srebrnosiva

Red smijeha, red suza


No sto bi zivot bio bez redova, pa stojimo u redu cekajuci da platimo u trgovini, red je i pred vratima doktora, red…po red, pa zasto ne red suza…red smijeha, pa opet…
Nesto mi se zaredali ti redovi, nikako da ostanem malo duze u jednom, mozda i bolje, da ne bi od smijeha proplakala, eh…
…nekako mi se dogadjaju neke tuzne stvari, pa se pitam kako da se smijem tome, ma ne mogu, istina…
Ali zasto je to tako, pitam se,?
Zasto je moj mali papagalo koji je prezivio operaciju izvedenu mojim rukama (a to nije, ma uvjeravam vas nikako mala stvar), nije mogao prezivjeti i neku opaku boljeticu kojoj ne znam porijeklo, zasto je morao otici i ostaviti za sobom tisinu…zasto?
U tisini koja je nastala cini mi se da cujem tihu pricu, grgoljavu, ali je ipak cujem i razumijem, .
Da li je cujete i vi?
Pokusajte.


Usla je nepovjerljivo u trgovinu gdje smo bili nagurani u krletkama i sa strahom ocekivali svoju sudbinu.
Da, polako, cudno je hodala, ali nisam vidio i zasto. Obilazila je kaveze, zapitkivala, a gazda je vidio da je zainteresirana, pa ju uzeo nagovarati da uzme papigu koja pjeva, ma znam da je bila najjljepsa od nas (ali i najskuplja), pa i nesto veca, ali zasto bas nju, ma joj i ja bi isao necijoj kuci, i ja bi tako rado imao svoj dom.
Tako me svi guraju, nikada ne stignem pojesti koliko mi treba, do posudice s vitaminima da i ne govorim a cesto pijem vodu iza svih, sto je svakako bljak, vjerujte mi.
Da ne duljim, nagovorio ju je da kuci povede prelijepu papigu, koja pjeva, ali koja je bila i najglasnija, bojim se da je se zato i nastojao rijesiti.
Sretna, i zadovoljna, kupila je i poveliki kavez i otisla. Pitao sam se kada ce opet doci, da ju samo vidim, tako me lijepo pogledala i nasmijesila mi se, mozda ipak…
I nije proslo dugo vremena, ugledam je gdje ponovo ulazi s nelagodom, obraca se gazdi i govori kako je ljepotica tako glasna da joj susjedi prigovaraju, da joj lupaju, da im smeta, da ih budi poput busilice…sve sami prigovori, a ona nema kuda s njom, pa ga eto moli ako bi je primio natrag.
Ma nema problema, odgovori gazda.
Samo je donesite.
Slijedeceg dana evo njih dvije, ljepotica u kutiji, vracena natrag u svoj kavez, a ona pokunjeno ode, jer joj gazda ne htjede vratiti novce.
Nije nas ni pogledala, ma je, mene je…
Cekao sam i nadao se, virkao kad god je netko otvorio vrata i dosao do nasih kaveza, ali nje nije bilo.
Kada sam vec izgubio svaku nadu, ugledah je kako ulazi, kupuje neke poslastice za pse i pogledava prema nama. Joj samo da dodje, samo da me uzme, tako bi bio dobar i miran i tih, samo da me ponese doma (nadao se i cvrkutao samo za nju).
Valjda sam je nekako dozvao do kaveza i ona odluci jednoga uzeti doma, ali gle jada, odabere onog zucu, bas ga ne volim.
A ja, jaaa, sta samnom?
Znate, veli gazda, ne bih vam savjetovao da uzmete ovog zutog, nesto mi se cini da mu krilo bas nije u redu.
A da mi vi odaberete jednog, zacujem njen glas.
Naravno nema problema, evo ovog malog sarenog, zelenkastog, mislim da bi sasvim bio u redu.
Ljudiiii pa to sam jaaaa, mene ce uzeti, mene ce odnijeti, oh necu se ni braniti, samo neka me vec uzme i stavi u tu groznu malu kutiju, brzo cu biti doma u velikoj gajbi.



