20.01.2008., nedjelja
HIPERAKTIVNOST, TRČKAVICA I PRAVA BIRTIJAŠKA TUGA
|
Znate li one trenutke kada ste toliko jadni, da vam se čini da je svaka pjesma vaša? Tako vam je to trenutno sa mnom. Svaki stih pogađa me ravno u srce. Da sam sada u nekoj birtiji, vjerojatno bih otužno i, još vjerojatnije, pijano, lomila čaše na svaku pjesmu, neovisno o tematici. Pretpostavljam da bih se lako uživjela i u priču o nekakvoj izgubljenoj ljubavi zalutaloj u pustinji ili poginuloj u zrakoplovnoj nesreći. Nekako se eto kod mene večeras zadesio stari Toni na repertoaru. Pita on svoju bivšu: Gdje si noćas, s kim si sada? Sa kim čekaš proljeće? Da mi je blizu, garant bih ga zagrlila i rekla: E moj Toni, ovo proljeće ne dijelim ni sa kim. Mislim, ima tu nekih ljudi, ali rijetki su oni s kojima se očekuje proljeće. Zatim bih se rasplakala na refrenu: … jer sve su ljubavi kao drago kamenje, teško se nalaze, a lako izgube… Možda bih i počastila koga, ako bi se rasplakao skupa sa mnom. Huh, sva sreća da nisam u birtiji. Ovako se cijeli scenarij događa u mojoj glavi i da me ne svrbe prsti da ovo zapišem, nitko ne bi ni znao da bih se sada osramotila i tako prekrižila još jedno od mjesta kao odredište za liječenje tuge.(A možda bih se trebala držati samo jednog mjesta kada sam u ovakvom stanju? Konobari bi me poznavali već po zvuku koraka i na šanku bi me čekala neka žestoka cuga kakvu vjerojatno po defaultu piju ovakvi kao ja. Privlačna pomisao, no moram se sjetiti objasniti mami da sam se, naravno, samo šalila.) Uglavnom, povlačim se po kući cijeli dan i trčim na WC svakih nekoliko minuta. Virus me je stigao i mislim da mi ga je, uz specijalne komade mahagonija, donio naš prijatelj parketar. Ili je to ili sam postala alergična na kolu (to mi je maloprije palo na pamet kad sam skužila da sam tijekom popodneva popila više od litre te, izgleda po mene kobne, crne tekućine). Kako bilo, nije dobro. Još sam i uslijed te kole totalno hiperaktivna. Kad se svemu tome doda podatak da je 1 sat poslije ponoći, možete zamisliti to povišeno mentalno stanje. Muž se žali da boja koju sam izabrala za svekrvinu kuhinju miriši na mrski mu voćni jogurt od jagode koji zauzima cijelu gornju policu u našem hladnjaku. Čak i bojom malo podsjeća, iako mi to uopće nije bila namjera dok sam birala. Svekrva je malo prigovarala na cijelu situaciju i boju koja se u Barbie stilu kočoperi na pola zida, ali tješila sam je da ću joj sutra izabrati prostirku za pod u sličnom tonu i da će se sve lijepo uklopiti. Nekako se baš ne činila zadovoljnom, ali mene privlači pomisao na nekoliko tjedana ručanja u Barbie kućici. Valjda čuči još neko dijete u meni. Razmišljam kako bih se trebala pozabaviti sa spomenutom gornjom policom u hladnjaku, ali nekako sam trenutno više u fazi čokoladnih medenjaka, tako da se jogurt čini previše zdravom hranom da bi bio privlačan. No da, i onda se čudim kad svako malo sjedim na WC-u. Trebala bih uistinu duboko razmisliti o svojim prehrambenim navikama – medenjaci i kola. Toliko su oboje slatki da se međusobno neutraliziraju u mojim ustima. Treba se sjetiti i da večeras stvarno odradim one tri minute pranja zubi, a ne da tek brzinskim četkanjem ogulim prvi sloj šećera i iščačkam najveće komade čokolade koji su se zaglavili u još neplombiranim kutnjacima. Ohoho, nova pjesma. Toni i njegova žalopojka već su se bili izlizali zbog repeat music - on (hoće li