27.11.2007., utorak
MALA VILA
|
Već je mnogo vremena prošlo otkada sam čitala hrvatske usmene bajke, no već tada, prije mnogo godina, jedna od njih mi je ostala u sjećanju kao posebna. Priča se zove Mala vila i vjerojatno ću je zauvijek pamtiti. Budući da ne znam jeste li ikada čitali tu priču, riskirat ću i u kratkim vam crtama i po sjećanju ispričati njezin sadržaj. U gaju starih lipa, nakon zabave na dvoru, zamišljen je šetao mladi kraljević na ponoćnoj mjesečini. Na jednom, pred njim se stvorila vila, malena kao one svijeće u limenim kutijicama, i rekla mu: - Lijepi moj kraljeviću! I ja sam bila pozvana na onu zabavu, ali nisam mogla ući jer sam tako malena, pa ti se klanjam na ovoj sjajnoj mjesečini, koja je meni sunčev sjaj! Kraljevića nije nimalo uplašila mala, ponoćna osoba i jako mu se svidjela. Svake je večeri dolazio k njoj na mjesečinu i svakim je danom sve više ljubio. Kako je rasla njegova ljubav, tako je rasla i mala vila, sve dok nije dosegnula normalnu ljudsku visinu. Tada mu je rekla: - Dokle god bude mjesečine, ja ću ti dolaziti! Tada je kraljević shvatio da je neizmjerno ljubi i želi učiniti svojom kraljicom. Ona pristade na to, uz riječi: - Hoću, bit ću tvoja, ali samo ako ćeš uvijek i samo mene jedinu voljeti. Kraljević joj obeća vječnu ljubav i oni se vjenčaju. Živjeli su sretno nekoliko godina, no jednog dana, upravo na sahrani staroga kralja, kraljević ugleda prekrasnu crvenokosu ženu. Ona mu se jako svidje te ju je stalno pogledavao. Nije ni primijetio da se sa svakim njegovim pogledom drugoj ženi, mala vila sve više smanjivala, a dok su došli do njihovog gaja i sasvim nestade. Kraljević se tada oženi crvenokosom ljepoticom, no s njom ni trenutka nije bio sretan. Imala je prevelike zahtjeve i željela je stvari nemoguće u ovom svijetu. Kada mu je sasvim dozlogrdila, on je otjera. Tek tada je vidio što je učinio. Plakao je za malom vilom i svake je večeri čekao na mjesečini, postao tako i starac, no ona se nikad nije vratila... Uvijek budem tužna kada pročitam ovu priču i sve bolje razumijem da u svakom od nas živi i kraljević, i crvenokosa žena i mala vila. No najviše, mala sam vila. Mogu osjetiti kako se smanjujem. Kada proces krene, jako zaboli. Počinje u želudcu koji se stisne u grču da mučnina ne izazove povraćanje. Zatim se širi udovima koji postanu teški i malaksali, osjetljivi na dodir. Postanem umorna. Bol se tada počne penjati. Zadrži se oko srca kratko, no stisne ga svaki put toliko čvrsto da na njemu napravi pukotine. Zatim ide dalje... u glavu, u misli i riječi... i tek ponekad završi suzama. Neki bi ove osjećaje nazvali tugom i tjeskobom, no ja znam da se smanjujem. Svakog puta nekoliko milimetara sjaja u očima nestane. Sada sam malena, kao lučica, i zasjajim tek ponekad, kada se netko dovoljno približi da me upali svojom šibicom. |
- 23:16 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
22.11.2007., četvrtak
SVAKOM GODIŠNJEM DOBU
|
