Dajes mi snagu i nista ne mogu ni vatra, ni led sve cu poslati k vragu i moj se strah vec dao u bijeg...<3<3
ponedjeljak , 31.08.2009.Vrijeme je za nešto novo...Za nešto lijepo..
Poslije kiše dolazi sunce...
Upravo tako... I sada dok pišem ovaj post
sunce mi se probija kroz prozor i
prekrasno obasjava moj kutak...
Ponovo si tu...
U mom životu...
Drago mi je zbog toga...
Ponovo si me podigao sa dna...
No, sad ćeš se nasmješiti i reći ne, jaka si ti Bubi...
Znam, jaka sam zahvaljujući mojoj jedinstvenoj ljutici...
Naučio si me kako da se suprostavim...
I jesam, svaki šamar vratila sam duplo...
Svaku uvredu sam vratila...
Dovoljno su nam upropastili život...
Neće više..Obećavam...
Uvijek sam ti pripadala, znaš to...
Uvijek si bio tu u mislima i snovima..
Moj mali anđeo/vrag po potrebi...
Nisi savršen..ni ne tražim to od tebe...
Tražim samo ljubav i pažnju...
Već je dobivam... Razmazit ćeš me srećo =)
Volim te... Volim tvoj osmjeh...
Volim tvoje smeđe tople okice...
Volim tvoje vrckaste šale...
Tvoje poljupce, nježnosti....
Volim kad mi govoriš lijepe stvari...
Kad se šalimo kako ćemo dati imena djeci...
Lana, Mihael, Sara...=)
Volim što me voliš...=)
Ti me voliš baš ovakvu kakva jesam...
Kraj tebe ne moram biti
nešto što nisam,...
voliš svaku moju manu..
Ma jednostavno si jedinstven............
Gledam van...Prekrasno sunce obasjava
svijet oko mene.. Svaka travka blista...
Željela bi da si ovdje da uživaš u pogledu samnom...
Bolesna sam... Trebam tvoj dodir....Trebam tvoju zaštitu...
Brigu i pažnju... Dobivam je...
Kad god poželim tu si, samo za mene...
Ali...
Tako se bojim.... Previše si mi pod kožom...
Pustila sam te previše blizu...
Ali sad je kasno.....Anđele nemoj me razočarati..
Predajem sve u tvoje ruke..=) <3<3
komentiraj (29) * ispiši * #
naci ces cvijet sto po meni miriše..... naći ćes cvijet koji nestaje...... bit će to cvijet koji umire....
subota , 29.08.2009.Nikada moj anđele nećeš saznati kako ova porculanska lutka plače...
Nikad nećeš saznati da se iza nacrtanog osmjeha krije
vrisak boli... Krvavo ime na mojoj ruci...
Zaključana u sobi... Dok se note šuljaju kroz tamu
uzimam oštricu.. Tako lijepo klizi kožom...
Tako se lijepo osjećam dok mi se ježi koža...
Krv klizi po srebrnoj oštrici... Tako tamna...
Pred očima mi titra tvoje lice...
Tvoje smeđe oči... Izgubljen pogled...
Pitam se kako si ti?
Kako živiš izgubljeni moj anđele??
Pitam često ljude za tebe...
Kažu mi da si sretan ili da to pokušavaš biti...
Kajem se što sam te otjerala iz svog života..
Žao mi je što sam odustala od borbe...
Ali pokušaj shvatiti.... Srušilo se sve...
I sada sam sama..Nemam nikoga..
I ti si to znao ipak si otišao...
Priznajem anđele pao si u mojim očima...
No, što tebi znače ove riječi??
Što ti znače riječi jedne lutke sa
nacrtanim osmjehom koja leluja
negdje u izgubljenom svijetu
između prošlosti i sadašnjosti...
Iako ona ondje čeka tebe...
I zna da nećeš doći...
Preponosan si da bi se javio...
Preponosan da bi priznao...
Spustila sam oštricu noža..
Izlazim van... Nalazim ondje samo noć
ostavljena je ovdje da mi lice sakrije...
Opet si na dnu lutkice.... Okrenem se...
Iza mene stoji lutalica... Nasmješim mu se i krenem dalje...
Nemoj mi se smješiti tim lažnim osmjehom...
Prošao sam previše toga da povjerujem...
Ne želim ga slušati, ne želim stati...
Navlačim kapuljaču na glavu i ubrzam korak...
Vjetar mi udara u lice mokro od suza........
Ali ja, ne osjećam ništa...
Nemam snage ni glasa pustiti
od ove tuge koju osjećam...
Nemam snage hodati,
umorno i lijeno spuzim
na našu klupu.. Sjedim sama i čujem
samo suze koje kapaju niz moje lice...
Shvaćam da sam se promjenila..
Promjenio se moj čvrsti stav prema životu...
Nikad nisam dozvolila osobama da mi priđu bliže..
Čak ni onom koga sam prvog voljela..
Ovaj put sam popustila...
Život je borba, prihvati je...!
Negdje uz put odustala sam od borbe...
Ili možda izgubila sam tu borbu...
Život me potukao...Uzeo mi sve...
