srijeda,18.02.2009.

SPORT

Sports Pictures, Images and Photos


Sportom ili športom se nazivaju fizičke aktivnosti koje čovjek izvodi iz raznih razloga.
Riječ sport nekad je označavala svaku igru i zabavu. Danas se pod pojmom sport podrazumjevaju različite motoričke aktivnosti varijabilnog i dinamičkog karaktera u kojima na specifčan način dolazi do punog izražaja sportaševe sposobnosti, osobine i znanja u treningu i natjecanju.
Prema definiciji i razini sport može biti vrhunski odnosno selektivni i masovni tj. neselektivni. U području sporta egzistira nekoliko sustava a to su: profesionalni sport, amaterski sport, rekreacijski sport, školski sport i sport osoba sa invaliditetom. Neki od razloga mogu biti razonoda, razvijanje tijela, poboljšanje sposobnosti, natjecateljski duh i tako dalje. Zakonima republike Hrvatske uređena su i pitanja iz područja sporta. Dva najvažnija su:
sports Pictures, Images and Photos


PODJELA



Nekim sportom se čovjek može baviti: rekreacijski, amaterski i profesionalno.
Sportove dijelimo na dvije grupe: grupne i samostalne.
U grupne (zajedničke) sportove spadaju svi sportovi koji se izvode grupno, gdje najveće mjesto zauzimaju sportske igre, kao na primjer nogomet, košarka, hokej na ledu i hokej na travi i tako dalje, ali tu također spadaju i sportovi kao sto su splavarenje, potezanje konopa itd.
U samostalne (pojedinačne) sportove spadaju sportovi gdje se pojedinac sam zalaže za svoje uspjehe. U pojedinačne sportove spadaju tenis, golf, šah, karate, judo te ostali borilački sportovi, atletika, triatlon, sportska gimnastika, ritmička gimnastika, plivanje, fitnes, pikado, biljar i mnogi drugi...
Napomena: U mnogim pojedinačnim sportskim disciplinama na službenim natjecanjima bodovi pojedinačnih sudionika se zbrajaju da bi se dobio ekipni pobjednik, to jest klub koji je imao najbolje natjecatelje.
Neki sportovi mogu se izvoditi pojedinačno ili grupno, te u parovima. Tu spadaju tenis, badminton, umjetničko klizanje, veslanje, kajak, kanu, skokovi u vodu i mnogi drugi.
Sport može biti natjecateljskog ili slobodnog karaktera.
Natjecateljski karakter je kada sportaši nastupaju na natjecanjima u želji za postizanjem vrhunski rezultata.
Slobodni (amaterski) karakter je kada se sportaši bave sportom iz njima poznatih razloga, a najčešće su to zdravstveni razlozi! Npr. planinarenje je odlično za dišni sustav, a također dobro djeluje i na mišićni i krvožilni sustav čovjeka.




POPIS SPORTOVA


Postoje brojne podjele sportova, i teško je napraviti potpuno točno razgraničenje. Često se govori o olimpijskim sportovima, tj. onima koji su u programu zimskih ili ljetnih Olimpijskih igara te o ostalim, neolimpijskim sportovima. Postoje i sportovi kao što su moderni petoboj ili triatlon koju su u stvari spoj nekoliko različitih sportova, te dakle spadaju u zasebnu kategoriju. Ipak, evo popisa sportova po grupama (neki sportovi očito spadaju u više kategorija, ali su navedeni samo u jednoj!):

- 22:52 - Komentiraj i ti! (0) - Isprintaj! - SPORT -

BEJZBOL

baseball Pictures, Images and Photos





Bejzbol (od engleskog naziva baseball, što dolazi od riječi base što znači baza i riječi ball što znači lopta) je momčadski sport u kojem se loptica udara palicom. Osnovni cilj igre momčadi u napadu je udariti bačenu lopticu na način da prije nego li protivnička obrana lopticu uhvati igrači napada 'osvoje' neku od četiri označene baze. Postoji i podvarijanta bejzbola koja se igra na manjem terenu i s nešto većom loptom koja se naziva softbol, a primjerenija je natjecanjima žena i mlađih dobnih kategorija.
Bejzbol je standardni sport na Olimpijskim igrama od Igara u Barceloni 1992. godine.

baseball Pictures, Images and Photos


PRAVILA



Bejzbol je igra između dvije momčadi sa po devet igrača koje vodi menadžer, a igra se na ograđenom igralištu pod nadzorom jednog ili više sudaca. Pobjednik je ona momčad koja na kraju utakmice osvoji više runs (bodova). Bodove može osvajati samo momčad koja se nalazi u fazi napada, dok momčad koja se nalazi u obrani nastoji izbacivanjem trojice napadača doći u fazu napada. Bod se osvoji kad neki od igrača momčadi u napadu na dozvoljeni način osvoji sve četiri obilježene baze.
Igralište



Igralište ima oblik lepeze u čijem vrhu se nalazi home base (kućna baza). Infield je dio igrališta koji ima oblik kvadrata u čijim se vrhovima nalaze baze: Home base (kućna baza), first base (prva baza), second base (druga baza) i third base (treća baza). Udaljenost između baza iznosi 27,45 m. Pitcher's mound je brdašce koje se nalazi u sredini infielda. Na njemu se nalazi pitcher's plate (tanka pravokutna ploča od gume) koji je od vrha kućne baze udaljen 18,30 m.
Outfield je dio igrališta između foul linija, a faul linije su produžeci stranica infielda između kućne i prve baze, odnosno kuće i treće baze. Infield i outfield uključujući i foul linije, čine Fair territory (fair teritorija), dok je ostalo područje Foul territory (foul teritorija). Udaljenost od kućne baze do najbliže ograde, tribina ili drugih objekata u fair teritoriji mora biti 76 m ili više, a preporuča se da bude 98 m po foul linijama i 122 m po sredini igrališta. Iza kućne baze nalazi se backstop (zaštitna mreža), te se preporuča da on, kao i svi drugi objekti (tribine, ograde i sl.) u foul teritoriji, budu udaljeni najmanje 18 m od najbliže baze.


IGRA


Utakmica ima 9 inninga. Inning (izmjena) je dio utakmice u kojem obje momčadi sudjeluju u fazi obrane i napada. U prvoj je polovici inninga domaća momčad u obrani, a gostujuća u napadu, dok je u drugoj polovici gostujuća momčad u obrani , a domaća u napadu. Momčad se nalazi u u fazi obrane kada su svi njezini igrači s baseball rukavicama raspoređeni u igralištu po svojim pozicijama.
Cilj momčadi u obrani je da izbacivanjem trojice napadača dođe u fazu napada jer se bodovi (runs) osvajaju samo u napadu. Cilj momčadi u napadu je da osvajanjem prve, druge, treće i kućne baze, dakle optrčavanjem sve četiri baze osvoji run (bod).
Momčad se nalazi u fazi napada kada njezini igrači jedan za drugim po unaprijed utvrđenom redoslijedu (Line up) izlaze na udaranje, dok ostali igrači svoj red čekaju na klupi. Nakon što dođe na red svih devet igrača, ponovo počinju od prvog u line up-u.
Napad
Momčad koja je u napadu nastoji osvajanjem sve 4 baze osvojiti bod. U tome ju pokušavaju spriječiti igrači momčadi koja je u obrani. Napadači počinju napad tako da prvi igrač koji je na redu po line up-u uzima baseball palicu i izlazi na udaranje (na početku utakmice to je onaj napadač koji je prvi po line up-u, a u kasnijim ininzima to je onaj napadač koji je u line up-u prvi iza igrača koji je u prethodnom inningu završio izlazak na palicu, tj.at bat). U tom trenutku on je batter (udarač) i pokušava osvojiti prvu bazu.
Batter (udarač)



Udarač je napadač koji s palicom zauzima svoju poziciju u batter's box-u. Jedan izlazak na palicu naziva se at bat, te svaki udarač za vrijeme jedne utakmice izlazi više puta na palicu.
Izlazak udarača na palicu (at bat) završava:
• njegovim izbacivanjem (out)
• kada udarač postane trkač.
Udarač postaje runner (trkač) i osvaja prvu bazu bez mogućnosti da bude izbačen kada:
• sudac dosudi četiri loše loptice (four fauls)
• ga dotakne bačena loptica koju nije pokušao udariti (hit by pitch), osim kada je loptica dotakla udarača u strike zoni (tada je to samo strike), ili udarač nije pokušao izbjeći lopticu (tada je to ball tj. loša loptica)
• ga ometa catcher ili bilo koji drugi igrač protivničke momčadi, lopta udarena u fair teritoriju dotakne suca ili trkača u polju prije nego dotakne bilo kojeg obrambenog igrača.
Udarač postaje runner (trkač) kada:
• udari fair ball,
• catcher protivničke momčadi ne uhvati treći strike, osim kad je trkač na prvoj bazi s manje o d dva out (npr. kada je jedan out s trkačem na prvoj bazi, tada je batter out bez obzira da li je catcher uhvatio lopticu ili ne),
• udari lopticu preko ograde u fair teritoriju tj. udari home run,
• i još u pet, ne baš čestih situacija.