Jednom sam pročitala da je jednostavno voljeti svaku vrstu vremena jer prema njemu ne možemo osjećati nikakvu odgovornost. Ne možemo utjecati na to hoće li sutra biti kiša ili će magla zagušiti grad. Trebalo bi biti jednostavno probuditi se, pogledati kroz prozor i pronaći sunčane naočale ili crveni kišobran, izabrati nove, drvene sandale ili stare, ofucane frodo cipele koje toliko volim. Trebalo bi biti jednostavno voljeti vrijeme. Kada se tako rezonira, moja tuga kad ugledam još jedno sivo jutro bez snijega, rijetkima će imati smisla. No, pomislim tada na ljude koje bi jutros razveselio svijet u bijelom. I osjetim krivnju jer sinoć možda nisam dovoljno poželjela. Kada si tužan jer pada kiša, boli me to, a ništa ne mogu učiniti za tebe. Osim možda pokriti te mojim kišobranom. Ali eh, ti ne želiš moj kišobran. Bi li bilo sebično moliti te da onda ne tražiš od mene sunce? Kupit ću ti najskuplje igračke i dati ti sve moje najbolje osmijehe i vrijeme ... ali ne mogu promijeniti vrijeme. Teško je gledati tvoje rastuženo lice i slušati bezvoljne riječi. Podsjećaš me da tako malo mogu učiniti i da me tako malo trebaš. No bilo bi lijepo kada ne bih osjećala krivnju, jer volim svako vrijeme i svako godišnje doba, čaroliju prolaska i prijeko potrebnu promjenu. Ljeti me omamljuju mirisi večeri pored mora i prah mjesečine na površini umirene vode. Volim svoju kožu kada u sebi čuva još dugo zlato upijenog sunca. U jesen volim hodati pored staze i šuškati u lišću poput mladog ježa iz drage dječje priče i navečer udisati miris pečenih kestena (ponekad se tako bojim da ga jedne jeseni više neće biti). Volim prve jesenje kiše koje lijeno rominjaju danima i blagu melankoliju neba koje svojom bojom ublažava boju lišća. Zimi me hvata dugačka depresija u kojoj iz nužde nađem milijun razloga zašto je vrijedno živjeti (ako želiš, podijelit ću ih s tobom). Volim taj oštri zrak kojeg moram polako udisati i koji mi tjera suze na oči. Zimska predvečerja zato su idealna za šetnje u kojima se oči cakle, naizgled bezrazložno ispunjene suzama. Volim ostavljati tragove u snijegu, barem na kratko potvrđujući njima svoje fizičko postojanje, i prolaziti pored zamagljenih prozora razmišljajući o djeci koja se umorna već uvlače u svoje krevete, dok se na radijatorima i pećima suše štramplice i čizmice da bi bile spremne za sljedeću igru. Proljeća možda volim najviše. Zanimljivo je kako će rijetko ljudi reći da vole proljeća. Previše su klasično lijepa, pozitivna... možda pomalo kičasta u cijelom tom svom bahato dobrom raspoloženju. U skladu je to s mojom nekima nerazumljivom ljubavlju prema ružama (a opet, kada ih pogledaš kako savršenim laticama slažu mazni, zaštitnički zagrljaj oko svoje unutrašnjosti, zar ih i ti ne voliš?). Volim to uvijek dobro raspoloženo proljeće. Prve nježne cvjetove i jutra bez mraza, šetnje pune novih mirisa i popodnevne kave na otvorenim terasama. Volim pronaći zagubljene sunčane naočale i istrčati kasneći nekud, u jutra u plavom, zelenom i žutom. I tako u krug. Do tebe. Jesi li još tužan što nema snijega? Znaš, razmišljala sam o tom problemu i možda ipak postoji rješenje. Nedavno sam dobila staklenu kuglu koja ispunjava želje. Samo je trebaš protresti. Hoćeš li da ovaj put tražim snijeg za tebe? Što god želiš, tražit ću, samo nemoj biti tužan. |
- 18:38 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
05.11.2007., ponedjeljak
Kava
|
