Zapisi sredovjecnog udovca

četvrtak, 31.03.2011.

Visok sam 2,5 metara

Pitali su me neki koliko sam visok. Mislim oko 2,5 metara i jos rastem. Mozda samo ruke. Svako malo su mi rukavi kratki.
Pisao sam vec da se snalazim u kucanskim poslovima. Da si to olaksam, kupio sam sve moguce krpice, vlazne maramice za pod, namjestaj, sanitarije, kupio sam sve moguce deterdzente... Nekad bas nisam siguran nasjedam li reklamama ili stvarno sve to trebam.
Prvo, tko je smislio sintetiku i osjetljivu sintetiku. Kao da je osjetljiva i jos osjetljivija. 30•C ili 40•C, zar je tolika razlika. I bas mi se rukavi skrate zbog tih 10•c!? Deterdzent za sportske stvari sam nabavio. Za sport, slobodno vrijeme, kao da ce deterdzent na rekreaciju a ne ja. I funkcionalne materijale. Zar su ostali nefunkcionalni? Sin me pitao stavljam li omeksivac pri pranju tih stvari. Pohvalim se da stavljam, jer stvarno volim da kad pocnem trcati osjetim miris svjezine kao nekada. Sin zakuka da su svi na utrci pricali da na dry fit, soft shell i ostale moderne materijale ne smije omeksivac, jer im kvari svojstva.
Perilica za rublje. Janja i ja smo je birali po katalozima i valjda je dobra. Kuzim kada trebam pretpranje, kada ide deterdzent u oba pretinca, ali zar nisu mogli nekako nacrtati sto ide u koji program. Npr. program za majice, program za hlace... Obojeni pamuk, pamuk osjetljivih boja, neosjetljivih boja... Toliko programa, a onda jos brzina centrifuge od 800 do 1400. Znam to je kao kadenca na biciklu, koliko brzo okrecem pedale, ali tamo je dobro uvijek brzo okretati i gotovo. Znam da moram smanjiti ako perem zavjese. Zasto se onda samo ne smanji na programu za zavjese, nego kada zazuji na 1400 okretaja, kao da mi se smije, opet si zaboravio kotacic za brzinu. Daterdzenti, joj. Sjecam se kako su nekad zene raspravljale je li bolji onaj iz Fax ili Ava. Ili jos bolje ono dok je samo bio Plavi radion. Sad na polici za bijelo, za sareno, za crno, za sportske stvari... Zna li rublje stvarno cime ga perem? Hoce li se uskoro pojaviti deterdzent za 800 okretaja i za 1400? Maramice za susilicu, za sareno rublje - skupljac boja. A jos i ono: voda u Hrvatskoj je tvrda... Cijelo kupatilo mi je u bocicama, kutijama, vrecicama, kao kemijski laboratorij (nadam se da nemam eksplozivnih kombinacija). Zna li stvarno krpa brisem li njome televizor, namjestaj ili nesto drugo. Gdje su one vrecice deterdzenta koje su se parale po savu i sluzile kao krpe. Poslije otkuhavanja u "ves-loncu", na striku bi izgledale kao beskonacna reklama za deterdzent. Tako se obradujem kad vidim na sprejicu da je univerzalni. Umjesto ona tri koja mijenja, odmah kupim tri univerzalna da popune policu. Deterdzent za staklo? Ja bas i ne pijem i imam rakije koja mi stoji nekoliko godina, zar i moderna stakla traze moderne deterdzente, pa ne moze kao nekad malo rakije u vodu? Prasak za inox, za pipe, zar nisu pipe od nekakvog inoxa? Tave koje ne zagaraju ne smiju se strugati, a sto da radim kada mi zagori, iako ne zagara? Pa onaj kotacic na pegli. Naucio sam vec po dodiru prepoznati sto je sintetika, sto pamuk, sto ce se zalijepiti na peglu, a sto nece, ali kotacic se vec pobrisao i nista se ne vidi. A i inace, ni na jednoj etiketi ne pise peglati na dvije tockice ili tri...
Dobro je, bit cu skladan. Stalno su mi rukavi bili kratki i mislio sam da mi samo ruke rastu, ali evo, obukao sam trenirku i sad je 3/4, izgleda da mi i noge rastu. Izgleda da mi se nece ruke vuci po zemlji.

31.03.2011. u 10:52 • 40 KomentaraPrint#

srijeda, 30.03.2011.

Nekad je bilo lako

Nekad je bilo tako lako
Napisati pjesmu
I ne procitati ti je
Istresti sve
I zaboraviti
Dok je ne nades



Tako davno
Zadnji put



A sada pisem dva reda
I trcim procitati ih na groblju


30.03.2011. u 21:59 • 6 KomentaraPrint#

Faze zalovanja: Ljutnja

Kad su mislili da mozda bolestan
I svakakve bolesti smisljali
Mirno sam otisao i napravio nekakve pretrage i otkrio da sam zdrav
Kad su mi na kosti nasli mrlju i mislili da cu umrijeti
Isao sam na nekakvo snimanje i saznao da cu zivjeti
I jos zivim
Dugo
I stalno nesto tako

A ti
Zasto ti nisi mogla otici na posao
I vratiti se
A da ne umres

30.03.2011. u 14:35 • 11 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.03.2011.

Strah od pletenja

Moja je zena umrla i nista vise nije isto. I nikad vise nece niti biti.
Cesto smo pricali o unucima. Planovi gdje cemo ih voditi, sto cemo raditi. Hipotetski planovi, normalno, jer kcer je tek krenula u srednju skolu, a sin je bio u osnovnoj kada je Janja umrla.
Kada je sin bio mali, pitali su ga nesto u stilu: koliko ce imati djece, kako ce se zvati... On je poceo plakati i rekao da se nikada nece ozeniti i imati djecu. Vidio sam da nesto nije u redu i polako sam ga ispitivao, sve dok nije rekao da ne zeli ozeniti se i imati djecu, jer ne zeli da ja umrem. Stvar je u tome da nema ni jednog djeda. Janjin otac je poginuo kada je bila jako mala, a moj je ubijen u ratu. Moj sin je mislio da kada jedna generacija dobije drugu, ona stara generacija muskaraca mora umrijeti. Nazalost, takvo je prokletstvo pratilo i Janjinu i moju obitelj nekoliko generacija, muskarci su umirali puno prije zena.
Vec sam pisao da mi kucanski poslovi nisu problem. Radio sam ih i prije i uglavnom znam sve to raditi. Vidi se razlika i kako zene to vole reci "nedostatak zenske ruke", ali je uglavnom uredno, cisto i ispeglano. Postoji nekoliko stvari koje nikada nisam probao i ne mogu se ni zamisliti.
Nadam se da ce moji unuci imati s druge strane baku. Znam koliko moja djeca uzivaju u drustvu baka i koliko ih vole.
Kape i salovi, to me muci. Ako moji unuci ne bi imali ni drugu baku, tko bi im pleo salove i kape, tople zimske dzempere.
Necu valjda morati i plesti nauciti se.

28.03.2011. u 23:24 • 27 KomentaraPrint#

petak, 25.03.2011.

Covjek iz Izmedu

Moja je zena umrla i nista vise nije isto. I nikad vise nece biti.
Jako sam se veslio kad smo se preselili u ovaj nas stan. Dobio sam novu osobnu s novom adresom. Sada imam dvije adrese. Za ovu u osobnoj, jos dugo cu placati stambeni kredit. Za ovu drugu placam naknadu za grobno mjesto. Janjino i moje. Zivim zivot izmedu preseljenja s jedne adrese na drugu. Kao da sam sada covjek iz cudne zemlje "Izmedu".

Pocele su me u zadnje vrijeme strasno pogadati smrti nepoznatih i polupoznatih ljudi.
Jucer je sahranjen Jene Feher. Stariji je 10 godina od mene. Znamo se s trcanja. Znam malo o njemu. Madar je iz Vojvodine, dosao je za rata u Hrvatsku i prikljucio se ZNG. Prije nekoliko godina strajkao gladu jer jos nije imao domovnicu. Po rezultatima na trcanju smo bili tu negdje, onda bi se on natrenirao i bio dosta bolji, pa onda puno losiji. Zadnjih godina nije puno trcao, navodno je imao problema sa srecem. Znam da je zadnje vrijeme puno pio. Poznat je bio po natpisima u novinama da je, u danima kada skoro nije imao sto jesti, nasao zensku torbu na autu i 16000kn u njoj, kartice, dokumente. Torbu je vratio bez nagrade.
Prije dva sata sam saznao da je mom prijatelju, kolegi i kolegi po trcanju i triatlonu Zvonku, umro brat i da je sahran upravo sada. Zvonko je malo mladi od mene, a brat malo stariji. Brata nisam upoznao, ali me je vijest jako potresla. Dok sam pricao o tuznoj vijesti kolegi koji pozna Zvonka, tesko sam zadrzavao suze.
Zemlja je puna nepoznatih ljudi, ali kada odu sa ovoga svijeta, postanu puno blizi nama iz cudne zemlje Izmedu, nama koji vec svoje sredovjecne godine zivimo izmedu dvije adrese i zato me smrti nepoznatih i polupoznatih ljudi tako pogadaju.

25.03.2011. u 16:28 • 31 KomentaraPrint#

srijeda, 23.03.2011.

Mirisi proslosti

U nosnicama mirisi
Svijeca i istopljene plastike

A ja zelim
Iz sjecanja
Dozvati miris tvoj


Moja je zena umrla i vise nista nije isto. I nikada vise nece niti biti.

Mislio sam da sam ostao bez cula mirisa. Usao bih u stan i nista ne bih osjecao. Nista vise nisam mogao namirisati. Pokusavao sam kupovati sredstva za ciscenje iz reklame, ona iz kojih iskacu cvjetici, osvjezivace zraka, kojekakve naprolazaksamoaktivirajuce mirise, zrak nije imao mirisa, stan je bio bezmirisan. Nisam se gusio, disao sam, inace bih mislio da sam u zrakopraznom nekakvom prostoru. Rublje sam prao najskupljim deterdzentima, omeksivac uvijek sipao do vrha posude, rublje je bilo sterilno bezmirisno. U trgovinama sam proucavao sve na policama, gledao kako zene otvaraju bocice, mirisu ih, kad mi se ucini da neka zna sto radi, kupovao bih isto sto i ona. Nista nije pomagalo. Sve sto bih stavio na sebe, ponasalo se kao destilirana voda. Bezmirisno. Uplasen sam otisao doktorima. Snimali su mi glavu, trpali zeljezo u nos, proucavali. Sinusi, rekose, devijacija septuma, ali to nema veze, mirise biste trebali osjetiti. Trebao bih, ali nista nije mirisalo kao nekada.
Otisao sam na groblje, odnio cvijece, koje je tamo zamirisalo, tuje su mirisale zimzeleno, svijece sam mogao razlikovati po mirisu koja je dogorjela, koja je nova, osjetio sam miris svoje majice, miris sebe i... Janjin miris.
Mirisu su bili u meni. Zarobljeni u sjecanju.

