Image Hosted by ImageShack.us

Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (2)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

...dream when you're feeling blue...
Image Hosted by ImageShack.us

-Jednog dana sam četrdeset i tri puta vidio sunce kako zalazi...
Malo kasnije je dodao:
-Znaš... kad je čovjek vrlo tužan, voli gledati zalazak sunca...
-Zar si tog dana sa četrdeset i tri sunčeva zalaska bio toliko tužan?
Mali princ ne odgovori.

Image Hosted by ImageShack.us

Zaboravi - Rade Šerbedžija

Ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
sretni me,
kao da me srećeš prvi put.
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
kaži...i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno...,
i noći zaboravi...
Gradove kojima smo mijenjali imena,
i ucrtavali u karte samo nama dostupne...
Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok naš i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio...

Zaboravi da si ikada rekla da me voliš,
i kako se nikada, nikada, nećemo rastati.

Treba zaboraviti naslove knjiga
koje smo zajedno čitali,
filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
naročito zaboravi.

Ulicu divljih kestenova s početka Tuškanca,
i onaj nas poljubac na kiši za koga bi znala reći:
"Nikada neću zaboraviti".
Molim te zaboravi...

I kada ti kažem da zaboraviš,
kažem ti to zato što te volim
kažem ti to bez gorčine,

Otvori oči ljubavi,
našim gradom prošli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve što smo bili,
znali..., imali...
Zato... Zaboravi.

Čemu sjećanja...?
Pogledaj kako trešnja u tvome vrtu,
iznova cvjeta svakoga proljeća.
Nasmiješi se jutru koje dolazi,
zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.

Kasno je vec dragana, hoću da kažem,
zreli smo ljudi,
to jest, nismo više djeca
i znam da nije lako,

I znam da možda i boli, ...ali pokušaj,
molim te,....pokušaj...
zaboravi!

I ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
sretni me, kao da me srećeš prvi put;
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
kaži... i zaboravi.

Image Hosted by ImageShack.us

Samotna ljubav, A.G.Matoš

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvoje vlasi-
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi-
Poginut ću noćas i za dragom poć.

Ljubav nije sreća! - znaš li kad mi reče?Ljubav to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli.

Teško, teško onom koji voli-
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam - ko kamen.


Image Hosted by ImageShack.us


Nepoznat naziv, Dobriša Cesarić

a koliko si imala ljubavnika? i gdje si sve s njima
spavala? I sto su ti govorili? I kako,kako je to bilo? Daj mi
mira,
čuješ, daj mi mira, fućkam ti na tvoje
fotografije spremljene u kutiju od cipela.
Pisamca o vjernoj ljubavi sakrivena po manžetama i u
policama pod rubljem, prestani,
prestani, idi već, kao nesnosnu muhu
pratim očima tvoj lik po svim kutovima, idi,
izleti kroz prozor, nek te odnese propuh, idi, nemam vremena,
moram se ispavati, idi, rasplini se,
rastopi se negdje u toj narančastoj lokvi pod svetiljkom,
izgubi se među slovima ove glupe knjige što
je čitam, idi, ne volim te, ništa neću, ništa te ne pitam, to me ne zanima,
fućkam ti na tvoje adrese i telefonske brojeve,
i sijed,
i sijed ću te još voljeti,no za ime isusovo,
koliko,
koliko si ih imala?

Image Hosted by ImageShack.us


...dream when the day is trough... 
Image Hosted by ImageShack.us

Prodaje se prijatelj, Đorđe Balašević

U lokalnom listu,
od pre dva tri dana,
videh čudan oglas ja, čudno baš
prodaje se prijatelj
prošao je mnogo, kvario se lako,
trošio je puno, da, i zato sad
prodaje se prijatelj

Prodaje se prijatelj polovan, vrlo hitno
nije posebno učen ni školovan,
zar je to uopšte bitno
prodaje se friend
da, čudno, znam,
ali prodaje se friend

Nekad prodaš kuću, ili stari klavir,
ili jutro zemlje, da, al' kako to
prodaje se prijatelj prodaj ga na crno,
daj ga ispod cene
trampi ga za nešto,
da, al' bez tog
prodaje se prijatelj

Image Hosted by ImageShack.us

Leap of faith, Michelle Branch

One less call to answer,
feeling full of despair,
don't think I can get through it,
just one last prayer.

And it's a leap of faith,
when you believe there's someone out there,
it's a leap of faith when you believe that someone cares, oh,
and when I call out to you,
will you be right there,
right there.

Searching for the answer,
nobody seems to care,
Oh how I wish that you were here,
beside me,
to wipe away my tears.

And it's a leap of faith,
when you believe there's someone out there,
it's a leap of faith when you believe that someone cares, oh,
and when I call out to you,
will you be right there,
right there.

Waiting for the answer,
remembering times we would share,
somehow I feel you here beside me,
even though your not there.

And I'll be waiting by the window for your smile to come through,
and I'll be waiting in the darkness when I call out to you,
and I'll remember when you told me,
I could trust in you...

Image Hosted by ImageShack.us

 ...dream, that's the thing to do...
Image Hosted by ImageShack.us

Jesenja pjesma, Paul Verlaine

Plača pune
Bruje strune
jesenje;
Mene tuge
Tište duge,
Čemerne.

Kad je mukla,
Ura tukla
Gušeć sve,
Plač me prenu
I spomenuh
Prošle dne.

Lutam samo;
Jer me zao
Vjetra ćuh
Amo,tamo
Nosi kao
List već suh.

Image Hosted by ImageShack.us

Čekaj me, Konstantin Simonov

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge niko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
da stižu iz daleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore od čekanja
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj da sjediš s njima,
i nemoj da piješ ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek kaže ko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Ko ne zna da čeka, taj neće shvatitia neće znati ni drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo
kako preživjeh vatru kletu,
jednostavno, ti si znala da čekaš
kao nitko na svijetu.

Image Hosted by ImageShack.us

 ...dream and they might come true...
Image Hosted by ImageShack.us

Besmrtna pjesma, nepoznat autor

Da li si ikad razmišljala
o tome šta znači živeti?
Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige... Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?
I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvači vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.

Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi još otkrila,
jer ga nisi ni tražila.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog
.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrila mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.

Znaš, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.

Image Hosted by ImageShack.us

Ljubavna pjesma, Pablo Neruda

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci.

Ove noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.

Nije vazno sto je moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita i ona nije uz mene.

Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.

Image Hosted by ImageShack.us


 28.09.2008., nedjelja

...zajedno smo momke gledale, zajedno po rivi šetale, pravile se da smo važne, a da smo pametne i snažne...sanjale smo zemlje daleke...

prošli post bio je o mojoj smrti. ovaj je o mom životu.

oduvijek sam se plašila samoće. sve bih mogla podnijeti, samoću ne. samo nek je netko pokraj mene, netko na koga se mogu osloniti, netko kome se mogu ispovijediti, netko kome vjerujem. samoća, da, moj najgori neprijatelj. nekoć davno, tako davno da se toga jedva i sjećam, u mom je životu postojala osoba koju sam voljela. doduše, bila je to dječja ljubav, nisam je bila ni svjesna. ona je samo bila osoba bez koje sam mislila da ne mogu živjeti, niti sam ikad pomišljala da ću to morati. ona je bila moja prva najbolja prijateljica i s njom sam se igrala lovice i žmurice u ljetnim večerima. kad smo porasle, ne toliko da smo odrasle, niti toliko male da smo klinke (zapravo smo bile, samo toga nismo bile svjesne), taj dio mog života je odlučio otići. jer su nam se putevi razišli, reče ona. prerazličite smo postale. htjela sam umrijeti, htjela sam se čak i potpuno promijeniti, samo da je vratim. bolilo me, a ona se nikad nije vratila. nakon nekog vremena je prestalo boljeti, jer me život nije čekao, nastavio je, pa sam morala i ja.
mislila sam da nikad neću naći nekog kao što je ona. tad sam prvi put osjetila samoću i mislila sam da je se nikad neću riješiti. falile su mi naše pričice, tako nevine, a tako ozbiljne, naši izlasci popodne i sama spoznaja da je ona u mom životu.

