Zapisi sredovjecnog udovca

utorak, 30.08.2011.

NO MORE TEARS

Od koliko sitnica je sazdan svijet? Onih koje podsjecaju?

Vjeruju li djeca u reklame? Ne mislim na one za igracke i slatkise, mislim na reklame za kozmetiku, sampone...

Kao klinac, nikad nisam volio pranje kose. Onaj dio masiranja glave samponom je bio u redu, ali ispiranje je uvijek bilo uzas, uvijek bi malo sampona otislo u oko... A izbor sampona: kopriva, breza, litarska pakiranja...

Stojim u trgovini i uzimam sampon u ruke i vidim da je za djecu. Sjetim se da smo imali takav za necakinje kada su kod nas...

Nemam vise bas puno kose, ostatak sisam kratko, mozda bi mi bolji bio sampon protiv ispadanja kose, ali uzimam ovaj za bebe, takav smo imali, pise:

"No more tears"

PS
Ne sjecam se glazbene podloge reklami, Barbrina "No more Tears" nekako, nisu valjda bebama pustali Ozzyja...

30.08.2011. u 13:37 • 20 KomentaraPrint#

nedjelja, 28.08.2011.

O SLICNOSTIMA I RAZLIKAMA

Nocas sam te ljubio
U noci sam se probudio
Zagrlio
Sjetio da ne znam koju sam ljubio
San ili javu

Nekad sam se salio tako da sam na teletekstu gledao samo Janjin horoskop. Kad bi me pitala zasto ne gledam svoj, odgovarao sam da mi sve pise u njenom. Ako bi njenom znaku pisalo da ce biti nervozni, rekao sam, onda nece biti ni meni veselo. Sada opet pogledam horoskop, ne svoj, opet onaj isti znak. Osim pocetnih slova imena i to im je isto.

Prijateljici iz inozemstva, koja me redovito cita, pokazao sam ponosno fotografije sa izleta, neke stigle mailom, neke snimljene usput... Rekla je: "isti je tip zene kao Janja."

Iznenadila me ta recenica, nisam nikad razmisljao tako. Rekla je: "Samo nema naocale". "Ima, nosi ih samo kad vozi" (zbog iste mane oka).

Slicnog su stasa, nose iste brojeve, slicnih stavova, stila...
Postoji sklonost, osobni ukus, normalne su slicnosti, ali su i razlicite, a i puno sam slicnosti otkrio poslije.

Nedavno mi je opisivala svoje sitne zdravstvene tegobe, a ja dovrsih simptome... znao sam, i onda jos jednom.

Ima hobi slican Janjinom, slicna glazba i knjige...

Kada bih u tabelu "slicnosti i razlike" stavljao plusice, sigurno bi bilo vise razlika, ali ipak...

I pitam se, trazi li covjek uvijek jednu, pa i kada je jednom izgubi...

Odgovor ne znam, ali cini mi se da se moze kao Roksana dva puta naci istu?

PS
Ovaj je post za Silvu, jer je primjetila slicnosti prije mene, zato sto su ona, Filip i Jan uvijek pravi prijatelji, zato sto me cita na drugoj strani svijeta i s druge strane svijeta me nazove kada joj se cini da nisam dobro, a nekad i samo onako, zato sto ih se cesto sjetimo i zato sto je tuzna ovih dana zbog obiteljskog gubitka...

28.08.2011. u 19:54 • 29 KomentaraPrint#

četvrtak, 25.08.2011.

KAO VOŽNJA AUTOM PORED GROBLJA

Ženu iz CD shopa sam morao ubiti. Nitko ne razumije kako je to kad si sam.

Godinama sam bio ljut na glazbu. Shvatio sam poruke koje mi je htjela prenijeti, ali kasno. Mrzim rebuse, zagonetke, mogla mi je to i jasnije reći.

Moj je otac gasio radio u autu ili sasvim ga stišavao kada bismo prolazili pored groblja na kojima smo imali sahranjenog nekoga od obitelji. Tako je, valjda, odricanjem od glazbe, izražavao sjećanje na njih i žalost za njima. Otac je ubijen u ratu, nema ga više, a ja nisam zadržao taj običaj kada bih vozio, jer živio sam daleko i na grobljima pored kojih sam prolazio nisam imao nikoga. U godinama ljutnje na glazbu, osjećao sam se kao u autu moga oca dok prolazi pored groblja.

U gostima kod obitelji u inozemstvu, moja je žena otkrila CD nekoga. njemačkog voditelja koji je otpjevao samo taj jedan CD, ne mogu mu se više sjetiti imena, poznavala ga je sa satelitskih kanala. CD nije bio naročito zanimljiv, ali je stalno slušala jednu pjesmu u kojoj ga svi pitaju kako mu je, a on odgovara da je OK i da je to život. A žena mu je umrla. U toj pjesmi i u stvarnosti. Ponekad bi, kada je bila sama kući, programirala uređaj tako da svira samo tu pjesmu i tako satima. Onda je odnijela taj CD u auto i slušala tu pjesmu dok se vozi.

Negdje prije zadnjega Božića moje žene, čuo sam na radiju da je u prometnoj nesreći poginuo mladi makedonski pjevač. Nikad ga nije slušala, jedva da je znala neku njegovu pjesmu. Od tada, svaki put kada bi se pojavio na ekranu, rasplakala bi se. Ako ne bi zamijetila, promijenio bih kanal, prije nego počne pjevati. Zaželjela je njegove CD-e i kupio sam ih sve koje sam pronašao. Onda ih je toliko slušala da nam je i to dosadilo. Odnijela ih je u auto i slušala dok se vozi. Ja sam odnio Leonarda Cohena, sve CD-e koje smo imali. Tako sam imao što slušati kada bismo se vozili skupa. Po CD-u se znalo tko je zadnji vozio auto.

