Zapisi sredovjecnog udovca

nedjelja, 31.07.2011.

ZASTO KONDUKTER PLESE SAM?

Lijep jedan dan jucer.

Otisao sam iz Novog u Vrbovsko rano ujutro. Tamo sam proveo nekoliko sati s mojim Slatkisom. Ona je krenula na more, juznije od moga juga. Meni bliski smatraju da je neprimjereno za udovca da ona dode kod mene u Novi (najcesce spominju djecu, iako se oni dobro slazu s njom i vidaju je), da moja tuga treba biti tuznija. Nisam htio djeci pokvariti odmor, nisam se pokupio i otisao kuci, ovu godinu se prilagodavam. I jug se moze izmjeriti, na ulazu u Senj je oznaka, spomenik nekakav do kojega si na sjevernom jugu, a poslije na juznom jugu, tako i tuga valjda ima mjerila.

U Vrbovskom smo prosetali kanjonom Kamacnik. Prekrasno nesto, nedovoljno poznato. Kava i pozdrav na dva tjedna.

Predvecer sam otrcao utrku, kao i inace, moglo bi i malo bolje, ali zadovoljan sam.

Tamo se cijeli dan bila nekakva dogadanja: mali nogomet, bocanje, povlacenje uzeta, program s pozornice koji je to pratio, glazba s razglasa i uzivo.

Dok je glazba svirala, ispred je plesao sredovjecan covjek u savrseno ispeglanoj plavoj kosulji na prugice, tamno plavim hlacama. Kondukter u nekom autobusu ili takvo nesto. Kondukter je imao sat s metalnom narukvicom, jako uglancane cipele, prsten ima li nisam mogao vidjeti, bio mi je predaleko. Plesao je sam, sa zamisljenom partnericom, kao onaj u Kukavicjem gnijezdu. Poneki ples bi preskocio, nije se melodija svidala njemu ili partnerici, pretpostavljam. Zadivljeno je kroz to vrijeme gledao glazbenike, a onda je sa sljedecom pjesmom nastavio ples. Sve vrijeme lice se ni malo nije promijenilo, stalno isti izraz lica...

Lijep dan jedan jucer, a ja se i danas pitam: Zasto Kondukter plese sam?

31.07.2011. u 14:23 • 26 KomentaraPrint#

petak, 29.07.2011.

O ustaljenim epitetima, usmenoj knjizevnosti, udovcima i udovicama, raspustenicama i kakoseveczovu ti muski

Postoji jedan dio usmenih (narodnih) knjizevnosti koji je utkan u moju svijest, koji sam cesto cuo. Ima tu nesto pjevanih, nesto govorenih, citiranih, recitiranih... Znao sam cuti i one o Kraljevicu Marku, a i one o Musi Kesedziji, o Hasanaginci, Omeru i Merimi, Sibinjaninu Janku... Jedna od zajednickih crta svim tim pjesmama su ustaljeni epiteti, kao ruse kose, bijelo lice, stara mater, crna zemlja - i tuzni udovac/ica. Tako je i u drugim starim knjizevnostima i onima koje se oslanjaju na njih. Pepeljugin otac, Ljepoticin, svi ostali ocevi udovci, svi su tuzni i u novoj obitelji, tuzni odlaze u grad i takvi se vracaju. Jadne udove su isto takve, teret sebi i svakome... I nikad nitko ne doceka srecu.

Ti su stari motivi izgleda u svijesti i drugih ljudi, izgleda da su i drugi odrastali uz te pjesme i price, jer okamenili su epitete koji idu uz udovice i udovce.

Postoji onaj razumljivi dio: kazu da je 70% ljudskoj tijela voda, a ja mislim da je 90% moga tijela tuga, ali taj mali preostali dio se trudi nasmijati na vic, cak kada je i crnohumorni, smijati se s djecom, uzivati u druzenju s prijateljima, uzivati u sportu i uzivati u necijem osmijehu i nasmijati mu se. 70% ljudskog tijela je voda, a kada odredeni procenat te vode nestane, strada cijelo tijelo. Moje je tijelo sazdano od 90% tuge i ona moze progutati i onih 10% i utopiti me, ali tih 90% nikada nece nestati. Onako kako u mozgu (tako kaze dr House) zdravi dijelovi mozga mogu preuzeti ulogu bolesnih, tako i mojih 10% netuznih mogu zivjeti normalno i nasmijati se.

Problem je samo u neprihvacanju od strane okoline. Zanimljivo je da se od razvedenih ocekuje da krenu s novim zivotom, da se pokrenu, ali od udovica i udovaca ne, jer osim tuznih udovica i udovaca, postoje samo razuzdani, raskalasni.

Citao sam da u nekim "naprednim" zemljama mijenjaju price, cine ih "politicki korektnim"; lisac iz Pinochia vise ne sepa, jer djeca misle da su svi ljudi koji sepaju prevaranti, i pazi se na sve takve detalje, da se djeci ne bi usadivale predrasude.

Zasto se onda ni jedna prica politicki korektno ne promijeni tako da tuzni udovac nade trag srece u svom zivotu...

I zivjeli su svi sretno i zadovoljno...

29.07.2011. u 20:08 • 15 KomentaraPrint#

utorak, 26.07.2011.

KAPELICA S GLAZBOM


Bio je u ono vrijeme prije rata nekakav telefonski broj koji si mogao nazvati i s druge strane bi se cula muzika. Bio je to najnormalniji broj, ne sjecam se predbroja, ne znam iz kojeg je kraja ondasnje nam drzave bio. Objasnjenja za broj su bila da je to PTT broj za provjeru linije, da je to broj neke lokalne radio stanice, discoteke, a najrasirenija teorija je bila da je to broj kapelice na groblju u kojoj stalno svira glazba.

