kad nađu za dok nas smrt ne rastavi, da to u njihovom slučaju bude dugo, dugo, puno duže nego u tatinu slučaju...

Oznake: Janja, ambidekstralna obitelj

22.02.2013. u 19:24 • 22 KomentaraPrint#

JA SAM U SVIM TUŽNIM PJESMAMA

Ja sam iz vremena kad su se po bircuzima mogao još naći jukebox, onaj pravi, na singlice, ne ove moderne sprave. Stotinu puta sam vidio scenu kad pripiti, ostavljeni, tužni ili razočarani ili sve to skupa lik ubacuje novce za stalno istu pjesmu ili ubaci gomili sitniša i stisne istu pjesmu dvadeset puta... Onda bi obično došao neki drugi lik koji bi isčupao utikač iz zida i tako „poništio narudžbe“. Onda bi tek počelo veselje...

Ili drugi tip korisnika jukeboxa koji je samo sjedio uz svoje piće i slušao, ali skoro svaka pjesma bi ga tako pogodila da bi odmah morao eksirati...
Ja sam nešto kao ovaj drugi lik...

Slušam dok trčim Joy Division, Clash, Kawasaki 3P, Idijote, Hladno pivo, ali kad sjedim navečer sam, kad čitam, kad buljim u zid, cijelo je more drukčijih pjesama koje dodu iznenada odnekud, a koje me podsjećaju na nešto... Kao ovaj drugi tip kažem: kud baš sad baš ta moja pjesma...

Baš četrnaestog slušah Waitsa i Blue Valentine. Prigodno. Cohen me s Famous blue Raincoatom podsjeti na plavi kišni mantil koji sam nosio nekoliko godina preko cijele godine. Sve njegove stare podsjete, Dear Heather, zadnji kojeg sam dobio od Janje i oko kojeg je građena jedna od malo mojih objavljenih priča (KAO VOŽNJA AUTOM PORED GROBLJA, tu je na blogu), onaj prvi na kojem su sve pjesme koje volim, sve podsjete......Volim čuti Death is not the end i vjerovati Caveu to...

Nekad me neke pjesme vrate u moje stare krajeve:

http://www.youtube.com/watch?v=_v-ZXW21Zso

kao ova, koja se nije nikad pjevala grupno, puštalo se dobra pjevača da ju pjeva i samo se tužno svjetlilo očima za to vrijeme. Te tužne pjesme mojih starih krajeva sam naučio po bircuzima i planinarskim domovima za vrijeme fakulteta, „a ja se nikad neću vratit u moj rodni kraj.... nešto mi u srcu kaže i znam da sam na svijetu sam...“ (rečenice pjesme iz moje mladosti i života moje sredovječnosti)

Već sam ovdje citirao Arsena nekoliko puta, i tamo se nalazim, u „Supermenu“ Hladnog piva, u svim tužnim pjesmama...

Ponekad čujem neku pjesmu koja je bila Janji draga, neku koja je bila nama draga...

Sve tužne pjesme me podsjete...

Ja sam u svim tužnim pjesmama.

Sve tužne pjesme su u meni...


Oznake: Janja, tužne pjesme

22.02.2013. u 05:25 • 11 KomentaraPrint#

četvrtak, 21.02.2013.

POMIRIO SAM SE

Ima tih glumaca, svjetski poznatih, koji dobivaju velike nagrade, a ustvari igraju uvijek jednu ulogu. Čak i kad ga pitaju nešto na cesti, u kafiću, on odgovara istim tonom, na isti način... Neki pisci počnu samoimitirati se, počnu kopirati svoja uspješna djela, neki skladatelji svoj najveći hit provlače kroz sve ostale skladbe...

Zarobio sam se u ulogu Sredovječnog. Zarobio sam se u tugu. Za razliku od ovih ostalih, ja se nisam zarobio u najboljoj ulozi. Bojim se toga.

Ne volim ja tu tugu, ne želim je...

Kaže mi nedavno na kavi prijateljica po šetanju pasa: I samo priznanje da nisi dobro je put oporavka, a ona se razumije u medicinu.
Mislim da sam se pomirio sa sobom. U ponoć na križanju poslije kojeg je put potpuno isti, možda sam ostavio jedan dio tereta: krivnju.

Osjetio sam da mi je moj otac oprostio, a vjerojatno mi je oprostio još u trenutku kad je umirao, ustvari je vjerojatno umro ponosan na mene, a ne ljut. Dvadeset godina su mi se javljale slike trodnevna umiranja, muke dok mu čupaju zube, režu uši, trpaju sol u rane i grlo i tuku ga i i na kraju u možda živog, a možda već mrtvog pucaju u prsa, a sve vrijeme pitaju: „A gdje ti je sin, puca na nas?“

Kad sam poslije šest godina na identifikaciji držao njegovu glavu u ruci, zamolih ga da mi oprosti.

Vjerojatno nije ni bilo potrebe, kao što nije bilo potrebe moliti Janju dok je ležala nepomično u bolnici da mi oprosti što nisam išao taj dan biciklom na posao, da mi oprosti svaki put kad se nasmijem, kad sam radostan...

Drukčija je tuga bez krivnje. Nije iznad svega, ne izaziva sram kad je nema. Kaže ti da možeš biti ponosan kad si jak i da se ne trebaš sramiti ni svoje tuge ni sreće... da ne živiš samo za one koji više ne žive, nego i za one koji žive.

Pomirio sam se sa svojim mrtvim. Pomirio sam se sa sobom, pomirio sam se sa svojom budućnošću iako ne znam kakva će biti, pomirio sam se sa svim njenim oblicima, ma kakvi bili...

Pomirio sam se sa svojim mrtvima i smiren sam, možda zato što imam više zajedničkoga s njima , nego sa živima....

Oznake: Janja, tata, smirenost

21.02.2013. u 17:06 • 16 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 18.02.2013.

200



Ja sam sredovječni udovac. Ja sam Sredovječni Udovac. Tim imenom potpisujem blog, neke poruke, a ponekad se i predstavljam tako.

Moja je žena umrla i više ništa nije isto. I nikad više neće ni biti.

Puno puta sam to napisao, ali nikad se nisam naviknuo na to da je nema, samo na to da nikad više ništa neće biti isto jesam. Ponekad se činilo da je malo bolje, ali čini mi se da je sad još gore.

Često me pitaju zašto ne uradim nešto. Jesam, uradio sam. Šetao sam sam, trčao, pokušao izlaziti, ali nije bilo uspješno. Nisam mogao biti s nekim dok je tuga jača od mene. Učinio sam nešto, počeo sam pisati blog. Danas pišem dvjestoti post.

Pisao sam o Janji, o životu s njom, životu poslije nje, pisao sam tu neke priče, ponekad sam uspijevao sagledati svoj život i sa smješnije strane...
Blog je puno toga promijenio, upoznao sam neke ljude, imam jedno nježno prijateljstvo s bloga...

Jednom, tamo negdje prije puno postova, dobio sam mail. Mislio sam da je neka starija gospođa pogrešno skužila post. Bila je mlada žena koja me inače nije čitala, objasnio sam joj što ja to pišem i zašto. Nastavila mi je pisati, a ja sam nastavio odgovarati, zezali smo se da će doći pomoći mi pofarbati zid u mojoj sobi. Bijeli mu se jedan dio otkad sam namjestio sobu drukčije zbog singl kreveta, a ormar zbog kojeg nije pofarban zid premjestio na drugu stranu...

Dogovorili smo se vidjeti. Čekao sam je na velikom križanju njenog grada, došla je svojim malim autom i otišli smo na veliko brdo u malu šetnju. U šetnji su nas prekinuli neki prolaznici, nešto pitali, nešto im je objašnjavala na mobitelu. Ja sam je gledao. Rekla je, kad je vidjela kako je zadivljeno gledam da je to to. Ona je uvijek prekrasno gledala, nakrivila bi glavu malo na stranu i nasmijala se nježno.

Drugi put smo se vidjeli u Noći krijesnica. Šetali smo po velikom parku pored jezera i sjeli na jednu klupu, krijesnice su svjetlile oko nas,ribolovci su se čuli samo u daljini, i... Ponekad odem tamo...

Bila je to lijepa veza. Počela je trčati sa mnom, a onda se baviti i drugim mojim sportovima, putovali smo skupa na natjecanja, dolazila je k meni, ja sam odlazio njoj. Mislim da je bila jako draga mojoj djeci. Znali su dugo razgovarati s njom.

I ona je imala svoju djecu, mlađu od moje, i ona je mlađa od mene dvanaest godina.

Zvao sam je Slatkišićem, a pred drugima Slatkišom, da ne bi zvučalo presladunjavo. Bilo je lijepo. Mislio sam da mi može biti lijepo. Ona je znala da ima dana kad me tuga jače savlada i tad me malo puštala. Volio sam joj zaspati u krilu kad sam umoran. Jednom je čak bila na groblju sa mnom.
Meni se tuga povremeno jače vraćala i bojao sam se da ju ne povrijedim time. Iako su se svi uvijek izjašnjavali da mi žele sreću, nisu odobravali što imam vezu ili točnije, ignorirali su je. Izbjegavali su me u dane kad su znali da bi ona mogla biti tu, nitko mi nije dolazio... Pravdali su to brigom za djecu, a nikad njih nisu pitali o tome, govorili su mi da trebam kvalitetnu vezu... Nisam se obazirao, ali primjetio sam da se to odražava i na djecu, da im komplicira život, primjetio sam puno sitnica koje nisu ništa važno, ali pokazuju kako su se odnosi mijenjali.

S njene strane je bio problem što je živjela s majkom. Ona je bila vlasnica kuće u pravom smislu te riječi. Uvijek je bila ljubazna prema meni, nikad nije bilo loše riječi, ali uvijek sam se ustručavao koristiti kupatilo, jesti, spavati... Bila je bez posla i uspijevala preživjeti nekako od hobija, nije bilo nikakvih šansi da živi negdje drugdje gdje bismo imali više intimnog prostora. U to doba mi se i sin razbolio. Tad još nismo znali što mu je i ja bih osjećao grizodušje kad god nisam kod kuće. Kad bih bio kod nje, u jednom trenutku bih samo osjetio da moram krenuti i morao bih isti tren ustati i krenuti, a ona me molila da ostanem još malo... Osjećao sam nekako da dosta toga žrtvujem, prilagođavam...

