Zapisi sredovjecnog udovca

subota, 12.11.2016.

Što želim postati jednoga dana

Dear L. Cohen
Bilo bi u redu da sve završi s tobom, jer s tobom je nekako i počelo.

Spominjao sam tvoj CD u onoj davnoj priči, a onda napisao i dodatak, pricu "Epilog" u kojoj si me nadżivio. Žao mi je što te nema, ali drago mi je što sam ja još tu. Ti si bio lik moje priče, a ja sam se često osjećao kao da sam iz tvojih pjesama.

Žao mi je što je nagradu dobio Bob, a ne ti, ali moje mišljenje nije važno, ja još uvijek mislim da je od "našeg" dobitnika bolji naš pa to nikoga više ne zanima. Obećavam ti da ću ponovo čitati tvoju prozu, možda mi se sada više svidi, možda samo previše volim tvoju poeziju pa sve poredim s njom.

Sada sviraju tvoje pjesme sa svih strana i mogu ti reći da su meni neke druge draže od tih koje biraju kao tvoje najbolje. Znaš za moj plavi kišni mantil po kojem su me znali od rane jeseni do kasnog proljeća još od prije nego sam čuo za tvoj, znaš da su me tvoje pjesme pratile kao taj famous blue raincoat "...mislim da mi je drago što si bio na mom putu..."

Znam da si nedavno rekao da si spreman, ali i ja sam bio, a sad više nisam...

Kažu da ti je krenulo one godine kad sam se ja rodio, a i ja želim još svojih tridesetak godina do tvog doba. Pitaju me ponekad što želim biti, neke stvari sam želio postati pa nisam, neke se činilo da ću postati usput pa nisam (od "prgavog pjesnika" ostao sam izgleda samo prgav), neke stvari sam bio slučajno, a (pisao sam vec ovdje) želim samo jedno: jednog dana od buntovnog mladca i sjetnog sredovječnjaka postati zadovoljan starčić kao ti, Bob...

Ne znam jesam li još sredovječan i ako jesam koliko ću još biti, znam da uskoro neću više zaokruzivati ono udovac i vrijeme je završiti. To što si ti završio me podsjetilo na to...

So long Fieldcommander Cohen

Sincerely your
Feldwebel
M. Duspara

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 15:02 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.03.2016.

S 50 NISI SREDOVJEČAN

Ponekad vidim na telefonu kako se ponavljaju brojevi pozivatelja na čije pozive nisam odgovorio. Obično su to oni koji vam žele nešto pokloniti, samo trebate doći, ali to još nije sve... Jedan se ponavljao više puta pa nazvah da vidim... Kad sam se predstavio, predstavila se i žena s druge strane, znao sam tko je to, liječnica iz mojih starih krajeva, radila gdje i moj otac. Rekla je: „Znate, moj muž ima malo čudan hobi...“ Sjećao sam se i njega, profesor u mojoj školi, nije mi predavao, ali sjećam ga se, simpatičan čovjek, da je život išao normalno možda bismo dijelili zbornicu. „On na Hreliću skuplja odbačene fotografije, pronalazi vlasnike i vraća im te izgubljene fotografije, javit će vam se.“ Pronašao je fotografiju s imenom moga oca na poleđini, a po datumu bi bila snimljena prije nego ga je on upoznao pa nije bio siguran... Nije bio otac, bio je netko istoga imena i prezimena…

Ja sam sačuvao svoje fotografije, znam mnoge koji nisu uspjeli to i znam da žale za tim više od svega, jer sve ostalo možeš kupit, nabaviti, sve osim davno snimljenih fotografija i života...

Sjetio sam se i mog prijatelja kojega nikad nisam vidio uživo, a koji mi je posao video koji su napravili njegovi sinovi od fotografija na kojima je njihova mama, a koja je umrla...

Kad sam pisao o njemu, rekoh da i on sigurno zna kad će biti bolje. Pitala me je isto to i jedna koja obilazi isto groblje kao i ja i otišla je daleko u nadi da će biti bolje nekad, ali ne znam je li otkrila kada postaje bolje... Pitali me još neki koji su doživjeli isto što i ja, pa sada kad znam odgovor, evo:


BOLJE JE KAD POČNEŠ IMATI PLANOVE


Pisao sam da nikad više neće biti isto, i neće, ali kad počneš planirati postane drukčije. Ne mislim na plan „otići ću jednoga dana u mirovinu“, nego na planiranje što do tada, kako, što sutra, prekosutra, ne samo živjeti nego i planirati život…

Imao sam jedan plan za prošlu jesen. Htio sam završiti onu jednu dugu utrku koja mi još nedostaje, ali nisam mogao pa sam opet završio onu upola kraću. Tu sam završio i pretprošle jeseni. Tada sam na prijavi na pitanje što želim da mi piše na startnom broju napisao: „SREDOVJEČNI“. Završio sam utrku kao sredovječni, a prošle jeseni u isto polje upisah samo svoje prezime. Odlučio sam ovu utrku završiti baš prošle ili ove godine tako da to bude vezano za pedeseti rođendan koji je bio prije nekoliko dana.
Ako sam bio „sredovječni“, s pedeset više nisam, sada sam samo ja. Jer imam planove. Završit ću 3.8+180+42,2km utrku, riješit ću sve zaostatke s računima, možda ću otići raditi u inozemstvo na tri godine, ako ne ići ću više puta na kratko, na nekoliko mjeseci i dosta daleko, sredit ću moju kolibu, sobu… Imam još puno planova…

A slike, slike čuvam… Javile su se opet i neke stare za koje sam mislio da sam ih potisnuo. Na ovim rutama koje se spominju stalno, bilo ruta i prije i nekad davno sam bio jedan od onih pored kojih su ljudi stajali, gledali u daljinu i nadali se da će proći u obećane zemlje daleko od rata. Nove slike iz vijesti se u snu sastaviše sa starima, a onda u neke krvave i onda dalje… Poslije puno vremena sam viknuo u snu… I. me je probudila… Plan je i da više ne vičem u snu, ali to ne mogu biti siguran, ali želim da I. uvijek bude tu ako vičem… i ako ne vičem…

U „Ljetnikovcu…“ kaže H. Fonda da on nije sredovječan čovjek, jer ima sedamdeset, ako je na sredini vijeka značilo bi da ljudi žive sto četrdeset… Možda više nisam sredovječan jer ljudi ne žive sto, barem ne svi, ali ako ne napišem više ništa prije, napisat ću za stoti…

…Jer moraš imati planove, jer je bolje kad imaš planove, jer planove imaš kad je bolje…

Oznake: 50

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 10:14 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 07.04.2015.

RIJETKO SVRATIM, PIŠEM JOŠ RJEĐE

Dolazi dan na koji uvijek dobijem tužnu poruku koja kaže: „mislimo na vas“, „tužni smo s vama“ … Šalje ih umjesto rođendanskih čestitki koje je slala nekad…

Nisam pisao puno u zadnje vrijeme. Vidim da svaki dan svrati netko i pročita nešto od Zapisa. Trebao bih staviti uputu za uporabu: „ne mućkati prije uporabe“, čitati prvo prve zapise, a onda novije, jer postoji red i razlog za sve napisano… Neki su mi pisali da su im moji zapisi pomogli. U mojim se starim krajevima može doći do zapisa koji pomažu i liječe, ali nikad nisam vjerovao u to. Ne vjerujem ni da ovi zapisi liječe, ali mogu pokazati kako je bilo i kako je meni, a ako to pomaže... držite se upute za uporabu…

Prije dvije godine sam napisao 38-39-43, mogao bih sada napisati 38-41-45.

Kada dođe tužna poruka, vjerojatno ću trčati na natjecanju organizacije u kojoj radim. Mislit ću na prolazak kroz cilj, ali i na te brojeve, na datume...

Tridesetosam će ostati uvijek, proslavili smo nekidan četrdesetprvi, slavili bismo za dva dana četrdesetpeti, sretan sam jako zbog dvije godine od 38-39-43 do 38-41-45…

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 23:39 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.12.2014.

NE POHODE ME UMRLI VIŠE

Pričali o dolasku umrlih u san nedavno u jednom društvu u kojem nisu ništa znali o mojim mrtvim i mojim snovima. Pričali su redom obične i čudne priče, iskustva, a ja se sjetih da mi već jedno vrijeme ne pohode umrli u san, ne dolaze po mene.

Dolazili mi nekad umrli u san i u stvarnost, viđao ih na različitim mjestima, osjećao i dodir nekad, samo mi jako rijetko pričali. Kažu znanstvenici da je to normalno, da je to dio žalovanja, ali pohodili me i oni koje sam jedva znao, jednoga nisam niti vidio živoga, samo ga nosio preko ograda, kroz dvorišta i šupe kada je već bio bez očiju i testisa, provlačili se s njim izvan ulica da ne postanemo kao on, jedan mi dolazio kojeg sam nosio na improviziranu skelu i tek poslije umiruće lice povezao s jednim kojega sam viđao prije često i ne znam uopće je li umro ili preživio tada, a dolazio mi, jednu staricu sam viđao koja je umrla pored druge nepokretne starice gdje su je „oni“ donijeli, a mi našli danima poslije kako leže jedna pored druge, dolazili mi i drugi, pa i onaj konj razbijene glave koji je ležao tako na cesti…

Pohodili me često u snove, dolazili u stvarnost moj otac i Janja, otac onako kako sam ga zapamtio, onako kako su mi rekli da je izgledao kada je umro, iščupanih zuba, rezanih ušiju, pretučen i izmučen i onako kako je izgledao šest godina poslije toga kada sam razgledao njegove ostatke iz jame u kojoj je zakopan s drugima, prebirao po njegovim kostima i ostatcima i utvrđivao je li to on, a Janja iz svih perioda u kojim sam je znao i onako kako je ležala zadnja četiri dana sa svim tim aparatima…

Pričali su u tom društvu o umrlima i snovima, a onda pričali o nekom poznatom koji je na silasku sa autoputa autom usmrtio čovjeka u crnom kojega nije vidio u mraku, a kažu da je često znao hodati tuda, pa su onda pričali o sportu, pa vinu, politici…

Pri kraju dugotrajne vožnje preko nekoliko država, dok sam razmišljao o tome kako me već dugo ne pohode umrli (ne znam jesu li ljuti na mene ili prave mjesta živima – u jedno doba godine skloniji sam vjerovati jedno, a u drugo doba drugo), nakon što sam umoran od duge noćne vožnje viđao crnoga psa koji pretrčava cestu, srnu, a onda shvatio da ničeg nema, na silasku s autoputa ugledah čovjeka u crnom kako trči po cesti, zaobiđoh ga i pomislih: „Pa, koliko ima takvih?“, a onda pomislih da je možda samo jedan…

Nisam pogledao u retrovizor da se uvjerim…

Oznake: 14.12.

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 07:36 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 18.11.2014.

"DRAGO MI JE DA JE BOLJE..."

Već dugo ne gledam fotografije, izbjegavam ih. I tako mi često kroz glavu prolaze filmići, "slide show" života... Podsjećanje na fotografije bi produžilo trajanje filma, ali kraj je uvijek isti...

Naslov gore je iz pisma prijatelja kojega nisam nikad vidio, ali dobro se znamo i razumijemo. Još od njegova pisma i moga posta o jednom tjednu u kojem sam dobio pisma dva udovca...

Moj prijatelj razumije da filmovi iz prošlosti nikad ne nestaju, ali zna da si bolje, puno bolje kada počneš viđati filmove sa slikama iz budućnosti...

Već mi danima kroz glavu prolaze fotografije... Vidio sam ih u filmu koji traje koliko jedna pjesma, koji traje koliko jedan život... prekratak život...

Podijelio je moj prijatelj sa mnom film koji su od fotografija složili njegovi sinovi uz desetu godišnjicu smrti njihove mame. Crno-bijele, fotografije u boji, fotografije sreće, jedna očite bolesti i jedna s rođendanskom tortom s brojem 39, očito zadnja... datumi i na kraju natpis koji ostaje kad se slike filma izvrte: "volimo te, mama"...