Trkač (dolje) se baca kako bi osvojio bazu prije nego što lopticu uhvati obrambeni igrač na bazi.
Runner (trkač) je napadač koji osvajanjem sve četiri baze nastoji osvojiti bod za svoju momčad. Uloga trkača završava:
• njegovim izbacivanjem (out),
• osvajanjem boda,
• izbacivanjem trećeg napadača (udarača ili trkača)- trkač je ostao na bazi, ali će u slijedećem inningu njegova momčad započeti napada s praznim bazama.
Trkač može osvojiti baze na sljedeće načine:
• na dobar udarac svog suigrača,
• tako da 'ukrade bazu' tj. da u pogodnom trenutku osvoji slijedeću bazu koristeći nepažnju obrambenih igrača ili da jednostavno bude brži od obrane (u ovom slučaju obrana može izbaciti trkača jedino ako obrambeni igrač dok trkač nema kontakt s bazom dotakne trkača lopticom ili rukavicom u kojoj je loptica),
• kada napreduje za jednu bazu bez mogućnosti da bude izbačen jer je prisiljen osloboditi bazu za udarača koji je postao trkač u situaciji kada udarač postaje trkač i osvaja prvu bazu bez mogućnosti da bude izbačen (Na jednoj bazi može biti samo jedan trkač ; npr. ako udarač na four balls (četiri loše bačene loptice) dobije prvu bazu, trkač s prve baze pomiče se na drugu bazu),
• Kada sudac dosudi balk (npr. kada pitcher napravi bilo koji pokret kao da će baciti udaraču, a ne baci loptu, zatim kada pitcher 'fintira' bacanje na prvu bazu bez da baci lopticu, zatim kada pitcher baci lopticu prema udaraču bez da je iskoračio prema kućnoj bazi, te u još 10 ostalih situacija).
• i u još desetak, ne baš čestih, situacija.
Obrambeni igrači u svakom slučaju pokušavaju da udarač, nakon što postane trkač, osvoji što manje baza.
Obrana]



Momčad u obrani nastoji izbacivanjem trojice napadaća (udarača ili trkaća) doći u fazu napada u kojoj će moći osvajati bodove. U obrani se ne osvajaju bodovi.
Momčad ima devet igrača, pa ih je i devet u obrani prema točno određenim pozicijama. Oni su također u line up-u prema kojem će izlaziti na udaranje kada dođu u napad. Uspjeh obrane ponajviše ovisi o pitcheru.
Pitcher (bacač)
Pitcher je igrač obrane koji baca loptice udaračima. O brzini i preciznosti njegovih bacanja, izmjeni vrsta loptica koje baca (npr. fast, slider, change,...) i izmjeni lokacije loptica (npr. vanjska i niska, unutarnja i visoka...), ovisi uspjeh udarača. Svaka momčad mora imati barem pet pitchera, a MLB (Major League Baseball) momčadi imaju i više od deset pitchera.Baseball Throw Pictures, Images and Photos
Catcher (hvatač)
Pitcher baca loptice catcheru koji zbog opasnosti okrznutih loptica ili loptica bačenih u zemlju mora nositi zaštitnu opremu koja se sastoji od štitnika za noge, prsluka, štitnika za vrat, maske i kacige. Catcher daje znakove pitcheru i vodi momčad u obrani.
Ostali igrači obrane
Ostali igrači u obrani dijele se na infieldere i outfieldere:
• Infielder je igrač u infieldu (osim pitchera i catchera još su četiri infieldera: igrač prve baze (first baseman ili 1B), igrač druge baze (second baseman ili 2B), igrač treće baze (third baseman ili 3B) i međubazni igrač (shortstop ili SS)).
• Outfielder je igrač u outfieldu (trojica: lijevi vanjski (left fielder ili LF), srednji vanjski (center fielder ili CF) i desni vanjski (right fielder ili RF)).
Dozvoljeno je da igrači u obrani mijenjaju pozicije i do nekoliko puta iako će to najviše biti jednom za vrijeme jedne utakmice, jer su igrači pripremljeni za određene pozicije. Momčad u obrani nastoji izbacivanjem tri protivnička napadača doći u fazu napada u kojoj će moći osvajati bodove. Igrači u obrani su raspoređeni po svojim pozicijama u igralištu i imaju baseball rukavice koje im olakšavaju hvatanje loptice.
Batter (udarač) je izbačen kada:
• je njegova fly loptica (loptica u zraku), bilo u fair bilo u foul teritoriji, uhvaćena od strane obrambenog igrača,
• je catcher ulovio treći strike,
• catcher nije ulovio treći strike, a trkač je na prvoj bazi s manje od dva out,
• ga u pokušaju da udari treći strike dotakne loptica (inače je to samo prvi ili drugi strike),
• lopticu udarenu u fair teritoriju dotakne prije obrambenog igrača,
• nakon što je loptica udarena, njegova palica po drugi put dotakne lopticu u fair teritoriji,
• nakon trećeg strike-a kojeg nije ulovio catcher bude dotaknut lopticom (ili rukavicom u kojoj je loptica) ili je loptica bačena na prvu bazu prije nego ju on dotakne,
• nakon udarca loptice u fair teritoriju bude dotaknut lopticom (ili rukavicom u kojoj je loptica) ili je loptica bačena na prvu bazu prije nego ju on dotakne,
• namjerno ometa obrambenog igrača u hvatanju ili bacanju loptice,
• i u još desetak, ne baš čestih situacija
Runner (trkač) je izbačen kada:
• trči više od 1 m od linije između baza u pokušaju da izbjegne izbacivanje doticanjem od strane obrambenog igrača osim kada.
• pokušava izbjeći igrača u obrani koji hvata lopticu kako ga ne bi omeo, ili
• nakon što dotakne prvu bazu napusti liniju očito u pokušaju napredovanja prema slijedećoj bazi,
• namjerno dotakne lopticu u polju ili ometa obrambenog igrača u hvatanju loptice,
• je dotaknut lopticom (ili rukavicom u kojoj je loptica) dok nema kontakt s bazom,
• se ne vrati na bazu prije loptice koja je ulovljena u zraku (v. FLY BALL),
• ako on ili slijedeća baza , u situaciji kada mora napredovati (v. FORCE PLAY) kako bi oslobodio bazu za udarača ili trkača koji dolazi iza njega, budu dotaknuti prije osvajanja te baze, se dva trkača nađu na istoj bazi (ako dva trkača dotiču istu bazu izbačen je kasniji trkač),
• ga dotakne loptica udarena u fair teritoriju prije nego je dotakla ili prošla infieldera,
• i u još šest, ne baš čestih, situacija.


