srebrnosiva

Moj je zivot igra bez granica...

Pisati ili ne pisati, pitanje je koje me muci vec duze vrijeme.
Dok hodam laganim korakom vodeci svoju ljubimicu u setnju namataju se misli i slaze se prica u mojoj sijedoj glavi, no kada to trebam pretociti na ovaj "papir", bas i ne ide.
No, zasto ne pokusati, pa nece me nitko kazniti ako ne bude dobro, mozda cak nitko nece ni pokusati procitati napisano. Eto.
U krosnjama je sve vise zlatnoga lisca no zelenog, pod nogama zasusti i nagazim na koji divlji kesten, promrmljam nesto o bolu koji me tad presjece.


Pricali su da je bio petak , da je vikala vise no sto je trebalo, uzurbani oko nje nisu mislili na njega, a on je rekao neka me odnesu u bolnicu, da nisam dobro dosla, da…nek idem…
nisam jos otisla, jos uvijek se motam u tom prostoru izmedju dolaska i odlaska s ponekim kratkim zaustavljanjima…
Tako je cini se poceo moj zivot koji se pretvorio u igru bez granica, doduse nisam sigurna cijih, ali znam jedino da nije bilo bas uvijek onako kako bi ja htjela, ili mozda kako su oni htjeli…malu mirnu, tihu i sutljivu, koja ce se maknuti s puta, jer je pozvana da bude rjesenje, a ne zeljena da bude voljena.
Imala je dugu crnu kosu za koju se redovno hvatala od ocaja kada bi dosli reci da sam poginula, da me ubio, da lezim mrtva sva krvava na livadici nedaleko kuce koja je trebala biti dom, da tocno tako, trebala…ali nije.
Da ostanem na nogama, da potisnem tu krupnu suzu koja se izdajnicki htjela skotrljati niz zaprljani obraz od grubih saka i udaraca, postadoh ili htjedoh postati, gruba, hladna, nedokuciva, uvijek spremna uzvratiti, a onda se dogadjalo da me proglase mrtvom…
…da da eno je lezi pod lipom, ciglom ju je pogodio u glavu…ne ne mice se…
pune sake kose, ali ne radi mene, nego sto ce on biti kaznjen, heh da.


11.10.2016. u 19:34 | 2 Komentara | Print | # | ^

... i jos jedno

Halo, javim se nezainteresirano na trece zvono svog starog crnog telefona, kakav se moze vidjeti jos samo u muzejima, hahaha, bas tako, ali glavno da funkcionira i ima tako lijepi zvooooooonnnn
S druge strane zice cujem, halo tko je to?
Pa onaj koga si zvao covjece, odgovaram.
Jesi li ti?
Tko ja?
Zena koja mi ne da mira ni nakon mnogih godina.
Ups, tko bi to mogao biti, pitam se.
Da te ne gnjavim puno, kaze on, da li si ti ona koja je rodjena 12 godina prije mene u istom mjesecu, ali 12 dana ranije?
Hahaha legendo, pa to si ti, gdje si se do sada krio?
Ne mogu vjerovati da si se sjetila istog trena.
A zasto ne bi?
Bili su to lijepi dani druzenja, odlazaka na zabave, ples do zore, nema veze ako su nove cipele napravile zulj, malo krvi nije smetalo, to su bili dani.
Redovno si dolazio obici svoje prijateljice iz djetinjstva, tako si i mene upoznao, a ja tako saznala da mi draga prijateljica starija nekoliko godina nego sto prizna. Ma nije morala skrivati godine, bila je kao lutka, lijepa, mladolika, uscuvana…neudana, a tvoja je zena navikla na tvoja putovanja, ma radi posla, naravno.
Sve znas, nista ne zaboravljas.
Tako nekako, a sto te ja to uznemiravam?
Htio bih te vidjeti, zaplesati, nasmijati se i reci , da ti se onda nisam usudio pokazati da mi se svidjas.
Zaboravi.