Bog blagoslovio i tebe, prijatelju

Oznake: 18.8.1965-1.10.2004

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 22:49 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.10.2014.

2+90+21km

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 22:42 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 26.08.2014.

A U POZADINI VON TRAPPOVI PJEVAJU...

Pao sam nedavno, doslovno. Na utrci se razbio. Malo zguljene kože na ramenu, koljenu, kuku, laktu... Razbijena kaciga... Nisam tada čuo von Trappove, samo sam se čudio koliko vremena traje malo izbjegavanja drugog bicikla, let, pad... Koliko misli prolazi kroz glavu za tako malo vremena... Nije mi život prošao pred očima, očito nije vrijeme za to, samo sam se sjetio puno toga, pomislio na Janju, djecu, na I. U letu sam pomislio da ovaj let ne može dobro završiti, pomislio da sam možda gotov... Pao sam, razbio se, otkotrljao, ošamućen sjeo na cestu, razmišljao hoću li nastaviti utrku, ali ipak sam se vratio na start. I. mi je čistila rane, ona to jako dobro radi...

Zaliječene su rane, vide se, ali počeo sam trčati, voziti i razmišljati o utrkama. Prijavljujem se za onu jednu „poluželjeznu“ i pitaju me što da mi piše na broju. Razmišljam i mislim: mogao bih još jednom tamo biti „sredovječni“. „kad sam kao mali došao na blog morao samom sebi dati nadimak...“, iako sam sve manje Sredovječni.

Von Trappove čujem kad sve rjeđe pogledam blog.
Jednom davno, negdje na početku pisanja bloga, dobio sam link za sličan blog na engleskom, ali ona je već pisala o novom životu... nikad neću ovako, rekao sam tada sebi.

Sad moram napisati ovo:

I sada navrati svaki dan ponetko i čita me. Ne zavaravam se da me stvarno čitaju u Omanu i Azarbejdžanu kako to piše, ali znam da ima onih koji stvarno dolaze čitati baš zbog onoga što pišem. Znam to zbog pisama u kojima su me uz druge stvari pitali hoće li ih ikada ovo proći. Nikada, odgovarao sam im, ali sada vjerujem da se sasvim normalno može živjeti uz to.

I dok čujem von Trappove kako pjevaju:

„So long, farewell
Auf Weidersehen, goodbye...“

znam da ne odlazim. Zbog onih koji me su me pitali hoće li ikada biti bolje, svratit ću, istina rijetko, pisat ću ponekad da jeste bolje, puno bolje...

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 05:29 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 29.07.2014.

ELEKTRIČNI STROJ PROTIV OSTAJANJA S MISLIMA

Već dugo gledam televiziju samo tako da prebacujem kanale dok ne čujem ono da se publika smije u pozadini. Tu odložim daljinski.

Nekad sam bio stalan posjetitelj kinoteke i znao tužne filmove napamet. Najviše sam volio one koji započnu kao komedija pa postanu gorkosmiješni, a na kraju tužni filmovi. Kad slova idu po platnu, a sjediš i dalje i gledaš i ne ustaje ti se...

Gledao sam nedavno neku komediju, seriju. Sjetio sam se da sam to gledao u godinama prije bloga, u godinama prije. Gledao sam i neki drugi dan kad sam čuo da se publika smije pa odložio daljinski. I još neki dan sam gledao... Nitko se nije smijao... Malo sam gledao i sjetio se da smo nekad gledali tu epizodu. Glavni glumac je umro, u stvarnosti je umro, malo stariji od mene. U seriji ga nisu bez objašnjenja zamijenili drugim kao da je tražio preveliki honorar, nisu ga poslali na drugi kontinent, u bolnicu, na plastičnu operaciju, ubili su ga i u seriji. Rekli su da je otišao u trgovinu i umro. Nekoliko epizoda se nitko nije smijao. Nekoliko epizoda to nije bila komedija... A ja više ne volim komedije koje postanu tužne na kraju. Tražim nešto gdje se ljudi u pozadini smiju.

I gledao sam jednu drugu komediju, seriju. Prebacivao sam programe i tu su se ljudi smijali. Glavni lik se žalio ženi da je ostao sam sa svojim mislima i da je to strašno. Ljudi iz tame su se smijali, ja nisam. I meni je bilo strašno ostati sa svojim mislima. I pročitao sam da je puno takvih. Izmislili su stroj protiv ostajanja sa svojim mislima. Kad ostaneš sa svojim mislima stisneš gumb i struja od 9 volti te strese i zaboraviš misli. Ljudi su poslije rekli da to ne bi ponovili, ali onda bi ostali sami sa svojim mislima i stiskali bi gumb, jedan je pedesetak puta... Čini mi se da ne bih bio na sredini liste kao inače, bio bih prvak u stiskanju gumba. I tih 9V, igrao sam se takvom baterijom, čini mi se malo. Trebalo bi nešto jače, nešto što grči ruku, možda i stolica...

Možda Arturo treba struju. Kažu da je to najdepresivniji bijeli medvjed na svijetu. Umrla mu je partnerica, a on živi daleko od svojih ledenih krajeva. Ravnatelj je rekao da njegov Arturo nije niti lud niti depresivan, da se ponaša u skladu sa svojim godinama, sredovječan je valjda. A ja mislim da bi Arturo htio da ga netko zove „Medo moj“.



Prošli mjesec sam kao onaj limeni medo na biciklu na navijanje, starinska igračka, prešao skoro tisuću kilometara biciklom, po vrhovima oko Varaždina, po Hrvatskoj i Ugarskoj. Sjetio sam se kako su me poslije utrka često pitali su me gdje je bilo najteže, na brdu, u vjetar, prvi ili zadnji dan? Uvijek je na utrkama teško kad počneš misliti, govorio sam. Možda sam tada sanjao takav stroj, smatrao da je to korisna stvar, prva poslije kotača.



Ali ne ostajem više sam sa svojim mislima. Ne razmišljam o voltaži stroja, okraćem pedale nasmijano, imam I-, ona kaže da sam njen medo. Ne trebam stroj i struju. Mislim na povratak kući.





PS
Ima jedna šala koju u kući stalno ponavljamo. Zamolio sam Sarah jednom da mi kupi listić za bingo, bilo je nekakvo tridesetmilijunsko kolo, a ona zaboravila, i svaku kućnu transakciju smo zbrajali s tih trideset milijuna, jer mi ih je dužna, osjećam da bih ih dobio da sam imao listić. Dug je padao i rastao, na kraju narastao na trideset milijuna i tristočetrdeset kuna, ako se dobro sjećam. Sada javno objavljujem da otpisujem tih trideset milijuna i ostalo i sve ostale dugove djeci, jer otplatili su, sve su otplatili svojim uspjesima, ponašanjem, dobrotom...

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 08:17 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.05.2014.

SMRTOPISAC

“…obući ću
žive boje
da me vide
da me pamte
kad ti cvijeće nosim…”
D. Avdić

Ne znam kad sam postao smrtopisac.

Nekad davno, mlad i buntovan, dobio sam neku nagradu za „Priče u kojima se uglavnom umire“. Nisu čak niti bile priče. I u svakoj se umiralo nekakvom greškom. Možda je već tada počelo.

NEKI STARI SMRTOPISI

U mojim starim krajevima kažu da ne valja nositi crninu bez razloga, kažu prizvat ćeš Smrt. Mlad i buntovan, u ta davna vremena, nosio sam uglavnom crno. Bez razloga, objašnjenja, uvjerenja... Jednostavno sam nosio. Jednom dolazi vrijeme kad se svjetlo pali i gasi. Fajrunt. A prije toga se plaća račun.

I kaže se u mojim starim krajevima da ako te u snove pohode umrli trebaš ujutro upaliti svijeću. Ja nisam. Sanjao sam puno te noći i svi su bili tu. Ja sam otišao voziti utrku po kiši, blatu, šumi, nisam upalio svijeću...

Umro je moj ujak.

Dugo nisam pisao, a sad već drugi post o nedavno umrlim.

Ujak je živio tamo u mojim starim krajevima, ljeti sam odlazio kod njega, kod njega sam prvi put jahao konja, vozio traktor, brao duhan, vozio se u saonicama koje vuče ujakov konj, a on pucne bičem konju pored uha i on kreće u galop i snijeg s kopita pada po nama...

Imao je konje nekad davno, onda je došao traktor, pa nekad i dva... Onda jednog dana ujo ode u Vinkovce na sajam i vrati se s konjem i puno objašnjenja zašto mu treba konj pored traktora. A trebao mu je samo da srce bude puno...

Ujak je živio tamo negdje gdje su i moji stari krajevi. Tamo gdje je groblje na kojem je pokopan otac. Tamo gdje je sad poplavljeno i gdje se bore da ne bude poplavljeno još više. Pokopali su ga danas, na brzinu, prije dogovorenog vremena, jer su čuli da je naspa popustila i da voda dolazi.

Jučer sam se vratio sa utrke, moja šarena biciklistička majica je bila blatnjava. Nazvala je mama i rekla da je baš ovih dana nekako bila u crnom. I da je ujak umro.

Mislim o majici koju sam gledao ovih dana, cvijetna... Obući ću najšareniju odjeću i otići zapaliti svijeću.

I nadati se

Da neću uskoro pisati smrtopise...


19.05.2014. u 22:38 • 50 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.05.2014.

UMIRU MI I EPIZODNI LIKOVI

„...ali jednog dana iznenada... prvi put će jedan od njih zakasniti“
Pisao sam stalno istu priču. To je moja priča, ali tu sam ja sporedni lik. Glavni je lik ona koje više nema. Ponekad sam pisao o mom ocu, njega također više nema. I još nekih sporednih likova moje priče više nema.

Pisao sam jednom o danu kad smo kolegu ispraćali u mirovinu, onu „punu“, starosnu. U priči je bio i lik koji nije bio tu te večeri. Njegova je uloga epizodna, važna time što ga nije bilo tog dana, te noći.

(http://blog.dnevnik.hr/sredovjecniudovac/2012/12/1631355468/dva-prijatelja-sto-se-svakog-dana.html)

Kolega koji je išao u mirovinu, Zdravek, i on, Vinko, bili su nerazdvojni na poslu, stalno u raspravi, politički neistomišljenici, utakmice su uvijek vidjeli različito, ekonomiju tumačili različito... i uvijek bili skupa...

S Vinkom sam i ja proveo dosta vremena, dijelili smo ured nekoliko godina, radili skupa. Ponekad sam se s njim vozio na posao. Onoga dana kad nisam otišao biciklom na posao, mogao sam ići s njim, ali...

Pisao sam o toj Zdravekovoj večeri, o tome kako se svako malo sjetio Vinka... a Vinko je bio bolestan. Na sistematskom su mu bili loši nalazi pa ih je trebao ponoviti za tridesetak dana pa ih je ponovio pa nisu bili dobri pa je otišao u bolnicu pa su rekli da ima nešto na plućima pa da dobro podnosi terapiju pa da će biti dobro da se rak povukao pa opet da će biti dobro pa da je dobro...

Bio je dobro. Bio je doma. Čekao je mirovinu. Ne starosnu, onu raniju. Sjedio je, ustao, srušio se, umro...

Gledao sam Zdraveka. Zdravek je gledao u zemlju. Nisu ga trznuli ni molitva ni pucnji ni buka koju su u blizini dizali maturanti ni udarac zemlje u lijes...
Zdravek je u mirovini, onoj pravoj, punoj, starosnoj, Vinko je čekao na svoju, a i ja ću uskoro kao onaj pukovnik početi čekati na pismo u kojem piše o mirovini...

Možda ću morati još priča o epizodnim likovima zaključiti. Možda će netko zaključiti moju priču...
„... i otad, milijarde dana i nedelja
Neće se vidjeti ta dva prijatelja,
Duže od života, o, mrtva će biti,
Dva najbolja druga ko što smo
Ja i ti“

http://youtu.be/vhot_sNyFe4

15.05.2014. u 20:56 • 14 KomentaraPrint#

srijeda, 11.12.2013.