Nakon mnogo vremena, sjela sam danas sama na kavu. Produžena s mlijekom, s malo previše smrvljenog natrena i čaša vode. Slučajno se u torbi našao, nekoliko puta presavijen, prazan list papira, i, iako se nisam htjela skrivati na ovoj samotnjačkoj kavi iza neodgodivih obveza, pronašla sam i kemijsku olovku i počela pisati. Za susjednim stolom sjedio je dvojnik Billa Murraya, onakav kakav bi izgledao da je umjesto Jamesa Belushia glumio beskućnika u filmu Kovrčava Sue. Promatrala sam ga s tolikim zanimanjem da mi se čovjek počeo smiješiti iza novina koje je nezainteresirano listao. Kafić, u čijem izlogu sjedim, blizu je posla. Donjogradska kavana. Volim to mjesto. Nepretenciozno, toplo, i s laganom glazbom kao pozadinom za neobavezne razgovore. Kroz izlog vidim pojesenjeni park i obrise novopostavljene tržnice. Nadam se da će ponovno postaviti i malu pečenjarnicu jer u njoj će sigurno uživati moj nesuđeni učitelj tenisa koji tvrdi da se tamo peku najbolji hamburgeri u gradu. Pored vrata, na ulici, sjedi plavooka cigančica lica i ruku zamrljanih čokoladom. Iz zvučnika dopiru zvuci stare pjesme Wind of change, a po nogama ponekad osjetim hladnoću izvana, od vrata koja se neprekidno otvaraju i zatvaraju. Smjena godišnjih doba u kružnom, ponavljajućem tijeku povijesti. Pjesma me podsjeća na dečka u kojeg sam jednom bila zaljubljena, a koji je tu pjesmu pjevao sa svojom grupom, na malom koncertu u mom rodnom gradu. Sjetim se često riječi iz njegovog pisma koje mi je napisao u srednjoj školi, o plesu kapljica kiše i koncentričnim kružnicama. U njemu me opisao kao svog anđela, jedino dobro u njegovom životu. Rijetko čujem nešto o njemu. Kažu da je upao u loše društvo i da se sustavno uništava. Ne mislim tako, vjerujem da on sam jest loše društvo. Nevjerojatno je kuda te asocijacije odvedu. Sjetim se izlazaka ovog i prošlog ljeta u Pločama, lutanja po natrpanim kafićima, punim polupoznatih lica nekog mog starog svijeta. I sjetim se kako sam zbog jednog od tih izlazaka propustila gledati kišu meteora, propustivši tako jedinu noć u kojoj bi možda palo dovoljno zvijezda da se ostvare sve moje još neispunjene želje . Sinoć sam vidjela jednu. Zvijezdu padalicu. Zaželjela sam želju. Pomalo neobičnu i nedefiniranu, zbog jednog drugog čovjeka koji me davno želio naučiti: Pazi što sanjaš! Sjećam se kako je jednom plačući raskrvario šaku udarajući njome u zid moje studentske sobe. Pitam se je li sretan sa svojom malom plavušom (ako se ne varam, Katarina se zvala) koja nije voljela sarmu njegove mame. Zbunjeno i prečesto gledam kako ljudi koje volim napuštaju moj život idući za svojim sudbinama koje izgleda ipak ne uključuju ovo čudno stvorenje koje je, eto, i danas obuklo jednu svoju prugastu čarapu naopako i kojem se smiješi još jedna kazna za parkiranje jer je zaboravilo na vrijeme poslati sms za parking. |
- 17:28 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
03.11.2007., subota
Potreba
|
Kada postanete svjesni potrebe i nakon još nekoliko sekundi u kojima računate imate li šanse stići na vrijeme, hvatate zalet iz stana u ružičastim papučama s glavama medvjedića, maminoj staroj trenirci nekoliko brojeva većoj, smećkastoj vesti koja je u obitelji već generacijama, s razmrljanom šminkom, uslijed opuštenog rastrljavanja iste čim zatvorite vrata stana, i s naočalama na očima. Zatim se na pola stubišta sjetite da vani kiši i da papuče (iako ste u trgovini mudro izabrali jedine na polici koje su imale gumirane potplate) ipak nisu baš najsretniji izbor obuće po tom vremenu. Vraćate se u stan i preobuvate balansirajući na jednoj nozi, jer tako ćete sigurno biti brži... pa trknete do kupaonice da barem malo obrišete crnilo oko očiju i čujete kako se netko već dere za vama da ne stignete sad staviti leće i da nije vrijeme za taštinu... Zatim slijedi trk do vrata, hvatanje za kvaku i pogled na dolje. Tri sekunde razmišljate, a onda se vjerojatno vraćate u sobu, skidate