Bila je kod mene malo duže, a ja sam onda otišao s djecom na more. Preko ljeta sam u obiteljskoj kući gdje mama pruzme kuhanje i kupovinu pa prištedim taj mjesec za neplaćene račune. Vidjeli smo se na pola puta na jednoj utrci. Šetali smo prekrasnim krajem i rastali se. Ja sam trebao doći u njeno mjesto a pregled zbog mog pokvarenog oka, ali nisam bio pri parama i odgodio sam to. Javili su mi s posla da me premještaju, a i da ima nekih problema, da ću opet morati dokazivati da sam savjesno radio neke stvari, bio sam nervozan... Nazvala je jedan dan ljuta, žalosna što se nećemo vidjeti, ja sam se naljutio prvi put, nikad se nisam ljutio s njom nizbogčega. Prekinuli smo. Nismo ni zid pofarbali, rekla je...

Jednom sam joj napisao pismo. Na mom novom laptopu. Nije bio novi, nego sam naslijedio stari koji je bio već nekoliko puta na dugom popravku. Sve sam joj objasnio i zamolio da se vidimo. Nisam ništa očekivao unaprijed od tog susreta, ništa predviđao, samo se nadao... Nikad nije odgovorila. Laptop je opet otišao na popravak. I opet i opet. Dopisivao sam se s mobitela nekoliko puta, pitala je za mog sina dok je bio bolestan, za kćer, za neke utrke, za mene kad sam zvučao loše na blogu. Nikad nije rekla ništa o tom pismu.

Priviknuo sam se na to da je nema, želio sam joj da što prije ima novu vezu, bolju, jer tek tada će priča biti gotova, tada ću manje osjećati da sam je povrijedio...

Pokušao sam vezu s drugom ženom, djevojkom, bez djece, govorili su mi da je to važno, kao da nemam i ja djecu, bez mame u stanu, nije se trebalo voziti, iz istog smo grada. Nisam mogao od tuge, samo sam i nju povrijedio. Sad mi je žao i zbog toga.

Došao mi je strašno težak period poslije toga. Na svim poljima problemi i komplikacije, posao, financije, puno toga. Teško sam podnosio sebe, pisao svaki dan o tome...

Jučer sam saznao da ima novu vezu. Drago mi je zbog tog osmijeha, nadam se da je vrijedan gledati ga. Žao mi je što ja nisam bio i nisam sposoban za to. Za gledati osmijeh moraš se znati i nasmijati. Mislio sam da ću naučiti, ali ne ide...

Napisah joj samo: „Drago mi je zbog tebe, sretno“ I drago mi je...
Nisam puno spavao noćas. Nisam dočekao budilicu. Odjednom sam čuo kako lupaju satovi koje mi je napravila. Kuckanje koje nikad ne čujem mi je tutnjalo u glavi. Pogledah po sobi, drugoj, puno stvari koje je ona napravila, tri kućice za nas troje, šalice, anđelak, njena pidžama je tu, pomislih, živim u kući uspomena, a imam sad još i more uspomena na nju... Ustao sam, ošišao se kraće nego inače, oprao suđe, obrijao se... Onaj pokvareni laptop je popravljen, pokušavam ga zamijeniti za jedan oldtimer motocikl, trebam pobrisati podatke s njega...

Tamo u pošti stoji jedna neposlana poruka, piše da veza s poslužiteljom nije uspostavljena, normalno da nije kad sam mijenjao „poslužitelja“, kako sam to mogao zaboraviti... Poslati sad, pita me. Ne!!!! Sad više me!!!



Sjedim, gledam jebeni zid i odlazim napokon kupiti boju i farbam ga... I jedan zid u crno...

PS

OVO JE OD RIJETKIH MOJIH POSTOVA KOJI NISU U RUBRICI OSOBNO, NEGO U PRIČE PA, MOLIM, TAKVIM GA I SMATRATI

Oznake: Janja, dok nas smrt ne sastavi

18.02.2013. u 21:06 • 46 KomentaraPrint#

JEBEM TI ŽIVOT MOJ

Prije petnaestak godina sam se vozio autoputom navečer po kiši. Iz ograde je iznenada izašao velik pas i istrčao pred auto. Nisam imao vremena za kočiti, udar je bio strašan, poklopac motora se skroz otvorio i preklopio preko staklam ništa nisam vidio. Uspio sam stati sa strane. Dim, para, auto potpuno slupan. Kao sda sam udario kamion, stup...
Gledao sam teško stečeni auto i rekoh:

„Jebem ti život moj!“

Rijetko psujem, uglavnom nekakve neutralne stvari. Mater je bila sa mnom i uplašena mi reče da ne govorim tako, nije to dobro.

Auto mi je služio za posao. Kupio sam ga u inozemstvu, učinio sve što je trebalo učiniti da bude što jeftinija da ga mogu dobro prodati kad pređem malo veću kilometražu pa opet ići po drugoga. Ovoga sam morao hitno popraviti. Skucah novce za popravak i već drugi tjedan krenuh poslom na drugi dio Hrvatske. Nešto očito nije bilo dobro popravljeno, auto se odjednom okrenuo i otišao u provaliju. Nekoliko puta sam se prevrnuo, a onda me jedna stijena zadržala da se iz Dalmacije ne otkotrljam do Hercegovine. Izašao sam iz auta, pogledao i nisam rekao:

„Jebem ti život moj“

Puno se sranja desilo od tada, a onda i teški dani o kojima pišem ovdje.

Nikad više nisam rekao:

„Jebem ti život moj“

Probudio sam se jutros i prvo pomislio baš to. Ubija me spoznaja da nemam više snage. Možda imam, ali spoznaja da je nemam mi ju je uzela.
Znam i da ću preživjeti, možda i poživjeti. Znam da ću preživjeti i poživjeti sigurno nekoliko godina zbog dvoje koje su već izgubili mamu.
Znam da ću poživjeti zbog njih, inače bih jebao svoj život.

Ovako samo kažem:


„JEBEM TI ŽIVOT MOJ“

Oznake: Janja, život bez nje

18.02.2013. u 13:49 • 11 KomentaraPrint#

nedjelja, 17.02.2013.

And I go back to black zone

Lako sam se probudio, prije zvona budilice, ali teško ustao. Morao sam se natjerati. Trebalo je još jednom otrčati na Vrh. Krenuo sam autom do starta, nekakvih dvadesetak kilometara, prvih šest sam vozio bez svjetala, a meni se to ne događa.

Tamo nije bilo mjesta za parkiranje pa se vratih niže i otrčah do starta. Besposleni @Vjeran nam reče da je neprohodno i da je trčanje na Vrh nemoguće. Vratih se kući. Pogledao sam na sat. Skidam jedno crno i oblačim drugo crno i odlazim na nedjeljnu misu u 10. Zadnji put sam bio one nedjelje 2008. godine. Za vrijeme te mise je Janja umrla. Od tada nisam bio, a ja sam... nešto, vjernici s bloga kažu da sam nevjernik, a nevjernici da sam vjernik, a ja kažem da imam vjeru. Odlazim. Čini mi se da je opet nešto umrlo u meni, nešto što je odumiralo svo to vrijeme.

Možda imam nekakvu bolest od koje mi je odumro centar za sreću u mozgu. Još jedan nekorišteni dio. Slijepo crijevo su mi odstranili kad sam bio peti razred. Živim kao da ga nikad nisam ni imao. Po izlasku iz bolnice su mi kupili pistu u obliku osmice po kojoj su jurile dvije formule. Čudili su se da sam ušteđeni džeparac potrošio na to, rekli su da su mislili da sam prerastao to. Možda bi sad trebalo ukloniti ovaj nekorišteni, odumrli dio iz mozga. Htio sam si, ne znam zašto, jučer kupiti igračkicu, model devetjedanjedinice sa okruglim svjetlima. Bilo je zatvoreno pa nisam.

Poslije mise sam išao na trčanje. Tamo gdje sam izgubio onu spravicu koju nosim na tenisici je šuma, snijeg se nije topio, ne nađoh uređaj nikad. Koristim se istom aplikacijom na mobitelu i Victorija s mobitela mi govori da ubrzam, usporim. Za to koristi zone koje su označene bojama, plava, zelena,žuta crvena. Ne ide mi ovih dana. Kad krenem, ona mi govori da trebam slow down to blue zone, kad trebam brže, ona me opominje da sam opet u blue zone. Trčim i shvaćam da sam stalno u tužnoj zoni, u nekoj svojoj blues zoni i da ne mogu iz nje. Za blue zonu se ne dobivaju medalje. Trčanjem u blue zoni stižeš na cilj kad te tamo više nitko ne čeka, nikoga nema... Možda čak ne znaš da si na cilju.

Poslije idem opet u svoju zonu, u black zone.

„...Black, black, black, black, black, black, black,
I go back to
I go back to...

And I go back to black“

Oznake: Janja, blue(s) zone, black zone

17.02.2013. u 16:33 • 11 KomentaraPrint#

subota, 16.02.2013.

PRAZNA MALA CRNA KNJIŽICA

U bircu u koji sam zalazio u studentskim danima, bila je i govornica na metalne pare. Običaj je bio da onaj koji trenutno ima novaca, onaj koji je nešto dobio, zaradio, plaća tu večer drugima, a onda kad ostane bez novaca, tad će već imati netko drugi i tako redom...

Ponekad bih tako ušao u „Makarsku“, a da (istina rijetko) nema nikoga od mojih. Da ne bih završio pijući s polupoznatim i nepoznatim, odlazio bih do govornice, snabdio se kod konobara sitnišem i izvadio malu crnu knjižicu. Nazivao bih i lagao gazdaricama da je hitan poziv i molio da zovu svoje podstanare na telefon i tako si osigurao društvo za piće. Ponekad mala crna knjižica ne bi radila, kako će se to govoriti puno kasnije, „nitko ne bi bio dostupan“. Sjedio bih sam, platio piće konobaru/ici, razgovarao s njima onoliko koliko bi oni imali vremena, čitao... Ponekad je društvo bilo baš potrebno, a nitko ne bi bio dostupan...

Osjećam se kao da mi opet ne radi mala crna knjižica. Nikad nisam imao u njoj toliko brojeva koliko sad u memoriji mobitela. Gomila neuporabljivih brojeva. Ne samo da naredniku nema tko da piše nego nema koga ni zvati.
Znam da sam sam kriv za to. Doživljavam svoju neparnost kao sramnu bolest i držim se po strani od parnih. Svaku šansu da „promijenim status“ sam uništio svojom nesposobnošću da se odreknem svoje bolesti. U pokušajima da imam nekoga jako bliskog udaljio sam se od srednje bliskih i sad imam samo daleke. Zašto se onda žalim? Ne žalim se, ali bih ustvari htio. Htio bih nekom profesionalcu, nekoj osobi kao što je šanker i kao što je pijanac za šankom pričati svoj život, ovako kao ovdje, ali sa svim detaljima koje ovdje prešućujem poštujući tuđu intimu i sa svim po mene sramotnim detaljima koje možeš pričati samo nekome povjerljivom kao što su pijanac za šankom i šanker. Ne znam ima li još takvih bircuza, odvezao bih se nekoliko stotina kilometara do tog svog birca, ali zadnji put kad sam bio vidio sam da je pretvoren u meksički restoran. Ako i postoji takav birc, šanker i pijanac, morao bih piti, a to mi se ne da čak ni u ovakvom raspoloženju, već odavno sam dnevnu količinu alkohola pretvorio u godišnju.


