SPORTSKE TEME

četvrtak, 28.05.2009.

Sezona za pamćenje Barcelone: Nogomet je pobijedio!

Nogomet je pobijedio! Rečenica je kojom se opisuje sinoćnja finalna utakmica Lige prvaka. Razigrana, potezima vrijednim divljenju bogata Barcelona porazila je i učinila neprepoznatljivom momčad engleskog prvaka, veliki Manchester United. Ne pamtim kada je sastav Sir Alexa Fergusona izgledala tako nemoćno, bezidejno i frustrirajuće. Mnogi će se složiti, sve osim pobjede ponosa Katalonije bila bi nepravda. Momčad Josepa Guardiole ove je sezone igrala najljepši nogomet, nogomet kojem se divio cijeli svijet i zbog kojeg je većina svjetske populacije sinoć navijala za španjolskog prvaka. Jednostavno, obilježili su ovu nogometnu godinu i zasluženo slavili.

No, da je do pobjede došao i Manchester, to ne bi bilo ništa manje zasluženo. Crveni vragovi igrali su upečatljiv nogomet, iza sebe u engleskom prvenstvu ostavili su i Liverpool i Chelsea i Arsenal. No, sinoć nije bila njihova noć, previše pogrešaka, nelogičnih poteza napravili su igrači Sir Fergusona što je on na kraju družeći se sa predstavnicima sedme sile i sam priznao. To nije bio Manchester kojeg smo svi navikli gledati, čvrst sastav, dobro postavljena momčad kojoj nije lako prići golu. Podbacili su i najvažniji igraći Crvenih vragova.

Osim početna tri udarca Cristiano Ronaldo je većinom utakmice bio dobro pokriven i nevidljiv, isto kao i Rooney te Giggs koji su „srce“ Manchestera bez kojih ta momčad nije ista. Jednostavno, Barca je napravila velik posao, neutralizirala je najbitnije karike suparnika, iskoristili su prilike koje su imali i zato danas slave titulu prvaka Europe!

petak, 22.05.2009.

HDZ kadrovira u Hajduku: Umjesto Peroša na čelo kluba stižu Ivan Kuret ili Damir Primorac!

Nakon što im je Mamić i Dinamo pred kraj utrke preuzeo prvo mjesto i tako u cilj još jednom ušao prvi, situacija na Poljudu nije idilična. Iritirani još jednom sezonom bez titule čini se da bi na kraju sezone trebalo doći do promjena u upravljačkim strukturama majstora s mora. Po toj priči Mate Peroš odlazi s mjesta predsjednika Hajduka, a na njegovo mjesto trebao bi doći aktualni, još neko vrijeme, gradonačelnik Splita Ivan Kuret ili član odvjetničkog tima Hajduka, Damir Primorac, ipak poznatiji kao brat Dragana Primorca, ministra znanosti, obrazovanja i športa.
Kuret ili Primorac, tko god od njih dvojice bio, očito su kompromis najvećih dioničara s politikom koja i nakon privatizacije ima glavnu riječ u donošenju glavnih odluka u Hajduku.

Iako u javnosti ne pružaju takvu sliku, glavni dioničari bijelih nezaodovoljni su i s trenerom prve momčadi, Antom Mišom, zbog gubitka utrke s Dinamom i u sljedeću sezonu htjeli bi ući s Ivicom Kalinićem na mjestu trenera. Na izlaznim vratima Poljuda je i dugogodišnji visokopozicionirani član Hajduka, dosad sportski direktor Ivan Buljan kojeg bi na toj ne previše važnoj poziciji trebao zamijeniti bivši igrač Hajduka Nenad Pralija.

Peroš se nije snašao i to stoji. Previše se prvi čovjek kluba bavio nekim drugim stvarima nego svojom primarnom obvezom. Pred kraj ove sezone Mamić je njemu i svima s Poljuda pokazao kako se to radi u Hrvatskoj, koja je i kakva obveza prvog čovjeka kluba. Nesumnjivo, on se tu nije snašao i sam je u nekoliko navrata u neslužbenim razgovorima izrazio želju za povratkom u odvjetničke vode. No, mene pomalo „dira“ popis ljudi koji bi ga trebali naslijediti.

