Zapisi sredovjecnog udovca

ponedjeljak, 30.05.2011.

KAKO SAM OD KOJOTA POSTAO PTICA TRKACICA (a kojot mi je i dalje najdrazi lik)

Javila mi se prijateljica s planinarenja. Bilo je lijepo kaze, lijep provod, vec se planira novi izlet. Podsjetilo me to na moja planinarenja.
Imao sam drustvo na fakultetu s kojim sam provodio dosta vremena. Vikendom smo znali otici na planinarenje. Jedan od prijatelja s kojim planinario svirao je nekoliko instrumenata, obicno bi se neki od njih nasao u planinarskom domu i cijeli vikend smo jeli i pili na racun njegova sviranja. Penzici bi nam davali svoje pice i hranu, samo da svirka ne prestaje. Tada sam naucio neke stare lijepe pjesme (ne mjesati ih s novijim imitacijama tih pjesama). Prijatelj zivi danas u Americi, ima kucu tamo. Vidio je da Amerikanci imaju sobe za slusanje glazbe, pa je i on namjestio jednu. Umjesto one velike fotelje u koju se Amerikanci zavale, on je napravio sank. Kaze: uvijek smo tako slusali glazbu, samo ga noge zabole kada nabavi odjednom nekoliko CD-a.

Jednom smo prigodom otisli na planinarenje u petak, hodali satima, ali kad smo dosli tamo, jelo, pice i pjesma... Tako i subotu. U nedjelju smo nas dva ustali rano, pokupili flasu koja je ostala neispijena i otisli do obliznjeg potoka i vodopada. Vodopad je visok oko 90 metara. Pored samog vodopada je drvo koje raste vodoravno. Popeli smo se na njega i sjeli. Pogled je bio kao onaj kada Kojot iz crtica pada u provaliju. Poslije nekog vremena, dosao je ostatak drustva i kazu da su se zaledili kad su nas vidjeli. Sa drveta smo se vratili kad smo popili sve iz boce.

U to sam vrijeme bio kojot. Padao sam, ustajao, letio u provalije, jurio uzaludno... ne uvijek bas najpametnije, ali ugodno i veselo.

Oni koji su me guglali nasli su forum na kojem jedan prijatelj pita za moju sestru i mene, rekao je "legendu *****ckog boemskog zivota". Poznavao me je iz tog doba kada sam zivio tako, bio lik iz nekih prica i anegdota. Taj bohemski nacin zivota mi je bio sasvim normalan u to studentsko doba, imao sam mjesta na koje sam redovito izlazio, svoj stol i svoj stolac. I tada nisam trcao.

Cim odlucio imati obitelj s Janjom, promijenio sam sve, a da to nitko nije trazio od mene. Dnevna kolicina pica je postala godisnja, poceo sam zivjeti urednim obiteljskim zivotom. Demantirao sam one koji su joj govorili da nece biti srece sa mnom, da nisam sklon obitelji.

Od Kojota sam postao Ptica Trkacica.

Istina, Janju sam zvao ponekad Pticica Trkacica, ali u ovome cu postu to ime koristiti za sebe.

Radio sam razlicite poslove da nas prehranim. Bio sam videotekar, vozac, komercijalist, trgovacki putnik, popravljao bez znanja i alata male elektricne uredaje, prodavac rabljenih auta...

Kada sam poceo raditi sadasnji posao, imao sam napokon normalno radno vrijeme. Poceo sam malo vise trcati, pa poslije biciklirati, plivati, otrcao prvi maraton, pa jos dvadesetak, pa triatloni...

Postao sam prava Ptica Trkacica. Ona trci, ona moze i preko provalije, ona se ne brine, jer sto god uradio, u provaliju pada Kojot, sto god eksplodiralo, puknut ce pod njim. Trkacica treba samo trcati, nasmijati se i ispustiti ponekad onaj svoj zvuk.

Trudio sam se tim trcanjem, i pored vecih kolicina kolaca i cokolada koje obozavam, zadrzati stas kakav sam imao. Osjecao sam da je to duznost muza zene koja prelijepo izgleda, ima djevojacku liniju i godinama izgleda sve bolje i bolje. Htio sam biti zdrav.

Prije dvije i pol godine sam se osjecao kao da sam ponovo na onom drvetu, ali da ne znam jesam li kojot ili ptica trkacica. Kao da ono drvo ispod mene moze u sekundi nestati, kojot sam i ja cu rasirenih ruku i nogu padati do dna i samo ce oblacic prasine pokazati da sam sletio ili sam mozda ptica trkacica i ako drvo nestane, ja cu ostati na mjestu i lagano zakoraciti do "cvrstog".

Zakoracio sam do "cvrstog", do svoje djece. Zbog njih nisam smio biti ponovo kojot. Dok se jos nisu rodili, zakljucio sam da zbog njih i Janje moram biti ptica trkacica.
I sad sam Ptica Trkacica.

Trudim se biti zdrav i dalje. Nestalo je ociju u kojima sam se ogledao i htio izgledati bolje zbog tog pogleda. Imam djecu koja su izgubila mamu. Ona nije mogla nista uciniti da se to ne dogodi. Nadam se da mi se nece dogoditi nista takvo. Koliko god mogu uciniti da budem zdrav, da pozivim, ucinit cu. Ne zelim da jos jednom produ ono sto su prosli.

Nekad sam bio kojot, danas sam ptica trkacica. Kojot mi je najdrazi filmski lik, ali nikad vise necu biti kojot.

30.05.2011. u 18:52 • 35 KomentaraPrint#

četvrtak, 26.05.2011.

Jedno upitno, drugo neosporno

Ne citam postove kad ih jednom napisem, ali neke mi recenice ostaju u glavi, okrecu se, vrte i shvatim da svoje zapise ponekad oblikujem na nacin preostao iz dana kada sam bio sklon pisanju knjizevnosti.
Danas sam umoran, nema knjizevnosti, likova, radnje, samo zapis sredovjecnog udovca.

Kada sam poceo pisati blog, nisam nista znao o tome. Kliknuo sam na pravo mjesto, odaberite adresu, naslov, odaberite nick, pa valjda ovo iz adrese i naslova... Tako sam postao Sredovjecni Udovac. Malim slovima sam vec bio.

Cesto se postavlja pitanje tog "sredovjecni". Nije tu pitanje godina, pitanje je to statusa, neparnosti. Sredovjecnost je, u mom slucaju, i vrijeme i mjesto izmedu. Kao ono kada odrastas pa dobijas i sladoled i pivo, samo obrnuto: u jednom trenutku ne dobijas nista. Kad si za stolom, sjedis naspram neparnog djeteta. Ili nekoga starog, starog, od nedavno je u istoj situaciji. Ili naspram mame ili Janjine mame, udovica. Ne dijelis najbolji komad mesa, ne dijelis zadnji kolac. Imas dvije ruke. Jednu besposlenu, praznu. Ako ne vozis, u autu obicno sjedis nazad u sredini, izmedu djece. Ne narucujes velike ribe, jer ne dijelis, rizoto ce biti bolji.
Sredovjecnost je u mom slucaju ono kao kad bi roditelji htjeli stalno pricati o djeci, tako bih ja o Janji pricao, ali pazim da ne vrijedam necije kolace pricajuci o njenim, da sutnjom ne vrijedam nju i sebe, trazim sredinu.
Sredovjecnost je u mom slucaju sredomjesnost, neparnost, simbol prekobrojnosti, gledano izvana ili premalobrojnosti gledano iznutra.
Sredovjecnost je samo doslovno gledana upitna, ali metafora te postara i pored mladolikosti i ocuvana tijela si star. (Ovdje mozda Blues za moju bivsu dragu, Bijelo dugme)

"Udovac" je u mom slucaju neosporno, a protiv toga sam se borio. Rjesavajuci administrativne poslove, morao sam izgovoriti recenicu koju sam mogao sam na blogu reci: "Moja je zena umrla..." Na blogu iza toga ide kako se osjecam, ali u nekom uredu, kao da bi ponovo umrla svaki put kad to izgovorim. Bio sam nedavno s posla upucen na tromjesecni tecaj za osvjezavanje znanja njemackog jezika. Ucili smo slobodan, ozenjen/udana, razveden. Profesori nisu ocekivali da ce se u grupi od deset ljudi naci i sredovjecni udovac. Kad je dosao red na mene rekoh: verwitwet. Ostalih devet nisu znali sto sam rekao niti zasto sam tako tesko izgovorio, a profesori zbunjeno zastase... Kad sam morao, isto tako rjesavajuci administrativne poslove, donijeti, zadnji put vjerojatno, novi vjencani list, u napomeni je pisalo da je brak prestao smrcu partnera. Nisam mogao vjerovati sto pise hladni administrativni jezik. Na mojoj je ruci prsten, onaj koji sam na vjencanju htio staviti Janji i tako izazvao smijeh. Onda sam se sjetio da je onaj drugi meni oko vrata na lancicu koji je Janja nosila u trenutku kada je kamion udario u auto. Shvatio sam da je moje izbjegavanje razgovora sa udovcima i udovicama na groblju tijekom obavljanja njihovih poslova na groblju koje obavljaju bez gledanja, po navici i razgovaraju i tuga im je po navici u ocima, nije izbjegavanje njih, nego izbjegavanje sebe. Izbjegavanje je to priznavanja statusa, jos uvijek faza negiranja, jer ako priznam bilo sto od toga, priznao sam da je Janja umrla.
Neosporno je da sam udovac, pricam s fotografijom, kamenom plocom, figuricama andela, tetoviranim janjetom s krilima i aureolom, oblacicima i srcem, pricam sam sa sobom.
Pricao sam ovih dana s zenom ciji se zivot isprepleo s Janjinim zivotom i njenom smrti. Svaki dan prolazi mjesto na kojem ja zmirim, zivi tako blizu da ga gotovo svakodnevno vidi. Nismo se poznavali od prije, ali lako nadosmo zajednicke teme i nacine razgovora. I ona ima u zivotopisu slicnu tragediju. Nacin razgovora je dosao iz nacina zivota.