29.04.2014. u 22:34 | 1 Komentara | Print | # | ^

Sjecanja I

Cesto navracas u tisinu mojih misli.
Zagledana u proslost, prebirem trenutke lijepe i manje lijepe koje smo provele zajedno i na svoj uzas primjecujem da mi je promaklo mnogo toga.
Jednoga dana, a mozda ni tada, u svom sjecanju ces sresti lik koji je bio uz tebe cijeli svoj zivot, ali ne i obrnuto.
Tuzno, mozda i ruzno, ali nije te zanimalo kako zivi, tek sada kad sjedis sama i gledas u daljinu ocekujuci da dodje, ili da se samo javi onaj sto tebi zivot znaci, prodje sjena nasmijana, brizna, ponosna…, a sve za tebe.
Ma tko li je to?
Mozda spodoba koju si pospremila u ropotarnicu zaborava da ne moras sama sebi priznati da nisi bila fer?

28.04.2014. u 22:05 | 0 Komentara | Print | # | ^

Bijela pahulja, moja mala principesa

Mozda uspijem nesto i napisati za pocetak povratka, ma tesko je ili mozda nije, mozda zasvijetli neka lampica osim na boru i u mojoj glavi...mozda.
Koliko sam samo puta dosla i pokusala zaplesati prstima po tipkovnici, no valjda nije bilo dovoljno zelje.
Oprostila sam se od svog malog papagala, no nedostajao mi je netko s kim bi dijelila svoju svakodnevicu.
Tako se odlucih u svoj mali dom dovesti bijelu pahulju utjelovljenu u maloj slatkoj maltezerici.
Sada je vec "velika" no s njom stvarno nikada nije dosadno, vjerujem da cu vas nasmijati sa nasim dogodovstinama, a mozda vam i suza zaiskri potajno od tuge sto ju je netko napao, ozlijedio, a ona vikala u pomoc svojim visokim C.
Stigla je jedne veceri, donijeli je u maloj kutiji, kao bijelu grudu, uplasenu, siroko otvorenih crnih okica, koje gledaju sto se dogadja. Cvrsto je drzala svoju malu plisanu igracku svojim malim sapicama, bila je to veza sa mamom, sestrama i bracom, njihov miris koji ju je smirivao.
Dala se u istrazivanje stana, prosla ispod najdonje precke na stolici (cca 10 cm visine) i sasvim mirno obiljezila tepih, ups.
Pa nije jos znala gdje stoji njena pelenica, naravno da joj je oprosteno.
Problem je bilo spavanje, nisam znala da ce doci tu vecer, nista nisam imala pripravljeno, no sjetih se kosare za rublje, izbacih sve van , dekicu za nju unutra i eto krevetica,
Prespavale smo bez drame i cvileza, kao da smo oduvijek zajedno.


26.12.2012. u 17:04 | 0 Komentara | Print | # | ^

Povratak?

Smijem li uopce vise nakon toliko vremena krociti u ove prostore, a da ne povrijedim sve one koji su me vjerno pratili i strpljivo cekali da se vratim?
Smijem li vas zamoliti za oprostenje i dozvolu da se vratim?
Smijem li vam zahvaliti na dobrim zeljama i bodrenju da izdrzim?
Sve mi je ovo nedostajalo i zelim se vratiti, zelim opet pokusati napisati po koje slovo, rijec, podijeliti svoje sjecanje, nadanje, zelje....
Nece biti lako, vidim, ali tek kada dopustim prstima da zaplesu, poteci ce valjda nesto, prica....mozda