Kuret ili Primorac, tko god od njih dvojice bio, očito su kompromis najvećih dioničara s politikom koja i nakon privatizacije ima glavnu riječ u donošenju glavnih odluka u Hajduku. No, pitanje je mogu li taj posao obaviti dva čovjeka koji s nogometom, a posebno upravljanjem nogometnog kluba, nemaju puno toga zajedničkog. Hajduku treba čovjek koji je u nogometu već dugo, koji zna kako funkcioniraju stvaru u HR sportu. Ali, to u Lijepoj našoj nije bitno, važnije je kojoj političkoj opciji pripadaš i, nažalost, privatizacija nije niti malo Hajduk odmakla od svakodnevne politike. A bijele su upravo uništili nesposobni ljudi koji su na Poljudu bili samo zbog politike.

Ante Miše je svakako osvježenje na trenerskoj sceni. Mladi, ambiciozni, ali i jako nadareni stručnjak koji je nakon odlaska Gorana Vučevića dobio priliku voditi prvu momčad i dobro je iskoristio. Bijeli su u velikom dijelu ove sezone pod Mišom igrali moderan nogomet, dva puta pobjedili najljućeg protivnika i zasjeli na prvo mjesto. Ono što zamjeram Miši jest vidljivi pad forme najvažnijih igrača Hajduka kako je sezona išla svom kraju. Nesumnjivo, to je najveća pogreška mladog trenera koji je očito zbog svog neiskustva izgubio utrku s Dinamom. No, to nije razlog za njegov odlazak!

Dolazak Nenada Pralije na mjesto Ivana Buljana, imenovanje Gorana Vučevića šefom Omladinske škole Hajduka još su neki potezi vodstva bijelih u nastojanju povratka Hajduka na stare staze slave. Put na kojem ne mogu bez politike koja toliko hoće biti dio Hajduka iako mu i nije od baš velike koristi. Što tko god mislio...

četvrtak, 21.05.2009.

Srna nakon osvajanja Kupa Uefa: Bayern, Liverpool ili Real?

Kada je Luis Medina Cantalejo odsvirao kraj na licu Darija Srne pojavile su se suze radosnice. Obasut emocijama srušio se na pod i dugo tako ostao kao da ne vjeruje da je uspio u onome što je on, kao i svi igrači i navijači Šahtara, jako želio. Kada je koju minutu kasnije iz ruku nekad velikog igrača, a danas predsjednika Uefe, Michela Platinija preuzeo veliki pokal namijenjen pobjedniku Kupa Uefe, Srna je nesumnjivo bio najsretniji čovjek na svijetu. Kako je i sam kasnije u razgovoru s hrvatskim novinarima priznao, bila je to velika satisfakcija, ali i potvrda svim sumnjivcima kako su on i cijela momčad spremni za najveće stvari.

Bio je to (zasad) najveći trenutak u karijeri 27-godišnjeg Metkovčanina, stvar koju je kao nekada junior Neretve i kasnije igrač splitskog Hajduka sanjao. Kada je prije šest godina zajedno s Pletikosom odlazio u daleku Ukrajinu bilo je puno onih koji su taj transfer gledali s dozom ironije. Iako se radilo o za Hajduk financijski dobrom poslu, navijači splitskog kluba smatrali su kako je Šahtar ipak prosječan istočnoeuropski klub s ne baš velikim ciljevima.

No, bogati Rinat Ahmetov sve ih je demantirao. Uloživši milijune te kupivši par jako dobrih igrača, ukrajinski je milijarder stvorio strašno kvalitetnu momčad, sastav koji se sinoć skoro cijelu utakmicu poigravao s Werderom. Nije bez razloga veliki Franz Beckenbauer, komentiravši poraz svojih Njemaca, rekao kako je momčad iz Donjecka zajedno sa sjajnim Darijom Srnom spremna za najveće domete. Bila je to, možda, jedna od najvećih potvrda ljudima iz Šahtara da su posljednjih nekoliko godina radili dobar posao, ali i znak da Ahmetovi snovi o jakom i kvalitetnom Šahtaru u Ligi prvaka i nisu toliko daleki i neostvarivi.

Samo, pitanje je hoće li ih i u toj borbi predvoditi kapetan Darijo Srna. Gotovo svakodnevno u Donjeck stižu ponude najvećih europskih klubova. Bayern, Liverpool, neslužbeno i Real Madrid samo su neki od onih koji bi zvijezdu Šahtara i najpopularnijeg stanovnika Donjecka htjeli vidjeti u svojim redovima. Iako ga Ahmetov voli kao vlastitog sina te mu već sprema još bogatiji ugovor, mislim da je vrijeme za Srnin odlazak. Već odavno je on, bez uvrede, prerastao momčad iz Donjecka...

srijeda, 20.05.2009.