Sjedim u svojoj sobi sam, dugom šetnjom sam izmorio psa i sad mi spava na nogama, sjedim sam u svojoj sobi s pogledom na telefon koji ne zvoni i neuporabljivom malom crnom knjižicom.

Oznake: Janja

16.02.2013. u 21:45 • 9 KomentaraPrint#

FULL TIME JOB

Kad sam došao na posao koji sad radim, mislio sam na ovomu ću mjestu provesti karijeru, malo napredovati, dočekati mirovinu. Brzo su počela preseljenja na druga radna mjesta u drugim mjestima, nesigurnost, komplikacije... Naviknuo sam se i na to. Radim svojih osam sati, nekad i više, na neodređeno vrijeme.

Imam još nešto za full-time job. Vjerovao sam i ja da je na određeno vrijeme, ne znam koliko dugo, ali konačno, a shvatio da mi je tuga full-time stvar i cjeloživotna.

Pitala me nedavno mater zašto ne nosim odjeću u bojama. Zabrinuta je u skladu s vjerovanjima iz mojih starih krajeva da nošenje crnog bez razloga donosi tugu.Rekao sam da nosim odjeću u crnoj boji. S razlogom. I to mi je boja. Teško je promijeniti to. Ponekad kao djevojka željna vječanja kad isprobava pred zrcalom majčinu vjenčanicu, obučem nešto obojeno iz sretnih vremena, vratim se s vrata, presvučem u svoju odjeću i odem u crnu šetnju. Nije da nisam pokušavao, ali bolje bi bilo da nisam, bio bih kriv samo zato što ne pokušavam, ovako sam kriv što sam pokušavao i zato što nisam uspijevao.

Tuga mi je cjelodnevna i cjeloživotna.
Kad mi netko napiše da prestanem cviljeti, ne pogađa me, kad netko napiše da tuguje sa mnom, ne osjećam se bolje, to je part-time tuga, tuga na mah.

Za ovo moje nema odmora ni pauze ni mirovine. Sve je vodilo samo tome da shvatim to.

Samo praznina pored mene i u meni umrli i odumrli dijelovi.
Staro se proročanstvo ostvaruje, pustite me s mojom tugom...

Full-time job



-------------------------

"...malo-pomalo, povjerovao sam da svi ti ljudi - bilo muskarci ili zene - nisu ni najmanje poremeceni, jednostavno im nedostaje ljubavi. Njihove geste, njihovo drzanje, njihova mimika, odavali su razdornu zed za ljudskim dodirima i milovanjima..."
Michel Houellebecq, "Sirenje podrucja borbe". Dobra, lijepa, mracna knjiga koju nedavno dobih



Ja zivim sa onom koju ne volim. Jedan sam od onih glupana koji su izgubili onu koju vole, a dobili nevoljena uljeza.

S tugom zivim.

Nisam od onih u tugu zaljubljenih.

Poslije nekoliko postova, poslao sam link za blog na nekoliko e-adresa. Prijatelj sa sportskih terena s kojim uvijek popricam, iznenadi se citajuci blog. Nije znao da sam udovac. Jos nekoliko drugih koji me ne znaju od prije. Ne pricam o tome, ne zalim se, ne objasnjavam zasto nemam vremena, niti zasto uvijek dolazim sam.

Vi koji me citate znate da bez dozvole boravka, na mojoj adresi zivi tuga.

Nisam se naviknuo na nju, nije mi drag gost. Nisam od onih koji tugu zive, koji si od nje ograde grade i ne zele promijeniti.

Trcim od nje, bjezim, trudim se, ali grabi me zvijer mnogokraka.

Trcim sam samcat sumom, zato sto bjezim od nje, zato sto necu s njom, a ne zato sto sam sretan sa svojom tugom.

Slabo znam prirodne znanosti, anatomiju i slicne, toliko sam glup da se uvijek uselim u onaj dio srca koji pumpa prema vani i ne znam u kojem dijelu tijela tuga zivi. Da znam koji mi je dio tijela zarobila, kao onaj alpinist, dzepnim nozicem bih ga otpilio.

Ne sjajim tugom, crnim se.

Uselila se prokletinja u moje cipele i noge mi otezala, prati me. Nema one koju volim, a ovu nevoljenu vucem za sobom i krijem je od srama, a ona me pod ruku hvata pred svima. Zbog nje nikad nisam plakao, ona kroz mene place.

Cime se prokletinju, da joj ime ne spominjem, da ne misli da je pozvana, moze ubiti, vjesanjem, samorezanjem, pucanjem, necijim osmjehom?

Lijeze sa mnom u krevet nezeljena, spavam s njom, a ne volim je, sretni ne mozemo biti, probudim se i ugledam nju kako mi se smije vjesticjim osmjehom. I da me dalje pusti kakav mi dan moze biti kad tako pocne?

Poljubiti me hoce, a znam da ce isisati sve iz mene, kao iz balona i udahnuti jad.

Kao da je stan njezin ponasa se vlada, baca me u krevet i napada.

Zivim s nezeljenom i nevoljenom.

13.05.2011. u 00:29

Oznake: Janja, tuga, full time job

16.02.2013. u 08:55 • 15 KomentaraPrint#

srijeda, 13.02.2013.

NE NALAZIM RAZLIKE


Koliko znamo o ljudima koje srećemo, a koliko sliku sklapamo od malo poznatih, nevažnih detalja?

Pada snijeg. Zadnje sam vrijeme malo ljenčario umjesto trčanja, a sad to nadoknađujem pa treniram i po ovakvom vremenu. Brzo po polasku na trčanje prolazim pored groblja. Kod sjeverozapadnog ulaza započnem u sebi svoje molitve, a tako i na povratku. Danas sam navečer trčao jedan sat, došao kući, obavio ritual poslije treninga i pogledao pristiglu poštu. Drag bloger mi preporuča da pogledam jednu televizijsku emisiju, jer bi mi neki prilog mogao biti zanimljiv (hvala!). Sjetio sam se najave za emisiju i znao sam na što je mislio. Prilog je bio o čovjeku koga sam viđao na utrkama, znam da je uvijek na zagrebačkom maratonu, živopisan tip, rekao bih, osebujan. Sjećam se njegovih majica s različitim porukama, sjećam se da sam ga viđao u prolazu, na okretima, nismo nikad razmijenili čak niti uobičajene poticajne rečenice kakve znamo reći jedni drugim u prolazu. Viđao sam ga poslije utrka, nismo nikad ni prokomentirali rezultat jedan drugom, kako je to uobičajeno poslije utrke među poznatim i polupoznatim, nepoznatih tamo nema.

Gledao sam tu emisiju i prilog o njemu. Udovac, trkač, maratonac. Trči na groblje, govori tamo sa svojom dragom, kuću je pretvorio u svojevrstan spomenik njoj i trčanju...


Gledam čovjeka kojega sam smatrao smiješnim tipom, čudakom.



Gledam čovjeka između koga i sebe ne nalazim puno razlike...




Oznake: Janja, maratonac udovac

13.02.2013. u 21:52 • 14 KomentaraPrint#

srijeda, 06.02.2013.

FUZZY LOGIC

Svako doba nosi svoje tehničke izraze, GSM, EDGE, UMTS, LTE... Neki izrazi iznenada postanu moderni, poslije se zaborave.

Odjednom sam se sjetio nekakvog štednjaka koji je bio fuzzy logic. Bilo je to nešto jako napredno i bilo je očekivati da je to tako dobro da će uskoro svi štednjaci biti fuzzy logic, ali ne vidim da na njima piše to...

Zašto sam se odjednom trčeći sjetio nekakva štednjaka? Nemam pojma, više mi je pao na pamet taj izraz. Sjećam se u reklamama za taj štednjak objašnjenja kako je to „zamagljena logika“, malo drukčije zaključivanje... I počeo sam razmišljati o svojim zaključivanjima i zamagljenim logikama.

Ja sam fuzzylogičan. Nisam štednjak, čak niti štedljiv, prije bi bilo da sam zamagljen. Prvo sam dječije zamagljenologički zaključivao. Moglo bi se reći da sam bio malo bukvalan. Vjerovao sam doslovno u sve što mi kažu, da dobri u školi uspiju u životu, kad su rekli da je atomska bomba jaka neznamkoliko kilotona eksploziva, ja sam vjerovao da je toliko teška i razmišljao koliko je velik avion koji ju nosi, vjerovao sam da dobro pobjeđuje i da su Ameri bili na Mjesecu...

Na fakultetu sam imao zamagljen period, ne sjećam se baš svega, a bilo je i čudnih zaključivanja. Bio sam poprilično sklon pivu, pa je bilo događaja kao sudar sa zaustavljenim tramvajem, stupovima i sličnih. Zaključivanje je povremeno bilo otežano. Štednjak nikako nisam bio, „što zaradim potrošim, što dobijem izgubim, skroz sam...“ Javila mi se poslije one TV emisije poznanica iz tog doba, kaže drago joj je što me vidjela, čitala me je i da joj je drago što ne pijem, kaže, malo se bojala za mene u to doba... Ne razmišljam puno o tim zamagljenim vremenima...

Poslije su došla vremena u kojima je magla prekrila svu logiku. Bilo je ratno doba i o tom dobu još manje razmišljam. Tada nije bilo nikakve logike...
Poslije je bio lijepi period, život s Janjom, djeca. Bilo je i nestašica i minusa, ali tog se perioda uvijek rado sjećam i razmišljam o njemu. Bilo je i tom periodu pogrešnih razmišljanja i pokvarene logike i stvari kojih se iskreno sramim, ali poslije ispravljanja tih grešaka je bio stvarno sretan period u kojem nisu nestale ni nestašice ni minusi ni problemi, ali se nauči živjeti sa svim tim i čuvati ono što je najdragocjenije. A baš u to doba je bio moderan fuzzy logic štednjak. Nismo imali takav, ali je onaj koji smo imali bio jako dobar.