Skupio sam se u kutiji, sto od straha, sto od srece, kako da sada znam, ma nije niti vazno, bio sam tih, nisam se ni pomaknuo, osluskivao sam sto se dogadja izvan mraka u kojem sam bio.
Trubili su auti, netko je vikao, netko trcao, a ona polako, istim tempom kao da je proracunala korake, kretala se nekako meko, bez naglih pokreta, pazila na kutiju u kojoj sam bio i tko god ju je pitao sto to nosi, veselo objasnjavla da ima svog kucnog ljubimca, malu sarenu papigicu, koja ce joj praviti drustvo.
Nastade cudna tisina, a onda osjecaj da putujem nekuda gore, pa jos gore, skljocaj, nekoliko koraka, kljucevi koji su se okrenuli dva puta i osjecaj da sam dosao doma.
Spustila je kutiju , veselo mi pricajuci, dobrodosao, neka ti bude lijepo kod mene, ma slagat cemo se mi, zar ne.
Uhvatila me panika kada je otvorila kutiju, no odmah sam se nasao u kavezu (ne znam kako je to izvela, valjda joj gazda rekao kako se to radi), kad onoooo nigdje nikoga, ja saaaaam.
Posve novi mirisi oko mene, Ona me gleda i prica, ne znam sta da radim, zedan sam, gladan sam, mozda bih morao i na wc, ali se ne usudim pomaknuti, mozda je vise nece biti, mozda ja to sanjam, mozda opet zacujem graju oko sebe, mozda…
Ostavila me tada da se snadjem u svom novom obitavalistu, a ja sam samo gledao i slusao…da svirala je neka lagana glazba kada smo usli toga se sjecam, danas nakon dugo vremena znam da je to bio radio, nikada ga nije gasila, tako da ima osjecaj da stan nije prazan, da nije sama. I nije bila vise sama, sada sam ja bio tu, samo da se malo ohrabrim, da se naviknem na Njen glas i Njene kretnje, brzo cu ja to, sigurno, pa to sam tako prizeljkivao.
Ljudi, hrana samo za mene, voda samo za mene, mali pigulic ma samo mooooj, sve moje, pa i Ona, a onda …….. nesreca.
Dok je poslovala oko moga pijeska, izletio sam, ne snalazeci se udario u zid, a onda pao iza nekog komada namjestaja…nije me mogla odmah izvaditi a ja sam se tako udario, uplasio, vikao, zvao u pomoc, a Nje nikada, da trebao sam znati da Ona ne smije sama odmaknuti taj komad namjestaja, da trebam biti strpljiv dok se snadje i da ce mi svakako pomoci, ali bilo je teskooo…konacno sam vani, pa brzo na ormar i nisam htio sici.
Bila je jako zalosna, sada me sram, ali tako je bilo.
Mnogo kasnije kada sam se oporavio od soka, vratio sam se u svoju krletku, ali noga me jako boljela, uzela me na dlan i tjesila, drzala me da se odmorim, dala nesto u vodicu da me ne boli i brzo je bilo sve dobro.
Volim je.
Avantura pocinje…

20.07.2008. u 23:11 | 9 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< srpanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Kolovoz 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Travanj 2014 (2)
Prosinac 2012 (1)
Lipanj 2010 (1)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (3)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (4)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (5)
Travanj 2007 (6)
Ožujak 2007 (7)
Veljača 2007 (6)
Siječanj 2007 (8)
Prosinac 2006 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Pisanje kratkih prica,
pisanje pjesama
komentari dogadjanja oko mene



Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Pocetak
Komp i ja
Pokusaj
Pitam se
...samo da ti kazem
Suze
Samoca
Kako znati
Dogovor
Zavaravati sebe, da ili ne
Tko sam

Zatvori tiho
Stafeta
Kako sam ja vidjela
Zao mi...
U gostima
Muko moja
Sama
Tu si
San
Muka po neznanju
Palica

Da ne povjerujes
Cestitka
Macak
Trazim se
Kome reci?
Tuga
Pismo
Samo vedro i veselo
Jos uvijek vedra i vesela
Matura
Ucim...
Komp i ja po drugi puta
Malo cvijeca
U setnji
Glazba
Sta se mora, mora se...
Miris sjecanja
Ma, posve sam ok
Zasto?
Zar...
Da, i ?
Neka svi cuju, hvala

Internet
Dilema, trilema...
Sva u poslu...
Pitam...
Cestitka...
Pricam ti pricu
Sjecanje
Bez naslova
A sta da kazem...
Samo kap...
Cizmice za pamcenje
Tebi...
Prijatelju
Tisina
Putovanje
More, more...
Kako ti je ime?
Ogledalo
Malo smijeha
Red smijeha, red suza
Prvi puta sam
Nevolja
Igraliste zivota
Cijena obraza.
Misli...
Poruka
Igracke za odrasle
Dolazis po mene?
Jedna od onih koji su otisli
Povratak?