SVJETIONIČAR

"...Taj dan su najavili kišu..."

U subotu je ta neka utrka na koju neću ići. Trči se na vrh zgrade. Živim na četvrtom katu, zgrada bez dizala. Ustvari, utvrdili smo nedavno da sam na petom katu. Kad su pravili zgradu, bio je propis da zgrade više od četiri kata moraju imati dizalo pa su jednostavno jedan kat proglasili za polukat i napravili zgradu bez dizala.

Zadnje vrijeme mi ne dolaze oni koji su prije dolazili. Neki od njih kažu da im je previše pet katova za penjanje. Neki od njih žive jednako visoko. Drugi ne žive visoko, ali se brinu za moju djecu pa ne dolaze meni. Nema logike, ne razumijem ni ja. Ja se i dalje penjem pet katova nekoliko puta na dan, zvanično samo četiri, ponekad ustrčim i mogao bih i tu utrku trčati po stubištu, ali sigurno neću...

Mogao bih trčati po kružnom stubištu svjetionika, naprimjer...

Bio je u susjedstvu jedan stari sa starim psom. Hodao je polako, pas uz njega isto tako. Stari je umro, pas nije. Psa sad šeta jedan mlađi, sredovječan, rekao bih. Sretnemo se u šetnji pasa i popričamo i sjetio sam se otkud ga znam. Radi u poduzeću koje održava varaždinsko groblje i pričali smo jednom službeno i rekao mi je da se po nekim istraživanjima na groblje odlazi dva puta mjesečno. „Glupost“, pomislio sam, „Ja idem puno češće“. Radio sam u okolici i mogao otići i prije posla i poslije. Nekoliko puta na dan. Poslije sam odlazio nekoliko puta tjedno. Trudio sam se otići dovoljno često da se svijeće nikad ne ugase. Sad radim daleko, svaki dan prolazim onaj zavoj i po odlascima na groblje sam se uklopio u prosjek. Svijeće se često ugase.

Gledao sam neki dan nekoga svjetioničara na televiziji i iznenadio sam se da je sam. Nekad je bio propis da su svjetioničari mogli biti smo ljudi u braku, morali su oboje živjeti na otoku, u kući uz svjetionik. Izgleda da su promijenili propis. Volio bih biti svjetioničar. Mogao bih trčati po stubama svjetionika i trenirati za tu utrku. I nadati se da neće uvijek padati na taj datum. Svaku večer bih upalio tu veliku svijeću i pogledao nebo i pitao se svijetli li dovoljno dobro da pokaže put i vidi li se dovoljno daleko... I svijeća bi gorjela svaku večer...



Na poslu ću sutra biti cijeli dan i noć. Zamijenit ću kolegu koji je trebao biti tamo sutra. Mislio sam da njemu puno više znači da ide na feštu kojom kolege slave kraj godine. Imam razloga slaviti ovu godinu, ali nije ovo moje doba godine.

Volio bih biti svjetioničar večeras.


11.12.2013. u 22:15 • 104 KomentaraPrint#

utorak, 13.08.2013.

STRAŠILO

Znao sam da ću ga poslije negdje ugledati. Običan slamnati šešir iskrzanih rubova. Već sam kupio nekakav drukčiji, poslužit će...

Rekoh da još trebam kariranu flanelsku košulju i traperice s tregerima, a prijateljica reče da je to onda strašilo.

Na to sam i mislio. Trebao bih sve komada dva. Trebao bih napraviti strašilo u vrtu kod kolibe. Ne želim drukčije od takvog i želim da bude nasmijano. I želim za sebe takvu odjeću za rad oko kolibe.



To nasmijano strašilo, ne znam hoće li ičemu služiti. Ne znam hoće li plašiti ptice koje jedu salatu i ostalo, a biti dobro prema pticama koje jedu kukce koji jedu salatu...



Zato ne pišem. Uživam u radu oko kolibe, vrtu, voćkama. Uživam u tome što imam i cvijeće... ... I zato što to strašilo stoji sa istim izrazom lica i otkako su se ptice naviknule na njega pita se služi li ičemu...



Želim imati takvu odjeću kao strašilo, ne želim bit strašilo i pričati istu priču...

Mogu pričati. Kad sam obukao moje necrne hlače, za nekoliko dana sam obukao i plave traperice. Pomislio sam u jednom trenutku da je sigurno u džepu nekakav račun ili nešto takvo... Bio je račun. Iz kafića o kom sam pisao. Onaj u koji je Janja htjela otići, ali nikad nismo, a onda sam odlazio po povratku iz bolnice... Nisam pogledao datum... Mogao sam pričati cijelu priču od toga, takve su priče u meni, ali to bi opet bila ona priča koju sam već pričao...

Mogao bih pričati i sasvim drukčiju priču sad, o tome da imam cvijeće kod kolibe, ali ni to nije zanimljivo... Osmijeh strašila je i dalje strašilo. Ljudi vide što žele vidjeti.

Kupio sam kolibu ove godine i opet nismo kupili čamac. Moj sin ne žali što nismo kupili čamac, kaže da samo žali sve one čamce koji stoje zaboravljeni i ne plove...



Mogao bih pričati i sasvim drukčiju priču sad, o tome da imam cvijeće kod kolibe, ali ni to nije zanimljivo... Zaboravljeni čamac je olupina. Ljudi vide što žele vidjeti.

Ne želim biti ni strašilo ni zaboravljeni čamac...

Mogu pričati sad sasvim drukčiju priču, ali...

U toj priči uživam ja.


13.08.2013. u 23:03 • 88 KomentaraPrint#

nedjelja, 04.08.2013.

RUŽA JERIHONSKA

Nikad nije dobro vrijeme za tuberkulozne vatrogasce, ali ovo je najteže. Kad si ničiji, onda je još teže.

Vatrogasac je bio ničiji. Znao je on za svoje roditelje, ali jedno je bilo od ovih, drugo od onih, a kad dode vrijeme da moraš biti nečiji, ne možeš biti svačiji, samo ničiji.

Vatrogasac je živio u gradu iz kojeg je otišlo puno ljudi, doselili su se neki drugi, neke je znao, niskim nije pričao. Nekad je gasio požare, bio cijenjen, svirao je trubu na sprovodima, ponekad i bez sprovoda. Onda je došlo doba da je sve gorjelo, ništa se nije gasilo. Plaću nije dobijao. Nije se hranio baš najbolje, obolio je od tuberkuloze. Nije više smio svirati trubu, nije mogao.

Hodao je stalno u svojoj vatrogasnoj odori. Htjeli su mu obući drugu, gurali mu oružje u ruke, ali on je na sve to samo započinjao kašljati, uskoro i pljuvati krv, pa bi ga pustili na miru. Uspio je svoju bolest kontrolirati na taj način da eksplodira u pravom trenutku. Puštali su ga na miru, ali nitko mu nije davao jesti, piti... Bilo je doba kad se moglo dobiti nešto hrane u nekim čudnim uredima, brašno pakirano u vrećice sa zvjezdicama, tjestenina, konzerve... Nikad sit, ali mogao je preživjeti. Onda su mu i to uskratili, rekli su muško si, odrastao, idi tamo gdje su svi drugi muški... Opet su ga tjerali tamo, opet su ga tjerali obući drugu odoru, ostaviti trubu, uzeti pušku...

Otišao je tamo i ušao u restoran, izbacili su ga... Rekli su da mora biti stvarno njihov pa će jesti, ali neka se gubi iz restorana, neka ne pljuje, sve će ih zaraziti...

Izašao je vani i sjeo naslonjen na zid. Sjedio je tamo dugo, ne sjeća se je li padao mrak ili je još isti dan, ni glad više nije osjećao. Prljavim rupčićem je glancao trubu i puceta otrcane vatrogasne odore.

Gledao je u nebo. Rekao je: „Bože, zašto si me smjestio u ovaj glupi grad, ovo glupo vrijeme, svatko ima svoju ulogu, koja je moja, daj mi znak nekakav...“

Vrat ga je zaboljeo
od gledanja u nebo i opet je vratio pogled zemlji.

Dokotrljao se do njega ostatak sasušena grma, grančice. Buljio je u njega i vidio u njemu kotrljajući grm jerihonske ruže, vidio je kako cvjeta za njega, kako se kotrljajući grm pretvara u stablo ruže.

„Hvala ti, Bože, na znaku, sad znam što mi je činiti“

Ustao je, poravnao ostatke odore, uzeo trubu u ruke i puhnuo u nju samo jedan ton najglasnije što je moga, puhnuo krv i pluća kroz trubu...

Oko njega su se počeli rušiti zidovi, zgrade... On se nije micao, nije više imao zašto, on je svoje odradio...

Tako je 05. kolovoza 1995. godine tuberkulozni vatrogasac zvukom svoje trube rušio Knin.

04.08.2013. u 20:56 • 21 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.05.2013.

I'll be back

one day

Oznake: Janja

09.05.2013. u 00:06 • 46 KomentaraPrint#

petak, 03.05.2013.

JEDNOG DANA NEMA ME

„Jednog dana nema me da nikada ne dođem...“

Žurio sam. Otvorio sam ormar i gledao u gomilu stvari koje ne nosim. Četiri i pol godine. Izvukao sam hlače, zelena vojna boja i kroj, ne nosim inače takve stvari u neradno vrijeme, ne sjećam se ni kad sam kupio ove. Oblačim ih. Jako praktično, sve mi je stalo u džepove.

Dan poslije slušam lokalne vijesti na lokalnom radiju kojeg slušaju lokalni suradnici. Ponavlja se stalno vijest o starijoj biciklistici koja je poginula u okolici. U reklami za lokalne novine, također.

Kaže mi prijateljica po dopisivanju da su joj moje slike malo prejake. Mene slike i muče, jer su prejake. Poznata mi je i slika koja muči nju, jer te sam fotografije vidio i sada osjećam i kako te fotografije muče nju. I to me muči.

Vozio sam se taj dan u mojim necrnim hlačama prema kolibi koja je od tog dana bila moja. Vidio sam crnu mačku zgaženu. Nepomičnu na cesti.

Nekoliko kilometara sam naišao na policiju, trakama ograđen dio ceste i slupan auto. I pored ceste tijelo pokriveno crnom folijom i na rubovima folije kamenčići. Sutradan sam u vijestima čuo da je to starija biciklistica.

Polako sam do kolibe. Mjerio razgledao... Nazad polako. Nije bilo tijela, nije bilo folije, nije bilo kamenčića, nije bilo trake, nije bilo policije. Slika je ostala i prejaka je.

Vozim se dalje. Crna mačka i dalje leži pregažena.

- - - - - - -
Ta je večer bila drukčija. Sliku sam potisnuo, izbrisao iz onog dijela koji slike stalno vraća pred oči, premjestio u neki drugi, onaj koji samo ponekad budi slike. Bio sam u mojim necrnim hlačama. Razmišljao sam o prošlosti na drugi način, ne o slikama. Razmišljao sam o riječima, pregaženim i pogaženim, pokopanim, upotrijebljenim...

Neka razdoblja života počnu greškom. I završe greškom. No nisu greška. Sve vodi jedno drugom,sve ima svrhu.

Poslije ostanu riječi, upotrijebljene, pogažene, pregažene.

Nije mi žao upotrijebljenih riječi. Nisu bile potrošene. Ni pogažene nisu bile bez svrhe.

Postoji cijelo more riječi kojima sam Janju nazivao u različitim situacijama. Te su upotrijebljene, ali su ostale.

Neke sam riječi koristio poslije. Potrošio sam ih, a žao mi je. Žao mi je što ih nisam još čuvao. Shvaćam da za neke stvari postoji neograničen broj pokušaja, ali ne i neograničen broj riječi.

---- --- -----

Crna mačka još leži pregažena na cesti. Još jednom. Netko ju je pregaženu pregazio. Slika je sad još...

------ ------- -------

Gledam dan poslije ormar. Oblačim i necrnu majicu...

