srebrnosiva

Neka svi cuju, hvala

Ne znam do kuda cu doci pisanjem ovoga posta, mozda samo rijec dvije, mozda ispricam cijelu pricu, duzu ili kracu, tko bi to znao, a znam, trebala bi ja, no za sada to bas i nije moguce, jer eto sam nekako razdragana, vesela, smirena, a opet nekako iskricava, bar mislim...
Cesto sam tuzna (a mislim da imam i razloga za tugu), pa o tome i pisem, ne bi li mi bilo nekako lakse, jer kada s nekim podijelim teret i nije vise tako tezak, ali danas zelim podijeliti svu radost koju osjecam jer su oko mene divni mladi ljudi.
Ma znate kako sam pocela s kompom, kako sam na veliko VI s inglisem, da bas nisam nekog zdravlja, ma ne mogu se nahvaliti, ali...
Ulazim u trgovinu, naravno s kompicima i opremom, trebam praznih cd-a pa lijepo zamolim mladu gospodju za nekoliko istih. S kojim navojem? o Boze sta je sad ovo, kakav navoj!?!, lijevi, desni, nemam pojma, daaj sta das, ja platim i to je to. Ako ne bude htio prziti (bez ulja, molim, mozda s malo maslinovog, heh), doci cu po druge i...
A, kaze gospodja, onda valjda i nije tako vazno kada do sada niste imali problema i niste primjetili razliku, khmh..
Tako malo popricasmo (vise ja, nego ona), dok je trazila prikladnu kutiju da spakuje cd-e i dvd-e i u razgovoru spomenem ja svoje neznanje inglisha. Ljudi, zena koja me nikada nije vidjela, cula, ne zna kako se zovem, kao iz topa rece: imamo mi kod kuce na kompu eRijecnik, ja cu ga sprziti i donijeti vam ga....halo....moooooooolim, covjece.
I... i jucer cujem da me netko doziva na ulici, trci ta mlada zena i nosi mi cd, ma naravno eRijecnik sa 150 000 rijeci i 350 000 tumacenja, englesko-hrvatski i hrvatsko-engleski. Jos kaze, ako vam kod instalacije ne bude nesto kako treba, samo recite, rijesit cemo, pa hvala, hvala do neba i natrag, pa hvala neka cuje cijeli svijet kakvih dobrih ljudi ima, da li ona zna, da li je mogla vidjeti u ocima mojim, u mojoj zbunjenosti sto to za mene znaci? Svaki cas pomalo virkam u taj rijecnik pa ukljucim ton da cujem kako se izgovara, cista fantazija...
E, nije to sve.
Od mladog orguljasa, na cijem koncertu sam bila, dobila sam program za pisanje nota, a to znaci da ce moj Zbor (ma ne moj, nego onaj u kojem pjevam) u dogledno vrijeme dobiti lijepe nove note, citko ispisanih rijeci (cesto se od starosti vise nedaju dobro procitati). S veseljem cu to raditi, a tako je zanimljivo umjesto rijeci najprije u notno crtovlje upisivati note, sve one povisilice, snizilice, razrjesilice...a onda tocno pod note potpisivati tekst, divota jedna...
Ni to nije sve.
Od mladog orguljasa dobila sam hrpu cd-a prekrasne glazbe, klasike koju nisam mogla nigdje naci, snimaka koncerata koji nisu u prodaji, ma sva sam hepy, okruzena cd-ima, ne znam koji bi slusala, koji presnimila, da li samo u komp (ufff, ako se urusi, ostat cu bez icega), onda bolje ipak presnimiti...
Eto, mozda nekome ovo i ne izgleda tako vazno, ali meni jest.
Sretna sto sam uopce pocela pisati , sretna sto imam vas koji me citate i spremno priskacete u pomoc objasnjenjima, meni neznalici, sto mi izmamite suzu svojim komentarima ohrabrujuci me da izdrzim, sretna sto sam srela ove mlade ljude koji su me na svoj nacin razveselili.
Ma koga briga sto mi nisu donijeli kruha kada sam bila gladna, ma koga briga sto sam sama i kada to ne zelim, ima dobrih ljudi, ima vas i hvala vam svima.

