Zapisi sredovjecnog udovca

srijeda, 27.02.2013.

JEDNOJ ŽENI

Lako sam pisao svoju tugu, sreću teže.

Mislio sam na sretne dane s Janjom često ovih dana. Nismo nikad dobili na lotu, nismo imali nikad previše, nije bilo posebnih sretnih iznenađenja. Najljepši dani su bili „ozakonjenje“ veze i rođenja djece. Sreća je bila buđenje poljupcima, ispijanje kave, dugi telefonski razgovori čim nismo skupa, izleti, šetnje, kupovine... Nekome se možda ne čini puno, ali sreća je bila u tim malim stvarima i ritualima. Sjećanje na te velike sreće i ove male sreće izaziva tugu, jer više toga nema.

Priznao sam puno suza ovdje, priznao sam puno tuge, sreću teško priznam.

Teško mi je bilo priznati da sam poslije ljubio, da sam htio neke rituale obnoviti, neke nove zadobiti. Nije mi teško priznati da nisam uspio, da sam sam, da sam opet kao u onim postovima s početka bloga, da sam opet Sredovječni koji luta daleko, da ispijam dvije šalice kave, ali teško mi je bilo priznati da sam bio preko tuge sretan...

Teško je bilo priznati samom sebi...

Kad nisam uspio, kad završi pokušaj sreće, nisam bio tužan zbog toga, bio bih tužan zbog toga što nema Janje. S njom je sreća bila tu, velika i puno malih, svakodnevna.

Još jedna mlada žena ima moju bezgraničnu ljubav...

Nju znam sve njene godine...

Jučer sam ustrčao stubištem, a ja sam na četvrtom katu i tamo pao u zagrljaj. U stanu me čekala mlada žena koja će uvijek biti moja, koju ću uvijek voljeti, bez obzira što se dogodilo. Dugo smo razgovarali o svemu i svačemu i uživao sam u razgovoru. Ta mlada žena mora živjeti dok nas smrt ne rastavi i onda još puno poslije mene. To mora biti tako.

Kako god izgledao moj život, ona zna da će uvijek biti moja jedina.

Moja Kneginjica je doma. Došla je s fakulteta na malo odmora kući. Tata će nešto skuhati, oprati, razgovarati.

Sretan sam. Preko tuge.

Oznake: Janja, Sarah

27.02.2013. u 16:36 • 23 KomentaraPrint#

utorak, 26.02.2013.

BOLJET ĆE

Nekad davno, a opet nedavno, dok sam djecu morao odvesti zubarki, čekao sam uputnicu unutra jednom kada je neki tata kćeri rekao da ju neće boljeti. Zubarka je zagalamila na njega i rekla da on ne radi njen posao i da ne laže djetetu da neće boljeti. Okrenula se njoj i rekla:
„Sad te boli jako, kad budem ovo radila, tada će te boljeti još jače, ali onda će ti biti bolje, proći će. Izvadit ću ti zub, osjećat ćeš prazninu, ali to više neće biti bol.“

Zašto nam uvijek lažu da neće boljeti? Zašto nam uvijek lažu da će brzo proći? Zašto su nam za ono bolno cijepljenje govorili da ne boli? Za one injekcije? Za život?

Jednom sam morao izvaditi zub. Sjedio sam u stomatološkoj ordinaciji mog oca, rekao je da neće to boljeti, odjednom je otišao vani i došla je njegova kolegica i izvadila mi zub. „Nisam mogao gledati da te boli“. Pitao sam ga što bi uradio da je tu sam, a mene boli. „Onda bih ti izvadio zub da te više ne boli“, rekao je.

Zašto nam ne kažu da će boljeti?

Pokvaren zub se drži čvrsto, ali nekako želi vani. Neki su ostali bez nekog dijela tijela, ruke koja bi trebala držati drugu ruku. Oni kažu da i dalje boli. Boli od nedostajanja.

Kažu im da treba proći,a ono boli i dalje.

Boli nedostatak ruke koja bi držala ruku.

Boli od nedostajanja...

Oznake: Janja, Bol

26.02.2013. u 20:17 • 15 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 25.02.2013.

BOK, JA SAM SREDOVJEČNI...

Poslije one emisije me sretne susjed s kojim sam do tada popričao samo nekoliko rečenica o psima dok smo ih šetnjali i kaže: „Gledao sam Vas, znate ja sam psiholog...“ Razmišljao sam poslije o toj rečenici. Sretali smo se zadnje vrijeme malo više i pričali neobavezno. Ne znam je li me čitao poslije, ali za zadnje skribomanske faze me sreo i krenuo sa mnom, nešto rekao, ali ja sam otišao u garažu, a on to nije primjetio. Pitao sam se što je to govorio dok je mislio da idem za njim kroz snijeg....

Pisao sam o sistematskom na kom sam bio poslije malo više od pola godine nakon što je Janja umrla. Bilo je sa mnom ljudi koji imaju vidljive posljedice rata, neki na kojima ima tragova alkohola, a mene su pozvali na dodatan razgovor kod psihijatra. Pitao me je koliko sam dugo udovac i je li mi teško. Objasnio sam mu što mi je teško, kava, šetnja, gledanje filma, sve stvari za koje sam uvijek čekao Janju da ih radimo skupa... Rekao je: „Vi se jako dobro nosite s tim...“ i poslao me dalje na pregled na kojem se treba manje razgolititi. Treba samo spustiti gaće.

Ne znam koliko se dobro nosim, to govore i ljudi iz moje okoline, ali onda sam počeo pisati blog i pisati o onome u čemu se ne nosim dobro s tim.

Možda mi je trebalo neko mjesto sa stolcima u krug na koje ću doći i reći: „Bok, ja sam Sredovječni i ja sam udovac!“, a oni će reći „Bok, Sredovječni!“. I onda bih ja govorio o onome u čemu se ne nosim dobro.

Ponekad mislim da sam skroz dobro, a onda se dese neke stvari, neke se priče samozavrše, druge izmišljam i smišljam im kraj. Prestanem jesti i spavati. Počnem skribomanski pisati postove, neke i objavim.

Pitam se nekad, da sam išao negdje govoriti što vidim u mrljama, što sanjam, što osjećam i što me muči, što bi bilo s tim fazama „spavanje, jelo u minus, pisanje u plus“, bi li ih bilo manje, prestale bi?

Da sam imao nekakav krug u koji bih došao i rekao da sam Sredovječni i da sam udovac, što bi bilo, osjećao bih se bolje danas, drukčije?

Postoje one torte koje različito obojanim šnitama pokazuju u postotcima koliko je nečega u nečemu, koliko zauzima koji dio, koliko je slobodnog mjesta na disku... Postoji u toj mojoj torti jedan komad koji označava tugu, kažu neće se smanjiti, ali mijenja boju, sreća je drugi komad, ima još puno tih komada i ima još praznog prostora...

Čini mi se da tu tortu u svim njenim šnitama razumiju oni koji su živjeli slično kao Janja i ja, koji su bili na taj način i toliko povezani. Oni koji nisu živjeli jedno pored drugog, nego jedno s drugim. Oni koji su, nažalost, doživjeli ono što sam ja.

U onom šarenom krugu s režnjevima torte kaže da imam još puno mjesta za pisanje na mom disku...

Oznake: Janja, samooporavak

25.02.2013. u 19:10 • 15 KomentaraPrint#

nedjelja, 24.02.2013.

SPORO UČIM

Nekad sporo učim. A onda odjednom naučim.

Bila je ta neka priredba. Maltretirali su nas nekakvim kolom koje smo trebali otplesati, otpjevati. Nisam još bio u nekakvim rokerskim vremenima, ali njihati se zagrljen s djevojčicama i pjevati: „Oj, narode, narode, evo tebi slobode...“, nije mi baš bilo blisko. Drugi su me doživjeli kao nekakvog buntovnika, vidjeli su kod mene nekakav frajerski nastup... a ja stvarno nisam bio skužio to njihanje. Došlo je doba priredbe i nisu me izbacili s nastupa, a to sam očekivao. Onda klik i na priredbi je sve bilo savršeno i tek tada su svi mislili da sam sve vrijeme se folirao, ali da ih nisam htio iznevjeriti na priredbi pa sam se ipak potrudio. A ja stvarno nisam bio skužio to njihanje.