Onda se magla opet navukla. Teško mi je sad i govoriti o zaključivanju. Možda nisam uvijek logičan, možda ne slušam savjete koje dobivam u komentarima, ali nije se uvijek lako snalaziti u magli.

Evo sad mi i pogled zamagljen, oko mi se nije samopopravilo i trebat će ga probosti sa nekakve tri sonde i popraviti, ali kako da mi logika bude bolja kad mi je pogled fuzzy...

Kažu da onaj štednjak kuži tu zamagljenu logiku. Kad je pečeno pile u pećnici, zapravo još nije pečeno, taj štednjak kuži da se ono peče unutra i da je oko kilu i pol i da ga treba zagrijati sa svih strana i svašta nešto još... Možda nisam logičan kao ta pećnica, možda sam logičan kao taj pečeni picek...


Oznake: Janja, ja u magli logike

06.02.2013. u 19:04 • 32 KomentaraPrint#

subota, 02.02.2013.

POVIJEST FOTOGRAFIJE


Najbolje je bilo kad je slučajno, ali to nikad nisam priznavao.

Jednom sam strpljivo čekao, a u kadru se pojavilo nešto sasvim drugo. Ja sam samo kliknuo.

Jednom sam neke filtere za crno-bijeli film stavio na objektiv, a unutra je bio film u boji. Dobio sam prekrasan zalazak, hvalili su ga i izgubili kompas. Sunce nikad nije zalazilo na toj strani, ali svako naše mjesto je htjelo svoj zalazak sunca i nije bilo važno.

Nekad sam mislio da sam znao što će se dogoditi, ali poslije razvijača i fiksira sam otkrio nešto sasvim drugo.

Najbolje je bilo kad je slučajno, ali to nikad nisam priznavao.

Ponosno sam mijenjao dva objektiva koja sam imao, a još ponosnije koristio poslije zum kad sam ga nabavio. Imao sam i jedan mali fotkać od firme koja se proslavila nečim što su zvali špijunskim aparatima. Nisam imao filmove za njega, pa sam improvizirao s drugim koji sam premotavao u ovaj. Poslije sam nabavio jedan istog proizvođača, ali s normalnim formatom filma.

Kažem, bilo je dobrih, ali najbolje je bilo kad je bilo slučajno.

Sad je vrijeme iza toga, vrijeme do kojeg su izgubljeni i negativi i pozitivi i postoji samo prošlost u sjećanju.

Predao sam sve kamere sinu, one koje su sad antika i one koje bi mogle raditi i one koje rade. Odgovorno i uporno tvrdim da bih htio jedan od onih koji su nešto između, mali koji glumi velikog, a s promjenjivim objektivima, tvrdim da bih ga htio, a ustvari ne znam što bih s njim.

Ne fotografiram odavno pejzaže, mrtve prirode, zgrade... Ne zanimaju me normalni ni čudni kutovi, ne razmišljam o perspektivi... Na jedno oko gledam samo kad isprobavam razliku u pogledu zdravim okom i bolesnim.
I one fotke koje su sačuvane, ni njih ne gledam. Ponekad samo pogledam jednu i sjetim se tog osmijeha.

I znam, ja više nemam što slikati...

Oznake: Janja, fotografija koje više nema

02.02.2013. u 23:05 • 19 KomentaraPrint#

četvrtak, 31.01.2013.

ZADNJE RIJEČI

Često se desilo da mi neka rečenica iz filma dugo zvoni. Puno sam takvih rečenica iz filmova i knjiga zapamtio, citirao...

Zadnje vrijeme gledam uglavnom humoristične emisije. Moja djeca gledaju neke nove sezone nekih novih serija na svojim kompjuterima, a ja strpljivo gledam reprize koje već znam napamet. Moja djeca se nekad smiju glasno gledajući te serije i ja uživam u tome. Ja se ne smijem glasno, ali uživam u kasnoj kavi gledajući neku od tih serija.

Nažalost, one koje prikazuju sam već odgledao po nekoliko puta, ali pojavi se neka nova rečenica, događaj...

Gledam sinoć jednu epizodu koju sam već gledao i iako je humoristična, i u njoj se umire i priča se o posljednjim riječima. Odgledam opet, odem na spavanje i razmišljam o onome o čemu nisam prije:

Taj sam dan pred rastanak još jednom rekao da ne žuri. Janja je rekla da neće i da nema zašto žuriti, rekla je:

"TAMO ME NE ČEKA NIŠTA"

Oznake: Janja, zadnje riječi

31.01.2013. u 07:17 • 21 KomentaraPrint#

utorak, 29.01.2013.

POSTAT ĆU TRUBAČ

Znam da ću u mirovinu prije vršnjaka i razmišljam često o tome što ću raditi tada. Smišljam poslove i zabave, mijenjam ih, smišljam nove...

Bio sam nedavno na sprovodu. Seoski sprovod, skupila se familija iz čitava svijeta, snijeg, hladan vjetar... Bila je tamo i neka žena u nekakvoj uniformi koja je očajno trubila nekoliko melodija. Svirala je sporo, razvučeno, valjda da bi se bolje uklopilo u okolnosti, ali tonovi su bježali, a svako malo bi truba proizvela nekakav sasvim pogrešan zvuk...

Često objašnjavam da ja nisam sazdan od tuge, da je na blogu ta moja strana izražena, ali mi često pišu da me zamišljaju kao najtužnijeg čovjeka na svijetu.

Opet imam nove planove za mirovinu, neću učiti talijanski i saksofon, učit ću trubu. Naučit ću nekoliko tužnih melodija, onu najtužniju neću svirati, nju sviraju samo najvještiji... Bit ću trubač na sprovodima. Imam nekoliko odora sa sjajnim pucetima koje se više ne koriste, malo ću ih prepraviti, možda potamniti...


Najbolji posao za najtužnijeg čovjeka na svijetu...

Oznake: Janja, najtužniji posao

29.01.2013. u 22:14 • 15 KomentaraPrint#

petak, 25.01.2013.

PONOSAN KAO TRUDNICA

Ponosan sam kao trudnica.

Janja je bila od onih trudnica koje izgledaju kao i inače, samo s dodatkom trudničkog stomaka. Jednom ju je u poodmakloj trudnoći stariji čovjek zamolio da mu ustupi mjesto u tramvaju. Kad je ustala, rekla je da bi odmah ustala, ali je trudna. Postidio se i nije htio sjesti. Volio sam gledati kako ponosno hoda i kako ponosno stavlja ruke na stomak. Volio sam gledati kako ponosno priča kada će se roditi Sarah, pa onda Marko i sve ostalo o tome...

Trudnice ne jedu za dvoje, trudnice su ponosne za dvoje, za sebe i za budućeg tatu. Ja sam bio ponosan zbog nje, zbog bebe...

Ponosan sam kao trudnica.

Moja studentica uspješno polaže prve ispite. Položila je i onaj dosadni, prvi mu dio (bist že v dni ti kad izide povelenije...). Rekoh joj da je moja ocjena iz tog ispita bila za jednu veća od njene, ali nekako zaboravih reći da ta ocjena kod mene nije bila prolazna.

Ponosan sam na moju studenticu.

Ponosan sam kao trudnica, za dvoje, za sebe i za Janju.

Oznake: Janja, ponos

25.01.2013. u 19:02 • 27 KomentaraPrint#

nedjelja, 20.01.2013.

"...MORA BITI VAGA..."

„Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.
Naša mladost,
naša snaga,
sve se topi...“

Posebno tužno na groblju ovih dana. Velike naslage snijega koje se nema kud maknuti, sve prekriveno, bijelo...

„..Snijeg će proći,
sve će proći,
moja draga.
Naši dani,
burne noći,
sve će proći...“

Snijeg s jedne ploče nadgrobna spomenika prebacujem na onu drugu, praznu, a onda pokušavam baciti ga nekuda, jer izgleda kao bijeli svježe zakopani grob. Kao da ukopavam sam sebe.

„...Bol će minut,
sve će minut,
moja draga.
Smrt će naše
breme skinut.
Kuda će se
duša vinut,
tko će znati?...“

Kao da postižem ravnotežu prisutnosti i odsutnosti, iako ne znam koju stranu da zovem prazninom, a koju prisutnošću.

„Ipak prirodno je da svi težimo dostići neku stabilnost u životu. Onako postaviti vagu u početni položaj. I kad nam se nagne u neku stranu više nekako je uvijek vraćamo "u nulu" ( kako bi rekao moj kućni majstor).“ – stoji u mailu koji sam dobio

Kod mene bi to rekli „u vagu“. Sve mora biti u vagu, inače je sve nahero, u šrek, nakoso, neravno, nepravilno. Pokušavam svoju vagu dovesti u ravnotežu, ali jedna strana vage je prazna i ja kao varalica s tržnice poravnavam jezičke vage prstima, kao smirujem vagu, ali čim maknem prste otkriva se pokušaj prevare... Sve je nahero, vaga točno mjeri, pretežak sam uteg za prazninu...

„...Zemlja će smirenje dati:
mora biti vaga.
Bol će minut,
sve će minut,
moja draga...“

Snijeg se topi, još ga dovoljno da izgleda kao bijeli, svježe iskopani grob.

„...Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.
Naša mladost,
naša snaga,
sve se topi.
Sunce popi
žrtvu svoju.
Tišino na Mirogoju,
sjeto vječnog praga.
Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga...“


Oznake: Janja, snijeg, groblje

20.01.2013. u 19:40 • 17 KomentaraPrint#

četvrtak, 17.01.2013.

OČI

„Imaš oči srne“, rekao je netko Janji, nekad prije mog doba i ja sam odmah bio ljubomoran, ne na tog koji je to rekao, nego na tu rečenicu, ljut što je ja nisam prvi rekao.

Imala je tamne oči, tople, volio sam se gledati u njima.

„...dao bih sve te noći da
ostanem taj čovjek u tvojim očima...“

Kad sam otišao u bolnicu vidjeti Janju, objasnili su mi u kakvom je stanju, znao sam na kakvom je odjelu, znao sam da je očekivati monitore, kablove... Jedna stvar me je uplašila, zbunila, oči koje su bile otvorene, ali nisu gledale. Gledao sam u oči, nije bilo pogleda, nije bilo suza, nije ni mog odraza. Znao sam da ne vidi moje oči, moj pogled, moje suze, njen odraz...

Drugi put sam došao za nekoliko sati, puštali su me u svako doba na taj odjel na kojem posjete nisu dozvoljene, oči su bile zatvorene. Osjetio sam neko olakšanje, izgledala je kao da spava, mirno, spokojno...

