Zapisi sredovjecnog udovca

subota, 28.04.2012.

SVAKA PRIČA MORA IMATI KRAJ

Svaka priča mora imati kraj. Zato ga sada pričam. Priče se pričaju da bi se ispričao kraj. Priče se pričaju da bi se pripovjedač prikazao u boljem svjetlu, objasnio sebe. Meni to ne treba, sve sam uradio zato što sam dobar i normalan čovjek. Sada samo želim kraj.
Kraj pričam tamo gdje je sve počelo. Tako i treba biti, krug se treba zatvoriti. Tu sam je prvi put poljubio, dodirnuo, nedaleko od mjesta gdje će se sve zatvoriti.
Kao i sve priče, započela je čarobno. Njoj dvadesetak, meni koja više. Kafić, razgovor, otkrivanje sličnog ukusa, pogledi... Sve je išlo kako treba. Šetnje po snijegu, držanje za ruke. Znam točno mjesto prvog poljupca. Često sam odlazio gledati ga, činilo mi se da su naše stope ostale utisnute na tom mjestu.
Onda mi je rekla da je u vezi. Dragi je na fakultetu i uskoro će doći i onda će raščistiti sve i biti sa mnom. Dolazi za nekoliko dana i reći će mu... Malo joj je nezgodno sada, viđaju nas ljudi, njegovi prijatelji, htjela bi mu ona reći... Izbjegavala me tih dana, onda me izbjegavala još dana i još i nije se javljala. Onda sam ih vidio u kafiću skupa. Zagrljene. Ništa mu nije rekla. Otišao sam u drugi. Sam. Naručio piće.
Stalno sam ga sanjao, mučio me je u snovima. bilo je dosta da se nasmije i ja bih se budio mokar, oznojen.
Rat je brzo dolazio do nas, prebrzo. Prijateljska druženja su se pretvorila u gledanje poprijeko, pa prepirke, pa smo se razdvojili. Obukli smo uniforme, objesili na sebe gomilu nekorisnih stvari koje su nam davale sigurnost i osjećaj da smo pravi ratnici i uzeli puške... Svakave uniforme, svakakve sitnice i svakakve puške.
Ona je otišla na sigurnije, ja sam je odvezao, zamolili su me njeni. Nismo riječi progovorili.
Zapovijedao sam jednim krajem, on drugim. Došao je do mene na neke dogovore. Nije ničim pokazivao da zna cijelu priču, ne znam je li je znao. Nisam pokazivao ni ja. Samo se nisam nasmijao nijednom, ali smijati sam se već odavno prestao. Nekoliko puta je dolazio do mene, iako je to bilo jako opasno. Zadnji put je zagrlio me. Povrijedilo me to, bilo je nešto slavljenja pobjede u tome. Otišao je po hranu nekakvu i higijenske potrepštine još, a ja sam otišao dalje uz njegov put.
Nije mi bilo teško pucati, pogoditi ga. Prebacio sam ga na zadnje sjedalo. Prednje je bilo krvavo, stavio sam deku na njega i odvezao auto do rijeke. I u rijeku. S polusrušenog mosta je bilo lako posstiti ga u vodu. Jedno vrijeme je plutao, a onda je potonuo.
Prestao sam ga sanjati, smirio sam se, nije me više mučio.
Pričalo se poslije da su ga ubili oni drugi, oni koji su ubili moje roditelje, ujake, stričeve...
Kada su ih otkopavala si poslije puno godina, očekivali su da će naći i njega...
Ja sam kraj rata dočekao u toplicama. Bio sam ranjen, rekli su mi da ću izgubiti nogu, ali ipak je još imam. Vučem je za sobom malo kao podsjetnik, ali neprimjetno skoro.
Nazvala me je, posjetila i predložila da odemo na kavu... Činilo mi se da mi udjeljuje malo pažnje kao dug. Prihvatio sam taj povrat duga. Poljubio sam je opet.
Prošle su godine, umrla je mlada, djeca su otišla, opet sam sam. Na kraju mogu reći da sam preživjeo miran i lijep život. Mučio me samo osjećaj da sam ja živ, a da je on pobijedio i to što priča nema kraj.
Poslao sam njegovima pismo sa opisom gdje je auto. Dobijali su puno takvih pisama, svjedoci, vidovnjaci, ljudi koji su tražili novce za informacije... I ovu su provjerili. Aauto je bio malo dalje nego sam rekao. I on je bio tamo.
Ovdje groblja nisu na brijegu, nego dolje, a ja sam sjedio na brijegu i gledao sprovod. Znao sam da me vide. Znao sam da sad svi znaju cijelu priču. Poštanski pečat, način na koji je pisano i sad me još vide tu... Znao sam da priča ide kraju kao što je normalno. On je mrtav odavno, ona je umrla, ni meni više nije mjesto tu.
Začuo sam poznat zvuk iza sebe. Zatvarač, metak u cijev. Nije mi se dalo okretati, gledao sam pred sebe i znao da sad i ova priča ima kraj.
Pucanj za kraj.

28.04.2012. u 10:05 • 49 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 16.04.2012.

8. dan: bijase to kad bijah bio

"Priznaju li ti ljudi da placu kad citaju tvoje price?"
Sinisa iz posta "Epilog"


7 dana sam svaki dan jedan post objavio. I jos ih imam neobjavljenih, neke za objaviti, neke za neobjaviti. Puno neispricanih prica.

Pitala me Slatkis neki dan neke stvari iz mog zivota i dok sam pricao vidjeh suzne oci i poceh pricati neke druge stvari...

Puno je onih koji me poznaju, a da ne znaju nista o tim stvarima, ne pricam ih. Ponekad zapisem. Sad sam pisao neke, ali ne sve, ne smije tuge biti vise nego rijeci koje ona oblikuje.