Ipak život je još tu..
znači nisam potpuno na dnu...
Ali toliko puta sam htjela nestati potpuno
predati tu borbu...
i ta borba koju bi trebala izdržati
još više vuče me u tu tamnu rupu...
I nekad se pitam zašto borba još traje,
zašto je život ovakav kakav je,
a takav je zbog tebe...
Slomila sam se...Slomio si me..
Sjećaš li se te noći kad sam na
ovoj klupi prvi put zaplakala pred tobom?
sjećaš li se tijela koje je drhtalo...?
Usana koje ti nisu mogle reći zbogom...?
Sjećaš li se uopće lutke od porculana
koja te voljela a ti si je izgubio...
I svjestan si toga da sad povučeš konce
ove porculanske marionete došla bi tebi...
Iako si me izdao, razočarao, slomio
zauvjek ću te pamtiti kao savršenu osobu,
jer si takav u mojim snovima, anđele!
P.S.- Preuredila sam blog koji je nekad bio naš...
sada je moj.. evo pogledajte....
KliKnI oVdJe...
komentiraj (12) * ispiši * #
Ako te pitaju ko je ta mala sto ludo voli,reci im o meni. Reci da nisam ni lijepa ni ruzna,da su mi oci duboke i smedje,pa dodaj:"Bila je simpa i ludo me voljela"
srijeda , 12.08.2009.Jednostavno je teško zaboraviti neke stvari ma koliko se trudila. Stvari koje su već odavno izgubile svoj smisao. Voljeti nekoga, a znati da tu više nikada ništa neće biti, teško je...
Svakim danom sve više gubim snagu, bojim se svoje propasti. Ljubav je neopisiva, ona je ujedno nešto divno i nešto najgore. Svjetlost u životu, bol na srcu. Koliko samo puta kažem sebi gotovo je, tu je kraj. Govorim to a želim suprotno. Um mi nadvladava srce.
Pokušavam utišati uzdisaje duše, ugušiti glasove koji mi govore ono što i srce, da je to ljubav, iskrena. Ali nemoguće je zaboraviti svu tu sreću koju sam tada imala, sve ono što osjećam još uvijek iskreno je...predano,do kraja.. Osjećam da po prvi put iskreno volim. Iako sam mlada znam šta znači iskreno voljeti. Valjda je ljubav i poslije toliko mjeseci osjećati isto kao prvi put, valjda je ljubav i poslije toliko mjeseci zadrhtati kada god ga vidim, valjda je ljubav pri pomisli na njega osjetiti čudan drhtaj u stomaku, tijelu. Valjda je to ljubav...
Zaista je iskreno ono što osjećam, iskreno je ono što mislim...ja stvarno iskreno volim. Bože, pa ova ljubav toliko boli. Zašto on jednostavno ne izađe iz mog srca. Pa prošlo je dugo vremena. Prošlo je toliko dana ispunjenih bolom, zar više vrijedi čekati, nadati se...zar vrijedi više patiti. Bol me ubija, želim da nestane, želim zaboraviti...trudim se ali ne mogu. Prokleta ljubav ubija me...zašto jednostavno ne nestaneš...zašto još uvijek živiš u meni...zašto još uvijek...ZAŠTOOOOO.........??? Reci mi poluglasno, šapni mi...I onda...nestani...idi...iz moga života...iz mojih snova...
Bila sam hrabra zbog tebe...Nisam se slomila, učinila sam to zbog tebe... Učini i ti nešto za mene.... Digni glavu i idi... Priznajem boli me sama pomisao na to....
Ali idi obećavam neću plakati...Neću gledati....neću......
Sjedim, sjedim u svojoj sobi i gledam u ekran razmisljam o necemu
svasta mi se mota po glavi sve bih dala da vratim vrijeme unazad
ne znam ni ja sama zasto dali bi išta mogla promijeniti ne osjecam se spremnom za to u glavi mi se vrti neka pjesma... da... jedan....
tu je u meni budi mi osjecaj gozote, i tuge
zivot mi je tako gozan, da sam prestala vjerovati u sve u ljubav u sreću u sudbinu....nestala je nada, pustinja nema nicega samo pepeo moga zivota
ne znam sta da radim, gledam okolo i shvacam : moj zivot nema smisla
nema nicega kao sto rekoh samo pustinja i nista vise
razmisljam da li da bacim taj ''pepeo'' u rijeku da li da sve zaboravim ??da okrenem novu stranicu zivota ???ne, jednostavno ne mogu to sam vec napravila i vise ne zelim dosta mi je novih stranica
samo mi donesu nove brige a i neku novu zabludu da je to sve super
zasto ja sjedim?
zasto ne trcim ?
zasto ne jedem?
odgovor je samo jedan
nemam zasto to raditi, nemam volje, nema niceg
sutra je novi dan...
Dakle, nakon kronične neispavanosti, provedene gledajući u ekran moga kompjutora i dok je je ista pjesma bila na repeat, ja mogu s ponosom reći da se osjećam dobro. Ili bar da sam se osjećala i lošije.
komentiraj (13) * ispiši * #