Došao sam opet za nekoliko sati i sumnjajući u prognoze i dijagnoze i sve ostalo što su mi rekli, očekivao sam, iščekivao da otvori oči i pogleda me...


Uzalud


Oznake: Janja, oci

17.01.2013. u 19:04 • 23 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 14.01.2013.

PORUKA ZA LIJEPI OSJEĆAJ

Tuga mi je česta tema bloga, ali nekad blog čini i da se osjećam sasvim drukčije.

Često dobijem poruke ljudi koji me razumiju zato što su doživjeli slične stvari.
Ponekad dobijem poruke ljudi koji suosjećaju, jer misle o tome kako je to.

Dobio sam nekidan jednu drukčiju poruku. Jedan par koji nikad nisam sreo, koji živi daleko od mene, našao se u mom blogu, ali ne onom životu poslije, nego onom prije, onom životu s Janjom, našli sličnosti u mojim opisima i svom zajedničkom životu. Čitam tu poruku i nalazim i ja sličnosti...

I lijepo mi je čitati, osjećam se kao onda kad sam od letvica za police i nekakvih plastičnih spojnica napravio TV regal i klimavi stolić, kao kad smo kupili toster, kao kad čitam onaj blog o mladom paru i mjesečini nad Trešnjevkom pod kojom smo i Janja i ja započeli zajednički život...

Poželim im odmah onaj lijepi osjećaj kad smo prvi put došli kući sa Sarom, pa onda i s Markom, poželim im do kraja života takvu ljubav kakvu osjećaju i da „do kraja života“ u njihovom životu bude puno duže nego u našem...

Oznake: Janja, poruke

14.01.2013. u 21:01 • 17 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.01.2013.

MOJA JE TUGA NAJVEĆA

Tuga se ne mjeri.

Kažu mi nekad, ima i tužnijih, okreni se i pogledaj!

Nema tužnijih, ima nesretnijih. Vidio sam velike nesreće, nesretna vremena u kojima je nesreća bila uobičajena i ona sretnija u kojima je nesretne ipak kačila. Vidio sam nesreću kad je moja mama u ratu ostala bez muža, mog oca, a znam da je odrasla bez oca koji je umro kad joj je bilo jedanaest. Znam za nesreću moje tetke koja je sahranila dva sina i muža, za nesreću Janjine mame koja je kao dijete u jednom danu ostala bez svih muških članova uže i šire obitelji, poslije ostala bez muža, a onda i bez Janje i sad je u kolicima od moždanog udara... Znam za nesretne sudbine iz rata nekih kojima ne znam ime...

Čija je onda tuga najveća?

Moja!

I njihova!

Svačija!

Sjećam se ratnih razgovora prognanih. Sjedili su tužno u društvu i pobrajali što su izgubili. Onda je jedan rekao da su svi izgubili jednako. Naveo je imena nekoliko bogatih i nekoliko siromašnijih i rekao da su svi oni izgubili jednako. Gledali su ga u čudu, a on je odgovorio: „Sve, svi smo mi izgubili jednako, sve što smo imali!“

Tako je i s tugom. Ja ovdje pišem svoju da ostatak dana ne bih pričao tugu. Ostatak dana se i smijem i šalim, držim tugu u sebi. Dođem opet tu i opet ju pišem, jer moja je tuga najveća.


Svakom je njegova tuga najveća.

Oznake: Janja, tuga

13.01.2013. u 20:40 • 19 KomentaraPrint#

petak, 11.01.2013.

MOJIH PETNAEST MINUTA - TUGE

Bio sam u toj emisiji. Pričao sam o Janji, o blogu, o životu... Nije mi teško pričati, ali kad sam slušao ono što sam pričao, bilo mi je puno tužnije.

Dobio sam puno poruka poslije emisije, od poznatih i nepoznatih i bilo mi je drago čitati ih iako bi me svaka rastužila. Blog je pogledalo nekoliko tisuća ljudi u nekoliko dana. Neki su me nepoznati ljudi prepoznali, dvije bakice su me pitale jesam li ja taj, poznati su mi govorili da su me gledali...

Pitam se jesu li to mojih 15 minuta o kojima je govorio Warhol?

Svakog sredovječnog čuda tri dana dosta. Broj posjeta blogu se vraća uobičajenom, opet pukovniku nema tko da piše, susjedi me više ništa ne pitaju.

A ja se pokušavam sjetiti što sam rekao tamo, ali odustajem od toga, jer nikad ne čitam što napišem, neću niti gledati više kako je to bilo tamo, jer uvijek mi je poslije puno tužnije...

Bilo je to mojih petnaest minuta tuge, izdvojenih iz ostalih dana tuge...

Oznake: Janja, petnaest minuta tuge

11.01.2013. u 20:14 • 18 KomentaraPrint#

utorak, 08.01.2013.

"DOK NAS SMRT NE RASTAVI"


Bilo nas je četvero tamo sa svojim tugama. Čekali smo početak i pričali kurtoazne priče, uljudno se upoznavali. Nitko od nas vjerojatno nije bio naročito zanimljiv...

Onda smo ušli, pričali svoje priče, ja prvi... O ljudima koji rade posao s kojim nemaš veze uvijek misliš da ga obavljaju profesionalno distancirano. Mislio sam da je razgovor s nama samo posao, da je navikla na svakakve tužne priče, ali onda sam vidio suzu. Rečenice su mi se učinile tada tužnijim. Poslije planiranoga dijela, u onome nezabilježenom smo se pozdravili srdačno kao znanci i ja sam otišao. Slušao sam ostalo troje, svi su odjednom postali zanimljivi i nježno i sjetno pričali te svoje priče zbog kojih smo bili tamo.

Kad smo završili, još smo malo popričali, uljudno se pozdravljali, onda sam čuo onoga koji mi je rekao kad je izašao: "Nisam više ništa govorio da ne bih plakao", kako kaže onome drugom: "Vidiš, duplo je mlađi od nas, a najduže je udovac..."

Sve su mi se rečenice tada učinile još tužnijim...

Oznake: Janja

08.01.2013. u 07:07 • 38 KomentaraPrint#

srijeda, 02.01.2013.

Najljepša želja

Opet nisam poslao čestitke, one prave, papirnate, s kovertom. Protivnik sms i e-mail čestitki, odlučim svake godine napisati prave čestitke, adresirati ih, zalijepiti poštanske marke, ubaciti... ove godine ih nisam ni kupio, poslao sam opet smsove i mailove...
Piše u jednoj od čestitki koje sam dobio, uz jako lijepe želje, da su kratko pisane kao posljedica netalentiranosti za pisanje čestitki. Pitam se, tko je talentiran za pisanje čestitki? Čuo sam u filmovima za takvo zanimanje, meni nezamislivo. Smišljao sam reklamne slogane, pisao svašta, ali čestitke...
Što napisati kad nekome želiš poželjeti najviše? One stihovane čestitke u kojima se nađu u malo riječi i mali Isus i Djed Mraz i zvjezdica i jasle i vatromet, pjenušac i sve ostalo, kičaste, ali to mi ne smeta, to je doba za šarenilo i kič no čine mi se neosobnim, univerzalnim. Druge mi se čine prekratkim, treće predugim...
Od puno razmišljanja o čestitkama i riječima za njih, obično ispadne samo: Sve najbolje!
Držeći se vica o Titaniku i osobna iskustva, najvažnija je sreća. Puno sreće! Novci su važni kad ih nema, zdravlje kad gledate bolest. Puno zdravlja i novaca! I opet sam došao do običnih rečenica za želje u čestitkama, mogao bih kupiti one gotove i samo potpisati se...
Sad kad je prošlo vrijeme čestitanja, vrijeme je podvlačenja crte pod prošlu godinu i planiranja ove.
I planiram si ovu, koliko kg manje, koliko km više i takve novogodišnje stvari i kažem si da mi se u ovoj godini i ne moraju ispuniti planovi, samo da mi se ne događaju tuge koje nikakvi sretni događaji ne mogu pokriti, da mi se događaju sretne stvari koje mogu pokriti male tuge i da uvijek vjerujem da će sutra biti dovoljno sretnih događaja za pokriti male tuge...
I čini mi se sad nekako da su to želje koje želim i drugima, a one valjda uključuju i pare, sreću i zdravlje...

Oznake: Janja, čestitke, najljepše želje

02.01.2013. u 18:38 • 35 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 24.12.2012.

"Dva prijatelja, što se svakog dana..."

Prije nekoliko dana smo ispratili kolegu u mirovinu. Uskoro će imati punih 65 i započet će neki drugi period života. Bilo je sve kako to inače ide, poklon, prigodni domjenak, pa onda produžetak domjenka u bircu. Potrajalo je to sve dok nismo ispratili tamburaše (u neka stara vremena se to nije dešavalo, tamburaši bi ostajali sve dok imaju kome svirati - ako taj plaća), sve je bilo dobro, osim...

"...celoga života dosadnog i dugog
ne vide niko jednoga bez drugog..."

Zadnjih se godina naš penzić Zdravek na poslu najviše družio s Vinkom. Čudno jedno prijateljstvo dvojice neistomišljenika po svim pitanjima, nikad se nisu složili niokočega, uvjek su se raspravljali, ali uvijek su bili skupa. Zdravek bi obično trebao raditi nešto drugo, ali uvijek bi našao načina da radi s Vinkom i usput vodi rasprave o politici, ekonomiji, sportu... i da se ne slažu. Mnoge su oklade pale, ali nikad se ne može utvrditi tko je kome dužan koliko...

"...Toliko su oni nerazdvojni bili
Da su celome svetu dojadili..."

Birali smo dan za Zdravekov ispraćaj, da ne bude gužva, da nije post i da Vinku odgovara datum. Imao je prije puno godina neke operacije i otada je zdrav čovjek. Nedavno je išao na sistematski pregled i imao je male otklone od normalnih vrijednosti u nalazima, pa je odlučio držati se zdrave prehrane do novih nalaza, a onda si dopustiti i da se malo opusti ispraćajući Zdraveka u mirovinu.


"...Na sastanak što će toga jutra biti
Prvi put će jedan od njih zakasniti..."

Otišao je napraviti nove pretrage prije nekoliko dana i zadržali su ga u bolnici, a onda i premjestili u drugu koja nema veze s bolestima zbog kojih je započeo pretrage. Još ne zna što mu je, osjeća se dobro, ali doktori ga zabrinuto gledaju i ne govore mu ništa, osim što su mu rekli da neće moći ići ispratiti Zdraveka i da ni za Božić neće moći kući...

Ispratili smo Zdraveka veselo, ali svako malo je netko rekao: "E, nema nam Vinka..."