Ponekad ispricam slike koje sam vidio, a onda se u san vracale. Osjecam se tada kao starac iz imperfektnih i plusquam vremena. Osjecam se nekad da moja proslost odgovara pretproslim, a ne proslim vremenima. Kad se sjetim mrtva konja bez pola glave koji mi je pohodio san cesto i cinio da placem u snu, kao onda kad sam ga vidio, a nisam plakao za ljudima tada, osjecam se kao da sam iz nekih rovova prvoga rata prebacen u ovo doba i nekim svojim potomcima pricam o dogadajima iz nekih davnih, cudnih vremena. A plusquam vremena su bila nedavno. I onda su i sretna vremena postala teskim.

Ne pricam te price, samo ih ovdje nekad pisem, ne sve.

Moja sestricna, oduvijek sijeda, barem je ja tako pamtim, kaze: nije ti brada vise samo crna, oboje smo sijedi. Odem s namjerom skratiti bradu, a onda kazem: pa sto!

Zamisljam se dugobradog sijedog sa unucima na koljenu i nekako mi moje imperfektne i plusquam price ne pasu. Moram se sjetiti drugih prica u kojima "bijase to kad bijah bio" sretan, ne pricati ih imperfektno nego perfektno i uciti unuke da ima tuge, ali da je bilo srece.

Vama pricam svoje tuzne price, ali vi znate da je bilo srece i odrasli ste i znate da ne zavrsavaju sve price sretno.

16.04.2012. u 09:48 • 55 KomentaraPrint#

nedjelja, 15.04.2012.

LIST ZELEN SAD JE ŽUT

Ponekad poluslušajuci radio, onako kako se polusluša na poslu ili u autu ili radeći nešto, čujem pjesmu koja privuče pažnju. Nisu to pjesme kojih bih se sjetio kada bih pobrajao omiljene pjesme, nisu one koje su najdraže, to su pjesme s pričom.

Postoje pjesme kojima je poseban značaj dala dodatna priča autora o tome kako su nastale te pjesme. Postoje i one kojima je poseban značaj dala priča koja se meni isplela oko te pjesme.

Zasvira tako neka pjesma na radiju i izvrti se priča u glavi. Proveo sam dobar dio života u krajevima u kojima postoji nekakav glazbeni mazohizam, poslije nekoliko pića se traži od svirača, na džuboksu, prasnjavim pločama bas ona pjesma koja ce pokrenuti takve osjećaje, od kojih ce se javiti suza u oku i lagan osmijeh, jer podsjeća i na lijepo vrijeme i na to da ga više nema istovremeno.

Ušlo je nešto od takvih navika u mene, pa i ja zastanem s poslom, zaustavim auto, pojačam lagano, samo malo, tek toliko da se čuje svaka riječ i nota...

Ima tu svakakvih pjesama, različitih, različitih uspomena...

"Famous blue Raincoat" me podsjeća na studentske dane, kada sam hodao u svom plavom kišnom mantilu s knjigama pod rukom od faksa do birca i drugoga birca i onda jednom čuo pjesmu...

O nekim sam pjesmama pisao i pričama vezanima uz njih. Pisao sam o tome kako Sinatra pjeva "Fly me to the Moon" u Janji dragom filmu "Once around", sjetio sam se drugih pjesama koje su me okrznule...

Nisam pisao o tome kako smo tada trogodisnji Marko i ja nadlasavali našu VW bubu dernjavom "...sve je super, sve je za pet, kad si muško i voliš nogomet..." Danas smo jedan skoro odrasli muskarac i jedan sredovječni i volimo trčanje i triatlon, ali ja se i dalje zaderem povremeno po kuci "sve je super..."

Prvi film koji smo Janja i ja gledali je bio "Ruka koja njiše kolijevku", a drugi "Mambo Kings". Ponekad čujem pjesmu iz filma i sjetim se odlaska u kino prije dvadeset godina...

Sjećam se svih pjesama koje je u pojedinim razdobljima rado slusala, CD-a koji bi se vrtili u autu...

Ima jedna za koju sam se uvijek zezao da je moja i Sarina. Janja je govorila da je to njena i Sarina, da je zaslužila porođajnim mukama da to bude njihova. Zapamtila je da je u trenutcima kada se rađala Sarah na radiju svirala jedna od tada novih verzija "Prolazi sve".

Ponekad čujem kada zasvira "...prolazi sve...al' nasa ljubav to ne, nikad nece proć'..."

Sada znam, to je naša pjesma, pjesma nas četvero.

15.04.2012. u 08:00 • 20 KomentaraPrint#

subota, 14.04.2012.

Slušam na radiju da nekakvi Ameri kažu kako polovica brakova neće docekati dvadesetu godišnjicu.

Čujem danas da se trećina brakova u Hrvatskoj raspadne.

Prije skoro dvadeset godina smo se Janja i ja uselili u vlažnu dvorišnu kućicu, naše prvo podstanarstvo. Iz zidova se brzo pocela cijediti voda, a onda rasti gljive. Sve su nam stvari smrdjele na vlagu (ja sam tek kupovao odjeću, jer sam imao samo maskirnu odoru), nisu pomagali osvježivači, sprejevi, mirisni sapunčići. Poslije smo se selili, mijenjali podstanarske stanove...

U prvom smo stanu imali dva tanjura i dva pribora za jelo. Kada bi netko došao, jeli bismo na smjenu. Kad smo skupili prve komplete, pitali smo se što sa ovim rasparenim stvarima. "Čuvat cemo to za vikendicu", šalili smo se.

Vikendicu nismo nikad imali, ali smo kupili svoj stan, pravi, u kome Sarah i Marko imaju svoje sobe, a mi smo napokon nismo spavali na krevetu na rasklapanje u dnevnom boravku. I bili smo nekoliko godina tu i bilo nam je "taman" .

Vec nam je godinama bilo taman. Naučili smo to. Bilo je boljih i lošijih dana dok to nismo načcili, ali onda su bili samo dobri i bolji.