SUCI


Glavni sudac (plate umpire).
Suci su službene osobe lige zadužene za vođenje utakmica u skladu sa službenim baseball pravilima. U Europi se, pa tako i kod nas, primjenjuju 'Official Baseball Rules' (službena baseball pravila) izdana od Nacionalnog baseball kongresa u SAD-u u godini koja prethodi godini natjecanja.
Za odigravanje utakmice dovoljan je i samo jedan sudac, iako ih u pravilu bude više. U World Series (finale američkih profesionalnih liga) sudi šest sudaca (glavni sudac, tri bazna suca i dva u vanjskom polju). Glavni sudac (plate umpire) – nalazi se iza catchera. Zadaća glavnog suca je da:
• vodi utakmicu,
• zove i broji ball-ove i strikeove-ove
• procjenjuje da li je loptica udarena u fair ili foul teritoriju (ponekad o tome odlučuje i sudac u polju)
• donosi sve odluke u pogledu udarača(npr. da li je zamahnuo palicom, da li je pri zamahu iskoračio iz svog batter's boxa, da li ga je pogodila loptica i sl.)
Glavni sudac zove strike (dobru loptu) tako da vikne 'strike' uz pokret rukom, ovisno o njegovom stilu. Suci se stvarno trude da budu prepoznatljivi po svom stilu tako da nema određenog pravila za pokazivanje strike-a (npr. pokazivanje prstom u stranu, pokazivanje šakom u stranu ili prema gore). Kada sudac zove ball (lošu loptu) najčešće ne pokazuje niti ne izgovara ništa, no ponekad on kaže catcheru gdje je po njegovom mišljenju bila loptica (niska, visoka, vanjska ili unutarnja).
Glavni sudac označava count (trenutni omjer strike-ova i ball-ova) tako da prstima lijeve ruke pokazuje broj ball-ova, a prstima desne ruke broj strike-ova. Ukoliko je pitcher 'pun' (što znači da je bacio tri ball-a) sudac to može pokazati i sa zatvorenom lijevom šakom, a ako je udarač pun (što znači da već ima dva strike-a) sudac to može pokazati i sa zatvorenom desnom šakom. Ako su pitcher i udarač 'puni' (full count) sudac će to pokazati na način da spoji šake.
Sudac u polju (bazni sudac) je na poziciji bilo gdje u polju od kuda je najbolji pregled igre.
Zadaće suda u polju su da:
• donosi sve odluke na bazama osim onih rezerviranih za glavnoga suca,
• zajedno s glavnim sucem zove 'Time', Balk, ilegalan pitch, te na drugi način pomaže glavnom sucu u provođenju pravila.
Sudac, kako glavni tako i sudac u polju, označava izbacivanje napadača (udarača ili trkača) odnosno osvajanje baze od strane trkača na slijedeći način:
• Izbacivanje (out) sudac označava tako da vikne 'out' uz pokret rukom koji je, jednako kao i kod označavanja strike-a, ovisan o stilu suca (najčešće će to biti podizanje stisnute šake prema gore ili prema bazi).
• Osvajanje baza (safe) sudac označava tako da vikne 'safe' i raširi obje ruke (ovdje suci ipakk nisu razvili zapaženije stilove).
Pojmovi
Balk je nedozvoljeni pokret pitchera kada su jedan ili više trkača na bazama, u tom slučaju trkači mogu napredovati za jednu bazu.
Ball je pitch koji nije prošao kroz strike zonu i na kojeg udarač nije zamahnuo.
Base je jedno od četiri mjesta koja mora dotaknuti trkač u nastojanju da osvoji bod.
Base on balls je nagrađivanje prvom bazom udarača koji je propustio četiri loptice bačene izvan strike zone.
Batter's box je područje u kojem udarač mora stajati za vrijeme udaranja
Bunt je udarena loptica na koju udarač nije zamahnuo, već je namjerno postavio palicu kako bi lopticu samo spustio u polje.
Cather's box je područje u kojem se catcher mora nalaziti dok pitcher ne baci lopticu.
Dead Ball je loptica izvan igre zbog legalno nastale privremene odgode igre.
Double Play je igra obrane u kojoj su izbačena dva napadača u jednoj neprekinutoj akciji, ukoliko nema pogrešaka (errors) između izbacivanja.
Fair Ball je udarena loptica koja se zaustavila u fair teritoriji između kućne i prve baze ili između kućne i treće baze, ili ona loptica koja je najprije pala fair teritoriju iza prve ili treće baze, ili ona loptica koja je, dok je na ili iznad fair teritorije, dotakla suca ili igrača, ili ona loptica koja je, dok je bila iznad fair teritorije, izašla u letu izvan igrališta.
Fly Ball je loptica udarena visoko u zrak.
Force Play je igra u kojoj trkač gubi pravo na bazu (mora osloboditi bazu) jer je udarač postao trkač.
Foul Ball je udarena loptica koja se zaustavila u foul teritoriji između kućne i prve baze ili kućne i treće baze, ili ona loptica koja je prošla pored prve ili treće baze po ili iznad foul teritorije, ili ona loptica koja je najprije pala u foul teritoriju iza prve i treće baze, ili ona loptica koja je , dok je na ili iznad foul treitorije, dotakla suca, igrača ili neki objekt koji nije prirodna podloga.
Ground Ball je udarena loptica koja se kotrlja ili odskače po zemlji.
Illegal Pitch je pitch izbačen prema udaraču dok pitcher nema kontakt osnovne noge (pivot foot) s pitcher's plate-om, ili onaj pitch koji je izveden s očitom namjerom da se udarača uhvati van ravnoteže.
Infiel Fly je fair loptica (ne uključujući line drive ili pokušaj bunta) koju infielder može uhvatiti s redovnim naporom, kada su zauzete prva i druga baza, ili prva, druga i treća baza, a prije nego su dva out.
Inning je dio utakmice u kojem su se momčadi izmijenile u obrani i napadu i u kojem su izvedena tri put out-a za svaku momčad.
Live Ball je loptica koja je u igri.
Line Drive je udarena loptica koja ide oštro i direktno od palice do obrambenog igrača bez da dotakne zemlju.
Out je jedno od tri potrebna izbacivanja igrača momčadi u napadu.
Pitch je loptica bačena udaraču od strane pitchera.
'Play' je sučeva naredba da započne igra ili da se nastavi igra nakon dead ball-a.
Run (Score) je bod osvojen od strane napadača koji je napredovao od udarača do trkača i dotaknuo prvu, drugu, treću i kućnu bazu tim redoslijedom.
Run-Down je akcija obrane u pokušaju da izbaci trkača između baza.
'Safe' je izjava suca da je trkač osvojio bazu.
Set Position je jedan od dva dozvoljena stava za pitchera.
Squeeze Play je izraz kojim se označava akcija u kojoj momčad, s trkačem na trećoj bazi, pokušava tog trkača pomaknuti na kućnu bazu tj. osvojiti bod na bunt.
Strike je dozvoljeni pitch kojeg je kao takvog zvao sudac, koji:
• je udarač zamahnuo i promašio,
• udarač nije zamahnuo, ako je bilo koji dio loptice prošao kroz bilo koji dio strike zone,
• je udarač udario u foul teritoriju sa manje od dva strike-a,
• je buntom odigran u foul teritoriju,
• dotakne udarač prilikom njegova zamaha,
• dotakne udarača u letu u strike zoni, ili
• je foul tip.
Strike Zona je prostor iznad kućne baze kod kojeg je gornja granica određena vodoravnom linijom u visini sredine između vrha ramena i vrha hlača, a donja granica vodoravnom linijom u visini koljena. Strike zona treba biti određena kad udarač zauzme stav u pripremi zamaha na bacačevu lopticu.
Tag je akcija obrambenog igrača u kojoj on dotiče bazu svojim tijelom dok sigurno i čvrsto drži lopticu u ruci ili rukavici; ili u kojoj dotiče trkača lopticom, odnosno rukom ili rukavicom u kojoj je loptica, dok lopticu drži sigurno i čvrsto u ruci ili rukavici.
'Time' je izjava suca o dozvoljenom prekidu utakmice, za vrijeme kojeg je loptica mrtva (dead ball).
Triple Play je igra obrane u kojoj su izbačena tri napadača u jednoj neprekinutoj akciji, ukoliko nema pogrešaka između izbacivanja.
Wild Pitch je takav pitch koji je toliko visoko, nisko ili u stranu od kućne baze da ne može biti uhvaćen redovnim naporom catchera.
Wind-up Position je jedna od dva dozvoljena stava za pitchera.

- 22:51 - Komentiraj i ti! (0) - Isprintaj! - BEJZBOL -

BICIKLIZAM

Biciklizam


Biciklizam je način kretanja kopnom korištenjem bicikla, prijevoznog sredstva na ljudski pogon. Iako prvotno nastao u 19. stoljeću u Europi kao način bržeg i lakšeg transporta ljudi, danas je osim načina prijevoza i vrlo rašireni sport te vid rekreacije.


POVJEST BICIKLA


biciklo Pictures, Images and Photos
Otkriće bicikla nije vezano za jedno određeno vrijeme odnosno ime konkretnog izumitelja. Kroz povijest je bilo više primjera vozila pokretanog ljudskom snagom, ali su često ona bila bitno drugačija od današnjeg koncepta bicikla. Osoba koja se spominje kao prvi vozač bicikla je njemački barun Karl von Drais, koji je 1817 godine svojevrsni bicikl na guranje nazvan draisine, a koji još postoji u muzeju Paleis het Loo u Apeldoornu, Nizozemska. Između 1850 i 1860 godine je Francuz Ernest Michaux sa svojim učenikom Pierre Lallementom razvijao bicikl s pedalama na prednjem velikom kotaču. Taj je bicikl Michaux kasnije i patentirao. Ovakvi su bicikli bili teško upravljivi i opasni, jer su padovi bili česti. Problemi s upravljanjem su donekle smanjeni uvođenjem upravljača i pomicanja sjedala u bolji položaj, međutim pravi napredak je bio uvođenje lančanog pogona kojeg su osmislili J. K. Starley, J. H. Lawson, and Shergold. Starleyev model bicikla iz 1885 godine se najčešće smatra prvim modernim biciklom. Daljnje poboljšanje bilo je uvođenje pnemuatskih guma, 1888 godine, koje je uveo Škot John Boyd Dunlop.
Osnovni koncept bicikla do današnjih dana nije se bitno mijenjao, osim što je tehnološki napredak donio primjenu kvalitetnijih materijala u izradi, te su današnji bicikli daleko upravljiviji i sigurniji.
Danas je biciklizam često korišten u prometu, zatim kao vid zabave te kao sport. Zbog relativno jeftine izrade i dostupnosti to je danas najraširenije prijevozno sredtvo. Pretpostavlja se da danas na svijetu postoji preko 1.000.000.000 bicikala!


BICIKLIZAM U PROMETU


Standardni bicikl za gradsku vožnju
Prema današnjim važećim prometnim pravilima u većini država bicikl se smatra prometnim sredstvom, te je dakle biciklista ravnopravan sudionik u prometu. To znači da postoji zakonska regulativa koja propisuje minimalnu potrebnu starost vozača, pravila kretanja po javnim prometnicama, tehničke zahtjeve na bicikl, itd.
Zbog činjenice da u usporedbi s drugim uobičajenim prijevoznim sredstvima (primjerice automobilom) daleko manje opasan po onečišćenje okoliša a ujedno vrlo pozitivnog učinka na zdravlje ljudi koji voze bicikle, brojni gradovi osiguravaju za bicikliste različitu infrastrukturu koja im olakšava vožnju: odvojene biciklističke staze, posebna mjesta za odlaganje bicikala, dijelove grada u koje je moguće doći isključivo biciklom ili pješice, itd.
Biciklizam kao sport