To jutro smo slušalo Cohena. Ja sam se inače vozio biciklom na posao, ali toga su dana najavili kišu i rekao sam da odveze mene i onda produži na svoj posao. Normalno, ako neće žuriti. Na radiju su rekli kako je prošlo više od godine kako je u prometnoj nesreći stradao mladi Makedonac. Prebacio sam na CD. Cohen. Bio je na „Famous blue raincoat“. „It's four in the morning…“ Odvezla me je, poljubili smo se i otišla je. Prije nego je krenula, izvadila je Cohenov CD i stavila tog Nijemca od koga je slušala samo jednu pjesmu. Morala se voziti dvadesetak minuta, pjesma traje oko tri minute, znači, slušat će je otprilike sedam puta prije nego stigne.

Svi su ti CD-i ostali u autu. U olupini koju sam zamolio da prodaju za bilo koliko novaca, samo da ga nikada ne vidim.

Sat nakon što me je odvezla, sjetio sam se da mi se nije javila da je stigla. Zvao sam je na posao, na njen mobitel, na službeni, slao poruke, nije se javljala. Nazvala me je policija. Otišao sam u bolnicu, kako su mi rekli. Nikad se nije probudila, poslije četiri dana je umrla.

Tako je započelo moje doba bez glazbe. Nikad se nisam vozio tim putem na kome je nastradala. Kad sam promijenio posao, morao sam prolaziti to mjesto, ali vozio sam se autobusom i nisam morao gledati. Nisam htio imati sliku pred očima, ali napadao bi me zvuk. Stalno mi je u ušima bio glas tog Nijemca Bez Žene.

Onda je na televiziji bio koncert Leonarda Cohena. Slušao sam ga i gledao i u jednom trenutku sam shvatio da su mu ruke pune staračkih pjega. Znao sam da je star, ali tek sam tada postao svjestan toga. Pomislio sam, umrijet će i on, Makedonca odavno nema, Nijemac nema žene i ja se već dugo ne osjećam dobro. Možda je vrijeme pomiriti se s glazbom.

Otišao sam u CD shop. Objašnjavao sam sve o Nijemcu, nikad nisu čuli za njega. Htio sam imati CD-e koji su ostali u autu. Onda sam ugledao DVD s koncertom Leonarda Cohena. Držala ga je u ruci neka žena. Pogledao sam na policu, bio je zadnji. Jebiga Leo, zar moraš biti baš tako tražen. Krenula je prema blagajni s DVD-om u ruci. Zamolio sam je da mi ga prepusti, nije htjela. Rekla je da i ona i muž obožavaju Lea i da mi ga ne može dati. Krenuo sam za njom vani, pratio je. Srećom, bio je mrak, parkiralište iza trgovine nije bilo osvijetljeno i nitko nije vidio da sam je ubio. Samo mi je trebala prepustiti Lea, ja imam prednost, sam sam, zar nije mogla shvatiti kako je to.

Odnio sam DVD u auto i odvezao se. U malom autu koji sam kupio nekoliko mjeseci nakon što sam ostao sam, imao sam nekakav radio s CD-om, ali DVD nisam mogao slušati. Odnio sam ga na groblje i ostavio ga njoj.

Za nekoliko mjeseci sam se vratio u CD shop. Morao sam pronaći neki od CD-a koje smo imali. Htio sam staru glazbu u autu. Htio sam se osjećati kao da se vozim s njom, a ne kao da se vozim pored groblja. Hodao sam između polica i razgledao. Opet sam našao cijenu za Cohena, ali DVD-a nije bilo no ja sam pronašao CD „Dear Heather“. Vidio sam nekog čovjeka kako juri kroz trgovinu. Nije mi bio poznat, ali tetovaža na njegovoj ruci mi je privukla pozornost. Bio je to lik žene kojoj sam oteo Leov CD. Nije bio jako dobro urađen, ali sasvim prepoznatljiv. Htio sam mu prići, reći mu da sam nju upoznao jednom tu u trgovini, da ja i on imamo puno zajedničkog, izraziti mu sućut, reći mu da razumijem kako mu je, da smo oba sami… On je stao na blagajni i molio neku ženu koja je držala DVD Leonarda Cohena u ruci da mu ga prepusti. Nije htjela, rekla je da ga i ona i muž obožavaju, da ne može. Malo su se svađali, a onda je ona platila DVD i izašla. Krenula je prema parkiralištu, a on polako u mrak za njom.
žao taj običaj kada bih vozio, jer živio sam daleko i na grobljima pored kojih sam prolazio nisam imao nikoga. U godinama ljutnje na glazbu, osjećao sam se kao u autu moga oca dok prolazi pored groblja.

U gostima kod obitelji u inozemstvu, moja je žena otkrila CD nekoga. njemačkog voditelja koji je otpjevao samo taj jedan CD, ne mogu mu se više sjetiti imena, poznavala ga je sa satelitskih kanala. CD nije bio naročito zanimljiv, ali je stalno slušala jednu pjesmu u kojoj ga svi pitaju kako mu je, a on odgovara da je OK i da je to život. A žena mu je umrla. U toj pjesmi i u stvarnosti. Ponekad bi, kada je bila sama kući, programirala uređaj tako da svira samo tu pjesmu i tako satima. Onda je odnijela taj CD u auto i slušala tu pjesmu dok se vozi.

Negdje prije zadnjega Božića moje žene, čuo sam na radiju da je u prometnoj nesreći poginuo mladi makedonski pjevač. Nikad ga nije slušala, jedva da je znala neku njegovu pjesmu. Od tada, svaki put kada bi se pojavio na ekranu, rasplakala bi se. Ako ne bi zamijetila, promijenio bih kanal, prije nego počne pjevati. Zaželjela je njegove CD-e i kupio sam ih sve koje sam pronašao. Onda ih je toliko slušala da nam je i to dosadilo. Odnijela ih je u auto i slušala dok se vozi. Ja sam odnio Leonarda Cohena, sve CD-e koje smo imali. Tako sam imao što slušati kada bismo se vozili skupa. Po CD-u se znalo tko je zadnji vozio auto.