23.03.2011. u 20:09 • 19 KomentaraPrint#

Dan, tjedan, zivot

1. Onaj dan kada se najteze probudim
2. Dan kada donose besplatne lokalne novine, pa ih mogu citati uz kavu
3. Dan kada trcimo uz Dravu
4. Dan kada plivam na bazenu
5. Dan za bicikl
6. Dan kada ne idem na posao, pa, ako nisam na utrci, mogu odmah jutrom na groblje
7. Dan kada ne idem na posao, pa, ako nisam na utrci, mogu odmah jutrom na groblje
1. Onaj dan kada se najteze probudim
2. Dan kada donose besplatne lokalne novine, pa ih mogu citati uz kavu
3. Dan kada trcimo uz Dravu
4. Dan kada plivam na bazenu
5. Dan za bicikl
6. Dan kada ne idem na posao, pa, ako nisam na utrci, mogu odmah jutrom na groblje
7. Dan kada ne idem na posao, pa, ako nisam na utrci, mogu odmah jutrom na groblje
1. Onaj dan kada se najteze probudim
2. Dan kada donose besplatne lokalne novine, pa ih mogu citati uz kavu
3. Dan kada trcimo uz Dravu
4. Dan kada plivam na bazenu
5. Dan za bicikl
6. Dan kada ne idem na posao, pa, ako nisam na utrci, mogu odmah jutrom na groblje
7. Dan kada ne idem na posao, pa, ako nisam na utrci, mogu odmah jutrom na groblje
1. Onaj dan kada se najteze probudim
2. Dan kada donose besplatne lokalne novine, pa ih mogu citati uz kavu
3. Dan kada trcimo uz Dravu
4. Dan kada plivam na bazenu
5. Dan za bicikl
6. Dan kada ne idem na posao, pa, ako nisam na utrci, mogu odmah jutrom na groblje
7. Dan kada ne idem na posao, pa, ako nisam na utrci, mogu odmah jutrom na groblje...

23.03.2011. u 10:48 • 14 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 21.03.2011.

Happy End

Upravo sam po prvi put spavao s njom. Nekoliko trenutaka prije nego sam odlučio ubiti se. Oduvijek sam je želio. Tih joj je dana bio rođendan. Samo smo jedan proveli skupa. Iako sve ostale godine koje smo se viđali zbog nekih mojih pijanstava nismo prozborili više od nekoliko rečenica, za rođendane sam joj uvijek odnosio orhideju. Uvijek sam je želio. Rat je stigao. Zatvorili su ulice. Grad je podijeljen. Pokupio sam se i otišao u svoje mjesto. Postao sam vojnik. Te joj godine nisam uspio dati orhideju. Ostala mi je žudnja. U ratu sam bio na mnogo mjesta i mnogo toga sam vidio. Tada još nisu ratovali moji i njeni. Ratovali smo skupa protiv trećih i mislio sam da će uvijek biti tako. Pomagao sam mnogima njenim da odu. Krio sam žene u kamione koji su išli u pravom smjeru, djeci sam nabavljao mlijeko. Oko mene su ljudi ginuli i pili da lakše podnesu ono što vide. Ja sam se trudio biti dobri vojnik. U doba kada su počeli ratovati moji i njeni već više nisam imao volje ni za što. Mislim da sam postao i nesiguran po druge. Izbjegavali su me. Stavili su me raditi u mrtvačnici. Mazohistički sam uživao u tome najzadnjijem od svih mogućih položaja. Zamišljao sam se kao mrtvozornika koji se opija do besvijesti zato što je mrtvozornik, a mrtvozornik je zato što se opija. Na nju nisam više ni mislio. Rat s njenima je trajao. Nije mi se to više činilo strašnim. Sve mi je bilo svejedno. Išao sam kamo mi kažu. Radio što mi kažu. Rekli su nam da se spremaju napasti nas. Da imaju puno stranaca. Da su ludi. Da nas mrze. Tukli smo ih topništvom satima. Porušili smo selo. Čekali smo cijeli dan. Onda smo ušli pucajući. Nismo imali u koga pucati. Svi su bili mrtvi ili pobjegli. Samo bi još ponekad odjeknuo pucanj. Ugledao sam je u kući. Granata je probila krov. Samo je ispod vrata imala malu ranicu. Geler ju je zaklao. U krilu joj je bio pokidan lančić. Nosila ih je po nekoliko. Netko ih je u prolazu otkinuo i odnio. Jedan je bio u krilu. Mirno je sjedila na podu uz zid. Zatvorio sam joj oči. Nisam mogao podnijeti pogled kojim me je gledala. Uzeo sam je u kamion i povezao se. Gledali su me, ali nitko nije ništa rekao. Odavno me ništa nisu pitali. U mrtvačnici sam se zaključao. Nitko me neće smetati, jer nitko od naših nije poginuo. Počešljao sam je kako se nekad češljala. Pokidani lančić sam zavezao i stavio na vrat. I jedan moj. Skinuo sam je i oprao cijelo tijelo. Ponovo sam je obukao. Izgledala je isto kao nekad. Samo sitne borice oko očiju. Nekad ih je imala samo kad se smije. Tada sam je ponovo skinuo i prvi put u mom životu spavao sam s njom.

21.03.2011. u 13:33 • 23 KomentaraPrint#



Dugo nisam bio tu
Ulazim u podrum
U kome sam cesto sjedio
U bircu
Moderni restoran je sada
Izlazim
Ugledam poznatoga
Vidim
Nije se puno promjenio ovih godina
Samo nogu manje ima od rata
I brzo od stida
Predem na drugu stranu
Jer sepam zbog kamencica
Koji me nazuljao u cipeli






Tama i svjetlo




Halo ti coravi
Penji se na osmatracnicu
Zasto ja?
Svi su drugi vec bili tvoj je red
Kada dode red na tebe
Tko te pita kakve su ti oci
I javi nam kada otkrijemo Ameriku Australiju Pluton ili bilo sto drugo
Kapetane pokorno javljam
Nasukali smo se
Napipao sam nesto
Otkrili smo Ameriku Australiju Atlantidu Pluton Raj ili Pakao
Glupane coravi brod je unisten
Strjeljat cemo te
I nazvati ovo kopno kontinent planet ili zvijezdu po tebi
Kada odemo nazad
A ti uzivaj u slavi
I svjetlu

21.03.2011. u 09:34 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 20.03.2011.

Tekst pjesme "Mensch" Herberta Grunemeiera koju je Janja slusala to jutro u autu:

Momentan ist richtig,
momentan ist gut
nichts ist wirklich wichtig
nach der Ebbe kommt die Flut

am Strand des Lebens
ohne Grund, ohne Verstand
ist nichts vergebens
ich bau die Träume auf den Sand

und es ist, es ist o.k.
alles auf dem Weg,
und es ist Sonnenzeit
unbeschwert und frei

und der Mensch heißt Mensch
weil er vergisst,
weil er verdrängt
und weil er staunt und stählt
weil er wärmt, wenn er erzählt

und weil er lacht,
weil er lebt
du fehlst...

das Firmament hat geöffnet,
wolkenlos und ozeanblau
Telefon, Gas, Elektrik
unbezahlt, und das geht auch

teil mit mir deinen Frieden,
wenn auch nur geborgt
ich will nicht deine Liebe,
ich will nur dein Wort

und es ist, es ist o.k.
alles auf dem Weg
und es ist Sonnenzeit
ungetrübt und leicht

und der Mensch heißt Mensch
weil er irrt und weil er kämpft
und weil er hofft und liebt,
weil er mitfühlt und vergibt

und weil er lacht
und weil er lebt
du fehlst...

oh, weil er lacht,
weil er lebt
du fehlst...

es ist, es ist o.k.
alles auf dem Weg
und es ist Sonnenzeit
ungetrübt und leicht

und der Mensch heißt Mensch
weil er vergisst,
weil er verdrängt

und weil er schwärmt und glaubt,
sich anlehnt und vertraut

und weil er lacht
und weil er lebt
du fehlst...

oh, es ist schon o.k.
es tut gleichmäßig weh
es ist Sonnenzeit
ohne Plan, ohne Geleit

und der Mensch heißt Mensch
weil er erinnert, weil er kämpft
und weil er hofft und liebt
weil er mitfühlt und vergibt

und weil er lacht,
und weil er lebt,
du fehlst...

oh, weil er lacht,
weil er lebt,
du fehlst...

Herbert Grunemeier koji pjeva tu pjesmu je njemacki TV voditelj i pjesma je o tome inspirirana time sto mu je umrla zena.
Kad smo sjeli u auto taj dan, pored nas je prosao susjed koji je jos malo sredovjecniji od mene (u prijevodu: desetak godina stariji), a kojem je zena iznenada umrla nekoliko mjeseci prije. Janja je rekla: "Kako je to tuzno, zivis s nekim cijeli zivot i onda ga odjednom nema. " Odvezla je mene i otisla dalje.

20.03.2011. u 19:01 • 7 KomentaraPrint#

petak, 18.03.2011.

I want to ride my Bicycle

Moja je žena umrla i više ništa nije isto. i nikad više neće biti.
Moje oblačenje više nije isto.
U studentskim danima sam uglavnom nosio crno. Nije to bilo planirano, niti nekakva odluka, tako mi se sviđalo. Bilo je tu i ljubičaste, sive, normalno, plave traperice, ali crne najviše. Nisam toga bio niti svjestan dok jednom u pri šetnji s prijateljicom, koja je također nosila crno, nisam čuo dobacivanje: "Darkeri, idite se ubijte." Bilo je to doba priča o darkerima, samoubojstvima...
Poslije rata sam unio boje u svoj život. Nosio sam više boja, volio višebojne stvari, vedre boje.
Sada sam opet u crnom. Kada je Janja umrla, obukao sam crno i otada ga nosim. Neku svoju odjeću u boji sam dao sinu, ostala stoji na dnu ormara. Nisam iz krajeva ili obitelji gdje je propisano da se dugo treba nositi tako, niti to itko očekuje od mene, ali se jednostavno ne bih dobro osjećao u nečemu drugom.
Ima jedno mjesto gde je drukčije: moj bicikl (bicikli, točnije, imam ih dva i treći je u završnoj fazi sklapanja). Vidjeli ste šarene biciklističke majice. Svidjela mi se prošle godine jedna, najšarenija koju sam vidio. Kada smo birali majice za klub, ja sam donio fotografiju te majice. Žuti rukavi sa suncokretima, plavo nebo s bijelim oblačcima i po jedan veliki, žuti cvijet suncokreta na prsima i leđima. Svi su me gledali kao u čudu. Izdizajnirali su sami dres u crnoj i bijeloj boji s natpisima. Ja sam odlučio da ga neću uzeti, kupit ću sam sebi suncokrete.
Možda to bude početak moje šarene faze.