Nekad sporo učim. A onda odjednom naučim.

Vidio sam plakat za predavanje zalijepljen pored mojeg ulaza kao nekad onaj za yogu za treću životnu dob, kao da ga baš ja moram vidjeti. Plakat za predavalje o ljudskim odnosima.

Plakat je malo čudan, dvoje u nekakvu letu jedno prema drugom, kao poslije onih usporenih trčanja kroz travu kad trče jedno drugom u zagrljaj, ali meni se čini da bi ovi lupili i razbili se i više ne bi imali takav osmijeh... Možda to govori više o meni nego o plakatu. Možda mi treba takvo predavanje. Organizira ga udruga koja je imala predavanje o Atlantidi, starim religijama, piramidama i svakakvim mističnim stvarima. Nekad sam malo zbunjen tim (među)ljudskim odnosima, ali nije ni čudno ako je to takva misterija kao Atlantida.

Zbunjuju me često ti ljudski odnosi. Ne da mi se na predavanje, dosta mi je što ovih dana analiziram stalno svoje greške, što se pitam kako je došlo da se mučim s osjećajem da sam „zajebal vse, kar se je zajebat dalo“. Taj je osjećaj polako mijenja osjećajem da je došao klik i da sam nešto naučio o ljudskim odnosima, da sam shvatio „gde sam, nažalost, bio gad, a gde, nažalost, ne“. Učim gdje se treba otvoriti, a gdje ne, gdje smiješ pokazati suzu, a gdje ne, gdje oprostiti, a gdje dopustiti da ti se svete i muče. Učim se koji su izmišljeni likovi zaslužili svoje izmišljene priče, a koji ne.

Učenja su nekad teška. Nekad se stvari moraju dovršiti. Nekad ostaviš slušalicu nespuštenom, čekaš poziv, ali nema ga, čuješ onaj prodorni ton koji para uši, lupa u glavi i pitaš se otkud dolazi, a ne kužiš da nisi spustio slušalicu. Spustiš je, uzmeš je, zoveš, ali sada samo čuješ „"Kein Anschluss unter dieser Nummer"... A nije gotovo dok ne zazvoni...

Nekad sporo učim. A onda odjednom naučim.

Ne ću na predavanje. Sumnjivi su mi ti koji imaju predavanja i o malim misterijama kao što su Atlantida, piramide, izvanzemaljski život, zaboravljene religije i tako velikim kompliciranim kao što su ljudski odnosi.

Nekad sporo učim. A onda odjednom naučim.

Jednom sam uz Janju naučio o ljudskim odnosima i razumio ih. Nadam se da ću tu vještinu razumijevanja sasvim vratiti.

Sporo, kako ja već učim. A onda odjednom...

Oznake: Janja, ljudski odnosi

24.02.2013. u 09:22 • 17 KomentaraPrint#

petak, 22.02.2013.

AMBIDEKSTRALNO, MALO VIŠE LIJEVO

Mi, moja djeca i ja smo ljevaci, samo to nismo znali. Služimo se uglavnom desnom rukom.

I Sarah i Marko su rano počeli čitati i pisati. Primjetili smo da neka slova uporno pišu naopako. Logopedica je rekla da su po rođenju ljevaci, ali da su kao male bebe skužili da im svi dodaju stvari desnom rukom, pa je lakše uzimati desnom. Onda to premještanje centra izazove nekakvu zbrku u glavi i zbog toga su pisali naopaka slova. Prebacili su se sami na desnu ruku, a naopaka slova ispravili vježbom.

Uz njih sam i ja skužio zašto imam ružan rukopis nespojiv sa zanimanjem za koje sam se školovao. I ja sam ljevak po rođenju.

Mi smo ona strana od srca. Desnom se služimo zbog drugih ljudi koji nisu od srca pa smo ambidekstralni, malo više lijevo.

Kažu da ljevaci žive kraće. Kažu da je svijet prilagođen dešnjacima i onda ljevaci doživljavaju nesreće. Mi smo se prilagodili, da možemo pružiti ruku i onima koji ne znaju pružiti onu od srca.

Teško je živjeti ako si ljevak po rođenju i sa zbrkom u glavi.

Uz djecu sam otkrio da sam i ja ljevak po rođenju. Zato su mi slova naopaka, pišu žalopojke.

Mi smo ambidekstralna obitelj, malo više lijevo. Zato za svoje ljevake imam samo jednu želju, da jednom u životu nađu nekoga tko zna držati sa obje ruke, kao što im je tata jednom našao.

I kao što sam to nekoliko puta poželio nekim mladim parovima, onom paru koji mi se javio s juga i Mjesečini i Klinji i nekim drugim, kad nađu nekoga tko zna držati sa obje ruke za obje ruke, kad nađu za dok nas smrt ne rastavi, da to u njihovom slučaju bude dugo, dugo, puno duže nego u tatinu slučaju...

Oznake: Janja, ambidekstralna obitelj

22.02.2013. u 19:24 • 22 KomentaraPrint#

JA SAM U SVIM TUŽNIM PJESMAMA

Ja sam iz vremena kad su se po bircuzima mogao još naći jukebox, onaj pravi, na singlice, ne ove moderne sprave. Stotinu puta sam vidio scenu kad pripiti, ostavljeni, tužni ili razočarani ili sve to skupa lik ubacuje novce za stalno istu pjesmu ili ubaci gomili sitniša i stisne istu pjesmu dvadeset puta... Onda bi obično došao neki drugi lik koji bi isčupao utikač iz zida i tako „poništio narudžbe“. Onda bi tek počelo veselje...

Ili drugi tip korisnika jukeboxa koji je samo sjedio uz svoje piće i slušao, ali skoro svaka pjesma bi ga tako pogodila da bi odmah morao eksirati...
Ja sam nešto kao ovaj drugi lik...

Slušam dok trčim Joy Division, Clash, Kawasaki 3P, Idijote, Hladno pivo, ali kad sjedim navečer sam, kad čitam, kad buljim u zid, cijelo je more drukčijih pjesama koje dodu iznenada odnekud, a koje me podsjećaju na nešto... Kao ovaj drugi tip kažem: kud baš sad baš ta moja pjesma...

Baš četrnaestog slušah Waitsa i Blue Valentine. Prigodno. Cohen me s Famous blue Raincoatom podsjeti na plavi kišni mantil koji sam nosio nekoliko godina preko cijele godine. Sve njegove stare podsjete, Dear Heather, zadnji kojeg sam dobio od Janje i oko kojeg je građena jedna od malo mojih objavljenih priča (KAO VOŽNJA AUTOM PORED GROBLJA, tu je na blogu), onaj prvi na kojem su sve pjesme koje volim, sve podsjete......Volim čuti Death is not the end i vjerovati Caveu to...

Nekad me neke pjesme vrate u moje stare krajeve:

http://www.youtube.com/watch?v=_v-ZXW21Zso

kao ova, koja se nije nikad pjevala grupno, puštalo se dobra pjevača da ju pjeva i samo se tužno svjetlilo očima za to vrijeme. Te tužne pjesme mojih starih krajeva sam naučio po bircuzima i planinarskim domovima za vrijeme fakulteta, „a ja se nikad neću vratit u moj rodni kraj.... nešto mi u srcu kaže i znam da sam na svijetu sam...“ (rečenice pjesme iz moje mladosti i života moje sredovječnosti)

Već sam ovdje citirao Arsena nekoliko puta, i tamo se nalazim, u „Supermenu“ Hladnog piva, u svim tužnim pjesmama...

Ponekad čujem neku pjesmu koja je bila Janji draga, neku koja je bila nama draga...

Sve tužne pjesme me podsjete...

Ja sam u svim tužnim pjesmama.