Polako shvacam da moze biti upitno "sredovjecni", ali "udovac" ne.

Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju - urezao sam na svijecu u obliku jabuke, nekad davno dajuci jabuku, po zaboravljenim obicajima mojih krajeva, tako izrazavajuci ljubav.

Sad nosim pecat na sebi, pecat udovastva.

26.05.2011. u 14:12 • 52 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 23.05.2011.

SREĆA NAS OKUPLJA, ALI NAS BOL SJEDINJUJE

Ovaj su mi mjesec svi vikendi bili sportski. Početkom mjeseca sam bio u Austriji na halfironman triatlonu. To je dosta dugačka utrka, pliva se 1,9 km. biciklira 90 km i trči 21 km. Tamo je bilo malo neprecizno izmjereno, ali nisu velika odstupanja. Vikend iza sam bio na klasičnom duatlonu u Stubici. Tamo se trči 10 km, biciklira 40 km i onda opet trči 5 km. Srijedom i četvrtkom nastupam na ligama koje se održavaju u Varaždinu.
Bio sam malo umoran i nisam se mogao odlučiti za jučerašnju utrku, hoću li ići ili ne. Nekoliko prijatelja koji su se već prijavili, nagovorili su me i išao sam. Bila je to utrka brdskim biciklima u kojoj treba cestom, i bez nje, asvaltom, makadamom i planinarskim stazama, iz Preloga doći na vrhove Kalnika, Ivančice i Mohokoša i vratiti se u Prelog. Predviđena dužina staze (preporučenom rutom) je 180 km, a zadano vrijeme za koje treba završiti je 12 sati. Ja sam vozio u grupi s prijateljima. Na nekoliko mjesta smo iskoristili neke planinarske staze za spuštanje i tako smo uštedjeli 16 km. Vozili smo onako kako inače vozimo cestovne bicikle, izmjenjujući se na čelu i pomažući jedan drugome. Na cilj smo došli za 9 sati 31 minuta, tako da smo na listi onih koji su stigli na cilj, zauzeli mjesta u prvoj polovici liste, iako smo na cilju bili najstariji.
Negdje na 110 km sam od bolova u sjedećim mjestima smislio novi izraz. Rekao sam da mi se sic utangao. Još ga osjetim.
Na cilju je čekalo osvježenje, banane i ugodno sjedenje na betonu koji je hladio sjedeća i okolna mjesta. Poslije toga je u jednom restoranu bila organizirana večera i podjela nagrada najboljim.
Jedan lijep, lijepo proveden dan. Onda je u restoran ušao mladac obučen u majicu koju dugo nisam vidio.
Kada je Janja umrla, nazvali su me prijatelji iz trkačkog kluba i pitali za dopuštenje da organiziraju utrku posvećenu Janji. Ja sam se složio s tim. Na utrci nije bilo startnine, svi su davali iznos koji su htjeli i te su novce poslije utrke organizatori dali Sari i Marku. Zauzvrat su svi dobili bijelu majicu na kojoj je crnim pisanim slovima pisalo "Janji" i tiskanim "SREĆA NAS OKUPLJA, ALI NAS BOL SJEDINJUJE". Došlo je jako puno ljudi, čak i iz daljeg, jedan bračni par trkača je došao iz Čazme, došli su ljudi iz Zagreba, Križevaca, Koprivnice, Čakovca i puno drugih mjesta. Javljali su se šokirani ljudi iz cijele Hrvatske koji nisu čuli za vijest na vrijeme, slali poruke, pisali. Marko i ja smo otrčali utrku iza drugih, bilo je nešto posebno vidjeti toliko ljudi ispred, imati toliko prijatelja. Te majice koje su dobili, uglavnom su spremili, nisam viđao nekoga da ih nosi, za razliku od majica koje se dobiju na drugim utrkama.
Do sinoć. Bogi bi rekao nešto kao: od svih majica na svijetu, našao je da uđe baš u toj.


-


Danas je 19 godina od smrti moga oca. Neću puno pisati o tome. Tri dana prije tog nesretnog, pozvali su ga oni koji su ga zatvorili i pitali hoće li on, stomatolog, izvaditi zub jednom njihovom. On je rekao da hoće. Na njihovo čuđenje je odgovorio da je za njega zub zub, da je položio Hipokratovu zakletvu. Nikakva bolesna zuba nije bilo, samo bolesni umovi, Tri dana su ga strašno mučili i onda ubili.

23.05.2011. u 15:53 • 51 KomentaraPrint#

srijeda, 18.05.2011.

Da mi je biti... Buster Keaton

Oko mjesec i pol prije nego sam se rodio, umro je Buster Keaton.

Ne mislim da sam njegova inkarnacija, previse smo razliciti. Osim ako je Buster Keaton glumio Bustera Keatona.

Nedavno sam trebao navesti deset najdrazih albuma i namucio sam se s tim. Jedan ili sto ide, ali bas deset. Isto je i s knjigama, filmovima... Ali ako me netko pita za najveceg glumca svih vremena, onda odgovaram (oprosti Slavko): Buster Keaton. Ako se niste odmah sjetili, to je onaj glumac iz ranog filmskog doba koji je glumio s jednim izrazom lica. Nikad se na licu nije pojavila tuga, sreca, ljutnja, sve je odglumio bez mimike, bez drugoga osim uobicajenog izraza lica.

Volio bih biti Buster Keaton. Nema suza na licu, nema tuge, boli, nem istina ni smijeska, sve na prosjeku i bez promjene.

Da mi je biti Buster Keaton. Ne bih igrao poker, ne bih lagao, samo bih zivio kao Buster Keaton Face.

Da sam Buster Keaton, ne bi me ljudi u istom razgovoru nekoliko puta pitali kako sam, sve dok ne kazem da nisam dobro. Rekao bih samo "kao i inace".

Da sam Buster Keaton, ne bih pisao pjesme ni blog. Rjesavao bih krizaljke, slagao anagrame, mozgolomke, bez muke, jer ni namrstio se ne bih.

Ustvari, volio bih da mi je zivot Buster Keaton.

-

Odrastao sam okruzen knjigam. U biblioteci "pet stoljeca hrvatske knjizevnosti" nadoh jednu koja mi privuce paznju naslovnicom. Bio je tamo Buster Keaton. Procitah ime, pisalo je Janko Polic Kamov, nije Buster, a i sto bi on radio tu. Otvorio sam knjigu i otada je to moj omiljeni pjesnik. Tesko bih se odlucio za deset najdrazih, sto bih smislio, ali najdrazi je Kamov. Vec ga sto godina nema, ali poezija mu je svjeza. Kad sam ga procitao, rekoh si, ovaj covjek nije Buster. Ova dusa ima lica. Nazalost. Zivot mu se zavrsio s 24 kada je tuberkulozan, preklana grla, skocio s prozora bolnice Santa Cruz y Barceloni. Sahranjen je sirotinjski, neobiljezemo.