29.07.2007. u 22:21 | 4 Komentara | Print | # | ^

Da, i?

Kako ovo poceti pisati, a da ne ispadne cendranje?
Nikako mi nije namjera da pisem samo tuzne stvari, ali evo i ovo sto mi se danas dogadja, podsjeca me na niz dogadjaja u mom zivotu u kojima sam se (ili su me drugi) uvjerila da sve ima svoju cijenu, da se sve mora platiti (nije mi utjeha sto je i drugima tako, jer im to ne zelim).
Vani je strasna vrucina, prestrasna, a ja sjedim u ugodno rashladjenom stanicu, klima pomalo radi, komp na radnom stolu, glazba lagano svira i svatko bi se normalan upitao, i? Da, bas i?
Jos u vrijeme kada sam isla u osnovnu skolu, (a bijah odlicna ucenica), uciteljica je odlucila podijeliti neke sitne nagrade (koje su nama mnogo znacile), nama odlikasima. Cini mi se da sam joj nekako bila draza od ostalih, pa nije znala kako da meni pokloni ono sto je mislila da ce me najvise razveseliti. Odlucila se (danas znam da je to bilo jako pogresno) ispisati nagrade na papirice i staviti ih u kutiju, da mi izvlacimo, pa tko sta izvuce, njegovo je. Sve smo to onako veseli napravili, svatko je od nas nekoliko odlikasa izvukao svoj papiric i predao ga uciteljici prethodno pogledavsi sta je dobio. Nije bila zadovoljna sto ja nisam izvukla ono sto je ona namijenila meni i jednostavno se odlucila oduzeti drugoj djevojcici izvucenu nagradu i dati je meni. Dakako da sam bila premala da bih se pobunila ili napravila nesto drugo, uzela sam poklon i otisla doma.
Bila je zima, jedna od onih sa mnogo snijega, kada smo se po cijele dane preko zimskih praznika sanjkali, neumorno vukli sanjke uz brijeg da bi se za par minuta, vristeci od ushita i djecije radosti spustili do podnozja, a onda jos jednom, pa jos jednom…od nekuda su se pojavila njezina dva brata, stariji od mene, veci i jaci naravno. Vikali su na mene radi nagrade, a onda me poceli tuci…jako su me tukli, nemilice su me tukli i tukli, vruce su mi suze palile obraze, …nisam nikoga zvala, a koga bi, svi su se razbjezali…pljustali su udarci i nogama i rukama po meni, srusili su me, a onda su mi trpali snijeg u usta u kojima se bojio mojom krvlju…sve radi jednog cesljica, koji je bio tirkizne boje sa sarenim svjetlucavim zvjezdicama, koji mi se se cak nije ni svidjao.
Zanimljivo, ali se vise ne sjecam kako su i zasto prestali, ali nekako sam se uspjela ustati, i otici doma. Nikome nisam nista govorila, ali nisam zaboravila.
Nitko od njih troje nije dobro prosao, braca su umrla ne presavsi 45 godina, alkohola…bolesti, a ona se vukla po zatvorima…
Majka je voljela da budem lijepo obucena, pa sam nekako uvijek «odskakala» od mojih prijateljica (pitam se da li su to one doista bile) . Kada bi se dogovorile da izadjemo u setnju ili negdje van, u kino, gotovo uvijek su imale razlog da se ne ide, nakon sto bi vidjele kako sam obucena…
I tako, da sada ne nabrajam sve te ruzne stvari koje godinama potiskujem, ali prisutne su i kao utvare me opominju, da sve sto mi se lijepo i dobro dogadja, da moram platiti visoku cijenu, ponekad previsoku.
Da, zanimljivo, znanica koja nazalost boluje od leukemije (o tome me zamolila da nikome ne govorim, pa to i ne cinim), nazvala me za ovih vrucina (dok jos nisam imala klimu) i rekla, da bi se ona ubila da je bolesna kao ja…ljudi zar je potreban komentar…
O mojoj velikoj i nesretnoj ljubavi, (uvjerih se da nije dobro unesreciti nikoga), samo napomena, sin prvorodjenac, bolestan (koliko sam cula srce), njegovoj maloj necakinji pila odrezala palac na desnoj ruci, a on, onako lijepog tena, barsunaste koze koju sam tako voljela, on ima psorijazu…nisam sretna.
Ono sto me potaklo na pisanje ovog neobicnog (priznajte ipak da jest) posta, je pocetak, dakle ugodno rashladjeni stan….i drugima je vruce, nemaju ugradjene klima uredjaje, ali ne, ne obilaze me, ne dolaze, ne zanima ih kako sam, pa cak i kada ih zovem na druzenje, da i njima bude lakse prebroditi tih +40, odgovor je...pa nije tako vruce..heh, naucila sam lekciju zivota, neka plati taj svoj «luksuz» samocom. Ok.
No ja cu biti i dalje ok, i dalje cu pisati, ponekad o tuznim, ponekad o veselim stvarima.
Ali, nekako mi se cini da covjek ima vise potrebu reci ono sto ga boli i tisti, nego ono sto ga veseli, pa eto…