čovjek sve može preživjeti, samo ako se čvrsto odluči na to.

nisam nikad našla nekog kao ona, nakon toga sam našla nekog još i boljeg. polako, tako polako je raslo naše prijateljstvo. polako smo se upoznavale, polako se privikavale jedna na drugu. prije nego što sam to uopće i shvatila, ja sam nju voljela. voljela sam je jako, jače nego što sam mislila da mogu nekog voljeti. sad sam znala da ljudi jako lako mogu otići iz tvog života i strepila sam nad tim da ona ode. nisam htjela da ode, jer sam ja nju voljela, jer je ona meni trebala. naši izlasci, naše priče, zvuk njena smijeha, naši veliki planovi, samo sjedenje na klupici i smijanje, bez posebnog razloga, samo zato da se smijemo. i vrijeme je prolazilo, a mi smo stojale, mijenjale se, odrastale, svaka na svoj način.
u jednom trenutku nje više nije bilo kraj mene. tako sam navikla na nju pored sebe, a sad joj gledam u leđa. besane noći u pitanju što sam krivo napravila, što je pošlo po krivu, mogu li išta promijeniti, sve, sve ću učiniti... bolilo me sve, svaka pora mog tijela me boljela od ljubavi i tuge. a nisam imala kome to reći. nitko me ne bi poslušao. nikome nisam mogla objasniti koliko ja volim svoju malu najbolju prijateljicu i koliko mi ona znači. dugo me jako boljelo i činilo mi se da nikad neće prestati. i bila sam u pravu. nitko nikad nije mogao zauzeti njeno mjesto u mom srcu.

...and i'm standing here, miles away, and i wonder... why you left?...

ali bila je tu još jedna osoba. osoba koja mi je makar na par trenutaka mogla utihnuti bol prema mojoj prijateljici. voljela sam je i mislila sam da je poznajem. mislila sam da sam prošla dovoljno toga da mogu procijeniti ljude. za nju bih stavila ruku u vatru i tri puta ako treba. i ostala bih bez te ruke. ona me naučila dokle seže ljudska sebičnost i izdaja. naučila me to na taj način da je sva moja ljubav jednostavno prešla u gađenje i tamo ostala. nikad nisam zažalila za njom.

ona je jedina uspjela ubiti moju ljubav do korijena.

u međuvremenu nisam nikad prestala voljeti svoju malu najbolju prijateljicu. i nikad se nisam prestala nadati. nikad nisam shvatila zašto se to dogodilo, zašto sam ja morala ostati bez nje, baš kad mi je trebala više nego itko na svijetu, i tad sam shvatila što je prava ljubav. shvatila sam što je nekoć bilo drukčije u meni. shvatila sam da mi je drago što je nije bilo tad kraj mene, jer joj ja tad ne bih mogla ništa ponuditi, samo bi ona morala biti tu za mene, umjesto negdje u svijetu, gdje je živjela, gdje se tražila, gdje je sazrijevala. prvi put sam shvatila što znači kad nekog voliš nesebično, kad ti je draže da si ti nesretan, samo ako je ta osoba sretna. boljelo me jako što je nema, ali nisam bila ljuta, samo sam htjela da je ona sretna, makar to značilo da sam ja bez nje. kad sam to shvatila, kad sam to prihvatila, kad sam odlučila da ću je samo voljeti, bez obzira gdje i s kim ona bila, ona se našla pored mene. i još uvijek je tu. ne pitam kako, ne pitam zašto, jer me strah išta pitati, da se sve opet ne promijeni i da ja opet ostanem bez nje. šutim i uživam u tome, u nama, u našim zajedničkim osmjesima i pričama, u njenoj prisutnosti. strah me da će otići, svakog trenutka sam toga svjesna, ali utišavam taj glasić, ne želim ga sad slušati. još uvijek me ponekad zna zaboljeti srce pri pomisli da bih još jednom mogla ostati bez nje, da bi mi najpametnije bilo da se zatvorim negdje gdje me više nitko neće moći povrijediti. ali brzo se saberem i počnem uživati u svom životu. u svojoj maloj najboljoj prijateljici. i više me nije strah samoće, jer znam da nikad neću više ostati sama. uvijek će mi ostati ljubav prema njoj, ma gdje mi bile.

Image Hosted by ImageShack.us


<3

There's nothing I could say to you
Nothing I could ever do to make you see
What you mean to me

All the pain, the tears I cried
Still you never said goodbye and now I know
How far you'd go

I know I let you down
But it's not like that now
This time I'll never let you go

I will be, all that you want
And get myself together
Cause you keep me from falling apart

All my life, I'll be with you forever
To get you through the day
And make everything okay

I thought that I had everything
I didn't know what life could bring
But now I see, honestly

You're the one thing I got right
The only one I let inside
Now I can breathe, cause you're here with me

And if I let you down
I'll turn it all around
Cause I would never let you go

Cause without you I cant sleep
I'm not gonna ever, ever let you leave
You're all I've got, you're all I want
Yeah

And without you I don't know what I'd do
I can never, ever live a day without you
Here with me, do you see,
You're all I need



- 15:00 - Komentari (35) - Isprintaj - #

 10.09.2008., srijeda

Starom... somewhere over the rainbow...

stari, kako si? kako je tamo gdje već jesi? ima li cigara i sokova od borovnice s previše leda? sjećaš li se mene?
promatraš li ikad naše živote? znaš li kakve se sve stvari ovdje događaju, kakve su se već dogodile? vjerujem da si ljut na mene jer sam se tetovirala. znam, da, protiv toga si, ali stari, da nije bilo tebe, ne bi bilo ni tetovaže. ne okreći sad glavu i ne uvrći očima, znam te, ne možeš se ti ljutiti na mene. na mene ne. nikad. jedino mene slušaš i jedino moje mišljenje uvažavaš. to svi znamo i nije me briga što me zbog toga prozivaju kao da sam ja nešto više za tebe. i jesam. tko zna koliko toga krivog sam napravila otkad nema tebe da mi uvrćeš očima. i frkćeš. i kažeš da moramo razgovarati. sjećaš li se kad nismo pričali 5 dana? i ti si meni došao. jer si me volio više od svih. i ja to znam. istina jest da i ja tebe najviše volim. i s tvojim odlaskom se najteže nosim. ali nosim se. sve sam prošla. bila sam ljuta na tebe. jer si još jednom izveo tako sebičan skok, nisi razmišljao što će biti kad odeš. znam da nisi kriv, ali netko mora biti kriv, a znaš da mi nismo religiozni. nemamo nijednu zajedničku sliku, stari. to me isto jako smeta. boli, ali ja ću se izraziti sa - smeta. tko je tome kriv? vrijeme? jebeš vrijeme i te neke filozofske spike, ti si bio daleko iznad toga. zajebant. znaš, ljudi su te voljeli. valjda su se zato i čudili kad su nam dolazili kući u ponedjeljak i gledali kako ne plačemo. kako ne plačemo, kad oni plaču. nismo plakale jer smo te očekivale. slušale korake na stepenicama, dobro, mama to nikad nije znala raspoznavati, ali ja jesam. znaš kako bole sitnice, primjerice, sitnica - sad znam da koraci na stepenicama ne mogu biti od tebe. nikad. i sad plačem. ponekad još gore od toga, ne plačem, samo me bol guši i tiho vrištim. ljuta na cijeli svijet i na sebe jer sam tako bespomoćna. i jer me nije bilo tu. i jer nisam stigla do tebe na vrijeme. kad se toga sjetim, nešto mi oduzme dah. oprosti mi, ako ikako možeš, što nisam stigla na vrijeme. ja si to nikad neću oprostiti.

otkad te nema, promijenila sam se. otišao si, a godina nakon tebe je bila prežestoka. sad sam stigla do toga da sam doživjela sve moguće izdaje i razočaranja. sve. da, dobro sam, ne brini, preživjela sam. preživjela sam tebe, a ako sam tebe preživjela, onda mogu sve. i to sama, stari moj, sama. bez igdje ikoga. najsamija na svijetu. i boks sam trenirala. mlatila vreću dok mi ruke nisu bile plave. ljuta na tebe i na cijeli svijet jer se usudio nastaviti sa životom dok ja to ne mogu. jebeš ti taj život kad se ne može ni na tren zaustaviti. slušaš li ti mene stari? jer ja tebe ne čujem. ali ipak, čujem, osjetim, u nosu mi je miris bijelog marlbora koji se miješa s tvojim parfemom i negdje u daljini čujem kako me zoveš Takooo... pokušavam se sjetiti svega, a imam osjećaj da mi sve prolazi kroz prste, nestaje. i to me tako boli. tata, boli me, zašto to ne središ? zašto ti više ne mogu sjesti u krilo, a ti napušeš obraze i onda ih ja stišćem dok ti praviš zvukove? zašto mi više ne govoriš - srećo... u ovo malo što sam živjela s tobom, većinu vremena sam se ljutila na tebe. nisi me stigao vidjeti kad odrastem. kad mogu s tobom normalno popričati. bojim se i ovo pisati, jer otvaram nešto što sam zatvorila, a neću i ne smijem to zatvarati. ne smijem tebe zatvarati jer ti si čovjek bez granica, a kamoli u zatvoru.