Sve tužne pjesme su u meni...


Oznake: Janja, tužne pjesme

22.02.2013. u 05:25 • 11 KomentaraPrint#

četvrtak, 21.02.2013.

POMIRIO SAM SE

Ima tih glumaca, svjetski poznatih, koji dobivaju velike nagrade, a ustvari igraju uvijek jednu ulogu. Čak i kad ga pitaju nešto na cesti, u kafiću, on odgovara istim tonom, na isti način... Neki pisci počnu samoimitirati se, počnu kopirati svoja uspješna djela, neki skladatelji svoj najveći hit provlače kroz sve ostale skladbe...

Zarobio sam se u ulogu Sredovječnog. Zarobio sam se u tugu. Za razliku od ovih ostalih, ja se nisam zarobio u najboljoj ulozi. Bojim se toga.

Ne volim ja tu tugu, ne želim je...

Kaže mi nedavno na kavi prijateljica po šetanju pasa: I samo priznanje da nisi dobro je put oporavka, a ona se razumije u medicinu.
Mislim da sam se pomirio sa sobom. U ponoć na križanju poslije kojeg je put potpuno isti, možda sam ostavio jedan dio tereta: krivnju.

Osjetio sam da mi je moj otac oprostio, a vjerojatno mi je oprostio još u trenutku kad je umirao, ustvari je vjerojatno umro ponosan na mene, a ne ljut. Dvadeset godina su mi se javljale slike trodnevna umiranja, muke dok mu čupaju zube, režu uši, trpaju sol u rane i grlo i tuku ga i i na kraju u možda živog, a možda već mrtvog pucaju u prsa, a sve vrijeme pitaju: „A gdje ti je sin, puca na nas?“

Kad sam poslije šest godina na identifikaciji držao njegovu glavu u ruci, zamolih ga da mi oprosti.

Vjerojatno nije ni bilo potrebe, kao što nije bilo potrebe moliti Janju dok je ležala nepomično u bolnici da mi oprosti što nisam išao taj dan biciklom na posao, da mi oprosti svaki put kad se nasmijem, kad sam radostan...

Drukčija je tuga bez krivnje. Nije iznad svega, ne izaziva sram kad je nema. Kaže ti da možeš biti ponosan kad si jak i da se ne trebaš sramiti ni svoje tuge ni sreće... da ne živiš samo za one koji više ne žive, nego i za one koji žive.

Pomirio sam se sa svojim mrtvim. Pomirio sam se sa sobom, pomirio sam se sa svojom budućnošću iako ne znam kakva će biti, pomirio sam se sa svim njenim oblicima, ma kakvi bili...

Pomirio sam se sa svojim mrtvima i smiren sam, možda zato što imam više zajedničkoga s njima , nego sa živima....

Oznake: Janja, tata, smirenost

21.02.2013. u 17:06 • 16 KomentaraPrint#

FALIŠ MI

Odlazio sam nekad u kazalište stalno. Godišnji festival kazališta MES, bio je za mene praznik. Nikad nisam kupio kartu, bile su preskupe za studentski džeparac, uvlačili smo se na zadnji ulaz, molili televizijsku ekipu da nosimo dio opreme na ulazu, da izgleda da smo s njima, sjedili na podu... Sve predstave sam odgledao svih godina dok sam bio tamo...

Puno rjeđe idem sad. Otišao sam nedavno odgledati tu jednu predstavu... Kupio sam ulaznicu i prošetao malo da ne dolazim prerano. „Sami ste“, pitanje na ulazu, „Da, sam sam“, rekoh skoro sa sramom. Smjestiše me na mjesto pored široke djevojke koja je sjedila i na pola moga stolca i nikako se nisam mogao namjestiti. Počelo je...

Za vrijeme MES-a su svaki dan održavali okrugli stol. Poznati kritičari, autori, mi studenti, ostali zainteresirani... Sjećam se te kritičarke, teatrologinje, imala je i tad osebujne naočale, slovo R nije pravilno izgovarala... Jednom je tvrdila da je riječ oduševiti nastala od duša i ševiti... Imala je glasan smijeh, zvonak...

U predstavi je troje glumaca, ona pripovjedačica, ona mlada i on. On je Gorki, o njemu priča. Priča o ljubavi, strasti, prekidima i pomirenjima... zabranjenoj vezi... O tome kako se upoznaju, sastaju, ona udana, on oženjen, ona mlada kritčarka, on poznati političar, proljeće 71, zatvor, njemu će umrijeti žena, njoj kćer... Iznenadio sam se kad sam vidio da je priča završila samo nekoliko godina prije nego sam ja počeo viđati tu ženu u kazalištu i na okruglim stolovima... Nikad nisam vidio takvu tugu na njoj, nikad osjetio... Dok me debela susjeda gura sa stolca, pomislim, pa ni ja ne nosim tugu izvana...

Bila je jedna razvikana predstava iz drugih krajeva. Bila je totalna glupost. Kritičari iz tih drugih krajeva ju počeše hvaliti. Ja, mladi buntovni student, javih se i objašnjavah zašto je glupost. Kritičari iz tih drugih krajeva su gunđali, a onda me je ona branila i tvrdila isto...

Ne znam završava li predstava happy endom. Znam kako završava, ali ne znam što je u takvim situacijama happy end...

Gledao sam je sutradan na TV. Promocija drugog izdanja te knjige. Pita je mlada novinarka pitanje koje me zgrozilo: „A, hoćete nam sad otkriti tko je Gorki?“. Kakvo je to pitanje, svi koji smo čitali ili gledali znamo:

Gorki je njena ljubav, najveća. ljubav kojoj se vraćala...

Oznake: pričaj mi

21.02.2013. u 01:18 • 14 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 18.02.2013.

200



Ja sam sredovječni udovac. Ja sam Sredovječni Udovac. Tim imenom potpisujem blog, neke poruke, a ponekad se i predstavljam tako.

Moja je žena umrla i više ništa nije isto. I nikad više neće ni biti.

Puno puta sam to napisao, ali nikad se nisam naviknuo na to da je nema, samo na to da nikad više ništa neće biti isto jesam. Ponekad se činilo da je malo bolje, ali čini mi se da je sad još gore.

Često me pitaju zašto ne uradim nešto. Jesam, uradio sam. Šetao sam sam, trčao, pokušao izlaziti, ali nije bilo uspješno. Nisam mogao biti s nekim dok je tuga jača od mene. Učinio sam nešto, počeo sam pisati blog. Danas pišem dvjestoti post.

Pisao sam o Janji, o životu s njom, životu poslije nje, pisao sam tu neke priče, ponekad sam uspijevao sagledati svoj život i sa smješnije strane...
Blog je puno toga promijenio, upoznao sam neke ljude, imam jedno nježno prijateljstvo s bloga...

Jednom, tamo negdje prije puno postova, dobio sam mail. Mislio sam da je neka starija gospođa pogrešno skužila post. Bila je mlada žena koja me inače nije čitala, objasnio sam joj što ja to pišem i zašto. Nastavila mi je pisati, a ja sam nastavio odgovarati, zezali smo se da će doći pomoći mi pofarbati zid u mojoj sobi. Bijeli mu se jedan dio otkad sam namjestio sobu drukčije zbog singl kreveta, a ormar zbog kojeg nije pofarban zid premjestio na drugu stranu...

Dogovorili smo se vidjeti. Čekao sam je na velikom križanju njenog grada, došla je svojim malim autom i otišli smo na veliko brdo u malu šetnju. U šetnji su nas prekinuli neki prolaznici, nešto pitali, nešto im je objašnjavala na mobitelu. Ja sam je gledao. Rekla je, kad je vidjela kako je zadivljeno gledam da je to to. Ona je uvijek prekrasno gledala, nakrivila bi glavu malo na stranu i nasmijala se nježno.

Drugi put smo se vidjeli u Noći krijesnica. Šetali smo po velikom parku pored jezera i sjeli na jednu klupu, krijesnice su svjetlile oko nas,ribolovci su se čuli samo u daljini, i... Ponekad odem tamo...