19.07.2007. u 23:16 | 8 Komentara | Print | # | ^

Zar...

Da li je danas bio jos samo jedan obican dan?
Ne, nije.
Bio je topao, vruc. Nebo plavo, plavo kao more, nigdje oblacka, kao onoga dana… samo beskrajno plavetnilo u kojem se zelim izgubiti….
Izgubiti se kao kao u plavom moru, plivajuci, polako, lijeno, ne mreskajuci vodu, pustajuci da me voda nosi i miluje, kako samo ona to zna. Obilaziti hridine i gledati brodove kako prolaze…
Gipko, samo kako se to moze u vodi, pribliziti se tiho plivajuci onima koji sjede na plazi, u smiraj dana, uzivajuci u zalasku sunca, u boji mora poput rastaljenog zlata …ne primjecujuci me da ih gledam …on, ona, djeca koje se igraju u pijesku, grade kule koje ima voda rusi…da, sada voda, jednoga dana ljudi…nazalost.
Zelim da zna da ga gledam, zelim da me pogleda i vidi, ali on vidi samo moju dugu rasutu kosu po povrsini mora…
Zar si zaboravio, zar zaista vise samnom ne zelis zapoloviti, pa i do neba ako treba, zar je tako tesko bilo cekati, zar…
Suze su kliznule, slane, da more postane jos slanije, smjesak se pretvara u grimasu tuge, voda oblijeva zajedno sa suzama lice i cini ga sve ledenijim. Ledenim kao tvoje srce, kao tvoje ledene rijeci koje me posjekose onoga dana…
…zivjeli su nekada davno dvoje mladih zaljubljenih dan po dan. Zaklinjali se na vjecnu ljubav, grlili sebe i cijeli svijet. Jedne prelijepe ljetne noci u setnji cinilo im se da je i nebo sislo k njima. Toliko je velika ljubav bila njegova da je htio skinuti zvijezdu s neba i njome joj okititi kosu…
Ljudi su ih gledali i saputali o njihovoj ljubavi, njihovim snovima, nadanjima, a onda…
…zao mi je, rekao je jednoga dana, ali ona je trudna i moram se ozeniti…

08.07.2007. u 21:42 | 12 Komentara | Print | # | ^

Zasto?