Vezale su se razlicite price uz tu teoriju: roditelji i umrla kcer, muz i umrla zena...

Kapela se detaljno opisivala, iako ju nitko nije vidio. Po pricama je imala trosjede i dvosjede, vaze, heklani stolnjaci i detalji su bili precizno ispricani... Ljudi su opisivali ocito svoj ovozemaljski san, bez zavisti, jer netko ga je ostvario tek poslije.

Za razliku od drugih stvari, ljudi su imali svoje teorije, ali ne i objasnjenja: zasto bi netko napravio takvo nesto na groblju, zasto bi glazbu morao cuti svatko tko nazove, zasto uvijek svira drukcija glazba... Kapela je ovostrana, ali prica je onostrana i o njoj se puno ne raspravlja.

I zar bi oni koji posjecuju susjedne grobove dopustili da im cijeli dan svira glazba kao na seoskom vasaru.

- - -

Kad sam na groblju ne volim da mi zvoni mobitel. Ne javljam se na njega, ali stisnem onaj gumb da prestane zvoniti. Telefon koji sada imam sam namjestio da zvoni zvukom starih telefona, stvarno zvoni. Nedavno se uhvatih na groblju za telefon, a on ne zvoni. Iz nekog auta na parkiralistu je dopirala melodija koju sam na proslom mobitelu imao za Janjine pozive: Amy Winehouse je pjevala "There is no greater love".

Kad bih ja pravio kapelicu, mozda bi ta pjesma svirala...



There is no greater love
Than what I feel for you
No sweeter song
No heart so true
There is no greater thrill
Than what you bring to me
No sweeter song
Than what you sing, sing to me
You're the sweetest thing
That I've ever known
And to think that you are mine
You are mine alone
There is no greater love
In all the world, it's true
No greater love
Than what I feel for you

26.07.2011. u 08:05 • 16 KomentaraPrint#

srijeda, 20.07.2011.

AUTICEM PREMA JUGU

"Kao nekad davno
Brzim preko Bosne"

Brzim preko Bosne je bilo nekad davno od Slavonskog Broda do Splita pa trajektom do Starog Grada na Hvaru i odmaralista "Nasa djeca". Lijepi dani djecijih provoda na moru.

Ali dosta o meni pricajmo malo o mojim auticima.

Sjecam se prvih odlazaka na more. U ficu, na kojeg smo svi bili ponosni, natrpale bi se stvari, potrebne i nepotrebne, posude za vodu... Fico bi se pregrijavao, gubio vodu, imao je zastarjeli sustav hladenja. Vec se unaprijed znalo na kojima mjestima je moguce dopuniti vodu, a i gdje ce fico zakuhati. Veliki usponi su bili mjesta gdje bi vozaci fica stajali i dosipali vodu. Prtljaznik naprijed je dosta mali i tamo je nesto stvari stalo, a veliki smedi kozni kofer je isao iza naslona. Sestra i ja smo sjedili nazad i pri svakom jacem kocenju bi nas poklopio naslon skupa s tim koferom, ali to je bilo normalno i cim bi nas oslobodili tereta, islo bi se dalje.

Poslije je bio stojadin, isao je uzbrdo bez pregrijavanja, veci prtljaznik, ali svejedno uvijek pun do vrha.

Golf je vec bio pravi auto, njime smo poslije i Sarah, Janja i ja prvi put na more.

Poslije je bilo puno auta kojima smo isli, vise nisu bili autici, nego veci karavani, opet puni. Kad sam poslom putovao puno po obali, odvezao bih Marka, Saru i Janju negdje na more, otisao raditi, vratio se do njih i proveo nekoliko dana s njima.

Stjecajem okolnosti, sad imamo kucu u Novom Vinodolskom i godinama ljetujemo tamo. Zadnji auto kojim smo dolazili svi skupa je nesretna mazda koje vise nema. Nema ni Janje.

Kad sam kupovao auto za nas troje, svaki mi se auto cinio prevelikim. Kupio sam na kraju malu Toyotu, sasvim dovoljnu za nas troje, ali kad krenemo na more s biciklima na krovu, ponesemo stvari za mjesec dana, nekad i dasku za jedrenje na krovu, jadni se autic muci na usponima i zaostaje za drugima, a prtljaga je svuda po autu.

Od autica do autica.

Sada sam tu, na jugu. Uzivam i odmaram se, ali to je mjesto na kojem sam uzivao s Janjom i moja je neparnost tu posebno izrazena.

I sada, kada bih opet imao s kim dijeliti odmore, nismo tu zajedno... Ne da se ta neparnost tako lako otjerati...

P. S.

Tu sam na jugu, zato me nema na vasim blogovima. Vidimo se po povratku.

20.07.2011. u 18:07 • 23 KomentaraPrint#

petak, 15.07.2011.

COVJEK BEZ SJECANJA

"Ako propustim danas, sutra ce danas biti jucer... a ja se necu imati cega sjecati..."
- Krijesnica


Citam nesto o nekoj novoj predstavi. Jedan od likova je Covjek Koji Nema Sjecanja. Nisam gledao predstavu, nisam citao djelo po kojem je napravljena, ne znam nista o likovima, pa ni o tom. Pokusavam samo zamisliti kakav je to lik Covjek Koji Nema Sjecanja.

Kao i vecina drugih ljudi, ja imam sjecanja. Svakakva. Od nekih sam se budio nocu krikom. Onda su dosle jos gore stvari. Prestao sam se buditi krikom, prestao sam spavati. Onda je prestala nesanica. Svasta je prestalo. Svega se sjecam.