Bila je to lijepa veza. Počela je trčati sa mnom, a onda se baviti i drugim mojim sportovima, putovali smo skupa na natjecanja, dolazila je k meni, ja sam odlazio njoj. Mislim da je bila jako draga mojoj djeci. Znali su dugo razgovarati s njom.

I ona je imala svoju djecu, mlađu od moje, i ona je mlađa od mene dvanaest godina.

Zvao sam je Slatkišićem, a pred drugima Slatkišom, da ne bi zvučalo presladunjavo. Bilo je lijepo. Mislio sam da mi može biti lijepo. Ona je znala da ima dana kad me tuga jače savlada i tad me malo puštala. Volio sam joj zaspati u krilu kad sam umoran. Jednom je čak bila na groblju sa mnom.
Meni se tuga povremeno jače vraćala i bojao sam se da ju ne povrijedim time. Iako su se svi uvijek izjašnjavali da mi žele sreću, nisu odobravali što imam vezu ili točnije, ignorirali su je. Izbjegavali su me u dane kad su znali da bi ona mogla biti tu, nitko mi nije dolazio... Pravdali su to brigom za djecu, a nikad njih nisu pitali o tome, govorili su mi da trebam kvalitetnu vezu... Nisam se obazirao, ali primjetio sam da se to odražava i na djecu, da im komplicira život, primjetio sam puno sitnica koje nisu ništa važno, ali pokazuju kako su se odnosi mijenjali.

S njene strane je bio problem što je živjela s majkom. Ona je bila vlasnica kuće u pravom smislu te riječi. Uvijek je bila ljubazna prema meni, nikad nije bilo loše riječi, ali uvijek sam se ustručavao koristiti kupatilo, jesti, spavati... Bila je bez posla i uspijevala preživjeti nekako od hobija, nije bilo nikakvih šansi da živi negdje drugdje gdje bismo imali više intimnog prostora. U to doba mi se i sin razbolio. Tad još nismo znali što mu je i ja bih osjećao grizodušje kad god nisam kod kuće. Kad bih bio kod nje, u jednom trenutku bih samo osjetio da moram krenuti i morao bih isti tren ustati i krenuti, a ona me molila da ostanem još malo... Osjećao sam nekako da dosta toga žrtvujem, prilagođavam...

Bila je kod mene malo duže, a ja sam onda otišao s djecom na more. Preko ljeta sam u obiteljskoj kući gdje mama pruzme kuhanje i kupovinu pa prištedim taj mjesec za neplaćene račune. Vidjeli smo se na pola puta na jednoj utrci. Šetali smo prekrasnim krajem i rastali se. Ja sam trebao doći u njeno mjesto a pregled zbog mog pokvarenog oka, ali nisam bio pri parama i odgodio sam to. Javili su mi s posla da me premještaju, a i da ima nekih problema, da ću opet morati dokazivati da sam savjesno radio neke stvari, bio sam nervozan... Nazvala je jedan dan ljuta, žalosna što se nećemo vidjeti, ja sam se naljutio prvi put, nikad se nisam ljutio s njom nizbogčega. Prekinuli smo. Nismo ni zid pofarbali, rekla je...

Jednom sam joj napisao pismo. Na mom novom laptopu. Nije bio novi, nego sam naslijedio stari koji je bio već nekoliko puta na dugom popravku. Sve sam joj objasnio i zamolio da se vidimo. Nisam ništa očekivao unaprijed od tog susreta, ništa predviđao, samo se nadao... Nikad nije odgovorila. Laptop je opet otišao na popravak. I opet i opet. Dopisivao sam se s mobitela nekoliko puta, pitala je za mog sina dok je bio bolestan, za kćer, za neke utrke, za mene kad sam zvučao loše na blogu. Nikad nije rekla ništa o tom pismu.

Priviknuo sam se na to da je nema, želio sam joj da što prije ima novu vezu, bolju, jer tek tada će priča biti gotova, tada ću manje osjećati da sam je povrijedio...

Pokušao sam vezu s drugom ženom, djevojkom, bez djece, govorili su mi da je to važno, kao da nemam i ja djecu, bez mame u stanu, nije se trebalo voziti, iz istog smo grada. Nisam mogao od tuge, samo sam i nju povrijedio. Sad mi je žao i zbog toga.

Došao mi je strašno težak period poslije toga. Na svim poljima problemi i komplikacije, posao, financije, puno toga. Teško sam podnosio sebe, pisao svaki dan o tome...

Jučer sam saznao da ima novu vezu. Drago mi je zbog tog osmijeha, nadam se da je vrijedan gledati ga. Žao mi je što ja nisam bio i nisam sposoban za to. Za gledati osmijeh moraš se znati i nasmijati. Mislio sam da ću naučiti, ali ne ide...

Napisah joj samo: „Drago mi je zbog tebe, sretno“ I drago mi je...
Nisam puno spavao noćas. Nisam dočekao budilicu. Odjednom sam čuo kako lupaju satovi koje mi je napravila. Kuckanje koje nikad ne čujem mi je tutnjalo u glavi. Pogledah po sobi, drugoj, puno stvari koje je ona napravila, tri kućice za nas troje, šalice, anđelak, njena pidžama je tu, pomislih, živim u kući uspomena, a imam sad još i more uspomena na nju... Ustao sam, ošišao se kraće nego inače, oprao suđe, obrijao se... Onaj pokvareni laptop je popravljen, pokušavam ga zamijeniti za jedan oldtimer motocikl, trebam pobrisati podatke s njega...

Tamo u pošti stoji jedna neposlana poruka, piše da veza s poslužiteljom nije uspostavljena, normalno da nije kad sam mijenjao „poslužitelja“, kako sam to mogao zaboraviti... Poslati sad, pita me. Ne!!!! Sad više me!!!



Sjedim, gledam jebeni zid i odlazim napokon kupiti boju i farbam ga... I jedan zid u crno...

PS

OVO JE OD RIJETKIH MOJIH POSTOVA KOJI NISU U RUBRICI OSOBNO, NEGO U PRIČE PA, MOLIM, TAKVIM GA I SMATRATI

Oznake: Janja, dok nas smrt ne sastavi

18.02.2013. u 21:06 • 46 KomentaraPrint#

JEBEM TI ŽIVOT MOJ

Prije petnaestak godina sam se vozio autoputom navečer po kiši. Iz ograde je iznenada izašao velik pas i istrčao pred auto. Nisam imao vremena za kočiti, udar je bio strašan, poklopac motora se skroz otvorio i preklopio preko staklam ništa nisam vidio. Uspio sam stati sa strane. Dim, para, auto potpuno slupan. Kao sda sam udario kamion, stup...
Gledao sam teško stečeni auto i rekoh:

„Jebem ti život moj!“

Rijetko psujem, uglavnom nekakve neutralne stvari. Mater je bila sa mnom i uplašena mi reče da ne govorim tako, nije to dobro.

Auto mi je služio za posao. Kupio sam ga u inozemstvu, učinio sve što je trebalo učiniti da bude što jeftinija da ga mogu dobro prodati kad pređem malo veću kilometražu pa opet ići po drugoga. Ovoga sam morao hitno popraviti. Skucah novce za popravak i već drugi tjedan krenuh poslom na drugi dio Hrvatske. Nešto očito nije bilo dobro popravljeno, auto se odjednom okrenuo i otišao u provaliju. Nekoliko puta sam se prevrnuo, a onda me jedna stijena zadržala da se iz Dalmacije ne otkotrljam do Hercegovine. Izašao sam iz auta, pogledao i nisam rekao:

„Jebem ti život moj“

Puno se sranja desilo od tada, a onda i teški dani o kojima pišem ovdje.

Nikad više nisam rekao:

„Jebem ti život moj“

Probudio sam se jutros i prvo pomislio baš to. Ubija me spoznaja da nemam više snage. Možda imam, ali spoznaja da je nemam mi ju je uzela.
Znam i da ću preživjeti, možda i poživjeti. Znam da ću preživjeti i poživjeti sigurno nekoliko godina zbog dvoje koje su već izgubili mamu.
Znam da ću poživjeti zbog njih, inače bih jebao svoj život.