18.03.2011. u 18:58 • 26 KomentaraPrint#

srijeda, 16.03.2011.

Kako ti blagdan mogu uciniti jos tuznijim

Moja je zena umrla i vise nista nije isto. I nikad nece vise biti. Ni blagdani.
Brzo ce Uskrs, daleko je do Bozica, ali ipak nesto sto sam dozivjeo oko Bozica.
Malo prije prve godisnjice od kako Janje nema, u novinama je bio izasao natjecaj za najljepsu bozicnu pricu, a organizirao ga je trgovinski lanac. U trenu sam napisao pricu i poslao:

Draga moja Janjice,
Brzo ce Bozic i sjecam se nasega prvog, onoga predratnog Bozica. Tad sam ti poklonio svijecu u obliku jabuke i urezao u nju stihove Pjesme nad pjesmama: "Stavi me kao pecat na svoje srce.." Padao je snijeg i setali smo. Volio sam kada ti je malo hladno pa se stisnes uz mene i njezno mi se uvlacis pod ruku. Tada sam ti prvi puta rekao da si moja crna pahuljica..
Drugi Bozic nismo imali nista, podstanarski stan, namjestaj od nekoliko letvica. Vlaga po zidovima, grancica bora okicena sa nekoliko kuglica, peceno pile za koje sam rekao da je nas odojak, ali da ne znam kako cu mu staviti jabuku u usta.
Treci Bozic smo se vec igrali s nasom Sarom. Dva Bozica kasnije i s nasim Markom.
Prosli su nasi podstanarski Bozici, uselili smo se u nas stan. Prolazile su nase godine, Bozici s tvojim cuvenim kolacima. Ne mogu se sjetiti svih stvari koje sam ti dao za Bozice. Znam da nikad nismo imali puno, dok bismo kupili svima po nesto, nije nam ostajalo mnogo, pa bi dogovor bio puno poljubaca i zagrljaja, a onda bismo oboje izvadili nesto sto ono drugo odavno zeli a sto vec tjednima ceka Bozic da se smjesti pod bor sa sjajnim kuglicama kao jabukama.
Sjecam se da sam ti za nas deseti Bozic kupio lancic sa privjeskom jabukom. Zezala si me da je sigurno na snizenju, jer jabuka je nagrizena. Samo sam takav pronasao.
Prosli Bozic sam kupio Marku i Sari nesto sto su ti tijekom godine rekli da bi zeljeli. Tebi sam donio cvijece sa malim jabukicama za dekoraciju. Nije to nikako bio pravi Bozic.
Ovaj Bozic sam ti kupio jabuku od keramike. Nisam nasao istu boju kao sto je bila ona prva. Donijet cu i veliku cokoladu kakvu si voljela i kakvu donesem nekad i pojedem kod tebe.
Prosle godine nisu stigle one stvari koje si iz kataloga narucila za poklone. Valjda nisu znali kome ih isporuciti, ali uspio sam svakome kupiti po nesto..
Prosle si godine umrla pred Bozic i na grobu je bio samo kriz i puno cvijeca i svijeca. Svi su ti ih donosili. Nedostajes nam stalno. Nedostajaces nam ovaj Bozic.
Vec imas dva mala Djeda Bozicnjaka od Ane za ovaj Bozic. Sve je lijepo sredeno kod tebe. Trebalo bi samo malo popraviti slova da se bolje vide. Vjerojatno cu to uraditi zlatnom bojom, uvijek si je voljela. Zao mi je samo sto za zivota uz mene nisi imala zlata i mramora, moj crni andele.


U novinama je izasao popis prica koje ce objaviti, svaki dan do Bozica po jednu, moju nisu odabrali. Sve odabrane price su bile vesele, u stilu filmova koji su na TV u to doba godine: dogadaju se kojekakva pozitivna cuda i sve je u redu i veselo. Nisam bio tuzan, shvatio sam da bih svojom pricom samo kvario bozicni ugodaj. Onda je stigao mail. Neka gospoda Sanela je napisala kako se zahvaljuju na mojoj prici i da se nada da cu i sljedecu godinu poslati nesto, jer kako je napisala, o Bozicu nije teko pisati. Odgovorio sam da se zahvaljujem na njenom automatskom odgovoru, ali ako procita pricu, znat ce da meni jeste tesko.

16.03.2011. u 15:08 • 25 KomentaraPrint#

utorak, 15.03.2011.

Ormar uspomena



*Ruka viska*


Uvijek se drzimo za ruke
Dok jedemo
Citamo
Pijemo kavu
Spavamo

A sad
Trebali smo i ovu nasu ruku
Sahraniti s tobom



Moja je zena umrla i vise nista nije isto. I nikad vise nece ni biti.
Nekad je otvaranje ormara i uzimanje odjece iz njega bila najnormalnija, automatska radnja.
I dalje su u ormaru oni mali mirisni jastucici od lavande i drugoga bilj koje je Janja napravila i stavila. I jos mirisu.
Ostalo je nekoliko Janjinih stvari u ormaru, njih nisam mogao dati. Ono u cemu se udala za mene, dvije male crne haljine u kojima sam je posebno uzivao gledati i nekoliko drugih komada s pricom.
Imam dobroga prijatelja (onaj koji je sjedio pored mene dok smo se vozili u Slavonski Brod) koji me cesto poziva vikendom na rucak. On me poziva, a ja cesto izbjegavam, a ne mogu mu reci zasto. Njegovoj zeni sam dao ostale Janjine stvari. Koliko god da sam sretan sto su nekome posluzile i sto nekome koriste, tesko mi je gledati kada te stvari ozive i kada se secu pored mene, a nije to Janja.

15.03.2011. u 22:50 • 5 KomentaraPrint#

7 koraka do bilo kojeg covjeka, 3 do nesrece

Kazu da se bilo koja dva covjeka na svijetu mogu povezati u 7 koraka, znate ono: ovaj u ovoj zemlji ima prijatelja u onoj, a taj je bratic jednome koji... Izgleda da se sa svakom nevoljom mozete povezati sa jos manje koraka.
Tragedija u Japanu je strasna. Uzasno je gledati te slike, slusati brojke, ali kada nesreca dobije poznato ime, postaje strasnija.
Zadnje vrijeme cesto trcim s mojim dobrim prijateljom Jurom. Jura na cvjetko-3atlon.blogspot.com uporno i predano pise o triatlonu i on me je potaknuo da ja zapocnem pisati ovaj blog. Sinoc smo trcali, a ja sam savim zaboravio na cinjenicu da je iz Japana zena njegova brata Silvija (kojega znam sa utrka, ali nisam se s njim druzio tako puno kao s Jurom). Jura mi je ispricao da njena obitelj nije znala za njenoga oca 5 dana. Javio se, ali zemlja je u kaosu. Japanska nesreca je odmah dobila poznata lica u mojim ocima. Svima koji su u tom dijelu svijeta zelim da nekako prezive te nevolje, onima za koje je kasno da to pozelim, jedna svijeca je za njih, a onima koji su ostali iza njih, zelim da prezive tugu.

15.03.2011. u 11:24 • 9 KomentaraPrint#

Kako se vezemo za sitnice

Jos imam poneku za tebe
Slatku rijec ili stih
Pjesmu
Kao nekad za poklon zavodenje oprost ili samo tako

Govorim ih dok ti palim svijece

Nece presusiti


Moja je zena umrla i nista vise nije isto i nikad vise nece biti.
Znao sam se i prije vezati za neke stvari, moj sat, komad odjece, moj bicikl, ali uvijek su to bile stvari koje su imale i sentimentalnu vrijednost ili su imale nekakav poseban razlog zasto su mi drage.
Zadnje vrijeme tesko praznim dzepove, torbe... Postajem hrcak.
Svijece uvijek kupujem na istom mjestu. Dok prilazim vec znaju sto trebam. Izmjenjuju se na tom standu penzic, hipos koji kao i moj sin ima dredle i jedna djevojka. Ona mi svako malo sa svijecama u vrecicu ubaci i sibice ili upaljac. Dosta davno mi je spremila mali upaljac, bas je zgodan za onaj mali dzep na trapericama. Nisam pusac pa mi taj mini upaljac moze dugo trajati. Jucer nisam radio, obavio sam vec prijepodne sve zbog cega sam morao ostati doma. Otisao sam na groblje, polako pocistio, pricao u sebi ono sto bismo razgovarali uz kavu, o blogu, o prici, o utrci. Nisam bio tuzan, osjecao sam se kao da smo negdje vani, sjedimo i pricamo. Poceo sam paliti svijece. Prije zadnje, upaljac se ispraznio. Skoro sam se rasplakao sto mali upaljac, koji tako dugo koristim, sada vise ne radi.

15.03.2011. u 09:47 • 3 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 14.03.2011.

Mirisi proslosti

"-Dul mirise, mila moja majko, -dul mirise, Omerova dusa"

Moja je zena umrla i nista vise nije isto. I nikad nece niti biti.
Nekad sam uzivao u mirisu koji bih osjetio pri poljupcu, pri prolasku, kada bi me miris ocesao, mirisu koji bi ostao na jastuku.
Jedna je blogerica pronasla bocicu mirisa iz proslosti i ona je probudila uspomene. I meni su iza Janje ostale poluprazne bocice parfema, mirisi iz proslosti. Neke povremeno koristi kcer, neke ja pospricam po kupatilu i sjedim i uzivam ili malo pospricam po jastuku, ali uvijek pazim da ni jednu bocicu ne potrosim do kraja. Zbunjuju me drugi mirisi. Ponekad, kao da je duh uspomena pusten iz bocice, osjetim Janjine mirise, mirise iz bocica i miris koze na kojoj nema mirisa iz bocice, na cudnim mjestima, na ulici, u prostoriji u kojoj ne znam da je netko bio, u autu koji je bio zakljucan danima. Miris uspomena ili...
Stih iznad posta je iz pjesme "Omer i Merima". Pjesma pripada onoj vrsti slavenskih usmenih knjizevnosti koje su obozavali Goethe i Heine. Poznata je i po tome sto Meira kaze: "Nije blago ni srebro ni zlato, vec je blago sto je srcu drago". Motiv situacije u kojoj Merima izgovara taj stih je cudan, jer se takva situacija, takav motiv ne ponavlja sve do dalekih istocnih knjizevnosti. Pored Merimine kuce prolazi Omerova pogrebna povorka i Merima po mirisu ruza zna da je on umro, osjeti Omerovu dusu.