Oznake: Janja, crno I. necrno

03.05.2013. u 06:05 • 33 KomentaraPrint#

utorak, 09.04.2013.

38-39-43

Nedavno sam pio pretponoćnu kavu u zadnjim satima jednog rođendana. Tridesetdevetog. Bio sam jako sretan. Jako sam sretan kad netko slavi tridesetdeveti.

Bili su nekad ti dani književnosti, poezije, pića, izlazaka koji su trajali i trajali... Idoli su bili uglavnom iz svijeta književnosti. Mrtvi uglavnom. Bilo je nekih pravilnosti u tim umiranjima, nekoliko ih umrlo s 24, nekoliko s 27, neki svojom odlukom, neki ne. Razmišljali smo ponekad o tim „kritičnim godinama“, jer mi smo bili mlađi, tek su nas čekale... preživio sam sve kritične godine, bio u situacijama za umiranje o kojima u tim mladim danima nisam ni razmišljao. Onaj koji je bio s najviše kontrole u tim našim mladim nekontroliranim godinama, umro je tako nekontrolirano u četrdesetim. Smrznuo se pijan na klupi nedaleko od svoje kuće.

Ja sam prošao sve moje „kritične godine“, ne bojim se za sebe.

Sretan sam zbog tridesetdevetog rođendana.

Često se bojim za drage ljude, trudim se ne pokazivati, ne opterećivati svojim strahom. Kad putuju negdje oni koje volim, bojim se, kad Marac bez mene vozi bicikl po šumi, kad je Sarah u Zagrebu, bojim se... Kad netko nema 24, 27, 38, bojim se...

Potreslo me jednom kad mi je Tajana @mjehuricsapunice napisala da bi bila sretna da doživi tridesetosam. Siguran sam da hoće i puno više...

Sretan sam kad netko slavi tridesetdeveti.

I žena koja mi se jučer popriječila na cesti svojom lijevom stranom, vjerojatno će doživjeti tridesetdeveti, jer sam uspio izbjeći njen auto...

Sretan sam i zbog njenog tridesetdevetog, kadgod bio..

Čuo sam za staricu koja je poživjela 99,5 godina. Normalno, svi kažu da je šteta za tih pola godine, jer bilo bi tako dobro da je poživjela sto, jer taj se slavi posebno... U ovim se krajevima, kao i u Sloveniji, slavi posebno i Abraham – pedeseti rođendan, imam još nekoliko godina do njega, ali ne čini mi se ništa posebno biti pedesetogodišnjak da bih trebao posebno slavlje za to.

Sretan sam zbog tog tridesetdevetog. Sretan sam zbog svih tridesetdevetih rođendana...

Kad netko slavi tridesetdeveti, odmah se razveselim, prošao je tridesetosmi. Janja je proslavila tridesetosmi, tridesetdeveti nije nikad. Danas bi slavila četrdesettreći.

Oznake: Janja, i, rođendani

09.04.2013. u 00:11 • 58 KomentaraPrint#

srijeda, 27.03.2013.

GAD SAM

Ako sam se prikazao boljim, to je bilo slučajno.

Našla me kolegica s fakulteta @dasakmira poslije 22 godine. Nismo imali kontakta svih tih godina. Razmijenili smo pisma u dane prije mog rođendana, ja nemam fejs, na svom je napisala da čestita rođendan prijatelju Prgavom Pjesniku. Druga, s kojom isto nemam kontakte 22 godine, a možda i duže i živi na drugoj strani svijeta, pridružila se čestitci. Znam kad je njoj rođendan, poklanjao sam joj orhideje na taj dan pa ne sumnjam da zna i ona kad je meni, ali mislim i da bi po tom imenu-opisu znala o kom se radi. Odgovorih da ako sam nekad i bio pjesnik, više nisam, a da prgav više nisam. Onda onaj @anonimac, koji meni nije anonimac, nekad sam mislio da smo prijatelj i da postajemo još bolji prijatelji, napiše da sam i inače incidentan i ja shvatim, napisao je istinu. Kasnio sam već dva puta na utrke, istina tada su bila u pitanju kola lokalne lige i strašno sam se ljutio što nisu sačekali još tri minute kad sam javio da dolazim. I bio sam incidentan i kad je jedan bio grub prema Marku i derao se. Možda je normalno reagirati, ali ja jesam reagirao burno. Incidentno.

I pisao je onaj nekakav @patuljak da pravi muškarci ne zabijaju glavu i ne plaču, ali ja nikad nisam htio reći da sam pravi muškarac. Cmizdrav sam. Plačem sam, a desi mi se i pred drugima.

I istina je da plačem sve češće zbog sebe i onoga što sam postao. Plačem pri tome i stare suze, ali sve je to povezano. Kao lik dosadnih filmova se žalim zbog toga kakav sam, a ne mijenjam to, mozgam, analiziram, a nemam snage drukčije.

Sve loše o meni, istina je.

Sjećam se jednom davno, sestričnin sin je plakao i izvan ikakva konteksta je rekao: „Ali ja sam svima htio samo dobro“ i mi smo se svi smijali. Nikom nisam htio loše i uvijek sam bio iskren, ali trebao sam znati što mogu, a što ne. Tražio sam toplinu za sebe, a dao sam sam nešto sasvim drugo. Žao mi je što moja potraga nije bila uspješna, ali još više što sam tom potragom povrijedio one koji su se našli na putu. Trebao sam znati. Žao mi je što sam svojim pričama stvorio o sebi bolju sliku no što sam je zaslužio, ali uvijek sam vjerovao u svaku svoju riječ koju sam napisao, inače je ne bih pisao.

Bilo je doba kad sam morao preživjeti. Bio sam trgovac koji na sve načine hvali svoju robu samo da proda. Nekad tako uspješno da bih ostvario višestruku zaradu. Usput bih svašta kupio pa prodao, uvijek tvrdeći da imam malu zaradu ne tome, jer prijatelji smo... Popravljao sam male kućanske aparate, a o tome nemam pojma, u videoteci hvalio filmove koji mi se ne sviđaju... Uz to sam prodavao aute koji su prešli više, trošili više i vrijedili manje no što sam trvdio.

Nisam do sada pisao sve to, ali gad sam i u nenepisanome.

Pisao sam jednom priču o ženama koje ubijam, možda je to podsvjesna projekcija onoga što mi je puno poslije rečeno da žene koje upoznam zavedem lijepim pričama i onda emocionalno ubijam, jer sam i sam emocionalno ubijen. Mislim da nije tako, ali uvijek se sa strane bolje vidi pa je vjerojatno i to istina o meni.

Sve loše o meni istina je. To sve što sam ovdje pisao, istina je, ali nikad nisam htio prikazati se boljim, istina je i sve loše što pišu o meni.

Ima i nenapisanih stvari koje trebate znati. Jednom sam jako povrijedio Janju. Možda još nekad, ali taj puta jako, jer sam smatrao da trebam dobivati više. Učinio sam ružne stvari. Oprostila mi je i poslije smo oboje naučili popraviti i ono malo što prije nije bilo dobro.Shvatio sam da dobivam više nego zaslužujem, a Janja mi je onda davala i više. Naučio sam što vrijedi u životu. Rekao bih da smo tada proživjeli najsretnije godine, ali kad bolje razmislim, sve su bile najsretnije, osim tih loših dana. Oni koji nas znaju, kao @vjeran i njegova obitelj, znaju da smo stvarno tako živjeli, skladno, sretno, lijep život. To sve ne mijenja istinu da su jednom bili ti dani kad sam bio gad.

Sve loše o meni, napisano i nenapisano, istina je.

Bilo je i nekih drugih stvari, nekih strašnih, koje su tvrdili o meni, za neka sam morao dokazivati nevinost, za neke ne, ali ni te nisu bile istinite.

Druge jesu. Mračne tajne koje čuvam, misli koje ne bi trebalo misliti, riječi koje nije trebalo reći, stvari koje nije trebalo uraditi.

Sve je to gadna istina o meni.

I kad sam dobar, to je brzopletost. Zadnje vrijeme sam vratio dva mobitela i jedan novčanik koji su pali blizu mene. Poslije sam razmišljao, jesam li trebao, gad sa zakašnjenjem.

Sve loše o meni, istina je.

Gad sam, ali nesretni, jer nisam sretan zbog toga što sam takav, što sam radio to što sam radio, ali gad jesam...

Oznake: Janja, ja paranormalno iskreno

27.03.2013. u 16:41 • 58 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 25.03.2013.

DEUS EX MACHINA

Gledao sam sinoć epizodu kriminalističke serije. Nije ni inače uvjerljiva, ali nije važno, gleda se. U ovoj epizodi radnja nije išla tečno, nije bilo one crte koja vodi do raspleta, nekoliko puta su se iznenada pojavljivali detalji kojima su uspjevali radnju voditi raspletu.

Deus ex machina, sjetih se da sam učio nekada o tome. Kad bi trebalo radnju preokrenuti, povesti ka kraju, obično sretnom, na pozornicu bi doletjelo neko božanstvo koje bi promijenilo tijek radnje. To bi se božanstvo spuštalo ili katapultiralo na scenu, pojava je bila iznenadna.

Smiješna stvar taj deus i njegova iznenadna pojava danas kad gledamo te antičke tragedije, no usprkos tome svi se, čak i oni najrealniji, nadamo pojavi tog deusa, nadamo se da će ga nekakva machina spustiti pred nas u vidu nekakva dobitka u igrama na sreću, u vidu nekakvog drugog dobitka, u vidu neke osobe koja će uzeti za ruku i sve uljepšati...

U mom se životu zadnjih godina pojavljuju novi ljudi koji mi mijenjaju život, koji se pojavljuju na ovoj pozornici na kojoj sam ja. Pitam se tko ih katapultira pred mene i po kojoj se osnovi dešavaju. Pitam se kako mi izgleda taj katapult i koliko će još uopće raditi. Jesam li svojom nesposobnošću potrošio sva predviđena katapultiranja?

Mislim da je ta moja machina nešto poput onoga stroja na kojem vježbaju baseball. Mislim da taj stroj ispaljuje lopte, a ja stojim i ne reagiram ili loše reagiram, jer čekam na onu nemoguću loptu. A nemoguća lopta je nemoguća...

Bojim se da se moj deus izmorio, da je moja machina dotrajala, a ja stojim sam...

Oznake: Janja, božanstvo iz stroja, i, sreća

25.03.2013. u 17:07 • 28 KomentaraPrint#

subota, 23.03.2013.

NEBO

Nebo sam htio.

Oduvijek

Bio sam najmlađi, svi s kojima sam se družio su narasli do neba, penjali su se na drveće do neba, a ja sam čekao dolje da siđu.

Ljudi su letjeli u nebo i dalje kad sam bio mali. Pokazivali su nam drvenim maketama njihovih strojeva kako su to učinili. Htio sam s njima. Htio sam upravljati avionom i tako osvojiti nebo.

Počeo sam se penjati na vrhove, ali kolikogod bio visok, vidio si dolje i vidio si nebo iznad. A nebo sam htio.

Probao sam letjeti. Raširio bih padobransko krilo i zatrčao se u bezdan, ali otišao bih u nebo. Nedovoljno. Nebo je uvijek bilo iznad. Oblačno, sunčano, kišno, uvijek iznad.

Ostala mi želja za nebom i kad sam zaboravio na stare želje, proširila se, promijenila...

Razmišljao sam o nebu kad me je nešto pogodilo s leđa. Zateturao sam i pao na zemlju. Vidio sam se kako ležim na njoj. Glavom dolje. Znao sam da napokon imam nebo. Idem.

Idem njoj.




.........



Ne volim zavoje.

Na jednom sam skoro ostao.

Na jednom sam postao udovac.

Trebao je biti jedan lijep vikend. Bio je jedan usran vikend.

U petak je stigla nova biciklistička majica, retro izgled, pepito uzorak, šarena. Obradovao sam se da je stigla na vrijeme za utrku. Ja nisam stigao na vrijeme. Zakasnili smo na prijave deset minuta i neki kreten koji nikad nije nastupio ni na jednoj utrci nije nam dopustio nastup, iako je do moje utrke bilo još dva sata, do Markove tri. Protestirao sam tako žustro da je pozvao policiju. Ja sam mirni udovac iz susjedstva koji povremeno popizdi. Sljedeći put kad ga sljedeći put vidim.