zar je zaista tako teško bilo živjeti po pravilima? osjećam se malo blesavo dok te to pitam, kad znam da i ja jako teško živim po pravilima. jedan dio mene kao da još uvijek misli da ćeš se vratiti, jer ne mogu vjerovati da ti, koji si toliko obožavao djecu, malu djecu, nećeš nikad tako voljeti moju. i nećeš komentirati klošare koje bih dovela da ih upoznaš. jer za mene nitko nije bio dovoljno dobar, jel tako tata?

nisam dugo bila kod tebe. jer te više ne osjećam toliko tamo. to je postalo samo mjesto za izgaranje svijeća. prije sam te osjećala tamo i znaš i sam koliko puta sam bila do tebe. mislila sam da ću dobiti odgovor, a ne samo šuštanje drveća. ništa mi te ne može zamijeniti. zbog tebe sam izgubila gotovo sve, naravno, ne tvojom krivicom, nego zato što je tvoj odlazak u meni napravio rupu, i ta rupa ponekad čini da ja budem hladna i zatvorena. nema baš prijatelja koji vole svoje prijatelje kad su hladni i zatvoreni.

radim u dućanu gdje si tako često odlazio. i priča mi šefica koliko si tamo boravio. a ja sad tamo radim. i gledam sve te stvari i stvarčice i vidim te kako ih biraš za sve tvoje važne prijatelje kojima moraš poklanjati maslinovo ulje, velike kamene satove i reljefe u okviru. jer si imao stila jer si znao kako se svidjeti ljudima, imao si šarm. nitko nije mogao biti ravnodušan prema tebi. neki dan sam našla i kasetu za koju mi je kasnije šefica rekla da si joj ti dao. nešto tvoje. nešto što si ti imao u svojim rukama. tako blizu, a tako daleko. a bilo je malo i smiješno, pisalo je na njoj, MIX a kaže šefica - ima ti tu svega, pa i Od Triglava do Jadrana. smiješno mi je to bilo, ne znam ni sama zašto.

stari, mirim se, živim i dalje, nadam se da se ne ljutiš na mene ako krivo živim i ako ti se ne sviđa to što postajem. žao mi je, ali trebao si biti tu. odlazim u novi život, gdje će me gledati kao običnu osobu, a ne osobu bez tebe.

stari, mirim se što te nema, ali bol nikad ne prestaje. pitam se hoće li ikad prestati? još uvijek te očekujem. još uvijek očekujem naš zajednički ples, koji nikako da se dogodi. obećanje je obećanje, a obećao si da ćemo biti najljepši na maturalnoj zabavi, jer ti znaš plesati. obećao si, sad dođi i ispuni obećanje, ne mora to biti maturalna zabava, ona je prošla, dođi i plesat ćemo nasred naše male kuhinjice. samo jednom zapleši sa mnom. ako ne možeš doći, ako si me zaboravio ili ti je jednostavno bolje tamo gdje jesi, ne brini, doći ću ja do tebe, jednog dana ćemo se sresti i plesat ćemo. ali, mene boli sad i ja sad teško živim s tom boli jer trebam izdržati a da se ne raspuknem. doći ću do tebe, a dotad, molim te, nemoj me zaboraviti. neću ni ja tebe. nikad.

volim te.

tvoja Tako
- 21:10 - Komentari (24) - Isprintaj - #

 24.08.2008., nedjelja

...but this time, this time, i'm gonna try anything just to feel better...

došla sam do kraja. :)

*ovo nije poglavlje, ovo je samo nalet inspiracije*

kao mala, voljela sam glumiti da sam netko drugi. uvijek je to bio isti tip čovjeka - jaka, čvrsta djevojka koju život nije mazio, kojoj nije raslo cvijeće kroz život, već korov, a opet, od tog korova, ona je napravila najljepši aranžman.

tko sam ja danas?

ma ne znam :D ne znam, a i da znam, bih li vam zaista rekla? napisala bih vam riječi, vi biste ih pročitali i protumačili na svoj način. mogu vam napisati samo tko sam bila, dok sam bila tako mala. jer to su činjenice, a činjenice nitko ne može iskriviti. zato ih nitko i ne voli, jer su tako jednostavno točne i precizne.

mala je bila taši taši tanana. i mala je htjela da život za nju počne. tražila je neku promjenu, da se nešto počne mijenjati, da se izađe iz te proklete kolotečine u kojoj su prolazile godine. mala je nove godine dočekivala na krovnom prozoru, gledajući vatromet kako se širi po nebu, a zatim nestaje. i plakalo joj se, jer ona nije bila tamo gdje vatromet nastaje, nego ga gleda na nebu, kad već umire. više nego jednom je rekla - nek život krene, pa makar i loše, bitno da se kreće, nebitno kako. spoj vatrometa, čarobne noći i jake želje učinio je da život krene. prvo sporije, zatim sve brže i brže. htjela je bunt, nije ga nikad ostvarila, jer je život krenuo ozbiljnim stazama na kojima nije bilo mjesta za bunt. morala je trčati tom stazom, na najozbiljniji način, jer da se zaustavljala na svakom pubertetskom stajalištu i živjela na način da živi sve i odmah i sad, izgubila bi se. doduše, izgubila se i ovako. u jednom trenutku je sve postalo prebrzo i mala se zaustavila i nije znala kamo skrenuti. mala je sjela i čekala da je netko povede u njenom životu. stazom njena života. a život nije stao. htjela je da krene, on ju je doslovno shvatio i dok je ona sjedila, on je počeo juriti svom snagom. bez stanke. a ona je bila mala. zaista mala. život ju je počeo gaziti, malo po malo, kao da joj želi poručiti - bahato si me htjela, iako nisi bila spremna za mene, dao sam ti da uživaš u kolotečini, ti si htjela glamur i sjaj, kao da je samo to život, htjela si sve vidjeti, sve okusiti, sve osjetiti, misleći da ću ti slati samo dobre i lijepe stvari. - mala je bila pretrpana životom i njegovim događanjima. činilo joj se kao da događaji nikad neće prestati. nikako nisu htjeli stati. život je samo bacao i bacao događaje od kojih je ona morala kupiti ono što se pokupiti može i preživjeti na bilo koji način. živjela je, da, život je počeo, samo nikad nije mislila da će se život svoditi na preživljavanje. dignula se i krenula dalje. i izgubila se. pa je ponovno sjela. čekala da netko pronađe pravi put za nju. sjedila i sjedila i sjedila, vjerovala da će joj netko pokazati put. dok god je sjedila i čekala, to je život više događaja bacao na nju, koji su je gušili, poput vode se dizali, utapali je. nije znala hoće li preživjeti. udisala je zadnje atome zraka, dok ju je more događaja gušilo, oduzimalo joj zrak. vrištala je, zvala upomoć. do trena kad je voda nije potopila.
mala je umrla, nasred prašnjavog puta, utopljena nevidljivim slanim morem događaja. ljudi koji su je zadnju vidjeli su rekli da nikad ne bi mogli ni pomisliti da je ona imala problema, iako su znali da joj sigurno nije lako, mislili su da je ona jaka i da je sve događaje davno prebolila. a onda se utopila.

ja vam mogu reći istinu o maloj taši taši tanana. nije ona bila slaba, bila je mala i htjela je život, zar je možete kriviti? nije mogla očekivati sve što se dogodilo, nitko to nije očekivao. ja sam je pronašla, uzela njenu ostavštinu i s njenim iskustvom krenula dalje. mala me naučila kako od korova raditi aranžmane. ona još uvijek živi u meni, podsjeća me na neko davno vrijeme kad sam trčala za životom. jer sad plešem kroz život. jer je lakše. jer mišići manje bole. jer se ljepše smijati dok plešeš, nego dok trčiš. i život i dalje ide, samo se ovaj put on prilagodio meni. mala je trčala za njim, pa je on sve više i više žurio. ja sam upalila muziku i sad idemo zajedno uz ritam.

lalala...

Image Hosted by ImageShack.us

- 18:42 - Komentari (12) - Isprintaj - #

 10.08.2008., nedjelja

...Nisam ni pobjegla, ni odustala, ni potražila zavjetrinu... Kad si tu, od tebe se, obično, ne vidi što si napravio. Dala sam što nitko nije i sklonila se. Morala sam, zbog sebe...

Citat iz naslova je izrekao Branimir Štulić.