Kazu da djecija sjecanja idu do trece godine. Sjecam se bake, tatine mame, kad je vec bila bolesna. Rekli su da nije moguce, ali ja sam detaljno opisao sliku koja mi je bila u glavi, samo sam velicinu kreveta pogresno rekao, valjda se meni, malom djetetu cinio ogromnim. Imao sam dvije godine.

Sjecam se kako se znalo desiti u veselim studentskim danima da mi netko prica kako je dan prije bilo dobro, veselo, a ja se ne sjecam. Obicno bi to bila neka luda prica u kojoj sam bio glavni lik, a kod mene blackout. Uz glavobolju, mucninu, mamurluk, pitao sam se: kako to da se taj veseli dio izbrise, a ne sjecanje na mucninu, mamurluk.

Mozda se danas ne sjecam svih sretnih trenutaka, ponekad nesto podsjeti pa se vrati neka slika, a ove neugodne, bolesti i smrti pamtim od druge godine.
Nekad to nisam znao objasniti, danas mislim da znam odgovor: lijepih je trenutaka puno vise.

Moj zivot s Janjom je trajao sesnaest godina. Uvijek ce prva slika koje se sjetim kada pomislim na nju biti kako nepomicno lezi na bolnickom krevetu spojena na aparate za odrzavanje zivota. Aparate koji nisu svemoguci. Odmah nakon sto rastjeram dijelove te slike ispred ociju, javit ce se puno lijepih. Jako lijepih, svakodnevnih, sitnih... lijepih.

Sretan sam zbog svih lijepih stvari koje pamtim. Sretan sam zbog svih danas koji su postali jucer sa uspomenom. Prozivio sam i jedno vrijeme u kojem je svako danas postajalo prekjucer, vracalo se u vrijeme sa uspomenom.

Tih se dana sa uspomenama sjecam, a zivim opet neke dane kojih cu se sjecati jednoga dana.

Sjetio sam se jos nesto o Covjeku Koji Nema Sjecanja i njegovoj predstavi: predstava se zove: "Tko je ovdje lud", radnja se odvija u ludnici i Covjek je jedan od sest likova iz ludnice.

15.07.2011. u 22:45 • 26 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.07.2011.

J - J (o brojevima, sim karticama, telekomunijacijama)

Kako je poznata ona scena brisanja nečijeg broja u ljutnji. Pobrišete ga i nestao je za vas. Sin mojih prijatelja je tek naučio brojeve kada je raspoređivao mamu, baku, tetku po redu na brzo biranje na telefonu. Trenutno najdraži na prvo mjesto, ali jedna greška i pada se na zadnje... A kad nema ljutnje?

Ja nikad nisam imao naviku brisanja brojeva u imeniku telefona. Skupljali su se tu jednom upotrijebljeni brojevi, davno zaboravljeni, oni uz nekakvo ime za koje se ne mogu sjetiti komu pripadaju, uz čudne pojmove kao ručice campagnolo, upravljač, račun, nazvati, hdkeu€hĄjd... riječ za koju se ne mogu sjetiti kako je vezana uz taj broj...

Kad sam počeo raditi na sadašnjem mjestu, nije bilo signala za mrežu koju sam do tada koristio, pa sam promijenio operatera. Baš sam tada dobio rabljeni Blackberry, brojeve sam ručno ukucavao u njega, od početka. Sim karticu starog telefona sam sačuvao.
Sad opet koristim i broj tog operatera, popravili su signal, a smanjim time troškove nekih dragih svakodnevnih poziva - opcije besplatnih poziva unutar mreže, takvo nešto.
Onu staru SIM-karticu iskoristih samo da prebacim imenik u novi telefon.

Pod istim slovom, složiše se dva imena, jedno do drugog, jedan broj kojeg više ne mogu nazvati, ali ga nikad nisam obrisao i jedan kojeg svakodnevno biram, tako blizu da ih uvijek oba vidim kada biram ovaj novi, tako blizu jedan drugom da bih mogao odabrati pogrešan i čuditi se što nema odgovora...

Jasno mi je za sve ostale slučajeve kada i kako obrisati broj...

14.07.2011. u 21:53 • 22 KomentaraPrint#

srijeda, 13.07.2011.

OSTALA SI UVIJEK ISTA

U ocekivanju da s jednog radnog mjesta predem na drugo, jedno vrijeme moram raditi na trecem. Najveca razlika mi je to sto ne mogu sjesti u autobus i odspavati do kraja voznje, jer moram mijenjati autobus, paziti da ne prespavam presjedanje. Dobra stvar je da za pola sata cekanja drugog busa stignem popiti kavu u lokalnom bircu. Jutros tamo uz kavu neka novija verzija "Ostala si uvijek ista".

Ponekad bi Janja uz ogledalo ili presvlacuci se, pronasla nekakav detalj za koji bi rekla: "Vidi ovo, jesam li ja tebi ostarjela?" Moj bi odgovor bio uvijek nesto kao: cekaj da uzmem mikroskop (tad sam jos imao savrsen vid, bez sredovjecne dioptrije za na blizu), ili bih se bacio na koljena i iz sveg glasa otpjevao "Ostala si uvijek ista" (samo tih nekoliko rijeci, ostalo nikad nisam ni poslusao kako treba, tek sada to uradim kada cujem).

Bila je to istina. Godine koje smo prolazili, bile su joj sklone. Na roditeljskim sastancima i slicnim mjestima sam mogao vidjeti koliko mlade i mladolikije izgleda od mama vrsnjaka nase djece. I sada, u mojim uspomenama, ostala je uvijek ista.