LEDENI BLUD

Tu ćemo umrijeti Kitty, i nemoćne su noge moje;
nema izlaza iz ledene šume i nema putova u tmini;
sve je pokrito i nestalo tragova naših;
klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju;
propast ćemo, Kitty - pohotne su ralje smrti.
Sjećaš se ljeta i pjesama mojih?
papir će da priča potomcima grijehe moje i ime će moje biti kletva;
plakat će tebe i suza će biti Kitty;
oskvrnuli te stihovi moji i pršteći si blud u knjizi mojoj.
Prepale se oči tvoje i sledila se sapa tvoja;
sijeda si od studeni i usne su tvoje razderane;
dršće ti duša i groza je melodija njezina;
mrtva je atmosfera i pjesma je oblijeće tvoja;
kratak je njezin vijek i vraća se k nama ko snijeg.
Čuješ li riječi moje, zabludjela plahosti?
one su bezglasni blud i ledeno srću k tebi;
ruke te moje bujme - oh, daj mi šapat krvi.
Gle, pomrčalo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pijev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.
Daj mi šapat krvi - u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;
o duni i skoknimo i tisnimo se jedno u drugo;
pospana je krv naša - u bdijenju je spas naš.
Gle, pao led i zamire boštvo naše;
nema sjaja majka moja i mrtve su usne njezine;
nema mlijeka sa sisa njezinih i pomrijet će djeca njena;
ledena je groza i mraz plazi vrhu nas;
sledile se riječi moje i olovne se ruše na nas.
Gdje ti je krv, ljubavi moja?
nokat će je moj tražiti i zub će biti ispitivalac,
oni će biti ko oči gladi i glas potopa.
Gluha si za riječi moje i nijema je strast tvoja;
gdje ti je krv, ženo pjesama mojih i sanja mojih?
Zamireš, dušo, i nema zvonca kod pogreba tvoga;
sledila se krv tvoja i polomljene su kosti tvoje;
nema toplote dah moj i mrtav je cjelov.
Spremna su jestiva, sablasti, želim ti dobar tek,
jedan je tanjir, Kitty, i tjelesa su naša jestivo;
vjenčani smo, ženo - u crijevlju nas čeka pir;
ženidba je naša skora i krevet je prostrt naš;
prostrt je krevet naš
- i čavlima pribiše daske.
Jedan je grob naš i preko njega nema krsta;
jedan je lijes naš i tjelesa se naša grle,
vlažna je zemlja
- o mrtva ljubavi.
Nema duše u kosturu našem i raspadu mesa našega;
crvi su cjelovi naši i sagnjište oličene daske.
Kapaju li suze povrh groba našega i cvjeta li cvijeće?
Miluje li nas pero pjesnika i toplota sućutne mladosti?
Hoće li prorovati naslage i probiti lijes?
Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?
Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša;
rana je bila smrt ko prerane moje strasti;
iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk;
on je ko očaj s osude i plamen otpora.
Gledajte zalutali blud, gledajte strasti bitka;
prokunite misao moju i sažgite joj krila;
sa strvina se izvija i buntovan je njezin dah:
mrtva se tjelesa ljube i očajan je njihov krik.
Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda:
-tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.
JPK

Kamova sam znao napamet, ali htio bih biti Buster, pa da ne citam Kamova svako malo ponovo.

Htio bih da je moje srce Buster Keaton.

A mozda Buster Keaton nije bio Buster, mozda mu je samo lice bilo Buster.

18.05.2011. u 23:44 • 47 KomentaraPrint#

utorak, 17.05.2011.

Naocale za naopako

Gledao sam dokumentarac o naocalama kroz koje sve izgleda naopako.

Naocale je napravila NASA. Sluze tome da se astronauti naviknu na bestezinsko stanje, kada cesto ne znaju gdje je dolje, a gdje gore.

Kad su prvi put stavili te naocale covjeku, nije mogao jesti, hodati, piti... Jednostavno nije znao gdje su mu usta, nije mogao sjesti, nije mogao kontrolirati noge... Cinilo se da ne moze samostalno prezivjeti. Zivot mu se okrenuo naglavce.

Trebalo mu je jedno vrijeme za navikavanje, za osnovne funkcije. Nije mogao jednom rukom naci drugu. Imao je mucnine. U testu hvatanja lopte, poslije puno pokusaja, uspijevao je pretpostaviti gdje treba drzati ruke da uhvati loptu. Vecinu stvari je ucio metodom pokusaja i pogreski. Pri jelu je prljao kao beba. Bio je na tom nivou.

Morao je zivot uciti od pocetka. Naopako.

Kada su nakon dva tjedna skidali pokusnim kunicima naocale, ocekivali su da ce odmah poceti s normalnim zivotom. Nisu.

Koliko god se bilo tesko naviknuti na naopaki zivot, on je usao u njih. I normalni zivot su morali uciti.

Najokrutnijim mi se cinilo kad su im tijekom nosenja naocala za naopako skinuli ih na kratko. Povjerovali su da ce sada biti u redu, samo se opet moraju naviknuti na normalno, oni su im ih ponovo stavili.

Najgora je varijanta kada ne znas u kojoj si fazi: naopakoj ili normalnoj. Poredili su to s roniocima koji ostaju bez zraka i u panici ne znaju gdje je gore, gdje dole. Oko njih mjehurici.

Od toga se i umre.

17.05.2011. u 00:30 • 43 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 16.05.2011.

C'upiran = sam kao c'up

Izmedu bliskih ljudi se razvija novi jezik, samo njihov. Kao u prici o blizankama koje su na sjeveru odrasle kod gluhonijeme zene i razvile svoj jezik, tesko razumljiv lingvistima.

Mogu to biti kratice, mozes u guzvi, u nedostatku vremena napisati nekome mnt, umjesto cijela pisma, jbt ne znaci psovku i jos puno slatkih, kratkih kombinacija, moze ti napisati ds, a ti znas...

I Janja i ja smo imali svoj jezik. Mobitel se puni, ali ako ga spojis na punjac, onda si ga napunjacio. Maseri masiraju, ali ako je to na nekom stroju, masazeru, onda se masaziras. Preko ulice se nadrugostranis...

Ima u mom kraju jedna izreka: "sam kao c'up". Od toga smo napravili izraz c'upiran, c'upirati se.

Tesko je objasniti cjelovito znacenje tog izraza. Nadrastao je svoje znacenje.

Ne znam ni etimologiju izraza. Valjda se prazan cup ostavljao negdje na stranu, zaboravljen. U novija su vremena to ukrasni cupovu, smjesteni negdje u kut, nicemu ne sluze.

Tako se osjecam ja. Totalno cupirano. Cup u kutu. Razbijen, pa slijepljen. Krhotina. Nedostaje nekoliko komadica. Cup je okrenut tako da su komadi koji nedostaju. Praznine okrenute zidu. Samo rijetki, oni koji ga uzmu u ruku vide nedostatke. Ponekad ga netko poslije ostavi okrenutoga tako da svi vide da je olupina.

Sretan sam da smo imali svoj jezik. Ostalo mi je puno izraza, ali ovaj mi najvise treba.

Kako bih bez te Janjine rijeci tako dobro objasnio kako se osjecam bez nje.

C'upirano.

16.05.2011. u 00:05 • 27 KomentaraPrint#

nedjelja, 15.05.2011.

15. 05.


Ruka viska


Uvijek se drzimo za ruke
Dok jedemo
Citamo
Pijemo kavu
Spavamo

A sad

Trebali smo i ovu nasu ruku
Sahraniti s tobom



Danas cu kupiti cvijece.

Nisam ga ni prije kupovao jednom godisnje. Svaki mjesec, nakon sto bi bankomat imao nasmijano lice, otisao bih u vecu kupovinu. Na povratku bih otisao do cvjecarke u nasoj ulici po lijepi buket. Ponekad i samo tako.

Prosle godine, na ovaj dan, otisao sam isto tako. Ovih godina, kad odlazim tamo, kupim nesto od vec napravljenih buketa. Taj sam dan, kao nekad, imao tocne zahtjeve i upute. Cvjecarka, poznavala je dobro Janju, uvijek su se ispricale, iako nisu znale imena jedna drugoj, upita me kakva je prigoda i ja joj rekoh da je 17 godina od Janjinog i moga vjencanja.

Danas je 18.

Bilo je tu lijepih dana, puno. Znali su se desiti i oni drugi, ali kad smo jednom naucili kako se treba voljeti, ti drugi su bili jako rijetki.

Bili smo jako povezani. Poceli smo od pocetka. U maloj vlaznoj dvorisnoj kucici na Tresnjevci (nezvanicni dio, ovaj dan prije 18 godina dolazi tek kasnije), imali smo dva tanjura i pribora za jelo i kad bi nam netko dosao jeli smo na smjenu.

Kada je Janja bila trudna, poslom sam dosta putovao. Navecer bih nazvao Janju iz hotela i tocno joj izrecitirao vremena kada je imala mucnine. Uvijek bi bilo tocno. U isto vrijeme bih ih nekoliko stotina kilometara dalje osjetio i ja. Nitko mi nije vjerovao to, ali ponavljalo se danima tako. Dvije godine poslije isto.

Nekoliko godina kasnije, pronasli smo clanak o tome. Nismo bili jedini. Znanstveno objasnjenje je bilo nesto o hormonima.

Sto znanost zna o tome, ona i ljubav opisuje hormonima.

15.05.2011. u 00:24 • 22 KomentaraPrint#

subota, 14.05.2011.

Koliko godina imas ako si Sredovjecni, a koliko ako si sredovjecan

Dan prije 45. rodendana sam zapoceo pisati ovaj blog. Proslo je nesto vise od dva mjeseca od tada.

Sracunao sam da bi mi zivotni vijek od 90 godina bio sasvim dovoljan. To bi znacilo da cu zivjeti 20 godina nakon sto u potpunosti otplatim stambeni kredit. To znaci da sam tocno na matematickoj sredini zivota = sredovjecnost.

Relativna sredovjecnost? Ona ovisi o osjecaju godina.

Nekad sam bio mladi od svojih godina. Govorili su mi da izgledam mlade, nekakva vaga ispred trgovine iz lanca koji preodaje kozmatiku, izmjerila mi je tezinu, postotak masnoce, vode... i rekla da sam 2,5 godine mladi od broja godina koje brojim.

Imam sestricnu koja je malo starija od mene, nekoliko godina. Uvijek se zalila na sve i govorila: vidjet ces ti kad dodes u moje godine. Ja bih dolazio i nisam vidio, ali ona je stalno pricala istu pricu.