19.06.2010. u 20:53 | 3 Komentara | Print | # | ^

Jedna od onih koji su otisli

Photobucket
I sada pahulje tiho padaju, i cini se da cujem tvoj glas – da nisi na klizaljkama, bila bi tako niska… a ta tvoja razbarusena crna kosa…kao divljakusa…nisko celo…ma kako to samo izgledas….
Znam da si uvijek rado citala, pa se nekako u kutku svoje glave nadam da ces naci nacina da i ovo procitas, da znas da mi je zao sto je sve tako zavrsilo, da sam se mnogo puta pitala, zar je bas tako moralo biti…
Ma samo ga pogledaj kako izgleda, govorila si po ne znam koji puta, vidi te pjege po licu, tu zutu kosu, a tek razbijene uglove prednjih zubi kroz koje suska dok govori i pjeva svirajuci gitaru, hahahha smijala si se i nazdravljala prirodi sto se tako poigrala njime. Uvijek ti je sluzio za porugu, ne samo on nego i ja, tada tvoja najbolja prijateljica.
Sve je bilo za podsmjeh, moja visina, crna gusta i jako neposlusna kosa,nisko celo, ali za cudo ne i tvoja visina,a izgledala si kao lojtra, ravne kose i frntastog nosa.
Nisi smjela obuci cipele s petom, jer su ti decki dosezali jedva do brade, a ja sam nosila stiklice od 11 cm i uzivala lagano se ljuljajuci na njima.
Nekako u tom odrastanju, izmakla si mi, ismijavajuci sve i svakoga, za moga odabranika pitala, ma gdje si samo skupila tog klosara, valjda ne na cesti…ti tako savjesna, bez gresaka, poslusna kcerka postovanih roditelja…a onda puce glas….
U soku su naravno, pa sta mislis, susjeda im rekla kako lijepo izgledas u ockivanju bebe, a i muz tvoj simpatican, onako zute kose i pjegica po licu….nitko nije mogao vjerovati da si ti bas to napravila, govorila roditeljima da redovno ides na faks, a zapravo se vjencala s vjecnom temom svoje poruge i zapocela svoj zivot u drugom gradu. Slucajno su te vidjeli i kako nisu znali, ma kako su i mogli pretpostavljati da to tvoji roditelji ne znaju, rekli im za vas susret. Tesko im je bio, ali nastojali su zivjeti kao i do tada.
Ma imala sam osjecaj da izbjegavaju susrete samnom, no nisam zeljela poticati razgovor o tebi, boljelo bi ih, a ni ja bas nisam bila sigurna sta bi rekla.
Nisi se javljala, nisam znala, ali sam cula…da cula sam i bilo mi je zao, grubijan nasmijanog lica, tvoje modrice prekrivene laganim slojem pudera koji je trebao biti dokaz tvoje srece…zar nesreci nema kraja, pitala sam se kada sam cula da je bolest zakucala na tvoja vrata, da se slika svijeta kakvog ga gledas okrenula naglavacke, da je bolest ozbiljna i da se ne zna kako ce se razvijati. Od tada sam nastojala doci do tebe, ali kontaktirala si samo s jednom iz naseg drustva. Bila je draga uvijek i sve do sada, uvijek mi je rekla sta se s tobom dogadja i kada te ostavio, tebe i djecu i da te dolazio kinjiti kada si vec jedva stajala uz hodalicu, da je dolazio sa svojom mladom zenom traziti neka svoja prava, a ti, ti? Ti si ga branila, voljela? Ili si i tada skrivala pred nama svima sta se dogadja misleci da tako ni sebi ne moras priznati svoju zivotnu pogresku? Samo si nam tebala reci, bilo bi ti lakse, pa i odlazak u onu groznu osamljenu kucu kada vise nisi imala dovoljno novca za zivot u gradu, pa i onda kada su djeca krenula svojim putem, a ti ostavljena u nekon domu koji smrdi po lijekovima i mokraci…ustajali zrak od uzdaha tuge i cemera ostavljeni, zaboravljenih i nepokretnih, nekada tako zivih muskaraca i zena, koje sada jedva da netko i obidje…..
Milost zvana Smrt te pohodila, dozvolila ti da se smiris u njenom narucju, da se izdignes iz oronolug tijela, nekada visokog, sada vec zgrcenog od bolesti…da zaplovis do zvijezda…da nam posaljes osmjeh zrakom sunca, ma nema veze sto je zut kao njegova kosa, tvoj je.
Ovo ja za tebe draga moja NN, moje sjecanje na tebe, moj oprost sto si se rugala i meni. Tmurno je sijecanjsko vece, pahulje snijega po prekrasnoj nikad ponovljenoj koreografiji plesu uz moj prozor u kojem gori svijeca, a ja zelim vjerovati da si nasla svoj mir.