To jutro smo slušalo Cohena. Ja sam se inače vozio biciklom na posao, ali toga su dana najavili kišu i rekao sam da odveze mene i onda produži na svoj posao. Normalno, ako neće žuriti. Na radiju su rekli kako je prošlo više od godine kako je u prometnoj nesreći stradao mladi Makedonac. Prebacio sam na CD. Cohen. Bio je na „Famous blue raincoat“. „It's four in the morning…“ Odvezla me je, poljubili smo se i otišla je. Prije nego je krenula, izvadila je Cohenov CD i stavila tog Nijemca od koga je slušala samo jednu pjesmu. Morala se voziti dvadesetak minuta, pjesma traje oko tri minute, znači, slušat će je otprilike sedam puta prije nego stigne.

Svi su ti CD-i ostali u autu. U olupini koju sam zamolio da prodaju za bilo koliko novaca, samo da ga nikada ne vidim.

Sat nakon što me je odvezla, sjetio sam se da mi se nije javila da je stigla. Zvao sam je na posao, na njen mobitel, na službeni, slao poruke, nije se javljala. Nazvala me je policija. Otišao sam u bolnicu, kako su mi rekli. Nikad se nije probudila, poslije četiri dana je umrla.

Tako je započelo moje doba bez glazbe. Nikad se nisam vozio tim putem na kome je nastradala. Kad sam promijenio posao, morao sam prolaziti to mjesto, ali vozio sam se autobusom i nisam morao gledati. Nisam htio imati sliku pred očima, ali napadao bi me zvuk. Stalno mi je u ušima bio glas tog Nijemca Bez Žene.

Onda je na televiziji bio koncert Leonarda Cohena. Slušao sam ga i gledao i u jednom trenutku sam shvatio da su mu ruke pune staračkih pjega. Znao sam da je star, ali tek sam tada postao svjestan toga. Pomislio sam, umrijet će i on, Makedonca odavno nema, Nijemac nema žene i ja se već dugo ne osjećam dobro. Možda je vrijeme pomiriti se s glazbom.

Otišao sam u CD shop. Objašnjavao sam sve o Nijemcu, nikad nisu čuli za njega. Htio sam imati CD-e koji su ostali u autu. Onda sam ugledao DVD s koncertom Leonarda Cohena. Držala ga je u ruci neka žena. Pogledao sam na policu, bio je zadnji. Jebiga Leo, zar moraš biti baš tako tražen. Krenula je prema blagajni s DVD-om u ruci. Zamolio sam je da mi ga prepusti, nije htjela. Rekla je da i ona i muž obožavaju Lea i da mi ga ne može dati. Krenuo sam za njom vani, pratio je. Srećom, bio je mrak, parkiralište iza trgovine nije bilo osvijetljeno i nitko nije vidio da sam je ubio. Samo mi je trebala prepustiti Lea, ja imam prednost, sam sam, zar nije mogla shvatiti kako je to.

Odnio sam DVD u auto i odvezao se. U malom autu koji sam kupio nekoliko mjeseci nakon što sam ostao sam, imao sam nekakav radio s CD-om, ali DVD nisam mogao slušati. Odnio sam ga na groblje i ostavio ga njoj.

Za nekoliko mjeseci sam se vratio u CD shop. Morao sam pronaći neki od CD-a koje smo imali. Htio sam staru glazbu u autu. Htio sam se osjećati kao da se vozim s njom, a ne kao da se vozim pored groblja. Hodao sam između polica i razgledao. Opet sam našao cijenu za Cohena, ali DVD-a nije bilo no ja sam pronašao CD „Dear Heather“. Vidio sam nekog čovjeka kako juri kroz trgovinu. Nije mi bio poznat, ali tetovaža na njegovoj ruci mi je privukla pozornost. Bio je to lik žene kojoj sam oteo Leov CD. Nije bio jako dobro urađen, ali sasvim prepoznatljiv. Htio sam mu prići, reći mu da sam nju upoznao jednom tu u trgovini, da ja i on imamo puno zajedničkog, izraziti mu sućut, reći mu da razumijem kako mu je, da smo oba sami… On je stao na blagajni i molio neku ženu koja je držala DVD Leonarda Cohena u ruci da mu ga prepusti. Nije htjela, rekla je da ga i ona i muž obožavaju, da ne može. Malo su se svađali, a onda je ona platila DVD i izašla. Krenula je prema parkiralištu, a on polako u mrak za njom.





















25.08.2011. u 21:58 • 26 KomentaraPrint#

utorak, 23.08.2011.

KOLIKO JE TUGE DOZVOLJENO SRETNIMA, a koliko srece tuznima

Ponekad se stvari samo dese.

Jucer je Marko trazio fotografije sa svog prvog triatlona prije desetak godina na Soderici u Koprivnici za nekakvu stranicu na koju se salju zanimljive triatlonske fotke i ona s najvise "lajkova" dobija knjigu.

Moradoh u moju dugo "zabranjenu zonu", ormaric ispod televizora, u njemu albumi s fotografijama, kutije onih fotografija koje Janja nije stigla spremiti u albume...

Vec ga odavno trebam posloziti, spremiti, a izbjegavam. Kao onaj zavoj na cesti, pa sam se odjednom na biciklistickoj utrci nasao na njemu.

Sesnaest zajednickih godina fotografija. Uspomene. Stalo u jedan ormaric.

Auti koje smo nekad imali, Dama, nas pas, koju smo nekad imali, stanovi i kuca u kojoj smo nekad zivjeli, Janja...

Stotine na papiru zaustavljenih uspomena.

Proslost mi je puna tragicnih i teskih stvari, trudim se sjecati se lijepih i zivjeti u sadasnjosti.