U biti, ne bih trebala ništa više ni napisati, citat govori točno ono što ja trenutno mislim i osjećam. Još sam uvijek tu, ali ovaj put tu sam JA, moja cjelina, koja se stapa trenutno, a dok se stapa ona možda ponekad radi mješavine koje nisu svima baš shvatljive. Nisu nikome, zapravo. Još nisam spremna to iznijeti na vidjelo. Do trena kad to iznesem, imate čast (hahah, sarkazam :D) čitati drugo poglavlje.

II. Čokolada

Naravno, zaspala sam u najgori mogući čas. Sat je uporno zvonio u 9. Iako je subota. Dok je zvonio, pokušala sam se sjetiti zašto sam ja to sama sebi učinila, zašto sam si namjerno uništila ono malo sna što sam jedva dobila. U tom trenutku ja nisam bila ja, bila sam nitko, bila sam izgubljena između sna i jave, mrtva, a opet, najživlja na svijetu. To sam zapravo ja, u tom jednom trenutku sam ja u svojem najčišćem obliku, kad se ne mogu sjetiti kako se zovem, gdje živim i koje su moje etikete, ali još važnije, kad nisam svjesna vremena. I onda polako napuštam to svoje iskonsko stanje i shvaćam koliko je sati, tko sam ja i što se sve od mene očekuje. Ah, da, dogovorila sam se naći s Laurom. Ustajem iz svoje oaze, postavim se u sjedeći položaj (ipak bi bio preveliki šok da se odmah ustanem) i noge mi dotiču hladan pod. Oduvijek sam željela da se vrijeme kad idem spavati i vrijeme kad se moram ustati nekako zamijene. Krevet je hladan kad bi trebao biti topao, a topao kad bih trebala izaći iz njega. Je li moguće da se to netko zabunio? Ili je baš namjerno napravljeno sve kako je napravljeno, a fizičke zakone je pravio netko tko se htio malo našaliti s ljudima. Makar u ovom primjeru. Ah, dosta ljenčarenja i odugovlačenja u nemogućim mislima. Govorim da ih ne volim i da mrzim tu svoju osobinu da u svemu vidim nešto što tu možda i nije, ali zapravo, ne smetaju mi. Niti ih volim niti ih ne volim. Ne smetaju mi, a to je jedino važno. I tako, napokon ustajem iz kreveta i činim prve korake novog dana. Nije da ih previše doživljavam, u sneno jutro malo što doživljavam. Nisam jutarnji tip i ne vidim ništa bajno i krasno u tome kad me svijet otme iz zemlje snova. Pogledam svoj odraz u ogledalu. Pa dobro, bilo je i gorih stanja, malo šminke sve može srediti, a kamoli ne podočnjake. Šminka... Baš me zanima tko je prvi došao na pomisao šminke. I mislim da, tko god ta osoba bila, uopće nije razmišljala toliko o estetici, makar ne u smislu ljepote, nego više o tome kako sakriti nešto što ne želiš da itko vidi. Da, mislim da je prva ideja šminke bila vrlo slična s mojom idejom maske. Kako god bilo, hvala toj osobi, puno mi pomaže. Nakon što sam se umila hladnom vodom i oprala zube, sve one radnje koje su dio mene, sad mogu reći da sam se probudila. Da sam potpuno u ovom svijetu. Kuhinja prazna, sve je točno onako kako sam sinoć pustila. Zaista to nije bila čarolija kad sam se ujutro budila, na stolu je bio doručak, a roba koju sam neuredno pustila na kauču bila je uredno spremljena. Bila sam sigurna da se to samo spremalo...

Sat pokazuje da je već 9 i 30. Gladna sam. Što ne bih dala za veliku čokoladu s lješnjacima... Što je to u čokoladi tako divno? Šećer? Ne znam, mnoge stvari imaju šećer u sebi, ali čokolada je za mene uvijek predstavljala nešto više. Pravo katarzično iskustvo. Trenutak kad odlomim komadić čokolade i do nosa mi dođe tek tračak slatkastog mirisa, a žlijezde slinovnice se jave, jer okus bez mirisa je poput auta bez benzina. Zatim stavim tu čarobnu smeđu kockicu u usta i zaklopim oči, a okus se počne širiti mojim tijelom. Ne, ne ostaje samo u ustima, što je prilično točno ako sve promatramo znanstveno, budući da znamo da se sva naša osjetila zapravo događaju u mozgu. I tako se okus širi mojim osjetilima i osjetim kako mi se lice smiješi. Inače nisam gurman i hrana mi ne znači previše, ali čokolada je jedna od rijetkih stvari koja u meni proizvodi jedno iskreno, primarno veselje. Veselje djeteta. Ono pravo ovozemaljsko veselje. Kratko, ali slatko. Jesam li primitivna zbog toga, biće niže razine kad me nešto tako "trivijalno" može zadovoljiti? Na kraju krajeva, i samo zadovoljstvo je prilično primitivno, trebali bismo se uzdići iznad toga, biti samodostatni, ali eto, ispada da nismo samodostatni. Treba nam čokolada.

Svakome treba neki oblik čokolade. U ovom svijetu materijala i opipljivih stvari, mnogi su u novcu našli svoju čokoladu. Što i nije tako loše. Novac je odan, neće pobjeći od tebe ako mu kažeš ružnu riječ ili ga prijeko pogledaš. Novac je uz tebe samo ako si ti uz novac. Ako si ti njemu odan i posvećuješ mu vrijeme. Još dodajmo tu malo sposobnosti i to je sve što ti treba da novac bude uz tebe. Zanimljivo, ali te ljude uopće ne zanima sve što novac pruža, stvari koje se mogu njime kupiti, ne, to nije bitno, oni su potpuno zaljubljeni u - novac. Posjedovanje novca im pruža ono katarzično iskustvo koje meni pruža otapanje čokolade na jeziku. Moliereov Škrtac je novac smatrao čokoladom. Tipičan primjer te vrste ljudi. Moliere je na neki način predvidio budućnost, mada toga možda nije bio ni svjestan. U doba kad je on napisao ovu komediju, to zaista jest bila komedija, parodija. Danas je to realnost. Uopće nije rijetkost da se netko tako ponaša. Mnogi su ljudi ovisni o novcu. I većina njih je prilično sretna jer ako su zaista ovisni, nađu način kako doći do njega. I ne smatraju da im nešto fali, kao primjerice, ljubav, prijateljstvo i sve ono što (često oni praznijeg džepa) neki smatraju istinskim vrijednostima. Novac je jedina vrijednost koja im treba. On je njihova ljubav, nihov najbolji prijatelj. Njihova čokolada.