Ovako samo kažem:


„JEBEM TI ŽIVOT MOJ“

Oznake: Janja, život bez nje

18.02.2013. u 13:49 • 11 KomentaraPrint#

nedjelja, 17.02.2013.

And I go back to black zone

Lako sam se probudio, prije zvona budilice, ali teško ustao. Morao sam se natjerati. Trebalo je još jednom otrčati na Vrh. Krenuo sam autom do starta, nekakvih dvadesetak kilometara, prvih šest sam vozio bez svjetala, a meni se to ne događa.

Tamo nije bilo mjesta za parkiranje pa se vratih niže i otrčah do starta. Besposleni @Vjeran nam reče da je neprohodno i da je trčanje na Vrh nemoguće. Vratih se kući. Pogledao sam na sat. Skidam jedno crno i oblačim drugo crno i odlazim na nedjeljnu misu u 10. Zadnji put sam bio one nedjelje 2008. godine. Za vrijeme te mise je Janja umrla. Od tada nisam bio, a ja sam... nešto, vjernici s bloga kažu da sam nevjernik, a nevjernici da sam vjernik, a ja kažem da imam vjeru. Odlazim. Čini mi se da je opet nešto umrlo u meni, nešto što je odumiralo svo to vrijeme.

Možda imam nekakvu bolest od koje mi je odumro centar za sreću u mozgu. Još jedan nekorišteni dio. Slijepo crijevo su mi odstranili kad sam bio peti razred. Živim kao da ga nikad nisam ni imao. Po izlasku iz bolnice su mi kupili pistu u obliku osmice po kojoj su jurile dvije formule. Čudili su se da sam ušteđeni džeparac potrošio na to, rekli su da su mislili da sam prerastao to. Možda bi sad trebalo ukloniti ovaj nekorišteni, odumrli dio iz mozga. Htio sam si, ne znam zašto, jučer kupiti igračkicu, model devetjedanjedinice sa okruglim svjetlima. Bilo je zatvoreno pa nisam.

Poslije mise sam išao na trčanje. Tamo gdje sam izgubio onu spravicu koju nosim na tenisici je šuma, snijeg se nije topio, ne nađoh uređaj nikad. Koristim se istom aplikacijom na mobitelu i Victorija s mobitela mi govori da ubrzam, usporim. Za to koristi zone koje su označene bojama, plava, zelena,žuta crvena. Ne ide mi ovih dana. Kad krenem, ona mi govori da trebam slow down to blue zone, kad trebam brže, ona me opominje da sam opet u blue zone. Trčim i shvaćam da sam stalno u tužnoj zoni, u nekoj svojoj blues zoni i da ne mogu iz nje. Za blue zonu se ne dobivaju medalje. Trčanjem u blue zoni stižeš na cilj kad te tamo više nitko ne čeka, nikoga nema... Možda čak ne znaš da si na cilju.

Poslije idem opet u svoju zonu, u black zone.

„...Black, black, black, black, black, black, black,
I go back to
I go back to...

And I go back to black“

Oznake: Janja, blue(s) zone, black zone

17.02.2013. u 16:33 • 11 KomentaraPrint#

subota, 16.02.2013.

PRAZNA MALA CRNA KNJIŽICA

U bircu u koji sam zalazio u studentskim danima, bila je i govornica na metalne pare. Običaj je bio da onaj koji trenutno ima novaca, onaj koji je nešto dobio, zaradio, plaća tu večer drugima, a onda kad ostane bez novaca, tad će već imati netko drugi i tako redom...

Ponekad bih tako ušao u „Makarsku“, a da (istina rijetko) nema nikoga od mojih. Da ne bih završio pijući s polupoznatim i nepoznatim, odlazio bih do govornice, snabdio se kod konobara sitnišem i izvadio malu crnu knjižicu. Nazivao bih i lagao gazdaricama da je hitan poziv i molio da zovu svoje podstanare na telefon i tako si osigurao društvo za piće. Ponekad mala crna knjižica ne bi radila, kako će se to govoriti puno kasnije, „nitko ne bi bio dostupan“. Sjedio bih sam, platio piće konobaru/ici, razgovarao s njima onoliko koliko bi oni imali vremena, čitao... Ponekad je društvo bilo baš potrebno, a nitko ne bi bio dostupan...

Osjećam se kao da mi opet ne radi mala crna knjižica. Nikad nisam imao u njoj toliko brojeva koliko sad u memoriji mobitela. Gomila neuporabljivih brojeva. Ne samo da naredniku nema tko da piše nego nema koga ni zvati.
Znam da sam sam kriv za to. Doživljavam svoju neparnost kao sramnu bolest i držim se po strani od parnih. Svaku šansu da „promijenim status“ sam uništio svojom nesposobnošću da se odreknem svoje bolesti. U pokušajima da imam nekoga jako bliskog udaljio sam se od srednje bliskih i sad imam samo daleke. Zašto se onda žalim? Ne žalim se, ali bih ustvari htio. Htio bih nekom profesionalcu, nekoj osobi kao što je šanker i kao što je pijanac za šankom pričati svoj život, ovako kao ovdje, ali sa svim detaljima koje ovdje prešućujem poštujući tuđu intimu i sa svim po mene sramotnim detaljima koje možeš pričati samo nekome povjerljivom kao što su pijanac za šankom i šanker. Ne znam ima li još takvih bircuza, odvezao bih se nekoliko stotina kilometara do tog svog birca, ali zadnji put kad sam bio vidio sam da je pretvoren u meksički restoran. Ako i postoji takav birc, šanker i pijanac, morao bih piti, a to mi se ne da čak ni u ovakvom raspoloženju, već odavno sam dnevnu količinu alkohola pretvorio u godišnju.


Sjedim u svojoj sobi sam, dugom šetnjom sam izmorio psa i sad mi spava na nogama, sjedim sam u svojoj sobi s pogledom na telefon koji ne zvoni i neuporabljivom malom crnom knjižicom.

Oznake: Janja

16.02.2013. u 21:45 • 9 KomentaraPrint#

FULL TIME JOB

Kad sam došao na posao koji sad radim, mislio sam na ovomu ću mjestu provesti karijeru, malo napredovati, dočekati mirovinu. Brzo su počela preseljenja na druga radna mjesta u drugim mjestima, nesigurnost, komplikacije... Naviknuo sam se i na to. Radim svojih osam sati, nekad i više, na neodređeno vrijeme.

Imam još nešto za full-time job. Vjerovao sam i ja da je na određeno vrijeme, ne znam koliko dugo, ali konačno, a shvatio da mi je tuga full-time stvar i cjeloživotna.

Pitala me nedavno mater zašto ne nosim odjeću u bojama. Zabrinuta je u skladu s vjerovanjima iz mojih starih krajeva da nošenje crnog bez razloga donosi tugu.Rekao sam da nosim odjeću u crnoj boji. S razlogom. I to mi je boja. Teško je promijeniti to. Ponekad kao djevojka željna vječanja kad isprobava pred zrcalom majčinu vjenčanicu, obučem nešto obojeno iz sretnih vremena, vratim se s vrata, presvučem u svoju odjeću i odem u crnu šetnju. Nije da nisam pokušavao, ali bolje bi bilo da nisam, bio bih kriv samo zato što ne pokušavam, ovako sam kriv što sam pokušavao i zato što nisam uspijevao.

Tuga mi je cjelodnevna i cjeloživotna.
Kad mi netko napiše da prestanem cviljeti, ne pogađa me, kad netko napiše da tuguje sa mnom, ne osjećam se bolje, to je part-time tuga, tuga na mah.

Za ovo moje nema odmora ni pauze ni mirovine. Sve je vodilo samo tome da shvatim to.

Samo praznina pored mene i u meni umrli i odumrli dijelovi.
Staro se proročanstvo ostvaruje, pustite me s mojom tugom...