14.03.2011. u 22:08 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.03.2011.

Sredovjecnom nema tko da pise

Moja je zena umrla i vise nista nije isto. I nikad vise nece biti.
S Janjom sam nekoliko puta na dan izmjenjivao poruke i pozive. Cesto bi poslali jedno drugom samo kratku poruku i "volim te", samo zato sto se nismo culi nekoliko sati. Nista vise nije isto.
Broj na poslu dijelim s kolegom. Imamo razlicito zvonjenje za interne i vanjske pozive. Nekad znam sjediti pored telefona koji zvoni, kao da ga ne cujem. Zvono za vanjski poziv. Vise se ne javljam na te pozive. Znam, njegova zena zove njega.
Stalno iscekujem nekakav vazan poziv, poruku, mail, ali ne znam od koga i kakav. Zahvalan sam telekomunikacijskom poduzecu kod koga imam pretplatu za telefon sto mi ne toleriraju kasnjenje u placanju racuna. Svaki mjesec mi stigne sms i ja se nadam da je to nekakva vazna poruka koja javlja nesto vazno, ali: "Postovani, kako biste i dalje bezbrizno koristili usluge T-a molimo Vas da sto prije podmirite postojeci dug. Vas T". Zahvalan sam i svim poduzecima koja su trazila da u nekakvim upitnicima ili nagradnim igrama (u kojima nisam nista dobio) ostavim svoju E-mail adresu. Kad telefon zavibrira u dzepu, na tren pomislim da je to neka vazna poruka, mail ili poziv od nekoga vaznog i da mi javlja nesto vazno, ali uglavnom reklame su.
Vrijeme mi prolazi u cekanju kao kod Markesa sam, njegov pukovnik iscekuje pismo, ali kada ga pitaju o tome, pukovnik kaze: "Pukovniku nema tko da pise. "

13.03.2011. u 21:27 • 16 KomentaraPrint#

Jedan lijep dan, nadam se do kraja

Dobio sam mail od prijatelja, pise mi o blogu i kaze: dobro je, citan si, ali nadam se da ce ti jednom nestati inspiracije, da ces reci da ti je bas dobro. Sada meni nekako automatski prsti lete na onaj uobicajeni pocetak, ali pisat cu nesto drugo. Danas je jedan lijep dan. Sjedim u centru Broda, vrijeme je lijepo, vidio sam rodaka i prijatelja koji mi je drag i koji mi je bez pitanja pomogao u zivotu kada mi je to trebalo. U autobusu je sa mnom sjedio drag prijatelj i kolega s kojim cesto treniram (i koji se drzi svoga sjedala i ne prelazi na susjedno), utrku sam otrcao sasvim dobro i zadovoljan sam. Kcer mi je javila da su na muzika.hr objavili da je moja prica iz cd shopa uvrstena u zbirku koja ce izaci u travnju. Prica je prethodila blogu i dijelom je autobiografska (o Janji, normalno). Pricu ne mogu podijeliti s vama sest mjeseci od izlaska knjige, ali tada cu je staviti na blog. Jos malo sjedim na suncu, uzivam do polaska autobusa nazad. Jedan lijep dan, a ja se samo jos nadam da cemo doci na vrijeme nazad, tako da mogu otici na groblje, kupiti cvijece i svijece, otici mojoj Janji.

13.03.2011. u 13:46 • 9 KomentaraPrint#

Jos cuvam mjesto za nas dvoje

Moja je zena umrla i vise nista nije isto. I nikad vise nece biti.
Vec sam u autobusu. Vozim se u Slavonski Brod gdje cu trcati utrku. Autobus se jos nije popunio, ali sva mjesta su dogovorena i netko ce sigurno sjesti pored mene Inace, svakodnevno se vozim autobusom. Uvijek sjedim tako da zauzimam samo svoje sjedalo. Ne podnosim one koji sjednu do mene, rasire noge ili laktove i dodiruju me makar jednim milimetrom. Ne podnosim kada me netko dodiruje u dizalu. Ne podnosim tramvaje i guzvu. Na plazi sebicno stavljam jos jedan rucnik samo da se osiguram od neuvidavnih osoba koje se smjeste odmah uz mene. Sebicno branim svoj prostor.
U trenutcima osamljenosti, tmurnih vremena i opce hladnoce, pozelio sam ponekad popiti kavu s nekim. Ubrzo bih otkrio da osim svoga prostora, branim i Janjin prostor i ne pustam nikoga u njega. I zato cu i dalje na plazu nositi ogroman rucnik ili svoj i jos jedan, kojeg zovem rucnik-granicnik. Sluzi mi samo tome da cuvam Janjin i moj prostor za mene.


Ne znam zasto pisem
Kad ne ocekujem da netko razumije
Zasto me muci prosinac
Kratak dan i duga godina
Sjeverac i juzina
Hladnoca i toplina

Ne vidim smisla stihovima ako ne znam zasto jos pisem

Ne znam zasto pisem stihove u kojima ne mozes procitati ljubav i tugu sto te nema
Sada kad te vise nema

13.03.2011. u 05:32 • 3 KomentaraPrint#

subota, 12.03.2011.

Kako zaspati?

Moja je zena umrla i nista vise nije isto. I nikad vise nece niti biti.
Nekad je tesko zaspati. Smanjio sam krevet da praznina bude manja, ali ipak zjapi pored mene kao provalija u koju bih mogao pasti.
Kad su djeca bila mala, ako bi se unervozili i ne bi mogli zaspati, imao sam sistem kako bih ih uspavljivao. Legli bismo skupa, zagrlili se, ja bih poceo disati ritmom njihovih udisaja, a onda lakse, mirnije i oni bi nesvjesno prihvatili i zaspali. Poslije sam primjenjivao taj sistem za sebe ako ne bih mogao zaspati. Stisnuo bih se uz Janju i disao bih njenim uspavanim ritmom. Ubrzo bih zaspao i mirno spavao do jutra.
Kako sad da zaspim? Prateci sam svoje nervozne udisaje?


Moje je mjesto uz tebe
Samo jos malo setam ovuda i onda dolazim

Moje je mjesto uz tebe
I razmisljam zasto sam ovdje
Mogao bih ovako biti i u nepoznatom mjestu u Kini
Ili Djevicanskim otocima
Ili Gvineji Nova Papua
Obali Bjelokosti
Ognjenoj Zemlji
Ili bilo kojoj zemlji koja mi lijepo zvuci

Jos cu malo protrcati
Ovuda dok sam jos tu
Uvijek bi rekla
Da sam hrt da ne mogu biti na mjestu
I onda dolazim
Mjesto mi je uz tebe

Doci cu
Samo da obavim neke poslove
Znam opet odgadam stvari
Ali umoran sam
I doci cu
Mjesto mi je kraj tebe

Koji sve planeti imaju mjesece
Ti bi mi znala reci
Mogao bih biti na nekome od njih
Kad vec nisam s tobom
Doci cu
Mjesto mi je uz tebe

Mogao bih biti dragovoljac
Za istrazivanje najvecih dubina
Visina
Daljina
Kad vec nisam s tobom
Doci cu Cekaj
Mjesto mi je uz tebe

Ne znam zasto
Ali jos sam tu
Cekaj jos malo
Znas da zalutam ali uvijek dodem
Doci cu i ovaj put

Mjesto mi je uz tebe
Zato je na tvom dijelu groblja
Mjesto i za mene
Doci cu

12.03.2011. u 23:11 • 4 KomentaraPrint#

Koliko me je potresao Japan?

Dobio sam puno komentara na postove. Htio sam svima odgovoriti, ali ucinit cu to ovim postom:
Hvala svima i oprostite ako sam vas rastuzio, volio bih pisati nesto smijesno, veselo, ali kako god bih poceo pisati, uvijek zavrsi isto.
Kolega s kojim radim nije poznavao Janju, a mene pozna 2 godine. Dao sam mu adresu bloga i rasplakao ga. Onda je na komp dosla njegova zena i zasuzila. Nisu ugasili komp, dosla je kcer, prvi razred srednje i njene su oci zasuzile. Ustvari bih htio nesto sasvim drugo, volio bih razveseliti, nasmijati ljude, ali...
Tuda nas nevolja potrese, ali nas nauci cijeniti ono sto imamo i preko nje predemo.
Gledao sam na TV o potresu u Japanu, strasno. Strasno je vidjeti, cuti broj poginulih, pomisliti da je toliko ljudi kojima je zivot promijenjen u sekundi... Strasno mi je bilo kad sam shvatio da sam cuvsi za vijest da je zbog potresa pomaknuta Zemljina os i da je zbog toga dan kraci za nekakav jako mali dio sekunde, pored svih nesreca pomislio: a i tako mi je dan prekratak...

12.03.2011. u 19:54 • 7 KomentaraPrint#

Recept iz proslosti

KLESARSKI OTPAD


Kad klesarski naucnik
Pravi srce
Uspije li svaki put napraviti onaj urez u sredini
Ili srce nekada i pukne
I sto se onda radi s njim


Danas sam trazeci neke sasvim druge stvari pronasao recept za neke okruglice pisan Janjinom rukom. Znam da to jelo nije pravila i nisam vidio recept. Je li mozda to trebao biti rucak tog dana? Sljedeceg? Za Bozic? Nikada necu znati. Necu znati ni kako bi izgledali svi oni ostali dani koje smo trebali prozivjeti skupa.
Nedostaje mi sve ono sto smo prosli skupa i jos vise ono sto smo tek trebali proci. Nedostaje mi moja Janja.