Ima i onih koji nisu toliko materijalni, apstraktni su, neki ih zovu idealistima, neki naivcima, a neki - budalama. Ljudi ovisni o ljubavi. Bilo kakvoj vrsti ljubavi. Zaljubljeni su u osjećaj ljubavi. Viđam to tako često. Pogotovo u ženskoj populaciji. Nisu uopće ovisne o muškarcima s kojima su, ne, ni najmanje, muškarci su tek marionete pomoću kojih one dolaze do osjećaja ljubavi. Kako strašno, nije li? Poput bogomoljki, koje mužjake koriste samo za oplodnju, a zatim ih ubiju, tako ovisnice o ljubavi svoje muškarce koriste samo kako bi došle do svoje čokolade. A kad dođe do prekida, neutješne su, depresivke najveće na svijetu jer im je taj gad oduzeo zaljubljenost! Više nemaju predmet nad kojim će ostvarivati svoju ovisnost, lutke koje će svakodnevno oblačiti u nove odorice, sašivene točno za njihova mala plastična tijela... Opasna igra, ali opet, najopasnije je onima kojima su ljudi čokolada. Ta ovisnost je najgora jer je nestabilna, nesigurna i ono najgore, nije odana. Moja čokolada me neće nikad iznevjeriti, ako je kupim, imat ću je, ja sam sama kovač svojeg zadovoljstva, koliko kupim, toliko dobijem. Novac te isto tako neće izdati. Ljubav, eh, ljubav bi te već i mogla izdati, ali ako je samo ljubav ono o čemu si ovisan, onda se duh nikad neće slomiti i uvijek će nanovo naći svoj predmet obožavanja. A ljudi... Ljudima ponekad možeš svijet kupiti, a da ih nemaš i da su ti manje odani nego onda kad im nisi ništa davao. Zapravo, sad kad razmišljam, to se često dogodi - ljudi su ti odani dok ih uskraćuješ, a u trenutku kad vide da te posjeduju, onda ih više nije briga i odanost polako hlapi. Još jednom, primjer obrnute proporcionalnosti - što ti više dajem, to me manje želiš. Poput kreveta koji je hladan kad treba biti topao, a topao kad treba biti hladan i neprivlačan. I zato, ljudi kojima su ljudi čokolada najčešće su nesretni. Teško je biti ovisan o ljudima. Potpuno ovisiš o nečijem danu, o nečijem raspoloženju i stalno tražiš još, još, još, bez obzira primaš li dobrotu ili zlobu, nije bitno, glavno da je čovječje, još, još, još, bez obzira ubija li te to i fizički i psihički ili te oplemenjuje, još, još, još... Mazohizam, i to teške kategorije. Mazohizam, jer za razliku od svih prijašnjih čokolada, ovdje ti daješ sve od sebe za nekog. Daješ sebe. Kad si ovisan o ljudima, nisi svjestan da je upravo to ono što njih čini jakima, a tebe slabim i kako upravo zbog toga njihova odanost opada. Ljudi ne vole kad je netko pretjerano dobar prema njima. Vole kad se za nešto moraju boriti, kad se moraju igrati, kad bježiš od njih i ne dopuštaš im da ti se približe. Onda si obožavan. Ali ako nekome pustiš da ti se približi, da te upozna, da te potpuno obuzme, da postaneš ovisan o njemu, onda će on otići od tebe. Naravno, generaliziram, a to i nije baš pravilan način prikazivanja ljudske populacije. Nismo pobratimljeni u svemiru i čak niti sa svemirskog gledišta nismo svi jednaki. Fizički možda, ali otkad je to bitno? Kako bilo, ovisnost o nekome nikad nije pozitivna stvar. I odbija ljude. Daje im osjećaj gušenja. Ljudi ne vole osjećaj odgovornosti, a upravo je to ono što dobiju sa spoznajom da je netko ovisan o njima. To jasno pokazuje koliko su nesretni ljudi koji su ovisni o ljudima. Prokleti na neki način. Ovisni, a zbog te ovisnosti, ono za čim su ovisni odlazi od njih. Tantalove muke.

Otvaram frižider i uviđam da sam zaboravila kupiti čokoladu. Ne da mi se ići zbog toga do trgovine. Zadovoljit ću se i s Čokolinom.
- 19:54 - Komentari (24) - Isprintaj - #

 21.06.2008., subota

...i've got to find a way, yeah, i can't wait another day...

...svaki put kad se vratim, vratim se drukčija...

zasad ću samo stavljati ulomke iz nečeg što bi nekad moglo postati roman, ako se meni ikad vrati inspiracija koju sam izgubila putem...

***

Ponovno ležim u mraku i trepćem, u nadi da će me san napokon dostići. U zadnje vrijeme mi se to često događa. Razlog? Ne znam. Kako je to zamorno, ležati... Samo ležati... Dok tako ležim, besciljno, osjećam se kao magnet, sva silina misli slijeva se u mene. A to nikad nije dobro... Misli nikad nisu dobre, pogotovo kad ih je mnoštvo... Pretpostavljam da je to ono kad ljudi kažu da smo sami sebi najgori neprijatelji. Da, jer ovako, dok ležim, tisuću misli mi navire, a s njima i tisuću problema. Sve zbog tog prokletog mraka... Zašto me više ne uhvati san? Umorna sam od umora, od ovog ležanja...
Kazaljke pokazuju da je dva sata. Nevjerojatno je to kako se oči priviknu na mrak. U isto vrijeme, sve vidim, a opet, ništa ne vidim kako inače vidim. Sad je sve plavo, ili crno, ne znam kako se opiše boja mraka, recimo da je plavo-crna. Sve su to iste stvari, one iste stvari, samo gledane iz drugog kuta. Tko je ovdje zapravo drukčiji - stvari ili ja? Da nema ovog mraka, ne bih razmišljala o ovakvim nebulozama. A opet, možda i bih, jer nije da se to već nije znalo događati. Ponekad pomislim da je moj mozak poput košnice, u njega uletavaju misli poput pčela koje prave nevjerojatne zaključke s okusom bademovog meda.

Ujutro ću žaliti za ovim vremenom, dok sam ležala u nemogućnosti da zaspim. Ujutro ću moliti sve bogove da mi pruže još samo pet minuta tog prekrasnog sna u toplom krevetu. Ali tad ću se morati dignuti u tu hladnoću i krenuti u svijet. Stavit ću neku od svojih maski, ne znam točno koju, to ću ujutro shvatiti. Moje maske su moje najveće dostignuće. Pravim ih već godinama i mogu reći, već sam postala pravi stručnjak za njih. Da, tako je to, kad nešto radiš dugo vremena, onda postaneš ekspert. Ili se samo navikneš? Više ni ne razmišljaš o tome što radiš, jer je to dio tebe, rad postane dio tebe. To je sasvim u redu ako je to rad koji ti voliš, ali ako je to nešto što ti je mrsko, kako li je to onda strašno... Moje maske su meni ipak drage i volim ih. Stvaram ih od svoje osme godine, tj. otkad sam prvi put shvatila da su mi prijeko potrebne. Ironično, maškare nikad nisam voljela. Previše su mi kičaste, previše očite. Ja sam navikla na prave maske, na uloge, na trud, na maske za koje samo ti znaš da postoje. E, to je umjetnost. Kako napraviti masku, a da nitko ne shvati da je napravljena? Dosad sam ih napravila na tisuće i tisuće i nijedna nije bila otkrivena. Dobro, lažem, možda par njih je ipak bilo razbijeno...

Kazaljke mi poručuju da je prošlo pola sata. Mrzim ležati u mraku... Mislim da napokon shvaćam i zašto. U mraku fizičko ne postoji, ono što ne vidiš, kao da i ne postoji, znači, postoji samo duh. Čist, neokaljan, otkriven duh. I ono što je izvor moje mržnje - nema maski... Jedva čekam jutro da se zaštitim, da pokrijem taj nagi duh. Sjećam se svoje prve maske... Prva maska je nastala kad se moj duh prvi put susreo s drugim ljudima. Naravno, zar je ikako drugačije moglo biti? A ljudi obožavaju kad vide nešto nezaštićeno, pa nismo uzalud nazvani grabežljivcima... Ušla sam u ovaj svijet potpuno nevina, naivna, iskrena. Nezaštićena. I mislila sam da zaista je samo bitno sudjelovati, a ne pobjeđivati. Sad se tome smijem. Jer, na tu moju filozofiju utopije, ljudi (grabežljivci) su počeli bacati drvlje i kamenje. Jedva su me dočekali, savršenu metu. Sa svih strana sam dobivala udarce na moj duh. Udarci na tijelo su šake, dok su uvrede udarci na duh. Shvatila sam da tu nešto ne štima, da nešto nije kako treba biti, kako se nešto treba hitno mijenjati, još malo pa ću biti nepovratno uništena ako ovako nastavim! I stvorila sam prvu masku. Masku nedodirljivosti. Išla sam logikom - vrijeđaju te ako si lošiji od njih, dakle, ako budeš najbolji, nema više nikog iznad tebe, što znači da su svi lošiji od tebe, što znači da više nitko ne može bacati uvrede na tebe. Maska nedodirljivosti je u potpunosti upalila. Bila sam zaštićena od svih komentara kojima se hrani ljudski ego, a najveću energetsku vrijednost za ljudski ego oduvijek ima - uspjeh.

Što sve moram napraviti kad se probudim (s preduvjetom da ikad zaspim)? Dogovorila sam se naći s Laurom na kavi. Pokušavam zamisliti o čemu će mi pričati. Sigurno o tome kako se posvađala s dečkom ili pomirila ili štogod je danas u điru. Da, da, slika se kristalizira u mojoj glavi dok je u jednom trenu ne vidim potpuno jasno - nas dvije, sjedimo u kafiću, konobar dolazi do nas, pita što ćemo popiti i naručujemo Nescaffe, ja od čokolade, ona od vanilije. Konobar odlazi, a mi za njim viknemo - I čašu vode, molim te! Onda on odlazi, a nas dvije ostajemo. I priča započinje. Za taj izlazak pripremila sam masku - dobra prijateljica koja ne govori ništa o sebi, ali sluša sve što joj sugovornica ima za reći. Ta maska je jako tražena, često je upotrebljavam jer je ljudi obožavaju. I tako će ona krenuti svoj monolog, s mojim klimanjima glave, ponekim osmjehom ili komentarom. Jer, nije to lažna maska, ne, s njom ja zaista sve slušam i pratim i pokušavam shvatiti sve što mi druga osoba govori. Nije to cinična maska. Apsolutno je iskrena, kao i svaka druga. Ja ne lažem nikoga, samo sebe. I sve ostale. Ali ne u tom smislu da govorim laži, jer ih ne govorim, samo u tom smislu da za svaku osobu imam posebnu masku, po mojoj procjeni, po tome što mislim kakva osoba kome odgovara. Ja sam poput kameleona, mijenjam boju tako da ona savršeno paše s drugom bojom. Imam sposobnost postati komplementarna, a da to nitko ne primjeti, da nitko ne shvati da se ja preobražavam.