Onda sam odjednom, u dvije i pol godine, poceo naglo stariti. Pomislio sam, dosta si bio Dorian, sada ces biti slika. U bradi su mi se pojavile sijede, vid se pokvario u 7-8 mjeseci od medicinskidokazanosavrsenog do takve dioptrije da jako tesko citam bez nje. Ne mogu procitati deklaracije u trgovini i morat cu i ja izgovoriti nekome, samo nekoliko godina mladem: Sine, hoces mi, molim te, procitati, zaboravio sam naocale.

Prorijedila se kosa na glavi. Frizerka na poslu nas obozava sisati "na kocku", sto mene izluduje, jer kako na kocku, ako mi gornja ploha nije citava, vise izgleda kao otvorena kutija. Tako sam se poceo i sisati sam.

Najgora je kompenzacija. Dlaka na glavi manje, a pocinju rasti na najcudnijim mjestima, ledima, usima, ramenima.

Mislim da je to definitivno sredovjecnost.

Opet, ponekad, kad se pojave dani kad uspijem biti malo nasmijaniji, kao da se uspravim, kao da sam drukciji. Pomislih nedavno da bih trebao promijeniti prvi dio nicka (drugi je definitivno urezan u mene), podmladiti ga, ali nista mi nije odgovaralo no vec za nekoliko dana mi se cinilo da bi "Krhotina" odgovaralo.

Brijem se izjutra, ali da mi netko nocu zamijeni lice, mislim da ne bih primjetio. Tek se kasnije sjetim da su mi oci natekle od bolnih sinusa ili nesto slicno. Ucini mi se nekad da su se godine malo promijenile u skladu s raspolozenjem. Velikih promjena nema, ali ove male su dokaz da je to moguce.

Shvacam sada, tocno na matematickoj sredovjecnosti, da sigurno jos nekoliko godina ne bih bio sredovjecan da jos za ruku vodim mladoliku, prekrasnu zenu s tijelom djevojke, koju sam uvijek mogao nasmijati, a koja nikad sredovjecna biti nece.

Starim polako. Na sportskom se terenu nosim s mladima, u zivotu me prolaze i stariji.

Starim ubrzano.

PS

Za ilustraciju: nekoliko pjesama objavljenih u davnoj mladosti, u casopisu Zivot, 1990. godine.:


Postavsi nepotreban potpisivanjem pakta o nenapadanju
Ostarjeli pukovnik Ivanov, protestirajuci zbog odlaska u mirovinu, ubio se oficirskim revolverom

Dan kasnije, zbog Hitlerovog napada, pozvani su svi umirovljeni oficiri i podoficiri




Hagod, vojnik bez ikakva cina
Primjecen da nocu tumara logorom
Branio se da to radi u snu

Za svaki slucaj, bio je ustrijeljen

Narednik koji je donio tu odluku,
Mucen sumnjom
Poceo je hodati u snu




Polik, pas doberman,
Greskom prodan kao kucni ljubimac
Odrastavsi naglo, jednoga dana je zaklao vlasnikova sina

Prodavac pasa je na reklamaciju odgovorio;
"Mozda se samo htio igrati"




Toga je dana Aldo, obiteljski pas cuvar
Osjetio zelju za zenkom
U kucu nije smio, gazdarica bi ga izbacila vidjevsi ga takvog
Na ulicu nije mogao
Gazdaricin ljubavnik, izlazeci kroz prozor,
Ubi ga zbog preglasnog lajanja

Da je gazdarica nosila crninu zbog toga,
To nije ni potrebno reci




Konj Horil, nosilac mnogih nosilaca mnogih odlikovanja,
Okliznuvsi se samo jednom na padini uz koju je vukao najveci top baterije, bio je ubijen iz narednikova osobnog pistolja
Iz kazne ili samilosti, nikad nije utvrdeno




Vatrogasac imenom Jozefat
Cak i ljeti je pred spavanje lozio vatru(Tvrdio je da mu je postelja hladna otkako je bez zena)
U pozaru u kome je izgorjelo sve Jozefatovo pronadena su samo dva kostura u postelji




Zbog nesanice od koje je patio po povratku iz rata
Teotim je pokusavao napraviti plin za uspavljivanje
Nakon vise neuspjeha otrovao se plinom




Kalod, konj iz troprega, uvijek je vukao trojku na desnu stranu
Prvi put je promijenio naviku kada su ga doveli do klaonice
Ljutite gazde, ipak, nisu promijenili namjeru



Ilop, penzioner i samac,
Godinama je igrao sah sam
Uvijek se trudio da pobijede bijele figure
Nasli su ga mrtvog na tabli
S matiranim bijelim kraljem



Pablito, brijac i pijanica,
Kada su mu pocele drhtati ruke
Toliko da je pogubio svu klijentelu
Odlucio je obrijati samoga sebe




Gligorije, kisna glista, dvospolac
Slucajno je presjecen na dva dijela
Gligorije 1 i Gligorije 2 su citav zivot pokusavali
Da se vrate jedan drugom
Kao supruznici

14.05.2011. u 05:46 • 21 KomentaraPrint#

petak, 13.05.2011.

Kako zivjeti sa onom koju ne volis?

"...malo-pomalo, povjerovao sam da svi ti ljudi - bilo muskarci ili zene - nisu ni najmanje poremeceni, jednostavno im nedostaje ljubavi. Njihove geste, njihovo drzanje, njihova mimika, odavali su razdornu zed za ljudskim dodirima i milovanjima..."
Michel Houellebecq, "Sirenje podrucja borbe". Dobra, lijepa, mracna knjiga koju nedavno dobih



Ja zivim sa onom koju ne volim. Jedan sam od onih glupana koji su izgubili onu koju vole, a dobili nevoljena uljeza.

S tugom zivim.

Nisam od onih u tugu zaljubljenih.

Poslije nekoliko postova, poslao sam link za blog na nekoliko e-adresa. Prijatelj sa sportskih terena s kojim uvijek popricam, iznenadi se citajuci blog. Nije znao da sam udovac. Jos nekoliko drugih koji me ne znaju od prije. Ne pricam o tome, ne zalim se, ne objasnjavam zasto nemam vremena, niti zasto uvijek dolazim sam.

Vi koji me citate znate da bez dozvole boravka, na mojoj adresi zivi tuga.

Nisam se naviknuo na nju, nije mi drag gost. Nisam od onih koji tugu zive, koji si od nje ograde grade i ne zele promijeniti.

Trcim od nje, bjezim, trudim se, ali grabi me zvijer mnogokraka.

Trcim sam samcat sumom, zato sto bjezim od nje, zato sto necu s njom, a ne zato sto sam sretan sa svojom tugom.

Slabo znam prirodne znanosti, anatomiju i slicne, toliko sam glup da se uvijek uselim u onaj dio srca koji pumpa prema vani i ne znam u kojem dijelu tijela tuga zivi. Da znam koji mi je dio tijela zarobila, kao onaj alpinist, dzepnim nozicem bih ga otpilio.

Ne sjajim tugom, crnim se.

Uselila se prokletinja u moje cipele i noge mi otezala, prati me. Nema one koju volim, a ovu nevoljenu vucem za sobom i krijem je od srama, a ona me pod ruku hvata pred svima. Zbog nje nikad nisam plakao, ona kroz mene place.

Cime se prokletinju, da joj ime ne spominjem, da ne misli da je pozvana, moze ubiti, vjesanjem, samorezanjem, pucanjem, necijim osmjehom?

Lijeze sa mnom u krevet nezeljena, spavam s njom, a ne volim je, sretni ne mozemo biti, probudim se i ugledam nju kako mi se smije vjesticjim osmjehom. I da me dalje pusti kakav mi dan moze biti kad tako pocne?

Poljubiti me hoce, a znam da ce isisati sve iz mene, kao iz balona i udahnuti jad.

Kao da je stan njezin ponasa se vlada, baca me u krevet i napada.

Zivim s nezeljenom i nevoljenom.

13.05.2011. u 00:29 • 22 KomentaraPrint#

četvrtak, 12.05.2011.

Koliko se moze zmiriti u zivotu?