Danas drzim za ruku drugu zenu, mladu i takoder mladoliku i uzivam u njenom osmijehu i poletu, uzivam i presretan sam kad kaze: "Danas sam slusala Doleta, i ni jedna mi pjesma vise nije tako tuzna", jer i ja slusam neke tuzne pjesme i kazem: kako je ovo dobro, slusam melodiju, tekst, a ne tugu,

i pitam se:

a kakav sam ja, Sredovjecni, ostao ili postao?

13.07.2011. u 14:18 • 19 KomentaraPrint#

subota, 09.07.2011.

GRUDA ZA VRAT U 5:25 AM

Ne mogu se naviknuti na to da vikendom spavam duže. Rano ustajanje tijekom tjedna ostavlja naviku, i ja se probudim i buljim u prazno razmišjajući... ponekad se trudeći ne razmišljati.

Ponekad mi dojuri iz prošlosti neka rečenica u misli, iznenada i lupi me kao gruda za vrat kad ju bace djeca i onda stoje ponosno, nasmijano, jer pogodili su.

Jutros me je jedna pogodila. Pogledah na sat i zapamtih vrijeme lucidnog trenutka: 5:25. Gledao sam onu dvotočku izmedu brojeva jedno vrijeme i pitao se, kako to da te grude za vrat, te rečenice dolaze tako, jedna po jedna stižu i uzdrmaju. Možda postoji zaštitni mehanizam u mozgu koji ih raspoređuje da ne pojure odjednom...

"Baš je nama lijepo, ne smije nam biti tako lijepo, dogodit će se nešto"

Sjetio sam se nekoliko situacija u kojima je Janja to rekla, vratile su mi se slike, situacije kada je to rekla... Da bude jasno, nije se radilo o savršenstvu od života, imali smo svoje probleme, ali prolazili ih i učili se kako živjeti s njima i poslije njih. Već smo dugo bili naučili da nedostatak para (kojih nikad nismo imali dovoljno), računi, periodi u kojima Janja nije radila (na kraju je dobila stalan posao), kvarovi kućanskih aparata, auta, da su to životne situacije koje treba proći i preći, a da problemima postaju kad ih se prihvati takvima, a savršenstvo od zžvota smo napravili uživajuci u sitnicama.

Ne znam kako mi se ta nekoliko puta izrečena rečenica izbrisala na tri godine. U njoj toliko straha, vjerovanja u prevrtljivost sudbine iz staroga kraja, antičkih, paganskih, inovjernih, ljudskih, u njoj toliko uspomena. Nikad nisam imao odgovor na tu rečenicu, samo poljubac koji je značio: "ma, što bi se nama dogodilo!"

Dogodilo se.

Gledam tako u dvotočku izmedu brojeva i dobijem prelijepu poruku, jednu od onih od kojih se ustane sa osmijehom, razbudi bolje od kave.

U glavi jos recenica, pred očima dvotočka i poruka, stapaju se, prepliću, razdvajaju,,, i sada se ja pitam: postoji li raspoređena doza nesreće po glavi stanovnika, ja sam je sigurno davno odradio i za nekoga drugoga, smijem li ja biti opet biti sretan, a da se nesto strašno ne dogodi?

Dvotočka, poruka, rečenica, odgovor: i ja tebe, dodi mi, samo, molim te, vozi polako...

09.07.2011. u 06:41 • 36 KomentaraPrint#

četvrtak, 07.07.2011.

KAD BI SVI LJUDI... BAS KAO ARSEN


"...dok sam bio student
ružio sam često
čitao praxis
polemizirao vješto
anarhizam mi je bio u krvi
svi na barikade
sanjao sam kako vodim proletere mlade
a danas doktore pomozi mi
teško mi je vjeruj mi

što da radim bez akcije čitavi dan..."
Johnny


Gledao sam Cohena, star, naboran, staracke pjege... Pjeva iste one pjesme, ali nasmijan je.

Bob Dylan nije nikad bio nasmijan, ali ne vidim nezadovoljstva na njegovom licu.

Ratovi su i dalje po svijetu, stari se rockeri slabo bune.

Nisam bio siguran sto zelim biti kad porastem. Kad sam porastao, nisam nista planirao, morao sam prvo ostati ziv, a onda prezivjeti, kako bih se snasao, tako je i bilo. Zivot je napravio od mene umorna sredovjecnjaka (odlucio sam da se to tako kaze), tugaljiva (samo na blogu, stalno ponavljam to), jebemtimojzivot tipa. Sad napokon imam dugorocni plan: hocu postati zadovoljni starcic.

Svi mladi buntovni rockeri su malo stariji od mene i vec su ostvarili taj plan. Dokaz za to je da su nasmijani snimili duet s Arsenom. Predin, Massimo..., ne mogu se sjetiti svih. Sjede na barskom stolcu, ne znoje se, ne skacu, nasmijani, na kraju se izgrle, pricaju viceve...

Vjerojatno cu u mirovinu puno prije od svojih vrsnjaka. Imam neke planove: kamper, putovanje po Europi... Nauciti talijanski, poprilicno ga razumijem, mislim da ce ici. Nauciti svirati neki instrument, sax je bio u planu jos od "NewYork, NewYork". U kuci imam nekoliko gitara, neke se ne koriste, sax je skup, ne znam tko bi me ucio, pocet cu uciti gitaru, opjevat cu svoje teske dane i lijepe uspomene.

Jednoga dana, mozda postanem zadovoljni starac i snimim duet s Arsenom, nasmijemo se i pricamo viceve. Ja cu izgledati kao on, a on ce imati sto godina i izgledati isto, jer on uvijek izgleda isto. Bit cemo dva zadovoljna starcica, ja zato sto sam ostvario plan, on zato sto je Arsen.