Čujem ptičice. Zora se primiče. Ova noć zaista nije imala smisla. Još malo pa ću se dignuti i pokriti svoj nagi duh i još jedan dan će započeti...
- 18:30 - Komentari (12) - Isprintaj - #

 17.02.2008., nedjelja

...doći ću ti u snovima... :)

predviđam jedan vrckavi post, pun iskrica i vatrometa :)
potaknuo me na to jedan drugi bloger, malo me potaknuo da razmislim, pa eto, čak i napišem nešto :)
malo neobično za mene, ovaj način pisanja :)
u prošlom sam se postu pitala ZAŠTO, a u ovom odgovaram ZAŠTO, makar na jedno pitanje, od mnogih...

...obožava bijelu čokoladu i kad je naruči i sazna da je ima i da će je dobiti, nasmije se na nevjerojatan način...
...uvijek hoda s moje lijeve strane, ne može nikako drukčije, tako da sam se i ja toliko navikla na to da sad ja ne mogu nikako drukčije hodati...
...odveo me je u mcdonalds iako sam vegetarijanka i unatoč tome našao savršeno jelo...
...svaki put me odvlači iz turbo limača, jer bih inače tamo ostala cijeli dan...
...kupio mi je savršene čarapice za rođendan...
...nasmijava me često i zbog njega se svaki dan budim s osmjehom na licu...
...nije mu problem doći sa mnom u svoje društvo...
...trpi moje mušice, ponekad i pomalo nepodnošljive...
...pratio me na bus kad sam odlazila, iako to baš nije bilo jednostavno za organizirati...
...tad me prvi put poljubio...
...savršeno se ljubi i još štošta...
...ima dobro dupe...
...čudi se svaki put kad mu nešto napravim, neku uslugu, kao da sam napravila ne znam što...
...ima strpljenja sa mnom...
...ne trebam ga podsjećati koji datum u mjesecu nam je važan...
...dobar je prema mojim prijateljicama...
...voli pomagati, svima rješava probleme, svih može saslušati i ima povjerenje mnogih, a najviše moje...
...lijepo miriše...
...trebaš mi - parni valjak, azra - plavi orkestar, doći ću ti u snovima - film......kad mu nešto kažem o sebi, zapamti to, nema sindrom - kroz jedno uho uđe, kroz drugo izađe...
...govori da ne zna kupovati poklone, a svaki put kupi savršen poklon...
...voli kad pijem votku od borovnice...
...najdraža boja mu je crna, a druga najdraža je zelena...
...ne voli kad pijem mlijeko, pa smo se dogovorili da, kad budem pila mlijeko, to će biti znak da sam ljuta...
...najdraža knjiga mu je mi djeca s kolodvora zoo......s njim vrijeme prolazi i prebrzo, ali bolje i tako brzo da prolazi, nego sporo, a bez njega...
...crveni se i misli da je to nešto loše, a zapravo je super...
...najbolji mi je prijatelj...
...ima neodoljiv madež na vratu...
...stalno nosi traperice...
...ne voli moje marte, kaže da ga ružno gledaju, mada to nije istina...
...često naručuje macchiatto iako ga ne voli, ali unatoč tome ga naručuje i najčešće ne popije do kraja...
...daje najbolje savjete na svijetu...
...u meni budi sva ona girly "sranja" koja ja inače baš i ne preferiram...
...ne voli masline, iako ih nikad nije probao, ali ne voli ih, a ipak ih je zbog mene probao...
...daje meni da mu stavim med i limun u čaj...
...maza je...
...voli čokoladu s ledenim punjenjem...
...voli plesati...
...kuži se u kompjutere i tehnologiju, za što sam ja totalni retardus, a nije geek :D ...
...vjerujem mu...
...uvijek želi da ga masiram, ali nekako vrijeme uvijek prođe prebrzo i ja nažalost nikad ne stignem...
...ima još milijardu stvari koje bih mogla napisati o njemu, a opet, i nakon tih milijardu, ne bih bila gotova...

...zaljubljena sam u njega... <3
...he's the boy that puts smile on my face... :)
- 23:33 - Komentari (19) - Isprintaj - #

 14.01.2008., ponedjeljak

...what if god was one of us...

...If you were faced with Him in all his glory
what would you ask if you had just one question?...

taj me stih ponukao da napišem post. svi znate tu pjesmu, alanis morissette, what if god was one of us.

što bih Ga pitala? ili je bitnije zašto bih Ga to pitala? jer znam točno kako bi moje pitanje glasilo, čim sam čula taj stih znala sam odgovor. samo nisam sigurna je li to dobro pitanje i bi li mi se odgovor svidio... razmišljam koje bih sve odgovore mogla dobiti, neke lude, neobične, jer ipak je to On, sigurno mi ne bi dao pravi odgovor. a ja bih ga stvarno trebala... da imam odgovore, bilo bi mi lakše pomiriti se s nekim stvarima, s hrpom stvari koju mi je isti taj On stavio pred put. stavio, a objasnio nije. čudno je to, nisam ljuta na više sile, na sudbinu i ostale usude, zaista nisam, a imala bih pravo biti. nekako, kao da nemam volje biti ljuta na cijeli svijet jer moram tu energiju iskoristiti na pametniji način. a koji je to pametniji način? to razumiju samo oni koji su se morali boriti sami sa sobom, kad ih je dno povlačilo za sobom, bezdan i mrak vrištali njihova imena, a oni se nisu željeli predati, nego su uporno se borili, trčali od mraka prema nepoznatome, a samim time i opasnome. a za one sretnije, koji to nisu prošli, pokušat ću objasniti taj pametniji način korištenja energije.

lako je sada, kad na treningu vježbate i možete reći svom prijatelju da ste umorni i da stanete da se odmorite pa da kasnije nastavite s borbom. zamislite da ste vani, nemate zraka, a ovaj drugi vas neumorno tuče, i nema ni najmanje suosjećanja za vaš umor, samo udara, a vi nemate snage više.


tako je nešto i sa životom. nema tu previše neke empatije, nikog se ne čeka. život je kao vlak, ima točno određeno vrijeme kad kreće, i ne čeka nikog, ili si u vlaku ili si van njega.
sad zamislite da trčite na vlak, a živite poprilično udaljeno od željezničke postaje. i vi trčite i trčite i dok trčite, krajičkom oka sa strana viđate ljude koji vas vrijeđaju, dobacuju, sve u namjeri da vas zaustave da zakasnite na vlak. hoćete li se zaustaviti ili ćete pred sobom jasno vidjeti svoj cilj?
isto je sa životom. ako gledamo sreću i ljubav kao neki cilj, kao odredište kojem vječno trčimo, onda bi svi ovi ljudi koji dobacuju uvrede bile svojevrsne tuge, ogorčenja, tmina, bezdan... ne smije se njima prepustiti, da, sve to postoji, sve je to ovdje, postoji, vidimo, čujemo, osjećamo, ali to ne znači da im se moramo predati. znate i sami kako je s tim ljudima koji žele vrijeđati, oni samo traže svoje žrtve, one koji ne vide jasno koliko je bitno stići na vlak, čekaju njih da ih zaustave i krenu u svađu. vlak ode, ostane samo osoba bez cilja s ogorčenjem, postaje jedan od onih što dozivaju i odvlače ljude od vlakova...
pametan način korištenja energije jest da se usmjerimo na cilj, da svu svoju snagu stavimo u noge i da trčimo što brže možemo, jer, kao što je već rečeno, vlak ne čeka nikog...

Image Hosted by ImageShack.us



...vrijeme leti, vrijeme mijenja se...
...teško mi je nositi se s time...

malo sam skrenula s teme... što bih Ga pitala? vjerojatno je moje pitanje isto kao pitanje većine koji svu svoju snagu stavljaju u trčanje na vlak... jer, život jest nepošten i često stavlja tako jako gorak okus za sobom da ga ne može isprati ni najslađi slatkiš. ali dođeš do jedne granice, granice kad se privikneš na gorčinu i onda svaki slatkiš, ma i onaj najmanje sladak, ima okus kao sama švicarska čokolada. i više ti zaista ne treba mnogo da budeš sretan, sam čin buđenja ujutro, mada je hladno i neugodno, taj osjećaj da si živ, da u tebi kola krv, dovoljan ti je da budeš sretan.

sjećam se sebe od prije godinu dana.