Bio sam zadovoljan i smatrao se sretnim i onda bi dosli teski, mucni dani. Na nekom dijagramu, ne znam koliko bi ti padovi, te niske tocke odvukle prosjek na dolje, ravna crta moje srece bi na kraju bila u plusu ili minusu?

Listam cesto na mobitelu i na fotkacu fotografije nedavnih lijepih dana, tek proslih dana, osmijeh...

Ove lijepe iz dalje proslosti, listao ih na papiru ili u glavi, uvijek podsjete na kraj, na zadnju sliku, zivu, ali zaustavljenu kao fotografiju, samo se na onim monitorima nesto ritmicno mijenja.

Listaju se jedne i druge fotografije u glavi, a ja se trudim biti nasmijan stalno...

23.08.2011. u 21:40 • 21 KomentaraPrint#

petak, 19.08.2011.

KAKO ME BLOGHAER POSTARAO NOVOM NASLOVNICOM

Stao sam na vagu, tezina ispodprosjecna za dob (sredovjecnu), postotak tjelesne masnoce ispodprosjecan, dobro, ima malo stomacica, ali moze se zamaskirati, tlak odlican, stabilan, puls u mirovanju malo iznad 40, kose jos ima, ali i tako ju kratko sisam, ostale tjelesne funkcije... hmmm, u redu, imao sam nekad problema s prostatom, prije uobicajenog vremena, ali dobro je vec odavno, izdrzim i visesatno sjedenje na uskom sjedalu bicikla, ne idem nocu mokriti, osvojio sam nekidan neku medalju u kategoriji starijih sredovjecnih, kradem sinu majice, tamne, ali mladalacke...
Odmahujem rukom, a smjeskam se u sebi kad netko kaze da izgledam mlade od vrsnjaka... Zadovoljan sam.
Bio sam. Prije cetiri godine sam imao savrsen vid, a onda odjednom sredovjecna dioptrija za nablizu. Sredovjecna dalekovidnost s malo vecom dioptrijom.
Malo teze citam ono sitno, deklaracije, upute za uporabu, stolica mi se popravila otkako ne nosim novine u zahod, ako je crno na bijelom i krupno, citam i bez naocala.
Ljeto je, malo dzepova na odjeci, ne nosim naocale sa sobom, ne znam gdje bih ih stavio.
Rijetko se za bloganje koristim racunalom, znaju to svi koji moraju iz konteksta razaznati jesam li bio na sisanju ili sisanju, je li bilo strasno ili strasno... Pisem i citam blogove na malo starijem blackberryju, dijagonala zaslona otprilike 65mm, sad sam izmjerio ravnalom. Imam nekoliko pretrazivaca na njemu, ali najvise se koristim jednim starijim, na njemu mogu povecati slova do beznaocalne vidljivosti i folirati se kako dobro vidim. Svaki dan se vozim autobusom dva sata na jednu i dva na drugu stranu i to vrijeme koristim (poslije spavanja) za citanje blogova, komentiranje, pisanje... Beznaocalno.
Pisem nesto danas, vratim se na naslovnicu i nista ne radi. Sve je drukcije, ne mogu se pomaknuti, nista ne kuzim. Probam malo kasnije, vidim nova naslovnica, ali ne radi na blackberryju. Probam jos malo kasnije. I jos malo kasnije, vec panicno... Nista.
Otvorim novijom verzijom pretrazivaca, drugim, radi, ali sitno je to...
Naocale na nosu, vidim citam, ne kuzim sve promjene, aha cool, fresh, skuzio sam, kategorije, skinem naocale i vidim male mutne crne tockice...
E jbg, kako cu sad kad sam izvan kuce citati bloghaer? Dok cekam u banci cetrdesetpeti u redu? Kako cu sad u kaficu prelistati blogove dok nekoga cekam?
Tako mi i treba. Stalno se smjeskam u sebi kad mi kazu da se dobro "drzim" i samo sam se tu na bloghaeru otkrio da sam sredovjecan i tako se nazvao i evo, iskoristili su to protiv mene. Smanjili mi bloghaer, stisnuli, kao da mi netko font na kompu s 12 prebaci na 8 ili nedajboze jos manje.

I sto sad da radim?

Morat cu naocale nositi sa sobom i citati u sitnom pregledniku. Morat cu u kaficima vaditi naocale i nanositi ih, onako elegantno staracki, na vrh nosa i prebirati po mobitelu.

Ili cu onu slatku mladu konobaricu u "Ruzi" morati moliti da mi procita sto mi je to netko komentirao, onaj muski nece ni htjeti... Bit cu kao one bakice u trgovini: " Sine, sto pise ovdje? Nemam naocale!" Nemam ni ja bako, samo se foliram da ih ne trebam, citam bloghaer tako velikim slovima da mi sin kaze da sam od blackberryja napravio onu emporiju za stare...

Sredovjecni, ha! Starcic, starcic dalekovidni, otkako je nova naslovnica bloghaera...

19.08.2011. u 13:28 • 32 KomentaraPrint#

četvrtak, 18.08.2011.

Cini se da, hvalabogu, postajem dosadan

Lijepa je to stvar biti dosadan.

Nitko ne voli nesrecu, pa ipak tesko odvrati pogled kada naide na nju, a malo ih stane pomoci.

Pogled na automobil, kucu, osobu, ovisi o ukusu. Netko ce pogledati veliki auto, netko mali, netko veliku kucu, a netko malu, a slupan auto ili izgorjelu kucu pogledaju svi.

Ne pricam inace puno o sebi. Ovdje na blogu mi je to tema, ali inace pricam rade o drugim stvarima. Jednom sam poslom bio u Dubrovniku kod covjeka s kojim sam uvijek popricao kada dodem i on me je odveo u svoju kucu juzno od Dubrovnika i zalio se kako je morao biti neko vrijeme u Gradu i kako je morao sve popravljati, a i barku su mu zapalili. Ja rekoh da je vazno da je sada sve dobro. Opet je malo pricao i ja mu ispricah za moju kucu, za mojega oca. Zasutio je i rekao da ce se prestati zaliti, jer nikada ne znas kome je gore nego tebi.