I usred veselja bi nas ta činjenica podsjetila da nas je sve manje za stolom, da nekih nema od rata, nekih kraće, da sve češće razgovore počinjemo sa: "Sjećaš li se...?" i da smo sretni što još odgovaramo "Sjećam se", da još nije počelo "Nemam pojma tko je to..."

I sad u ovo doba kad bi svi trebali biti za obiteljskim stolom, zdravi, na okupu, čestitati drugim prijateljima i poželjeti sreću, zdravlje, svima vama prijateljima sa ovoga mjesta želim sretan Božić i Novu godinu i da svi budete zdravi i sretni...


Oznake: Janja, prijatelji. Božić

24.12.2012. u 17:55 • 45 KomentaraPrint#

utorak, 18.12.2012.

VRIJEME POEZIJE, VRIJEME PROZE...

Rijetko sam pisao poeziju i prozu istovremeno. Vremena proze i poezije su se izmjenjivala.

Pisao sam poeziju za studentskih dana. Točnije, rekli su da je to poezija, proza u poeziji, ja sam znao da je nešto između... Neki su me čitali, neki hvalili, nekima se nije sviđalo, neki su me stavili na stranice svojih časopisa, neki nagradili... Ja nisam htio pisati niti ne pisati, jednostavno sam to radio. Onda bi to stalo, presušilo, pa bih samo povremeno napisao poneku priču. Neke su bile ideje za roman, ali nisam imao strpljenja, pa sam skratio na priču, pa kratku priču... Poslije nekog vremena su se javili opet stihovi, pa opet pripovijedanje... Kao da su stihovi bili plod vremena uzburkanih emocija, a pripovijedanje posljedica prisjećanja...

Ne pišem više poeziju. Zadnji period poezije je tu na blogu, u starim postovima. Nije došao poslije perioda proze, došao je poslije perioda tragedije...

Oznake: poezija, proza, tragedija, Janja

18.12.2012. u 19:44 • 30 KomentaraPrint#

petak, 14.12.2012.

---

Oprosti što sam naučio brojati do jedan,
ali, znaš, uvijek me boli oštrina toga broja

Oznake: 14.12., Janja

14.12.2012. u 06:27 • 19 KomentaraPrint#

srijeda, 12.12.2012.

DA NE DOĐE NITKO DO PRIJATELJ DRAG

Ponekad stvari ne idu kako treba, a da nije ničega strašnog u tome.
Težak dan htjedoh završiti okusom čokolade. Imam nekakve belgijske praline, ili što su već, bezoblične kao govnašce, ali ukusne, tope se u ustima... Ne znam tocno kako, ali nekako sam otkrio da najbolje prija ta jedna pralina a dva badema i četiri sušene brusnice. Sinoć uzeh jednu takvu kombinaciju, ali je malo za takav dan, pa uzeh još jednu. Započeo sam i s trećom, badem, brusnica i... nema više pralina... nije to to, mislio sam, posran kraj posrana dana... Sjedoh i pojedoh još dva badema i četiri brusnice... U ustima je još bio i okus čokolade i uživao sam u njegovim tragovima... Na kraju takva dana možeš zaspati samo od sjećanja...
Ponekad stvari ne rade kako treba, a da to nije strašno. Prošlom postu se ne može dati komentar, ne znam zašto. Nije to loše. Drugima pišem komentare kada imam što reći, kada se želim javiti da autor zna da ga rado čitam, kada želim prenijeti svoju impresiju... Ponekad reagiram na netoleranciju, jer mislim da se prema netoleranciji ne smije biti tolerantan pa to i napišem. Komentare čitam kao prijateljske savjete, osim onih za koje nikako ne razumijem zašto su tu, ako ne razumiju, ako ih ne zanima... Ja pišem zato što osjećam
...i

Oznake: praline, bademi, Janja

12.12.2012. u 10:45 • 18 KomentaraPrint#

utorak, 11.12.2012.

ONAKO NASMIJANO

Bilo mi je hladno, ali nisam se nikad smrzavao. Pisala mi prijateljica o onom osjećaju kad hodaš izgubljen u planini noću, zimi... Ono kad osjetiš slatku nemoć i zaželiš sjesti i predati se i nasmijano čekati... Ja sam uvijek išao dalje... Neki dan smo Nezaposleni Vjeran, njegova kćer i još šezdesetak drugih trčali, hodali kroz snijeg i nismo ni pomislili odustati. Jednom davno je dvojica nas otišlo u planine poslije nekoliko pića, a mrak se već spuštao i bio je zatvoren planinarski dom u koji smo išli, pa smo nepoznatim putevima u drugi. Na drugom brdu su se neki smrzli, prijatelji su nas oplakivali, a mi smo išli dalje i nisam ni pomislio stati... Opisala mi je taj osjećaj umora i želju da staneš i sjedneš u snijeg i čekaš onako nasmijano... Osjećam se baš tako...

Oznake: čekajući nasmijano, Janja

11.12.2012. u 12:43 • 5 KomentaraPrint#

nedjelja, 02.12.2012.

ULICA POZNANIKA

Živio sam na nekoliko mjesta do sada, negdje duže, negdje kraće, ono mjesto na kojem sam najduže živio napustilo je mene, ostala sam napustio ja. Na svakom od njih ostavio sam prijatelje, poznanike, osim prvoga gdje su oni ostavili mene.
Ponekad se sjetim nekoga od tih ljudi koje sam poznavao, sjetim se nekog imena...
U ovoj zgradi sam šest godina. Znam lica, znam imena, samo ih ne znam povezati. Znam sva imena sa zvona na ulazu, znam koga pozdravljam na hodniku. Ponekad i u prolasku ulicom gledam po zvonima, čitam imena i pamtim. Tako sam radio u svim ulicama u kojima sam živio, pa sam znao imena ljudi koje nikad nisam sreo.
Danas prolazim alejom kroz koju često idem i gledam imena. Nekoliko ih je s pl. u imenu. Nekoliko ih je s nekim stranim prezimenima, nekoliko s nekim arhaičnim imenima i prezimenima kojih više nema u ovim krajevima. Jedan je konjički pukovnik, nekoliko učitelja, puno svećenika, općinski službenik...
Moji poznanici kojima ne znam lica...
Jedan se zove kao ja, jedna Janja je tu, rođena je početkom prošlog stoljeća. umrla u ovom, jednog su zvali kao mene, rođen je iste godine kao i ja, umro je davno...
Prolazim često tu, znam imena napamet, čitam ih na mramornim pločama...
Moji poznanici kojima ne znam lica...

Oznake: poznanici, ulica, Janja

02.12.2012. u 08:48 • 41 KomentaraPrint#

petak, 30.11.2012.

PREKOCRTNI SPUST

Nismo se ovo ljeto penjali ni spuštali skupa. Bolovi u leđima za koje se ispostavilo da su bolovi u plućima nisu dali na bicikl.
Prošlo ljeto smo se penjali daleko i visoko, a onda strmoglavim spustom povezali dvije klime. Kad smo opet stigli na razinu mora, kaže mi: "Tata, ti uvijek ideš idealnom linijom, i autom i biciklom, od crte do crte..."
A ja znam da nije tako, ja bih išao idealnom putanjom, ali uvijek su se neplanirane zapreke našle na njoj. Moje su putanje tužne i neidealne, nitko ih ne bi poželio i nikome ih ne bih poželio.
A i od crte do crte nije najbrže, nekad sam išao i prekocrtno, autom, biciklom, životom...
Rekoh: "Zbog tebe i Sare sam samo unutar crta i idealna putanja više nije ona najbrža, nego ona najsigurnija, ona koja me najbolje vraća vama..."
Idealniju putanju od te više ni ne tražim...

Oznake: spust, život, djeca, Janja

30.11.2012. u 07:17 • 14 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.11.2012.

BOK JE VELIK

Rituali, riječi, navike, sve se negdje izgubilo...
Znam kako smiješno zvuče zaljubljeni nezaljubljenim i roditelji, oni mladi posebno, neroditeljima. Znam kako vrijeme umanjenica nervira one koji nisu u deminutivnim vremenima... Odjednom postoje samo sokići, kašice, hranice...
Prije toga postoji stančić, posteljica, ručkić... kao da se odjednom preseliš u neku liliputansku zemlju.
Jutrom smo se pozdravljali s jutrać, ručali ručkić, pravili večericu...
Neke sam riječi koristio opet, neke su ostale u prošlosti.
Bokić nisam više nikad rekao. To je iz deminutivnih vremena, jer BOK je velik, a BOKIĆ još veći
.....

Oznake: izgubljene riječi, Janja

29.11.2012. u 06:15 • 14 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.11.2012.

KRIVO SRASTANJE

Činilo mi se da često dolazimo, ali doktorica je rekla da smo jedna zdrava obitelj.
Bolesti su brzo prolazile ili bi se crne slutnje pokazale netočnim, poneka uputnica i recept i to je to... Bilo je prehlada, lomova, sjećam se, jednom smo nas četvero bili istovremeno bolesni. Negdje iza ponoći smo se probudili i svi morali istovremeno u zahod. Bili smo na moru, u prizemlju imamo jedan wc, pa smo budili sestrinu obitelj i mamu, jer su gore jos dva zahoda. Ipak smo se morali izmjenjivati, jer je uvijek jedno cekalo na red. Pred zoru se sve smirilo. Izmučeni teškom noći, ali zdravi, ručali smo, kad je Janja samo skliznula s klupe na kojoj je sjedila. Onesvjestila se, ja sam je prihvatio, polegao... Rekla je poslije da se samo sjeća da je čula da ju stalno zovem i da sam bio jako pribran. Tih se riječi stalno sjetim i dječjeg vriska i plača u tim trenutcima. Kao da je bila neka proba...
Sjećam se svih lomova, Sarina ruka, moja rebra... Zakrpali su Markova puknuta pluća i moje će puknuto oko, kažu, zakrpati...
Samo su naša srca pukla i nema lijeka...
A doktorica je rekla da smo bili jedna zdrava obitelj...

Oznake: puknuto srce, Janja

26.11.2012. u 21:31 • 17 KomentaraPrint#

petak, 09.11.2012.

UNIŠTENE KNJIGE

Za rođendane su mi skoro uvijek poklanjali knjige. Ne znam jesam li ih zato volio ili su mi ih poklanjali zato što sam ih volio.

Čuvao sam te knjige, slikovnice, enciklopedije, strip-albume, neoštećene su trajale godinama. Uvijek mi je teško padalo kad bi neki klinac došao k nama i uništio nešto što ja čuvam godinama.