-promijenila si se., kažu mi
-bogu hvala., odgovaram ja

Image Hosted by ImageShack.us


bila sam slaba i najmanje stvari mogle su me srušiti. priznajem to, da. u biti, bila sam tipična, normalno dijete. On nije htio da takva i ostanem. ponekad žalim za tim, ali, iz ove kože ne možemo.

-I wish none of this had happened.
-So do all who live to see such times. But that is not for them to decide. All we have to decide is what to do with the time that is given to us. There are other forces at work in this world Frodo, besides the will of evil.

nije na nama da odlučujemo što treba da se dogodi. mi samo možemo odlučiti želimo li preživjeti ili ne. i to je sve.

za kraj, što bih Ga pitala? pitala bih ga samo, bez gorčine, možda samo s trunkom tuge, pitala bih ga... zašto?

Image Hosted by ImageShack.us

- 00:27 - Komentari (59) - Isprintaj - #

 17.12.2007., ponedjeljak

...biti slijep pokraj zdravih očiju...

svi smo nekad slijepi pokraj zdravih očiju. zasljepljuju nas neoni, gradska rasvjeta, najviše od svega, zasljepljuju ljudi. nismo svjesni koliko toga loše iskustvo učini na nama. među inim stvarima, učini nas slijepcima. jer više ne vjerujemo ničemu i sve, sve je skepsa, sve se mora provjeriti i sve mora biti sto posto sigurno, jer više nemamo hrabrosti riskirati. riskirali smo jednom (neki hrabri čak i dvaput) i sad više nemamo snage za to. sad odbijamo sve što nije sasvim sigurno i nitko nema pravo reći da je to sebično, jer svatko tko je makar jednom riskirao i pritom izgubio, zna koliko ta rana peče. i sama pomisao na tu ranu boli, a kamoli pomisao da ćemo još jednom nekad morati tako nešto proći. i onda zatvaramo oči, a jednom kad zatvoriš oči, teško ih je ponovno otvoriti. i ako proškiljiš malo, prejaka svjetlost će te zaboliti. vratiš se u mrak i čekaš na neku promjenu. i postaješ slijep pokraj zdravih očiju...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


reče danas profesor... "najbolji način da kupiš čovjeka jest ljudskošću. sve što radimo, vraća nam se i ako nekome nešto učinite na uslugu i on kaže, koliko sam dužan, recite mu, dužan si mi da to isto učiniš nekome drugome i ne zatražiš ništa od njega. kad to učiniš, kvit smo."
bila bih preskromna kad bih rekla da nikad nikome nisam pomogla. ali, mnogi pomažu. više pomoć nije rijetkost. zatraži i dobit ćeš. u čemu je razlika onda?

velika je razlika između voliti pomagati i biti voljan pomoći.


i vjerujem da se sve vrati, kad tad. i vratilo mi se, možda i više nego što sam zaslužila. i bojim se da bih trebala više raditi na tome da usrećim nekog tko mene usrećuje.

...mogao si i bolje proći, nemam mnogo da ti dam, ne znam što mi nosi sutra, samo jedno znam... da, trebaš mi.

zaista, ovakva kakva sam sad, nisam za nikoga dovoljna. i malo tko bi imao volje gnjaviti se sa mnom i mojim labilnostima. i svjesna sam ja toga i grize me to. ponekad mu to i spomenem, ali tek potiho, jer, dio mene ni ne želi da to čuje i shvati da, stvarno, najstvarnije, nema što raditi sa mnom dok sam takva kakva jesam, sjenka koja čeka da se vrati u život. i svejedno on ostaje tu. nije jedini, ostaju mnogi, ali svi koji me poznaju otprije, od vremena kad sam bila potpuna i kad sam mogla dati sve od sebe. a njemu ne mogu, makar ne zasad. trudim se, stvarno, ali to nije dovoljno. znam da nije.

...lijepo je kad strepiš nad nečim, znači da imaš što izgubiti...

strepim. iz strepnje izvlačim iz konteksta u nadi da će jednom biti istina.

neću nigdje ići.


...ja, ja, pomalo sam umorna...

i ne smeta mu. svejedno bude tu, pokušava nekako doći do riječi koja će mi pomoći, a ne shvaća da ja to ne mogu shvatiti. jer nitko dosad nije tražio riječ, ne, u najboljem slučaju, bacio bi prvu riječ koja bi pala napamet, pa ako je dobra, super, ako nije, koga briga. i za tu, nehotičnu riječ ja sam se veselila kao da je najveći dar na svijetu. čak i ako bi bila uvreda. i onda dođe osoba koja ulaže trud za mene. i ja se ne znam snaći. niti reagirati. gledam ga s nevjericom i mislim, mora biti neka caka, nešto, možda mu netko plaća da to radi? i gledam ga i dalje i on se i dalje trudi, a ne vidim da dobiva nagradu za to.

...imam tako nekih dana, ne znam što sa sobom... oprosti što ponekad ne biram riječi, ti znaš da ne mislim tako, ti znaš da... trebaš mi.

ja jesam slijepa pokraj zdravih očiju, jer ne vidim zašto on to čini. ne, zapravo, jasno mi je zašto to čini, ali nije mi jasno, zašto meni?
on je slijep pokraj zdravih očiju jer u meni traži nešto što će mu reći da ja nisam kakvom me smatra. i promatra me sa skepsom. loša iskustva su utjecala na njegov vid. i svjestan je toga. navikava se polako. lakše će se on naviknuti na mene nego ja na njega, jer on radi puno veću i teže objašnjivu stvar. ja sam samo tu i pokušavam biti što bolja prema nekome tko zaslužuje mnogo više.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


sretnete li ga na ulici, nemojte mu ovo reći, jer ga mogu izgubiti ako shvati da zaslužuje više. psst, učinite mi uslugu pa ga pustite da ostane slijep pokraj zdravih očiju da se mogu zadržati još neko vrijeme kraj njega. ne bojte se, neću ga povrijediti, a jednog dana, oporavit ću se ja, uz njega, i tad ću mu moći vratiti sve što sad ne mogu.

...pitaš me dal će naša ljubav trajati, ne znam, budi uz mene, tako, tako ćemo saznati...

p.s. valjda sad shvaćaš...
- 23:29 - Komentari (30) - Isprintaj - #

 16.12.2007., nedjelja

...od toga su dana zvijezde nekako tužne... u očima njenim sada je mrak......... da li čovjek sve, baš sve, na kraju preboli?

bezbroj puta započinjem nešto pisati, završim prvu rečenicu i onda stanem. ne znam dalje. nađem drugi posao, bilo što, samo da ne govorim istinu. lažem li? ako ikome lažem, onda je to samo sebi samoj. nekako sam naučila drugima govoriti istinu i to bez premca, samo istina i čisti računi. osjetila sam na vlastitoj koži što rade prešućivanje i laži, više to ne želim. jedno iskustvo više. jedna rana više.
ovo je pokušaj da i sama sa sobom budem iskrena.

Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.

Image Hosted by ImageShack.us


izbacila bih sad iz sebe bujicu riječi, samo bih ih bacala kao da su kamenčići. i ne bih se mogla zaustaviti. jer, to sve u meni ne drži čvrsti temelj, ne, to je tek mali pokrov od tanke tkanine koja bi mogla puknuti svakog trena.
prva iskrena stvar koju sam napravila bio je udarac. i hematom na ruci. ta masnica je bila prva stvar koja me vratila u stvarnost. sve prije toga bila je laž, skrivanje. ne može mi nitko to zamjeriti, svi ponekad bježimo od nečeg, bježimo, da bi skupili snage da se vratimo boriti.

...ona nije to željela... bog zna...

bliži se kraj godine, a ja sve odgađam rezime ove godine. da me poznajete, znali biste i zašto to odgađam. svejedno, pod utjecajem medija i okoline koja sa smješkom se prisjeća protekle godine, moram i ja s njima. i onda me zaboli jer se istina u meni bori, a ja, umjesto da se suočim, stavim smješak na lice, kopiram onog pored sebe i tako proguram kroz još jedan dan. ali sve se to taloži, nikamo ne nestaje. i onda se raspadneš. kao kristal kad padne na pod, najsitniji, jedva vidljivi komadići se raspu po podu. i nijemo vrištiš. svejedno ništa ne odlazi. vrištiš u prazno. u svojevrsnom vakuumu čekaš da ti netko da kisika. da te netko smiri. i u tebi se vodi rat, tvoj ponos koji ne želi da te netko tješi stoji s jedne strane, a s druge strane razbijeni kristal kojem treba pomoć. kristal uvijek pobijedi jer bol je nepodnošljiva...