Danas sam jako tuzna, ne mogu si pomoci, jedina pomoc je da ovo ispricam. Znam da nitko ne voli tuzne price, ali zelim je podijeliti s vama, zelim da se zna, iako nisu vazna njihova imena.
Voljeli su se njih dvoje, jako, jako. Bilo ih je lijepo gledati kako zaljubljeni setaju drzeci se za ruke i mastaju. Ona onako crne kose i malih pjegica po licu, uvijek njezno nasmijana, on velikih zacudjenih ociju, kako je gleda s obozavanjem.
Eh da, nisu bili iste nacionalnosti i upleli se (hm koliko puta to naprave misleci da rade dobro), naravno njegovi roditelji.
Nije to kraj price i nije samo tuga radi toga.
Odlucili njegovi ozeniti ga i on nije imao kuda nego ispuniti njihovu zelju.
I danas pamtim njene suze, njen napukli glas, drhtaj usne, smeteni pogled, kada mi je rekla, da, danas se zeni, da li cu moci to prezivjeti...
Zivot se nastavio, njegovi se petljali i dalje i zena pobjeze od njega i njih.....
Da li je to nova sansa za njih?
Ne. Doveli su drugu.
I druga je otisla....
Ona je zivjela sama, radila, tugovala, mozda se nadala, mozda....
Godine su prolazile, oni se ponovo nadjose. Srela sam ih opijene srecom, pricali su mi sve kako je bilo, upadali jedno drugome u rijec, da mi kazu detalje, kako su se sreli, kako je ona oprostila sto je popustio roditeljima, sto nije slusao srce, a ja sretna slusala, ma konacno da su sretni, nista se manje nisu voljeli, ma prekrasno ljudi moji.
Odoh polako (a kako i bi drugacije) namatajuci u svojoj glavi, kako se zivot pobrinuo (ili netko drugi), da njih dvoje budu sretni, da zajedno docekaju starost, da budu potpora jedno drugom....
Neki dan ga sretoh, mahnem na pozdrav i viknem, pozdravi je, bas ste super...........
Danas, sta danas, ? Sok. Sta da kazem, mislila sam da ce se tabla s osmrtnicama srusiti na moju glavu... citam, ne vjerujem, stavljam naocale za citanje, ma je, pa je, on je
da... iznenada preminuo...
Kazu, vratili sa setnje, uzeo daljinski da upali tv....i nikada ga vise nece upaliti...
ma zasto?

05.07.2007. u 21:33 | 8 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Travanj 2014 (2)
Prosinac 2012 (1)
Lipanj 2010 (1)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (3)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (4)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (5)
Travanj 2007 (6)
Ožujak 2007 (7)
Veljača 2007 (6)
Siječanj 2007 (8)
Prosinac 2006 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Pisanje kratkih prica,
pisanje pjesama
komentari dogadjanja oko mene



Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Pocetak
Komp i ja
Pokusaj
Pitam se
...samo da ti kazem
Suze
Samoca
Kako znati
Dogovor
Zavaravati sebe, da ili ne
Tko sam

Zatvori tiho
Stafeta
Kako sam ja vidjela
Zao mi...
U gostima
Muko moja
Sama
Tu si
San
Muka po neznanju
Palica

Da ne povjerujes
Cestitka
Macak
Trazim se
Kome reci?
Tuga
Pismo
Samo vedro i veselo
Jos uvijek vedra i vesela
Matura
Ucim...
Komp i ja po drugi puta
Malo cvijeca
U setnji
Glazba
Sta se mora, mora se...
Miris sjecanja
Ma, posve sam ok
Zasto?
Zar...
Da, i ?
Neka svi cuju, hvala

Internet
Dilema, trilema...
Sva u poslu...
Pitam...
Cestitka...
Pricam ti pricu
Sjecanje
Bez naslova
A sta da kazem...
Samo kap...
Cizmice za pamcenje
Tebi...
Prijatelju
Tisina
Putovanje
More, more...
Kako ti je ime?
Ogledalo
Malo smijeha
Red smijeha, red suza
Prvi puta sam
Nevolja
Igraliste zivota
Cijena obraza.
Misli...
Poruka
Igracke za odrasle
Dolazis po mene?
Jedna od onih koji su otisli
Povratak?









Ima Neka Tajna Veza Lyrics





Hit Counter
Hit Counter





Image Hosted by ImageShack.us




Image Hosted by ImageShack.us







Ako su vrata moga srca zatvorena,
molim te ne udaljuj se.
Kucaj i ako je potrebno
razvali vrata
i udji u moj zivot.