12.03.2011. u 15:05 • 2 KomentaraPrint#

Knjiga mrtvih i poneki prezivjeli

Moja je žena umrla i više ništa nije isto. I nikad više neće niti biti.
Desilo se to nekoliko godina nakon što se uselili u naš stan, oboje smo radili, uvijek je malo nedostajalo, ali živjeli smo lijepo, bili su to sretni dani, najljepše razdoblje našeg života. Nje više nema, a bez nje nema ni moga života kakvog sam želio.
Prije toga, nekoliko je umiranja utjecalo jako na moj život.
Bio sam na početku osnovne škole kada je umrla baka, mamina mama. Bio je to sprovod po starim običajima, bdijenje uz otvoren lijes, poljubac baki koja se smanjila i bila drugačija od onoga kakvom sam je pamtio. To bdijenje i poljubac i onda pokop su bili za mene osvješćivanje smrti.
Nekoliko godina poslije je u prometnoj nesreći poginuo tetak. Sahrana ljeti, po velikoj vrućini, sjećam se da mi je bilo jako loše i da sam prije kraja pokopa morao otići. Nekoliko godina poslije je umro njegov najstariji sin.
Početkom rata je ubijen moj otac. Ubijen je poslije tri dana teško opisivih mučenja. Grupa zarobljenih u kojoj je bio je bila dosta velika i puno njih iz te grupe su mučeni, ali tako zvjerski mučeni i ubijeni su samo oni koji su branili svoj dom i oni čiji su sinovi branili svoj dom. Kao što ću cijeli život morati razmišljati bi li Janja stigla normalno na svoj posao i vratila se poslije posla doma da sam ja i taj dan otišao biciklom, tako ću morati razmišljati bi li otac poživio još da ga nisu tukli i mučili zbog mene.
Nepuna dva mjeseca prije je poginuo Šimo. Taj je dan trebao odvesti Janju dio puta, tako da ode u Njemačku, jer je već početak rata prošla u Osijeku i vidjela krv i nesreću. Nije došao pa sam Janju taj dio puta odvezao ja s njenim bratom. Tamo smo našli Šimu, bili malo s njim, onda je rekao da mi krenemo nazad, on će doći pa se vidimo na kavi. Dok smo došli doma, on je već poginuo. S njim i Milko, koga sam malo manje poznavao. Šimo je bio od onih karizmatičnih ljudi koje su slijedili sasvim različiti ljudi i čini mi se da bi ratni dani izgledali drukčije da je poživio. Izgleda da su nam sudbine negdje dogovorene i ako postoje ljudi koji ih mogu izmijeniti, oni moraju nestati da se to ne bi desilo.
Tih se dana dosta umiralo. Bušo, jedan od onih s kojima sam krenuo u rat. Njegov puno stariji neoženjeni brat ga je stalno pokušavao čuvati kao otac, ali Bušin sin će oca pamtiti samo s fotografija.
Frenki, spavao u istom podrumu u kome i ja. nikada nećemo znati je li se ubio glupom igrom ili namjerno,
Mirko, moj bratić, moje godište, sin tetka koji je poginuo u prometnoj i kome je već umro najstariji brat, poginuo je u ratu.
Aco, prijatelj s fakulteta, jedan od onih koji stranu nisu birali po "rodu i krvi" nego po srcu i, nažalost, za njega i dao život.
Ne znam ime čovjeku iz Orahovice čije smo tijelo išli izvlačiti, bilo je već namjerno unakaženo. Donijeli smo ga do silosa u kome je bila poljska bolnica. Ostao sam na prozoru kada smo došli do silosa, a njegovi prijatelji su ga nosili unutra. Između nosila koja su služila kao bolesnički kreveti gorjele su svijeće. Njegova djevojka, medicinska sestra je čekala da ga donesu. Ušli su i počeo je tihi plač.Okrenuo sam se i otišao sam plakati za nepoznatim čovjekom.
Bilo je tih dana puno umiranja, poznatih i nepoznatih.
Godinu nakon što je umrla Janja, ukucao sam nekoliko imena u tražilicu. bili su to ljudi s kojima sam se družio prije rata. Dalibora, čovjeka s kojim sam se čak čuo nekoliko puta poslije rata, našao sam u novinskoj vijesti. "Profesor hrvatskog se pijan smrznuo na klupi". Dalibora sam poznavao iz naših bohemskih, divljih dana. On je uvijek bio onaj razumniji, realniji, koji je bolje znao kada treba stati. Godinu prije rata smo s ruksacima na leđima skupa proputovali ondašnju Čehoslovačku. On je uvijek bio realniji i razumniji,a ja sam danas strastveni sportaš, a Dalibora su u zoru prolaznici pronašli smrznutog na klupi.
Uvijek je oko mene bilo puno umiranja, poznatih i nepoznatih.
Sretan sam zbog svakoga za koga znam da je preživio i poživio. Volio bih znati da je poživjela beba (mislim iz okolice Tuzle) koje se sjećam iz rata. Imala je nekoliko dana i u naručju je držao otac. Majka je poginula dan prije. Došli su do mene, ali zbog pucanja nisu smjeli ići dalje. Nabavio sam mlijeko i pronašao ženu koja će pokazati ocu kako da je nahrani. Uspio sam im pronaći prijevoz za koji im neće trebati putovnica. Nadam se da živi negdje na zapadu.
Nedavno sam čuo da u SAD sa mužem živi kolegica s fakulteta koja je inspiracija za ovu priču:  http://ekran-price-01.net.hr/prica.php?prica=16, a za koju godinama nisam znao ništa. Neki za koje nisam godinama znao jesu li živi, javili su se, jedan čita Zapise iz SAD, drugi iz Nizozemske.
Sretan sam zbog svakoga za koga znam da je preživio i poživio, ali tuga zbog onih koji su umrli je ogromna. Tuga zbog toga što nema više moje Janje je veća od svega i nikada neće proći.

DANAS SAM DOBRO


Danas mi ruke drhte
noge mi se zapliću
u stomaku me steže
u grudima mi kamen
sve me boli

Od razmišljanja
trebam li ja biti sretan
što sam živ

12.03.2011. u 05:57 • 4 KomentaraPrint#

petak, 11.03.2011.

Sto je tesko?

Moja je žena umrla i više ništa nije isto. I nikada više neće biti.
Kada odlazim u kupovinu, sa sobom više nemam popis za kupnju.
Pola godine nakon što je Janja umrla, sa radnog mjesta sam upućen na sistematski pregled. Sve je bilo u redu, ali na papire s kojima smo došli, morali smo upisati između ostalih podataka i bračno stanje. Sa mnom je na pregledu bilo puno ljudi koji od rata vuku psihičke probleme, veće ili manje, stvarne, umišljene ili izmišljene, ali i psihologinja i psihijatar su baš mene izdvojili za razgovor. Bila su to uobičajena pitanja, kako spavam, uzimam li tablete za spavanje, smirenje i slično. Psihijatar me je pitao je li mi teško. Rekoh mu da jeste. Pitao me što mi je teško, spremanje kuće, čišćenje i pranje. Zbunjeno sam ga pogledao i rekao da nije, teško je popiti kavu i gledati TV, ručati nedjeljom, ići na more... On je pitao kako to mislim, nisu li to lijepe stvari. Bile su, rekoh, ali nikada ih nisam radio sam, a sada moram.
S Janjom sam uvijek dijelio kućanske poslove. Ručak je pravilo ono od nas dvoje koje bi prije dolazilo kući. Spremanje, peglanje, čišćenje, sve smo to dijelili sukladno tome koliko je tko imao slobodnog vremena i nekim sklonostima, što je tko od nas obavljao radije, sto je bilo kome lakše, što je tko mogao bolje. Janja je uvijek govorila da joj se sviđa što radim sve te poslove, ali ne kao ona, nego na nekakav muški način (pa makar to često značilo loše). Sada sve to obavljam sam. Moram reći da mi je sestra koja skuha ručak za svoju obitelj i često donese i nama, nudila pomoći u tom dijelu, ali ne bih se nimalo lijepo osjećao da pored svojih obaveza dolazi raditi i u našem stanu, a ja da idem trčati ili nešto slično. Znam da nikada više nije tako čisto niti mirisno kako je bilo nekada, ali zadovoljan sam time da nam je čisto i lijepo i da to što više radim onako kako sam naviknuo s Janjom. Sve sitne promjene u stanu, kupovina lustera, sitnih komada namještaja, bojanje zidova, sve sam to uradio onako kako smo pričali i dogovarali se prije nego je umrla. Ponestaje mi dogovora.
Kupio sam krevet normalne veličine (singl kako je to rekao prodavač u salonu, neznajući da je to bolna riječ), jer mi je bilo bolno gledati prazninu druge strane kreveta.

KREVET MI JE PREVELIK


Probudio sam se u noći
Rano
Sanjao sam te
Premjestih se na tvoju stranu
Kao nekad
Onda sam jastuk uzeo
Zagrlio ga
Naslonio se na njega
Nisam mu ništa rekao
Nisam ga poljubio
Pa to je samo jastuk


U kupovinu odlazim bez popisa. Hodam između polica i gledam što još trebam. Još uvijek odolijevam porivu da otvaram boce omekšivača i pomirišem ih i tako redom jedan po jedan, jer to nikad nisam volio vidjeti, ali sve češće se uhvatim u razgovoru o omekšivačima, deterdžentima, temperaturama pranja, priručnim sredstvima za sigurno otklanjanje mrlja... Sve to nije teško. Teško je bilo prosli tjedan otići u kazalište. Mjesto mi je bilo usred polupraznog reda, ističući tako još više moju usamljenost. Teško je bilo ustati iz "singl" kreveta. Teško je bilo popiti kavu jutros.

11.03.2011. u 21:16 • 26 KomentaraPrint#

Kako prezivjeti i kako ostati normalan poslije svega

Moja je žena umrla i više ništa nije isto.i više nikada neće biti.
Meni je bilo lako prepustiti se tuzi i leći i ne pokušavati se pomaknuti. Mogao sam početi tražiti pažnju susjeda za šankom, šankera, konobara i slučajnih prolaznika kroz kafić i pričati im o svojoj nesreći. Što me je tjeralo dalje? Imam dvoje prekrasne djece čije je odrastanje u sekundi promijenjeno i obilježeno. Njima moram omogućiti što ugodnije odrastanje u našoj krnjoj obitelji. Tjera me slika u glavi koje se nikada neću riješiti: Kada su me policajci nazvali, otišao sam u bolnicu. Prije nego su me odveli da potvrdim da to jeste Janja (na papirima je pisalo xy žensko), jedna doktorica me je odvela u ured popričati sa mnom. Pitala je za opće podatke, djeca i slično. Shvatila je da njena kćer ide u razred s mojom (isto se i zovu). Zaplakala je i rekla da joj oprostim, da je i ona samo čovjek i dodala "Vi ste im sada i majka i otac".
Onu drugu stranu, pražnjenje od stresa, želju za druženjem s ljudima, želju da barem ja budem zdrav i poživim obaviti neke stvari i za sebe i Janju, rješavam sportom. u nastavku je članak koji sam već objavio na stranici kluba za koji  nastupam sa samo nekoliko sitnih izmjena:

Nedavno sam na jednom forumu slučajno naišao na temu u kojoj neka djevojka pita druge što misle o utjecaju sporta na mentalno zdravlje. Dobila je nekoliko odgovora o hormonima, o fiziološkim i psihološkim stvarima, lijepo se zahvalila na odgovorima i rekla da to sve već zna, da je mislila da će joj ljudi napisati osobna iskustva. Nisam psiholog, life coach niti bilo što slično, ali pišem o osobnim iskustvima. U nadi da će netko ukucati u tražilicu nešto ovakvo i da će ovo pomoći da se netko odluči za triatlon ili bilo koji drugi sport:
Postoji jedna vrsta nervoze koja je pozitivna. Poslije jednog vremena bavljenja sportom te aktivnosti prelaze u naviku. Kada postanu redovite, ako ih preskočite dolazi do viška energije, nekakve vrste nervoze koja ne dozvoljava da se smirite, tjera vas na aktivnost. Ta pojava je poznata kao pozitivna ovisnost i zbog toga se često pri rješavanju od različitih "nepozitivnih" ovisnosti preporuča bavljenje ovakvim sportovima. Da je metoda uspješna, dokaz je to s kakvom strasti ljudi koji su lošu ovisnost zamijenili pozitivnom, pristupaju treningu. Za njih nema lošega vremena, zauzeti i svih drugih izgovora kojima smo svi ponekad skloni.
Tješim se da su godine u kojima sam sada početak sredovječnosti, ali to bi značilo da su ljudi postali jako dugovječni. Ovo godina što sam ih već prošao, donijele su mi mnogo toga dobroga, ali i puno lošega. Jedan prijatelj, kojem sam ukratko ispričao neke stvari, rekao je da se za moj život sigurno ne bi zamijenio. Jedna prijateljica, koja je čula neke od tih stvari, pitala me: kako to da si još normalan. Jednom kad me je vidjela na dugom treningu, pitala me što me to tjera da slobodno prijepodne potrošim na sport. Rekao sam joj da je odgovor na oba pitanja zajednički. Prijatelji iz 90-tih boluju od PTSP-a, troše vrijeme i mirovine po kafićima. Ja se i dalje smatram zdravim.
Sport vašem mentalnom zdravlju ne pomaže samo kod velikih tragedija. Danas smo svi okruženi stresom, nervozom i žurbom. Sigurno postoji puno sportova i načina kojima se možete braniti od tih problema, ali triatlon je zasigurno posebno učinkovit.
Bez obzira na intenzitet kojm trenirate, triatlon je sport izdržljivosti i morat ćete se dobro oznojiti. Možete trčati, biciklirati ili plivati brzo ili odrađivati lagano turistički, svejedno je. Po završetku treninga ili još više po ulasku u cilj, doći će do spomenutoga lučenja hormona zbog kojih ćete se osjećati umorno, ali ushićeno. Ovakvi sportovi se često treniraju u grupi, znači, bit ćete u društvu ljudi koji žive slično, trude se živjeti zdravo. U tom zdravom okruženju, sigurno ćete se osjećati bolje, ne samo da ćete na trenutak zaboraviti probleme, račune i sve drugo što vas muči nego ćete i kasnije drukčije gledati na njih. U klubu u koji se učlanite, naći ćete zajednicu u kojoj ćete se dobro osjećati. Ako se tu nađe i gnjavator koji vas uporno bojkotira i sabotira, uvijek možete promijeniti klub i naći onaj u kojem ćete se osjećati zdravije, ili će stvarno i u vašem klubu doći ljepši i duži dani.
U najtužnijim danima moga života, trčao sam sa sinom na začelju kolone trkača koji su došli pružiti podršku i potporu mojoj obitelji na utrci u spomen Janji (hvala Olgici i Vjeranu i ostalima koji su to organizirali i svima koji su tamo bili). Ispred sebe sam vidio stotinjak trkača koji su u tom trenutku bili tu da mi pokažu da su moji prijatelji. Ne želim vam da ikada doživite takvo nešto, ali kad god budete negdje trčali, vozili bicikl, gurali se na plivanju oko bove, znajte,;oko vas su protivnici u utrci, ali prijatelji u životu

11.03.2011. u 15:24 • 1 KomentaraPrint#

...Spavati, nista drugo, mozda sanjati...

Moja je zena umrla i vise nista nije isto. I nikad vise nece ni biti. Ni snovi vise nisu isti.
Ponekad ne mogu zaspati. Ponekad se ne mogu razbuditi. Ponekad je sanjam. Nekad se probudim i sretan sam sto sam je sanjao. Nekad se probudim nakon sto sam je sanjao i tesko mi je. Cesto je sanjam kako jos lezi u bolnici spojena na aparate, bocice, monitore, tiho i mirno kao da spava.
U literaturi je puno poistovjecivanja smrti sa spavanjem. Matoseva Utjeha kose je citirana na sahranama, nadgrobnim spomenicima, "...spavaj, u smrti se sniva", kod susjeda je Dis pisao "...mozda spava sa ocima izvan svakog zla", Hamlet kaze za umiranje da je samo "...spavati, nista drugo, mozda sanjati".
Kad sam dosao u bolnicu u kojoj je Janja umirala, hladna lijecnicka znanost je zakljucila da ce umrijeti, da je mozak tako ostecen da vise ne radi, da vise ne moze sanjati.
Nadam se da sada kad zivi u mojim snovima i ona odnekuda moze sanjati nas i sanjati samo lijepe snove.
U kojima nitko ne umire.


Prosla je jedna minuta
Pogledam opet u jesen
Pa na sat

Kazaljke su se poklopile

Mozes li sa one strane
Misliti na mene na ovoj

11.03.2011. u 09:54 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 10.03.2011.

Moja je zena umrla i više ništa nije isto. I nikad više neće biti.
Već je počeo ožujak. Proljeće bi već trebalo biti tu negdje, ali ga nema.
U ožujku mi je rođendan i mozda zbog toga, uvijek sam se nekako osjećao kao proljeće. Sada sam zasigurno jesen. Kasna jesen, nažalost.
Tesko mi je dočekati toplije vrijeme. Zadnje dane dobar dio radnog vremena provodim na hladnom i onda se teško ugrijem navečer. Nedostaje mi toplina i sunce. Žudim za proljećem i zbog toga sto je onda groblje u Varaždinu otvoreno duže. Zimi, kada dođem kući, groblje je vec zatvoreno. Kada odem za vikend, svijeće se već ugase. Od proljeća do jeseni mogu otići i tijekom tjedna tako da joj svijeće uvijek gore.


Subota ili nedjelja ujutro
Bio sam kod tebe
I ostao dovoljno dugo
Da otkrijem zakonitosti:
S cvijećem
Rano ujutro dolaze
Prvo muskarci
Kasnije žene

I svi su stari

Sada znam
Ti nikada stara
Biti nećeš

A ja, trebam li sada
Kao i oni
Imati veliki crni bicikl
I kožni ceker na njemu
U kom ti nosim cvijeće i svijeće

10.03.2011. u 22:30 • 3 KomentaraPrint#

Ne znam koliko sam danas star

Moja je zena umrla i više ništa nije isto. I nikad neće biti.
Znam kada je umrla i znam koliko je vremena prošlo od toga dana. Znam koliko sam godina imao tada. Ne znam koliko sam danas star.
Jednom mi je mama moje poznanice prišla i rekla: Joj, ja sam kao i vi. Bili smo na sportskom terenu, ja znojan i umoran, ona je stajala i gledala kćer i zeta kako se natječu. Starija je od mene, mozda i više od dvadeset godina. Nisam se mogao dosjetiti koja nam je to sličnost. Nastavila je priču i shvatio sam da je udovica. Kao i nekoliko drugih koje su mi se obratile u zadnje vrijeme, ispričala mi je kompletnu povijest bolesti njenoga muža i detaljno opisala zadnje dane. Poslije tog razgovora sam sam sebi pokušavao dokazati da nismo isto, da sam ja mlađi i da to sve cini drugačijim. Nakon nekoga vremena sam shvatio da jesmo isto. Moja je situacija teža utoliko što su moja djeca puno mlađa i još su puno toga trebala dijeliti s mamom. I zbog toga što ću puno stvari, lijepih i manje lijepih, sretnih, svečanih prolaziti bez moje Janje mislieći na to da bi trebala biti tu i uživati u tome. Danas se osjećam kao netko s dvije adrese. Jedna je upisana u osobnu, a druga je mjesto pored moje Janje koje čeka na mene.

Zivot poslije Janje je samo period do preseljenja s jedne adrese na drugu.


Kolona crnih ozalošćenih vrana
Skoro stogodišnjakinja
Ide lagano
Prema groblju


Svakodnevno


Obilaze grobove svojih nedavno umrlih
Skoro stogodišnjih muževa


Iako su sve to vec pričale
Medu sobom
Zastaju
I čekaju
Da čuju od mene


Kako mi je to
Ljubljenu
Ubio kamion

10.03.2011. u 22:08 • 0 KomentaraPrint#

Tuga, znanstvene vijesti

Prijatelj koji je citao blog mi je napisao kako mu je bilo tesko citati ga. Osim tuge koju osjeca, jos mu je teze kada se sjeti da je Janjin i moj zivot bio slican zivotu kakvim zive njegova zena i on. Poslao sam link za blog jos nekim ljudima koji zive slicnim zivotom, u slicnim brakovima. Jedan od razloga zbog kojih pise je i to da takve ljude podsjetim na njihovu srecu, na beznacajnost sitnih problema kakvi se nekada jave u zivotu i na konacnost na koju nikada ne racunamo, barem ne u ovim godinama. Drugi razlog je taj sto zelim da ove rijeci dospiju i do ljudi koji su dozivjeli nesto slicno i da znaju da se i drugi osjecaju tako. Znam da im to nece olaksati njihovu tugu, ali kada opis mojih tuznih dana bude dio njihovih tuznih dana, mozda im trenutci usamljenosti lakse produ.
Mozda je najvazniji razlog zasto pisem nedostatak onih obicnih malih razgovora: kako je bilo danas, kako si, jesi li umorna i osjecaj da ovako s nekim razgovaram.



Znanstvene vijesti citam
Cinjenice
Koja loza prezivi filokseru peronosporu ili nesto slicno
Tko moze prezivjeti kugu malariju pticju svinjsku gripu utvrduju
Stakori prezive svasta
Jegulja prezivi bez vode
Skorpion moze kazu nuklearni rat


A ja ako prezivim tugu za tobom
Hocu li biti dio znanstvenih vijesti

10.03.2011. u 13:16 • 3 KomentaraPrint#

My blue Birthday

Moja je zena umrla i nista vise nije isto. I nikada vise nece biti. Ni rodendani.
Danas mi je rodendan. Jos jedan tuzni dan. Nikad ih nismo slavili nista posebno, ali osjetilo se u zraku da je nesto drukcije. I sitni pokloni. Za zadnji moj rodendan koji smo proslavili skupa, Janja mi je umjesto sitnice poklonila sat koji mi je i sada na ruci. Kao da je znala...
Kao sto sam za Valentinovo pustio da mi Tom Waits hrapavo zavija ...my blue Valentine..., danas si pustam tisinu i nadam se da nitko drugi nema rodendan danas, tako da ne cujem negdje: Happy...
Jos jedan tuzni dan.
Vec sam dobio cestitke od osiguravajuce kuce kod koje je osiguran auto i trgovinskog centra koji mi je poslao bon za popust. Nekoliko cestitki rano u jutro, familija.
Poljubac koji bih inace dobio rano, odmah po budenju, uz: Sretno, stari moj muzu, nisam, a za njega bih dao sve.