Natjecatelj u cestovnom biciklizmu
Grane biciklizma su:
• cestovni biciklizam
• pistovni biciklizam
• brdski biciklizam
• ciklokros
• BMX
• trial
• artistički biciklizam
• ciklobal
Biciklizam je na programu Olimpijskih igara od prvih suvremenih igara u Ateni 1896g. Danas je biciklizam standardni Olimpijski sport u nekoliko grana odnosno disciplina i to:
• Cestovni biciklizam
• -- Cestovna utrka
• -- Utrka na kronometar
• Pistovni biciklizam
• -- Sprint
• -- Pojedinačna dohvatna vožnja
• -- Bodovna utrka
• -- 500m na vrijeme (žene)
• -- 1km na vrijeme (muškarci)
• -- Keirin (muškarci)
• -- Ekipni sprint (muškarci)
• -- Ekipna dohvatna vožnja (muškarci)
• -- Madison (muškarci)
• Brdski biciklizam
• -- Cross country
Postoji i određen broj biciklističkih disciplina koje nisu u olimpijskom programu:
• Cestovni biciklizam
• -- Ekipni kronometar
• -- Kriterij
• -- Etapna utrka
• Pistovni biciklizam
• -- Scratch
• -- Tandem
• -- Utrka s motornim vodstvom
• -- Utrka na ispadanje
• -- Šestodnevna utrka
• Brdski biciklizam
• -- Cross country kriterij XCC
• -- Cross country maraton XCM
• -- Cross country od točke do točke XCP
• -- Cross country kronometar XCT
• -- Cross country štafeta XCR
• -- Cross country etapna utrka XCS
• -- Spust - pojedinačni start DHI
• -- Spust - grupni start DHM
• -- 4X
• Ciklokros
Najpoznatija natjecanja u biciklizmu

Svaka biciklistička disciplina ima natjecanja različitih nivoa, od profesionalaca do početnika, u svim dobnim kategorijama.
• Biciklizam na Olimpijskim igrama: discipline cestovni biciklizam, biciklizam na pisti, brdski biciklizam.
• Cestovni biciklizam: etapne utrke (Tour de France, Giro d'Italia), jednodnevne utrke (Paris - Roubaix, Ronde van der Vlaandren, Liege - Bastogne - Liege, Amstel Gold Race, Paris - Tours, Giro di Lombardia, Milano - San Remo, Classica San Sebastian - ove jednodnevne utrke su do 2005. činile veliki dio Svjetskog Kupa, natjecanja u kojem su se dobivali bodovi za plasman na najvećim jednodnevnim utrkama. 2005 uvođenjem Pro Tour-a prestalo je bodovanje za Svjetski Kup), Svjetska i kontinentalna prvenstva.
Biciklo berlohely Pictures, Images and Photos

- 22:50 - Komentiraj i ti! (0) - Isprintaj! - BICIKLIZAM -

JEDRENJE

jedrenje Pictures, Images and Photos


Turistička jedrilica pod punim jedrima
Jedrenje je umijeće upravljanja jedrilicom, tj. plovilom na vodi pokretanog isključivo snagom vjetra. U početku korišteno kao osnovna vještina potrebna za upravljanje ratnim, trgovačkim i turističkim brodovima s pojavom parnog stroja te kasnije drugih vrsta motora gubi gospodarsku važnost. Danas je jedrenje za većinu ljudi rekreacija i zabava, te vrlo popularan i raširen sport.
Krovna organizacija za jedrenje u Hrvatskoj je Hrvatski jedriličarski savez.
Uvod
Jedrilica ili drugo plovilo na jedra se kreće po vodi pokretana snagom vjetra. Još od rane poznate povijesti ovaj je način transporta na vodi bio vrlo važan u ribarstvu, trgovini i ratovanju. Od transporta kamena za potrebe gradnje egipatskih piramida u staro doba pa do čuvenih pomorskih bitaka kao što je bitka kod Trafalgara jedrenje je bila važna ili čak presudna vještina.
Kasnije kroz povijest je jedrenje gubilo gospodarsku važnost, ali je i dalje ostao vrlo raširen način kretanja po vodi. Iako u osnovi vrlo jednostavnih principa, jedrenje nije niti izbliza jednostavno kakvim se čini. Umjeće upravljanja jedrilice u svim smjerovima bez obzira na smjer vjetra, savladavajući pri tome često vrlo nemirne uvjete na vodi, jak vjetar ili druge nepogode, sve je samo ne jednostavno.
Povijest sportskog jedrenja
Najstarije društvo sportskog jedrenja je Water Club of Cork koje se nalazilo u gradu Corku na jugoistoku Irske. Klub je osnovan 1720. godine te djeluje i danas. Najstariji zapis o regati potječe iz godine 1749. kada je održana regata između Greenwicha i Norena na rijeci Temzi. Kao početak organiziranih jedriličarskih regata uzima se godine 1775. kad je osnovan Thames Club Cumberlan Fleet.
Povijesni dan za svijetsko jedriličarstvo je 1.lipanj 1815. godine kad se grupa engleske gospode našla u Thatched House Taveru u St. James˙s Street u Londonu s ciljem okupljanja ljubitelja jedrenja. Pod predsjedanjem lorda Granthama, 42 jedriličara su osnovali Yacht Club (što je prvi put da su te dvije riječi spojene zajedno). Iako je osnovan u Londonu, klub je premješten u luku grada Cowesa na otoku Wight. 1817. godine engleski princ ih je počastio svojim članstvom, a 1820. godine kad je postao kralj George IV., klub je preimenovan u Royal Yacht Club s pravom vijanja ratne zastave. Tako je Engleska preuzela primat u jedriličarstvu u Europi od Nizozemske gdje su nastale prve jedrilice za šport i razonodu.
U SAD je službeni početak rada jedriličarskih klubova bio 30. srpnja 1844. godine kada je 9 jedriličara na čelu s John Cox Stevensom osnovalo New York Yacht Club (NYYC). Prvu službenu regatu u Americi NYYC je organizirao u srpnju 1845. godine na ruti kroz New York. Za ovu regatu NYYC je odredio pravila hendikepa.
Širi popis najstarijih jedriličarskih klubova pogledajte u članku Najstariji jedriličarski klubovi.
Sportsko jedrenje u Hrvatskoj
Prvi jedriličarski klub je osnovan 1876 na otoku krku. Jedriličarski klub "Plav" djeluje i danas. 1890. godina je bila vrlo značajna za jedriličarski sport u Hrvatskoj i Dalmaciji. te je godine osnovan prvi veslački i jedriličarski klub "Adria" u Splitu. Klub je djelovao do 1928. godine. Datum osnivanja kluba je bio 20. srpnja 1890. godine . Klub je osnovao dr. Petar Kamber koji je bio javni bilježnik u Splitu. Putem tiska građani Splita su obaviješteni o radu kluba i na pozivu za učlanjenje u klub od 11. kolovoza 1890. klub se naziva "Rowing & Yachting Club Adria". Poslovni jezik kluba je bio engleski - pour egalite - zbog jednakosti jer su članovi bili većinom iz imućnih talijanskih i hrvatskih obitelji, te su se primali članovi samo iz određenih društvenih krugova! To je i dovelo do športskog neuspjeha i raspada kluba.
Popis klubova u Hrvatskoj pogledajte u članku Hrvatski jedriličarski klubovi.
Jedriličarska natjecanja
Jedriličarska natjecanja se nazivaju regate. Cilj natjecanja je proći zadanu stazu u što kraćem vremenu. Svaka regata se dogovara na određenom regatnom polju, za propisanu klasu jedrilice dozvoljene za to natjecanje. Na nekim ragatama istovremeno se natječu jedrilice različitih klasa, ali se njihov nastup boduje odvojeno.
Jedriličarska natjecanja se održavaju u svim klasama, u rasponu od malih jedrilica za jednu osobu pa do velikih jedrilica s posadama od 10-20 članova. Za sudjelovanje na nekim regatama, kao što je "America's Cup" ili regata "Sydney-Hobart" potrebno je osigurati znatna financijska sredstva za izgradnju broda, dok s druge strane postoje natjecanja standardiziranih jeftinih i jednostavnih malih jedrilica koje si gotovo svaki jedriličarski klub može priuštiti. Što se tiče regatnog polja, većina regata se održava na blizu obale na polju označenom bovama, ali ima i regata izdržljivosti kada natjecateji moraju proći cijele oceane ili čak oploviti svijet.
Sportskim jedrenjem upravlja Međunarodna jedriličarska federacija (ISAF, što je kratica od engleskog naziva International Sailing Federation). ISAF objavljuje i propisuje pravila natjecanja, zadane tehničke parametre jedrilica za pojedine klase, itd.
Jedriličarske klase se određuju po: duljini plovila, kvadraturi, broju i obliku jedara, broju i duljini jarbola, broju trupova plovila (osim standardnih plovila s jednim trupom postoje i plovila s dva trupa ili katamarani, te plovila s tri trupa ili trimarani), broju posade, itd.
Olimpijske klase


Klasa Yngling
Jedrenje je olimpijski sport još od početka modernog olimpizma. Kroz povijest su se pravila i klase na Igrama mijenjale. Na Igrama u Ateni 2004. godine su bile održane regate u slijedećim kategorijama:
• Muškarci: jedrenje na dasci, Finn, 470, Zvijezda
• Žene: jedrenje na dasci, 470, Europa, Yngling
• Mješovita kategorija (otvorena za muškarce i žene): Laser, 49er, Tornado

zalazak jedrenje Pictures, Images and Photos
Kvaliteta jedrenja u olimpijskim klasama je puno veća od ostalih klasa.
Postoje još mnoge klase od kojih u Hrvatskoj možemo na natjecanjima često vidit: optimist, RU jedrilice, krstaši, 420, J/24 i klasa NP RS:X.
America's Cup
Amarica's Cup je jedna od najpoznatijijih i najcjenjenijih jedriličarskih regata. Povijesna godina je 1851. kada je 170-tonski škuner "America", član New York Yacht Club-a, bio pozvan na sudjelovanje u Nacional Cupu kojeg je dodjeljivala engleska kraljica. Iako je prejedrila Atlantik "Americi" nije dozvoljeno da sudjeluje na "Nacional Cupu" jer je on bio predviđen samo za nacionalne jedrilice. Engleski domaćin je zbog toga organizirao posebnu regatu oko otoka Wight u kojoj je "America" pobjedila 17 engleskih jedrilica, te tako daje ime najstarijem međunarodnom športskom trofeju America`s Cup.
Ova je regata danas mjerilo največih sportskih dostignuća u jedrenju. Za pobjedu na toj regati potrebno je okupiti vrhunski jedriličarski tim ali i pozamašna financijska sredstva potrebna za izgradnju skupih i tehnički najmodernijih jedrilica za natjecanje.