Za fakulteta sam otkrio jednu malo drukčiju knjižnicu. Nije bila u sustavu gradskih knjižnica, nije dobivala nove knjige, nije bilo članarine... Bila je to knjižnica nekakva radničkog univerziteta i u njoj je radilo dvoje starih knjižničara koji su čekali mirovinu i znali su da će po njihovom odlasku u mirovinu knjižnicu potpuno zatvoriti. Knjižničar nam je donosio i svoje knjige od doma kad bi nam trebale za fakultet, uvezana godišta davno zabranjenih časopisa... Jednog dana je rekao da će knjižnicu odmah zatvoriti, a njemu dati da radi nešto drugo preostalo vrijeme do mirovine. Pozvao nas je nekoliko da si uzmemo po nekoliko knjiga i tako smo i uradili. Bili smo skromni, uzeli smo po nekoliko knjiga, ne prevelike vrijednosti. Poslije nekog vremena sam ga sreo, bio je razočaran što nam nije dao više knjiga, što nismo uzeli neke vrijedne knjige... Sve knjige su izvagali, potrpali u kamion, nabacali, i odvezli, vjerojatno na "recikliranje"...

Moj otac je godinama kupovao knjige. Imao je puno medicinske literature i beletristike. Bio je zubar koji je htio na književnost, a slučajno završio na stomatologiji. Kupovanje knjiga i čitanje je ostalo poveznica s tom željom iz mladosti. Kako sam odrastao, dopunjavao sam prepune police po svojoj želji, osuvremenjivao kućnu knjižnicu. Za rata jedan mjesec nisam mogao u svoju kuću. Kad sam se vratio, oca više nije bilo, kuća je bila ispreturana, sve razbacano, samo knjige su bile na mjestu. One nisu bile zanimljive onima koji su prošli kroz kuću. Nažalost, poslije jednog vremena sam morao ponovo otići i knjige nikad više nisam vidio...

Jednom su me na poslu pitali kako bi trebalo poredati knjige koje su razbacane, neposložene, na rubu uništenja. Nasjeo sam, sve rekao, objasnio i rekli su da onda ja to uradim... Očistio sam knjiige, složio, napisao signature, inventarske brojeve, napravio katalog... Jedno vrijeme je ta interna knjižnica korištena, a onda je došlo do nekih promjena, selidbi i knjige su završile pobacane u kamion...

Uvijek sam imao posebno poštovanje prema knjigama, ne šaram ih, ne pišem po njima, ne zavrćem listove...

I žalim za svim tim uništenim knjigama...

Ima jedna knjižica koja mi je bila posebno draga. Obiteljska knjižica. Donio mi ju je velečasni Branko. Pisao sam o njemu u postu "Svećenik Branko, moj prijatelj". On je krstio Saru i Marka, vjenčao Janju i mene i sve to napisao u tu knjižicu i donio je. Bila mi je to draga knjižica. Iako više nije bio u Varaždinu, iako je kasno saznao, iako je imao puno obaveza taj dan, Branko je došao i vodio Janjinu sahranu. Zadnje poglavlje te knjige. Nekad draga knjižica bi trebala biti uništena upisom da Janje više nema...

Oznake: uništene knige, svećenik Branko, Janja

09.11.2012. u 17:43 • 39 KomentaraPrint#

utorak, 25.09.2012.

Slagalica nezeljenih dijelova

Marac ce vjerojatno sutra kuci. Zovem ga Filetirani zbog rezova na prsima, jedan manje od planiranog, od jedne su operacije odustali, pa ide kuci malo prije nego sto je mislio, dobro je.

---

Marac ce sutra kuci, netko nece...

Usao sam jucer u bolnicu i vidio nekoliko zena u bolnickim odorama kako guraju nosila. Na njima netko. Pokriven. Preko glave. Sitno tijelo, zena, mozda dijete, muskarac, izmuceno tijelo bolescu. Tisina. Cuju se kotaci nosila. Svi se micu...

Neke slike ne volim vidjeti.

Svakodnevni ili svaki drugi dan odlasci Marcu u bolnicu su malo izmucili kucni budzet i vozio sam se starom cestom, a ne po auto-putu. Morao sam svaki dan prolaziti onaj zavoj. Vise ne izgleda isto, nagnut je na pravu stranu sada, kao ovali za one americke utrke i ja se pravim da to nije to mjesto i prolazim...

Ne volim to mjesto, ne volim ga vidjeti, ne zelim tu sliku...

Nisam vidio Janjin auto poslije udesa. Zamolio sam druge da obave sto je trebalo. Nisam htio imati tu sliku.

Nisam htio uzeti odjecu iz bolnice, ali su rekli da je moram odnijeti, a rekli su mi da je gornji dio odjece izrezan i krvav... Odnio sam u podrum, a onda zamolio da odnesu... Nisam htio tu sliku pred ocima...

Zapisnik od ocevida sam imao u rukama, ali nikad ga nisam otvorio, ne zelim znati kako je to izgledalo, kakav je bio kamion...

Ljetos se pred mojom kucom dogodio strasan udes. Dosao sam tamo, oslobodio zarobljenog mladica stiska sjedala i vrata... Dosla je policija i hitna, nisam ostao dalje, nisam htio slike ozivljavanja, pruzanja pomoci ljudima bez svijesti...

Ponekad mi u san dodu scene udesa na tom zavoju, taj auto, ta odjeca ili ta bolnica, takva nosila, plahta..., a ja se probudim i kazem, nije to bilo tako...

Ne zelim imati te slike pred ocima, ne zelim moci sloziti tu slagalicu...

Imam puno lijepih slika koje zelim pred ocima.

Oznake: slagalica, nezeljena, Marac, Janja

25.09.2012. u 13:11 • 32 KomentaraPrint#

srijeda, 19.09.2012.

Dati sve od sebe!

Bio sam na biciklistickoj utrci prosli vikend. 70 kilometara utrke se vozilo brzinom sporijeg skutera, s dvije trecine utrke sam vozio s prvom grupom. Tada se ispred mene nasla gomila natjecatelja koji su pali u zavoju, usporio sam i vise nisam mogao stici tu grupu. Na cilju sam bio zadovoljan vremenom, osvojenim mjestom, prosjekom brzine, ali znao sam da jako malo treniram i mislio sam, da sam samo malo vise trenirao, mogao sam stici grupu, pratiti ih i doci na cilj u vremenu pobjednika.

Nisam dao sve od sebe.
Ni u trcanju, ni u triatlonu, nikad nisam saznao koliko je najbolje sto mogu. Malo treniram i sigurno mogu jos malo bolje, ali ne znam koliko.

Nikad nisam dao sve od sebe.

Jos su u skoli pozivali moje roditelje i govorili im da mogu bolje, da se ne trudim...

Ni tada nisam davao sve od sebe.

Stalno me to prati, ali bilo mi je svejedno, koliko sam ulozio, toliko sam i dobio. Muci me zadnjih dvadeset godina. Puno toga me je kocilo, rat, nesrece, smrti, gubitci... pogresne odluke...

Bojim se da nisam dao sve od sebe.

Volio bih biti koju sekundu, minutu brzi, naci vremena za jos koji sat, kilometar treninga, ali nije to tako vazno. Volio bih da sam vise dao Janji i djeci u ovih dvadeset godina. Volio bih da sam mogao olaksati zivot, s manje neplacenih racuna, zbrajanja otplata, minusa, nedostataka... Nesto sam sigurno mogao bolje, spretnije, sretnije... Svojom su skromnosti Janja i djeca zasluzili vise, bas zbog toga sto nikad nista nisu trazili...

Ne znam jesam li dao sve od sebe.

Danas je Sarin rodendan i razmisljam o poklonu, o necemu sto sam htio kupiti za maturu, upis na faks, rodendan, o skromnom budzetu... A nikad nista ne trazi...

Mogao sam mozda dati vise od sebe...

Tijekom utrke se nekad cini da si na maksimumu, ali ides dalje, jos i jos i ubrzas i ides... Na cilju se pitas, mozda si se mogao pripremiti bolje, mozda si mogao dati vise od sebe.

I jednog dana, za jos ovoliko, kad budem na cilju, kad me opet bude tamo, kao nekad, cekala Janja, a djeca ispratila, pitat cu se gledajuci ih:

Jesam li dao sve od sebe?

Oznake: utrka, davati sve, Janja

19.09.2012. u 12:27 • 45 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< studeni, 2016  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Studeni 2016 (1)
Ožujak 2016 (1)
Travanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (13)
Veljača 2013 (16)
Siječanj 2013 (12)
Prosinac 2012 (7)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (5)
Kolovoz 2012 (8)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (6)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (10)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (7)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (9)
Srpanj 2011 (12)
Lipanj 2011 (12)
Svibanj 2011 (18)
Travanj 2011 (11)
Ožujak 2011 (34)

Opis bloga



Moja je žena umrla i ništa više nije isto. I nikada više neće biti.
Proživjeli smo lijepe godine, nekada teže trenutke, nekada ljepše, ali već smo se godinama bili naučili živjeti lijepo i sretno jedno s drugim.
Ja sam tih godina radio desetak kilometara daleko od stana i, bez obzira na vrijeme, na posao sam išao biciklom. Taj su dan najavili kišu. Zamolio sam je da odveze mene, pa produži na svoj posao, ako neće žuriti. Rekla je da neće, odvezla me i produžila. Poslije jednoga sata sam se sjetio da se nije javila. Zvao sam je, nije se javljala. Zvao sam je puno puta, nije se javljala. Zvao sam je na njen mobitel, na službeni, na posao,nije se javljala. Nazvala me je policija.
Došao sam u bolnicu, bila je u komi i rekli su mi da će umrijeti.

14.12.2008. 10:20

12 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

Držim te za ruku
primjećujem
da si gola ispod pokrivača
dodirujem te po stomaku
ništa
isti puls

2 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

I onda
14.12.2008. 10:20


Toga smo dana umrli. Sahranili smo samo nju.
Pročitao sam prije i poslije puno toga o tugovanju, o boli, pročitao sam o fazama žalovanja. Faze se u stvarnosti izmjenjuju na čudne načine, preskaču se vraćaju, dolaze iznenada. Mislim da ustvari postoje samo dvije različite faze: faza kada sam žalostan što je više nema, što neće dočekati vjenčanje svoje djece, unuke, puno lijepih, malih stvari koje su je čekale i druga faza kada sam žalostan što je nemam više i što će te stvari kojima smo se trebali zajedno veseliti, uvijek biti tužne jer je nema.
Osim žalosti, koju je teško opisati, teške su obične, svakodnevne stvari kao ispijanje kave. Nikada u kući nisam popio kavu sam. Bio sam izgubljen kada sam trebao raditi bilo što od takvih, zajedničkih stvari.