mi netko objasniti zašto se ta pjesma zove Casanova?). Sada zaljubljeni Joe pjeva svojoj voljenoj: You are so beautiful to me… Moram priznati, momak je dobro pročitao nas žene. Reći jednom da smo prekrasne, stvarno nema smisla. Neeee… najbolje je kroz cijelu pjesmu i sa što manje oscilacija u melodiji (da nam to ne bi odvlačilo pažnju), ponavljati samo jedno te isto: You are so beautiful to me. Tko zna, možda jednog dana riječi dođu do svijesti cijenjene dame i ona povjeruje toj, njemu tako očitoj, činjenici. No čak i tada treba s vremena na vrijeme ponavljati - mi žene očito smo sklone zaboraviti. Repeat music – on. Sada već stvarno treba na spavanje. U panici da se ujutro neću moći ustati u vrijeme dogovoreno za kupovinu s M., pričinjava mi se da se već pomalo razdanjuje iako je tek 2. (Iskreno, nemam pojma koliko je sati. Sat na laptopu pokazuje 2:48, no znam da nije točan. Mislim da žuri nešto manje od sata, pa preračunavam približno. I već mi je nekoliko puta, za svaku pohvalu, palo na pamet da ga namjestim da pokazuje točno vrijeme) Zato, ruku pod ruku s hiperaktivnošću, trčkavicom i pravom, birtijaškom tugom ( kako bi to moj prijatelj Kruno dobro rekao: Sve se to prožima u konačnici.), što drugo učiniti, nego uvući se u krevet i prekriti preko glave, nadajući se da će me san već nekako pronaći prije jutra. |
- 16:30 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
08.01.2008., utorak
U PROSTORU
|
Sjedim u sobici tri sa četiri (dobila sam želju napisati da je soba veličine tri sa tri kao u popularnoj pjesmi, tek zbog romantike i boemske atmosfere, no ipak je nešto veća), na razvučenom trosjedu, s koljenima ispod brade. Na nogama nezaobilazne prugaste čarape (ako mi nećete zamjeriti na otvorenosti, reći ću vam da su mi i potkošulja i gaće isto tako prugasti), u crnoj trenirci i mojoj omiljenoj, grebavoj vesti od koje uvijek dobijem lagani osip oko vrata gdje se dodiruje s golom kožom. Pijem jogurt umjesto večere, pokušavajući objasniti mom želudcu da su blagdani gotovi i da će se s finom klopom morati oprostiti barem na neko vrijeme. Laptop je ispred mene, na malom stoliću sklepanom od nogu nekog davno preminulog stola (ili mu srodnika) i ostatka radne ploče iz kuhinje moje svekrve. Osim nas četvero (trosjed, laptop, stolić i ja) u sobi je još mjesto pronašlo brdo po život važnih stvari. Za početak, tu je šivaći stroj. U pitanju je jedan od onih starinskih, s drvenim kućištem s vratima koja skrivaju masivni željezni kotač i pedalu koju bi pretpostavljam trebalo pritiskati da bi stroj radio (moram priznati da mi je neobično strojem nazvati ovaj čudni komad namještaja na nožni pogon). Napravljena je od nekog sjajno lakiranog, smeđeg drveta, vrste koju kao i inače ne znam odrediti. Uglavnom, stroj već desetljećima nije u funkciji. Iza njegovih zatvorenih vrata, kada sam ovu sobu pokušavala osposobiti da bude moje noćno i dnevno sklonište (njena prijašnja funkcija bila je ostava), pospremila sam brdo nepotrebnih, starih, čudnih stvari koje njihova vlasnica (a moja svekrva) iz nekih nepoznatih, okultnih razloga ne želi baciti. Na stroju je posložena lijepa kolekcija kozmetike bez koje njihova vlasnica (u ovom slučaju ja) ne bi mogla sasvim normalno živjeti, limena kutija za kekse (još uvijek prazna samo zato jer su danish cookies iz nje pojedeni tek jučer), nekoliko svezaka hrvatske enciklopedije i plava, staklena