Full-time job



-------------------------

"...malo-pomalo, povjerovao sam da svi ti ljudi - bilo muskarci ili zene - nisu ni najmanje poremeceni, jednostavno im nedostaje ljubavi. Njihove geste, njihovo drzanje, njihova mimika, odavali su razdornu zed za ljudskim dodirima i milovanjima..."
Michel Houellebecq, "Sirenje podrucja borbe". Dobra, lijepa, mracna knjiga koju nedavno dobih



Ja zivim sa onom koju ne volim. Jedan sam od onih glupana koji su izgubili onu koju vole, a dobili nevoljena uljeza.

S tugom zivim.

Nisam od onih u tugu zaljubljenih.

Poslije nekoliko postova, poslao sam link za blog na nekoliko e-adresa. Prijatelj sa sportskih terena s kojim uvijek popricam, iznenadi se citajuci blog. Nije znao da sam udovac. Jos nekoliko drugih koji me ne znaju od prije. Ne pricam o tome, ne zalim se, ne objasnjavam zasto nemam vremena, niti zasto uvijek dolazim sam.

Vi koji me citate znate da bez dozvole boravka, na mojoj adresi zivi tuga.

Nisam se naviknuo na nju, nije mi drag gost. Nisam od onih koji tugu zive, koji si od nje ograde grade i ne zele promijeniti.

Trcim od nje, bjezim, trudim se, ali grabi me zvijer mnogokraka.

Trcim sam samcat sumom, zato sto bjezim od nje, zato sto necu s njom, a ne zato sto sam sretan sa svojom tugom.

Slabo znam prirodne znanosti, anatomiju i slicne, toliko sam glup da se uvijek uselim u onaj dio srca koji pumpa prema vani i ne znam u kojem dijelu tijela tuga zivi. Da znam koji mi je dio tijela zarobila, kao onaj alpinist, dzepnim nozicem bih ga otpilio.

Ne sjajim tugom, crnim se.

Uselila se prokletinja u moje cipele i noge mi otezala, prati me. Nema one koju volim, a ovu nevoljenu vucem za sobom i krijem je od srama, a ona me pod ruku hvata pred svima. Zbog nje nikad nisam plakao, ona kroz mene place.

Cime se prokletinju, da joj ime ne spominjem, da ne misli da je pozvana, moze ubiti, vjesanjem, samorezanjem, pucanjem, necijim osmjehom?

Lijeze sa mnom u krevet nezeljena, spavam s njom, a ne volim je, sretni ne mozemo biti, probudim se i ugledam nju kako mi se smije vjesticjim osmjehom. I da me dalje pusti kakav mi dan moze biti kad tako pocne?

Poljubiti me hoce, a znam da ce isisati sve iz mene, kao iz balona i udahnuti jad.

Kao da je stan njezin ponasa se vlada, baca me u krevet i napada.

Zivim s nezeljenom i nevoljenom.

13.05.2011. u 00:29

Oznake: Janja, tuga, full time job

16.02.2013. u 08:55 • 15 KomentaraPrint#

srijeda, 13.02.2013.

NE NALAZIM RAZLIKE


Koliko znamo o ljudima koje srećemo, a koliko sliku sklapamo od malo poznatih, nevažnih detalja?

Pada snijeg. Zadnje sam vrijeme malo ljenčario umjesto trčanja, a sad to nadoknađujem pa treniram i po ovakvom vremenu. Brzo po polasku na trčanje prolazim pored groblja. Kod sjeverozapadnog ulaza započnem u sebi svoje molitve, a tako i na povratku. Danas sam navečer trčao jedan sat, došao kući, obavio ritual poslije treninga i pogledao pristiglu poštu. Drag bloger mi preporuča da pogledam jednu televizijsku emisiju, jer bi mi neki prilog mogao biti zanimljiv (hvala!). Sjetio sam se najave za emisiju i znao sam na što je mislio. Prilog je bio o čovjeku koga sam viđao na utrkama, znam da je uvijek na zagrebačkom maratonu, živopisan tip, rekao bih, osebujan. Sjećam se njegovih majica s različitim porukama, sjećam se da sam ga viđao u prolazu, na okretima, nismo nikad razmijenili čak niti uobičajene poticajne rečenice kakve znamo reći jedni drugim u prolazu. Viđao sam ga poslije utrka, nismo nikad ni prokomentirali rezultat jedan drugom, kako je to uobičajeno poslije utrke među poznatim i polupoznatim, nepoznatih tamo nema.

Gledao sam tu emisiju i prilog o njemu. Udovac, trkač, maratonac. Trči na groblje, govori tamo sa svojom dragom, kuću je pretvorio u svojevrstan spomenik njoj i trčanju...


Gledam čovjeka kojega sam smatrao smiješnim tipom, čudakom.



Gledam čovjeka između koga i sebe ne nalazim puno razlike...




Oznake: Janja, maratonac udovac

13.02.2013. u 21:52 • 14 KomentaraPrint#

srijeda, 06.02.2013.

FUZZY LOGIC

Svako doba nosi svoje tehničke izraze, GSM, EDGE, UMTS, LTE... Neki izrazi iznenada postanu moderni, poslije se zaborave.

Odjednom sam se sjetio nekakvog štednjaka koji je bio fuzzy logic. Bilo je to nešto jako napredno i bilo je očekivati da je to tako dobro da će uskoro svi štednjaci biti fuzzy logic, ali ne vidim da na njima piše to...

Zašto sam se odjednom trčeći sjetio nekakva štednjaka? Nemam pojma, više mi je pao na pamet taj izraz. Sjećam se u reklamama za taj štednjak objašnjenja kako je to „zamagljena logika“, malo drukčije zaključivanje... I počeo sam razmišljati o svojim zaključivanjima i zamagljenim logikama.

Ja sam fuzzylogičan. Nisam štednjak, čak niti štedljiv, prije bi bilo da sam zamagljen. Prvo sam dječije zamagljenologički zaključivao. Moglo bi se reći da sam bio malo bukvalan. Vjerovao sam doslovno u sve što mi kažu, da dobri u školi uspiju u životu, kad su rekli da je atomska bomba jaka neznamkoliko kilotona eksploziva, ja sam vjerovao da je toliko teška i razmišljao koliko je velik avion koji ju nosi, vjerovao sam da dobro pobjeđuje i da su Ameri bili na Mjesecu...

Na fakultetu sam imao zamagljen period, ne sjećam se baš svega, a bilo je i čudnih zaključivanja. Bio sam poprilično sklon pivu, pa je bilo događaja kao sudar sa zaustavljenim tramvajem, stupovima i sličnih. Zaključivanje je povremeno bilo otežano. Štednjak nikako nisam bio, „što zaradim potrošim, što dobijem izgubim, skroz sam...“ Javila mi se poslije one TV emisije poznanica iz tog doba, kaže drago joj je što me vidjela, čitala me je i da joj je drago što ne pijem, kaže, malo se bojala za mene u to doba... Ne razmišljam puno o tim zamagljenim vremenima...

Poslije su došla vremena u kojima je magla prekrila svu logiku. Bilo je ratno doba i o tom dobu još manje razmišljam. Tada nije bilo nikakve logike...
Poslije je bio lijepi period, život s Janjom, djeca. Bilo je i nestašica i minusa, ali tog se perioda uvijek rado sjećam i razmišljam o njemu. Bilo je i tom periodu pogrešnih razmišljanja i pokvarene logike i stvari kojih se iskreno sramim, ali poslije ispravljanja tih grešaka je bio stvarno sretan period u kojem nisu nestale ni nestašice ni minusi ni problemi, ali se nauči živjeti sa svim tim i čuvati ono što je najdragocjenije. A baš u to doba je bio moderan fuzzy logic štednjak. Nismo imali takav, ali je onaj koji smo imali bio jako dobar.

Onda se magla opet navukla. Teško mi je sad i govoriti o zaključivanju. Možda nisam uvijek logičan, možda ne slušam savjete koje dobivam u komentarima, ali nije se uvijek lako snalaziti u magli.