jedrenje Pictures, Images and Photos














- 22:50 - Komentiraj i ti! (0) - Isprintaj! - JEDRENJE -

HRVANJE

Hrvanje
Hrvanje je borilačka vještina, ali i standardni olimpijski sport. Riječ je o borbi dva protivnika čiji je cilj protivnika savladati koristeći različite zahvate, ali su pri tome zabranjeni udarci bilo koje vrste. Hrvanje je jedan od najstarijih sportova uopće, prakticiran jos u doba stare Grčke, a u programu je modernih Olimpijskih igara od prvih dana do danas.
Stilovi i varijante hrvačkog sporta [uredi]

Kao tradicionalni sport hrvanje se razvilo u velikom broju stilova i pravila, od sumo hrvanja, juda do različitih varijanti slobodnih stilova. Često se koristi u vojničkom treningu tzv. borbe prsa u prsa. Svim tim stilovima zajedničko je da je zabranjeno udaranje protivnika rukama, nogama, laktovima ili glavom, kao i nesportski potezi kao što su grebanje, ugrizi, zahvati prema genitalijama i sl. Razlika između pojedinih stilova je u načinu trajanja borbe (broj i trajanje perioda), bodovanju pojedinih zahvata, popisu dozvoljenih zahvata i sl.
Cilj hrvačke borbe , ovisno o stilu, može biti:
• napraviti takav zahvat kojim se protivnika sruši na pod i dovede u potčinjen položaj. Najčešće je poznat zahvat tuš, koji opisuje situaciju u kojoj je jedan hrvač protivnika uspio položiti na leđa na način da su protivniku obje lopatice čvrsto pritisnute na podlogu.
• oboriti protivnika na pod
• postići da protivnik dodirne pod bilo kojim drugim dijelim tijela osim stopalima ili ga izgurati iz prostora predviđenog za borbu (te je npr. pravilo u sumo hrvanju)
• podići protivnika iznad visine glave
• dovesti tijelo protivnika u potčinjen položaj na neki drugi propisani način
Discipline hrvanja u olimpijskom programu
Danas su poznata dva prihvaćena stila borbe u hrvanju: slobodni stil te grčko-rimski stil. Osnovna razlika između ta dva stila je da je u grčko-rimskom stilu dozvoljeno hvatanje protivnika isključivo iznad pojasa, dok je u slobodnom stilu dozvoljeno vršiti zahvate na cijelo tijelo.
Natjecatelji su u hrvanju podijeljeni po težinskim kategorijama, kako slijedi:
• muškarci: 50-55 kg, 60 kg, 66 kg, 74 kg, 84, 96 i 96-120 kg
• žene: do 48 kg, 51 kg, 55 kg, 59 kg, 63 kg, 67 kg, preko 67-72 kg
Periodi borbe traju 3 minute, i najčešće se borba odvija u tri perioda, pri čemu pobjeđuje onaj hrvač koji je ostvario prednost u barem dva perioda. To u praksi znači ukoliko jedan hrvač pobijedi u prva dva perioda automatski se proglašava pobjednikom, i borba završava. Ukupan broj osvojenih bodova također nije presudan, tako da primjerica ako je u nekoj borbi rezultat po periodima bio 2:1, 0:4 i 1:0 ukupni je skor 3:5, ali pobjeđuje hrvač koji je pobijedio u dva perioda, a to je u ovom slučaju onaj koji je osvojio tri boda.
Borba se odvija na hrvačkim strunjačama propisanih dimenzija uz prisustvo sudaca. Od opreme hrvači koriste trikoe i odgovarajuću laganu obuću, a ponekad se koriste i posebni štitnici za uši radi sprječavanja ozljeda ušiju prilikom čvršćih zahvata.















- 22:49 - Komentiraj i ti! (0) - Isprintaj! - HRVANJE -

RUGBY

Rugby Pictures, Images and Photos


Ragbi (izvorno rugby) podrazumijeva sve sportove koji su oblik nogometa, a razvili su se u školi Rugby u Engleskoj. Rugby union, rugby league i manje srodni američki, kanadski te australski nogomet, razvili su se iz rugbyja. Pod pojmom rugby danas se podrazumijevaju samo rugby union i rugby league.
Pravila
U obje vrste rugbyja (union i league) igra se ovalnom loptom koju je zabranjeno rukama dodavati prema naprijed, dok je napucavanje lopte nogom dozvoljeno u smjeru protivničkih vratiju. Također, bodovi se u oba sporta osvajaju polaganjem u prostor iza protivničkih vrata predviđen za to ili postizanjem zgoditka na način da lopta napucana nogom prođe između obje stative i iznad grede. Zgoditci se mogu postići na tri načina: pretvaranjem, drop kickom ili iz kaznenoga udarca.
Najveća razlika, osim u broju igrača na terenu koji je u unionu petnaest, a leagueu trinaest, uključuje igru poslije obaranja nad protivničkim igračem:
• Igrači uniona natječu se za posjed lopte nakon obaranja: ovisno o situaciji, igrači se mogu boriti dok je lopta na podu ispuštena od strane srušenoga igrača, što prema pravilima on mora napraviti (ruck), ili mogu formirati skup uokolo igrača u posjedu lopte (maul). Za razliku od uniona, league ne dopušta nastavak igre nakon obaranja; igra se nastavlja tako da igrač na kojemu je obaranje napravljeno preda loptu prema natrag korištenjem svoje kopačke (play-the-ball pravilo).
• Osim toga, ako se u leagueu zgoditak ili polaganje ne ostvari unutar šest obaranja koje su napravili protivnici, momčad koja je pretrpjela obaranja gubi posjed lopte. Union nema takvo pravilo; momčad može stalno držati loptu u posjedu bez obzira na broj pretrpljenih obaranja, sve dok ne napravi prekršaj.
Prekidi u oba sporta uključuju skup, kada se igrači dvaju suprotstavljenih momčadi međusobno guraju nastojeći pritom izgurati protivnike što dalje i tako otvoriti put svojim brzim igračima na putu za polaganje, te lineout, vraćanje lopte u igru na način da se igrači dvaju momčadi rasporede usporedno okrenuti jedni drugima nastojeći uhvatiti loptu koju baca igrač sa strane. U leagueu, skup i dalje postoji, no od vrlo malene je važnosti zbog već opisanoga načina vraćanja lopte u igru (play-the-ball pravilo). Zbog toga pravila, kao i većega naglaska na napad i dodavanja, league se razvio u dinamičniju igru od uniona, koji se smatra tradicionalnijom igrom.
Status rugbyja diljem svijeta
Rugby union, do 1995. godine isključivo amaterski sport, danas se profesionalno igra diljem svijeta, a njime dominira deset reprezentacija (poredane abecednim redom): Argentina, Australija, Engleska, Francuska, Irska, Italija, Južnoafrička Republika, Novi Zeland, Škotska i Wales. Union se igra na profesionalnoj razini u svakoj od ovih država, a status nacionalnoga sporta ima na Novom Zelandu i Fijiju. U brojnim državama igra se na nižoj i slabijoj razini od već navedenih država. To su (abecednim redom): Čile, Gruzija, Japan, Kanada, Namibija, Portugal, Rumunjska, Samoa, Španjolska, Tonga i Urugvaj. Osim u Fijiju i Novom Zelandu, union je nacionalni sport i u većini tihooceanskih otočnih državica, među kojima su zapaženije rezultate ostvarili Tonga i Samoa. Fiji i Samoa natječu se i u rugby sevensu, inačici rugbyja u kojoj se momčadi natječu sa samo sedam igrača na terenu, tradicionalno s velikim uspjehom.
Rugby league igra se već odavno na profesionalnoj razini u Australiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji i na Novom Zelandu. Smatra se nacionalnim sportom u Papui Novoj Gvineji. Postoje i poluprofesionalna te amaterska natjecanja diljem svijeta, među kojima se ističu ona u Rusiji, Walesu, Škotskoj, Srbiji, Libanonu, Južnoafričkoj Republici, Japanu, Kanadi, SAD-u, Fijiju, Cookovom otočju i Tongi.
Kulturni utjecaj
U Ujedinjenom Kraljevstvu postoji izreka da "nogomet igra gospoda, a gledaju huligani, dok rugby (union) igraju huligani, a gleda gospoda." U većini država u kojoj se tradicionalno igra neki od oblika rugbyja, na union se gleda kao na amaterski sport kojega igraju pripadnici srednjega i višega sloja društva, što je uočljivo zbog velikoga broja mladih igrača koji dolaze iz privatnih škola, za razliku od leaguea, kojega igra većinom radnička klasa i pritom bivaju plaćeni, dakle, profesionalci su. Za razliku od situacije u Engleskoj, union ima više poklonika među srednjom klasom u Walesu, Cornwallu, Škotskoj, južnoj Francuskoj i otočnim državicama u Tihom oceanu. Ista je situacija i u Hrvatskoj.
Zbog prirode same igre koja omogućava gotovo neograničeni tjelesni kontakt između igrača bez ili s vrlo malo zaštite, najstrože se kažnjava nesportsko ponašanje, što je logično pošto i najmanje nepoštivanje pravila može uzrokovati ozbiljne ozljede ili čak smrt. Iz toga razloga, suci se strogo drže svih pravila.
Navijači i ljudi vezani za rugby nazivaju se ponekad treizistes stvorivši tako izvedenicu iz francuskoga jezika koja označava sam naziv sporta (jeu a treize). Osim u samoj Francuskoj i državama gdje je francuski službeni jezik, taj naziv se udomaćio i u državama gdje se koristi i engleski kao službeni jezik.
Na Novom Zelandu, igranje bilo koje vrste rugbyja (najčešće je to union), znači potvrđivanje muškosti i hrabrosti, ne samo za starosjedilački narod Maora, već i za bijele doseljenike, što se najbolje očituje u haki, ratnom plesu kojega All Blacks plešu prije početka svake imalo važnije utakmice.
Kada se u Hrvatskoj spomene rugby, gotovo uvijek se odnosi na union, jer to je oblik rugbyja u kojemu su hrvatski klubovi postigli najbolje rezultate, pogotovo splitska Nada uključujući, uz brojne domaće titule, i nekoliko europskih naslova. Usprkos tomu, hrvatski rugby tek polagano izlazi iz amaterizma.
DD manip Pictures, Images and Photos