Ima Neka Tajna Veza Lyrics





Hit Counter
Hit Counter





Image Hosted by ImageShack.us




Image Hosted by ImageShack.us







Ako su vrata moga srca zatvorena,
molim te ne udaljuj se.
Kucaj i ako je potrebno
razvali vrata
i udji u moj zivot.

Kako su tužni
Ti susreti u snima!
Naglo se budiš,
U mrak, tapkajuć, zuriš -
Ruka dotiče tminu.
(Jakamoči)


Kad zima ode i proljeće dođe,
Nova je godina, mjesec je nov;
Tek čovjek stari.

Nove su stvari najbolje stvari;
Možda je jedino između ljudi
Dobar tek onaj koji je star.
(Nepoznati)

Doći ću noćas u posjetu
Samo u tvojem snu;
Nitko me vidjeti neće, al` ipak -
Za svaki slučaj vrata otključaj.
(Nepoznati)



Čovječanstvo je podijeljeno u dvije duge kolone.
U prvoj su stari i povijeni, koji se oslanjaju na štapove.
Hodeći putem života, oni dahću, kao da se uspinju prema vrhu brda,
dok se uistinu spuštaju u provaliju.
U drugoj su koloni mladi,
koji trče kao da imaju krila na nogama,
pjevaju kao da su im u grlima srebrne strune
uspinju se ka vrhu brda, kao da ih vuče neka nepobjediva čudesna sila.
U kojoj ste od tih dviju kolona, o, braćo moja?
Postavite si to pitanje kad budete sami u tišini noći.
Sami prosudite,
spadate li medju sužnje jučerašnjeg dana,
ili medju slobodne sutrašnjeg dana?
(Khalil Gibran)



Bog ti je dao duh s krilima da bi se njime uzdigao u prostrano nebo ljubavi i slobode.
Zar nije zlo odsječeš li si krila i mučiš dušu da kao crv plazi po zemlji.
(Khalil Gibran)


Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti.
Ne hodaj iza mene, možda te neću vidjeti.
Hodaj pokraj mene i budi mi prijatelj.
(Albert Camus)

Prijateljstvo je neizreciv osjecaj kad se s neki osječaš
tako sigurno da ne moraš vagati misli ili mjeriti riječi.
(Georg Eliot)

Zavapi, i svi će te čuti.
Zašapći, i čut će te najbliži.
Šuti, i tvoj najbolji prijatelj
će znati što si rekao.
(Linda Macfarlane)

U zdravlje, prijatelju stari!
Poživi još tisuću godina,
a i ja s tobom da ih prebrojimo.
(Robert Smith Surtees)


Sviđaš mi se kad šutiš

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.

Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim također s tvojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleka i jednostavna.

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije točno.

Pablo Neruda


Ove noći

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je I ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.


Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem....

Pablo Neruda
_________________________________________

KAD UMREM

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju

Pablo Neruda...


PRIJE

Prije no što sam te ljubio ništa ne bijaše moje:
teturao sam ulicama i stvarima:
ništa ne bijaše važno, a sve bez imena
svijet je bio od zraka koji je čekao.

Upoznao sam salone pepeljaste,
tunele nastanjene mjesečinom,
hangare okrutne koji su se opraštali,
pitanja što su ustrajala u pijesku.

Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve bijaše neotuđivo strano,

sve bijaše tuđe i ničije,
dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima.

Pablo Neruda





Čekaj me

Čekaj me i ja ću sigurno doći
Samo me čekaj dugo
Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom
Čekaj i kada vrućine zapeku
I kada mećava briše
Čekaj i kada druge niko ne bude čekao više
Čekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Čekaj me i kada čekanje dojadi svakome koji čeka
Čekaj me i ja ću sigurno doći

Ne slušaj kada ti kažu da je vrijeme da zaboraviš
I da te nade lažu
Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim
Neka se tako umore čekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta
Čekaj
I nemoj sjesti s njima
I nemoj piti ništa
Čekaj me i ja ću sigurno doći
Sve smrti me ubiti neće

Nek rekne ko me čekao nije taj je imao sreće
Ko čekati ne zna
Taj neće shvatiti niti će znati drugi
Da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu
Naprosto ti si čekati znala kao niko na svijetu

Simonov