Evo sad mi i pogled zamagljen, oko mi se nije samopopravilo i trebat će ga probosti sa nekakve tri sonde i popraviti, ali kako da mi logika bude bolja kad mi je pogled fuzzy...

Kažu da onaj štednjak kuži tu zamagljenu logiku. Kad je pečeno pile u pećnici, zapravo još nije pečeno, taj štednjak kuži da se ono peče unutra i da je oko kilu i pol i da ga treba zagrijati sa svih strana i svašta nešto još... Možda nisam logičan kao ta pećnica, možda sam logičan kao taj pečeni picek...


Oznake: Janja, ja u magli logike

06.02.2013. u 19:04 • 32 KomentaraPrint#

subota, 02.02.2013.

POVIJEST FOTOGRAFIJE


Najbolje je bilo kad je slučajno, ali to nikad nisam priznavao.

Jednom sam strpljivo čekao, a u kadru se pojavilo nešto sasvim drugo. Ja sam samo kliknuo.

Jednom sam neke filtere za crno-bijeli film stavio na objektiv, a unutra je bio film u boji. Dobio sam prekrasan zalazak, hvalili su ga i izgubili kompas. Sunce nikad nije zalazilo na toj strani, ali svako naše mjesto je htjelo svoj zalazak sunca i nije bilo važno.

Nekad sam mislio da sam znao što će se dogoditi, ali poslije razvijača i fiksira sam otkrio nešto sasvim drugo.

Najbolje je bilo kad je slučajno, ali to nikad nisam priznavao.

Ponosno sam mijenjao dva objektiva koja sam imao, a još ponosnije koristio poslije zum kad sam ga nabavio. Imao sam i jedan mali fotkać od firme koja se proslavila nečim što su zvali špijunskim aparatima. Nisam imao filmove za njega, pa sam improvizirao s drugim koji sam premotavao u ovaj. Poslije sam nabavio jedan istog proizvođača, ali s normalnim formatom filma.

Kažem, bilo je dobrih, ali najbolje je bilo kad je bilo slučajno.

Sad je vrijeme iza toga, vrijeme do kojeg su izgubljeni i negativi i pozitivi i postoji samo prošlost u sjećanju.

Predao sam sve kamere sinu, one koje su sad antika i one koje bi mogle raditi i one koje rade. Odgovorno i uporno tvrdim da bih htio jedan od onih koji su nešto između, mali koji glumi velikog, a s promjenjivim objektivima, tvrdim da bih ga htio, a ustvari ne znam što bih s njim.

Ne fotografiram odavno pejzaže, mrtve prirode, zgrade... Ne zanimaju me normalni ni čudni kutovi, ne razmišljam o perspektivi... Na jedno oko gledam samo kad isprobavam razliku u pogledu zdravim okom i bolesnim.
I one fotke koje su sačuvane, ni njih ne gledam. Ponekad samo pogledam jednu i sjetim se tog osmijeha.

I znam, ja više nemam što slikati...

Oznake: Janja, fotografija koje više nema

02.02.2013. u 23:05 • 19 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< veljača, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      

Studeni 2016 (1)
Ožujak 2016 (1)
Travanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (13)
Veljača 2013 (16)
Siječanj 2013 (12)
Prosinac 2012 (7)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (5)
Kolovoz 2012 (8)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (6)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (10)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (7)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (9)
Srpanj 2011 (12)
Lipanj 2011 (12)
Svibanj 2011 (18)
Travanj 2011 (11)
Ožujak 2011 (34)

Opis bloga



Moja je žena umrla i ništa više nije isto. I nikada više neće biti.
Proživjeli smo lijepe godine, nekada teže trenutke, nekada ljepše, ali već smo se godinama bili naučili živjeti lijepo i sretno jedno s drugim.
Ja sam tih godina radio desetak kilometara daleko od stana i, bez obzira na vrijeme, na posao sam išao biciklom. Taj su dan najavili kišu. Zamolio sam je da odveze mene, pa produži na svoj posao, ako neće žuriti. Rekla je da neće, odvezla me i produžila. Poslije jednoga sata sam se sjetio da se nije javila. Zvao sam je, nije se javljala. Zvao sam je puno puta, nije se javljala. Zvao sam je na njen mobitel, na službeni, na posao,nije se javljala. Nazvala me je policija.
Došao sam u bolnicu, bila je u komi i rekli su mi da će umrijeti.

14.12.2008. 10:20

12 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

Držim te za ruku
primjećujem
da si gola ispod pokrivača
dodirujem te po stomaku
ništa
isti puls

2 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

I onda
14.12.2008. 10:20


Toga smo dana umrli. Sahranili smo samo nju.
Pročitao sam prije i poslije puno toga o tugovanju, o boli, pročitao sam o fazama žalovanja. Faze se u stvarnosti izmjenjuju na čudne načine, preskaču se vraćaju, dolaze iznenada. Mislim da ustvari postoje samo dvije različite faze: faza kada sam žalostan što je više nema, što neće dočekati vjenčanje svoje djece, unuke, puno lijepih, malih stvari koje su je čekale i druga faza kada sam žalostan što je nemam više i što će te stvari kojima smo se trebali zajedno veseliti, uvijek biti tužne jer je nema.
Osim žalosti, koju je teško opisati, teške su obične, svakodnevne stvari kao ispijanje kave. Nikada u kući nisam popio kavu sam. Bio sam izgubljen kada sam trebao raditi bilo što od takvih, zajedničkih stvari.

Nikad se nisam naviknuo
da tebe više nema
Opet sam napravio dvije šalice kave
Praveći se da nije ništa neobično
ispijam jednu pa drugu

I pomislim: tko će prati šalice
ti ili ja


O takvim stvarima planiram pisati. O životu poslije. O snalaženju i nesnalaženju. O danima kada me tuga utapa i o danima kada nekako plivam. O danima kada sam mislio da sam malo bolje i o danima kada mi je bilo jasno da nisam.

Znaš one tanjure kojih smo imali četiri
Baš si nespretan!
rekla si kad sam razbio jedan
Što sad da radimo s tri?

Nedavno sam namjerno razbio još jedan
da ne zaplačem
svaki put kad shvatim da su nam sada tri dovoljna






Nešto slično:
http://www.collettewebster.com/Love.htm

Kontakt

naredniku nema tko da piše, ali ako netko baš hoće:
ontheend@rocketmail.com

Loading



Najnježnija
(što sam je napisao)

Volim te njuškati
uvijek
Noću kad spavaš
posvuda
Osjetiti miris svih naših godina
modričkih, zagrebačkih, goričkih, varaždinskih
dok se budiš
Njuškati te
i brzo se praviti da spavam
kad namirišem jedan moj tužni
i sve naše vesele Božiće
I otvoriti oči
i onda te njuškati
dok ne tebi ne osjetim
i miris svoj

(napisano jednom prigodom kad nisam imao novaca za poklon pa joj poklonih ovu pjesmu)

http://www.aquariusmusicshop.com/?testi=testimonial-2

http://www.elektronickeknjige.com/zbornik/ekran_price_01/pages/073.php

Free counters!