Mozda se i obogatim. Napisat cu; Kako postati Arsen u 40 godina i Arsen za neznalice i kako od mlada buntovnika, umorna, tugaljiva sredovjecnjaka postati zadovoljan starcic.

Svi mladi buntovni rockeri jednog dana postanu Arsen. m nezadovoljstva na njegovom licu.

Ratovi su i dalje po svijetu, stari se rockeri slabo bune.

Nisam bio siguran sto zelim biti kad porastem. Kad sam porastao, nisam nista planirao, morao sam prvo ostati ziv, a onda prezivjeti, kako bih se snasao, tako je i bilo. Zivot je napravio od mene umorna sredovjecnjaka (odlucio sam da se to tako kaze), tugaljiva (samo na blogu, stalno ponavljam to), jebemtimojzivot tipa. Sad napokon imam dugorocni plan: hocu postati zadovoljni starcic.

Svi mladi buntovni rockeri su malo stariji od mene i vec su ostvarili taj plan. Dokaz za to je da su nasmijani snimili duet s Arsenom. Predin, Massimo..., ne mogu se sjetiti svih. Sjede na barskom stolcu, ne znoje se, ne skacu, nasmijani, na kraju se izgrle, pricaju viceve...

Vjerojatno cu u mirovinu puno prije od svojih vrsnjaka. Imam neke planove: kamper, putovanje po Europi... Nauciti talijanski, poprilicno ga razumijem, mislim da ce ici. Nauciti svirati neki instrument, sax je bio u planu jos od "NewYork, NewYork". U kuci imam nekoliko gitara, neke se ne koriste, sax je skup, ne znam tko bi me ucio, pocet cu uciti gitaru, opjevat cu svoje teske dane i lijepe uspomene.

Jednoga dana, mozda postanem zadovoljni starac i snimim duet s Arsenom, nasmijemo se i pricamo viceve. Ja cu izgledati kao on, a on ce imati sto godina i izgledati isto, jer on uvijek izgleda isto. Bit cemo dva zadovoljna starcica, ja zato sto sam ostvario plan, on zato sto je Arsen.

Mozda se i obogatim. Napisat cu; Kako postati Arsen u 40 godina i Arsen za neznalice i kako od mlada buntovnika, umorna, tugaljiva sredovjecnjaka postati zadovoljan starcic.

Svi mladi buntovni rockeri jednog dana postanu Arsen.

07.07.2011. u 21:11 • 20 KomentaraPrint#

srijeda, 06.07.2011.

BLOG S MISIJOM, BLOG KISOBRAN, RUKA - POMOZ'BLOG - BLOG KOJI POMAZE

Svi nasi blogovi su s misijom. Osobnom. Neki nam tugu razbijaju, neki dijele veselje s drugima, neki nekad nekako. Cesto su tu da nam olaksaju teske trenutke. Nase.

Na www.pomozblog.blog.hr cete naci jedan blog s drukcijom misijom: olaksati teske trenutke drugima.

Prva kojoj taj blog zeli pomoci je Tajana.

www.pomozblog.blog.hr

06.07.2011. u 22:01 • 9 KomentaraPrint#

utorak, 05.07.2011.

Stroj protiv boli za Vampiricu

Sad vec svi znate da je Tajana Vampirica iz zadnjih postova.
Tajanu nikad nisam vidio, dogovarali smo se, ali uvijek sa nesto desi. Dopisujemo se kratko, nekoliko tjedana. Javila se kada je zadnji puta bila u bolnici i cekala odluku o tome hoce li ici na jos jednu operaciju. Rekli su joj da ne mora, ali da se mora naviknuti na bol. Ta mi je recenica zvucala strasno i inspirirala me na nekoliko recenica o navikavanju na bol. Da ne bih svoju tugu poistovjecivao s njenim bolovima, moje stanje nazivam bolima, a njeno bolovima.
Citao sam Tajanin blog i naviknuo se na njeno pisanje. Sjecam se posta u kojem je odjednom napisala da zeli potonuti. Nisam znao o cemu se radi, shvatio sam tek iz komentara. U jednom postu je napisala da joj je dosta svega, da ne zeli na novu operaciju. Ostali postovi su uglavnom bili vedri, nevjerojatni za nekoga tko zivi s bolovima.
U postu koji sam napisao za Janjin rodendan, napisao sam da bi imala 41 godinu, ali se broj proslavljenih rodendana zaustavio na 38. Tajana je napisala u komentaru da bi ona bila sretna da dozivi 38 godina.
Siguran sam da hoce. Puno vise.

Vidio sam da je prica o Tajani na naslovnici i da tamo mozete vidjeti sve o njenoj bolesti, pregledima, nalazima. Znam da ce se sve to moci citati na jos jednom mjestu, pa ja evo ostavljam samo broj Tajaninog računa u zagrebačkoj banci.. broj: 2360000-3115527061 -

05.07.2011. u 10:11 • 10 KomentaraPrint#

nedjelja, 03.07.2011.