Kolega iz sportskog kluba me poznavao nekoliko godina, ali nije znao puno o meni i onda je odjednom cuo nekoliko stvari i rekao da se za moj zivot sigurno ne bi zamijenio.

O tome sam pisao ovdje, o stvarima zbog kojih se ne bi zamijenio, zbog kojih mi se onaj ne bi vise zalio.

Ponekad sam cuo: prestani se zaliti, pokreni se i ja sam zelio, ali prazan ekran je bio tako pogodan za pozaliti se.

Postajem, hvalabogu, dosadan polako. O nekima stvarima ne pisem, o nekima ne zelim, o nekima ne mogu. Zivot mi postaje sredeniji, uobicajeniji, normalniji. I dalje se susrecem s drugim zacrnjenim ljudima u odlasku i povratku s groblja, i dalje sapucem na groblju stvari koje ne pisem, sapucem sve, o svemu, samo sebi ili mozda ne samom sebi. Pokusavam moju malu obitelj u mom malom stanu ciniti sretnom. Pokusavam sebe ciniti sretnim. I onu koja me cini sretnim.

Postajem, hvalabogu, dosadan polako. Nista nije posebno u popijenoj kavi, dodiru, setnji. Nista nije posebno drugima, ali meni jeste.

Postajem, hvalabogu, dosadan polako, moja je tuga postala dosadna, sreca nezanimljiva.

Postajem, hvalabogu dosadan polako, kao neki roditelji koji u starijim godinama dobiju dijete i sretni, presretni pricaju stalno o njemu, tjeraju sve da pogledaju kako njihova beba lijepo jede, sjedi, hoda...

Rekao sam puno o svojim tugama, mogao bih ponavljati puno o tome i reci i novo, ali drugima bi se to cinilo uvijek istom pricom.

Mogao bih pricati ponesto o sreci, ali sretni trenutci su drugima samo sretni trenutci.

Postajem, hvalabogu, dosadan polako.

Lijepa je to stvar biti dosadan.

18.08.2011. u 21:55 • 9 KomentaraPrint#

četvrtak, 11.08.2011.

Suze sv. Lovre i moje

Neke se stvari zaborave, bolje receno poguraju negdje iza i onda odjednom pojave.
Novinar je spomenuo meteore, kisu meteora, suze sv. Lovre i 2008. godinu. Rekao je da je te godine bila posebno vidljiva ta kisa.
Sjetio sam se da smo bili u Novom i tada i da smo se dogovorili Janja i ja ustati u tri, jer rekli su da ce se tada najbolje vidjeti suze sv. Lovre. Ostali smo do kasno vani s prijateljima i bilo bi premalo spavanja ako bismo ustajali u tri.
Mogao sam tada pozeljeti neku od onih zelja: da sam Superman, da sam klesar, da imam noviji auto, bolji, s bocnim ojacanjima u vratima, ili...
Prespavali smo tu noc.
Novinar je spomenuo 2008., spomenuo je sv. Lovru i njegove suze, meteore i njihovu kisu i spomenuo je da je to noc u kojoj ce se vidjeti zvijezde padalice, ne tako puno kao 2008, ali bit ce ih puno.
Prespavao sam i tu noc.
Naucio sam vec neke stvari o tim zeljama. Godinama sam se mucio s jezikom, proucavao ga, ali jezicne probleme neke nikad nisam svladao: kako tocno srociti zelju pa da ne ostane nikakve sanse da me padalica izigra, ispuni zelju, a onda...
Prespavao sam kisu meteora, kao da se uz tu kisu zeljoispunjalica spava dobro kao i uz onu obicnu zeljoneispunjavajucu kisu.
Jedina zelja koju bih znao srociti sv. Lovri bi bila da nikad vise ne placem ja, on neka place, njegove suze ce nekome ispuniti zelju, moje...

11.08.2011. u 23:58 • 26 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 08.08.2011.

NA KRIVOM PUTU


Na uobicajenim voznjama biciklom, tamo kod spomenika paraleli, tamo gdje rekoh da zavrsava sjeverni jug i pocinje juzni jug, a Sunce dolazi do svake tocke, tamo ugledah putokaz za Krivi Put.
Nosim mobitel na voznje, za svaki slucaj samo, jer ga ne cujem dok vozim, ali tada sam stajao i gledao u putokaz i da me je netko nazvao, rekao bih: evo, tu sam na krivom putu. Sto bi rekao taj: Pa zasto? Opet? Nemoj! Vrati se...
Koliko sam puta vozio se ili trcao ili samo hodao bez cilja, onako kao Forrest: "Trcalo mi se" i nisam gledao kuda idem, mozda sam i tada bio na krivom putu, a nigdje nije bilo putokaza.
Sjecam se da sam nekoliko puta zalutao, pa morao vracati se ili stigao na pogresno mjesto, gdje je tada bio putokaz "krivi put"?
Govore li moderne sprave, navigacije (uputnici - predlozit cu rijec na onaj natjecaj za nove hrvatske rijeci) da za sedamsto metara skrenes na krivi put?
Jednom sam se vozio po poznatoj cesti, a moj "uputnik" je nije poznavao i pokazivao je da se vozim po nicemu i govorio da se polukruzno okrenem i vratim, jesam li tada bio na krivom putu? Stigao sam sretno i brzo na cilj. Izgleda da nisam.
Ukucah "krivi put" u trazilicu i vidim i internetsku stranicu imaju. Nisu se pohvalili na njoj da ih je posjetio nekad Papa, predsjednik, premijerka, jer novine bi mogle s pravom objaviti na naslovnici "Crkva, drzava, vlada na krivom putu" ili "u krivu". Ne vjerujem ni Drug da je bio, jer on je one koji s njegovog skrenu na krivi put, slao na otocic tu blizu, a i one koji bi mozda napisali da je bio na krivom putu.
Postoje staze zaljubljenih, ali nitko je ne bi napravio tu, jer bi to znacilo da je zaljubljeni par setajuci priznao da je na krivom putu.
Ili planinarske staze, vode li tuda? Sto ako stranac prevede pomocu rijecnika i vidi da je na krivom putu?
Put je izgledao zanimljivo, malo uzbrdice, nema prometa, krenuo bih tamo napraviti jos koji kilometar, znatizelja vuce na krivi put, ali razum kaze da se vratim nazad na magistralu i prema Novom... jer krivi je put to, fino pise.
Vracam se nazad, nekako sporije, zamisljeno, po pravom putu, pitam se: kako to da samo za taj Krivi Put pise tamo, a niti za jedan pravi put nigdje nema putokaza, moras ga sam naci?