31.01.2009. u 18:33 | 51 Komentara | Print | # | ^

Dolazis po mene?

I opet pada snijeg, ne da pokrije brijeg,
nego da mi otkrije tvoje tragove.
Toplim ti dahom otvaram put
Snijeg je gust i ne znas kud
Zar?

No okno sto privlaci tvoje oko
Svijetli u tami
Ceka…
Tek skripu koraka
Tiho, jos tise…

Ne, neces me probuditi
Budna sanjam
Ispruzenu ruku tvoju
Kako me zove
Da podjem s tobom

Smijem li?


U tvojoj se kosi rasuse zvijezde
Snjezne
Meke ko usne ljubljene
Zeljne topline
Ljubavi nase.

11.01.2009. u 00:34 | 13 Komentara | Print | # | ^

Dragi moji, zelim vam svima Cestit Bozic i sretnu Novu 2009. godine, mnogo ljubavi, mira, obilje Bozijeg blagoslova, ma svu srecu ovoga svijeta,
s ljubavlju vasa Srebrnosiva.


PhotobucketPhotobucket

23.12.2008. u 21:29 | 21 Komentara | Print | # | ^

Igracke za odrasle

Ne mogu vjerovati da vec dvije godine piskaram ovdje, kako vrijeme brzo prolazi, ajmo se cuditi, hahah.
Negdje u opisu bloga sam napisala da ce biti i komentara dogadjanja oko mene, pa nekako bas danas imam potrebu pisati o TV-u koji gledamo, tocnije programu.
Jucer tako dresiram svoj daljinski upravljac, skoci lijevo, stisni desno i ugledam, sto? umjetni penis. Koci se na sred ekrana, u svoj svojoj velicini ljepoti, boji i .... program RTL televizije negdje oko 19,3o sati, dakle vrijeme kada po mojoj nekakvoj procjeni takvim stvarima bas i nije mjesto ni vrijeme.

Necu reci da ne znam sta je to, necu reci da nije zanimljivo, ali cu reci da je neukusno u tom terminu takve stvari pokazivati, jer djeca su jos uvijek tu negdje, gledaju ili cekaju crtic (ali ne ocekuju takav, vjerujem) .
Netko ce reci da danasnja djeca znaju vise nego mi zelimo to priznati, mozda je i to tocno, ali bas ne vidim prijeku potrebu da im se to pokazuje i objasnjava kao igracka, hrvatski proizvod koji bi mogao postati prepoznatljiv, pa demonstracija pranja istoga u perilici rublja, onda susenja u susilici rublja s napomenom da je sada spreman za uporabu. Krasno, a da onda kazemo tati neka to napravi.......hm da s kojim ono deterdzentom, da li ce mama biti zadovoljna, bas sam zla.
Vjerojatno se mnogo pisalo o neprimjerenim emisijama, ali ova mi je posebno zapela za oko.

Nisam odusevljena ni s emisijom Moj tata je bolji od tvoga tate, jer sto time zelimo poruciti djeci, da treba dokazivati tko je bolji, pa ako nije tata, mozda brat koji ce te isprebijati negdje iza coska ako budes tvrdio da je i tvoj tata dobar...nesto mi tu ne ide pod kapu.
Pitam se kako se osjeca dijete ciji tata nije pobijedio?
Sa neuspjehom u takmicenju se bas ni odrasli ne nose tako lako, kako je tek djeci?
O trenutku istine da i ne govorim.