Kako su tužni
Ti susreti u snima!
Naglo se budiš,
U mrak, tapkajuć, zuriš -
Ruka dotiče tminu.
(Jakamoči)


Kad zima ode i proljeće dođe,
Nova je godina, mjesec je nov;
Tek čovjek stari.

Nove su stvari najbolje stvari;
Možda je jedino između ljudi
Dobar tek onaj koji je star.
(Nepoznati)

Doći ću noćas u posjetu
Samo u tvojem snu;
Nitko me vidjeti neće, al` ipak -
Za svaki slučaj vrata otključaj.
(Nepoznati)



Čovječanstvo je podijeljeno u dvije duge kolone.
U prvoj su stari i povijeni, koji se oslanjaju na štapove.
Hodeći putem života, oni dahću, kao da se uspinju prema vrhu brda,
dok se uistinu spuštaju u provaliju.
U drugoj su koloni mladi,
koji trče kao da imaju krila na nogama,
pjevaju kao da su im u grlima srebrne strune
uspinju se ka vrhu brda, kao da ih vuče neka nepobjediva čudesna sila.
U kojoj ste od tih dviju kolona, o, braćo moja?
Postavite si to pitanje kad budete sami u tišini noći.
Sami prosudite,
spadate li medju sužnje jučerašnjeg dana,
ili medju slobodne sutrašnjeg dana?
(Khalil Gibran)



Bog ti je dao duh s krilima da bi se njime uzdigao u prostrano nebo ljubavi i slobode.
Zar nije zlo odsječeš li si krila i mučiš dušu da kao crv plazi po zemlji.
(Khalil Gibran)


Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti.
Ne hodaj iza mene, možda te neću vidjeti.
Hodaj pokraj mene i budi mi prijatelj.
(Albert Camus)

Prijateljstvo je neizreciv osjecaj kad se s neki osječaš
tako sigurno da ne moraš vagati misli ili mjeriti riječi.
(Georg Eliot)

Zavapi, i svi će te čuti.
Zašapći, i čut će te najbliži.
Šuti, i tvoj najbolji prijatelj
će znati što si rekao.
(Linda Macfarlane)

U zdravlje, prijatelju stari!
Poživi još tisuću godina,
a i ja s tobom da ih prebrojimo.
(Robert Smith Surtees)


Sviđaš mi se kad šutiš

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.

Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim također s tvojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleka i jednostavna.

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije točno.

Pablo Neruda


Ove noći

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je I ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.


Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem....

Pablo Neruda
_________________________________________

KAD UMREM

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju

Pablo Neruda...


PRIJE

Prije no što sam te ljubio ništa ne bijaše moje:
teturao sam ulicama i stvarima:
ništa ne bijaše važno, a sve bez imena
svijet je bio od zraka koji je čekao.

Upoznao sam salone pepeljaste,
tunele nastanjene mjesečinom,
hangare okrutne koji su se opraštali,
pitanja što su ustrajala u pijesku.

Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve bijaše neotuđivo strano,

sve bijaše tuđe i ničije,
dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima.

Pablo Neruda





Čekaj me

Čekaj me i ja ću sigurno doći
Samo me čekaj dugo
Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom
Čekaj i kada vrućine zapeku
I kada mećava briše
Čekaj i kada druge niko ne bude čekao više
Čekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Čekaj me i kada čekanje dojadi svakome koji čeka
Čekaj me i ja ću sigurno doći

Ne slušaj kada ti kažu da je vrijeme da zaboraviš
I da te nade lažu
Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim
Neka se tako umore čekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta
Čekaj
I nemoj sjesti s njima
I nemoj piti ništa
Čekaj me i ja ću sigurno doći
Sve smrti me ubiti neće

Nek rekne ko me čekao nije taj je imao sreće
Ko čekati ne zna
Taj neće shvatiti niti će znati drugi
Da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu
Naprosto ti si čekati znala kao niko na svijetu

Simonov