trenirku i navlačite traperice koje su iz nekog razloga jako duboko ispod odjeće pa barem tri-četiri komada odjeće ispadnu iz ormara. I, iako vam nered inače ne smeta, sada jednom rukom žustro skupljate rasutu odjeću, dok drugom navlačite, jasno, najuže traperice koje imate. Skidate vestu i oblačite tuđu jaknu jer ona vam se čini mnogo ljepšom od vaše, nadajući se da ćete time donekle popraviti opći dojam... Trčite niz stepenice moleći se da vas nitko ne vidi u tom stanju jer svjesni ste da u zgradi garant postoji mnogo pristalih muškaraca koje danas nikako ne želite sresti. Ono što slijedi je lagano proklizavanje pri kraju stepenica i kada ostanete na nogama, sjetite se da možda Bog ipak postoji i zahvalite mu što vas je taj dan već nekoliko puta spasio, ako ne od sigurne smrti, a ono barem od višestrukog loma. Trgovinu kada dotrčite već zatvaraju. Molećivo ih gledate s tolikom boli u očima da se prodavačice vjerojatno zapitaju ne drže li negdje, na nekoj zaboravljenoj polici, po život važan lijek. Puštaju vas unutra. Vi veselo odlazite do police s čokoladama, uzmete jednu koju nikad niste jeli i vjerojatno vam se neće svidjeti i još jednu s lješnjacima, jer što je sigurno, sigurno je. Na blagajni kopate po svojoj ogromnoj torbi, grozničavo razmišljajući niste li možda novčanik ostavili na ormariću u hodniku, dok ste se pred ogledalom uvjeravali da i ne izgledate tako loše. No novac je, barem ovaj put, tu. Plaćate, izvučete odnekle svoj najljepši smiješak i zahvalite. Dok hodate prema kući, razmišljate je li uopće pametno u to doba jesti čokoladu... |
- 20:47 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
01.11.2007., četvrtak
Svuda oko nas
|
Novi blog. Ponadao bi se čovjek da je u pitanju i nova osoba, s više odgovora i s novim pitanjima. Ali pitanja su još uvijek stara, odgovori su nestalni i ovisni o raspoloženju, a moja životna filozofija još uvijek se nije oblikovala i vjerujem da nikad sa sigurnošću neću znati jesu li moji postupci bili ispravni. Nisam našla mjerilo za život i nekako, možda zbog moje silne otvorenosti novim idejama koje mi se čine odgovorom, sve mi se čini da nikada ni neću. I dalje gledam svijet kroz prizmu vlastitog postojanja i moje plesačice uvijek se vrte u smjeru kazaljke na satu. No ne, nećemo se sasvim otkrivati ovdje. Bolje je sačuvati dio sebe, kao što ga svi čuvaju, svoje strahove i osjećaje koji ne prestaju postojati zato što se o njima ne govori. I iako Arsen kaže: ... ali nekih stvari ima što ne govore se svima, što se samo nekom šapnu..., postoje i stvari koje se nikom ne šapuću... o njima se sanja kad je čovjek sam. Ali, pisati želim i moram. Potreba je to. Riječi su moje oružje i oruđe. One me predstavljaju u svijetu onakvom kakva jesam. Kroz njih mogu biti princeza, sumorni, sarkastični boem i šašava plavuša koja rijetko koristi mozak. Mogu biti naivna djevojčica i mudri starac, Propovjednik kojem je smisao jedini, opipljivi život i Jeremija koji svakodnevno plače nad svojom sudbinom. I sve sam to ja. Uhvati me, shvati me, voli me takvu, i tvoja sam zauvijek. *** Pola sata sam jučer tražila djetelinu s četiri lista. Nije da je bilo namjerno. Zapravo sam se izgubila. Izišla sam prošetati, razbistriti glavu nakon još jednog konstruktivnog razgovora s trojicom mojih šefova, nisam gledala kuda idem i jednostavno se dogodilo. Ali, nije me to baš previše uzrujalo. Moj katastrofalan osjećaj za prostor i glava u