14.12.2008. u 18:28 | 14 Komentara | Print | # | ^

Poruka

Uhvatih samu sebe kako opet prebirem tu sklisku klavijaturu u glavi koja svira svoju melodiju ne pitajuci me, zelim li je slusati… sto reci, a ne ponoviti receno, kako pretociti misao na ovaj zamisljeni papir…kako doprijeti do tebe dok ovo citas..?
Eto vidis kako se roje misli i ne misleci..klizu se jedna za drugom i kako netko rece, samo treba dozvoliti mislima da poteku kroz prste i…
iii eto ih ovdje pred tobom.
A ti???
Da li te stvarno zanima sto ja kuckam u ovo gluho doba noci, dok magla ospjeda sve sto joj se nadje na putu i stidljivim suzama klizi niz moje prozore?
Dolazis li vidjeti da li sam jos ziva ili se nasladiti nekom mojom novom tugom ili jos gore, samocom… pitam se?
Da li sam gruba s pitanjima, mozda se ocekuje njeznost i mekoca?
Vrijedjam li te ili je ovo bilo ocekivano, jednoga dana od mene, ili od tebe, hladne nezainteresirane, neuhvatljive, intelektualno jace……
Uh, ovo bas i nije lijepo, ali sta da radim, upravo tako se osjecam i da imam priliku rekla bih tako da me se cuje, ali…eh da, uvijek taj ali, ti ne zelis cuti, ti mislis da znas…stvarno ti moram reci da samo mislis, jer ne znas i mnogo toga trebas nauciti da bi znala, ako ti bude dozvoljeno, naravno.
Od koga?
Od onih koji ocekivahu da ih upoznas, prepoznas, a nisi, ne.
Iiii bilo bi mi drago da vise ne dodjes, da zaboravis ovu adresu, jer…nije ovo za tebe…pusti ove tipke da sviraju, tebe melodija ne zanima, tek mozda ritam ili cak ni to.


Opet sam tu vratila sam se i nastavljam pisati, da.


01.12.2008. u 20:37 | 14 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< listopad, 2016  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Listopad 2016 (1)
Travanj 2014 (2)
Prosinac 2012 (1)
Lipanj 2010 (1)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (3)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (4)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (5)
Travanj 2007 (6)
Ožujak 2007 (7)
Veljača 2007 (6)
Siječanj 2007 (8)
Prosinac 2006 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Pisanje kratkih prica,
pisanje pjesama
komentari dogadjanja oko mene



Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Pocetak
Komp i ja
Pokusaj
Pitam se
...samo da ti kazem
Suze
Samoca
Kako znati
Dogovor
Zavaravati sebe, da ili ne
Tko sam

Zatvori tiho
Stafeta
Kako sam ja vidjela
Zao mi...
U gostima
Muko moja
Sama
Tu si
San
Muka po neznanju
Palica

Da ne povjerujes
Cestitka
Macak
Trazim se
Kome reci?
Tuga
Pismo
Samo vedro i veselo
Jos uvijek vedra i vesela
Matura
Ucim...
Komp i ja po drugi puta
Malo cvijeca
U setnji
Glazba
Sta se mora, mora se...
Miris sjecanja
Ma, posve sam ok
Zasto?
Zar...
Da, i ?
Neka svi cuju, hvala

Internet
Dilema, trilema...
Sva u poslu...
Pitam...
Cestitka...
Pricam ti pricu
Sjecanje
Bez naslova
A sta da kazem...
Samo kap...
Cizmice za pamcenje
Tebi...
Prijatelju
Tisina
Putovanje
More, more...
Kako ti je ime?
Ogledalo
Malo smijeha
Red smijeha, red suza
Prvi puta sam
Nevolja
Igraliste zivota
Cijena obraza.
Misli...
Poruka
Igracke za odrasle
Dolazis po mene?
Jedna od onih koji su otisli
Povratak?









Ima Neka Tajna Veza Lyrics





Hit Counter
Hit Counter





Image Hosted by ImageShack.us




Image Hosted by ImageShack.us







Ako su vrata moga srca zatvorena,
molim te ne udaljuj se.
Kucaj i ako je potrebno
razvali vrata
i udji u moj zivot.