Balkanska krčma: Dinamovci vrijeđaju Split, Peroš ne želi novinare iz Zagreba!

Da kojim slučajem živimo u Španjolskoj ili Engleskoj, Poljud bi 31. svibnja pljeskom dočekao nove-stare prvake Hrvatske, a igrači bijelih bi špalirom okružili modre i na taj im način odali priznanje za osvojenu titulu prvaka.

Kako mi, nažalost, živimo na Balkanu, to se neće dogoditi. Umjesto da se protivniku prizna pobjeda i mirno prihvati poraz, naši sportski djelatnici (ne samo oni) necivilizirano reagiraju na uspjeh odnosno neuspjeh. Nakon što je u Maksimiru porazom u prvoj finalnoj utakmici Kupa vrlo vjerojatno izgubio bitku za još jednim trofejom, predsjednik splitskog kluba nekulturno se i sasvim nesportski ponio prema novinarima.

Prvi čovjek majstora s mora jednostavno nije htio odgovarati na njihova pitanja rekavši kako će to učiniti samo ako su splitski novinari u pitanju. Da je Peroš predsjednik nekog kluba u razvijenoj zemlji istog bi trenutka zbog takvog poteza bio smijenjen ili bi zbog pritiska javnosti morao samovoljno napustiti fotelju predsjednika. U Hrvatskoj se naravno niše nije dogodilo. Štoviše, u Splitu je od nekih novinara bio slavljen zbog tog poteza što još jednom pokazuje na kojoj smo civilizacjskoj razini.

Kad je taj nemili događaj s Perošem već skoro bio zaboravljen, ukazali su se neki nogometaši, ali i visoko pozicionirani članovi Dinama. Na proslavi prvaka prošle nedjelje nakon sigurne pobjede protiv Slaven Belupa, na autobusu koji ih je slavodobitno vozao maksimirskim stadionom, pričuvni vratar Dinama Ivan Kelava nepotrebno je, zajedno sa suigračima i navijačima, a snimka pokazuje da mu je društvo pravio i Damir Vrbanović, započeo vulgarnu pjesmu namijenjenu Splitu i navijačima Hajduka.

Bila je to nepotrebna mrlja na zasluženo slavlje modrih, stvar koja se, kao i ponašanje Mate Peroša prema novinarima, ne može vidjeti na stadionima u razvijenim zemljama gdje je takvo ponašanje odavno već odbačeno i neprihvatljivo. Iako težimo Europi te želimo biti dio nje i njenih vrijednosti, ovakvi ispadi pokazuju da smo još uvijek duboko u balkanskoj krčmi.

ponedjeljak, 18.05.2009.

Dinamu i četvrta titula zaredom: Zdravko Mamić nadvisio Canjugu!

Maksimir je bio ispunjen do posljednjeg mjesta, oduševljenje i sreća zbog još jedne titule osjećala se u svakom zagrebačkom kvartu. Odavno nisam osjetio takav zanos navijača Dinama, toliko sreće na licima Modrih drukera. Čak je na nekoliko dana prestao i gotovo svakodnevni napad jednog dijela BBB-a na Zdravka Mamića. A upravo je on jedan od najzaslužnijih što je maksimirski klub još jednom stavio obje ruke na trofej kojeg osvajaju najbolji i najkvalitetniji. Gotovo cijelu sezonu, a pogotovo nakon dva poraza od Hajduka, Dinamo je bio iza bijelih. Majstor s mora u tih je nekoliko tjedana zanosa imao i ponekad preveliku pomoć sudaca, delegata, a i Banski dvori su iz sveg srca navijali da bijeli prvi prođu kroz cilj. No, igrači Dinama proigrali su kad je bilo najpotrebnije, pokazali su svoju moć te znanje kad je najljući protivnik stao i kad je ostao bez pomoći gospode u crnom odijelu.