- 22:49 - Komentiraj i ti! (0) - Isprintaj! - RUGBY -

ŠAH

Šah


Popularna "Staunton" šahovska ploča, koju je kreirao Nathaniel Cook 1849. i koju je koristio vodeći igrač toga vremena Howard Staunton. Fédération Internationale des Échecs (FIDE) je prihvatila ovu ploču kao standard 1924.
funkyroad chess Pictures, Images and Photos


Šah je igra na ploči za dva igrača. Ploča je kvadratnog oblika, podijeljena u 64 (8×8) polja, obojanih naizmjenično svjetlom i tamnom bojom (redovno se govori "bijeli" i "crni"). Svaki igrač ima po 16 figura, od toga osam pješaka. Jedan vodi bijele, a drugi crne figure.
Igra s ovakvom pločom i figurama postoji barem od 6. st., ali pravila o kretanju figura mijenjala su se. Bitna promjena, koja čini moderni šah posve drugačijom igrom od arapskog šatrandža, uvedena je oko 1470. g. u Italiji. Kasnije je bilo još modifikacija pravila (rokada, uzimanje "an pasant", promocija pješaka), pa su pravila konačno fiksirana tek u 19. st.
Pravila igre
Rezultat šahovske igre ovisi isključivo o vještini igrača, a nimalo o sreći. Igrači vuku naizmjenično po jedan potez. Cilj igre je matirati kralja. Pravila suvremenog šaha bitno se razlikuju od pravila arapskog šatrandža. Ploča i figure su jednaki, ali pravila o kretanju figura su drugačija.
Šahovska notacija
U općoj uporabi za bilježene šahovskih partija i pozicija je danas takozvana algebarska notacija. Ona se prvi put pojavljuje još u jednom francuskom rukopisu iz 1173. godine, ali u široku upotrebu ušla je tek u XIX. st. Godine 1981. FIDE ju je usvojila kao standard. U zemljama engleskog govorog područja još se ponekad koristi tzv. opisna notacija.
Nastanak i razvoj
Podrijetlo
Podrijetlo šaha nije dovoljno poznato. Prvo spominjanje šaha datira s kraja 6. stoljeća naše ere, ali općenito se smatra, da je nastala znatno ranije, vjerojatno oko početka naše ere. Zaključuje se tako iz činjenice da je izumitelj igre među figure uvrstio i onu koja simbolizira bojna kola, oružje koje je u 6. st. bilo već odavno zastarjelo.
Šah je vjerojatno nastao u Indiji. Na sanskrtu igra nosi naziv "čaturanga" ("čatarunga"), što znači "četverodjelna"; to je također pjesnički izraz za vojsku, koja je imala četiri roda: pješadiju, konjicu, slonove i bojna kola. Ime su preuzeli Perzijanci (Iranci) kao "čatrang", a od njih Arapi kao "šatrandž". Neki ipak smatraju, da je igra nastala u Kini ili Središnjoj Aziji.
Legenda, izmišljena tek u novom vjeku, pripisuje izum šahovske igre grčkom junaku Palamedu:izmislio ju je za vrijeme opsade Troje, da bi razbio dosadu tijekom deset godina opsade. Sigurno je, da Grci i Rimljani nisu poznavali šah. Poznato je da su Rimljani, a prije njih već i Egipćani, poznavali neke igre na ploči, ali one su sličile našoj igri "mlin".
Varijacije šahovske igre
Osim modernog, "europskog" šaha, koji se danas igra u cijelom svijetu, postoje deseci drugih varijacija, vjerojatno nastale iz iste osnove, indijske "čatarunge". Neke se igraju na tabli s manjim ili većim brojem polja, s dodatnim figurama, drugačijm pravilima o kretanju figura itd. Igre tipa šaha razlikuju se od drugih igara na ploči posebnom ulogom pješaka (koji se ne mogu kretati unatrag) i kralja (čije je matiranje u većini varijacija cilj igre). Od tih varijacija najpoznatija je japanska igra shogi[1], koja se igra na ploči 9×9 polja.
Ratnička simbolika figura
Šahovske figure, osim kralja i ferza (naša kraljica), simboliziraju četiri roda vojske: pješake, konjicu, slonove i borna kola. (U Indiji se također spominje veza s podjelom na četiri kaste odnosno varje.) Ta se simbolika u prevodima na razne jezike djelomično izgubila.
Pješak (pijun) je u njemačkom jeziku "der Bauer" (seljak), u engleskom "pawn", riječ koja potiče, preko anglo-normanskog i francuskog, od latinskog "pedon", što označava vojnika-pješaka.
Figura "konjanik" (ili vitez) još se tako zove recimo u engleskom. U ruskom je "konj", u hrvatskom se gotovo isključivo koristi riječ "skakač" iako se i tu susreće naziv konj.
Indijska figura, koja simbolizira slona i danas se naziva "slon" u ruskom. U njemačkom je "der Läufer", što znači "trkač". U hrvatskom je postala "lovac", a u engleskom, neočekivano, "bishop" (biskup), možda zato jer oblikom podsjeća na biskupsku kapu.
Zanimljive su promjene imena figure "borna kola" u Hrvatskoj, koje simboliziraju promjene u tehnici ratovanja. Stariji naziv bio je "toranj" ili "kula", što se odnosi na drveni toranj, koji se koristio u opsadi. Danas je nazivamo "top".Prijetnja toj figuri naziva se "šuh".
Kralj, perzijski "šah", dao je ime igri ("šahmati" u ruskom, "das Schach" u njemačkom). Uz njega stoji figura, koja se na parzijskom naziva "ferz", što označava kancelara (vezira). Ime "ferz" koristi se i u ruskom. U Europi, ferz je promijenio spol i postao kraljica ili dama.Prijetnja kraljici nazica se "šeh".
Šahovnica: magijski kvadrati
Kako je došlo do konstrukcije tako složene igre? Šahovska ploča je svakako starija od figura: magijski kvadrati s raznim brojem polja nađeni su u starim egipatskim, kineskim i indijskim hramovima. Tabla sa 8¤8 polja široko je korištena u Indiji. Na sanskrtu se naziva "aštapada", od "aštau": osam i pâdam: noga, stopa, polje; to je i jedno od iemna za prebivalište boga Višnu. Aštapada je bila površina na kojoj se gatalo i pororicalo, a poslije su na nju bacane i kocke za igru. U doba Veda obredi su vršeni u prirodi pa je i kvadrat aštapade urezivan na zemlji. Kvadrat je vjerojatno imao veličinu 8×8 stopa, pa odatle potječe naziv. Početkom naše ere aštapada se počela izrađivati kao tabla od drva, srebra i zlata i sl.
Na tabli za šatrandž, polja nisu bila obojena raznim bojama. Uzorak svjetle i tamne boje, kakav danas općenito zovemo "šahovnica", pojavljuje se prvi put krajem 11. st.
Metafizička simbolika
Kao što se aštapada koristila za proricanje, figurice raznih oblika koristile su se u raznim obredima. Vjerojatno su ta dva elementa spojena i postepeno se razvijala fiksirana pravila o tome kako se pojedine figure kreću preko polja, sve do konstrukcije kompleksne igre.
Vjeruje se da su Indijci iz kaste brahmana, koji su vršili obrede i proricanja, na umu imali religijsko-filozofijsku, a ne ratničku simboliku aštapade i figura. Figure simboliziraju pet elemenata od kojih je građen materijalni svijet: Zemlju, Vodu, Zrak, Vatru i "peti element", eter, koji ih objedinjuje. (Tu su teoriju o građi materije od Perzijanaca su usvojili i Grci; "peti element" kod Grka uvodi Anaksimandar, nazivajući ga apeiron, ono što je bez granica). Kretanje figura simbolizira međuodnose tih elemenata, a vezano je uz brojčane odnose kojima brahmani pridaju mistična svojstva.
Zrna žita na šahovskoj ploči
Jedna legenda povezuje šahovnicu (aštapadu) s tzv. geometrijskom redom, čija svojstva zaprepaščuju čovjeka neukog u matematici.
"Bio jednom davno velik car Šeram, koji je htio nagraditi 'skromnog' matematičara Sesu za njegovo otkriće šahovske ploče, i rekao mu je neka traži što hoće. Sesa je rekao: Želim da mi date za prvo polje na ploči jedno zrno pšenice, za drugo polje dva zrna, za treće četiri, za četvrto osam, i tako za svako slijedeće dva puta više zrna nego za prethodno polje. Car se iznenadio, rekao: Zar samo to? Nema problema, dobit ćeš svoju vreću pšenice poslije ručka. No, carevi matematičari su računali dva dana, da bi dobili koliko zrna treba predati Sesi, i izračunali su da taj broj iznosi: 18 446 744 073 709 551 615. Car se zamislio, jer matematičari su mu rekli, da njegove robne zalihe nisu dostatne, pa da ih ima i sto puta više ne bi bile dostatne. I napokon je smislio, pozvao je Sesu i rekao mu: Dragi čovječe, ja te ne želim prevariti niti za jedno zrno, pa ćeš ti svoju nagradu brojati zajedno s mojim slugama. Čuvši to, Sesi je postalo neugodno, i počeo se ispričavati, da ima hitnoga posla, jer mu je sestra na drugom kraju zemlje pred porodom, a muž joj je umro, našto se car nasmijao i dao mu bogatu poputbinu, da širi glas svijetom o milostivosti cara Šerama."
Napomena: legenda je ispričana prema sjećanju, pa može odstupati od neke pisane verzije.
Ova pouka o svojstvima geometrijskog reda i danas je aktualna, s obzirom na ekološku krizu.
Šah u Indiji, Perziji i islamskom svijetu
Prva spominjanja šaha u literaturi potiču iz Indije i Irana. Krajem VI. st, šah (čatarunga) se spominje u indijskoj poemi "Vasavadatta", pisanoj na sanskrtu, te u isto vrijeme (čatrang) u iranskoj poemi "Karnamuk". Godine 620. zabilježeno je igranje šaha u Egiptu.
U arapskoj literaturi, šah je prvi put spomenut u jednoj romantičnoj poemi 720. godine. Nakon toga, šah u arapskom svijetu postiže veliku popularnost. Godine 786. zabilježeno je, da je kalif Harun al-Rašid vrlo rado igrao šah, te organizirao mečeve najboljih igrača i pobjednike darivao golemim nagradama (imanja sa seljacima), kakvima se do danas nijedan profesionalni šahist nije približio. Ljubitelji i mecene bili su i kasniji kalifi i drugi vladari u Aziji. Najstariju zabilježenu partiju odigrali su u IX st. kalif Al-Nuktadi i znameniti igrač al-Suli. Kasniji su glasoviti majstori npr. Abulafath, po narodnosti Tadžik (XI. -XII. st.) i Ali Šatrandži (XV st.), koji je boravio i igrao na dvoru Timur-Lenka u Samarkandu.
U arapskom svijetu postalo je izuzetno popularno sastavljanje i rješavanje šahovskih problema (mansuba). Prvi sastavljeni šahovski problem pripisuje se bagdadskom kalifu Bilahu, 840. godine.
Prva knjiga koja sadrži analize pojenih šahovskih otvaranja pojavila se 910. godine. Autor je al-Lajlaj.
Šah u Europi