...the world I knew
won't come back
the time we've lost
can't get back
the life I had
won't be mine again
...

svakom po njegovim zaslugama... griješila sam, ali zar toliko? baš da se na taj način učim životu? da prvo naučim sve loše, da se kasnije čudim dobroti i brižnosti? na to se svodi moje učenje? ima li netko kome mogu uložiti žalbu na takav raspored?

...sve, sve, sve bi dala samo da je tada znala...

svi žele još jednu priliku da kažu što su htjeli, ali nisu imali kad. ja ću uzeti sebi na pravo da sad kažem svakome tko više nije u mom životu ono što nisam stigla.

tebi hoću reći da te volim i da mi je žao za sve krive misli. i bio si u pravu da te ja najviše volim.


Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.

...i posivjelo je...

Image Hosted by ImageShack.us


tebi želim reći da mi je žao što sam sjena za tebe. i tvoje riječi dolaze kao tračak svjetla koji odmah po dolasku se pretvara u tamu i laž. svjesno ili ne, ne znam. zauvijek ćeš biti dio mene iako ja odavno nisam dio tebe.


Samo ja znam:
nikada više,
nikada više,
nećemo se uhvatiti za ruke
ni hodati od ugla do ugla
i pokušavati uzalud da se setimo dok ćutimo
nečega vrlo važnog,
nečega toliko ogromno važnog
čega se razdvojeni nikada više nećemo moći setiti.

a za tebe ću vječno biti tu, bez obzira gdje nas život odveo. čuvat ću te kad ti god zatreba. gdje god bila, čut ću kad me zoveš i nikad se neće dogoditi da se ne odazovem.


...everything changes, if i could turn back the years...

ljudi odlaze, ali i dolaze. uvijek u pravom trenutku se javi netko. nikad se još nije dogodilo da sam se našla negdje a da nisam imala nikog. i kad ostanem bez svih, opet se pojavi netko. žao mi je samo što se pojave kad ja ne mogu dati sve od sebe, iako bih to htjela. trudim se, bog zna da se trudim, ali od mene trenutno nema previše toga... presahla sam. i žao mi je zbog toga.

voljela bih da jednoj osobi mogu više pomoći da je izbavim iz tuge u kojoj se našla. nadam se da je toga svjesna. nadam se da osjeti moju ljubav sad kad je ostala bez jedne druge ljubavi.


...u dobru i zlu, u javi i snu, znaj da uvijek bit ću tu...
...ni vatre ni vode ne boj se
kada te slome samo sklopi oči zovi me...

Image Hosted by ImageShack.us


voljela bih da jednoj osobi mogu zahvaliti onoliko koliko je zaslužila. mislim da baš nije svjestan koliko mi je pomogao, a ja se ne znam dovoljno dobro izraziti. i zato, mojom krivnjom, dolazi do krivih zaključaka. nadam se da će ostati dovoljno dugo da shvati neke moje osobine...


...hej znas li da je pao snijeg
znas li da su ulice
prekrile pahuljice... :) azra, plavi orkestar

Image Hosted by ImageShack.us


eto, rezime. uspjela sam ga dovršiti. nije potpun. ali za početak, dovoljno. nadam se da sam se vratila na blog nakon duge stanke. nije to bila samo stanka na blogu, bila je to stanka života. nadam se da još uvijek postojite, vi koji ste me nekad poznavali preko bloga.

- 19:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

 15.09.2007., subota

...waiting for the answer... /quote:Iskru u sebi zapaliti je lako, odrzati vatru zaista je tesko. I samo onaj koji za interes ne zna, samo onaj koji voli bezuslovno, koji ljubav nazad ne trazi; jedino taj u sebi vatru nosi, jedino njemu dusa bice topla./

Image Hosted by ImageShack.us


...it's a leap of faith when i believe that you are out there...

stvari koje su najbolje u našem životu, nekako meni uvijek dolaze kad ih najmanje očekujem. u jednom trenutku mi je trebao netko reći da moram postati svjesna zaista bitnih stvari, a ovo je prvi put da to nisam zaželjela, nisam tražila. samo sam zaista bila tužna i izgubljena, ali nikako pesimistična, za razliku od prošlih tuga. uvijek bih bila tužna i nisam vjerovala da će postati bolje, samo gore. ovo je bio prvi put da, kad sam osjetila da sam se potpuno izgubila, vjerovala sam da ću se pronaći, da će mi se ukazati svjetlost, nešto što će mi reći kojim putem da krenem do same sebe. odjednom su se počeli javljati ljudi, moji prekrasni ljudi, moje prekrasne zvijezde i davati mi snagu. osjetili su da nisam dobro, osjetili su da sam se izgubila, ništa nisu pitali, ništa nisu morali znati osim činjenice da mi treba pomoć i davali su mi je bezuvjetno. slali mi svojim riječima snagu i ljubav, hrabrili me za loših dana, hvalili za dobrih. i ništa nisu zahtjevali od mene, ništa nisam morala dati zauzvrat. ni ne moraju tražiti, davanje ljubavi nije propisana stvar, ako ti daš kilo ljubavi, moraš dobiti kilo nazad. ne. ne ide tako. ako daš kilo ljubavi, ne želiš ništa nazad jer želiš da voljena osoba zadrži sve. a ona ti svejedno vrati dvostruko. pa ti njoj četverostruko. pritom se ne osjećaš slabije, nikako slabije, jače! davanje ljubavi je jedino davanje na svijetu koje te ne oslabljuje. ako daš litru svoje krvi, osjetit ćeš se sretno jer si pomogao nekome, ali bit ćeš slabiji, dok davanje ljubavi čini te i sretnim, ali tako jakim! zašto, oh, zašto je onda to tako rijetko?

Image Hosted by ImageShack.us


...and i feel you right here beside me even though you're not there...

napokon shvaćam zašto ljudi kompliciraju jednostavne stvari. iz straha. nema jednostavnije stvari na svijetu nego biti sretan. čovjek je rođen da bude sretan, tuga njemu nije prirodno stanje, to je samo ljudska pasivnost, manjak želje za borbom. svi ponekad vole biti tužni, malo se žaliti, malo se tetošiti, nije to loše, ali moraš se znati trgnuti iz toga, ne dati da to postane rutina. jer zaista nikad nije ništa tako bezizlazno i grozno kako mi to zamislimo. mi sami biramo kako će biti, i ako odlučimo da mi to možemo, da se imamo čemu veseliti, zašto onda da odustanemo? čovjek može podnijeti čak i previše, a od toga ne koristi ni trećinu. rađe sjedne u taman kutak sobe i plače, ne gledavši pritom u čaroliju budućnosti i magiju nepredvidljivost. time muči sebe, ali i ljude koji ga vole. ako ne želiš da ti se pomogne, nema toga što ti može pomoći. prvo moraš sam odlučiti biti sretan, da ti itko zaista može pomoći. često to srećem po blogovima, mnogo mladih ljudi je nesretno, zaista, jako tužno i pomislim zar zaista nema nikog tko im želi pomoći... onda čitam dalje i vidim da ih ljudi pitaju što im je, zašto su tako tužni, što im se dogodilo i oni ne žele odgovoriti, oni se ne žele povjeriti, oni zapravo uživaju u tom svom stanju tuge. apsurdno zvuči, da, da netko voli biti nesretan, ali ne znam kako to inače objasniti. nitko ne mora biti tužan, dovoljno bi trebalo biti da izađu na ulicu i udahnu zrak, čak i ako osjete malo ispušnih plinova, nasmij se i reci - vidiš, kad ovo naprave u filmu snimanom u New Yorku ispadne da su udahnuli najčišći zrak a zapravo udišu smog... i smij se tome kao da je to najbolji vic na svijetu! to mora biti dovoljno! tek kad to bude dovoljno, stvari će se poboljšati. kad sami odlučite biti sretni i optimistični makar trenutno nemate nikakve pomoći, odjednom će se pomoć stvoriti, ni od kud, samo će vas zasuti val pozitivne energije kao neočekivani pljusak. ako ni od koga drugog, onda od mene same :)

Image Hosted by ImageShack.us


citat iz naslova je od mog dragog slobodnog prijatelja...

- 21:05 - Komentari (41) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se