17.12.2007., ponedjeljak
...biti slijep pokraj zdravih očiju...
svi smo nekad slijepi pokraj zdravih očiju. zasljepljuju nas neoni, gradska rasvjeta, najviše od svega, zasljepljuju ljudi. nismo svjesni koliko toga loše iskustvo učini na nama. među inim stvarima, učini nas slijepcima. jer više ne vjerujemo ničemu i sve, sve je skepsa, sve se mora provjeriti i sve mora biti sto posto sigurno, jer više nemamo hrabrosti riskirati. riskirali smo jednom (neki hrabri čak i dvaput) i sad više nemamo snage za to. sad odbijamo sve što nije sasvim sigurno i nitko nema pravo reći da je to sebično, jer svatko tko je makar jednom riskirao i pritom izgubio, zna koliko ta rana peče. i sama pomisao na tu ranu boli, a kamoli pomisao da ćemo još jednom nekad morati tako nešto proći. i onda zatvaramo oči, a jednom kad zatvoriš oči, teško ih je ponovno otvoriti. i ako proškiljiš malo, prejaka svjetlost će te zaboliti. vratiš se u mrak i čekaš na neku promjenu. i postaješ slijep pokraj zdravih očiju...
reče danas profesor... "najbolji način da kupiš čovjeka jest ljudskošću. sve što radimo, vraća nam se i ako nekome nešto učinite na uslugu i on kaže, koliko sam dužan, recite mu, dužan si mi da to isto učiniš nekome drugome i ne zatražiš ništa od njega. kad to učiniš, kvit smo."
bila bih preskromna kad bih rekla da nikad nikome nisam pomogla. ali, mnogi pomažu. više pomoć nije rijetkost. zatraži i dobit ćeš. u čemu je razlika onda?
velika je razlika između voliti pomagati i biti voljan pomoći.
i vjerujem da se sve vrati, kad tad. i vratilo mi se, možda i više nego što sam zaslužila. i bojim se da bih trebala više raditi na tome da usrećim nekog tko mene usrećuje.
...mogao si i bolje proći, nemam mnogo da ti dam, ne znam što mi nosi sutra, samo jedno znam... da, trebaš mi.
zaista, ovakva kakva sam sad, nisam za nikoga dovoljna. i malo tko bi imao volje gnjaviti se sa mnom i mojim labilnostima. i svjesna sam ja toga i grize me to. ponekad mu to i spomenem, ali tek potiho, jer, dio mene ni ne želi da to čuje i shvati da, stvarno, najstvarnije, nema što raditi sa mnom dok sam takva kakva jesam, sjenka koja čeka da se vrati u život. i svejedno on ostaje tu. nije jedini, ostaju mnogi, ali svi koji me poznaju otprije, od vremena kad sam bila potpuna i kad sam mogla dati sve od sebe. a njemu ne mogu, makar ne zasad. trudim se, stvarno, ali to nije dovoljno. znam da nije.
...lijepo je kad strepiš nad nečim, znači da imaš što izgubiti...
strepim. iz strepnje izvlačim iz konteksta u nadi da će jednom biti istina.
neću nigdje ići.
...ja, ja, pomalo sam umorna...
i ne smeta mu. svejedno bude tu, pokušava nekako doći do riječi koja će mi pomoći, a ne shvaća da ja to ne mogu shvatiti. jer nitko dosad nije tražio riječ, ne, u najboljem slučaju, bacio bi prvu riječ koja bi pala napamet, pa ako je dobra, super, ako nije, koga briga. i za tu, nehotičnu riječ ja sam se veselila kao da je najveći dar na svijetu. čak i ako bi bila uvreda. i onda dođe osoba koja ulaže trud za mene. i ja se ne znam snaći. niti reagirati. gledam ga s nevjericom i mislim, mora biti neka caka, nešto, možda mu netko plaća da to radi? i gledam ga i dalje i on se i dalje trudi, a ne vidim da dobiva nagradu za to.
...imam tako nekih dana, ne znam što sa sobom... oprosti što ponekad ne biram riječi, ti znaš da ne mislim tako, ti znaš da... trebaš mi.
ja jesam slijepa pokraj zdravih očiju, jer ne vidim zašto on to čini. ne, zapravo, jasno mi je zašto to čini, ali nije mi jasno, zašto meni?
on je slijep pokraj zdravih očiju jer u meni traži nešto što će mu reći da ja nisam kakvom me smatra. i promatra me sa skepsom. loša iskustva su utjecala na njegov vid. i svjestan je toga. navikava se polako. lakše će se on naviknuti na mene nego ja na njega, jer on radi puno veću i teže objašnjivu stvar. ja sam samo tu i pokušavam biti što bolja prema nekome tko zaslužuje mnogo više.
sretnete li ga na ulici, nemojte mu ovo reći, jer ga mogu izgubiti ako shvati da zaslužuje više. psst, učinite mi uslugu pa ga pustite da ostane slijep pokraj zdravih očiju da se mogu zadržati još neko vrijeme kraj njega. ne bojte se, neću ga povrijediti, a jednog dana, oporavit ću se ja, uz njega, i tad ću mu moći vratiti sve što sad ne mogu.