Vratili smo se u Varaždin. Trebao sam ići na dugo trčanje, ali nisam mogao. Otišao sam razgledati alate po velikim trgovinama, sadnice, daske, boje... Nadam se da će vlasnici kućice ovih dana riješiti papire i da ćemo obaviti kupoprodaju i da ću početi...

Marko je napisao da ide van.

Bit ću sam kod kuće, ćupiran, sam kao ćup. Znam da sad kažete da mi tako i treba, da sam pametan, ne bih bio sam... U pravu ste, ali, eto, nisam...

Krećem kući, polako, lagano, smireno i prolazim pored moje zgrade... Prolazim ju za tridesetak kilometara... Tamo počinju zavoji, serpentine... nagore pa nadole, još jednom tako, onda to sve nazad... večer je, svjetla su upaljena, vidim ako netko ide s druge strane... jurim kroz zavoje, sječem ih dodirujem vrh svakom... klizim kroz njih, stišćem kočnicu i gas odjednom i jurnem od jednog do drugog... moj mali autić urla i zavija...Ja ga nadglasavam urlanjem uz CD:

http://www.youtube.com/watch?v=8z8vbiK16bM

I kad Graha kaže: ...u tri pičke materine... ja motam i derem se tri puta glasnije od njega: ...u tri pičke materine...

Ja ne volim zavoje, ali ponekad se moram obračunati s njima.

Prošao sam sve tamo i nazad i od kamenoloma opet vozim polako, smireno, ali potrošio sam gorivo, moram na benzinsku. Sipam gorivo, pomaknem auto, odem u kafić na pivo, ali sjetim se da ne pijem pivo, već dugo ga ne pijem ili jako rijetko... naručujem kavu, običnu, bez ičega... Vraćam se kući lagano...

Ja sam mirni udovac iz susjedstva, povremeno se moram obračunati... Barem sa zavojima

Oznake: Janja, nebo, zavoji

23.03.2013. u 20:18 • 18 KomentaraPrint#

utorak, 19.03.2013.

KATEGORIJA: ISKRENO, NAJISKRENIJE

Napisao sam nedavno u pismu da bih ja pisao još iskrenije, još otvorenije da to ne uključuje neke druge ljude u pisanje mene.

Imam glavobolje, strašne, teške, povremeno. Već sam se bio hvalio da su prestale otkako se bavim trčanjem, sportom, ali su se onda vratile.

Ne brojim u to glavobolje od pića, nekad sam puno pio, a malo me glava boljela, sad i kad malo pijem, glava boli i od najmanjih količina, kao da mi hoće reći da odavno pijenje nije za mene.

Bile su mi glavobolje normalna stvar, podrazumijevao sam ih, nisam im tražio uzroka. Bile su to migrenske glavobolje, s fotofobijom,osjetljivošću na neke zvukove, povraćanjem na kraju. Bio sam na nekom pregledu, sasvim iz drugih razloga i pričali smo malo i o tome. uputili su me dalje zbog te glavobolje, kažu, nije normalno da boli, nije normalno navikavati se, treba liječiti. Doktor je znao da sam bio u ratu, pitao me jesam li bio zarobljen, nisam, je li me netko tukao po glavi, dešavalo se, ali ne za rata, glavobolje su počele kasnije, je li pala nekad granata blizu i odbacila me, jeste, nije me odbacila, jesam li gubio svijest... Sjetih se neslavnog događaja, nimalo junačke ratne ozljede. Bilo je to onih dana kada sam otkrio da mi je otac ubijen, kada sam bio suočen s nedostatkom volje njegovih bivših kolega da ga odmah nađemo i dostojno sahranimo, zbog čega je to bilo moguće tek za šest godina, bilo je tu i tuge, bijesa, rakije... Vozio sam se autom po nekakve konzerve kojima je trebalo prehraniti ljude koji su se iz zarobljeništva vratili u svoje kuće i misli su odlutale i zavoj koji sam dobro znao, veliki zavoj, oštar, sam zaboravio i produžio ravno (sličan će mi događaj obilježiti život puno godina kasnije). Auto sam potpuno uništio, isprevrtao se, pokupio betonski stup... Ne znam jesam li ispao prije, ali nisam bio jako ozlijeđen. Shvatio sam da su glavobolje počele tada. Živio sam s tom glavoboljom kao kaznom, prihvatio ju, žmirio, povraćao... Prestala je puno godina kasnije. Imao sam udes o kojem sam već pisao, zbog kvara na autu sam se prevrnuo u provaliju. Išao sam poslije na terapije. Morao sam svaki put objasniti da imam ovratnik, ali ne tražim nikakvu odštetu, nikoga ne tužim – tada bi me stvarno pokušali riješiti boli u vratu, ramenima, glavi. Tada sam izgubio glavobolje. Izliječena su oba udesa. U to sam doba započeo intenzivnije sa sportom i pripisao sam intenzivnoj izmjeni zraka, pojačanoj cirkulaciji izlječenje...

Puno sam kašljao prije. Mladi liječnik na poslu mi reče da imam probleme sa sinusima. Objašnjavao sam mu da nemam, da me ne bole. Objasnio mi je da baš zbog toga kašljem, crtao mi nos, grlo, objašnjavao. Sjetio sam se davne upale sinusa na straži uz Kupu 84. godine na minusu od 28C, nikad liječene. Izlječio mi je sinuse i prestao sam kašljati.

Kad je Janja umrla, nisam počeo kašljati, sinusi su pravili druge probleme, slične migreni. Budio bih se izjutra natečena lica do neprepoznatljivosti, nisam se mogao saginjati, teturao sam, povraćao. Našao sam pravilnosti u tome, poklapali su se sa sitnijim problemima sa sinusima od prije. Rekli su da je kriva kriva hrskavica u nosu, obiteljska crta, rekli su da je kriva alergija. Rekoh da mi se javljaju problemi u drugom mjesecu, petom, jedanaestom, dvanaestom, ponekad na moru... Tipično, rekli su, bockali me, uzeli krv i rekli da nisam alergičan na tipične alergene tih doba.

Gledam jutros izobličeno lice, sijeva mi pred očima, pritisak u predjelu sinusa i razmišljam o kalendaru alergija, bolova... Shvaćam da postoji jedna pravilnost. Uvijek kad bi se pričinilo da stvari idu na bolje, počele bi glavobolje. Zbog bih se morao zatvoriti, leći, zamračiti prostoriju, smiriti, ne izlaziti... Oni mjeseci glavobolja, shvaćam da sam uvijek imao objašnjenje kad je malo ranije, malo kasnije, meteoreološke prilike, temperature, okolnosti... Samo su okolnosti stvarno bile u pitanju, sretne okolnosti, naznake sreće i ja imam glavobolje koje me udalje od svijeta. Meni sreća izaziva fizičku bol i vraća me korak nazad. Postao sam svjestan te činjenice, ali sam naučio u zadnje vrijeme da je samospoznaja korak prema izlječenju, ali mali, daleko je još... Poslije svakog perioda glavobolje bih započeo malo više trenirati, bio bih bolje, poželio biti bliže sreći, a onda opet...

Znam da je ta bol nekakvo samokažnjavanje, samosakaćenje, znam sad da ne dolaze izvana nego iznutra. Pišem tu iskreno, ali moram napisati i da ta bol boli mene, ali da sam njom povrijedio ljude koji su mi htjeli dobro. I ako je nekad netko iz mog pisanja pomislio da sam nekakav pozitivan tip, nisam, hodam sa svojom glavobolnosti po svijetu i dijelim je. Trebao bih shvatiti to. Moja glavobolja je stvar moje glave, ali ne smijem ju presipati.

Biram sad život bez glavobolje.

I pišem kategoriju iskreno, najiskrenije...

Oznake: Janja, Bol

19.03.2013. u 17:04 • 26 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 18.03.2013.

UPUTSTVO ZA UPOTREBU

Razgovarali smo prvi put i rekla je: „Htjela sam ti napisati nešto još prije, ali nisam znala kako se rukuje ljudima kao ti.“ Zrelost njena pisanja i dopisivanja je inače prekrivala njene mlade godine, ali osjetih se u tom razgovoru čudno, staro...

Imam prijateljicu koja kaže da se muški i ženski spol razlikuju po tome što muški koriste uputu za upotrebu tek kad zastanu pri sklapanju, prvom korištenju...

Ne volim stvari koje trebaju ogromne upute za upotrebu. Ne volim stvari koje traže vraćanje na uputu, volim one koji se koriste intuitivno. Imao sam daljinski za TV, nula mu nije bila na pravom mjestu, godinama sam stiskao pogrešnu tipku, teletekst se uključivao na jednom mjestu, isključivao na sasvim drugom, nikad se nisam naviknuo na njega.

Ne znam kako se rukuje ljudima kao ja. Vjerojatno imam problem kao i invalidi. Želim kao i oni da se odnosi prema meni kao prema svakome drugom, a onda se ispostavi da invalid treba pomoć pri prelasku prepreka, a ja... Ne želim biti dio upute za uporabu, ali nisam jednostavan, kompliciran sam. Koliko god mi se činilo suprotno, shvatio sam svoju kompliciranost.

Problem je što ja sam ne bih znao napisati uputu za uporabu mene. Ne znam kako iskoristiti moju želju za srećom, a kako zaobići tugu. Ne znam što trebam ja raditi kad osjetim želju za nepomičnim ležanjem, ne znam koji bi mi lijek trebalo dati tada, ne znam što bih trebao raditi kad osjetim potrebu za srećom, a što kad se zatomi... Osjećam se kao komplicirani stroj u kojem se mora stisnuti more gumbića da se dođe do željenog, a onda se stroj iznenada nekontrolirano isključi i isto tako uključi...

Vjerujem da sam bio i prije kompliciran, ali Janja je u sebi imala tu uputu, imala osjećaj za intuitivno korištenje. Sada sam još kompliciraniji, jer nema nje. Sada sam još kompliciraniji, jer očekujem jednostavnost, a sam sam kompliciran...

Rekao bih da ne želim da se rukuje mnome, rekao bih da želim samo biti, ali onda se dođe do onoga zastoja, kao kad pri sklapanju, vidiš ostatak vijaka, nijedan ne paše, a ne znaš gdje su pravi, trebaš uputu i moraš se vratiti nekoliko koraka nazad i dalje po uputstvu... ali uputstva nema... nema ga...

Znam da sam kompliciran, ali ni sam ne bih znao napisati uputstvo za upotrebu Sredovječnog.

Oznake: Janja, moja kompliciranost

18.03.2013. u 18:52 • 12 KomentaraPrint#

nedjelja, 17.03.2013.

ŠTO SAM HTIO REĆI

Ponekad me pitaju što sam htio reći. Ne znam, ja sam samo rekao...

Bio je jedan kafić, caffe galerija, tamo sam odlazio kad se zatvori restoran u kojem sam ordinirao. Zatekao sam se tamo na otvorenju jedne izložbe, slike su bile sve iste, šarena točkica do točkice i tako na svim isto. Već je puno piva prešlo preko stola i moj prijatelj upita autora na koji način radi, je li radio sliku po sliku ili je napravio veliku i izrezao na različite formate. Ovaj je uvrijeđen odgovorio samo: „Ja sam toj slici dao što sam joj imao dati, sad si ti na redu da komuniciraš s njom“.