Još jednom pobjedom u utrci za prvaka, Zdravko Mamić ostvario je još jedan zanimljiv rezultat. Naime, izvršni dopredsjednik maksimirskog kluba osvojio je peti naslov prvaka, čime je prešišao dojučer nedodirljivoga Zlatka Canjugu, čija je vladavina, doduše dvostruko kraća, zaokružena s četiri naslova. Nitko, pa ni nekada moćni direktor Siemensa Barišić, niti jedan Dinamov trener, niti jedna od brojnih igračkih zvijezda, nisu imali toliko zasluga za te trofeje kao Mamić. On je uvijek osiguravao logistiku, nabavljao novac i vukao strateške poteze. Koliko god oni ponekad bili nesimpatični, a njegove manire odbojne i prostačke, cilj je uvijek postignut. Hajduk je, za Mamićeve vladavine, četiri godine bez trofeja i time je svaki komentar suvišan.

No, Mamić će zbog jedne stvari uvijek biti zavidan Canjugi. Naime, za vrijeme Canjugine vladavine, maksimirski klub igrao je u dva navrata Ligu prvaka i tada je Zagreb gledao majstorije igrača Ajaxa, Olympiacosa, Porta, Manchester Uniteda i Marseillea. Najelitnije nogometno natjecanje nikada nije vidilo Mamićev Dinamo, četiri puta su zaustavljeni na zadnjoj prepreci. Ipak, ni jednom ni drugom nije bilo suđeno ostvarenje svetoga cilja, prezimljavanja u Europi. Može li iduće sezone to Mamiću poći za rukom?

nedjelja, 17.05.2009.

Novi predsjednik Hajduka: Samo Igor Štimac može parirati Zdravku Mamiću!

Voljeli ga ili ne, Zdravko Mamić još je jednom pokazao kako se iz dna vrlo brzo može popeti na vrh. Prije tri tjedna Maksimir je bio pun ogorčenih zaposlenika, navijača koji nikada nisu prihvatili izvršnog dopredsjednika voljenog kluba. Najljući protivnik s juga bio je u velikoj formi na svim razinama i činilo se kako će Dinamo nakon dugo vremena gledati bijelima u leđa. Ali, nakon korizmene šutnje, pojavio se tko drugi nego Mamić. Napravio je ogromni pritisak na suce koji su nerijetko vukli na stranu Hajduka i tako Modrima onemogućavali poštenu borbu. No, nakon Mamićeva „napada“ sve se promijenilo. Hajduk je u nekoliko utakmica pokazao nemoć, suci su ipak počeli poštenije suditi i bijeli stroj je stao, a Dinamo kraj njih prošao u petoj brzini.

Kao više puta do sada, i ova je sezona pokazala kako je u Hrvatskoj, osim dobre momčadi i igre, za osvajanje titule bitna snažna i u bitnim trenucima moćna uprava. Dok je splitska vrhuška „spavala“ ili se nepotrebno prepucavala s nekim članovima Dinamove uprave, Mamić je radio ono što je on mislio da treba raditi i nesumnjivo bio uspješan u tome. Pokazao je da mu u hrvatskom klupskom nogometu nema prave konkurencije te da Peroš nije dorastao teškom zadatku i da je za njega ipak najveći domet odvjetnički ured i sudske parnice. Mamić je svima dao do znanja da se s njim nije lako boriti te da iz tog natjecanja možete izaći samo kao gubitnici.

Jedina osoba koje se Mamić barem malo „boji“ i tko bez većih problema može ući u borbu s njim je – Igor Štimac. Poljudskim uredima već ide priča kako je postavljanje Štimca na mjesto predsjednika Hajduka gotova stvar. Uz sve mane koje ima, Štimac je u dvije godine vođenja Udruge prvoligaša pokazao da se može nositi s Mamićem. Isto tako, dvije zadnje titule su na Poljud sletjele upravo kad je Štimac bio alfa i omega. Nesumnjivo, Hajduk treba jaku osobu, čovjeka koji će kad zatreba udariti šakom od stol i svima pokazati kako je on jedan, jedini gazda. Kad već ne može na mjesto predsjednika HNS-a, Štimcu je ovo možda jedina prilika da pokaže svima da je on spreman i sposoban za najveće i najodgovornije pozicije.

četvrtak, 14.05.2009.

Dvostruka kruna na vidiku: Kruno Jurčić najzaslužniji za buđenje Dinama!

Bila je to rapsodija u modrom. Prvi dio sinoćnje utakmice finala Kupa Dinamo je agresivnom igrom, visoko postavljenom formacijom lomio igrače Hajduka i „slomio“ ih.