...pitaš me dal će naša ljubav trajati, ne znam, budi uz mene, tako, tako ćemo saznati...
p.s. valjda sad shvaćaš...
|
- 23:29 -
Komentari (30) -
Isprintaj -
#
16.12.2007., nedjelja
...od toga su dana zvijezde nekako tužne... u očima njenim sada je mrak......... da li čovjek sve, baš sve, na kraju preboli?
bezbroj puta započinjem nešto pisati, završim prvu rečenicu i onda stanem. ne znam dalje. nađem drugi posao, bilo što, samo da ne govorim istinu. lažem li? ako ikome lažem, onda je to samo sebi samoj. nekako sam naučila drugima govoriti istinu i to bez premca, samo istina i čisti računi. osjetila sam na vlastitoj koži što rade prešućivanje i laži, više to ne želim. jedno iskustvo više. jedna rana više.
ovo je pokušaj da i sama sa sobom budem iskrena.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
izbacila bih sad iz sebe bujicu riječi, samo bih ih bacala kao da su kamenčići. i ne bih se mogla zaustaviti. jer, to sve u meni ne drži čvrsti temelj, ne, to je tek mali pokrov od tanke tkanine koja bi mogla puknuti svakog trena.
prva iskrena stvar koju sam napravila bio je udarac. i hematom na ruci. ta masnica je bila prva stvar koja me vratila u stvarnost. sve prije toga bila je laž, skrivanje. ne može mi nitko to zamjeriti, svi ponekad bježimo od nečeg, bježimo, da bi skupili snage da se vratimo boriti.
...ona nije to željela... bog zna...
bliži se kraj godine, a ja sve odgađam rezime ove godine. da me poznajete, znali biste i zašto to odgađam. svejedno, pod utjecajem medija i okoline koja sa smješkom se prisjeća protekle godine, moram i ja s njima. i onda me zaboli jer se istina u meni bori, a ja, umjesto da se suočim, stavim smješak na lice, kopiram onog pored sebe i tako proguram kroz još jedan dan. ali sve se to taloži, nikamo ne nestaje. i onda se raspadneš. kao kristal kad padne na pod, najsitniji, jedva vidljivi komadići se raspu po podu. i nijemo vrištiš. svejedno ništa ne odlazi. vrištiš u prazno. u svojevrsnom vakuumu čekaš da ti netko da kisika. da te netko smiri. i u tebi se vodi rat, tvoj ponos koji ne želi da te netko tješi stoji s jedne strane, a s druge strane razbijeni kristal kojem treba pomoć. kristal uvijek pobijedi jer bol je nepodnošljiva...
...the world I knew
won't come back
the time we've lost
can't get back
the life I had
won't be mine again...
svakom po njegovim zaslugama... griješila sam, ali zar toliko? baš da se na taj način učim životu? da prvo naučim sve loše, da se kasnije čudim dobroti i brižnosti? na to se svodi moje učenje? ima li netko kome mogu uložiti žalbu na takav raspored?
...sve, sve, sve bi dala samo da je tada znala...
svi žele još jednu priliku da kažu što su htjeli, ali nisu imali kad. ja ću uzeti sebi na pravo da sad kažem svakome tko više nije u mom životu ono što nisam stigla.
tebi hoću reći da te volim i da mi je žao za sve krive misli. i bio si u pravu da te ja najviše volim.
Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
...i posivjelo je...
tebi želim reći da mi je žao što sam sjena za tebe. i tvoje riječi dolaze kao tračak svjetla koji odmah po dolasku se pretvara u tamu i laž. svjesno ili ne, ne znam. zauvijek ćeš biti dio mene iako ja odavno nisam dio tebe.
Samo ja znam:
nikada više,
nikada više,
nećemo se uhvatiti za ruke
ni hodati od ugla do ugla
i pokušavati uzalud da se setimo dok ćutimo
nečega vrlo važnog,
nečega toliko ogromno važnog
čega se razdvojeni nikada više nećemo moći setiti.
a za tebe ću vječno biti tu, bez obzira gdje nas život odveo. čuvat ću te kad ti god zatreba. gdje god bila, čut ću kad me zoveš i nikad se neće dogoditi da se ne odazovem.
...everything changes, if i could turn back the years...
ljudi odlaze, ali i dolaze. uvijek u pravom trenutku se javi netko. nikad se još nije dogodilo da sam se našla negdje a da nisam imala nikog. i kad ostanem bez svih, opet se pojavi netko. žao mi je samo što se pojave kad ja ne mogu dati sve od sebe, iako bih to htjela. trudim se, bog zna da se trudim, ali od mene trenutno nema previše toga... presahla sam. i žao mi je zbog toga.
voljela bih da jednoj osobi mogu više pomoći da je izbavim iz tuge u kojoj se našla. nadam se da je toga svjesna. nadam se da osjeti moju ljubav sad kad je ostala bez jedne druge ljubavi.
...u dobru i zlu, u javi i snu, znaj da uvijek bit ću tu...
...ni vatre ni vode ne boj se
kada te slome samo sklopi oči zovi me...
voljela bih da jednoj osobi mogu zahvaliti onoliko koliko je zaslužila. mislim da baš nije svjestan koliko mi je pomogao, a ja se ne znam dovoljno dobro izraziti. i zato, mojom krivnjom, dolazi do krivih zaključaka. nadam se da će ostati dovoljno dugo da shvati neke moje osobine...
...hej znas li da je pao snijeg
znas li da su ulice
prekrile pahuljice... :) azra, plavi orkestar
eto, rezime. uspjela sam ga dovršiti. nije potpun. ali za početak, dovoljno. nadam se da sam se vratila na blog nakon duge stanke. nije to bila samo stanka na blogu, bila je to stanka života. nadam se da još uvijek postojite, vi koji ste me nekad poznavali preko bloga.
|
- 19:45 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