zdjela u koju su nabacani noviji računi i nešto lijekova, ostataka od moje tajnovite vikend-bolesti koja je, kako je naglo došla, tako vrlo brzo i nestala, ostavljajući za sobom samo povremeno slinav nos i usne ispucale od temperature. Tik do velebnog stroja nalazi se jedno raspareno krilo ormara, kojeg je ostatak prije bio u našoj staroj spavaćoj sobi (sada je on pretpostavljam u susjedovoj šupi). Kada sam krčila sebi prostor za život, zavirila sam unutra, ne bi li slučajno pronašla malo mjesta za sve te stvari koje su se uspjele nakupiti po sobi tijekom godina, zauzimajući gotovo svaki centimetar poda i bilo kakve slobodne, ravne površine… (Moram načiniti malu digresiju. Naime, dekoncentrirano se ogledam po sobi, još uvijek razmišljajući o njenoj veličini. Možda je ipak nešto veća – ta kako bi sve ovo stalo u nju! Uopće ne znam procijeniti veličine i već se dvoumim da na brzinu otrčim po metar i pomjerim zidove, da bih vam dala što točniji opis. U svakom slučaju, zamislite je malom i pravokutnastom.) No dakle… u tom ormaru nalazilo se bezbroj stvari koje vjerojatno nitko nikad neće tražiti niti se sjeća da one postoje. Ali su izgleda potrebne i moraju ostati tu. Našlo se tu nekoliko ružnih setova porculanskih tanjura, plastičnih čaša i tanjura, vjerojatno ostataka nekih davnih slavlja, vunenih čarapa, neraspakiranih staklenih bokala koji su još imali na sebi prilijepljenu, sada već požutjelu, etiketu sa cijenom. Tamo sam uvalila još nekoliko setova ružnih tanjura, pretpostavljajući da ni njih nitko nikada neće tražiti (što to uopće uđe u ljude da kupuju i prave takve ružne stvari?), a na vrh sam pospremila policu s posudama za začine, jednu visoku, sivu, plastičnu vazu za groblje i ceker pun kutija za jaja, za slučaj da bude nestašica. Pored ormara, naslonjena na isti taj zid, nalazi se vitrina od stakla i hrastovine, puna kristala i uspomena koje sežu, vjerujem, negdje do kraja 60.-ih. Dok sam spremala, zahvaljivala sam majstoru koji je napravio vitrinu tako da je površina na vrhu bila ravna. Tamo se stoga našlo mjesta za tri uskrsna i dva božićna aranžmana, 15 tacni (brojala sam!) za kolače ili nareske, kako vam po volji, dvije kutije za kolače, ogromni, mramorni svijećnjak, ventilator, dvije limenke od kave sa zimskim dizajnom, tri vaze i kutija s nekakvim važnim papirima. Dno vitrine nije ostakljeno i tu sam, u četiri police smjestila odjeću i moje skripte i bilježnice. Između vitrine i ormara ugurana je srebrna vrećica, još jedna u nizu prepuna poklona Croatia osiguranja. (Što, ljudi, radite s tim poklonima, nakon što se iskreno oduševite kalendarom, vezicom za mobitel i privjeskom za ključeve s crvenim svjetlom ili minijaturnom kemijskom kojom je nemoguće bilo što zapisati?) Do vitrine, na podu se nalazi mali, prijenosni hladnjak, od onih kakve i sami možda vucarate ljeti sa sobom na plažu. Na njemu je portabl-televizor, a na njemu kućna antena, čiji jedan krak seže do pola sobe, pa postoji velika opasnost da nekom iskopa oko ukoliko nepažljivo hoda po onih nekoliko uskih kvadrata slobodnog prostora (ja prije ulaska u sobu obvezno stavljam naočale, za svaki slučaj!). S televizorom završava zid i kreće novi. Na ovom je prozor koji gleda na ulicu. Kada se navečer spremam na spavanje, obvezno mahnem prolaznicima jer se nikad ne sjetim spustiti prokletu roletu. Ispod prozora je bijeli radijator, neprijatelj mojih napaćenih