Pitam se koliko se moze zmiriti u zivotu. Jako malo spavam, ali to i tako ne racunam. Mislim na ono stiskanje ociju kada se od straha da oci ne odu nepovratno u zatvorenost pojave zvjezdice na unutarnjoj strani kapaka. Nekad zmirim i okrecem se kao oni dervisi dok mi se ne zavrtoglava. Kaze jedan boksac da je to dobro. Kaze, slicno je stanje kada primis udarac jak i tako se pripremas za primanje udaraca. Zadavanje udaraca i tako nije moja disciplina, pripremam se za samo pola meca sa avetima iz vlastita tijela koji mlataraju mojim rukama do samoudaraca.
Koliko se moze zmiriti? Pokusavam nekada zmiriti do omamljenosti, pokusao sam danas u autobusu kada nisam mogao zaspati. Htio sam vratiti jedan sareni san od guzvana papira, akvarela i kolaza, nekako djeciji san, jer dva se lika drze za ruku, a oba to rade desnom, ali samo sam postigao da sam "onaj kojem suze teku niz lice u snu". Onaj jedan s probavnim teskocama koji nas je jedan dan zaustavljao sedam puta, manje se srami, a njega zovu "onaj prosrani".
Pokusavam zmiriti preko pjesackog prijelaza, a ne znam razlikovati one zvukove "sada moze" od onoga "stani". Pustam da me andeoska ruka prevede sigurno.
Ne gledam prometne i druge nesrece kada prolazim kraj njih. Zmirim
Na stubistu ne palim uvijek svjetlo. Neku vecer sam prvi put dosao kasno, i bez svjetla, jako zmireci se popeh do svoga stana da susjedi ne govore kako onaj udovac dolazi iza ponoci, a djeca su sama.
Zmirim da ne cujem nista kad idem na groblje, kada moje drugarice, stogodisnje klimaju glavom i kazu: udovac, kao i mi, kamion mu zenu ubio.
Zmirim kada kazu da nije za ljude slabijeg zeluca. Zeludac mi je dobar, ali zmirim. Zmirim nekad i kada ne kazu, jer ne zelim vidjeti sve sto serviraju.
Pitam se kada se to covjek koje se nekad ni metka nije bojao odluci za zmirenje. Kada se to napravi racun koje kaze da je bolje nesto lijepo propustiti vidjeti, nego puno ruznoga gledati?
I citam koliko puta u minuti covjek trepne, koliko u danu, u zivotu. Postajem obrnuto. Zmirim toliko i pravim odtreptaj, na trenutak samo progledam da vidim gdje sam. I kad kihnem.
Pomaze li? Bas i ne, predugo sam gledao. U autobusu pokusavam zaspati, ne mogu. Cestu poznam i tocno znam kada sam na velikoj krivini na kojoj je Janja nastradala.

Samo jace stisnem oci.

12.05.2011. u 10:55 • 17 KomentaraPrint#

srijeda, 11.05.2011.

Zaustavljene slike mojih sjecanja - Fade to Gray


Sjedio sam
Popio kavu
I onda sam ustao
I pogledao svoj stol s druge strane
Papiri
Slika umrle zene
Nedovrseni poslovi
Poluotvorena ladica
Puno smede i sive
Scenografija samoubojstva rekoh si

Vratio sam se za stol
I samo sam zaplakao



Nobody knows the trouble I've seen
Nobody knows but Jesus
Nobody knows the trouble I've seen
Glory Hallelujah

Hrapavo pjeva Louis, a ja se borim sa slikama, rijecima, zvukovima, mirisima.

Meni sreca i tuga ne dolaze u filmovima, dolaze u slikama, sirovim, neobradenim fotografijama. Posljedica dugogodisnjeg bavljenja fotografijom, mozda, hobi sam prepustio sinu, ali mozda moj mozak funkcionira tako i dalje.

Sometimes I'm up and sometimes I'm down
Yes lord, you know sometimes
I'm almost to the ground

Slide show mojih flashbackova iz sretnih dana vraca mi pred oci osmijeh koji je bio preda mnom i za mene. Njezna ruka prelijepih prstiju na koju pokusam staviti svoj prsten, umjesto njenog. Smijeh. Zaustavljena u trcanju po sumi, u letu, zgodna, vitka zena koja je uvijek ostala mlada, setnja, smijeh, prvi susret u rodilistu sa Sarom, s Markom, voznja biciklom, smijeh, opet smijeh... Toliko lijepih, sretnih slika.

Zasto onda iz dana u dan tugu pisem?

Sretne se slike pretvore pred ocima u crno-bijele naglasavajuci tako da su to slike iz proslosti.

Nedavno mi je mama pricala kako je vodila Marka i Saru jednom u grad na njihov tradicionalni jesenji provod: kesten pire u gradu i sok. Pitala ih je nekoliko puta gdje ce jesti, oni su sve odbijali, sladoled, cokoladu, sok...
Na kraju su rekli da nece nista, ali da su vidjeli prekrasnu narukvicu za Janju no potrosili su dzeparac, oni nece nista, ali neka im da pare, a oni ce kupiti narukvicu. Raznjezih se sto imam takvu djecu i porastoh od ponosa, ali se tren kasnije rasplakah kao i sada.

Vrati mi se tako slika djece koja ponosno daju poklone svojoj mami. Vrate mi se sretne slike i ja se rastuzim i suze padnu na te fotografije dok pred ocima postaju crno-bijele.

Tuzne slike progone jos upornije. Bile su godine kada bih sanjao ih. Uvijek bih sanjao uz njih da moram nekome nesto viknuti, upozoriti na opasnost, spasiti sebe i slicno, ali bi mi nesto zatvaralo usta, stezalo grlo, u svakom snu nesto drugo i ja ne bih mogao izgovoriti. Onda bi u snu izasao nekakav krik cudan iz grla i Janja bi me probudila i zagrlila.

Srecom da je to vremenom prestalo. Kako bih se sada od krika iz grla oporavio.

Pohode me mrtvi. Prijatelji iz rata, bratic, otac. Konj na cesti bez pola glave. Namjerno unakazena tijela ubijenih. Sakupljanje nesto dijelova tijela poginulog za pristojnu sahranu. Prijatelji s fakulteta, neki umrli u ratu, jedan se pijan smrznuo na klupi. Glava mog oca iskopanog iz masovne grobnice, jame, u ekshumaciji poslije 6 godina. Drzim je u ruci i gledam je li to on, prepoznajemo ga po malim ostatcima odijela i cipela na kostima. I najzaustavljenija slika, janja lezi nepomicno cetiri dana. Spojena na aparate u koje ja buljim ocekujuci u promjeni brojeva na njima cudo, a rekli su mi da cuda nece biti. Lijes spusten u raku. Ogromno brdo cvijeca na grobu. Grob bez tog cvijeca poslije. Nadgrobni spomenik koji cistim i stavljam cvijece i svijece na njega.

Sve su mi slike crno-bijele. I polako tamne pred ocima.

Sjecam se uzitka kad bi se pojavljivala crno-bijela fotografija u posudi s razvijacem. Bijeli papir bi polako tamnio i pojavljivala bi se slika. Trebalo je izvaditi iz razvijaca u tom trenutku, inace bi tamnila dalje. Sve do crnog. Sad mi sve fotografije, crno-bijela i u boji, tamni tako. Tamni do sjetno sivog, a onda do sasvim crnog.

Ima ta crna boja posebno ime. Mi muski uglavnom ne razlikujemo nijanse boja. Ja razlikujem crnu i sasvim crnu. Dao sam joj ime tuzno crna. Na sahranama ju vidite, na zgaristima. Na sebi je vidim. Osjetim je na sebi. Hladna je.

Losije vidim vec, naocale za citanje trebam i dioptrija se povecava. Ne vidim blizu, daleko ne gledam. Crni mi se pred ocima. Omiljena slova se pretvaraju u mrave nepregledne. Crve crne.

Fade to black.

11.05.2011. u 09:43 • 12 KomentaraPrint#

utorak, 10.05.2011.

LJUBAV

Stojim u tramvaju
Ljuljamo se svi u istom ritmu
Razgledam
Osjetim lagan dodir po ramenu
Okrenem se ali nikoga nema
I dodirnem po ramenu
Zenu do sebe
Zbunjeno me pogleda i dodirne
Covjeka do sebe
Gledam vani kako se dodiruju po ramenu
I igra je pocela

Onda je sve propalo
Kad su poceli dodirivati
Vec dodirnute

10.05.2011. u 09:34 • 20 KomentaraPrint#

Poglavlje trece, tocnije povratak u prvo poglavlje








I nista vise nikad nece biti isto



10.05.2011. u 07:59 • 5 KomentaraPrint#

nedjelja, 08.05.2011.

Vole li zene prati prozore? Ili su moji stvarno tako prljavi?


Poglavlje II

Pred Uskrs me sestra pitala: "Hoces da ti dodem oprati prozore?" Pitala me mama: "Kad sam u Vzd, hoces da ti operem prozore?" Pitala me i jedna prijateljica to, tjesi me samo to sto nije vidjela moje prozore, pa se nadam da nije stvar u tome da su neprozirni postali. Pitalo me je nekoliko poznatih: "A tko ti pere prozore?"
Meni se cini da ih ja sasvim lijepo uglancam. Imam sprejic, krpe za staklo, maramice, operem i okvire i dasku prozorsku... Uopce mi se ne cini teskim zadatkom.

Kada je Janja umrla, svi su mi poceli davati brojeve svojih "spremacica". "Znas, to ti je jedna pouzdana osoba, uopce ne trebas biti doma, samo joj das kljuc...". Ta me je varijanta zgrozila. Moj mi je stan moja intima, nepoznata osoba sama u mom stanu... Druga stvar koja mi je tesko padala je bilo to da kad bi mi dosle sestra, mama, sogorica, prijatelji, uvijek se netko zaleti u kuhinju i ako ima ikakva posuda neopranog, hvataju se pranja. Zasto mi je to smetalo? Oprano bi uvijek stavili na pogresno mjesto, nesto bi premjestili... To mi je tesko padalo. Bilo kakva promjena.

Zasto sve to pisem? Zato sto je odlazak na kavu bio velika promjena.