oblacima, u istu me situaciju dovedu barem jednom tjedno. I tako sam popunila vrijeme tražeći djetelinu. Nigdje je nije bilo. Nekako kao da me zaobilazi u zadnje vrijeme. Iako, vjerujem, kada bih se kojim slučajem vratila u onu moju religioznu okolinu na poslu, sretna zbog djeteline, opet bi me gledali blago sažaljivo kao kad sam prošle godine oko Božića na posao došla s kapicom Djeda Mraza na glavi. Tada su mi rekli: Znaš, u ovoj ustanovi ne vjerujemo u Djeda Mraza. A čudna neka ustanova, pomislih, bez imalo mašte. Nastavljajući u tom tonu, danas sam za ručkom odlučila imati sretne misli kao Petar Pan. Naime, uz ručak u studentskoj kantini, opet smo imali vodu. Ali ja sam zamislila. Sok od bazge. To mi je fino, a i sliči mutnoj vodi koju su nam dali. I prijalo je. Uz grah i ogromni kolač posut kokosom, do pola umočen u čokoladu. Uz ručak, pričalo se o dečku koji je pjevao svoje katastrofalne pjesme na studentskom bogoslužju. Othrvala sam se želji da svima objasnim kako nije u redu pričati o tome i polako se isključila, uživajući u svom soku od bazge i igrajući se privjeskom na lančiću. Radi se o privjesku s istaknutom runom. Kada sam ga dobila, rekli su mi da će me štititi i donositi zdravlje. Od čega će me štititi i od čega me možda već zaštitio, to još uvijek nisam saznala. Ni ne trebam znati. Volim kada je tu. Za svaki slučaj. Nedavno, stojeći i razgovarajući sa studentima prve godine u dvorištu fakulteta, vidjela sam dimnjačara. Prvi put u životu! Bio je kao nacrtan, u crnom, dimnjačarskom odijelu, sa žicom smotanom oko ramena. Prekrasan prizor koji uljepša dan jer, sjetila sam se, oni donose sreću. Pronašla sam dugme na svojoj jakni. Ne sjećam se više kako je prošao taj dan, ali donio mi je sreću, znam. U tom trenutku i uvijek kada se sjetim. Važno je pamtiti dan kada si prvi put vidio dimnjačara. Rekao bi čovjek da sam praznovjerna, no nisam, ni najmanje. Samo sam u stalnoj potrazi. I veseli me osjetiti prisutnost svih onih ljudi koji su prije mene strpljivo tražili djetelinu s četiri lista, nadajući se sreći. Ne mislim da će list djeteline u mom džepu promijeniti stvari (što me nije spriječilo da ga nekoliko godina nosim u svom studentskom indeksu) ni da će mi zgodni dimnjačar donijeti dobitak na lotu ako ga kojim slučajem uplatim. Priznajem, ne znam točno ni što je ta sreća koja bi se morala pojaviti. Zato me vesele svi njeni glasnici koji je čine stvarnom, kao što to čine lijepe riječi i čvrsti zagrljaji. Kada su me prijatelji nagovarali da ponovo počnem pisati blog, željeli su onu šašavicu koju oduvijek poznaju, koja će ih nasmijati svojim konfuznim mislima i osvrtom na svakodnevnicu u njenom stilu, smijući se na vlastiti račun. I obećavam, vratit će se ona. Uvijek se vrati, kao sunce poslije kiše. Ne može se pobjeći prirodi. Samo je sada malo zaglavila u prostoru duge. I pustite je još malo. Da uživa u bojama. Duge su tako rijetka pojava. |
- 17:34 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
Ožujak 2009 (2) Veljača 2009 (1) Travanj 2008 (1) Ožujak 2008 (4) Veljača 2008 (1) Siječanj 2008 (3) Prosinac 2007 (1) Studeni 2007 (5) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
"Somehow, something always happens just before things get to the worst. It is as if Magic did it. If I could only just remember that always. The worst thing never quite comes." F. Burnett, A Little Princess |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||