srebrnosiva

Igraliste zivota …


Eeee ljudi moji, samo da me vide oni zlocesti decki koji mi nisu dali ni piti vodice, pa ni jesti dovoljno, sta ja sada sve imam.
Da da, dobio sam i svoje igraliste, Obozavana mi ga je poklonila, stavila ga u kuhinju da budem pokraj nje i kada nije u sobi.
Ma imam svega, lojtrice (po kojima polako trckaram, uh kakao sam promasio nogicom jooooj) i crvena kuglica za okretati, naravno i zvoncic, ali sto je najvaznij Ona je tu, kuha, pece i stalno upozorava…
Pazi kuda ides, ne dolazi preblizu loncima (pa nisam ja lud, kakvo to Ona ima misljenje o meni, ccc), poslusan sam i samo grgoljim i gledam sta radi.
Bas mi je lijepo, nekako i prelijepo, voli me a i ja Nju, ali nesto mi kaze da nece to dugo trajati, nekako mi se dize moje perje i na samu pomisao da bi to moglo biti naruseno.
Sam sam, znam da je otisla, da je morala izaci, rekla mi je lijepo da ce nastojati doci sto brze, ali osjetih neki nemir u njenom glasu.
Cekao sam strpljivo, igrao se, slusao glazbu a onda…zacujem korake, pa naravno njene, njih bi poznao uvjek..ali me zazeblo moje malo srce…nesto nije bilo kako treba u njenom koraku…kljuc se okrenio dva puta, ja se sledio…njena brada podrhtava od susprezanja suza…..otvorila mi kavez, sjela i pustila da poteku suze potokom, slijevale su se niz to drago lice koje me tako milo gledalo, koje sam odmah zapamtio jos dok sam bio u onoj gomili. Kako da pomognem, sta da radim, samo sutim i gledam, odlucim (iako je to bio za mene veliki podvig)doci cu joj na rame i pokazati kako mi je zao sto je zalosna, ma reci ce Ona meni sta je.
Drhtavim glasom rece mi da je bolesna, da mora na operaciju, da ne zna sta ce biti, da me nema kome ostaviti da cu ostati sam.
Pa naravno da cu je cekati, to Ona sada ne ide zato sto hoce, nego sto mora.
Te grozne pripreme su trajale nekoliko dana, odlazenje na neke preglede, vracanje, promrzla, tuzna uplasena, ali odlucna da to rijesi.
To jutro mi je ostalo posebno u sjecanju, spakovana, bez igdje ikoga uzima svoj koferic i odlazi u nepoznato da je rezu, sivaju, i tko zna sta, a tjesi mene da ce brzo doci. Sve bi dao da sam mogao pomoci, ali ja sam pomagao time sto sam bio dobar i strpljiv.
Otisla je, brinuo sam i osluskivao, vratila se iscrpljena nakon 12 dana, nije mogla micati rukom, a ja, ja sam bio sretan sto je opet tu.
Tesko mi je bilo gledati kako ne moze odrezati kruha, trgala ga je zubima, kao i sve ostalo, nikoga…nikoga…samo sam ja bio tu, meni je sve rekla, i radosnu vijest da je ipak sve ok.
A sada, kada je ovo sve iza nas, kada mozemo biti sretni, kada se oporavila, sada nesreca samnom.
Kako da je ostavim, a znam da moram, jako se mucim, ne mogu na nogu boli me i koliko god mi zeli pomoci ne vrijedi. Cekam da Ona bude spremna, cekam da mi kaze da mogu otici na mjesto gdje mene nece boljeti, gdje cu biti sretan, ali ipak misliti na nju, da cu joj dolaziti i brinuti se…ali vidim da ne moze.
Ne znam kome je teze, Njoj gledati mene kako mi visi nogica, ili meni da s mojim nejakim kljunom visim na preckicama krletke da bi dosao do hrane i vode.
Pokusala mi je sve staviti na dohvat kljuna, ali nije bilo od velike koristi, cak i balkoncic mi je Obozavana napravila da se mogu na trbuscicu odmarati, nisam imao snage.
Onaj Veliki je rekao da se tu ne moze nista napraviti, dok ide, ide.
Kako da je ostavim ovom zlocestom svijetu samu?
Kako da ostavim Nju koja je bila sve moje ove 4 godine?
Toliko me sve boli da ne mogu biti ni na dragoj ruci, toliko sam slab da ne mogu vise ni jesti ni piti, toliko sam zalostan sto moram otici….samo da Ona to prihvati.
Jutro je, nemam snage vise biti na preckici nego sam na pijesku i Obozavana je s uzasom ustanovila da je neizbjezno tu. Hrabri me da nesto pojedem, kuha mi sve stvari samo da pozivim, a onda…onda cujem…
Idi sreco ako moras, idi i ne pati se vise…nemoj se muciti samo radi mene…cuvaj me iz svog malog raja i nemoj me zaboraviti nikada.
Pokusavam je pogledati, znam da je kraj mene, ali vise je ne vidim, samo cujem glas koji sam tako volio…place i hrabri me, a ja odlazim, izdizem se iz kreltke koja je bila moj dom, odlazim iz sobe i ostavljam je samu, strasno, kako ce bez mene, nesretna moja Obozavana.
Gledam je od nekuda i vidim da me stavlja u lijepu kutiju, na meko platno i odnosi u mali vrt, gdje ce moje tijelo pocivati pod cvijecem, bar da sam joj znao reci da ima jos nesretnih u onoj gomili, da nekada ode i usreci jos nekoga, ali nisam…oprosti mi Ti koja si mi podarila tako lijepih i sretnih 4 godine zivota. Volim te svim svojim malim pticjim srcem koje je kucalo da bi tebe cuvalo.