Akcija za prvi pogodak Modrih predložak je kako bi trebalo igrati i kako trener Kruno Jurčić želi da Dinamo igra. Iskusni i napokon na europskoj razini, Igor Bišćan povukao je loptu, dao ju do Vrdoljaka koji iz prve, bez razmišljanja u priliku gura najboljeg igrača Dinama Marija Mandžukića koji u manirama najvećeg strijelca prebaciva Subašića i postiže vodeći pogodak.
Nakon trećeg pogotka Dinama, Hajduk je preko Ibričića, koji je iz slobodnog udarca pogodio vratnicu, i Kalinića koji je loše pucao kad se sam našao pred vratima Butine, mogao smanjiti rezultat i s pogotkom u gostima stvarati bilo kakvu nadu za uzvrat. Ovako je to ipak nemoguća misija.

Rano primljeni pogodak šokirao je bijele koji su u sljedećih nekoliko navrata napravili nekoliko početničkih pogrešaka. Prvo je Pandža nepotrebno u svom kaznenom prostoru povukao za dres Vrdoljaka, sudac je pokazao na bijelu točku s koje je Sammir bio više nego siguran.

Nekoliko minuta poslije Jurica Buljat, koji je ušao trenutak prije umjesto nesigurnog i prenervoznog Pandže, radi glupost i otvorenim dlanom udara Mandžukića u lice te dobiva crveni karton. Odmah potom istu kaznu zaslužio je i Siniša Linić. S dva pogotka u mreži i s dva igrača manje bijeli su izgledali u potpunosti izgubljeni.

Unatoč tome, nakon trećeg pogotka Dinama, Hajduk je preko Ibričića, koji je iz slobodnog udarca pogodio vratnicu, i Kalinića koji je loše pucao kad se sam našao pred vratima Butine, mogao smanjiti rezultat i s pogotkom u gostima stvarati bilo kakvu nadu za uzvrat. Ovako je to ipak nemoguća misija. I iako je i s dva igrača više Dinamo u nekoliko navrata nepotrebno griješio, pa i loše igrao, Modri od sinoć slobodno mogu slaviti dvostruku krunu. Nadam se samo da će sve proći bez Mamićevog striptiza.

srijeda, 13.05.2009.

13. svibnja 1990.: Dan kad je gorio maksimirski stadion!

Dan je bio kao svaki drugi. Sve do odlaska na stadion nije se osjećala napetost, sve je išlo kao i inače. Vojske navijača skupljali su se na poznatim punktovima i uz pjesmu čekali utakmicu. Sve je bilo uobičajeno do dolaska na stadion. Akteri jednog od najpoznatijeg događaja u bližoj hrvatskoj prošlosti reći će da se zrak na Maksimiru uoči utakmice Dinama i Crvene Zvezde mogao rezati nožem. A onda su nastupili ONI. Predvođeni Željkom Ražnatovićem Arkanom, kasnije ratnim zločincem, Delije su izazivali nered, palili stolice, bacali ih među običan puk, a policija je cijelo vrijeme to samo gledala.

Kada su Boysi, nakon više pokušaja, probili ogradu maksimirskog sjevera i krenuli u obračun s divljacima iz Srbije, ali i iz Hrvatske, policija je žestoko uzvratila. I tada je nastao potpuni metež. Većina igrača pobjegla je glavom bez obzira, tražeći spas pred razularenim mnoštvom, ali i „nabrijanom“ milicijom. Samo su neki, najhrabriji ostali uz svoje navijače i stali u njihovu obranu. Jedan od njih je bio i Zvonimir Boban, plava desetka, kasnije kapetan Vatrenih u vrijeme njihovih najvećih uspjeha te igrač talijanskog Milana. Njegov skok i udaranje milicajca, potez kojim je stao u obranu jednog drukera, obišao je cijeli svijet. Bio je to potez divljenja, gesta koja je svima u Hrvatskoj ostala duboko u sjećanju.