O PLUTANJU I PLIVANJU I JOŠ NEŠTO O STROJU

Uvijek sam volio plivati. Plivam kilometrima, nije loše ni sporo. Kad sam se počeo baviti triatlonom, otkrio sam da je moje plivanje puno mana, u tim krugovima sporo, manjkavo.
Kad sam upoznao Janju, tvrdila je da loše pliva. Otišli smo na more i vidio sam da pliva sasvim dobro, ali plivala je samo tamo gdje može dosegnuti nogama dno. na takvim mjestima je mogla plivati bez prestanka koloko god je htjela. Ubrzo je rekla da idemo plivati i dalje, ali da budem uz nju, tako da mi može staviti ruku na rame, ako se umori. Plivao bih svaki put pored nje, ponekad bi stavila ruku na rame i onda plivala dalje bez problema. Uskoro je počela plivati sve dalje i dalje, okretati se u vodi, igrati se... Nestao je strah. Mogla je plivati i bez mene. Povjerenje je razvilo samopovjerenje. Nije mi trebao onaj test kada ukočeno pada na leđa, a ja je hvatam, plivanje je pokazalo više od toga.
Trudim se još malo popraviti to svoje plivanje, moram skinuti koju minutu, puno znači u drugom dijelu utrke.
Ponekad se osjećam kao da samo plutam, kao da ću potonuti, osjećam da trebam rame na koje ću staviti ruke. Ne razumiju to treneri, oni govore o tehnici, snazi, izdržljivosti. Na svom ramenu još osjetim ruku.
Ja, nekad rame danas sam ruka.
Rame na koje sam spustio ruku mi se sviđa i osjećam se sigurno. Hvala.

--------


Puno stvari je o kojima ne pišem na blogu, jer bih morao spominjati ljude koji su prošli kroz moj život, povrijediti njihovu privatnost. Mailove i ostalu poštu koju dobijem, nikada ne navodim, ne komentiram, smatram ih duboko privatnim. Ovaj put ću napraviti iznimku, radi se i nečemu posebnom.


prijatelju....moram ti se pohvaliti nećim jako lijepim..
bila sam danas sa mamom u sloveniji kod doktora koji se bavi fitmedicinom..
pitala sam ga za ovaj moj tumor..
i obasnila mu za glavobolje..
pitao me da li me i sad boli glava..rekla sam mu da da..
uzeo je nekakav aparat, stavio ga red mene, spojio žice i jedan dio stavio meni na glavu
a jednu elektrodu mi je stavio u lijevu ruku..
upalio je i kazaljka se jedva pomaknula do 5..
a kao 50 treba da čovjek nema bol..
onda je stisnuo gumb, i počelo mi je pulsirati kao lagana struja..
sve u svemu, ja od jutros nemam glavobolju..i presretna sam..
ne mogu ti opisati kakav je ovo osjećaj..kao da nisam ja
predobar osjećaj :))))))
vampirica

u principu kada bih koristila aparat svaki dan po 5 minuta,
tumor bi u roku od godinu dana nestao, jer na dobročudne tumore djelju ti elektromagnetski valovi..
iskreno, predobro mi zvuči..
ali aparat mi je turbo preskup..
tako da...
s druge strane, veseli me ovaj dan..
jer zamisli 3 godine svakodnevnih glavobolja..a sada ništa..
od jutra...
oduševljena sam :)))))))

ma prava sitnica...
samo 2500 eura :(((
i evo, gotov je moj dan bez boli..ali bio je savršen :))))))))

i dan bez boli je nešto što ti ja ne mogu opisati riječima..
ali nije to igračka od par kuna..to košta 2500 eura..
a to nije mali novac..
ja ti imam invalidsku mirovinu od 1175kn..



Vampirica, (tako je ja zovem, jer izbjegava sunce zbog bolesti) je Tajanad, blogerica koja je na blogu Mjehurić sapunice često pisala o svojoj bolesti. Normalno, o svojoj bolesti ima potpunu medicinsku dokumentaciju. O stroju ima informacije koje je dobila od tog liječnika i predračun. Uskoro ćete moći sve to vidjeti i pročitati na koji način možemo pomoći Tajani.
O njenom životu, osobnim stvarima, bolesti i svemu ostalom možete čitati na njenom blogu.

03.07.2011. u 08:39 • 27 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< srpanj, 2011 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Studeni 2016 (1)
Ožujak 2016 (1)
Travanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (13)
Veljača 2013 (16)
Siječanj 2013 (12)
Prosinac 2012 (7)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (5)
Kolovoz 2012 (8)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (6)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (10)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (7)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (9)
Srpanj 2011 (12)
Lipanj 2011 (12)
Svibanj 2011 (18)
Travanj 2011 (11)
Ožujak 2011 (34)

Opis bloga



Moja je žena umrla i ništa više nije isto. I nikada više neće biti.
Proživjeli smo lijepe godine, nekada teže trenutke, nekada ljepše, ali već smo se godinama bili naučili živjeti lijepo i sretno jedno s drugim.
Ja sam tih godina radio desetak kilometara daleko od stana i, bez obzira na vrijeme, na posao sam išao biciklom. Taj su dan najavili kišu. Zamolio sam je da odveze mene, pa produži na svoj posao, ako neće žuriti. Rekla je da neće, odvezla me i produžila. Poslije jednoga sata sam se sjetio da se nije javila. Zvao sam je, nije se javljala. Zvao sam je puno puta, nije se javljala. Zvao sam je na njen mobitel, na službeni, na posao,nije se javljala. Nazvala me je policija.
Došao sam u bolnicu, bila je u komi i rekli su mi da će umrijeti.