 Online Users




HALO ZEMLJA, JEBEM TI OVO


Halo Zemlja imamo problema
Bar ih imam ja
Jebem ti slavu vraćaj te me dolje

Halo Zemlja kapetanica Lajka govori
Čini mi se da sam prevarena
Vidim Zemlju odozgo
I nije nesto naročito
Vise volim lajati na Mjesec

Halo Zemlja ništa tu ne radim
Čini se da je štos samo da zvijezde vide koliko cu živjeti i kada ću umrijeti
Vratite me dolje

Ne računajte mi zivot u psećim godinama
Majčicu vam...
Želim živjeti koliko i vi
Vratite me na majčicu Zemlju

Čini mi se da me je život prevario
Ili vi
Kad ste rekli i svemirski let je samo odlazak na posao
Vratite me nazad

Nazad mojim štencima
Vidim ih kako na mjesečini gledaju zvijezde
I žmirkaju s njima
Mozda i ovu točku u kojoj jurim gledaju
Vratite me mojim štencima

Šaljite nekoga tko ce znati reći
Nesto zvučno
Kao Veliki korak za čovjecanstvo
Mene vratite nazad

Šaljite gore pukovnika Gagarina
On želi slavu i šampanjac stisak ruke Predsjednika Generalnog Sekretara
I tako ce se jednom zabiti u jedrilicu
Vratite mene

Saljite Terješkovu Valentinu
Nju ćete jednoga dana računati za prvu ženu
Mene zaboraviti
Vratite me što prije nazad i zaboravite odmah

Šaljite gore nekoga
Da na Mjesecu ispali lopticu za golf
Neka mu na Mjesecu vijori zastava
Ja zastavu i tako nemam
Ja na Zemlji zelim naganjati krpenjaču
Sa svojim Šarkom

Šaljite svemirske turiste bogataše
Oni odlaze dragovoljno
Baciti pogled
Zdravi su stari i bogati i dosadno im je
Ja sam zadovoljna da me vratite nazad

Halo Zemlja vraćajte me nazad
Jebem ti Einsteina
Ne želim juriti kao svjetlost
I ostati vječito mlada
Ako ostari Šarov

Halo Zemlja jebem vam
Prvu i drugu svemirsku brzinu
Želim samo polaganost
Šaltajte rikverc
I vraćajte me nazad
Jebem vam sve svemirske brzine

Halo Zemlja vratite me nazad
Jer ne želim istraživati nebesa i tražiti Raj
Vratite me u pakao života s mojim Šarovom

Halo Zemlja kontrola leta
Kapetanica Lajka govori
Jebem ti slavu i vječnost
Ovu pasju sreću
I obećani kavijar i šampanjac
Koji nikad necu dobiti
Vratite me nazad
U pasji život i pseću muku
Da sa svojim Šarkom
Mirno glođem kost
i sretna umrem od starosti

Jebem ti ovo

Over & out

-----------------------------
Subota ili nedjelja ujutro
Bio sam kod tebe
I ostao dovoljno dugo
Da otkrijem zakonitosti:
S cvijećem
Rano ujutro dolaze
Prvo muskarci
Kasnije žene

I svi su stari

Sada znam
Ti nikada stara
Biti nećeš

A ja, trebam li sada
Kao i oni
Imati veliki crni bicikl
I kožni ceker na njemu
U kom ti nosim cvijeće i svijeće

-------------------------------------------------
Kolona crnih ozalošćenih vrana
Skoro stogodišnjakinja
Ide lagano
Prema groblju


Svakodnevno


Obilaze grobove svojih nedavno umrlih
Skoro stogodišnjih muževa


Iako su sve to vec pričale
Medu sobom
Zastaju
I čekaju
Da čuju od mene


Kako mi je to
Ljubljenu
Ubio kamion

ZNANSTVENE VIJESTI

Znanstvene vijesti čitam
Činjenice
Koja loza preživi filokseru peronosporu ili nešto slično
Tko moze preživjeti kugu malariju ptičju svinjsku gripu utvrđuju
Štakori prežive svašta
Jegulja preživi bez vode
Škorpion može kažu nuklearni rat

A ja ako preživim tugu za tobom
Hoću li biti dio znanstvenih vijesti


TAMA I SVJETLO

Halo ti ćoravi
Penji se na osmatračnicu
Zašto ja?
Svi su drugi već bili tvoj je red
Kada dođe red na tebe
Tko te pita kakve su ti oči
I javi nam kada otkrijemo Ameriku Australiju Pluton ili bilo što drugo
Kapetane pokorno javljam
Nasukali smo se
Napipao sam nešto
Otkrili smo Ameriku Australiju Atlantidu Pluton Raj ili Pakao
Glupane ćoravi brod je uništen
Strjeljat cemo te
I nazvati ovo kopno kontinent planet ili zvijezdu po tebi
Kada odemo nazad
A ti uživaj u slavi
I svjetlu


Klesarski otpad

Kad klesarski naučnik
Pravi srce
Uspije li svaki put napraviti onaj urez u sredini
Ili srce nekada i pukne
I što se onda radi s njim


MOJA JE DRAGA ZASPALA NEDJELJOM

Moja draga voli spavati nedjeljom
I ja tiho ustajem čitam pišem trčim sjedim šutim gledam i čekam da čujem
Da se probudila
I kuham kavu

Nedjelja je opet
Moja draga spava
I ja ustajem rano
I kuham kavu
I hodam i odlazim
I kupujem
Uvijek na istom mjestu svijeće i cvijeće

I odlazim svojoj dragoj


POSTAT ĆU KLESAR

Ponekad sam lijen
Zapisati pjesmu
Nosim je u sebi
Danima
Okrećem prevrćem
Popravljam ispravljam
Nekada i zaboravim
Prije nego je zapišem
I dam ti je

I sad je samo mogu
U kamen urezati

-------

Bio sam ti jutros
Rano
Donio cvijeće
Svijeće palio
Mramor počistio
Kisa je padala
U slova buljio
I onda sam zaplakao
Jer oprana mi odjeća
vise nikad
Ne miriše kao nekada

KREVET MI JE PREVELIK

Probudio sam se u noci
Rano
Sanjao sam te
Premjestih se na tvoju stranu
Kao nekad
Onda sam jastuk uzeo
Zagrlio ga
Naslonio se na njega

Nisam mu nista rekao
Nisam ga poljubio

Pa to je samo jastuk


JANE IS AN ANGEL NOW

Dobar dan Ne Jane nije tu
Ne ne možete je dobiti
Ne nemam novu adresu
Razumijem niste se odavno čuli
Siguran sam da je prošla godina
Očito mi je to
Ne nemojte zvati ponovo
Jane ne živi više ovdje
Jane ne živi više uopće
Ovdje
Jane is an angel now
Jane is a beautiful angel now
I believe

-----------------------------

Kažu
Bit će dobro
Opet ćete biti skupa

Jebem ti svjetlost
I doline zelene

Htio sam ovdje još biti
S tobom


LJUTNJA

Kad su mislili da možda bolestan
I svakakve bolesti smisljali
Mirno sam otišao i napravio nekakve pretrage i otkrio da sam zdrav
Kad su mi na kosti nasli mrlju i mislili da ću umrijeti
Isao sam na nekakvo snimanje i saznao da ću živjeti
I još živim
Dugo
I stalno nešto tako

A ti
Zašto ti nisi mogla otići na posao
I vratiti se
A da ne umreš


MJESTO MI JE UZ TEBE

Moje je mjesto uz tebe
Samo još malo šetam ovuda i onda dolazim

Moje je mjesto uz tebe
I razmišljam zašto sam ovdje
Mogao bih ovako biti i u nepoznatom mjestu u Kini
Ili Djevičanskim otocima
Ili Gvineji Nova Papua
Obali Bjelokosti
Ognjenoj Zemlji
Ili bilo kojoj zemlji koja mi lijepo zvuči

Jos cu malo protrčati
Ovuda dok sam jos tu
Uvijek bi rekla
Da sam hrt da ne mogu biti na mjestu
I onda dolazim
Mjesto mi je uz tebe

Doći cu
Samo da obavim neke poslove
Znam opet odgađam stvari
Ali umoran sam
I doći cu
Mjesto mi je kraj tebe

Koji sve planeti imaju mjesece
Ti bi mi znala reći
Mogao bih biti na nekome od njih
Kad već nisam s tobom
Doći ću
Mjesto mi je uz tebe

Mogao bih biti dragovoljac
Za istraživanje najvećih dubina
Visina
Daljina
Kad već nisam s tobom
Doci cu čekaj
Mjesto mi je uz tebe

Ne znam zašto
Ali još sam tu
Čekaj još malo
Znaš da zalutam ali uvijek dođem
Doći ću i ovaj put

Mjesto mi je uz tebe
Zato je na tvom dijelu groblja
Mjesto i za mene
Doći ću












Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se