Taj krvavi 13. svibnja 1990 bio je, nažalost, nagovještaj još krvavijeg rata, u kojem su stradali nedužni. Protjerani, opljačkani, mučeni, a i mnogo njih ubijeni, postali su žrtva jedne zločinačke politike, bolesne osobe koja u ostvarivanju svog cilja nije birala sredstva. Iz svega toga izašli smo kao pobjednici, podignutih ruku, ali danas taj zanos i ponos više ne postoji. Za nekakav cilj „prodali“ smo sve što smo mogli, pa i sjećanje na te dane. Sve je nekako stavljeno u drugi plan i ništa više nije sveto. Običan čovjek ostavljen je da sam luta i bezuspješno traži bolje sutra. A bolje sutra se ne nazire. Nažalost

13. svibnja 1990.: Dan kad je gorio maksimirski stadion!

Dan je bio kao svaki drugi. Sve do odlaska na stadion nije se osjećala napetost, sve je išlo kao i inače. Vojske navijača skupljali su se na poznatim punktovima i uz pjesmu čekali utakmicu. Sve je bilo uobičajeno do dolaska na stadion. Akteri jednog od najpoznatijeg događaja u bližoj hrvatskoj prošlosti reći će da se zrak na Maksimiru uoči utakmice Dinama i Crvene Zvezde mogao rezati nožem. A onda su nastupili ONI. Predvođeni Željkom Ražnatovićem Arkanom, kasnije ratnim zločincem, Delije su izazivali nered, palili stolice, bacali ih među običan puk, a policija je cijelo vrijeme to samo gledala.

Kada su Boysi, nakon više pokušaja, probili ogradu maksimirskog sjevera i krenuli u obračun s divljacima iz Srbije, ali i iz Hrvatske, policija je žestoko uzvratila. I tada je nastao potpuni metež. Većina igrača pobjegla je glavom bez obzira, tražeći spas pred razularenim mnoštvom, ali i „nabrijanom“ milicijom. Samo su neki, najhrabriji ostali uz svoje navijače i stali u njihovu obranu. Jedan od njih je bio i Zvonimir Boban, plava desetka, kasnije kapetan Vatrenih u vrijeme njihovih najvećih uspjeha te igrač talijanskog Milana. Njegov skok i udaranje milicajca, potez kojim je stao u obranu jednog drukera, obišao je cijeli svijet. Bio je to potez divljenja, gesta koja je svima u Hrvatskoj ostala duboko u sjećanju.

Taj krvavi 13. svibnja 1990 bio je, nažalost, nagovještaj još krvavijeg rata, u kojem su stradali nedužni. Protjerani, opljačkani, mučeni, a i mnogo njih ubijeni, postali su žrtva jedne zločinačke politike, bolesne osobe koja u ostvarivanju svog cilja nije birala sredstva. Iz svega toga izašli smo kao pobjednici, podignutih ruku, ali danas taj zanos i ponos više ne postoji. Za nekakav cilj „prodali“ smo sve što smo mogli, pa i sjećanje na te dane. Sve je nekako stavljeno u drugi plan i ništa više nije sveto. Običan čovjek ostavljen je da sam luta i bezuspješno traži bolje sutra. A bolje sutra se ne nazire. Nažalost

subota, 09.05.2009.

Igor Štimac brani neobranjivo: Liga 16 bit će preskupa i nezanimljiva!

Premda se u Maksimiru tome energično protive, sve je očitije da se Prva hrvatska nogometna liga od sljedeće sezone širi na 16 klubova. Bit će to velika pobjeda Igora Štimca, koji je u svom mandatu predsjednika Udruge prvoligaša, unatoč protivljenju Dinama, proveo svoje dvije odluke: emisija Volim nogomet koja je, treba priznati, polučila uspjeh i proširenje Lige na 16 klubova, inače, najvažniji projekt Štimčeve vladavine. No, ostavimo po strani sukobe Štimac – Dinamo te se svi zajedno zapitajmo na što će takva liga sličiti i imamo li mi uopće uvjete za ligu s toliko klubova.

Očekivano, svi oni koji bi po plasmanu sljedeće sezone trebali zaigrati u Prvoj hrvatskoj ligi dobili su licence, iako je više nego upitno kako i na koji način. Prvo, osim Poljuda, ni jedan stadion u Hrvatskoj nije u potpunosti siguran. Sjetite se samo tragedije u Stanovima kada je smrtno stradao igrač Zadra Hrvoje Ćustić. Drugo, recesija i financijska kriza naša su realnost i pitanje je kako će se i na koji način financirati većina prvoligaša. Isto tako, pitanje je jesu se Štimac i društvo upitali otkud i njima novac za tako jedan veliki projekt u kojima financijski izdaci neće biti mali.