15.08.2008. u 23:32 | 16 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< kolovoz, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Listopad 2016 (1)
Travanj 2014 (2)
Prosinac 2012 (1)
Lipanj 2010 (1)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (3)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (4)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (5)
Travanj 2007 (6)
Ožujak 2007 (7)
Veljača 2007 (6)
Siječanj 2007 (8)
Prosinac 2006 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Pisanje kratkih prica,
pisanje pjesama
komentari dogadjanja oko mene



Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Pocetak
Komp i ja
Pokusaj
Pitam se
...samo da ti kazem
Suze
Samoca
Kako znati
Dogovor
Zavaravati sebe, da ili ne
Tko sam

Zatvori tiho
Stafeta
Kako sam ja vidjela
Zao mi...
U gostima
Muko moja
Sama
Tu si
San
Muka po neznanju
Palica

Da ne povjerujes
Cestitka
Macak
Trazim se
Kome reci?
Tuga
Pismo
Samo vedro i veselo
Jos uvijek vedra i vesela
Matura
Ucim...
Komp i ja po drugi puta
Malo cvijeca
U setnji
Glazba
Sta se mora, mora se...
Miris sjecanja
Ma, posve sam ok
Zasto?
Zar...
Da, i ?
Neka svi cuju, hvala

Internet
Dilema, trilema...
Sva u poslu...
Pitam...
Cestitka...
Pricam ti pricu
Sjecanje
Bez naslova
A sta da kazem...
Samo kap...
Cizmice za pamcenje
Tebi...
Prijatelju
Tisina
Putovanje
More, more...
Kako ti je ime?
Ogledalo
Malo smijeha
Red smijeha, red suza
Prvi puta sam
Nevolja
Igraliste zivota
Cijena obraza.
Misli...
Poruka
Igracke za odrasle
Dolazis po mene?
Jedna od onih koji su otisli
Povratak?









Ima Neka Tajna Veza Lyrics





Hit Counter
Hit Counter





Image Hosted by ImageShack.us




Image Hosted by ImageShack.us







Ako su vrata moga srca zatvorena,
molim te ne udaljuj se.
Kucaj i ako je potrebno
razvali vrata
i udji u moj zivot.

