... je pjesma koju sam nedavno čuo na radiju.
Ali mi se baš to dešava. Nekad sam se zgražavao nad postupcima zaljubljenih kojima nije uzvraćena ljubav i nije mi billo jasno kako mogu da padnu tako nisko. Međutim, i meni se takve stvari upravo dešavaju.
Pogazio sam svoje dostojanstvo, ponašam se tako da se sam sebe stidim. Odnosno, razum se stidi, a srce nastavlja da tjera dalje i dalje...
A onda legnem spavati, probudim se oko 2-3 sata i do ujutru nema više sna. Grčevi u stomaku, srce treperi i stidi se i ono do jutra. A od jutra - priča po starom...
"Moj je život lavirint
iz kojeg nema izlaza..."
Pjesma koju sam nekad davno pjevao, a nisam shvatao dubinu rečene riječi. Sad sam shvatio.
Jedina pozitivna stvar u svemu tome je ONA.
Počelo je kao dobro drugarstvo, preraslo u lijepo prijateljstvo. A onda, u meni je puklo, i počinjem se ponašati kao magarac (znam da ovim poređenjem vrijeđam magarce). Ne idealizujem je, svako od nas ima vrline i mane. Ali jedna poslovica kaže da čovjeka zavoliš kad zavoliš njegove mane. I baš zato mogu tvrditi da je volim.
I hvala joj za sve što je učinila i čini i dalje za mene. Ona je meni i dalje prijatelj, a ja... Ja sam njoj neprijatelj i kamen oko vrata.
Draga moja, ako ikad zalutaš na ove stranice, shvatićeš da su tebi namijenjene, i molim te da me razumiješ. Znam da me ne osuđuješ, i sačuvala si moje dostojanstvo u očima drugih, a imala si i mogućnost i razloga da me poniziš. Nisi to učinila, i ništa drugo ti ne mogu pružiti sem jedno iskreno HVALA!