14.12.2008. 10:20

12 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

Držim te za ruku
primjećujem
da si gola ispod pokrivača
dodirujem te po stomaku
ništa
isti puls

2 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

I onda
14.12.2008. 10:20


Toga smo dana umrli. Sahranili smo samo nju.
Pročitao sam prije i poslije puno toga o tugovanju, o boli, pročitao sam o fazama žalovanja. Faze se u stvarnosti izmjenjuju na čudne načine, preskaču se vraćaju, dolaze iznenada. Mislim da ustvari postoje samo dvije različite faze: faza kada sam žalostan što je više nema, što neće dočekati vjenčanje svoje djece, unuke, puno lijepih, malih stvari koje su je čekale i druga faza kada sam žalostan što je nemam više i što će te stvari kojima smo se trebali zajedno veseliti, uvijek biti tužne jer je nema.
Osim žalosti, koju je teško opisati, teške su obične, svakodnevne stvari kao ispijanje kave. Nikada u kući nisam popio kavu sam. Bio sam izgubljen kada sam trebao raditi bilo što od takvih, zajedničkih stvari.

Nikad se nisam naviknuo
da tebe više nema
Opet sam napravio dvije šalice kave
Praveći se da nije ništa neobično
ispijam jednu pa drugu

I pomislim: tko će prati šalice
ti ili ja


O takvim stvarima planiram pisati. O životu poslije. O snalaženju i nesnalaženju. O danima kada me tuga utapa i o danima kada nekako plivam. O danima kada sam mislio da sam malo bolje i o danima kada mi je bilo jasno da nisam.

Znaš one tanjure kojih smo imali četiri
Baš si nespretan!
rekla si kad sam razbio jedan
Što sad da radimo s tri?

Nedavno sam namjerno razbio još jedan
da ne zaplačem
svaki put kad shvatim da su nam sada tri dovoljna






Nešto slično:
http://www.collettewebster.com/Love.htm

Kontakt

naredniku nema tko da piše, ali ako netko baš hoće:
ontheend@rocketmail.com

Loading



Najnježnija
(što sam je napisao)

Volim te njuškati
uvijek
Noću kad spavaš
posvuda
Osjetiti miris svih naših godina
modričkih, zagrebačkih, goričkih, varaždinskih
dok se budiš
Njuškati te
i brzo se praviti da spavam
kad namirišem jedan moj tužni
i sve naše vesele Božiće
I otvoriti oči
i onda te njuškati
dok ne tebi ne osjetim
i miris svoj

(napisano jednom prigodom kad nisam imao novaca za poklon pa joj poklonih ovu pjesmu)

http://www.aquariusmusicshop.com/?testi=testimonial-2

http://www.elektronickeknjige.com/zbornik/ekran_price_01/pages/073.php

Free counters!



 Online Users




HALO ZEMLJA, JEBEM TI OVO


Halo Zemlja imamo problema
Bar ih imam ja
Jebem ti slavu vraćaj te me dolje

Halo Zemlja kapetanica Lajka govori
Čini mi se da sam prevarena
Vidim Zemlju odozgo
I nije nesto naročito
Vise volim lajati na Mjesec

Halo Zemlja ništa tu ne radim
Čini se da je štos samo da zvijezde vide koliko cu živjeti i kada ću umrijeti
Vratite me dolje

Ne računajte mi zivot u psećim godinama
Majčicu vam...
Želim živjeti koliko i vi
Vratite me na majčicu Zemlju

Čini mi se da me je život prevario
Ili vi
Kad ste rekli i svemirski let je samo odlazak na posao
Vratite me nazad

Nazad mojim štencima
Vidim ih kako na mjesečini gledaju zvijezde
I žmirkaju s njima
Mozda i ovu točku u kojoj jurim gledaju
Vratite me mojim štencima

Šaljite nekoga tko ce znati reći
Nesto zvučno
Kao Veliki korak za čovjecanstvo
Mene vratite nazad

Šaljite gore pukovnika Gagarina
On želi slavu i šampanjac stisak ruke Predsjednika Generalnog Sekretara
I tako ce se jednom zabiti u jedrilicu
Vratite mene

Saljite Terješkovu Valentinu
Nju ćete jednoga dana računati za prvu ženu
Mene zaboraviti
Vratite me što prije nazad i zaboravite odmah

Šaljite gore nekoga
Da na Mjesecu ispali lopticu za golf
Neka mu na Mjesecu vijori zastava
Ja zastavu i tako nemam
Ja na Zemlji zelim naganjati krpenjaču
Sa svojim Šarkom

Šaljite svemirske turiste bogataše
Oni odlaze dragovoljno
Baciti pogled
Zdravi su stari i bogati i dosadno im je
Ja sam zadovoljna da me vratite nazad

Halo Zemlja vraćajte me nazad
Jebem ti Einsteina
Ne želim juriti kao svjetlost
I ostati vječito mlada
Ako ostari Šarov

Halo Zemlja jebem vam
Prvu i drugu svemirsku brzinu
Želim samo polaganost
Šaltajte rikverc
I vraćajte me nazad
Jebem vam sve svemirske brzine

Halo Zemlja vratite me nazad
Jer ne želim istraživati nebesa i tražiti Raj
Vratite me u pakao života s mojim Šarovom

Halo Zemlja kontrola leta
Kapetanica Lajka govori
Jebem ti slavu i vječnost
Ovu pasju sreću
I obećani kavijar i šampanjac
Koji nikad necu dobiti
Vratite me nazad
U pasji život i pseću muku
Da sa svojim Šarkom
Mirno glođem kost
i sretna umrem od starosti

Jebem ti ovo

Over & out

-----------------------------
Subota ili nedjelja ujutro
Bio sam kod tebe
I ostao dovoljno dugo
Da otkrijem zakonitosti:
S cvijećem
Rano ujutro dolaze
Prvo muskarci
Kasnije žene

I svi su stari

Sada znam
Ti nikada stara
Biti nećeš

A ja, trebam li sada
Kao i oni
Imati veliki crni bicikl
I kožni ceker na njemu
U kom ti nosim cvijeće i svijeće