10.03.2011. u 09:18 • 0 KomentaraPrint#

Nedjeljom je najteze

Bio sam ti jutros
Rano
Donio cvijece
Svijece palio
Mramor pocistio
Kisa je padala
U slova buljio

I onda sam zaplakao
Jer oprana mi odjeca
vise nikad
Ne mirise kao nekada



Nedjelje su mi najteze. Nedjeljama smo najvise bili zajedno. Nedjeljama razmisljam o tome sto bismo sve radili. Nedjeljama sam sam.


Moja je draga zaspala nedjeljom


Moja draga voli spavati nedjeljom
I ja tiho ustajem citam pisem trcim sjedim sutim gledam i cekam da cujem
Da se probudila
I kuham kavu

Nedjelja je opet
Moja draga spava
I ja ustajem rano
I kuham kavu
I hodam i odlazim
I kupujem
Uvijek na istom mjestu svijece i cvijece

I odlazim svojoj dragoj

10.03.2011. u 08:43 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 09.03.2011.

Jane is an angel now

Janja je umrla prije vise od dvije godine. Zadnje vrijeme mi se dogodilo dva puta da me ljudi koje sam nekada vidao jako cesto odjednom pitaju: "A kako je supruga? Radi jos na istom mjestu". Najrade bih se okrenuo i otisao nevjerujuci da jos netko ne zna. Cini mi se da bi morali, cim vide covjeka u crnom kako sam seta po gradu krugove, shvatiti da sam sam. Onda shvatim da nisu krivi, da zivimo u razlicitim svjetovima, oni u normalnome, parnom svijetu, a ja neprirodno neparan u nekome podsvijetu za nesretne



Jane is an angel now


Dobar dan Ne Jane nije tu
Ne ne mozete je dobiti
Ne nemam novu adresu
Razumijem niste se odavno culi
Siguran sam da je prosla godina
Ocito mi je to
Ne nemojte zvati ponovo
Jane ne zivi vise ovdje
Jane ne zivi vise uopce
Ovdje
Jane is an angel now
Jane is a beautiful angel now
I believe

09.03.2011. u 22:07 • 2 KomentaraPrint#

Često je sanjam

Cesto je sanjam. Cesto me steze u grudima. Cesto sam ljut sto je vise nema. Cesto je ugledam u guzvi i onda se sjetim da je lice koje sam vidio njeno, a nje vise nema i onda se pitam sto sam to vidio. Kazu da je to sve tipicno i da su to te faze koje su uobicajene kad ostanes bez nekoga. Najteze mi padaju recenice koje ljudi ubacuju u razgovor kada pricaju sa mnom, a inace ih ne koriste: Tako je moralo biti, Sudbina i najteze mi je kad kazu: Tamo gdje je sada joj je sigurno lijepo i dobro. To me ne tjesi, rade bih da joj je lose tu sa mnom.


Halo Zemlja imamo problema
Bar ih imam ja
Jebem ti slavu vracajte me dolje

Halo Zemlja kapetanica Lajka govori
Cini mi se da sam prevarena
Vidim Zemlju odozgo
I nije nesto narocito
Vise volim lajati na Mjesec

Halo Zemlja nista tu ne radim
Cini se da je stos samo da zvijezde vide koliko cu zivjeti i kada cu umrijeti
Vratite me dolje

Ne racunajte mi zivot u psecim godinama
Majcicu vam...
Zelim zivjeti koliko i vi
Vratite me na majcicu Zemlju

Cini mi se da me je zivot prevario
Ili vi
Kad ste rekli i svemirski let je samo odlazak na posao
Vratite me nazad

Nazad mojim stencima
Vidim ih kako na mjesecini gledaju zvijezde
I zmirkaju s njima
Mozda i ovu tocku u kojoj jurim gledaju
Vratite me mojim stencima

Saljite nekoga tko ce znati reci
Nesto zvucno
Kao Veliki korak za covjecanstvo
Mene vratite nazad

Saljite gore pukovnika Gagarina
On zeli slavu i sampanjac stisak ruke Predsjednika Generalnog Sekretara
I tako ce se jednom zabiti u jedrilicu
Vratite mene

Saljite Terjeskovu Valentinu
Nju cete jednoga dana racunati za prvu zenu
Mene zaboraviti
Vratite me sto prije nazad i zaboravite odmah

Saljite gore nekoga
Da na Mjesecu ispali lopticu za golf
Neka mu na Mjesecu vijori zastava
Ja zastavu i tako nemam
Ja na Zemlji zelim naganjati krpenjacu
Sa svojim Sarkom

Saljite svemirske turiste bogatase
Oni odlaze dragovoljno
Baciti pogled
Zdravi su stari i bogati i dosadno im je
Ja sam zadovoljna da me vratite nazad

Halo Zemlja vracajte me nazad
Jebem ti Einsteina
Ne zelim juriti kao svjetlost
I ostati vjecito mlada
Ako ostari Sarov

Halo Zemlja jebem vam
Prvu i drugu svemirsku brzinu
Zelim samo polaganost
Saltajte rikverc
I vracajte me nazad
Jebem vam sve svemirske brzine

Halo Zemlja vratite me nazad
Jer ne zelim istrazivati nebesa i traziti Raj
Vratite me u pakao zivota s mojim Sarovom

Halo Zemlja kontrola leta
Kapetanica Lajka govori
Jebem ti slavu i vjecnost
Ovu pasju srecu
I obecani kavijar i sampanjac
Koji nikad necu dobiti
Vratite me nazad
U pasji zivot i psecu muku
Da sa svojim Sarkom
Mirno glodem kost
i sretna umrem od starosti

Jebem ti ovo

Over & out

09.03.2011. u 22:05 • 1 KomentaraPrint#

Moja je žena umrla

Moja je žena umrla i ništa više nije isto. I nikada više neće biti.
Proživjeli smo lijepe godine, nekada teže trenutke, nekada ljepše, ali već smo se godinama bili naučili živjeti lijepo i sretno jedno s drugim.
Ja sam tih godina radio desetak kilometara daleko od stana i, bez obzira na vrijeme, na posao sam išao biciklom. Taj su dan najavili kišu. Zamolio sam je da odveze mene, pa produži na svoj posao, ako neće žuriti. Rekla je da neće, odvezla me i produžila. Poslije jednoga sata sam se sjetio da se nije javila. Zvao sam je, nije se javljala. Zvao sam je puno puta, nije se javljala. Zvao sam je na njen mobitel, na službeni, na posao,nije se javljala. Nazvala me je policija.
Došao sam u bolnicu, bila je u komi i rekli su mi da će umrijeti.

14.12.2008. 10:20

12 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

Držim te za ruku
primjećujem
da si gola ispod pokrivača
dodirujem te po stomaku
ništa
isti puls

2 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

I onda
14.12.2008. 10:20

Toga smo dana umrli. Sahranili smo samo nju.
Pročitao sam prije i poslije puno toga o tugovanju, o boli, pročitao sam o fazama žalovanja. Faze se u stvarnosti izmjenjuju na čudne načine, preskaču se vraćaju, dolaze iznenada. Mislim da ustvari postoje samo dvije različite faze: faza kada sam žalostan što je više nema, što neće dočekati vjenčanje svoje djece, unuke, puno lijepih, malih stvari koje su je čekale i druga faza kada sam žalostan što je nemam više i što će te stvari kojima smo se trebali zajedno veseliti, uvijek biti tužne jer je nema.
Osim žalosti, koju je teško opisati, teške su obične, svakodnevne stvari kao ispijanje kave. Nikada u kući nisam popio kavu sam. Bio sam izgubljen kada sam trebao raditi bilo što od takvih, zajedničkih stvari.

Nikad se nisam naviknuo
da tebe više nema
Opet sam napravio dvije šalice kave
Praveći se da nije ništa neobično
ispijam jednu pa drugu

I pomislim: tko će prati šalice
ti ili ja

O takvim stvarima planiram pisati. O životu poslije. O snalaženju i nesnalaženju. O danima kada me tuga utapa i o danima kada nekako plivam. O danima kada sam mislio da sam malo bolje i o danima kada mi je bilo jasno da nisam.
Znaš one tanjure kojih smo imali četiri
Baš si nespretan!
rekla si kad sam razbio jedan
Što sad da radimo s tri?

Nedavno sam namjerno razbio još jedan
da ne zaplačem
svaki put kad shvatim da su nam sada tri dovoljna

09.03.2011. u 22:02 • 2 KomentaraPrint#

Sljedeći mjesec >>



  ožujak, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Studeni 2016 (1)
Ožujak 2016 (1)
Travanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (13)
Veljača 2013 (16)
Siječanj 2013 (12)
Prosinac 2012 (7)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (5)
Kolovoz 2012 (8)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (6)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (10)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (7)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (9)
Srpanj 2011 (12)
Lipanj 2011 (12)
Svibanj 2011 (18)
Travanj 2011 (11)
Ožujak 2011 (34)

Opis bloga



Moja je žena umrla i ništa više nije isto. I nikada više neće biti.
Proživjeli smo lijepe godine, nekada teže trenutke, nekada ljepše, ali već smo se godinama bili naučili živjeti lijepo i sretno jedno s drugim.
Ja sam tih godina radio desetak kilometara daleko od stana i, bez obzira na vrijeme, na posao sam išao biciklom. Taj su dan najavili kišu. Zamolio sam je da odveze mene, pa produži na svoj posao, ako neće žuriti. Rekla je da neće, odvezla me i produžila. Poslije jednoga sata sam se sjetio da se nije javila. Zvao sam je, nije se javljala. Zvao sam je puno puta, nije se javljala. Zvao sam je na njen mobitel, na službeni, na posao,nije se javljala. Nazvala me je policija.
Došao sam u bolnicu, bila je u komi i rekli su mi da će umrijeti.

14.12.2008. 10:20

12 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

Držim te za ruku
primjećujem
da si gola ispod pokrivača
dodirujem te po stomaku
ništa
isti puls

2 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

I onda
14.12.2008. 10:20


Toga smo dana umrli. Sahranili smo samo nju.
Pročitao sam prije i poslije puno toga o tugovanju, o boli, pročitao sam o fazama žalovanja. Faze se u stvarnosti izmjenjuju na čudne načine, preskaču se vraćaju, dolaze iznenada. Mislim da ustvari postoje samo dvije različite faze: faza kada sam žalostan što je više nema, što neće dočekati vjenčanje svoje djece, unuke, puno lijepih, malih stvari koje su je čekale i druga faza kada sam žalostan što je nemam više i što će te stvari kojima smo se trebali zajedno veseliti, uvijek biti tužne jer je nema.
Osim žalosti, koju je teško opisati, teške su obične, svakodnevne stvari kao ispijanje kave. Nikada u kući nisam popio kavu sam. Bio sam izgubljen kada sam trebao raditi bilo što od takvih, zajedničkih stvari.