sinusa, no prijatelj moje zimogrozne prirode. Na taj zid naslanja se već spomenuti trosjed na kojem sada sjedim, a noću spavam, i proteže se gotovo do kraja sljedećeg zida. Trosjed je star i neudoban i nadasve uzak za spavanje u dvoje. Leđa me bole kao da imam 200 godina, a nos mi je već blago poplavio od udaranja njime o muževa leđa. Uz uzglavlje smo uskladištili još 5-6 manjih kutija nepoznatog sadržaja jer više nisam imala snage provjeravati s čim ću sve u sobi spavati. Uz kutije, u samom kutu ugurana su tri štapa za hodanje (koje muževa baka više ne treba jer su joj odrezali noge, no dobro ih je imati u kući, za svaki slučaj!) i ljetna ležaljka od trske. Preko te hrpice prebacila sam nekakav prekrivač (od onakvog materijala od kakvog se prave najljepši (ne)plišani medvjedići) i tu stavljamo odjeću koju trenutno nosimo. Osim vrata u sobi više nema ničega. Na zidovima ozdravljujuće, zelene boje kakvom se bojaju bolničke sobe, visi nekoliko nezaobilaznih crno-bijelih goblena s rasplesanim, kosmatim cigančicama preko kojih su ponosno zakačeni navijački šalovi Osijeka i Dinama, te slika mog šogora iz vrlo mladih dana kako neutješno plače u krilu stvarno ružnog Djeda Mraza. Na podu je tamnozeleni tepison i u kutu ispred šivaćeg stroja, čarape koje mi muž ne da da bacim na pranje jer smatra da su nakon jednog nošenja još sasvim upotrebljive. I usred svega toga, sklupčana na rubu trosjeda, ja. Ispred sebe gledam nekoliko mojih knjiga kojima sam nekako ipak našla mjesto u onoj „vitrini uspomena“. Dok čitam naslove gotovo se naglas smijem. Evo ih redom: 1. Najljepše želje, Udruga Pokret mladih (Vegetarijanska kuharica + mudre izreke, začudan mix) 2. Život u dlanu – hiromantija 3. Book of 1,000 poems 4. P.S. volim te 5. Ako jedne zimske noći neki putnik 6. Klub čitatelja Jane Austin 7. Uvod u Stari zavjet 8. Pregled Novog zavjeta 9. Rječnik hrvatskog jezika 10. Rječnik stranih riječi 11. Hrvatski pravopis 12. Stari zavjet 13. Novi zavjet 14. Holy Bible 15. Mali princ 16. Božić Herculea Poirota 17. Jedan dan u životu 18. Bibliski mudrosti (na makedonskom! Posljedica prolaznog oduševljenja još jednim od slavenskih jezika.) 19. Life of Pi 20. The Happy princ and other stories 21. Šetačica pasa Nekako bi čovjek rekao da se još tražim. Zaglavljena negdje između ideologije, religije i bajke. Između zaljubljenosti u ljepotu i zaokupljenosti svakodnevnicom. Između čaranja i čarolije, hereze i vjere. Postoji li trenutak kad se čovjek mora odlučiti ili je ovakva šarolikost ipak prihvatljiva? Kako bilo, danas se neću tim zamarati. Iskoristit ću današnju idealnu ravnotežu hormona i uživati. Zima je, kako bi moja rumena knjižničarka rekla, idealna za dekicu, topli čaj i knjigu. Večeras ću živjeti idealno. I u ovoj maloj, tuđoj sobi nepoznatih dimenzija, sa svim tim stranim i čudnim stvarima, ipak sam potpuna, s mojim šašavim izborom knjiga, dekom, jednim cd-om i šalicom jogurta. Ono što slijedi opisao je Calvino: Pusti neka svijet koji te okružuje iščezne u neodređenosti. I puštam ga… |
- 10:14 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
07.01.2008., ponedjeljak
ZLATNA SJEĆANJA
|