Nikad se nisam naviknuo
da tebe više nema
Opet sam napravio dvije šalice kave
Praveći se da nije ništa neobično
ispijam jednu pa drugu

I pomislim: tko će prati šalice
ti ili ja


O takvim stvarima planiram pisati. O životu poslije. O snalaženju i nesnalaženju. O danima kada me tuga utapa i o danima kada nekako plivam. O danima kada sam mislio da sam malo bolje i o danima kada mi je bilo jasno da nisam.

Znaš one tanjure kojih smo imali četiri
Baš si nespretan!
rekla si kad sam razbio jedan
Što sad da radimo s tri?

Nedavno sam namjerno razbio još jedan
da ne zaplačem
svaki put kad shvatim da su nam sada tri dovoljna






Nešto slično:
http://www.collettewebster.com/Love.htm

Kontakt

naredniku nema tko da piše, ali ako netko baš hoće:
ontheend@rocketmail.com

Loading



Najnježnija
(što sam je napisao)

Volim te njuškati
uvijek
Noću kad spavaš
posvuda
Osjetiti miris svih naših godina
modričkih, zagrebačkih, goričkih, varaždinskih
dok se budiš
Njuškati te
i brzo se praviti da spavam
kad namirišem jedan moj tužni
i sve naše vesele Božiće
I otvoriti oči
i onda te njuškati
dok ne tebi ne osjetim
i miris svoj

(napisano jednom prigodom kad nisam imao novaca za poklon pa joj poklonih ovu pjesmu)

http://www.aquariusmusicshop.com/?testi=testimonial-2

http://www.elektronickeknjige.com/zbornik/ekran_price_01/pages/073.php

Free counters!



 Online Users




HALO ZEMLJA, JEBEM TI OVO


Halo Zemlja imamo problema
Bar ih imam ja
Jebem ti slavu vraćaj te me dolje

Halo Zemlja kapetanica Lajka govori
Čini mi se da sam prevarena
Vidim Zemlju odozgo
I nije nesto naročito
Vise volim lajati na Mjesec

Halo Zemlja ništa tu ne radim
Čini se da je štos samo da zvijezde vide koliko cu živjeti i kada ću umrijeti
Vratite me dolje

Ne računajte mi zivot u psećim godinama
Majčicu vam...
Želim živjeti koliko i vi
Vratite me na majčicu Zemlju

Čini mi se da me je život prevario
Ili vi
Kad ste rekli i svemirski let je samo odlazak na posao
Vratite me nazad

Nazad mojim štencima
Vidim ih kako na mjesečini gledaju zvijezde
I žmirkaju s njima
Mozda i ovu točku u kojoj jurim gledaju
Vratite me mojim štencima

Šaljite nekoga tko ce znati reći
Nesto zvučno
Kao Veliki korak za čovjecanstvo
Mene vratite nazad

Šaljite gore pukovnika Gagarina
On želi slavu i šampanjac stisak ruke Predsjednika Generalnog Sekretara
I tako ce se jednom zabiti u jedrilicu
Vratite mene

Saljite Terješkovu Valentinu
Nju ćete jednoga dana računati za prvu ženu
Mene zaboraviti
Vratite me što prije nazad i zaboravite odmah

Šaljite gore nekoga
Da na Mjesecu ispali lopticu za golf
Neka mu na Mjesecu vijori zastava
Ja zastavu i tako nemam
Ja na Zemlji zelim naganjati krpenjaču
Sa svojim Šarkom

Šaljite svemirske turiste bogataše
Oni odlaze dragovoljno
Baciti pogled
Zdravi su stari i bogati i dosadno im je
Ja sam zadovoljna da me vratite nazad

Halo Zemlja vraćajte me nazad
Jebem ti Einsteina
Ne želim juriti kao svjetlost
I ostati vječito mlada
Ako ostari Šarov

Halo Zemlja jebem vam
Prvu i drugu svemirsku brzinu
Želim samo polaganost
Šaltajte rikverc
I vraćajte me nazad
Jebem vam sve svemirske brzine

Halo Zemlja vratite me nazad
Jer ne želim istraživati nebesa i tražiti Raj
Vratite me u pakao života s mojim Šarovom

Halo Zemlja kontrola leta
Kapetanica Lajka govori
Jebem ti slavu i vječnost
Ovu pasju sreću
I obećani kavijar i šampanjac
Koji nikad necu dobiti
Vratite me nazad
U pasji život i pseću muku
Da sa svojim Šarkom
Mirno glođem kost
i sretna umrem od starosti

Jebem ti ovo

Over & out

-----------------------------
Subota ili nedjelja ujutro
Bio sam kod tebe
I ostao dovoljno dugo
Da otkrijem zakonitosti:
S cvijećem
Rano ujutro dolaze
Prvo muskarci
Kasnije žene

I svi su stari

Sada znam
Ti nikada stara
Biti nećeš

A ja, trebam li sada
Kao i oni
Imati veliki crni bicikl
I kožni ceker na njemu
U kom ti nosim cvijeće i svijeće

-------------------------------------------------
Kolona crnih ozalošćenih vrana
Skoro stogodišnjakinja
Ide lagano
Prema groblju


Svakodnevno


Obilaze grobove svojih nedavno umrlih
Skoro stogodišnjih muževa


Iako su sve to vec pričale
Medu sobom
Zastaju
I čekaju
Da čuju od mene


Kako mi je to
Ljubljenu
Ubio kamion

ZNANSTVENE VIJESTI

Znanstvene vijesti čitam
Činjenice
Koja loza preživi filokseru peronosporu ili nešto slično
Tko moze preživjeti kugu malariju ptičju svinjsku gripu utvrđuju
Štakori prežive svašta
Jegulja preživi bez vode
Škorpion može kažu nuklearni rat

A ja ako preživim tugu za tobom
Hoću li biti dio znanstvenih vijesti


TAMA I SVJETLO

Halo ti ćoravi
Penji se na osmatračnicu
Zašto ja?
Svi su drugi već bili tvoj je red
Kada dođe red na tebe
Tko te pita kakve su ti oči
I javi nam kada otkrijemo Ameriku Australiju Pluton ili bilo što drugo
Kapetane pokorno javljam
Nasukali smo se
Napipao sam nešto
Otkrili smo Ameriku Australiju Atlantidu Pluton Raj ili Pakao
Glupane ćoravi brod je uništen
Strjeljat cemo te
I nazvati ovo kopno kontinent planet ili zvijezdu po tebi
Kada odemo nazad
A ti uživaj u slavi
I svjetlu


Klesarski otpad

Kad klesarski naučnik
Pravi srce
Uspije li svaki put napraviti onaj urez u sredini
Ili srce nekada i pukne
I što se onda radi s njim


MOJA JE DRAGA ZASPALA NEDJELJOM

Moja draga voli spavati nedjeljom
I ja tiho ustajem čitam pišem trčim sjedim šutim gledam i čekam da čujem
Da se probudila
I kuham kavu

Nedjelja je opet
Moja draga spava
I ja ustajem rano
I kuham kavu
I hodam i odlazim
I kupujem
Uvijek na istom mjestu svijeće i cvijeće

I odlazim svojoj dragoj


POSTAT ĆU KLESAR

Ponekad sam lijen
Zapisati pjesmu
Nosim je u sebi
Danima
Okrećem prevrćem
Popravljam ispravljam
Nekada i zaboravim
Prije nego je zapišem
I dam ti je

I sad je samo mogu
U kamen urezati

-------

Bio sam ti jutros
Rano
Donio cvijeće
Svijeće palio
Mramor počistio
Kisa je padala
U slova buljio
I onda sam zaplakao
Jer oprana mi odjeća
vise nikad
Ne miriše kao nekada

KREVET MI JE PREVELIK

Probudio sam se u noci
Rano
Sanjao sam te
Premjestih se na tvoju stranu
Kao nekad
Onda sam jastuk uzeo
Zagrlio ga
Naslonio se na njega

Nisam mu nista rekao
Nisam ga poljubio

Pa to je samo jastuk


JANE IS AN ANGEL NOW

Dobar dan Ne Jane nije tu
Ne ne možete je dobiti
Ne nemam novu adresu
Razumijem niste se odavno čuli
Siguran sam da je prošla godina
Očito mi je to
Ne nemojte zvati ponovo
Jane ne živi više ovdje
Jane ne živi više uopće
Ovdje
Jane is an angel now
Jane is a beautiful angel now
I believe

-----------------------------

Kažu
Bit će dobro
Opet ćete biti skupa

Jebem ti svjetlost
I doline zelene

Htio sam ovdje još biti
S tobom


LJUTNJA

Kad su mislili da možda bolestan
I svakakve bolesti smisljali
Mirno sam otišao i napravio nekakve pretrage i otkrio da sam zdrav
Kad su mi na kosti nasli mrlju i mislili da ću umrijeti
Isao sam na nekakvo snimanje i saznao da ću živjeti
I još živim
Dugo
I stalno nešto tako

A ti
Zašto ti nisi mogla otići na posao
I vratiti se
A da ne umreš


MJESTO MI JE UZ TEBE

Moje je mjesto uz tebe
Samo još malo šetam ovuda i onda dolazim

Moje je mjesto uz tebe
I razmišljam zašto sam ovdje
Mogao bih ovako biti i u nepoznatom mjestu u Kini
Ili Djevičanskim otocima
Ili Gvineji Nova Papua
Obali Bjelokosti
Ognjenoj Zemlji
Ili bilo kojoj zemlji koja mi lijepo zvuči

Jos cu malo protrčati
Ovuda dok sam jos tu
Uvijek bi rekla
Da sam hrt da ne mogu biti na mjestu
I onda dolazim
Mjesto mi je uz tebe

Doći cu
Samo da obavim neke poslove
Znam opet odgađam stvari
Ali umoran sam
I doći cu
Mjesto mi je kraj tebe

Koji sve planeti imaju mjesece
Ti bi mi znala reći
Mogao bih biti na nekome od njih
Kad već nisam s tobom
Doći ću
Mjesto mi je uz tebe

Mogao bih biti dragovoljac
Za istraživanje najvećih dubina
Visina
Daljina
Kad već nisam s tobom
Doci cu čekaj
Mjesto mi je uz tebe

Ne znam zašto
Ali još sam tu
Čekaj još malo
Znaš da zalutam ali uvijek dođem
Doći ću i ovaj put

Mjesto mi je uz tebe
Zato je na tvom dijelu groblja
Mjesto i za mene
Doći ću












Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se