Nikad se nisam naviknuo
da tebe više nema
Opet sam napravio dvije šalice kave
Praveći se da nije ništa neobično
ispijam jednu pa drugu

I pomislim: tko će prati šalice
ti ili ja


O takvim stvarima planiram pisati. O životu poslije. O snalaženju i nesnalaženju. O danima kada me tuga utapa i o danima kada nekako plivam. O danima kada sam mislio da sam malo bolje i o danima kada mi je bilo jasno da nisam.

Znaš one tanjure kojih smo imali četiri
Baš si nespretan!
rekla si kad sam razbio jedan
Što sad da radimo s tri?

Nedavno sam namjerno razbio još jedan
da ne zaplačem
svaki put kad shvatim da su nam sada tri dovoljna






Nešto slično:
http://www.collettewebster.com/Love.htm

Kontakt

naredniku nema tko da piše, ali ako netko baš hoće:
ontheend@rocketmail.com

Loading



Najnježnija
(što sam je napisao)

Volim te njuškati
uvijek
Noću kad spavaš
posvuda
Osjetiti miris svih naših godina
modričkih, zagrebačkih, goričkih, varaždinskih
dok se budiš
Njuškati te
i brzo se praviti da spavam
kad namirišem jedan moj tužni
i sve naše vesele Božiće
I otvoriti oči
i onda te njuškati
dok ne tebi ne osjetim
i miris svoj

(napisano jednom prigodom kad nisam imao novaca za poklon pa joj poklonih ovu pjesmu)

http://www.aquariusmusicshop.com/?testi=testimonial-2

http://www.elektronickeknjige.com/zbornik/ekran_price_01/pages/073.php

Free counters!



 Online Users




HALO ZEMLJA, JEBEM TI OVO


Halo Zemlja imamo problema
Bar ih imam ja
Jebem ti slavu vraćaj te me dolje

Halo Zemlja kapetanica Lajka govori
Čini mi se da sam prevarena
Vidim Zemlju odozgo
I nije nesto naročito
Vise volim lajati na Mjesec

Halo Zemlja ništa tu ne radim
Čini se da je štos samo da zvijezde vide koliko cu živjeti i kada ću umrijeti
Vratite me dolje

Ne računajte mi zivot u psećim godinama
Majčicu vam...
Želim živjeti koliko i vi
Vratite me na majčicu Zemlju

Čini mi se da me je život prevario
Ili vi
Kad ste rekli i svemirski let je samo odlazak na posao
Vratite me nazad

Nazad mojim štencima
Vidim ih kako na mjesečini gledaju zvijezde
I žmirkaju s njima
Mozda i ovu točku u kojoj jurim gledaju
Vratite me mojim štencima

Šaljite nekoga tko ce znati reći
Nesto zvučno
Kao Veliki korak za čovjecanstvo
Mene vratite nazad

Šaljite gore pukovnika Gagarina
On želi slavu i šampanjac stisak ruke Predsjednika Generalnog Sekretara
I tako ce se jednom zabiti u jedrilicu
Vratite mene

Saljite Terješkovu Valentinu
Nju ćete jednoga dana računati za prvu ženu
Mene zaboraviti
Vratite me što prije nazad i zaboravite odmah

Šaljite gore nekoga
Da na Mjesecu ispali lopticu za golf
Neka mu na Mjesecu vijori zastava
Ja zastavu i tako nemam
Ja na Zemlji zelim naganjati krpenjaču
Sa svojim Šarkom

Šaljite svemirske turiste bogataše
Oni odlaze dragovoljno
Baciti pogled
Zdravi su stari i bogati i dosadno im je
Ja sam zadovoljna da me vratite nazad

Halo Zemlja vraćajte me nazad
Jebem ti Einsteina
Ne želim juriti kao svjetlost
I ostati vječito mlada
Ako ostari Šarov

Halo Zemlja jebem vam
Prvu i drugu svemirsku brzinu
Želim samo polaganost
Šaltajte rikverc
I vraćajte me nazad
Jebem vam sve svemirske brzine

Halo Zemlja vratite me nazad
Jer ne želim istraživati nebesa i tražiti Raj
Vratite me u pakao života s mojim Šarovom

Halo Zemlja kontrola leta
Kapetanica Lajka govori
Jebem ti slavu i vječnost
Ovu pasju sreću
I obećani kavijar i šampanjac
Koji nikad necu dobiti
Vratite me nazad
U pasji život i pseću muku
Da sa svojim Šarkom
Mirno glođem kost
i sretna umrem od starosti

Jebem ti ovo

Over & out

-----------------------------
Subota ili nedjelja ujutro
Bio sam kod tebe
I ostao dovoljno dugo
Da otkrijem zakonitosti:
S cvijećem
Rano ujutro dolaze
Prvo muskarci
Kasnije žene

I svi su stari

Sada znam
Ti nikada stara
Biti nećeš

A ja, trebam li sada
Kao i oni
Imati veliki crni bicikl
I kožni ceker na njemu
U kom ti nosim cvijeće i svijeće

-------------------------------------------------
Kolona crnih ozalošćenih vrana
Skoro stogodišnjakinja
Ide lagano
Prema groblju


Svakodnevno


Obilaze grobove svojih nedavno umrlih
Skoro stogodišnjih muževa


Iako su sve to vec pričale
Medu sobom
Zastaju
I čekaju
Da čuju od mene


Kako mi je to
Ljubljenu
Ubio kamion

ZNANSTVENE VIJESTI

Znanstvene vijesti čitam
Činjenice
Koja loza preživi filokseru peronosporu ili nešto slično
Tko moze preživjeti kugu malariju ptičju svinjsku gripu utvrđuju
Štakori prežive svašta
Jegulja preživi bez vode
Škorpion može kažu nuklearni rat

A ja ako preživim tugu za tobom
Hoću li biti dio znanstvenih vijesti


TAMA I SVJETLO

Halo ti ćoravi
Penji se na osmatračnicu
Zašto ja?
Svi su drugi već bili tvoj je red
Kada dođe red na tebe
Tko te pita kakve su ti oči
I javi nam kada otkrijemo Ameriku Australiju Pluton ili bilo što drugo
Kapetane pokorno javljam
Nasukali smo se
Napipao sam nešto
Otkrili smo Ameriku Australiju Atlantidu Pluton Raj ili Pakao
Glupane ćoravi brod je uništen
Strjeljat cemo te
I nazvati ovo kopno kontinent planet ili zvijezdu po tebi
Kada odemo nazad
A ti uživaj u slavi
I svjetlu


Klesarski otpad

Kad klesarski naučnik
Pravi srce
Uspije li svaki put napraviti onaj urez u sredini
Ili srce nekada i pukne
I što se onda radi s njim


MOJA JE DRAGA ZASPALA NEDJELJOM

Moja draga voli spavati nedjeljom
I ja tiho ustajem čitam pišem trčim sjedim šutim gledam i čekam da čujem
Da se probudila
I kuham kavu

Nedjelja je opet
Moja draga spava
I ja ustajem rano
I kuham kavu
I hodam i odlazim
I kupujem
Uvijek na istom mjestu svijeće i cvijeće

I odlazim svojoj dragoj


POSTAT ĆU KLESAR

Ponekad sam lijen
Zapisati pjesmu
Nosim je u sebi
Danima
Okrećem prevrćem
Popravljam ispravljam
Nekada i zaboravim
Prije nego je zapišem
I dam ti je

I sad je samo mogu
U kamen urezati

-------

Bio sam ti jutros
Rano
Donio cvijeće
Svijeće palio
Mramor počistio
Kisa je padala
U slova buljio
I onda sam zaplakao
Jer oprana mi odjeća
vise nikad
Ne miriše kao nekada

KREVET MI JE PREVELIK

Probudio sam se u noci
Rano
Sanjao sam te
Premjestih se na tvoju stranu
Kao nekad
Onda sam jastuk uzeo
Zagrlio ga
Naslonio se na njega

Nisam mu nista rekao
Nisam ga poljubio

Pa to je samo jastuk


JANE IS AN ANGEL NOW

Dobar dan Ne Jane nije tu
Ne ne možete je dobiti
Ne nemam novu adresu
Razumijem niste se odavno čuli
Siguran sam da je prošla godina
Očito mi je to
Ne nemojte zvati ponovo
Jane ne živi više ovdje
Jane ne živi više uopće
Ovdje
Jane is an angel now
Jane is a beautiful angel now
I believe

-----------------------------

Kažu
Bit će dobro
Opet ćete biti skupa

Jebem ti svjetlost
I doline zelene

Htio sam ovdje još biti
S tobom


LJUTNJA

Kad su mislili da možda bolestan
I svakakve bolesti smisljali
Mirno sam otišao i napravio nekakve pretrage i otkrio da sam zdrav
Kad su mi na kosti nasli mrlju i mislili da ću umrijeti
Isao sam na nekakvo snimanje i saznao da ću živjeti
I još živim
Dugo
I stalno nešto tako

A ti
Zašto ti nisi mogla otići na posao
I vratiti se
A da ne umreš


MJESTO MI JE UZ TEBE

Moje je mjesto uz tebe
Samo još malo šetam ovuda i onda dolazim

Moje je mjesto uz tebe
I razmišljam zašto sam ovdje
Mogao bih ovako biti i u nepoznatom mjestu u Kini
Ili Djevičanskim otocima
Ili Gvineji Nova Papua
Obali Bjelokosti
Ognjenoj Zemlji
Ili bilo kojoj zemlji koja mi lijepo zvuči

Jos cu malo protrčati
Ovuda dok sam jos tu
Uvijek bi rekla
Da sam hrt da ne mogu biti na mjestu
I onda dolazim
Mjesto mi je uz tebe

Doći cu
Samo da obavim neke poslove
Znam opet odgađam stvari
Ali umoran sam
I doći cu
Mjesto mi je kraj tebe

Koji sve planeti imaju mjesece
Ti bi mi znala reći
Mogao bih biti na nekome od njih
Kad već nisam s tobom
Doći ću
Mjesto mi je uz tebe

Mogao bih biti dragovoljac
Za istraživanje najvećih dubina
Visina
Daljina
Kad već nisam s tobom
Doci cu čekaj
Mjesto mi je uz tebe

Ne znam zašto
Ali još sam tu
Čekaj još malo
Znaš da zalutam ali uvijek dođem
Doći ću i ovaj put

Mjesto mi je uz tebe
Zato je na tvom dijelu groblja
Mjesto i za mene
Doći ću












Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se