Osjetim snagu i odlučno zgusnem sve svoje snove o samo jednom mirisu, jednom imenu, jednom glasu, zatvorim ih u staklene bočice i pospremim na police sjećanja. Kada sam tako jaka, stvaram i živim nove trenutke. Napunim tada bateriju mobitela, kupim novi bon, pojedem čokoladu, ispunim glavu sretnim mislima, okupim oko sebe ljude koji me vole, ispunim stranicu u bilježnici nacrtanim srcima i nagnutim, golim stablima. U fotoaparatu zabilježim neke nove slike, hladnjak napunim voćnim jogurtima od jagode. Otiđem u trgovinu i kupim novu odjeću, police u kupaonici ispunim najdražim parfemima. Kupim nove igračke, poljubim i zagrlim nekog malenog i prekrasnog. Uhvatim zatim nečiji nov pogled koji obećava da će se jednog dana naći na polici sjećanja. Zarobim nečije misli namjerno, vraćajući se tako silom na stazu gdje hodam barem po tragovima života kakvog želim. No klonem često, umorna od truda, prepuna čežnje za nedostižnim osjećajem drugačije sreće. Tada sam slaba i tada se vraćam... do police sjećanja. (Znate li, na toj polici čuvam samo lijepe trenutke, kada sam se zbog nečeg ili nekog osjećala posebnom, trenutke u kojima smo život i ja postojali u savršenom suglasju, kada sam se osjećala njegovim dijelom, a ne promatračem.) S ljubavlju gledam svoje sjajne bočice i otvaram jednu po jednu, dopuštajući da se miris prošlosti rasprši po sobi. Prisjećam se tada vremena kada sam se osjećala zaštićenom od svijeta, kada su me znali još uvjeriti da sam potrebna, kada sam još znala biti potrebna i voljena (ponekad pomislim da je i to jedan od talenata!). Pitam se, djelujem li kao kukavica živeći tako, s vremena na vrijeme, u nekom prošlom svijetu, koji vjerojatno samo iz trenutne perspektive izgleda bolji od ovoga danas? Vrijedi li čuvati lijepa sjećanja? Nedavno sam pročitala priču o sretnom čovjeku koji je pronašao vrećicu u kojoj je bilo 99 zlatnika što ih je za njega ostavio kralj. (Važno je znati da su to bila vremena kada običan čovjek za cijelog svog života nije mogao uštedjeti niti za jedan takav zlatnik.) Od tog trenutka čovjek više nije bio sretan. Zašto? Zato što je bio siguran da je u vrećici trebalo biti 100 zlatnika. Smatrao je da mu taj jedan zlatnik koji je nedostajao, pripada, ali da mu ga je netko oduzeo. Od tog trenutka, cijeli je život posvetio pokušaju da se na neki način domogne stotog zlatnika koji nikad nije ni postojao. Čeznuo je za zlatnikom koji je postao simbolom nedostižne sreće. Tako i ja. Uporno tragam za zlatnikom za koji mislim da nedostaje. Pitam se s vremena na vrijeme, jesam li ga uopće ikada imala pa onda nepažnjom (ili tuđom krivnjom) izgubila? Ponekad ga pronađem u snovima i sjećanjima (zato im se uvijek iznova vraćam), no oni su, znam, samo varljiv, subjektivan odraz mojih čežnji. A kada tako čeznem, svi moji ostali vrijedni zlatnici, u usporedbi s onim koji nedostaje, čine se kao bezvrijedni novčići. Treba li porazbijati sve staklene bočice sjećanja da bi se dobio objektivan pogled na stvarnost? Ili su i sjećanja, kao i snovi, jedan od mojih zlatnika koje treba čuvati i uživati u njima u trenutcima kada stvarnost jednostavno nije dovoljna? |
- 11:57 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
Ožujak 2009 (2) Veljača 2009 (1) Travanj 2008 (1) Ožujak 2008 (4) Veljača 2008 (1) Siječanj 2008 (3) Prosinac 2007 (1) Studeni 2007 (5) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
"Somehow, something always happens just before things get to the worst. It is as if Magic did it. If I could only just remember that always. The worst thing never quite comes." F. Burnett, A Little Princess |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||