...Mi nismo lude...

07.12.2005.

puklo me...

Tko bi joj i zamjerio? Zaljubila se. Samo što ljudi nisu razumjeli kako uvijek vesela, nasmijana, a nadasve dobra djevojka može upasti u probleme. Bila je tiha, povučena, ali zračila je pozitivnom energijom? Ne. Oduvijek je bila glasna, ali svi su je voljeli. Nitko ne bi pomislio što će si učiniti od života. Cura koja je bila prva kad je bilo vrijeme za šalu, ali nikad nije padala pod utjecaj okoline. I baš zato ljudi su je voljeli. No uvijek je bilo zlobnika koji su je ismijavali jer je imala svoje ja. Jer nije povukla dim ili popila čašicu zbog društva. Ali to joj nije smetalo. Ne. Njoj nije bilo potrebno ništa više od dobrog društva da se zabavi. A upravo to je i imala. Ljude koji su je voljeli. A i ona njih. Ali očito je i ona imala slabosti, žute minute ili kako to hoćete nazvati. Vrijeme kad želi biti netko drugi, upoznati nove, drugačije ljude. No sve je to držala duboko u sebi, znajući da je ovako bolje. Ali onaj crvić u njoj nije joj dao mira.

Počela je drugačije gledati neke ljude. Sprijateljila se s njima. To joj barem nije bio problem. Zavoljeli su je. A i ona je zavoljela njih. Posebno njega. Osjetila je nešto novo, posve drugačije dok razgovara s njim. To nije osjećala sa svojim društvom. Bio je poseban. Uskoro je saznala da nije sve tako bajno. On je bio ovisnik. A ona je bila slaba na njega. Znala je da od toga nema sreće, ali nije mogla. Nije se imala snage oduprijeti. Govorio je neka ga se kloni. Volio ju je. Nije želio uništiti i njen život. No, ona je bila previše zaluđena, i u trenutku slabosti, u sekundi kad je odlučila i ona probati, uništila je ostatak života.

Ubrzo više nije mogla započeti dan bez uobičajene doze. Roditelji su primijetili nešto čudno, ali nisu ni pomislili da njihova mala curica, njihova miljenica ne može bez droge… da nema život izvan toga! Trajalo je to neko vrijeme. Dok njezini nisu povjerovali. Shvatili su da je istina sve što su im već neko vrijeme govorili. Njihova djevojčica je ovisnik, džunki. Dobila je zabranu bilo kakvih kontakata s njima. Oni je nisu bili vrijedni, kako su rekli. Roditelji nisu shvaćali da je i ona postala jedna od NJIH.

A ona…ona nije mogla živjeti bez njih, bez droge, bez njega… I onda je saznala. Predozirao se. Svijet joj se srušio u djeliću sekunde. Držeći u ruci njegovo pismo, još uvije nije vjerovala. Više ga nije bilo. Nije mogao bez nje. Bilo mu je lakše uzeti preveliku dozu, znajući da će se jednom "tamo gore" sresti i nitko im neće stajati na putu… Nitko neće uništiti njihovu sreću. A ona je ostala ovdje da se sama bori. Vjerovao je u nju da se može izvući.

Klečala je na njegovom grobu i nasmijala se. Znala je da ju čeka. Nije trošila ni trenutka. Otišla je za njim sa smiješkom na licu. Pismo joj je još uvijek bilo u rukama, privijeno na grudi. Ležala je kao da spava, poput anđela. A smiješak nije nestajao…



*vaša jelena*

-- 22:07 --

Komentari (12) - Print - #

<< Arhiva >>

sadržaj © ...Mi nismo lude... || design © nel`chee