Razmisljao sam ja i prije o kavama i pokusao, ali shvatio sam da je to bilo popunjavanje izgubljenih rituala. To mi je jedna od komentatorica koja je u slicnoj situaciji i napisala u komentaru da je i ona to dozivjela. Pored sve guzve, stvori se visak vremena, nestane navika... Sada imam sreden raspored, pretrpan, stvorio sam nove navike, rupe popunio sportom. Ovu sam kavu popio jer sam tu osobu smatrao posebnom.
Bilo je to puno vise od dopustenja da mi opere prozore.
Tako puno da sam napisao ovo:


Nekakav princ i princeza su se vjencali, nemam pojma
Pocetak bajke, mislio sam,
Ne, koji princ i princeza

Bilo me je strah
Bilo me je sram
Sto mi je bas taj dan otpao komadic zuba
(Ne znam kako bi mogla vidjeti, ali...)
Sto nisam visi
Sto nisam nasmijan
Sto se stalno smijesim u sebi
Sto je subota predvecer
A ja bih se po starinskoj tradiciji bas veceras temeljito ribao
Svoje ljudsko oblicje
Nokte rezao Brijao
I bilo bi me manje strah
I bilo bi me manje sram
Sto pricam previse
Sto pricam premalo
Sto sam ju nasmijao
Sto sam ju rasplakao
Sto ne znam gdje sam parkirao
Sto ne znam gdje sam...

(U glavi Leo pjeva kako me ona vodi do rijeke)

St. me vodi perivojem
I drvece joj se klanja
Jer ju dobro pozna
I jer je to St.

I ja sam ponosan krocim
U svom najljudskijem oblicju
ispod grana

Jer sam upoznao St.



Vjencali se princ i princeza
Pocetak bajke mislio sam

08.05.2011. u 20:19 • 20 KomentaraPrint#

petak, 06.05.2011.

Kako stvoriti monstruma od 4 faze: negiranje, ljutnja, tuga, restruktuiranje u 50 postova


Napokon otocic nekakav
Spustaj jedra
Idemo po vodu
Hranu
Pokrstiti domoroce
Mozda ubijati

Zasto ne stajemo
Struja nas nosi

Koji je glupan zaboravio u luci sidro

Zbog tebe cemo poumirati
Od gladi zedi
Nepokrstavanja
I neubijanja

I takvi otkriti Istocnu Indiju
Atlantidu
Ameriku mozda

Moja je zena umrla i vise nista nije isto i nikad vise nece niti biti. Bas nista.

Ostajem polako bez sidra i plutam. Tuga je moje sidro. Nije se smanjila. Teska je kao sidro, ali ne da se vise spustiti. Plutam do Amerike ili Atlantide ili Istocne Indije po mirisne i opojne zacine, a nisam krenuo bio na taj put. Mozda do nekih otoka koji ciju ljepotu nisu otkrili niti sateliti niti avioni. Mozda ce se jednom zvati Sredovjecni otoci. Mozda su gostoljubivi, mozda ce biti neprikladni za pristajanje, a kopno je ostalo daleko. Plutam, a sidro se vise ne da spustiti, ali otezava brod.

"Teoretičari kažu da žalovanje prolazi nekoliko faza i da je potrebno proći sve te faze kako bi zaključili proces žalovanja. Važno je napomenuti da faze žalovanja ne moramo prolaziti samo kog smrti neke bliske osobe, nego i kod drugih gubitaka - prekida veze, razvoda, preseljenja... 1. FAZA - negiranje U ovoj fazi se negira događaj - gubitak ili smrt neke osobe. U svakodnevnog govoru često kažemo da je osoba u ovoj fazi još „u šoku", dakle da ne prihvača činjenicu gubitka. Taj gubitak je prestrašan i prevelik da bi čovjek sa svojim emocionalnim i intelektualnim kapacitetima uopće mogao prihvaititi da se desio. Ova faza, u prosjeku, traje dosta kratko - od nekoliko sati do nekoliko dana. 2. FAZA - ljutnja Ljutnja je emocija koja se javlja kada nam se na putu do nečeg ili nekoga što jako želimo pojavi prepreka. U slučaju gubitka neke osobe dolazi do ljutnje jer se ne može ostvariti slikica koju imamo u glavi, a to je zajednički život sa tom nekom osobom koju smo izgubili. Vrlo često osobe koje su izgubile nekoga prolaze kroz proces ljutnje na osobu koja ih je napustila, ili se desi pomaknuta ljutnja - pa se ljutimo na nekoga ili nešto što nam je tu prisutno, jer pravi objekt ljutnje smo izgubili. Tako smo ljuti na prijatelje, rodbinu, susjede, osobe odgovorne za gubitak nekog koga volimo, svijet, život... Tu fazu ljutnje je dobro proći, kako bi se „očistili" loših emocija koje neminovno dolaze u ovakvim situacijama. Uostalom, lakše je biti ljut, nego biti tužan. Ljutnja je faza koja traje duže od negiranja, od nekoliko dana do nekoliko tjedana. 3. FAZA - tugovanje Kada shvatimo da je gubitak nepovratan, ulazimo u stanje i emociju tuge - to je emocija koja nas prati dugo, ponekad i zauvijek. Činjenica je da vrijeme može ublažiti neke rane i da može smanjiti tugu, no vrlo često tuga zbog gubitka nekih osoba ostaje zauvijek - posebice u situacijama kada roditelj izgubi svoje dijete. Tugovanje je faza koja traje duže od prethodne dvije faze - može trajati nekoliko mjeseci. No ova faza može predstavljati i ograničenje i „kočnicu" i životima ljudi, jer dok smo u ovoj fazi zapravo, ne napredujemo i ne nastavljamo sa životom, nego ostajemo u onom istom trenu gubitka zbog kojeg smo i ušli u fazu žalovanja. 4. FAZA - restrukturiranje situacije U zadnjoj fazi tugovanja dolazi do prestrukturiranja života pojedinca u skladu sa gubotkom koji ga je zadesio. Navikavamo se na situaciju i nastavljamo sa životom - bez neke vrlo drage osobe. U ovoj fazi osoba može iskusiti niz složenih osjećaja - od olakšanja, do krivnje. Teško se naviknuti da život bez nekoga tko nam je bio jako drag, ali isto tako teško je i sam sebi priznati da smo se, kroz neko vrijeme, naviknuli na tu situaciju. Vrlo često se tu dešava i osjećaj krivnje - zašto se smijem nečemu, kada sam iskusio ili iskusila tako veliki gubitak, zašto uživam u nekim stvarima kada nekoga koga volim više nema... No činjenica je da ulazak u ovu fazu predstavlja pravo izliječenje i prihvaćanje nastale situacije. U svim gore navedemim fazama može se desiti da se osoba zaustavi - od negacije do tugovanja, i da ne nastavlja „obrađivati" svoju tugu prema nekim zakonitostima tugovanja. Loše je kada se to desi, jer je cilj žalovanja doći do posljedenje faze - nastavka života bez neke vrlo drage osobe. Kada se to desi, kada tugovanje poprima neke razmijere koji nisu socijalno prihvatljivi, kada osjetimo da je netko naš drag u tugovanju ostao u nekoj od faza, i ne napreduje u osobnom rastu i razvoju, dobro je potražiti stručnu pomoć. Emocije su same po sebi vrlo složene, posebice u ovakvim situacijama kada se osjećamo izuzetno usamljenima, ostavljenima i napuštenima od strane osobe koju smo izgubili. I za kraj, vrijeme liječi neke rane, ponekad je dobro pustiti vremenu da skine intenzitet sa nekih emocija. Ali vrijeme ne liječi sve rane - gubitak neke bitne osobe nas prati cijeli život, i uvijek ćemo osjećati prazninu u onom dijelu srca koje smo namijenili toj osobi..." (S foruma na stranici Roda).

Nazalost, faze ne idu tako. Vec sam pisao, preskacu se, vracaju dolaze...


Mislim da sam u ovih 50 postova stvorio kao dr Frankenstein monstruma sazdanog od svih faza odjednom.

Kao sto je dr Frankenstein posudio ime svom monstrumu, tako i ja vise ne znam tko je monstrum: Sredovjecni ili ja i hoce li se kreatura okrenuti protiv tvorca.

Sidro se ne da spustiti i ne znam "kud plovi ovaj brod".

U chapter II, vjerojatno...

06.05.2011. u 12:45 • 32 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.05.2011.