Bila je neka književna večer, ne pamtim je puno, više pamtim povratak, jer sam otkrio da nema vlaka kojim sam se trebao vratiti pa sam stopirao, na uzbrdici uskakao u prikolicu kamiona, završio u zoru u bircu s polugolom pevaljkom, a onda na traktoru do tramvaja i stigao ujutro nazad na otvaranje omiljena birca. Još nisam popio ni prvo piće i već su došla dva prijatelja, jedan pokojni od rata, drugi od poslije rata, oba bili skloni teorijskim raspravama. Rekoše da je dobro da sam tu, da su napravili raspravu od sinoć (oni su otišli na vrijeme autobusom, a ja sam ostao popiti još jednu), raspravljaju o jednoj mojoj pjesmi i baš dobro da sam tu, da mogu presusditi. Saslušao sam jednu i drugu teoriju i šutio. Pitali su me što mislim, tko je u pravu. Rekao sam da ne znam, ja sam samo napisao, ne znam što sam htio reći, samo mi je dobro zvučalo tako to reći.

I danas pišem postove na ovom blogu, ne znam zašto, ne znam cilj, samo osjetim želju za pisanjem. Znam samo ono što sam nedavno rekao, o čemu god pisao, to će uvijek biti Janjin blog, jer sve što pišem, sve je zbog toga što je bila u mom životu i zato što je više nema.

Onaj koji je slikao te točkice, poslije smo čuli da mu je to terapija, da je imao psihičke probleme i da mu je doktor preporučio da počne raditi takvo nešto. Ne znam što sam ja htio reći, ja sam samo pisao, možda je to i meni terapija...

Oznake: Janja, Janjin blog

17.03.2013. u 18:03 • 16 KomentaraPrint#

subota, 16.03.2013.

12 UDISAJA I 12 IZDISAJA U MINUTI

Ja jako glasno dišem pri trčanju. Kriva hrskavica u nosu, obiteljska crta, ne dozvoljava disanje na nos pri naporu pa pušem, šuštim, hropljem i izgledam kao da se mučim puno više nego je to stvarno.

Pušem, uzdišem i izdišem u ritmu koraka, dajem si time ritam. Već me oni s kojima se borim za neko mjesto, neku sekundu, znaju po tome, prepoznaju me po zvuku iza leđa. Ponekad, kad je teško, vidim kako udišem plavi zrak sa cvjetićima, izdišem crveni, crni koji odnosi umor. Ponekad pomaže.

Jednom sam na poligrafu dokazivao nevinost. Čovjek koji radi na njemu me spojio na žice, opruge, sve uštekao... Prvo je rekao da sam nervozan, to je valjda normalno, a onda me pitao kakvo mi je to savršeno disanje. Nisam uopće znao na što misli. Rekao je da imam u sekundu jednaku dužinu svakog udisaja i izdisaja. Mislio je da možda pokušavam neku prevaru, ne znam. Objasnio sam da trčim, da bicikliram, plivam, da ponekad vježbam uz nekakav CD instant yoge. Nastavili smo...

Znam da trčanje ide dobro sve dok imam taj ritam disanja, dok se ne mijenja. Kad postane obično, normalno, tiho disanje, vučem se do cilja, kad postane ubrzano, žurim, ali tako neće ići dugo...

Kad su me pustili da idem i rekli da oni samo rade svoj posao, otišao sam na kavu, sjeo, uzdahnuo duboko, polako pio. Još nekoliko puta sam duboko udahnuo i izdahnuo, izbaciovao iz sebe crveno-crni vrući, umorni dah. Nisam razmišljao o lošim stvarima tih dana, o neugodnostima, razmišljao sam o njegovim riječima o disanju, rekao je 5 sekundi za uzdah i izdah, stalno tako, rekao je i ja se sjetih:


12 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

Držim te za ruku
primjećujem
da si gola ispod pokrivača
dodirujem te po stomaku
ništa
isti puls

2 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet...

i onda...



PS
hvala Bezšećernoj na komentaru koji je bio inspiracija za ovaj post

Oznake: Janja, dah

16.03.2013. u 09:02 • 13 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.03.2013.

REKREATIVCI, PROFESINALCI

Ispunjavam prijavu za nedjeljnu utrku i prijavljujem se za kategoriju rekreativci. Mogao bih ja i šest krugova koliko vozi kategorija profesionalci, ali za ovu nedjelju mi je ovo dosta, a i ja jesam rekreativac.

Moja količina treninga, utrka, zalaganja je rekreativna. Onima koji se ne utrkuju, čini se da je nešto veliko otrčati 21,1km za sat i pol ili uopće otrčati 42,2 km ili proći još neke duže utrke, ali uopće nije teško doći do toga. Samo se polako počne i kroz jedno vrijeme ide sve to. Rekreativno ide.


Ima jedan strah u čovjeku, pomalo apsurdan, da čovjek bježi od nekadašnjeg sebe. Poslije promjena se svatko boji biti sa onima koji se nisu promijenili. Izlječeni alkoholičar se boji društva alkoholičara, onaj koji je skrenuo s prava puta boji se biti sa onima koji su na krivom. Nije ni lijepo izlječenom gledati pijanca koji se valja, osjeća sram što je bio i on takav.

Bojim se sresti sebe. Ja sam rekreativac, pomalo trčim, pomalo bicikliram, pomalo plivam... Popijem tek poneko piće u mjesecu ili godini, čisto rekreativno. Ne čitam više knjigu na dan, tek nekoliko mjesečno, i to je rekreativan ritam...

S Janjom sam bio skroz, potpuno, u cjelosti. Nema tu rekreativno.

Poslije sam bio tužan. Htio sam tugu uljepšati pa sam ljubio. Rekreativno, a nisam to shvaćao. A ne ide to rekreativno. Tu nema kategorija rekreativaca i profesionalaca. Ili jesi ili nisi. Sad znam.

Imao sam strah da će se moja prošlost u meni ugasiti. Sada znam da neće, da će uvijek biti u meni. Sada imam strah od sebe. Imam strah od toga da ću naići na nekadašnjeg sebe, imam strah od rekreativaca.

A u nedjelju ću se boriti s rekreativcima. To je normalno, to je sport, tu je normalno biti rekreativac.

Oznake: Janja, prošlost, budućnost

14.03.2013. u 17:31 • 22 KomentaraPrint#

SRETNI ZAVRŠETCI

Ima ta jedna knjiga koju sam dobio, ne čitam inače takve, ali ta knjiga sam pomalo ja.
Ima i jedna koju sam poklonio. Nekoliko puta. Ta knjiga sam pomalo ja.
Ima ta jedna serija, nije u humoristična, a ja gledam samo takve. Ovu gledam, jer to sam pomalo ja.

Na svakom od tih mjesta je puno razlika, ja ih lako nalazim, ali ja sam to, pomalo. I gledam, čitam, zaklopim, ugasim i krenem...

Kad počnem čitati ili gledati, znam da se to sve završava sretno. Onoliko koliko može, jer ako sam tamo pomalo ja, neke stvari su nepopravljive. U ovoj jednoj knjizi sretno i preko toga, i to se popravlja. Ja odmah znam, taj kraj nisam ja. Ja volim knjige, filmove s happy endom, jedan sam i napisao. Moji su najdraži filmovi npr. „Noćni portir“, „Casablanca“, „Betty Blue““, „Stanar“, a oni se završavaju sretno. Na neki način. Nisu mogli drukčije, onda je to valjda sretno.

Za sebe uvijek želim drukčiji kraj, onaj kičasti, onaj iz američkih sladunjavih filmova, ali izgleda da te određuju knjige, filmovi, koje gledaš, čitaš...

Moje epizode završavaju kao ovi filmovi koje gledam, a serija? Ima još epizoda!

Oznake: Janja, tužni završetci

14.03.2013. u 07:07 • 14 KomentaraPrint#

subota, 09.03.2013.

Victoria, Viktorija

Išao jutros u Zagreb na biciklistički trening.

Pisao sam o mojoj Victoriji koja mi govori kada brže, kada sporije i kolikogod ju ja slušao ili ne, uvijek na kraju kaže: „You did it wery well“. Zatoplilo je, snijeg se topi, a ja po šumi tražim taj čip s tenisice koji mi je potreban da bih imao dobru vezu s njom, za taj uređaj za trkački trening, ali ne nalazim ga.

Napisao nedavno ovaj post koji nije dospio na blog:

„...If you want a boxer. I will step into the ring for you...“ L. Cohen

Nekad treba ležati. Nekad ne treba ustati. Nekad treba slušati brojanje.

Ponekad boksač padne na pod i odmah skače na noge, želi pokazati da je slučajno pao, samo se poskliznuo.

A nekad treba ostati dolje.

Nekad trener i svi ostali galame: „Ostani dolje“, a boksač ustaje i samo oni željni krvi aplaudiraju...

Imam sat koji mi pokazuje brojeve na stropu. Nekad treba samo ležati i gledati odbrojavanje.

Jednom sam dobio flašom po glavi. Trebao sam ostati dolje, a ja sam ustao. Nije bilo pametno, jer onda sam dobio stolcem po glavi. Trebao sam ostati dolje, a ja sam opet ustao. Nije bilo pametno, jer onoga dalje se ne sjećam.

Griješim, pokušavam uvijek odmah na noge. Skačem i govorim: „Nije mi ništa“.a u glavi zuji, vrtoglava se, sve boli...

Oni koji znaju ostaju dolje dok se broji i tek na osam ustaju, na devet su na nogama, deset sekundi odmora nekad puno znači...

Uvijek sam dokazivao sebi da sam dobro i išao dalje, često u nove greške. Osjećao sam želju izgraditi puževu kućicu i zavući se u nju, ali činilo mi se kao predaja, skakao sam, išao dalje, trčao dalje... i dalje...

Loše se borim, moram barem te trikove naučiti i znati kada i koliko treba neustajati

Ostajem dolje ovaj put, brojim u sebi i polako ustajem, brzo će zvono, onda ću biti spreman za novu rundu...

Nije predaja, samo odmor od udaraca, a onda.... vidjet ćemo...

Ne znam koliko u stvarnom životu traju tih deset sekundi. Ustao sam i opet sam na nogama.

Kad se sretnu dvoje tužnih ljudi, znate li o čemu pričaju? O sreći! Tugu dobro razumiju, svoju i tuđu, ne trebaju je objašnjavati ni pravdati.

Tražeći svoju Victoriju našao sam Viktoriju. I ona je osoba s tugom. Proživjela je neke stvari koje sam ja i neke koje ja nisam.

Gledao jednu emisiju na TV, ista ona u kojoj sam bio, samo nekoliko dana prije i bio je tamo nekakav stručnjak koji je rekao da se ljudi poslije četrdesete ne mogu zaljubiti. Mislim, ja sam valjda malo zaostao, ali zabrinuo sam se i da sam s 47 gotov s tim. Rekao je taj još neke sporne tvrdnje, ali to nisam ni čuo. Obradovao sam se kad sam sutradan pročitao da je taj čovjek inače kontradiktoran i apsolutno upitnih stavova, bilo mi je lakše.

Gledam neku reklamu za telekomunikacijsku firmu, zagrli život. Ljudi govore svoje želje, svakakve su, a ono dvoje koji su dosta stariji od mene rekoše: „Da se zaljubim još jednom“ i „Da nađem ljubav svog života“. Ja sam imao ljubav svog života, ali htio bih ljubav druge polovice svog života.

Kažu da se svako dvoje ljudi na svijetu mogu povezati u sedam koraka, ja se povezujem u jednom koraku, nekad sam lik stare anegdote, jer u to sam vrijeme stalno bio lik priča i anegdota, nekad sam sjedio pored. Jednog davnog dana smo Viktorija i ja sjedili jedno pored drugog i pisali prijemni. Nisam uradio sve odgovore, nisam napisao shemu heksametra, a usmeni ispit je odgođen za sutra. Morao sam birati, ostati na usmenom ili sjesti na noćni vlak i ići na prijemni u drugi grad. Uplašio sam se rezultata zbog nenapisane sheme heksametra i odabrao sam ovo drugo. Da mi je tog dana Viktorija dala da prepišem shemu heksametra ili mi se nasmiješila, vjerojatno bih ostao. Opraštam joj sad što mi se nije nasmiješila i što mi nije rekla shemu heksametra. Opraštam zbog jedne kave. I jednog osmijeha.

Tamo u snijegu nisam našao Victoriju.