Siguran sam da bismo ove godine slavili dvadeset godina zajednička zivota, a nagodinu i dvadeset zvaničnih godina braka.

Slušam na radiju, objašnjavaju Amerikanci zašto se raspadaju brakovi mladih parova i zasto ne potraju do dvadesete godišnjice.

Ja znam jedini razlog zasto mi nismo dočekali dvadesetu godišnjicu.

14.04.2012. u 08:00 • 22 KomentaraPrint#

petak, 13.04.2012.

EPILOG

„Dobar dan, vi ste gospodin Siniša?“
„Da, izvolite, čast nam je što ste tu. Sve je spremno za potpisivanje albuma!“
„Htio bih Vas prije pitati nešto o knjizi koju ste objavili u Vašoj prodavaonici ploča. Čuo sam da sam lik jedne od priča, možete li mi reći nešto o tome?“
„Da, gospodine Cohen!“

Priču je pisao Sredovječni, pokušat ću Vam je prevesti:


KAO VOŽNJA AUTOM PORED GROBLJA

Ženu iz CD shopa sam morao ubiti. Nitko ne razumije kako je to kad si sam.

Godinama sam bio ljut na glazbu. Shvatio sam poruke koje mi je htjela prenijeti, ali kasno. Mrzim rebuse, zagonetke, mogla mi je to i jasnije reći.

Moj je otac gasio radio u autu ili sasvim ga stišavao kada bismo prolazili pored groblja na kojima smo imali sahranjenog nekoga od obitelji. Tako je, valjda, odricanjem od glazbe, izražavao sjećanje na njih i žalost za njima. Otac je ubijen u ratu, nema ga više, a ja nisam zadržao taj običaj kada bih vozio, jer živio sam daleko i na grobljima pored kojih sam prolazio nisam imao nikoga. U godinama ljutnje na glazbu, osjećao sam se kao u autu moga oca dok prolazi pored groblja.

U gostima kod obitelji u inozemstvu, moja je žena otkrila CD nekoga. njemačkog voditelja koji je otpjevao samo taj jedan CD, ne mogu mu se više sjetiti imena, poznavala ga je sa satelitskih kanala. CD nije bio naročito zanimljiv, ali je stalno slušala jednu pjesmu u kojoj ga svi pitaju kako mu je, a on odgovara da je OK i da je to život. A žena mu je umrla. U toj pjesmi i u stvarnosti. Ponekad bi, kada je bila sama kući, programirala uređaj tako da svira samo tu pjesmu i tako satima. Onda je odnijela taj CD u auto i slušala tu pjesmu dok se vozi.

Negdje prije zadnjega Božića moje žene, čuo sam na radiju da je u prometnoj nesreći poginuo mladi makedonski pjevač. Nikad ga nije slušala, jedva da je znala neku njegovu pjesmu. Od tada, svaki put kada bi se pojavio na ekranu, rasplakala bi se. Ako ne bi zamijetila, promijenio bih kanal, prije nego počne pjevati. Zaželjela je njegove CD-e i kupio sam ih sve koje sam pronašao. Onda ih je toliko slušala da nam je i to dosadilo. Odnijela ih je u auto i slušala dok se vozi. Ja sam odnio Leonarda Cohena, sve CD-e koje smo imali. Tako sam imao što slušati kada bismo se vozili skupa. Po CD-u se znalo tko je zadnji vozio auto.

To jutro smo slušalo Cohena. Ja sam se inače vozio biciklom na posao, ali toga su dana najavili kišu i rekao sam da odveze mene i onda produži na svoj posao. Normalno, ako neće žuriti. Na radiju su rekli kako je prošlo više od godine kako je u prometnoj nesreći stradao mladi Makedonac. Prebacio sam na CD. Cohen. Bio je na „Famous blue raincoat“. „It's four in the morning…“ Odvezla me je, poljubili smo se i otišla je. Prije nego je krenula, izvadila je Cohenov CD i stavila tog Nijemca od koga je slušala samo jednu pjesmu. Morala se voziti dvadesetak minuta, pjesma traje oko tri minute, znači, slušat će je otprilike sedam puta prije nego stigne.

Svi su ti CD-i ostali u autu. U olupini koju sam zamolio da prodaju za bilo koliko novaca, samo da ga nikada ne vidim.

Sat nakon što me je odvezla, sjetio sam se da mi se nije javila da je stigla. Zvao sam je na posao, na njen mobitel, na službeni, slao poruke, nije se javljala. Nazvala me je policija. Otišao sam u bolnicu, kako su mi rekli. Nikad se nije probudila, poslije četiri dana je umrla.

Tako je započelo moje doba bez glazbe. Nikad se nisam vozio tim putem na kome je nastradala. Kad sam promijenio posao, morao sam prolaziti to mjesto, ali vozio sam se autobusom i nisam morao gledati. Nisam htio imati sliku pred očima, ali napadao bi me zvuk. Stalno mi je u ušima bio glas tog Nijemca Bez Žene.

Onda je na televiziji bio koncert Leonarda Cohena. Slušao sam ga i gledao i u jednom trenutku sam shvatio da su mu ruke pune staračkih pjega. Znao sam da je star, ali tek sam tada postao svjestan toga. Pomislio sam, umrijet će i on, Makedonca odavno nema, Nijemac nema žene i ja se već dugo ne osjećam dobro. Možda je vrijeme pomiriti se s glazbom.

Otišao sam u CD shop. Objašnjavao sam sve o Nijemcu, nikad nisu čuli za njega. Htio sam imati CD-e koji su ostali u autu. Onda sam ugledao DVD s koncertom Leonarda Cohena. Držala ga je u ruci neka žena. Pogledao sam na policu, bio je zadnji. Jebiga Leo, zar moraš biti baš tako tražen. Krenula je prema blagajni s DVD-om u ruci. Zamolio sam je da mi ga prepusti, nije htjela. Rekla je da i ona i muž obožavaju Lea i da mi ga ne može dati. Krenuo sam za njom vani, pratio je. Srećom, bio je mrak, parkiralište iza trgovine nije bilo osvijetljeno i nitko nije vidio da sam je ubio. Samo mi je trebala prepustiti Lea, ja imam prednost, sam sam, zar nije mogla shvatiti kako je to.