Paladin Pictures, Images and Photos
Konj-figura u šahu



Šah (šatrandž) se širi u Europu preko Arapa i Bizanta. Tako je već 735. godine zabilježeno, da je na dvoru franačkog kralja Karla Martela (utemenitelja dinastije karolinga odigrana šahovska partija živim figurama. Na području današnje Rusije šah se prvi put spominje 820. godine; donesen je izravno iz Perzije, pa je do danas zadržan iranski naziv "ferz".
Popularnost šaha u Europi raste u doba križarskih ratova. Europljani uvode i prve preinake pravila o kretanju figura, koja dinamiziraju igru, što dovodi do velike revolucije oko 1470., kada se šatrandž transformira u moderni šah.
Crkva je u to vrijeme često prijekim okom gledala na šahovsku igru, svrstavajući je u isti tip poroka kao kockanje. Svećenicima i redovnicima često se zabranjivalo, da igraju šah. Prva takva zabrana zabilježena je 1061. godine u Italiji, a zabilježena je i u Hrvatskoj još u XVI. st. (vidi Šah u Hrvatskoj).
Godine 1119. odigrana je prva dopisna partija. Protivnici su bili engleski kralj Henrik I. i francuski kralj Luj VI.
Veliko djelo o šatrandžu napisao je godine 1283. kralj Alfons X. Mudri.
Već 1472. u Augsburgu je tiskana prva šahovska knjiga (o šatrandžu).
Šah u keltskoj mitologiji
Šah je postao vrlo popularan u Britaniji i Irskoj, o čemu svjedoči njegovo često spominjanje u mitologiji britanskih i irskih Kelta. Bog Lugh, koji će postati kralj Tuatha Dé Danana (analogni su grčkim olimpijskim bogovima), prikazujući svoje mnogobrojne vještine, između ostaloga pobijedio je najboljeg šahistu, uvodeći nov potez nazvan "Lughovo ograđivanje". (Squire, ?/2005:81) Kada je Becuma, boginja koja je bila supruga irskog kralja Conna, zahtijevala da njezin posinak Art bude protjeran, partija šaha odlučivala je tko će morati otići. (Squire, ?/2005:190) Finn mac Coul je igrao šah sa svojim sinom Ossianom, a progonjeni Diarmait, sakriven u krošnji stabla iznad njih, triput zaredom u kritičnoj situaciji baci bobicu, kojom pogodi figuru kojom treba povući pobjedonosni potez. (Squire, ?/2005:206) Kod Britanaca, također, šahovska garnitura je jedno od "trinaest blaga Britanije". (Squire, ?/2005:310)
Povijest modernog šaha (od 1470 g.)
Oko 1470. godine, nepoznati španjolski genij uveo je dramatičnu promjenu u igru, koja je time znatno dinamizirana. Nova igra, nazvana "De la dama" (jer je dama postala najjača figura) vrlo brzo je postala popularna. Iz Španjolske se reforma brzo proširila na Italiju. Do tada se lovac kretao maksimalno za dva polja po dijagonali u potezu, a sada je dobio neograničeno kretanje. Dok je dama koja se kretala za dva polja po linijama i dijagonali dobila danasnje mogućnosti kretanja i tako postupno od najslabije postala najjačom figurom na ploči. Naime prije u šatrandžu se dama zvala ferz i u samim pocecima se kretala tek za jedno polje po dijagonali i bila najslabija figura. Ta reforma je ubrzala igru i proširila mogućnosti, što je sasvim odgovarala duhu renesansnog čovjeka tog vremena.
Prvu knjigu posvećenu modernom šahu objavio je godine 1497. Španjolac Lucena u Salamanki. U njoj se bavi šahovskim otvaranjima. Godine 1512. u Italiji je tiskana knjiga čiji je autor Damiano.
U XVI st. najjači igrači šaha su Španjolci i Talijani. Španjolac Ruy López je 1560. godine u Rimu pobijedio najjače talijanske igrače. Prvi šahovski turnir, igran kao niz mečeva, održan je 1575. na dvoru španjolskog kralja Filipa II. u Madridu. Tada su Španjolsku posjetili trojica ponajboljih talijanskih šahista. Talijan Giovanni Leonardo di Bona pobijedio je Lópeza.
Šah se u XVII. st. i dalje ponajviše igra na dvorovima kraljeva i velikaša. Veliku slavu postigao je Talijan (iz Kalabrije) El Greco (1600.-1634). On je putovao Europom, igrao za novac i svuda pobjeđivao. Svoja uputstva za igru nije tiskao kao knjigu, nego ih pripremao samo kao rukopise, koje je skupo prodavao bogatim ljubiteljima. Karakteristika šahovske igre u to vrijeme je tendencija za brzim razvojem figura s ciljem napada na najslabije protivnikove točke u osnovnoj postavi. Zbog zanemarivanja defenzivne igre i nepoznavanja šahovske taktike i strategije te partije traju uglavnom vrlo kratko s bezbrojnim previdima čak i mata u jednom potezu.
Uz El Greca se veže jedna zanimljiva životna priča. Rođen je u Kalabriji oko 1600. godine u siromašnoj obitelji. U to vrijeme u šahu je prednjačila Italija, a najači igrači su bili Salvio, Danuzio i Carerra. Mladi siromašni Greco je počeo prepisivati za plemiće različita šahovska djela, od Lucene pa do talijanskih modernih autora. S vremenom je i sam počeo izvoditi kombinacije u otvaranju te unapređivati izvode svojih prethodnika. Iako, je Grecov genije bio poznat cijeloj Italiji nikad nije dobio pravu priliku, da potuče sve oponente za najboljeg šahista Italije. Zato je otišao u svijet, da tamo potraži mjesto pod suncem ,gdje ga neće toliko sputavati njegovo porijetlo. Odlazi u Francusku i tamo na dvoru Henrika II. igra protiv najboljih francuskih šahista. Sve ih pobjeđuje vrlo lako više puta i za nagradu dobiva od kralja 5000 kruna. Neki su pokušali to uspoređivati s kasnijim zaradama i zaključili, da je to najveća vrijednost neke šahovske nagrade ikad. No, to mu nije bila jedina zarada, jer je cijelo vrijeme još i prodavo plemićima na dvoru svoje rukopise. Tako su neki engleski plemići, koji su se zatekli u Parizu pozvali El Greca u Englesku. On željan dodatne zarade i prihvaća poziv te odlazi preko Le Manchea. No, na putu za London Greco biva opljačkan i jedva izvlači živu glavu. U Londonu jednako lako pobjeđuje sve protivnike, ali izostaje nagrada engleskog kralja. Tako kao jedina zarada Grecu u Londonu ostaje prodaja rukopisa plemićima. Zato se on vraća u Francusku, gdje opet pobjeđuje sve protivnike te opet dobiva, doduše manju, nagradu od francuskog kralja. Opet prodaje svoje rukopise plemićima. U tim rukopisima Greco izvodi nove varijante, ali nikad te varijante s današnjeg stajališta nisu korektne. Nakon maestralne igre uvijek dolazi do kritičnog trenutka, gdje vuče neočekivano slab potez. To je razumljivo, jer mu je šah jedina zarada te u svakoj varijanti želi sačuvati nešto za sebe, kako bi nastavio sloviti kao najjači šahist. U njegovim partijama je vidljiva težnje nekoj vrsti protopozicione igre, ali nema potrebe dublje ulaziti u takve pozicije. Greco na vrhuncu šahovske moći, odlučiop je otići u Španjolsku pa odatle u Ameriku. U Španjolskoj pobjeđuje sve protivnike te dobiva nagradu od španjolskog kralja, te ponovno prodaje rukopise. S velikim bogatstvom odlazi u Ameriku, gdje kupuje velike posjede s mnogim prirodnim bogatstvima. Odlučio je izaći iz šahovskog svijeta i posvetiti se gospodarstvu, ali u tome ga je spriječila jedna od zaraznih bolesti, koje su se širile u Novoj zemlji. Umire mlad u naponu snage oko 1634. godine.
Od početka XVIII. st., primat u šahu preuzimaju Francuska i Engleska. Središte šahovskog života postaju kavane, u kojima se okupljaju pripadnici nove građanske klase u usponu. Najpoznatije su Café de la Regence u Parizu i Old Slaughter u Londonu.
Drugu polovicu XVIII st. obilježio je Francuz François André Danican, poznatiji pod imenom Philidor (1726.-1795.). Također je bio slavni operni skladatelj. Tijekom nekoliko desetljeća daleko je nadmašivao sve svoje protivnike.
Prva novinska šahovska rubrika pjavila se 8. srpnja 1813. g. u Liverpool Mercury.
Prvi šahovski časopis počeo je izlaziti 1836. g. u Parizu pod imenom La Palamada, urednik je bio Labourdonais.
Prvi međunarodni šahovski turnir odigran je 1851. godine u Londonu. Šesnaest sudionika igralo je mečeve po kup-sustavu. Pobjedio je Adolf Andersen.
Svjetsko prvenstvo (od 1886.)

