srce ranjeno

Dođi, dođi da te pitam...
Zašto sreća želi samo neke
Zašto moram plakati sama
skrivena ispod deke

Zašto mi dah drhti
dok pišem retke ove
Zašto mi se pogled muti
dok misli mi naviru nove

Do kad će mi pjesma
biti najbolji prijatelj
Do kad će olovka biti moj glas,
a papir slušati moje riječi

Reci mi,
do kad ću glumiti snagu i veselje
da bi drugima lakše bilo
Do kad ću biti rame za plakanje
i uspješno skrivati da se u meni
nešto slomilo

A ti, bar ti...
Samo dođi. Dođi i zagrli me čvrsto
Samo pusti da plačem i slušaj...
Slušaj kako mi srce drhti...nema zraka

ovo je pjesma koju je napisala natalie,
i hvala joj je što mi je dozvolila da je stavim

... je pjesma koju sam nedavno čuo na radiju.
Ali mi se baš to dešava. Nekad sam se zgražavao nad postupcima zaljubljenih kojima nije uzvraćena ljubav i nije mi billo jasno kako mogu da padnu tako nisko. Međutim, i meni se takve stvari upravo dešavaju.
Pogazio sam svoje dostojanstvo, ponašam se tako da se sam sebe stidim. Odnosno, razum se stidi, a srce nastavlja da tjera dalje i dalje...
A onda legnem spavati, probudim se oko 2-3 sata i do ujutru nema više sna. Grčevi u stomaku, srce treperi i stidi se i ono do jutra. A od jutra - priča po starom...

"Moj je život lavirint
iz kojeg nema izlaza..."

Pjesma koju sam nekad davno pjevao, a nisam shvatao dubinu rečene riječi. Sad sam shvatio.

Jedina pozitivna stvar u svemu tome je ONA.

Počelo je kao dobro drugarstvo, preraslo u lijepo prijateljstvo. A onda, u meni je puklo, i počinjem se ponašati kao magarac (znam da ovim poređenjem vrijeđam magarce). Ne idealizujem je, svako od nas ima vrline i mane. Ali jedna poslovica kaže da čovjeka zavoliš kad zavoliš njegove mane. I baš zato mogu tvrditi da je volim.
I hvala joj za sve što je učinila i čini i dalje za mene. Ona je meni i dalje prijatelj, a ja... Ja sam njoj neprijatelj i kamen oko vrata.

Draga moja, ako ikad zalutaš na ove stranice, shvatićeš da su tebi namijenjene, i molim te da me razumiješ. Znam da me ne osuđuješ, i sačuvala si moje dostojanstvo u očima drugih, a imala si i mogućnost i razloga da me poniziš. Nisi to učinila, i ništa drugo ti ne mogu pružiti sem jedno iskreno HVALA!

Ovo je priča koju nerado pričam
jer je priča o jednoj ljubavi
neko će reći jedno, neko drugo
ali niko neće tugo
da razumije da će da me udavi.

Odavde pa do južnog pola
i do Sibira na istok
ja još nisam sreo nekog
mom srcu tako bliskog
i u istom trenu tako dalekog.

I jasno mi je više nikad
neće biti ljubavi takve kao B.

Nekad sam imao ljubavi veće ili manje
mada ne pričam o tom nit zanima kog
al sad sam odlijepio i srce me steže
pa ću da poludim od tog.

Plave oke me prate kad god zažmirim
i ne daju nikako da se smirim
i hiljadu puta na dan
ja promrsim stih

Džaba vam novci moji sinovci
džaba vam bilo izobilja svakog
i guzovi čvrsti, lakirani prsti
srce je ipak iznad tog

A ljubav je kurva
izvinte me što psujem
jer ja samo pričam onako kako snujem
i ako me srce laže i ja lažem vas

Tu priču zna svako ko nevoljen je bio
jer mnogi su od nas osjetili to
ljubav se krije i čuči
u svakom od nas
i ne bira čas.

Mislio sam u životu svome
više voljet neću
al ne može um da shvati
kud se puti kreću

Da će jedne oke plave
da izlude mene
i da svežu oko vrata
baš ljubavi breme

Razum neće da to primi
i nije mu jasno
kako može sad to srce
da zavoli strasno

Kad je ona tu pred tobom
u oči je gledaj njene
ljepotu duše će prikazat
crne, plave il' zelene

Sjećajuć' se riječi ovih
ja u oke njene ronim
i širokom dobrom dušom
bez talasa lako brodim

Prepotentnost, egoizam
i pojave slične tome
zamutiše oke plave
zacakli se suza bome

Stoga želim cvijetom ovim
rastjerati te oblake
da se opet smiješe, sjaje
te velike oke slatke.

Da li me je voljela
kao što je pričala?
Ne vjerujem!

Jer da me je voljela
kao što je pričala,
ne bi otišla!
Tako lako.

Da li sam je volio
kao što sam pričao?
Ne znam!

Jer da sam je volio
kao što sam pričao,
ne bih je prebolio.

I nisam...

do mozga u glavi
ne dopire sunce
jer ga jedno slovo
zaklanja ko drvce

al ne samo 'ladovinu
da to slovo pravi
velika pometnja
je u cijeloj glavi

probao sam liječiti
flašom crnog vina
ali me još sustigla
glavobolja fina

tmuran dan
oko mene sivilo
odjednom
utapam se u plavetnilu

pokušavam da plivam
ne ide
nisam riba
niti su morska bespuća

pokušavam da letim
ne ide
nisam ptica
niti su nebeska prostranstva

i shvatam
da ne želim
da isplivam

da ne želim
da izletim
iz plavetnila tvojih očiju