Odnio sam DVD u auto i odvezao se. U malom autu koji sam kupio nekoliko mjeseci nakon što sam ostao sam, imao sam nekakav radio s CD-om, ali DVD nisam mogao slušati. Odnio sam ga na groblje i ostavio ga njoj.

Za nekoliko mjeseci sam se vratio u CD shop. Morao sam pronaći neki od CD-a koje smo imali. Htio sam staru glazbu u autu. Htio sam se osjećati kao da se vozim s njom, a ne kao da se vozim pored groblja. Hodao sam između polica i razgledao. Opet sam našao cijenu za Cohena, ali DVD-a nije bilo no ja sam pronašao CD „Dear Heather“. Vidio sam nekog čovjeka kako juri kroz trgovinu. Nije mi bio poznat, ali tetovaža na njegovoj ruci mi je privukla pozornost. Bio je to lik žene kojoj sam oteo Leov CD. Nije bio jako dobro urađen, ali sasvim prepoznatljiv. Htio sam mu prići, reći mu da sam nju upoznao jednom tu u trgovini, da ja i on imamo puno zajedničkog, izraziti mu sućut, reći mu da razumijem kako mu je, da smo oba sami… On je stao na blagajni i molio neku ženu koja je držala DVD Leonarda Cohena u ruci da mu ga prepusti. Nije htjela, rekla je da ga i ona i muž obožavaju, da ne može. Malo su se svađali, a onda je ona platila DVD i izašla. Krenula je prema parkiralištu, a on polako u mrak za njom.









„Zanimljivo, taj mladi makedonski pjevač je stvaran lik?“
„Da.“
„Njemac Bez Žene?“
„Zove se Herbert Groenemeyer, a pjesma „Mensch.“
„Znači, svi postojimo, Sredovječni također?“
„Da, upoznao sam ga.“
„Što se dogodilo sa Sredovječnim, je li tu?“
„Ne, nažalost!“
„Što, u zatvoru je možda, nadam se da nije priča toliko istinita!“
„Ne, jednu večer smo čitali priče iz knjige u simpatičnom bircuzu, pozdravili smo se i rekao sam mu da se pazi zavoja.“
„I, niste se više vidjeli?“
„Ne, vozio je tim kraćim putem, mislio je da može svladati zavoj.“
„?“
„Nije uspio, ostao je tamo!“

13.04.2012. u 08:00 • 26 KomentaraPrint#

četvrtak, 12.04.2012.

DRVO ŽIVOTA


Nikad nismo živjeli bez cvijeća.

Uvijek smo imali nekoliko lonaca cvijeća u kući. Imali smo cvjetnjake kada smo mogli. Za Božić božićna zvijezda, u proljeće nešto od proljetnih cvjetića, inače nesto od krupnijeg cvijeća.

Prije četiri Božića nisam kupio božićnu zvijezdu. Ni bor nisam kupio, niti plastični sklopio. Na proljeće nisam kupio ništa od cvijeća. Niti sljedecih božića ni proljeća. Niti na ostale dane.

Živjeli smo u različitim kućama, stanovima, nekad tamnim, nekad skučenim, nekad ugodnim za cvijeće, nekad mu nije odgovaralo. Na proljeće je Janja znala odnijeti neko cvijeće kod njene mame Ruže na "oporavak". Ona bi cvijeće posebno pazila, njegovala, razgovara s njim i cvijeće bi se stvarno oporavilo i onda bismo ga vraćali u naš stan.

U stanu je ostalo onih nekakvih sprejića za lišće, štapića koji se zbog nečeg zabiju u zemlju u loncu, gnojiva za cvijeće... Nešto od toga je Janja kupila sebi, a nesto svojoj mami Ruži, ali nije stigla odnijeti. Ja sam stalno htio to odnijeti, ali...

Janje nema, Ruža se nije sasvim oporavila od moždanog udara, ne hoda, ruke su slabe, ne njeguje više ni svoje cvijeće.

Ja cvijeće kupujem samo za groblje. U stan sam donio samo začinsko bilje koje sam posadio na kuhinjskom prozoru.

Ispred ulaznih vrata, na stubištu, još stoji biljka koju je Janja jednom donijela od nekud. Kažem biljka, jer to je od onih biljki koje nazivamo cvijećem, a zapravo je to nekakvo sabljoliko lišće koje nikad ne cvjeta. Kad je Janja ovo donijela, ubrzo je čudesno procvjetalo. Čuli smo poslije da cvjeta, ali rijetko.

U stanu je bilo još nekoliko biljkica koje su se osušile ili u prvim danima kada nisam bio zainteresiran za biljke ili kasnije kada sam odlučio potruditi se, ali bezuspješno.

Jedna biljka samo ostala, bez obzira na periode kada sam je zalijevao previše, na periode kada sam zaboravljao zaliti, bez obzira što nikad nisam promijenio zemlju, niti stavio u veći lonac. Samo se suši lišće, ali na vrhu raste novo i više ga je od ovoga suhog. Samo jedna biljka u stanu:

DRVO ŽIVOTA.



http://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=yJXN5VPkyH8

12.04.2012. u 08:00 • 25 KomentaraPrint#

srijeda, 11.04.2012.

PRAVILA ZA SREDOVJEČNE SPORTAŠE

Postoje pravila prometna, matematička, kemijska, životna, sportska...

Mogu se primjenjivati i izvan svoga područja, na područje onih drugih, osim kada ih životna pravila demantiraju.

Postoje sportska pravila koja sam naučio, jako zanimljiva, a govore puno i o drugim stvarima.