Pokusaj ubojstva Sredovjecnoga ili mozda samoubojstva

Mislio sam izbrisati post ispod. Mislio sam izbrisati blog. Mislio sam napisati komentar na komentare. Napisat cu ovdje sto trebam, a post ce ostati, ne zelim da netko misli da nesto krijem.
Osjetio sam da polako Sredovjecni pocinje pisati moju pricu, a ne ja njegovu.
Kada sam poceo pisati blog, zamislio sam ga sasvim dnevnicki. To bi znacilo da pisem o onome sto mi se dogada. U prvom sam postu napisao sto se dogodilo mojoj obitelji i dalje sam mislio pisati o sadasnjosti. Nazalost, Sredovjecni je upravljao mojom rukom i samo tugu pisao. Neki su me opominjali da to nije dobro. Ja sam odgovarao da u stvarnosti nisam mracan i namrgoden.
Moja tuga ne prolazi. Nisam se htio ja u tugu pretvoriti, kao sto je to Sredovjecni.
Dogodila se sitna promjena u mom zivotu. Popio sam kavu (sok tocnije, ali uvijek se kaze kavu) sa osobom koju jako cijenim, koja stvarno jeste posebna. Razgovarali smo o knjizevnosti, zivotu, prosetali i otisli kucama. Malo ili puno?
Dovoljno za sram. Nelagodu nekakvu. Tesko se od tog Sredovjecnog maknuti, a njega ne mogu zamisliti da se odusevi necijim smijeskom.
Htio sam zato ubiti Sredovjecnog. Barem za prvo poglavlje. Zapoceti drugo ili s drugim likom. Nazalost, niste citali pricu koja je u zbirci Record stories. Ako budete u prilici, lako cete naci koju je pisao Sredovjecni. Jos jednu staru pricu sam zalijepio tu na blog (u njoj sam iskoristio lik drage osobe iz studentskog vremena). Te price pokazuju moj stil pisanja. U tom sam stilu htio ubiti Sredovjecnog. U svom. Iskoristio sam i lik osobe s kojom sam popio kavu (sok tocnije, tonik) za tu horor pricu. Zao mi je zbog toga, jer mi je postala vazna u zivotu, iako sam je vidio samo jednom. Ucinilo mi se da poruke koje razmijenimo o knjigama, fotografiji i danu brisu jednu crticu moje tuge. Moja se tuga nikad nece voziti na rezervi, ali je lijepo kad se smanji, kad se ne dopunjava stalno, kad netko nacrta barem smijesak i kada nekome nacrtas smijesak.
Htio sam tom pricom ubiti Sredovjecnog i ne sramiti se zbog toga sto mi jedna kava (sok tocnije, ona caj) toliko znaci.
Zilav je on. Ne da se. Nisam siguran koji sada ovo pise, on ili ja. Ocito ce jos pisati.

P. S.
Sve sam ovo napisao zbog nekoliko komentara koje sam morao izbrisati. Ocito je da do sada nisam nikada brisao. Ovi su imali prostih rijeci i neke uvrjedljive stvari.

P. P. S.

Dio fikcije koji se javlja u pisanju je posljedica neostvarene spisatljske karijere. Danas svjetski prevodeni pisac je nekad napisao da sam mlada nada knjizevnosti. Postao sam pisac bloga koji ne moze upravljati svojim likom. Biografski podatci i cinjenice su istiniti, cak i to da sam sa svojih 45 sredovjecan. Touretteov sindrom nemam, ali Sredovjecnom pricanje tuge poput psovke izleti. Ubojstva, osim namjere ubojstva Sredovjecnog nisu istinita.

05.05.2011. u 20:20 • 19 KomentaraPrint#

Murder Ballads ili znam kako ti je

Prije citanja obavezno pustiti Cavea, Murder Ballads, zadnja pjesma ili onaj duet s Kyilie.

Blog je super stvar. Omogucio mi je da opet idem na kavu.

Mrzim recenicu "znam kako ti je". Ne znas.

Ja sam to jutro vidio susjeda koji zna. Rekoh Janji: Ne mogu ni zamisliti kako mu je. Brzo sam saznao.

Mrzim to "znam kako ti je". E, znat ces! Potrudio sam se sa zenama od svih koji su mi to rekli otici na kavu. I uraditi sto treba da bi znali "kako mi je".

Vise nisam imao s kim ici na kavu.

Blog sam poceo pisati da bih objasnio kako mi je. Nekima sam dao adresu, nekima poslao link. Onima bliskim koji su znali kako mi je nisam. Njima bi mozda bilo prebolno.
Onda se pocelo desavati isto. Poceo sam dobijati komentare "znam kako ti je". Samo je nekoliko bilo onih koje su stvarno znale. Njih mi je bilo zao. Znao sam kako im je. Ostale sam pozivao na kavu. I uradio sto i sa onima prije. Nikad ih nece pronaci. One su tamo gdje divlje ruze rastu. Nema ih vise. Njihovi sada znaju kako mi je.

Jednu sam pustio. Bila mi je draga. Zbunjuje me, hoda mi s pogresne strane, ali ima prekrasan osmijeh i lijepo prica. Rekao sam da cemo opet na kavu. Mozda je pustim i tada. Draga je, rekoh.

Cujem sirene, blizi se kraj, nasli su me. Ocito me nece biti ovdje jedno vrijeme. Mozda mi nekad dopuste pisati pa vam se javim. Mozda uskoro, mozda u godinama kada necete poricati moju sredovjecnost, mozda kao starac.


"Where the Wild Roses Grow..."

05.05.2011. u 07:48 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 02.05.2011.

Kako voda zna koja su leda sredovjecna?

Jucer sam bio u Varazdinskim Toplicama na prvom mom ovogodisnjem triatlonu. Ovaj je poseban po tome sto se trci i vozi bicikl po sumi i po tome sto se ne pliva u otvorenoj vodi, nego u vanjskom bazenu. Da ne bi sve bilo kako je isplanirano, pukla je nekakva cijev, vanjski bazen nisu mogli napuniti i plivali smo unutra, u pretoploj vodi, zrak topal, tezak.
Zadnje me vrijeme dosta bole sredovjecna leda. Svaki dan se vozim oko 4 sata autobusom, savijem se, spavam, bole me leda, vrat, ramena.
Otplivali smo u bazenu, otrcali vani po bicikle, trcali, skinuli blato sa sebe poslije utrke, vratili se u bazen, malo se brckati u njemu medu krizoboljnim starcima koji tvrde da im voda pomaze. Poslije sam primjetio da me leda ne bole. Dolazio sam i prije u Toplice, plivao, nekad ledobolan, nekad ne, ali nikad nije bilo tako cudesnog ozdravljenja i osmijeha na licu.
Kako voda zna koja su leda sredovjecna.



P. S.

Normalno, hvala vodi sto misli na sredovjecna leda.

02.05.2011. u 11:29 • 21 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< svibanj, 2011 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Studeni 2016 (1)
Ožujak 2016 (1)
Travanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (13)
Veljača 2013 (16)
Siječanj 2013 (12)
Prosinac 2012 (7)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (5)
Kolovoz 2012 (8)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (6)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (10)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (7)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (9)
Srpanj 2011 (12)
Lipanj 2011 (12)
Svibanj 2011 (18)
Travanj 2011 (11)
Ožujak 2011 (34)

Opis bloga



Moja je žena umrla i ništa više nije isto. I nikada više neće biti.
Proživjeli smo lijepe godine, nekada teže trenutke, nekada ljepše, ali već smo se godinama bili naučili živjeti lijepo i sretno jedno s drugim.
Ja sam tih godina radio desetak kilometara daleko od stana i, bez obzira na vrijeme, na posao sam išao biciklom. Taj su dan najavili kišu. Zamolio sam je da odveze mene, pa produži na svoj posao, ako neće žuriti. Rekla je da neće, odvezla me i produžila. Poslije jednoga sata sam se sjetio da se nije javila. Zvao sam je, nije se javljala. Zvao sam je puno puta, nije se javljala. Zvao sam je na njen mobitel, na službeni, na posao,nije se javljala. Nazvala me je policija.
Došao sam u bolnicu, bila je u komi i rekli su mi da će umrijeti.

14.12.2008. 10:20

12 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

Držim te za ruku
primjećujem
da si gola ispod pokrivača
dodirujem te po stomaku
ništa
isti puls

2 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

I onda
14.12.2008. 10:20


Toga smo dana umrli. Sahranili smo samo nju.
Pročitao sam prije i poslije puno toga o tugovanju, o boli, pročitao sam o fazama žalovanja. Faze se u stvarnosti izmjenjuju na čudne načine, preskaču se vraćaju, dolaze iznenada. Mislim da ustvari postoje samo dvije različite faze: faza kada sam žalostan što je više nema, što neće dočekati vjenčanje svoje djece, unuke, puno lijepih, malih stvari koje su je čekale i druga faza kada sam žalostan što je nemam više i što će te stvari kojima smo se trebali zajedno veseliti, uvijek biti tužne jer je nema.
Osim žalosti, koju je teško opisati, teške su obične, svakodnevne stvari kao ispijanje kave. Nikada u kući nisam popio kavu sam. Bio sam izgubljen kada sam trebao raditi bilo što od takvih, zajedničkih stvari.

Nikad se nisam naviknuo
da tebe više nema
Opet sam napravio dvije šalice kave
Praveći se da nije ništa neobično
ispijam jednu pa drugu

I pomislim: tko će prati šalice
ti ili ja


O takvim stvarima planiram pisati. O životu poslije. O snalaženju i nesnalaženju. O danima kada me tuga utapa i o danima kada nekako plivam. O danima kada sam mislio da sam malo bolje i o danima kada mi je bilo jasno da nisam.

Znaš one tanjure kojih smo imali četiri
Baš si nespretan!
rekla si kad sam razbio jedan
Što sad da radimo s tri?

Nedavno sam namjerno razbio još jedan
da ne zaplačem
svaki put kad shvatim da su nam sada tri dovoljna






Nešto slično:
http://www.collettewebster.com/Love.htm

Kontakt

naredniku nema tko da piše, ali ako netko baš hoće:
ontheend@rocketmail.com

Loading



Najnježnija
(što sam je napisao)

Volim te njuškati
uvijek
Noću kad spavaš
posvuda
Osjetiti miris svih naših godina
modričkih, zagrebačkih, goričkih, varaždinskih
dok se budiš
Njuškati te
i brzo se praviti da spavam
kad namirišem jedan moj tužni
i sve naše vesele Božiće
I otvoriti oči
i onda te njuškati
dok ne tebi ne osjetim
i miris svoj

(napisano jednom prigodom kad nisam imao novaca za poklon pa joj poklonih ovu pjesmu)

http://www.aquariusmusicshop.com/?testi=testimonial-2

http://www.elektronickeknjige.com/zbornik/ekran_price_01/pages/073.php

Free counters!