Našao sam na drugom mjestu Viktoriju. Jesam li našao čip za dobru vezu? Daju li tuga i tuga sreću? Mislim da daju, ali već sam pitao: A morate li vi sve znati? Normalno da ne morate, ali znate i da ću vam ja sve reći, prije ili kasnije.

Došao sam danas u Zagreb, ali počela je kiša i nije bilo biciklističkog treninga. Nema veze, apsolutno nema veze...

Oznake: rođendan

09.03.2013. u 22:56 • 45 KomentaraPrint#

srijeda, 06.03.2013.

MY LITTLE HOUSE...

Jednom se u kafiću našlo nekoliko nas, jedan Varaždinec, dvoje koji nisu iz Varaždina, njihov pas, ja „dojdoš“ i jedna koja je puno vremena provodila u Varaždinu. Reče ovaj koji je Varaždinec da pravi Varaždinec mora piti vina, ići subotom na plac, mora imati grobnicu na varaždinskom groblju i imati klijet. Napisah te njegove riječi uz kratku biografiju uz jednu priču i rekoh još da klijet, nažalost, nemam, a grobno mjesto, nažalost, imam. Na plac idem ponekad, ali onaj koji mi je bliži. O vinu nisam ništa ni rekao. Još se priča nije ni pojavila na papiru, a napravih još korak k tome da poslije toliko godina u Varaždinu postanem Varaždinec. Ne, nisam pio vina.

Ima ta jedna kućica u kojoj sam bio nekoliko puta, vlasništvo jednog jako dragog mi čovjeka, vežu me i uspomene za tu kućicu. Drvena kućica na brijegu, pravljena od hrastovih „planjaka“, htio sam i ja takvu. Našao sam u oglasnicima nekoliko takvih „za preseliti“, tražio pogodno zemljište za nju... Ipak sam povoljnije našao jednu zidanu klijet sa zemljištem na obroncima Ivanščice, završio pregovore, sad čekam da se srede neki papiri i s proljećem počinje uređenje. Možda jednog dana uz nju osvane i jedna onakva drvena.

Janja je radila u poljoprivrednoj ljekarni, znala je sve o sadnji, sijanju i ostalim stvarima i imala je želju da imamo takav nekakav komad zemlje na kojem će imati vrt i cvijeće, možda malu kućicu za skloniti se u nju ponekad. Skoro smo započeli s time one godine... Zaboravio sam tu ideju poslije.

Sad sam ja osjetio želju za odlaskom iz stana u prirodu, za nekim mjestom na kojem ću kopanjem, rezanjem, uređivanjem izmoriti tijelo i odmoriti um. Shvaćam da sam pustio korijenje i potvrđujem to stanje. Kućica izgleda sasvim drukčije od nekadašnjih i sadašnjih planova, bit će puno posla, ali bit će tu vrt, cvijeće, voćke i roštilj...

If you ever come by here, svratite, uvijek će se naći nešto za dobronamjerne prolaznike

Nekad sam imao famous blue raincoat, a sad ću imati


my „little house deep in the desert“

Oznake: Janja, kućica

06.03.2013. u 17:23 • 35 KomentaraPrint#

nedjelja, 03.03.2013.

Fly me to the moon... On a-Jupiter and Mars (2)

Rekli su da će napraviti neku kupolu, samu sebi dovoljnu i samoodrživu, smjestiti ljude u nju i oni će glumiti put na Mars. Pisao sam o tome, htio sam biti pod tom kupolom, naviknut sam na usamljenost, za mene bi to bio korak naprijed, bio bih među ljudima, a ne korak nazad. Proučavali bi me, pa što? Ne znam što je bilo s kupolom, jesu li je napravili, jesu li smjestili ljude pod nju...

U narednim godinama planiram jedan put. Otići ću daleko. Bit će to predzadnja velika avantura u mom životu. Poslije je na redu još samo veliko putovanje kamperom. Nakon toga ću biti umirovljenik, vjerojatno jako aktivan, ali ipak umirovljenik. Ovaj prvi put će mi omogućiti i otplatu zaduženja koja bi mi bila prevelik teret u mirovini.

Mislio sam danas promijeniti te planove. Čitam da se planira put do Marsa i nazad. Idealan sam. U dobroj sam formi, uglavnom sam zdrav, sam sam. Moram samo naći nekoga tko će se brinuti o Lulu, mom psiću... I moram pitati smijem li paliti svijeće u tom svemirskom brodu, barem nedjeljom. Ostvarit ću san koji sam imao kao petogodišnjak, postat ću astronaut, ostvarit ću san koji sam imao kao četrdesetogodišnjak da otplatim čim prije krediti u francima. Nadam se da me neće isplatiti u nekim marsijanskim parama.

Moji se snovi rijetko ostvaruju. Čitam dalje, ne mogu se prijaviti. Zbog skučenog prostora i dugog perioda izolacije, traži se par u skladnom braku. Pitat ću mogu li ja glumiti oboje, naviknut sam, neka me plate samo za jedno, ali ne vjerujem...

Oznake: Janja, Mars

03.03.2013. u 08:58 • 28 KomentaraPrint#

petak, 01.03.2013.

MORATE LI VI ZNATI SVE, BAŠ SVE?

Nisam znao puno o blogovima kad sam ga počeo pisati. Znao sam da je to nekakav internetski dnevnik, takvo nešto. Čitao sam u nekim kompjuteraškim časopisima o nekim blogovima, zanimljivo, rekoh za neke, ali nikad nisam pogledao nijedan.

Nisam niti razmišljao o čemu bih to ja mogao pisati. Živio sam sretan život, a takvi su dosadni. Mogao sam pisati o svojim sportovima, ali ja sam rekreativac, ima puno boljih, ne proučavam teorije, malo toga primjenjujem u praksi... Mogao sam pisati o knjigama koje čitam, o filmovima koje gledam, ali nije mi se činilo da bih imao dovoljno toga za blog. Zaboravio sam na blogove.

Onda sam osjetio potrebu za ispovijedanjem tuge. Više nisam živio sretan život. Činilo mi se da nisam ni živio. O tome sam pisao.

U nekim pismima u zadnje vrijeme su mi rekli da sam ja možda najtužniji čovjek na svijetu. Ja sam tužan, ali ne mislim da sam najtužniji, dalekobilo. Pisao sam o tužnom dijelu mene pa stvaram takvu sliku. Ponekad sam napisao nešto iz čega bi se vidjelo da hoću komad sreće za sebe, ali „to je kao kad vječno kraj sebe čuvaš praznu stolicu i svima govoriš da je zauzeta, a onda te boli njezina praznina...“ (@ani ram).

Nisam sve pisao. Neke komadiće slagalice sam naknadno ubacio u neke druge komadiće, neke važne istinite dijelove sam ispričao tek nedavno u izmišljenoj priči. Ako pišem dnevnik, internetski dnevnik, morate li vi znati sve, baš sve?

Ogolio sam se tu anonimno, a onda se i pokazao, otkrio. Ne znam tko me sve čita, koliko poznatih, koliko nepoznatih. Kad pišem pazim da ne povrijedim druge, a neki su povrijedili mene. Neki detalji mi se ne uklope, neki čine suvišnim. Napisao sam jednom da svaka priča služi da prikaže pripovijedača u boljem svjetlu, da opravda njegove nedostatke, mane. Ne znam koliko sam vam lagao izostavljajući neke detalje, koliko sam prikazivao sebe u boljem svjetlu. Moje je pisanje impulsno, nema puno razmišljanja, prepravljanja, ispravljanja, samo izbacim iz sebe, naglo, brzo, kao da opisujem mrlju tinte ili da crtam dječiji slikicu, jer ja crtam kao dijete.

Uvijek sam pisao iskreno, ako sam lagao, iskreno sam lagao.

Morate li vi znati sve, baš sve, ako sam već odlučio pisati o sebi, imam li ja obavezu, a vi pravo na cjelovitu sliku? Ne znam.

Pisao sam tugu uglavnom i to pisanje me upoznalo s nekim osobama koje su prošle kroz moj život ostaviši traga. Očekivali su da me tuga odmah prođe, da ono o čemu pišem odjednom postane drugačije... Imao sam bučno, veselo društvo za studentskih dana. Sa strane je to valjda izgledalo zanimljivo i često bi se desilo da nekoga privuče k nama, meni i da započne neka veza i brzo bi se desilo da upravo to društvo, taj bučni život postane smetnja vezi. Jednog dana sam shvatio da ne želim taj veseli, bučni život, nego sretan život s Janjom, da ne ide skupa i sve sam promijenio, živio toliko sretno da se o tome nije mogao pisati blog. Blog koji ne prolazi samo tako...

Poslije svega poželim opet pričati s nekim tko razumije tu tugu, ali ne samo o tuzi, nego i o putu ka sreći. Možda hoću, možda ću jednom pisati i o tome, ali morate li vi znati sve, baš sve?

Oznake: Janja, blog

01.03.2013. u 18:26 • 29 KomentaraPrint#

srijeda, 27.02.2013.

JEDNOJ ŽENI

Lako sam pisao svoju tugu, sreću teže.

Mislio sam na sretne dane s Janjom često ovih dana. Nismo nikad dobili na lotu, nismo imali nikad previše, nije bilo posebnih sretnih iznenađenja. Najljepši dani su bili „ozakonjenje“ veze i rođenja djece. Sreća je bila buđenje poljupcima, ispijanje kave, dugi telefonski razgovori čim nismo skupa, izleti, šetnje, kupovine... Nekome se možda ne čini puno, ali sreća je bila u tim malim stvarima i ritualima. Sjećanje na te velike sreće i ove male sreće izaziva tugu, jer više toga nema.

Priznao sam puno suza ovdje, priznao sam puno tuge, sreću teško priznam.

Teško mi je bilo priznati da sam poslije ljubio, da sam htio neke rituale obnoviti, neke nove zadobiti. Nije mi teško priznati da nisam uspio, da sam sam, da sam opet kao u onim postovima s početka bloga, da sam opet Sredovječni koji luta daleko, da ispijam dvije šalice kave, ali teško mi je bilo priznati da sam bio preko tuge sretan...

Teško je bilo priznati samom sebi...

Kad nisam uspio, kad završi pokušaj sreće, nisam bio tužan zbog toga, bio bih tužan zbog toga što nema Janje. S njom je sreća bila tu, velika i puno malih, svakodnevna.

Još jedna mlada žena ima moju bezgraničnu ljubav...

Nju znam sve njene godine...

Jučer sam ustrčao stubištem, a ja sam na četvrtom katu i tamo pao u zagrljaj. U stanu me čekala mlada žena koja će uvijek biti moja, koju ću uvijek voljeti, bez obzira što se dogodilo. Dugo smo razgovarali o svemu i svačemu i uživao sam u razgovoru. Ta mlada žena mora živjeti dok nas smrt ne rastavi i onda još puno poslije mene. To mora biti tako.

Kako god izgledao moj život, ona zna da će uvijek biti moja jedina.

Moja Kneginjica je doma. Došla je s fakulteta na malo odmora kući. Tata će nešto skuhati, oprati, razgovarati.

Sretan sam. Preko tuge.

Oznake: Janja, Sarah

27.02.2013. u 16:36 • 23 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< studeni, 2016  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Studeni 2016 (1)
Ožujak 2016 (1)
Travanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (13)
Veljača 2013 (16)
Siječanj 2013 (12)
Prosinac 2012 (7)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (5)
Kolovoz 2012 (8)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (6)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (10)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (7)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (9)
Srpanj 2011 (12)
Lipanj 2011 (12)
Svibanj 2011 (18)
Travanj 2011 (11)
Ožujak 2011 (34)

Opis bloga



Moja je žena umrla i ništa više nije isto. I nikada više neće biti.
Proživjeli smo lijepe godine, nekada teže trenutke, nekada ljepše, ali već smo se godinama bili naučili živjeti lijepo i sretno jedno s drugim.
Ja sam tih godina radio desetak kilometara daleko od stana i, bez obzira na vrijeme, na posao sam išao biciklom. Taj su dan najavili kišu. Zamolio sam je da odveze mene, pa produži na svoj posao, ako neće žuriti. Rekla je da neće, odvezla me i produžila. Poslije jednoga sata sam se sjetio da se nije javila. Zvao sam je, nije se javljala. Zvao sam je puno puta, nije se javljala. Zvao sam je na njen mobitel, na službeni, na posao,nije se javljala. Nazvala me je policija.
Došao sam u bolnicu, bila je u komi i rekli su mi da će umrijeti.