Npr. penjemo se tako prema vrhu, trčimo i kaže jedan blizu mene: "Izgleda da je iza onoga zavoja nizbrdica!", a drugi mu odgovara: "Ti ne znaš za prvo pravilo brdskog trčanja: ,Ne, iza onoga zavoja nije nizbrdica, to ti se čini?". I stvarno, iza zavoja nije nizbrdica, nego novi uspon. Od tada sam naučio ne nadati se nizbrdici.

Postoji nekakva mala vjerojatnoća da se vjetar tako okreće da ti na kružnoj utrci puše uvijek u lice. Nije baš jako vjerojatno, ali ako osjećam tako, onda vjerujem u to, pa bih nekoga mogao ubijediti u to. No, nekad nisam baš spreman za utrku i, bez obzira sto je kružna, siguran sam da se svo vrijeme ide uzbrdo. Kazu da je nemoguće i ja vjerujem, ali sam i siguran da je bilo tako i da sam samo zbog toga bio sporiji.

Ponekad se prije utrke mora na WC i netko s malo vise matematičkog znanja bi lako napisao ovakvu formulu: gužva pred zahodom je obrnuto propocionalna vremenu preostalom do starta i proporcionalna hitnosti odlaska u WC. I onda na kraju odustaneš od zahoda, jer bolje biti spor nego posran, a nekad se desi da si zbog te žurbe brz, ako si siguran da možeš stici do cilja i znaš da je tamo WC, to je dodatan stimulans.

A ako na utrci isprobavaš novi sok, energetski gel, hranu, šanse da na cilju (bez obzira na rezultat) budes posran su znatno uvećane.

Na biciklu sam naucio da je dupe najdeblji dio, ali nikad dovoljno za visesatno sjedenje na malom biciklistickom sjedalu. Postoje debele guzice i debeli sicevi i sto je sic tanji i lakši, moraš imati deblje dupe ili obrnuto i opet si na istom.

Nećete vjerovati, ali u biciklističkim trgovinama obično stoje precizne apotekarske vage. Nije to zbog dilanja dopinga, nego zbog mjerenja težine dijelova. Tu se pojavljuju perolaki karbonski dijelovi, titanski šarafi i ostale svemirske tehnologije. Poslije zime, kada se nakupe masne naslage, ide se u kupovinu lakših dijelova. Das tisuću kuna i uštediš tristo grama. A udebljao si se tri kile. Suma novaca uloženih u smanjenje tezžne bicikla je jednaka umnošku dobivene težine preko zime u dkg i debljini novčanika u mm.

Ne uzdaj se u svoje znanje ili neznanje jezika kada si na utrci u inozemstvu. Kada na tridesetom kilometru maratona zalizani Talijan kaze: "You are nice runner", vjerojatno nije stvar u tome da loše govori engleski i vjerojatno nije ni mislio reći da si brz!

Onaj koji se na startu najviše žali da nije ništa trenirao, da je bolestan, najbrži je!

I na kraju, kad prolaziš pored dobra karbonca i čak skužiš da je ženski, a vlasnicu i ne gledaš, gledaš samo opremu, mislim na onu na biciklu, zagriženi si sportaš ili si ozbiljno sredovječan - ili si najvjerojatnije sredovječni sportaš.



-

E sad, kad vec priznajem da sam sredovječan, zasto me guraju u treću životnu dob?

Nađem ja nedavno za brisačima letak s pozivom na tečaj joge. Za treću životnu dob! Pogledam malo i vidim nema toga na svim brisačima.

Uđem u zgradu i pogledam u kaslić, i tamo letak. Zagledam susjedima u kasliće kroz one proreze, čini mi se da nisu svi dobili. Vidim kod nekih, ali za njih znam da su puno stariji od mene.

Idem poslije nekoliko dana doma, vidim na ponekom autu letak - reklamu za "dom u kojem možete u ugodnom ambijentu provesti starost". Odem ravno na parkiralište, i na mom je autu. I u kasliću.

Smišjam teorije zavjere, netko preko registracije dolazi do JMBG, pa tako i do godine rođenja ili prati ljude, pa trećeživotnodobnim stavlja letke...

Ali zašto meni, pitam se, pa sjećam se da su me jos nedavno u trgovini oslovili s "mladi gospon", istina bilo je oko plaće, pa sam kupovao malo više...

Ipak, neće oni mene u treću životnu dob! Dosta je sredovječnost!

Sad sam stalno na prozoru i čekam stavljačeletakanabrisače i čim stave letak, ja se sjurim dolje vidjeti jesu li opet neki "starački"...

Ako čujete za manijaka koji se šulja po parkiralistu u Vžd, vi znate da to nije netko opasan.

Sredovječni nisu opasni, osim za one koji se ne drže pravila: Ne ostavljaj sredovječnim letke za treću životnu dob.

11.04.2012. u 08:00 • 25 KomentaraPrint#

utorak, 10.04.2012.

Niz sretnih ili nesretnih okolnosti za sreću ili nesreću, krivnju

U prvoj nesreći jumbo jeta je poginulo oko devedeset ljudi, a preživjelo oko sedamdeset.

Gledao sam jednoga preživjelog kako priča o nesreći. Kada je pao zrakoplov, taj, mislim da se zove Roy Infantini ili tako nekako, sjedio je na pravom mjestu za preživjeti, pao je močvaru, imao se za što držati, blato mu je začepilo rane, pa je preživio, spasili su ga, dobio je plinsku gangrenu pa je trebao barokomoru, pa... Uglavnom, živ je i priča o tome. Priča s tugom, jer u trenutku nesreće je imao 27 godina kao i njegova žena i bili su 27 dana u braku. Neposredno prije nesreće, ona je otišla u toalet. Kada se vratila, pomaknuo se na njeno mjesto, sjela je na njegovo.
Dok mu je svećenik u bolnici davao posljednju pomast, pitao je za svoju Lilly i cuo da je nema medu preživjelima. Nekoliko dana kasnije su mu rekli da su je našli mrtvu ispod krila. On se ipak opravio i pita se zašto! Zašto, osim toga sto su zamijenili mjesta?