Kako su tužni
Ti susreti u snima!
Naglo se budiš,
U mrak, tapkajuć, zuriš -
Ruka dotiče tminu.
(Jakamoči)


Kad zima ode i proljeće dođe,
Nova je godina, mjesec je nov;
Tek čovjek stari.

Nove su stvari najbolje stvari;
Možda je jedino između ljudi
Dobar tek onaj koji je star.
(Nepoznati)

Doći ću noćas u posjetu
Samo u tvojem snu;
Nitko me vidjeti neće, al` ipak -
Za svaki slučaj vrata otključaj.
(Nepoznati)



Čovječanstvo je podijeljeno u dvije duge kolone.
U prvoj su stari i povijeni, koji se oslanjaju na štapove.
Hodeći putem života, oni dahću, kao da se uspinju prema vrhu brda,
dok se uistinu spuštaju u provaliju.
U drugoj su koloni mladi,
koji trče kao da imaju krila na nogama,
pjevaju kao da su im u grlima srebrne strune
uspinju se ka vrhu brda, kao da ih vuče neka nepobjediva čudesna sila.
U kojoj ste od tih dviju kolona, o, braćo moja?
Postavite si to pitanje kad budete sami u tišini noći.
Sami prosudite,
spadate li medju sužnje jučerašnjeg dana,
ili medju slobodne sutrašnjeg dana?
(Khalil Gibran)



Bog ti je dao duh s krilima da bi se njime uzdigao u prostrano nebo ljubavi i slobode.
Zar nije zlo odsječeš li si krila i mučiš dušu da kao crv plazi po zemlji.
(Khalil Gibran)


Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti.
Ne hodaj iza mene, možda te neću vidjeti.
Hodaj pokraj mene i budi mi prijatelj.
(Albert Camus)

Prijateljstvo je neizreciv osjecaj kad se s neki osječaš
tako sigurno da ne moraš vagati misli ili mjeriti riječi.
(Georg Eliot)

Zavapi, i svi će te čuti.
Zašapći, i čut će te najbliži.
Šuti, i tvoj najbolji prijatelj
će znati što si rekao.
(Linda Macfarlane)

U zdravlje, prijatelju stari!
Poživi još tisuću godina,
a i ja s tobom da ih prebrojimo.
(Robert Smith Surtees)


Sviđaš mi se kad šutiš

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.

Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim također s tvojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleka i jednostavna.

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije točno.

Pablo Neruda


Ove noći

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je I ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.


Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem....

Pablo Neruda
_________________________________________

KAD UMREM

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju

Pablo Neruda...


PRIJE

Prije no što sam te ljubio ništa ne bijaše moje:
teturao sam ulicama i stvarima:
ništa ne bijaše važno, a sve bez imena
svijet je bio od zraka koji je čekao.

Upoznao sam salone pepeljaste,
tunele nastanjene mjesečinom,
hangare okrutne koji su se opraštali,
pitanja što su ustrajala u pijesku.

Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve bijaše neotuđivo strano,

sve bijaše tuđe i ničije,
dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima.

Pablo Neruda





Čekaj me

Čekaj me i ja ću sigurno doći
Samo me čekaj dugo
Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom
Čekaj i kada vrućine zapeku
I kada mećava briše
Čekaj i kada druge niko ne bude čekao više
Čekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Čekaj me i kada čekanje dojadi svakome koji čeka
Čekaj me i ja ću sigurno doći

Ne slušaj kada ti kažu da je vrijeme da zaboraviš
I da te nade lažu
Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim
Neka se tako umore čekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta
Čekaj
I nemoj sjesti s njima
I nemoj piti ništa
Čekaj me i ja ću sigurno doći
Sve smrti me ubiti neće

Nek rekne ko me čekao nije taj je imao sreće
Ko čekati ne zna
Taj neće shvatiti niti će znati drugi
Da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu
Naprosto ti si čekati znala kao niko na svijetu

Simonov




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se