naci ces cvijet sto po meni miriše..... naći ćes cvijet koji nestaje...... bit će to cvijet koji umire....

Nikada moj anđele nećeš saznati kako ova porculanska lutka plače...
Nikad nećeš saznati da se iza nacrtanog osmjeha krije
vrisak boli... Krvavo ime na mojoj ruci...
Zaključana u sobi... Dok se note šuljaju kroz tamu
uzimam oštricu.. Tako lijepo klizi kožom...
Tako se lijepo osjećam dok mi se ježi koža...
Krv klizi po srebrnoj oštrici... Tako tamna...
Pred očima mi titra tvoje lice...
Tvoje smeđe oči... Izgubljen pogled...
Pitam se kako si ti?
Kako živiš izgubljeni moj anđele??
Pitam često ljude za tebe...
Kažu mi da si sretan ili da to pokušavaš biti...
Kajem se što sam te otjerala iz svog života..
Žao mi je što sam odustala od borbe...
Ali pokušaj shvatiti.... Srušilo se sve...
I sada sam sama..Nemam nikoga..
I ti si to znao ipak si otišao...
Priznajem anđele pao si u mojim očima...
No, što tebi znače ove riječi??
Što ti znače riječi jedne lutke sa
nacrtanim osmjehom koja leluja
negdje u izgubljenom svijetu
između prošlosti i sadašnjosti...
Iako ona ondje čeka tebe...
I zna da nećeš doći...
Preponosan si da bi se javio...
Preponosan da bi priznao...
Spustila sam oštricu noža..
Izlazim van... Nalazim ondje samo noć
ostavljena je ovdje da mi lice sakrije...
Opet si na dnu lutkice.... Okrenem se...
Iza mene stoji lutalica... Nasmješim mu se i krenem dalje...
Nemoj mi se smješiti tim lažnim osmjehom...
Prošao sam previše toga da povjerujem...
Ne želim ga slušati, ne želim stati...
Navlačim kapuljaču na glavu i ubrzam korak...
Vjetar mi udara u lice mokro od suza........
Ali ja, ne osjećam ništa...
Nemam snage ni glasa pustiti
od ove tuge koju osjećam...
Nemam snage hodati,
umorno i lijeno spuzim
na našu klupu.. Sjedim sama i čujem
samo suze koje kapaju niz moje lice...
Shvaćam da sam se promjenila..
Promjenio se moj čvrsti stav prema životu...
Nikad nisam dozvolila osobama da mi priđu bliže..
Čak ni onom koga sam prvog voljela..
Ovaj put sam popustila...
Život je borba, prihvati je...!
Negdje uz put odustala sam od borbe...
Ili možda izgubila sam tu borbu...
Život me potukao...Uzeo mi sve...
Ipak život je još tu..
znači nisam potpuno na dnu...
Ali toliko puta sam htjela nestati potpuno
predati tu borbu...
i ta borba koju bi trebala izdržati
još više vuče me u tu tamnu rupu...
I nekad se pitam zašto borba još traje,
zašto je život ovakav kakav je,
a takav je zbog tebe...
Slomila sam se...Slomio si me..
Sjećaš li se te noći kad sam na
ovoj klupi prvi put zaplakala pred tobom?
sjećaš li se tijela koje je drhtalo...?
Usana koje ti nisu mogle reći zbogom...?
Sjećaš li se uopće lutke od porculana
koja te voljela a ti si je izgubio...
I svjestan si toga da sad povučeš konce
ove porculanske marionete došla bi tebi...
Iako si me izdao, razočarao, slomio
zauvjek ću te pamtiti kao savršenu osobu,
jer si takav u mojim snovima, anđele!

P.S.- Preuredila sam blog koji je nekad bio naš...
sada je moj.. evo pogledajte....

KliKnI oVdJe...