Kada je rat došao sasvim blizu meni, dogovor je bio da ja ostajem, a sestra i roditelji idu na sigurnije. Kada su trebali otići, otac je rekao da i on ostaje, da nece otići od kuće i da osjeća potrebu i obvezu ostati s nama, jer je medicinske struke i trebat ćemo ga. Nazalost, vidio sam ga još jednom, onda nas je rat razdvojio. Za jedan mjesec sam opet došao do kuće i saznao da je uhvaćen i ubijen poslije tri dana mučenja o kome znam mučne detalje, ali ih neću ovdje pisati, osim da su mu stalno govorili da mu je to zbog mene, jer sam ja "glavni... (ostale riječi su uobičajene za rječnik tih ljudi u ono doba)"

Onaj dan kada je Janja poginula, bio je od rijetkih dana da nisam išao biciklom na posao. Bilo je zaleđenih dana, pokislih, snježnih, a ja sam išao biciklom, iako sam mogao ići s njom (ne bi puno skretala s puta zbog mene), autobusom za kojeg sam imao godišnju kartu, s prijateljem koji me uvijek povezao kada sam htio, ali nisam... Taj dan nisam...

Cak nije kiša niti pala...

Neki kažu da postoji sudbina, kako god je nazivali i da je tu ključ za "zašto", a ako ne postoji, onda je sve partija šaha u kojoj, kao i u svakoj, svaki potez omogućava nekoliko drugih, dobrih i loših.

Možda ne treba osjecati odgovornost za izgubljene partije šaha, ali za loše poteze koji su razvili situaciju u pogrešnom smjeru...?

Da je Roy Infantini, ili kako se vec zove, ustao kada se Lilly vratila iz toaleta i pustio je na njeno mjesto...

10.04.2012. u 08:00 • 30 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 09.04.2012.

09.04.

Poznati proizvodač automobila, poznat po sigurnosti svojih vozila, objavio je da od 2020. godine u njihovom autu nitko neće poginuti.

Ne znam hoću li ikada imati novaca za njihov auto.

Moj sin kaže da bi htio imati njihov auto, onaj najmanji model, a taj auto nema 4X4 pogon kao ostalih nekoliko rabljenih, dvadesetak godina starih auta koje bi skromno htio jednom imati. Znam zašto bi htio takve aute. Odlazimo ponekad daleko izvan uređenih cesta zbog utrka i teško prolazimo našim malim autićem.

Znam i zašto bi htio imati sigurni auto sigurne firme.

Ponekad u sebi kažem samo: "I tata bi, sine!"

Moja kćer, poznata u obitelji po blagom karakteru i skromnosti, odbila je u zadnje vrijeme nekoliko puta ponudu da joj bake, tetke i ujaci plate vozački ispit. Kaže da joj ne treba, da će na fakultet, da neće imati prilike voziti.

Ja znam zašto moja kćer ne želi voziti.

Ne znam hoću li 2020. godine imati novaca za sigurni automobil sigurne automobilske tvrtke.

09. 04. 2020. godine, kada oni naprave taj automobil, Janja bi imala 50 godina.

09.04.2012. u 07:59 • 28 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.04.2012.

15 MINUTA KAZNE

Vozio sam prosli vikend brevet od 208km - nesto izmedu biciklisticke utrke i voznje, uvod u sezonu, proba izdrzljivosti.

Prosle godine nisam isao, jer mi nije odgovarala ruta. Prolazi mjestom kojim ja ne prolazim. Nekoliko mjeseci poslije sam isao na drugu utrku za koju nisam znao da ce proci tuda i prosao sam prvi put tuda.

Ove godine planiram nesto vece (utrka za koju ce mi trebati pola dana) i odlucio sam ici na brevet za trening.

Islo je i bolje nego sto sam ocekivao, obzirom da nisam puno vozio preko zime.

Kad sam stigao blizu mjesta zbog kojega izbjegavam taj put, mjesta Janjine nesrece, stigao me je jedan, pa smo dalje vozili skupa. Pustio sam njega ispred na tom mjestu, tako da gledam u njegov kotac i vozim. Odmah iza tog mjesta je semafor, popravljaju cestu, a i taj su zavoj sasvim promijenili, drukcije nagnuli, popravili. Kad smo prisli semaforu, upalilo se crveno. Ja sam produzio i rekao mu da ide i on.

"Za ovo se dobija kazna od 15 min", rekao je poluljuto kad me sustigao.

Nisam mu objasnjavao da sam prosao jer nisam htio stajati na mjestu na kojemu sam kaznjen puno gore od kazne dodatnih 15 minuta.

05.04.2012. u 15:23 • 32 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< travanj, 2012 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Studeni 2016 (1)
Ožujak 2016 (1)
Travanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (13)
Veljača 2013 (16)
Siječanj 2013 (12)
Prosinac 2012 (7)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (5)
Kolovoz 2012 (8)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (6)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (10)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (7)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (9)
Srpanj 2011 (12)
Lipanj 2011 (12)
Svibanj 2011 (18)
Travanj 2011 (11)
Ožujak 2011 (34)

Opis bloga



Moja je žena umrla i ništa više nije isto. I nikada više neće biti.
Proživjeli smo lijepe godine, nekada teže trenutke, nekada ljepše, ali već smo se godinama bili naučili živjeti lijepo i sretno jedno s drugim.
Ja sam tih godina radio desetak kilometara daleko od stana i, bez obzira na vrijeme, na posao sam išao biciklom. Taj su dan najavili kišu. Zamolio sam je da odveze mene, pa produži na svoj posao, ako neće žuriti. Rekla je da neće, odvezla me i produžila. Poslije jednoga sata sam se sjetio da se nije javila. Zvao sam je, nije se javljala. Zvao sam je puno puta, nije se javljala. Zvao sam je na njen mobitel, na službeni, na posao,nije se javljala. Nazvala me je policija.
Došao sam u bolnicu, bila je u komi i rekli su mi da će umrijeti.