-------------------------------------------------
Kolona crnih ozalošćenih vrana
Skoro stogodišnjakinja
Ide lagano
Prema groblju


Svakodnevno


Obilaze grobove svojih nedavno umrlih
Skoro stogodišnjih muževa


Iako su sve to vec pričale
Medu sobom
Zastaju
I čekaju
Da čuju od mene


Kako mi je to
Ljubljenu
Ubio kamion

ZNANSTVENE VIJESTI

Znanstvene vijesti čitam
Činjenice
Koja loza preživi filokseru peronosporu ili nešto slično
Tko moze preživjeti kugu malariju ptičju svinjsku gripu utvrđuju
Štakori prežive svašta
Jegulja preživi bez vode
Škorpion može kažu nuklearni rat

A ja ako preživim tugu za tobom
Hoću li biti dio znanstvenih vijesti


TAMA I SVJETLO

Halo ti ćoravi
Penji se na osmatračnicu
Zašto ja?
Svi su drugi već bili tvoj je red
Kada dođe red na tebe
Tko te pita kakve su ti oči
I javi nam kada otkrijemo Ameriku Australiju Pluton ili bilo što drugo
Kapetane pokorno javljam
Nasukali smo se
Napipao sam nešto
Otkrili smo Ameriku Australiju Atlantidu Pluton Raj ili Pakao
Glupane ćoravi brod je uništen
Strjeljat cemo te
I nazvati ovo kopno kontinent planet ili zvijezdu po tebi
Kada odemo nazad
A ti uživaj u slavi
I svjetlu


Klesarski otpad

Kad klesarski naučnik
Pravi srce
Uspije li svaki put napraviti onaj urez u sredini
Ili srce nekada i pukne
I što se onda radi s njim


MOJA JE DRAGA ZASPALA NEDJELJOM

Moja draga voli spavati nedjeljom
I ja tiho ustajem čitam pišem trčim sjedim šutim gledam i čekam da čujem
Da se probudila
I kuham kavu

Nedjelja je opet
Moja draga spava
I ja ustajem rano
I kuham kavu
I hodam i odlazim
I kupujem
Uvijek na istom mjestu svijeće i cvijeće

I odlazim svojoj dragoj


POSTAT ĆU KLESAR

Ponekad sam lijen
Zapisati pjesmu
Nosim je u sebi
Danima
Okrećem prevrćem
Popravljam ispravljam
Nekada i zaboravim
Prije nego je zapišem
I dam ti je

I sad je samo mogu
U kamen urezati

-------

Bio sam ti jutros
Rano
Donio cvijeće
Svijeće palio
Mramor počistio
Kisa je padala
U slova buljio
I onda sam zaplakao
Jer oprana mi odjeća
vise nikad
Ne miriše kao nekada

KREVET MI JE PREVELIK

Probudio sam se u noci
Rano
Sanjao sam te
Premjestih se na tvoju stranu
Kao nekad
Onda sam jastuk uzeo
Zagrlio ga
Naslonio se na njega

Nisam mu nista rekao
Nisam ga poljubio

Pa to je samo jastuk


JANE IS AN ANGEL NOW

Dobar dan Ne Jane nije tu
Ne ne možete je dobiti
Ne nemam novu adresu
Razumijem niste se odavno čuli
Siguran sam da je prošla godina
Očito mi je to
Ne nemojte zvati ponovo
Jane ne živi više ovdje
Jane ne živi više uopće
Ovdje
Jane is an angel now
Jane is a beautiful angel now
I believe

-----------------------------

Kažu
Bit će dobro
Opet ćete biti skupa

Jebem ti svjetlost
I doline zelene

Htio sam ovdje još biti
S tobom


LJUTNJA

Kad su mislili da možda bolestan
I svakakve bolesti smisljali
Mirno sam otišao i napravio nekakve pretrage i otkrio da sam zdrav
Kad su mi na kosti nasli mrlju i mislili da ću umrijeti
Isao sam na nekakvo snimanje i saznao da ću živjeti
I još živim
Dugo
I stalno nešto tako

A ti
Zašto ti nisi mogla otići na posao
I vratiti se
A da ne umreš


MJESTO MI JE UZ TEBE

Moje je mjesto uz tebe
Samo još malo šetam ovuda i onda dolazim

Moje je mjesto uz tebe
I razmišljam zašto sam ovdje
Mogao bih ovako biti i u nepoznatom mjestu u Kini
Ili Djevičanskim otocima
Ili Gvineji Nova Papua
Obali Bjelokosti
Ognjenoj Zemlji
Ili bilo kojoj zemlji koja mi lijepo zvuči

Jos cu malo protrčati
Ovuda dok sam jos tu
Uvijek bi rekla
Da sam hrt da ne mogu biti na mjestu
I onda dolazim
Mjesto mi je uz tebe

Doći cu
Samo da obavim neke poslove
Znam opet odgađam stvari
Ali umoran sam
I doći cu
Mjesto mi je kraj tebe

Koji sve planeti imaju mjesece
Ti bi mi znala reći
Mogao bih biti na nekome od njih
Kad već nisam s tobom
Doći ću
Mjesto mi je uz tebe

Mogao bih biti dragovoljac
Za istraživanje najvećih dubina
Visina
Daljina
Kad već nisam s tobom
Doci cu čekaj
Mjesto mi je uz tebe

Ne znam zašto
Ali još sam tu
Čekaj još malo
Znaš da zalutam ali uvijek dođem
Doći ću i ovaj put

Mjesto mi je uz tebe
Zato je na tvom dijelu groblja
Mjesto i za mene
Doći ću












Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se