08.08.2011. u 15:00 • 18 KomentaraPrint#

petak, 05.08.2011.

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu sto sam svu noc slusao:
Da je cujem uzalud sam danas kusao,
Kao da je pesma bila sreca moja sva. ...
Dis

Cesto bih se nocu probudio i ne bih se mogao sjetiti sna, kao da je davni san, a ne san iz ove prosle noci.

Sjecam se nekih snova koje sam sanjao kao dijete i kasnijih, ali nekih o kojem sam tako puno razmisljao pred zoru no ponovo sam zaspao, ne sjecam se. Sjetim se nekad cak sto sam o snu mislio, a ne sjecam se njega.

Katalogiziram sne, dajem im inventarske brojeve, signature i bar codove, a promicu mi i gubim ih.

Ponekad sanjam pjesme. Nekad cijele sanjam, nekad stih oko koga cu je izgraditi, ali i to zaboravljam. Odjednom mi se vrati, nekad njezno, nekad osine, nekad izbicuje, nekad se vrati izravno iz noci, nekad se veze za dan i ja je zapisem s osjecajem krivnje, kao da nesto kradem, jer ja sam pjesmu samo sanjao...

U nekim davnim vremenima, davno proslim, koja sam prozivio kao da ih sanjam, znao sam odjednom reci pjesmu, svoju, kao da je pala odnekud. Poslije bi me pitao netko za nju, a ja se ne bih sjecao... Onda sam ih poceo zapisivati na poledinu etikete piva. Cim bih dobio novo, hladno, oroseno pivo, skinuo bih je dok je vlazna i ostavio za trenutke kada pjesma dode. Pisao sam uvijek kratke pjesme, a ako bi trebalo vise, potrosio bih nekoliko etiketa. Nakupilo se tih snovidenja puno, poceo sam ih bio vec i gubiti, kao i mnoge druge stvari, zivjeci tako snoliko. Jedna prijateljica ih je pokupila, pretipkala, ja sam ih iskopirao i poslao na knjizevni natjecaj. Dobio sam drugu nagradu (za mlade - bilo je davno) na tom natjecaju koji je i sada cijenjen.

Poslije tog vremena koje prodoh "k'o da spavam, k'o da sanjam", kao da zivim tudi zivot, doslo je vrijeme mora. Teskih mora, po danu i noci i koje ostavise jos godinama traga na sanjanjima i budenjima. I pjesmama. Sve su izgubljene, osim dva casopisa u kojim ih je nesto bilo i koje sam sacuvao i pretipkao jednom i na ove stranice. Prestao sam bio sanjati pjesme, mozda i snove. Dosle su "...zore propustenih pjesama..."
(Voljela sam umjetnika)


Iz cjelodnevnih mora sam uplovio u sesnaestgodisnji san. Poceo sam sanjati o morama i snovima. Ponekad bih sanjao pjesmu. Ponekad bih je zapisao.

Snovi i more, kao i plima i oseka. Taj san zavrsi morom.

Poceh snove zaboravljati, samo sam stare vrtio stalno, usporeno, ubrzano, svakako, svakodnevno. Samo pjesama sam se sjecao. I zapisivao. Poslije i na ove stranice.

Onda sam dobio upute kako pamtiti sne. Nove sne. I poceo sam sanjati. I pamtiti. I poceo sam sanjati upute. I poceo sam sanjati kako dobijam upute. I poceo sam je sanjati. Poceo sam obje sanjati. Buditi se s recenicom, a ne znam koja ju je rekla...

I zelim samo sanjati...

05.08.2011. u 11:36 • 20 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< kolovoz, 2011 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Studeni 2016 (1)
Ožujak 2016 (1)
Travanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (13)
Veljača 2013 (16)
Siječanj 2013 (12)
Prosinac 2012 (7)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (5)
Kolovoz 2012 (8)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (6)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (10)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (7)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (9)
Srpanj 2011 (12)
Lipanj 2011 (12)
Svibanj 2011 (18)
Travanj 2011 (11)
Ožujak 2011 (34)

Opis bloga



Moja je žena umrla i ništa više nije isto. I nikada više neće biti.
Proživjeli smo lijepe godine, nekada teže trenutke, nekada ljepše, ali već smo se godinama bili naučili živjeti lijepo i sretno jedno s drugim.
Ja sam tih godina radio desetak kilometara daleko od stana i, bez obzira na vrijeme, na posao sam išao biciklom. Taj su dan najavili kišu. Zamolio sam je da odveze mene, pa produži na svoj posao, ako neće žuriti. Rekla je da neće, odvezla me i produžila. Poslije jednoga sata sam se sjetio da se nije javila. Zvao sam je, nije se javljala. Zvao sam je puno puta, nije se javljala. Zvao sam je na njen mobitel, na službeni, na posao,nije se javljala. Nazvala me je policija.
Došao sam u bolnicu, bila je u komi i rekli su mi da će umrijeti.