14.12.2008. 10:20

12 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

Držim te za ruku
primjećujem
da si gola ispod pokrivača
dodirujem te po stomaku
ništa
isti puls

2 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

I onda
14.12.2008. 10:20


Toga smo dana umrli. Sahranili smo samo nju.
Pročitao sam prije i poslije puno toga o tugovanju, o boli, pročitao sam o fazama žalovanja. Faze se u stvarnosti izmjenjuju na čudne načine, preskaču se vraćaju, dolaze iznenada. Mislim da ustvari postoje samo dvije različite faze: faza kada sam žalostan što je više nema, što neće dočekati vjenčanje svoje djece, unuke, puno lijepih, malih stvari koje su je čekale i druga faza kada sam žalostan što je nemam više i što će te stvari kojima smo se trebali zajedno veseliti, uvijek biti tužne jer je nema.
Osim žalosti, koju je teško opisati, teške su obične, svakodnevne stvari kao ispijanje kave. Nikada u kući nisam popio kavu sam. Bio sam izgubljen kada sam trebao raditi bilo što od takvih, zajedničkih stvari.

Nikad se nisam naviknuo
da tebe više nema
Opet sam napravio dvije šalice kave
Praveći se da nije ništa neobično
ispijam jednu pa drugu

I pomislim: tko će prati šalice
ti ili ja


O takvim stvarima planiram pisati. O životu poslije. O snalaženju i nesnalaženju. O danima kada me tuga utapa i o danima kada nekako plivam. O danima kada sam mislio da sam malo bolje i o danima kada mi je bilo jasno da nisam.

Znaš one tanjure kojih smo imali četiri
Baš si nespretan!
rekla si kad sam razbio jedan
Što sad da radimo s tri?

Nedavno sam namjerno razbio još jedan
da ne zaplačem
svaki put kad shvatim da su nam sada tri dovoljna






Nešto slično:
http://www.collettewebster.com/Love.htm

Kontakt

naredniku nema tko da piše, ali ako netko baš hoće:
ontheend@rocketmail.com

Loading



Najnježnija
(što sam je napisao)

Volim te njuškati
uvijek
Noću kad spavaš
posvuda
Osjetiti miris svih naših godina
modričkih, zagrebačkih, goričkih, varaždinskih
dok se budiš
Njuškati te
i brzo se praviti da spavam
kad namirišem jedan moj tužni
i sve naše vesele Božiće
I otvoriti oči
i onda te njuškati
dok ne tebi ne osjetim
i miris svoj

(napisano jednom prigodom kad nisam imao novaca za poklon pa joj poklonih ovu pjesmu)

http://www.aquariusmusicshop.com/?testi=testimonial-2

http://www.elektronickeknjige.com/zbornik/ekran_price_01/pages/073.php

Free counters!



 Online Users




HALO ZEMLJA, JEBEM TI OVO


Halo Zemlja imamo problema
Bar ih imam ja
Jebem ti slavu vraćaj te me dolje

Halo Zemlja kapetanica Lajka govori
Čini mi se da sam prevarena
Vidim Zemlju odozgo
I nije nesto naročito
Vise volim lajati na Mjesec

Halo Zemlja ništa tu ne radim
Čini se da je štos samo da zvijezde vide koliko cu živjeti i kada ću umrijeti
Vratite me dolje

Ne računajte mi zivot u psećim godinama
Majčicu vam...
Želim živjeti koliko i vi
Vratite me na majčicu Zemlju

Čini mi se da me je život prevario
Ili vi
Kad ste rekli i svemirski let je samo odlazak na posao
Vratite me nazad

Nazad mojim štencima
Vidim ih kako na mjesečini gledaju zvijezde
I žmirkaju s njima
Mozda i ovu točku u kojoj jurim gledaju
Vratite me mojim štencima

Šaljite nekoga tko ce znati reći
Nesto zvučno
Kao Veliki korak za čovjecanstvo
Mene vratite nazad

Šaljite gore pukovnika Gagarina
On želi slavu i šampanjac stisak ruke Predsjednika Generalnog Sekretara
I tako ce se jednom zabiti u jedrilicu
Vratite mene

Saljite Terješkovu Valentinu
Nju ćete jednoga dana računati za prvu ženu
Mene zaboraviti
Vratite me što prije nazad i zaboravite odmah

Šaljite gore nekoga
Da na Mjesecu ispali lopticu za golf
Neka mu na Mjesecu vijori zastava
Ja zastavu i tako nemam
Ja na Zemlji zelim naganjati krpenjaču
Sa svojim Šarkom

Šaljite svemirske turiste bogataše
Oni odlaze dragovoljno
Baciti pogled
Zdravi su stari i bogati i dosadno im je
Ja sam zadovoljna da me vratite nazad

Halo Zemlja vraćajte me nazad
Jebem ti Einsteina
Ne želim juriti kao svjetlost
I ostati vječito mlada
Ako ostari Šarov

Halo Zemlja jebem vam
Prvu i drugu svemirsku brzinu
Želim samo polaganost
Šaltajte rikverc
I vraćajte me nazad
Jebem vam sve svemirske brzine

Halo Zemlja vratite me nazad
Jer ne želim istraživati nebesa i tražiti Raj
Vratite me u pakao života s mojim Šarovom

Halo Zemlja kontrola leta
Kapetanica Lajka govori
Jebem ti slavu i vječnost
Ovu pasju sreću
I obećani kavijar i šampanjac
Koji nikad necu dobiti
Vratite me nazad
U pasji život i pseću muku
Da sa svojim Šarkom
Mirno glođem kost
i sretna umrem od starosti

Jebem ti ovo

Over & out

-----------------------------
Subota ili nedjelja ujutro
Bio sam kod tebe
I ostao dovoljno dugo
Da otkrijem zakonitosti:
S cvijećem
Rano ujutro dolaze
Prvo muskarci
Kasnije žene