Već sada velike korporacije koje su izdašno pomagale sport smanjuju iznose koji se uplaćuju na račun klubova, ali i lige. I na kraju, jesu se u Udruzi, ali i u HNS-u zapitali kakva će biti kvaliteta te Lige. Svjedoci smo Lige s 12 klubova u kojima je kvaliteta stran pojam i gdje na stadione dolazi prosječno 1000 ljudi. Je li možda pametnije bilo tu Ligu smanjiti na 10 klubova pa da barem imamo više utakmica u kojima se sastaju Hajduk i Dinamo jer, nažalost, malo koga zanima derbi Slavonije Osijek – Cibalia ili dalmatinski okršaj Zadar – Šibenik.

Očito je da je za tako jednu važnu odluku trebalo potaknuti veću raspravu u javnosti. Nalazimo se u teškoj ekonomskoj situaciji i koliko god Štimac branio taj projekt, što je njegovo pravo, upitna je njegova provedba. Čini se, više je razloga za pesimizam kad se radi o Ligi 16.

nedjelja, 03.05.2009.

Odlazak Igora Štimca: Bolje trener nego neuspješni rušitelj Markovića!

Kada je sredinom 2007. godine Igor Štimac postao predsjednik Udruge prvoligaša HNL-a i na tom mjestu smijenio „Mamićevca“ Damira Vrbanovića vjerovao sam da taj energični i ponekad prgavi bivši reprezentativac i nekada igrač Hajduka, Derby Countya i West Hama može pokrenuti neke stvari nabolje.

Iako su me svi uvjeravali da od toga nema ništa, da je on kao i svi ostali, a i neke stvari iz prošlosti nisu mu išle na ruku, smatrao sam da je on ipak sposoban za popravljanje stvari u raštimanom nogometnom orkestru. Danas, dvije godine poslije, iza Štimca uistinu stoji jedan uspješan projekt.
Kako Štimac kaže, dosta mu je svega i urede želi zamijeniti trenerskim pozivom. Takva izjava, moram priznati, neugodno me iznenadila i pomislio sam da je to možda neka šala ili nešto slično, no, izvor blizak Štimcu tvrdi da stvari uistinu tako stoje.

Emisija „Volim nogomet“ je unatoč svakodnevnim napadima ipak polučila uspjeh, ljude je privukla malim ekranima i koliko toliko povećala gledanost utakmica hrvatskih prvoligaša. S druge strane, nije ispunila svoj konačan i najvažniji cilj: povratak gledatelja na tribine.

Na kraju ove sezone, kada jug ili sjever bude slavio novog (ili starog) prvaka države, završit će Štimčev mandat predsjednika Udruge. Iako je uvijek najavljivao kako mu je konačan cilj preuzeti funkciju predsjednika krovne nogometne organizacije, prema svemu sudeći, to se neće dogoditi. Kako Štimac kaže, dosta mu je svega i urede želi zamijeniti trenerskim pozivom. Takva izjava, moram priznati, neugodno me iznenadila i pomislio sam da je to možda neka šala ili nešto slično, no, izvor blizak Štimcu tvrdi da stvari uistinu tako stoje.

Razloga za takav rasplet je nekoliko. Štimac, iako privržen jednom utjecajnom dijelu politike, nikada nije bio u potpunosti prihvaćen od iste. Kada im je trebao, Štimac je bio vrhunski igrač, domoljub, a kada im nije bio potreban, onda su mu izvlačili grijehe iz prošlosti. Kako to kod nas obično biva, sport i funkcije u njemu usko su povezane s politikom. Tako se među nama novinarima zna često provući priča da bi Štimac možda bio idealan za mjesto predsjednika HNS-a, ali Marković je za političku elitu ipak manje zlo od za njih neugodnog i nepredvidljivog Metkovčanina.

Voljeli ga ili ne, Igor je uvijek do kraja bio dosljedan onom što je rekao ili radio. Kada je bio pod velikom paljbom iz Maksimira zbog emisije „Volim nogomet“ dosljedno je branio ono iza čega je stao. Iako mu to neki nikada neće priznati, uz sve svoje mane, Štimac je čovjek koji je u zadnjih nekoliko godina možda napravio najviše za hrvatski nogomet...

<	svibanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (11)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (7)
Prosinac 2008 (6)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (16)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?