14.12.2008. 10:20

12 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

Držim te za ruku
primjećujem
da si gola ispod pokrivača
dodirujem te po stomaku
ništa
isti puls

2 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

I onda
14.12.2008. 10:20


Toga smo dana umrli. Sahranili smo samo nju.
Pročitao sam prije i poslije puno toga o tugovanju, o boli, pročitao sam o fazama žalovanja. Faze se u stvarnosti izmjenjuju na čudne načine, preskaču se vraćaju, dolaze iznenada. Mislim da ustvari postoje samo dvije različite faze: faza kada sam žalostan što je više nema, što neće dočekati vjenčanje svoje djece, unuke, puno lijepih, malih stvari koje su je čekale i druga faza kada sam žalostan što je nemam više i što će te stvari kojima smo se trebali zajedno veseliti, uvijek biti tužne jer je nema.
Osim žalosti, koju je teško opisati, teške su obične, svakodnevne stvari kao ispijanje kave. Nikada u kući nisam popio kavu sam. Bio sam izgubljen kada sam trebao raditi bilo što od takvih, zajedničkih stvari.

Nikad se nisam naviknuo
da tebe više nema
Opet sam napravio dvije šalice kave
Praveći se da nije ništa neobično
ispijam jednu pa drugu

I pomislim: tko će prati šalice
ti ili ja


O takvim stvarima planiram pisati. O životu poslije. O snalaženju i nesnalaženju. O danima kada me tuga utapa i o danima kada nekako plivam. O danima kada sam mislio da sam malo bolje i o danima kada mi je bilo jasno da nisam.

Znaš one tanjure kojih smo imali četiri
Baš si nespretan!
rekla si kad sam razbio jedan
Što sad da radimo s tri?

Nedavno sam namjerno razbio još jedan
da ne zaplačem
svaki put kad shvatim da su nam sada tri dovoljna






Nešto slično:
http://www.collettewebster.com/Love.htm

Kontakt

naredniku nema tko da piše, ali ako netko baš hoće:
ontheend@rocketmail.com

Loading



Najnježnija
(što sam je napisao)

Volim te njuškati
uvijek
Noću kad spavaš
posvuda
Osjetiti miris svih naših godina
modričkih, zagrebačkih, goričkih, varaždinskih
dok se budiš
Njuškati te
i brzo se praviti da spavam
kad namirišem jedan moj tužni
i sve naše vesele Božiće
I otvoriti oči
i onda te njuškati
dok ne tebi ne osjetim
i miris svoj

(napisano jednom prigodom kad nisam imao novaca za poklon pa joj poklonih ovu pjesmu)

http://www.aquariusmusicshop.com/?testi=testimonial-2

http://www.elektronickeknjige.com/zbornik/ekran_price_01/pages/073.php

Free counters!



 Online Users




HALO ZEMLJA, JEBEM TI OVO


Halo Zemlja imamo problema
Bar ih imam ja
Jebem ti slavu vraćaj te me dolje

Halo Zemlja kapetanica Lajka govori
Čini mi se da sam prevarena
Vidim Zemlju odozgo
I nije nesto naročito
Vise volim lajati na Mjesec

Halo Zemlja ništa tu ne radim
Čini se da je štos samo da zvijezde vide koliko cu živjeti i kada ću umrijeti
Vratite me dolje

Ne računajte mi zivot u psećim godinama
Majčicu vam...
Želim živjeti koliko i vi
Vratite me na majčicu Zemlju

Čini mi se da me je život prevario
Ili vi
Kad ste rekli i svemirski let je samo odlazak na posao
Vratite me nazad

Nazad mojim štencima
Vidim ih kako na mjesečini gledaju zvijezde
I žmirkaju s njima
Mozda i ovu točku u kojoj jurim gledaju
Vratite me mojim štencima

Šaljite nekoga tko ce znati reći
Nesto zvučno
Kao Veliki korak za čovjecanstvo
Mene vratite nazad

Šaljite gore pukovnika Gagarina
On želi slavu i šampanjac stisak ruke Predsjednika Generalnog Sekretara
I tako ce se jednom zabiti u jedrilicu
Vratite mene

Saljite Terješkovu Valentinu
Nju ćete jednoga dana računati za prvu ženu
Mene zaboraviti
Vratite me što prije nazad i zaboravite odmah

Šaljite gore nekoga
Da na Mjesecu ispali lopticu za golf
Neka mu na Mjesecu vijori zastava
Ja zastavu i tako nemam
Ja na Zemlji zelim naganjati krpenjaču
Sa svojim Šarkom

Šaljite svemirske turiste bogataše
Oni odlaze dragovoljno
Baciti pogled
Zdravi su stari i bogati i dosadno im je
Ja sam zadovoljna da me vratite nazad

Halo Zemlja vraćajte me nazad
Jebem ti Einsteina
Ne želim juriti kao svjetlost
I ostati vječito mlada
Ako ostari Šarov

Halo Zemlja jebem vam
Prvu i drugu svemirsku brzinu
Želim samo polaganost
Šaltajte rikverc
I vraćajte me nazad
Jebem vam sve svemirske brzine

Halo Zemlja vratite me nazad
Jer ne želim istraživati nebesa i tražiti Raj
Vratite me u pakao života s mojim Šarovom

Halo Zemlja kontrola leta
Kapetanica Lajka govori
Jebem ti slavu i vječnost
Ovu pasju sreću
I obećani kavijar i šampanjac
Koji nikad necu dobiti
Vratite me nazad
U pasji život i pseću muku
Da sa svojim Šarkom
Mirno glođem kost
i sretna umrem od starosti

Jebem ti ovo

Over & out

-----------------------------
Subota ili nedjelja ujutro
Bio sam kod tebe
I ostao dovoljno dugo
Da otkrijem zakonitosti:
S cvijećem
Rano ujutro dolaze
Prvo muskarci
Kasnije žene