Kako su tužni
Ti susreti u snima!
Naglo se budiš,
U mrak, tapkajuć, zuriš -
Ruka dotiče tminu.
(Jakamoči)


Kad zima ode i proljeće dođe,
Nova je godina, mjesec je nov;
Tek čovjek stari.

Nove su stvari najbolje stvari;
Možda je jedino između ljudi
Dobar tek onaj koji je star.
(Nepoznati)

Doći ću noćas u posjetu
Samo u tvojem snu;
Nitko me vidjeti neće, al` ipak -
Za svaki slučaj vrata otključaj.
(Nepoznati)



Čovječanstvo je podijeljeno u dvije duge kolone.
U prvoj su stari i povijeni, koji se oslanjaju na štapove.
Hodeći putem života, oni dahću, kao da se uspinju prema vrhu brda,
dok se uistinu spuštaju u provaliju.
U drugoj su koloni mladi,
koji trče kao da imaju krila na nogama,
pjevaju kao da su im u grlima srebrne strune
uspinju se ka vrhu brda, kao da ih vuče neka nepobjediva čudesna sila.
U kojoj ste od tih dviju kolona, o, braćo moja?
Postavite si to pitanje kad budete sami u tišini noći.
Sami prosudite,
spadate li medju sužnje jučerašnjeg dana,
ili medju slobodne sutrašnjeg dana?
(Khalil Gibran)



Bog ti je dao duh s krilima da bi se njime uzdigao u prostrano nebo ljubavi i slobode.
Zar nije zlo odsječeš li si krila i mučiš dušu da kao crv plazi po zemlji.
(Khalil Gibran)


Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti.
Ne hodaj iza mene, možda te neću vidjeti.
Hodaj pokraj mene i budi mi prijatelj.
(Albert Camus)

Prijateljstvo je neizreciv osjecaj kad se s neki osječaš
tako sigurno da ne moraš vagati misli ili mjeriti riječi.
(Georg Eliot)

Zavapi, i svi će te čuti.
Zašapći, i čut će te najbliži.
Šuti, i tvoj najbolji prijatelj
će znati što si rekao.
(Linda Macfarlane)

U zdravlje, prijatelju stari!
Poživi još tisuću godina,
a i ja s tobom da ih prebrojimo.
(Robert Smith Surtees)


Sviđaš mi se kad šutiš

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.

Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim također s tvojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleka i jednostavna.

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije točno.

Pablo Neruda


Ove noći

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je I ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.


Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem....

Pablo Neruda
_________________________________________

KAD UMREM

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju

Pablo Neruda...


PRIJE

Prije no što sam te ljubio ništa ne bijaše moje:
teturao sam ulicama i stvarima:
ništa ne bijaše važno, a sve bez imena
svijet je bio od zraka koji je čekao.

Upoznao sam salone pepeljaste,
tunele nastanjene mjesečinom,
hangare okrutne koji su se opraštali,
pitanja što su ustrajala u pijesku.

Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve bijaše neotuđivo strano,

sve bijaše tuđe i ničije,
dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima.

Pablo Neruda





Čekaj me

Čekaj me i ja ću sigurno doći
Samo me čekaj dugo
Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom
Čekaj i kada vrućine zapeku
I kada mećava briše
Čekaj i kada druge niko ne bude čekao više
Čekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Čekaj me i kada čekanje dojadi svakome koji čeka
Čekaj me i ja ću sigurno doći

Ne slušaj kada ti kažu da je vrijeme da zaboraviš
I da te nade lažu
Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim
Neka se tako umore čekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta
Čekaj
I nemoj sjesti s njima
I nemoj piti ništa
Čekaj me i ja ću sigurno doći
Sve smrti me ubiti neće

Nek rekne ko me čekao nije taj je imao sreće
Ko čekati ne zna
Taj neće shvatiti niti će znati drugi
Da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu
Naprosto ti si čekati znala kao niko na svijetu

Simonov




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se