14.12.2008. 10:20

12 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

Držim te za ruku
primjećujem
da si gola ispod pokrivača
dodirujem te po stomaku
ništa
isti puls

2 udisaja u minuti
svakih 5 sekundi
2,5 za udah
2,5 za izdah
i opet

I onda
14.12.2008. 10:20


Toga smo dana umrli. Sahranili smo samo nju.
Pročitao sam prije i poslije puno toga o tugovanju, o boli, pročitao sam o fazama žalovanja. Faze se u stvarnosti izmjenjuju na čudne načine, preskaču se vraćaju, dolaze iznenada. Mislim da ustvari postoje samo dvije različite faze: faza kada sam žalostan što je više nema, što neće dočekati vjenčanje svoje djece, unuke, puno lijepih, malih stvari koje su je čekale i druga faza kada sam žalostan što je nemam više i što će te stvari kojima smo se trebali zajedno veseliti, uvijek biti tužne jer je nema.
Osim žalosti, koju je teško opisati, teške su obične, svakodnevne stvari kao ispijanje kave. Nikada u kući nisam popio kavu sam. Bio sam izgubljen kada sam trebao raditi bilo što od takvih, zajedničkih stvari.

Nikad se nisam naviknuo
da tebe više nema
Opet sam napravio dvije šalice kave
Praveći se da nije ništa neobično
ispijam jednu pa drugu

I pomislim: tko će prati šalice
ti ili ja


O takvim stvarima planiram pisati. O životu poslije. O snalaženju i nesnalaženju. O danima kada me tuga utapa i o danima kada nekako plivam. O danima kada sam mislio da sam malo bolje i o danima kada mi je bilo jasno da nisam.

Znaš one tanjure kojih smo imali četiri
Baš si nespretan!
rekla si kad sam razbio jedan
Što sad da radimo s tri?

Nedavno sam namjerno razbio još jedan
da ne zaplačem
svaki put kad shvatim da su nam sada tri dovoljna






Nešto slično:
http://www.collettewebster.com/Love.htm

Kontakt

naredniku nema tko da piše, ali ako netko baš hoće:
ontheend@rocketmail.com

Loading



Najnježnija
(što sam je napisao)

Volim te njuškati
uvijek
Noću kad spavaš
posvuda
Osjetiti miris svih naših godina
modričkih, zagrebačkih, goričkih, varaždinskih
dok se budiš
Njuškati te
i brzo se praviti da spavam
kad namirišem jedan moj tužni
i sve naše vesele Božiće
I otvoriti oči
i onda te njuškati
dok ne tebi ne osjetim
i miris svoj

(napisano jednom prigodom kad nisam imao novaca za poklon pa joj poklonih ovu pjesmu)

http://www.aquariusmusicshop.com/?testi=testimonial-2

http://www.elektronickeknjige.com/zbornik/ekran_price_01/pages/073.php

Free counters!



 Online Users




HALO ZEMLJA, JEBEM TI OVO


Halo Zemlja imamo problema
Bar ih imam ja
Jebem ti slavu vraćaj te me dolje

Halo Zemlja kapetanica Lajka govori
Čini mi se da sam prevarena
Vidim Zemlju odozgo
I nije nesto naročito
Vise volim lajati na Mjesec

Halo Zemlja ništa tu ne radim
Čini se da je štos samo da zvijezde vide koliko cu živjeti i kada ću umrijeti
Vratite me dolje

Ne računajte mi zivot u psećim godinama
Majčicu vam...
Želim živjeti koliko i vi
Vratite me na majčicu Zemlju

Čini mi se da me je život prevario
Ili vi
Kad ste rekli i svemirski let je samo odlazak na posao
Vratite me nazad

Nazad mojim štencima
Vidim ih kako na mjesečini gledaju zvijezde
I žmirkaju s njima
Mozda i ovu točku u kojoj jurim gledaju
Vratite me mojim štencima

Šaljite nekoga tko ce znati reći
Nesto zvučno
Kao Veliki korak za čovjecanstvo
Mene vratite nazad

Šaljite gore pukovnika Gagarina
On želi slavu i šampanjac stisak ruke Predsjednika Generalnog Sekretara
I tako ce se jednom zabiti u jedrilicu
Vratite mene

Saljite Terješkovu Valentinu
Nju ćete jednoga dana računati za prvu ženu
Mene zaboraviti
Vratite me što prije nazad i zaboravite odmah

Šaljite gore nekoga
Da na Mjesecu ispali lopticu za golf
Neka mu na Mjesecu vijori zastava
Ja zastavu i tako nemam
Ja na Zemlji zelim naganjati krpenjaču
Sa svojim Šarkom

Šaljite svemirske turiste bogataše
Oni odlaze dragovoljno
Baciti pogled
Zdravi su stari i bogati i dosadno im je
Ja sam zadovoljna da me vratite nazad

Halo Zemlja vraćajte me nazad
Jebem ti Einsteina
Ne želim juriti kao svjetlost
I ostati vječito mlada
Ako ostari Šarov

Halo Zemlja jebem vam
Prvu i drugu svemirsku brzinu
Želim samo polaganost
Šaltajte rikverc
I vraćajte me nazad
Jebem vam sve svemirske brzine

Halo Zemlja vratite me nazad
Jer ne želim istraživati nebesa i tražiti Raj
Vratite me u pakao života s mojim Šarovom

Halo Zemlja kontrola leta
Kapetanica Lajka govori
Jebem ti slavu i vječnost
Ovu pasju sreću
I obećani kavijar i šampanjac
Koji nikad necu dobiti
Vratite me nazad
U pasji život i pseću muku
Da sa svojim Šarkom
Mirno glođem kost
i sretna umrem od starosti

Jebem ti ovo

Over & out

-----------------------------
Subota ili nedjelja ujutro
Bio sam kod tebe
I ostao dovoljno dugo
Da otkrijem zakonitosti:
S cvijećem
Rano ujutro dolaze
Prvo muskarci
Kasnije žene

I svi su stari

Sada znam
Ti nikada stara
Biti nećeš

A ja, trebam li sada
Kao i oni
Imati veliki crni bicikl
I kožni ceker na njemu
U kom ti nosim cvijeće i svijeće

-------------------------------------------------
Kolona crnih ozalošćenih vrana
Skoro stogodišnjakinja
Ide lagano
Prema groblju


Svakodnevno


Obilaze grobove svojih nedavno umrlih
Skoro stogodišnjih muževa


Iako su sve to vec pričale
Medu sobom
Zastaju
I čekaju
Da čuju od mene


Kako mi je to
Ljubljenu
Ubio kamion

ZNANSTVENE VIJESTI

Znanstvene vijesti čitam
Činjenice
Koja loza preživi filokseru peronosporu ili nešto slično
Tko moze preživjeti kugu malariju ptičju svinjsku gripu utvrđuju
Štakori prežive svašta
Jegulja preživi bez vode
Škorpion može kažu nuklearni rat

A ja ako preživim tugu za tobom
Hoću li biti dio znanstvenih vijesti


TAMA I SVJETLO

Halo ti ćoravi
Penji se na osmatračnicu
Zašto ja?
Svi su drugi već bili tvoj je red
Kada dođe red na tebe
Tko te pita kakve su ti oči
I javi nam kada otkrijemo Ameriku Australiju Pluton ili bilo što drugo
Kapetane pokorno javljam
Nasukali smo se
Napipao sam nešto
Otkrili smo Ameriku Australiju Atlantidu Pluton Raj ili Pakao
Glupane ćoravi brod je uništen
Strjeljat cemo te
I nazvati ovo kopno kontinent planet ili zvijezdu po tebi
Kada odemo nazad
A ti uživaj u slavi
I svjetlu


Klesarski otpad

Kad klesarski naučnik
Pravi srce
Uspije li svaki put napraviti onaj urez u sredini
Ili srce nekada i pukne
I što se onda radi s njim


MOJA JE DRAGA ZASPALA NEDJELJOM

Moja draga voli spavati nedjeljom
I ja tiho ustajem čitam pišem trčim sjedim šutim gledam i čekam da čujem
Da se probudila
I kuham kavu

Nedjelja je opet
Moja draga spava
I ja ustajem rano
I kuham kavu
I hodam i odlazim
I kupujem
Uvijek na istom mjestu svijeće i cvijeće

I odlazim svojoj dragoj


POSTAT ĆU KLESAR

Ponekad sam lijen
Zapisati pjesmu
Nosim je u sebi
Danima
Okrećem prevrćem
Popravljam ispravljam
Nekada i zaboravim
Prije nego je zapišem
I dam ti je

I sad je samo mogu
U kamen urezati

-------

Bio sam ti jutros
Rano
Donio cvijeće
Svijeće palio
Mramor počistio
Kisa je padala
U slova buljio
I onda sam zaplakao
Jer oprana mi odjeća
vise nikad
Ne miriše kao nekada

KREVET MI JE PREVELIK

Probudio sam se u noci
Rano
Sanjao sam te
Premjestih se na tvoju stranu
Kao nekad
Onda sam jastuk uzeo
Zagrlio ga
Naslonio se na njega

Nisam mu nista rekao
Nisam ga poljubio

Pa to je samo jastuk


JANE IS AN ANGEL NOW

Dobar dan Ne Jane nije tu
Ne ne možete je dobiti
Ne nemam novu adresu
Razumijem niste se odavno čuli
Siguran sam da je prošla godina
Očito mi je to
Ne nemojte zvati ponovo
Jane ne živi više ovdje
Jane ne živi više uopće
Ovdje
Jane is an angel now
Jane is a beautiful angel now
I believe

-----------------------------

Kažu
Bit će dobro
Opet ćete biti skupa

Jebem ti svjetlost
I doline zelene

Htio sam ovdje još biti
S tobom


LJUTNJA

Kad su mislili da možda bolestan
I svakakve bolesti smisljali
Mirno sam otišao i napravio nekakve pretrage i otkrio da sam zdrav
Kad su mi na kosti nasli mrlju i mislili da ću umrijeti
Isao sam na nekakvo snimanje i saznao da ću živjeti
I još živim
Dugo
I stalno nešto tako

A ti
Zašto ti nisi mogla otići na posao
I vratiti se
A da ne umreš


MJESTO MI JE UZ TEBE

Moje je mjesto uz tebe
Samo još malo šetam ovuda i onda dolazim

Moje je mjesto uz tebe
I razmišljam zašto sam ovdje
Mogao bih ovako biti i u nepoznatom mjestu u Kini
Ili Djevičanskim otocima
Ili Gvineji Nova Papua
Obali Bjelokosti
Ognjenoj Zemlji
Ili bilo kojoj zemlji koja mi lijepo zvuči

Jos cu malo protrčati
Ovuda dok sam jos tu
Uvijek bi rekla
Da sam hrt da ne mogu biti na mjestu
I onda dolazim
Mjesto mi je uz tebe

Doći cu
Samo da obavim neke poslove
Znam opet odgađam stvari
Ali umoran sam
I doći cu
Mjesto mi je kraj tebe

Koji sve planeti imaju mjesece
Ti bi mi znala reći
Mogao bih biti na nekome od njih
Kad već nisam s tobom
Doći ću
Mjesto mi je uz tebe

Mogao bih biti dragovoljac
Za istraživanje najvećih dubina
Visina
Daljina
Kad već nisam s tobom
Doci cu čekaj
Mjesto mi je uz tebe

Ne znam zašto
Ali još sam tu
Čekaj još malo
Znaš da zalutam ali uvijek dođem
Doći ću i ovaj put

Mjesto mi je uz tebe
Zato je na tvom dijelu groblja
Mjesto i za mene
Doći ću












Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se