I svi su stari

Sada znam
Ti nikada stara
Biti nećeš

A ja, trebam li sada
Kao i oni
Imati veliki crni bicikl
I kožni ceker na njemu
U kom ti nosim cvijeće i svijeće

-------------------------------------------------
Kolona crnih ozalošćenih vrana
Skoro stogodišnjakinja
Ide lagano
Prema groblju


Svakodnevno


Obilaze grobove svojih nedavno umrlih
Skoro stogodišnjih muževa


Iako su sve to vec pričale
Medu sobom
Zastaju
I čekaju
Da čuju od mene


Kako mi je to
Ljubljenu
Ubio kamion

ZNANSTVENE VIJESTI

Znanstvene vijesti čitam
Činjenice
Koja loza preživi filokseru peronosporu ili nešto slično
Tko moze preživjeti kugu malariju ptičju svinjsku gripu utvrđuju
Štakori prežive svašta
Jegulja preživi bez vode
Škorpion može kažu nuklearni rat

A ja ako preživim tugu za tobom
Hoću li biti dio znanstvenih vijesti


TAMA I SVJETLO

Halo ti ćoravi
Penji se na osmatračnicu
Zašto ja?
Svi su drugi već bili tvoj je red
Kada dođe red na tebe
Tko te pita kakve su ti oči
I javi nam kada otkrijemo Ameriku Australiju Pluton ili bilo što drugo
Kapetane pokorno javljam
Nasukali smo se
Napipao sam nešto
Otkrili smo Ameriku Australiju Atlantidu Pluton Raj ili Pakao
Glupane ćoravi brod je uništen
Strjeljat cemo te
I nazvati ovo kopno kontinent planet ili zvijezdu po tebi
Kada odemo nazad
A ti uživaj u slavi
I svjetlu


Klesarski otpad

Kad klesarski naučnik
Pravi srce
Uspije li svaki put napraviti onaj urez u sredini
Ili srce nekada i pukne
I što se onda radi s njim


MOJA JE DRAGA ZASPALA NEDJELJOM

Moja draga voli spavati nedjeljom
I ja tiho ustajem čitam pišem trčim sjedim šutim gledam i čekam da čujem
Da se probudila
I kuham kavu

Nedjelja je opet
Moja draga spava
I ja ustajem rano
I kuham kavu
I hodam i odlazim
I kupujem
Uvijek na istom mjestu svijeće i cvijeće

I odlazim svojoj dragoj


POSTAT ĆU KLESAR

Ponekad sam lijen
Zapisati pjesmu
Nosim je u sebi
Danima
Okrećem prevrćem
Popravljam ispravljam
Nekada i zaboravim
Prije nego je zapišem
I dam ti je

I sad je samo mogu
U kamen urezati

-------

Bio sam ti jutros
Rano
Donio cvijeće
Svijeće palio
Mramor počistio
Kisa je padala
U slova buljio
I onda sam zaplakao
Jer oprana mi odjeća
vise nikad
Ne miriše kao nekada

KREVET MI JE PREVELIK

Probudio sam se u noci
Rano
Sanjao sam te
Premjestih se na tvoju stranu
Kao nekad
Onda sam jastuk uzeo
Zagrlio ga
Naslonio se na njega

Nisam mu nista rekao
Nisam ga poljubio

Pa to je samo jastuk


JANE IS AN ANGEL NOW

Dobar dan Ne Jane nije tu
Ne ne možete je dobiti
Ne nemam novu adresu
Razumijem niste se odavno čuli
Siguran sam da je prošla godina
Očito mi je to
Ne nemojte zvati ponovo
Jane ne živi više ovdje
Jane ne živi više uopće
Ovdje
Jane is an angel now
Jane is a beautiful angel now
I believe

-----------------------------

Kažu
Bit će dobro
Opet ćete biti skupa

Jebem ti svjetlost
I doline zelene

Htio sam ovdje još biti
S tobom


LJUTNJA

Kad su mislili da možda bolestan
I svakakve bolesti smisljali
Mirno sam otišao i napravio nekakve pretrage i otkrio da sam zdrav
Kad su mi na kosti nasli mrlju i mislili da ću umrijeti
Isao sam na nekakvo snimanje i saznao da ću živjeti
I još živim
Dugo
I stalno nešto tako

A ti
Zašto ti nisi mogla otići na posao
I vratiti se
A da ne umreš


MJESTO MI JE UZ TEBE

Moje je mjesto uz tebe
Samo još malo šetam ovuda i onda dolazim

Moje je mjesto uz tebe
I razmišljam zašto sam ovdje
Mogao bih ovako biti i u nepoznatom mjestu u Kini
Ili Djevičanskim otocima
Ili Gvineji Nova Papua
Obali Bjelokosti
Ognjenoj Zemlji
Ili bilo kojoj zemlji koja mi lijepo zvuči

Jos cu malo protrčati
Ovuda dok sam jos tu
Uvijek bi rekla
Da sam hrt da ne mogu biti na mjestu
I onda dolazim
Mjesto mi je uz tebe

Doći cu
Samo da obavim neke poslove
Znam opet odgađam stvari
Ali umoran sam
I doći cu
Mjesto mi je kraj tebe

Koji sve planeti imaju mjesece
Ti bi mi znala reći
Mogao bih biti na nekome od njih
Kad već nisam s tobom
Doći ću
Mjesto mi je uz tebe

Mogao bih biti dragovoljac
Za istraživanje najvećih dubina
Visina
Daljina
Kad već nisam s tobom
Doci cu čekaj
Mjesto mi je uz tebe

Ne znam zašto
Ali još sam tu
Čekaj još malo
Znaš da zalutam ali uvijek dođem
Doći ću i ovaj put

Mjesto mi je uz tebe
Zato je na tvom dijelu groblja
Mjesto i za mene
Doći ću












Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se