I svi su stari

Sada znam
Ti nikada stara
Biti nećeš

A ja, trebam li sada
Kao i oni
Imati veliki crni bicikl
I kožni ceker na njemu
U kom ti nosim cvijeće i svijeće

-------------------------------------------------
Kolona crnih ozalošćenih vrana
Skoro stogodišnjakinja
Ide lagano
Prema groblju


Svakodnevno


Obilaze grobove svojih nedavno umrlih
Skoro stogodišnjih muževa


Iako su sve to vec pričale
Medu sobom
Zastaju
I čekaju
Da čuju od mene


Kako mi je to
Ljubljenu
Ubio kamion

ZNANSTVENE VIJESTI

Znanstvene vijesti čitam
Činjenice
Koja loza preživi filokseru peronosporu ili nešto slično
Tko moze preživjeti kugu malariju ptičju svinjsku gripu utvrđuju
Štakori prežive svašta
Jegulja preživi bez vode
Škorpion može kažu nuklearni rat

A ja ako preživim tugu za tobom
Hoću li biti dio znanstvenih vijesti


TAMA I SVJETLO

Halo ti ćoravi
Penji se na osmatračnicu
Zašto ja?
Svi su drugi već bili tvoj je red
Kada dođe red na tebe
Tko te pita kakve su ti oči
I javi nam kada otkrijemo Ameriku Australiju Pluton ili bilo što drugo
Kapetane pokorno javljam
Nasukali smo se
Napipao sam nešto
Otkrili smo Ameriku Australiju Atlantidu Pluton Raj ili Pakao
Glupane ćoravi brod je uništen
Strjeljat cemo te
I nazvati ovo kopno kontinent planet ili zvijezdu po tebi
Kada odemo nazad
A ti uživaj u slavi
I svjetlu


Klesarski otpad

Kad klesarski naučnik
Pravi srce
Uspije li svaki put napraviti onaj urez u sredini
Ili srce nekada i pukne
I što se onda radi s njim


MOJA JE DRAGA ZASPALA NEDJELJOM

Moja draga voli spavati nedjeljom
I ja tiho ustajem čitam pišem trčim sjedim šutim gledam i čekam da čujem
Da se probudila
I kuham kavu

Nedjelja je opet
Moja draga spava
I ja ustajem rano
I kuham kavu
I hodam i odlazim
I kupujem
Uvijek na istom mjestu svijeće i cvijeće

I odlazim svojoj dragoj


POSTAT ĆU KLESAR

Ponekad sam lijen
Zapisati pjesmu
Nosim je u sebi
Danima
Okrećem prevrćem
Popravljam ispravljam
Nekada i zaboravim
Prije nego je zapišem
I dam ti je

I sad je samo mogu
U kamen urezati

-------

Bio sam ti jutros
Rano
Donio cvijeće
Svijeće palio
Mramor počistio
Kisa je padala
U slova buljio
I onda sam zaplakao
Jer oprana mi odjeća
vise nikad
Ne miriše kao nekada

KREVET MI JE PREVELIK

Probudio sam se u noci
Rano
Sanjao sam te
Premjestih se na tvoju stranu
Kao nekad
Onda sam jastuk uzeo
Zagrlio ga
Naslonio se na njega

Nisam mu nista rekao
Nisam ga poljubio

Pa to je samo jastuk


JANE IS AN ANGEL NOW

Dobar dan Ne Jane nije tu
Ne ne možete je dobiti
Ne nemam novu adresu
Razumijem niste se odavno čuli
Siguran sam da je prošla godina
Očito mi je to
Ne nemojte zvati ponovo
Jane ne živi više ovdje
Jane ne živi više uopće
Ovdje
Jane is an angel now
Jane is a beautiful angel now
I believe

-----------------------------

Kažu
Bit će dobro
Opet ćete biti skupa

Jebem ti svjetlost
I doline zelene

Htio sam ovdje još biti
S tobom


LJUTNJA

Kad su mislili da možda bolestan
I svakakve bolesti smisljali
Mirno sam otišao i napravio nekakve pretrage i otkrio da sam zdrav
Kad su mi na kosti nasli mrlju i mislili da ću umrijeti
Isao sam na nekakvo snimanje i saznao da ću živjeti
I još živim
Dugo
I stalno nešto tako

A ti
Zašto ti nisi mogla otići na posao
I vratiti se
A da ne umreš


MJESTO MI JE UZ TEBE

Moje je mjesto uz tebe
Samo još malo šetam ovuda i onda dolazim

Moje je mjesto uz tebe
I razmišljam zašto sam ovdje
Mogao bih ovako biti i u nepoznatom mjestu u Kini
Ili Djevičanskim otocima
Ili Gvineji Nova Papua
Obali Bjelokosti
Ognjenoj Zemlji
Ili bilo kojoj zemlji koja mi lijepo zvuči

Jos cu malo protrčati
Ovuda dok sam jos tu
Uvijek bi rekla
Da sam hrt da ne mogu biti na mjestu
I onda dolazim
Mjesto mi je uz tebe

Doći cu
Samo da obavim neke poslove
Znam opet odgađam stvari
Ali umoran sam
I doći cu
Mjesto mi je kraj tebe

Koji sve planeti imaju mjesece
Ti bi mi znala reći
Mogao bih biti na nekome od njih
Kad već nisam s tobom
Doći ću
Mjesto mi je uz tebe

Mogao bih biti dragovoljac
Za istraživanje najvećih dubina
Visina
Daljina
Kad već nisam s tobom
Doci cu čekaj
Mjesto mi je uz tebe

Ne znam zašto
Ali još sam tu
Čekaj još malo
Znaš da zalutam ali uvijek dođem
Doći ću i ovaj put

Mjesto mi je uz tebe
Zato je na tvom dijelu groblja
Mjesto i za mene
Doći ću












Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se