 Online Users




HALO ZEMLJA, JEBEM TI OVO


Halo Zemlja imamo problema
Bar ih imam ja
Jebem ti slavu vraćaj te me dolje

Halo Zemlja kapetanica Lajka govori
Čini mi se da sam prevarena
Vidim Zemlju odozgo
I nije nesto naročito
Vise volim lajati na Mjesec

Halo Zemlja ništa tu ne radim
Čini se da je štos samo da zvijezde vide koliko cu živjeti i kada ću umrijeti
Vratite me dolje

Ne računajte mi zivot u psećim godinama
Majčicu vam...
Želim živjeti koliko i vi
Vratite me na majčicu Zemlju

Čini mi se da me je život prevario
Ili vi
Kad ste rekli i svemirski let je samo odlazak na posao
Vratite me nazad

Nazad mojim štencima
Vidim ih kako na mjesečini gledaju zvijezde
I žmirkaju s njima
Mozda i ovu točku u kojoj jurim gledaju
Vratite me mojim štencima

Šaljite nekoga tko ce znati reći
Nesto zvučno
Kao Veliki korak za čovjecanstvo
Mene vratite nazad

Šaljite gore pukovnika Gagarina
On želi slavu i šampanjac stisak ruke Predsjednika Generalnog Sekretara
I tako ce se jednom zabiti u jedrilicu
Vratite mene

Saljite Terješkovu Valentinu
Nju ćete jednoga dana računati za prvu ženu
Mene zaboraviti
Vratite me što prije nazad i zaboravite odmah

Šaljite gore nekoga
Da na Mjesecu ispali lopticu za golf
Neka mu na Mjesecu vijori zastava
Ja zastavu i tako nemam
Ja na Zemlji zelim naganjati krpenjaču
Sa svojim Šarkom

Šaljite svemirske turiste bogataše
Oni odlaze dragovoljno
Baciti pogled
Zdravi su stari i bogati i dosadno im je
Ja sam zadovoljna da me vratite nazad

Halo Zemlja vraćajte me nazad
Jebem ti Einsteina
Ne želim juriti kao svjetlost
I ostati vječito mlada
Ako ostari Šarov

Halo Zemlja jebem vam
Prvu i drugu svemirsku brzinu
Želim samo polaganost
Šaltajte rikverc
I vraćajte me nazad
Jebem vam sve svemirske brzine

Halo Zemlja vratite me nazad
Jer ne želim istraživati nebesa i tražiti Raj
Vratite me u pakao života s mojim Šarovom

Halo Zemlja kontrola leta
Kapetanica Lajka govori
Jebem ti slavu i vječnost
Ovu pasju sreću
I obećani kavijar i šampanjac
Koji nikad necu dobiti
Vratite me nazad
U pasji život i pseću muku
Da sa svojim Šarkom
Mirno glođem kost
i sretna umrem od starosti

Jebem ti ovo

Over & out

-----------------------------
Subota ili nedjelja ujutro
Bio sam kod tebe
I ostao dovoljno dugo
Da otkrijem zakonitosti:
S cvijećem
Rano ujutro dolaze
Prvo muskarci
Kasnije žene

I svi su stari

Sada znam
Ti nikada stara
Biti nećeš

A ja, trebam li sada
Kao i oni
Imati veliki crni bicikl
I kožni ceker na njemu
U kom ti nosim cvijeće i svijeće

-------------------------------------------------
Kolona crnih ozalošćenih vrana
Skoro stogodišnjakinja
Ide lagano
Prema groblju


Svakodnevno


Obilaze grobove svojih nedavno umrlih
Skoro stogodišnjih muževa


Iako su sve to vec pričale
Medu sobom
Zastaju
I čekaju
Da čuju od mene


Kako mi je to
Ljubljenu
Ubio kamion

ZNANSTVENE VIJESTI

Znanstvene vijesti čitam
Činjenice
Koja loza preživi filokseru peronosporu ili nešto slično
Tko moze preživjeti kugu malariju ptičju svinjsku gripu utvrđuju
Štakori prežive svašta
Jegulja preživi bez vode
Škorpion može kažu nuklearni rat

A ja ako preživim tugu za tobom
Hoću li biti dio znanstvenih vijesti


TAMA I SVJETLO

Halo ti ćoravi
Penji se na osmatračnicu
Zašto ja?
Svi su drugi već bili tvoj je red
Kada dođe red na tebe
Tko te pita kakve su ti oči
I javi nam kada otkrijemo Ameriku Australiju Pluton ili bilo što drugo
Kapetane pokorno javljam
Nasukali smo se
Napipao sam nešto
Otkrili smo Ameriku Australiju Atlantidu Pluton Raj ili Pakao
Glupane ćoravi brod je uništen
Strjeljat cemo te
I nazvati ovo kopno kontinent planet ili zvijezdu po tebi
Kada odemo nazad
A ti uživaj u slavi
I svjetlu


Klesarski otpad

Kad klesarski naučnik
Pravi srce
Uspije li svaki put napraviti onaj urez u sredini
Ili srce nekada i pukne
I što se onda radi s njim


MOJA JE DRAGA ZASPALA NEDJELJOM

Moja draga voli spavati nedjeljom
I ja tiho ustajem čitam pišem trčim sjedim šutim gledam i čekam da čujem
Da se probudila
I kuham kavu

Nedjelja je opet
Moja draga spava
I ja ustajem rano
I kuham kavu
I hodam i odlazim
I kupujem
Uvijek na istom mjestu svijeće i cvijeće

I odlazim svojoj dragoj


POSTAT ĆU KLESAR

Ponekad sam lijen
Zapisati pjesmu
Nosim je u sebi
Danima
Okrećem prevrćem
Popravljam ispravljam
Nekada i zaboravim
Prije nego je zapišem
I dam ti je

I sad je samo mogu
U kamen urezati

-------

Bio sam ti jutros
Rano
Donio cvijeće
Svijeće palio
Mramor počistio
Kisa je padala
U slova buljio
I onda sam zaplakao
Jer oprana mi odjeća
vise nikad
Ne miriše kao nekada

KREVET MI JE PREVELIK

Probudio sam se u noci
Rano
Sanjao sam te
Premjestih se na tvoju stranu
Kao nekad
Onda sam jastuk uzeo
Zagrlio ga
Naslonio se na njega

Nisam mu nista rekao
Nisam ga poljubio

Pa to je samo jastuk


JANE IS AN ANGEL NOW

Dobar dan Ne Jane nije tu
Ne ne možete je dobiti
Ne nemam novu adresu
Razumijem niste se odavno čuli
Siguran sam da je prošla godina
Očito mi je to
Ne nemojte zvati ponovo
Jane ne živi više ovdje
Jane ne živi više uopće
Ovdje
Jane is an angel now
Jane is a beautiful angel now
I believe

-----------------------------

Kažu
Bit će dobro
Opet ćete biti skupa

Jebem ti svjetlost
I doline zelene

Htio sam ovdje još biti
S tobom


LJUTNJA

Kad su mislili da možda bolestan
I svakakve bolesti smisljali
Mirno sam otišao i napravio nekakve pretrage i otkrio da sam zdrav
Kad su mi na kosti nasli mrlju i mislili da ću umrijeti
Isao sam na nekakvo snimanje i saznao da ću živjeti
I još živim
Dugo
I stalno nešto tako

A ti
Zašto ti nisi mogla otići na posao
I vratiti se
A da ne umreš


MJESTO MI JE UZ TEBE

Moje je mjesto uz tebe
Samo još malo šetam ovuda i onda dolazim

Moje je mjesto uz tebe
I razmišljam zašto sam ovdje
Mogao bih ovako biti i u nepoznatom mjestu u Kini
Ili Djevičanskim otocima
Ili Gvineji Nova Papua
Obali Bjelokosti
Ognjenoj Zemlji
Ili bilo kojoj zemlji koja mi lijepo zvuči

Jos cu malo protrčati
Ovuda dok sam jos tu
Uvijek bi rekla
Da sam hrt da ne mogu biti na mjestu
I onda dolazim
Mjesto mi je uz tebe

Doći cu
Samo da obavim neke poslove
Znam opet odgađam stvari
Ali umoran sam
I doći cu
Mjesto mi je kraj tebe

Koji sve planeti imaju mjesece
Ti bi mi znala reći
Mogao bih biti na nekome od njih
Kad već nisam s tobom
Doći ću
Mjesto mi je uz tebe

Mogao bih biti dragovoljac
Za istraživanje najvećih dubina
Visina
Daljina
Kad već nisam s tobom
Doci cu čekaj
Mjesto mi je uz tebe

Ne znam zašto
Ali još sam tu
Čekaj još malo
Znaš da zalutam ali uvijek dođem
Doći ću i ovaj put

Mjesto mi je uz tebe
Zato je na tvom dijelu groblja
Mjesto i za mene
Doći ću












Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se