Sadašnji najbolji igrači
Najbolji šahisti
Najboljih 10 igrača prema rating listi FIDE, (siječanj 2007.) su:
1. Veselin Topalov
2783 Bugarska

2. Viswanathan Anand
2779 Indija

3. Vladimir Kramnik
2766 Rusija

4. Shakhriyar Mamedyarov
2754 Azerbejdžan

5. Vassily Ivanchuk
2750 Ukrajina

6. Peter Leko
2749 Mađarska

7. Levon Aronian
2744 Armenija

8. Alexander Morozevich
2741 Rusija

9. Michael Adams
2735 Engleska

10. Boris Gelfand
2733 Izrael

• N.B. Gari Kasparov se povukao iz profesionalnog šaha, stoga više nije na rejting listi.
Najbolje države
Najbolje države u šahu su:
1. Rusija (Kramnik, Morozevich, Svidler, Grischuk),
2. Ukrajina (Ivanchuk, Ponomarjov, Karjakin, Eljanov),
3. SAD (Kamsky, Onischuk, Nakamura, Seirawan),
4. Armenija (Aronian, Akopian, Sargssian, Lputian),
5. Mađarska (Leko, Polgar, Almasi, Balogh),
6. Izrael (Gelfand, Smirin, Avrukh, Sutovsky),
7. Kina (Bu, Wang, Zhang, Ye)
7. Francuska (Bacrot, Lautier, Tkachiev, Fressinet) itd.
Najbolje šahistice
Najbolje šahistice su su:
1. Judit Polgar
2727 Mađarska

2. Humpy Koneru
2567 Indija

3. Pia Cramling
2534 Švedska

Natjecanja
Za šahovska natjecanja se razvilo poseban sustav razrade rasporeda natjecanja po kolima, t.zv. Bergerove tablice, koje se poslije primijenilo i na ostala ligaška natjecanja.


Chess Pictures, Images and Photos

- 22:49 - Komentiraj i ti! (0) - Isprintaj! - ŠAH -

KARATE

karate Pictures, Images and Photos
Karate je borilačka vještina koja koristi sve dijelove tijela u svrhu samoobrane. Postojbina karatea je otok Okinawa koji se nalazi južno od Japana u otočju Ryu Kyu.
Etimologija
Riječ karate na japanskom jeziku (zK) znači prazna šaka.
Moderni karate
Moderni karate se obično dijeli na tri dijela:
• Kihon
• Kate
• Kumite(borba)
Kod osnovne tehnike uče se pojedinačni udarci, blokovi, stavovi itd. Kate su poseban skup točno određenih pokreta (udaraca, stavova i blokova) koji se izvode, a pokazuju borbu sa zamišljenim protivnikom (jednim ili više). Borba može biti slobodna ili dogovorena (dogovori se koji će se izvesti udarac, i kojim blokom se blokira taj udarac). U vježbanju se mogu primjenjivati određena oprema kao naprimjer makiwara, vreća za udaranje, fokuseri, utezi itd.iako karate doslovno označava praznu ruku neki stilovi uče i borbu oružjem (kobudo)kao što su kama, nunčake,bo, itd.
Kokoro
Kokoro je pojam koji se provlači kroz mnoge borilačke vještine, ali nema jednostavno značenje. U kontekstu, ono znači nešto kao srce, osobnost ili pristup. Osobnost je središnji smisao karatea, i zajedno sa do prirodom modernog karatea, veliki naglasak daje poboljšanju osobe. Uobičajeno je spomenuti da vještina karatea služi za samoobranu, a ne nanošenju povreda protivniku u primjeni vještine.
Neki popularni ponavljani navodi koji sadržavaju ovaj pojam uključuju:
Konačni cilj Karatea ne leži u pobjedi ili porazu, nego u savršenstvu osobnosti sudionika - Gichin Funakoshi
Put ne znači put borbe. To je put kojim vi putujete da saznate svoj unutarnji mir i harmoniju. Na vama je da tražite i nađete. - Hironori Othsuka
Poštovanje je drugi važan dio karatea;ono govori o proćišćenju sebe i osnaživanju osobnosti. Duh osu-a je potjerati sebe do krajnjih granica sposobnosti, izdržati pod pritiskom. Ovo je objašnjenje zašto se kaže da Karate uvijek počinje i završava sa rei-em.
Tradicionalne ideje
Tri napada
• Sen sen no sen - napasti prvi
• Go no sen - kontra na napad (presretanje)
stick people Pictures, Images and Photos
• Tai no sen - napasti istodobno
Kumite prioriteti
• Ichi gan - prvo, oči (svjesnost)
• Ni soku - drugo, rad nogu (sposobnost i osnova)
• San tan - treće, duh (želja za borbom)
• Shi riki - četvrto, snaga (uvježbanost tijela)
Tri duha
• Fukutsu no seishin - nikad se ne predaj
• Kanto no seishin - dobar borbeni duh
• Hissho no seishin - pobjednički duh
Četiri boljke
• Strah
• Iznenađenje
• Dvojba
• Zbunjenost
Tri svijesti
• Mushin - besvjesnost (nema potrebe za razmišljanjem)
• Fudoshin - nepokretan um (bez utjecaja izvana)
• Heijushin - uobičajeni um (uvijek spreman)
Druge ideje
• Seme - pritisak na protivnika
• Zanshin - svjesnost sebe i okoline
• Ki - opća životna energija
• Do - put
• Embusen - položaj protivnika
• Seichusen - središnja linija protivnika ili sebe
Povijest karatea

1973 W.S. Karate Championships Pictures, Images and Photos

Smatra se da počeci borilačkih vještina počinju s indijskim kraljevićem Bodhidharmom koji je šireći budizam došao iz Indije u Kinu, točnije u hram koji se zvao Shaolin i tamo meditirao. Vidjevši kako su budistički svećenici lošeg zdravlja smislio je određene vježbe za očuvanje zdravlja i taj sustav nazvao «18 načina lo-hama». Među tim vježbama su bile vježbe meditacije koje je nazvao «devetogodišnje gledanje zida» i vježbe samoobrane. Nakon što je hram Shaolin uništen svećenici koji su preživjeli su se raširili po Kini i tamo podučavali borilačke vještine. Tako su nastali razni stilovi. U to vrijeme na Okinawi kojom je vladao shogun Hanoshi iz dinastije Sho bilo je zabranjeno svako posjedovanje oružja osim osoba u neposrednoj vladarevoj službi. Pošto je Shangai dva puta bliži od Nare i Kyota, tadašnjih prijestolnica Japana, ljudi s Okinawe su odlazili u Kinu i tamo trenirali borilačke vještine. Povratkom na Okinawu prenosili su svoje znanje na druge i tako je nastala vještina borbe koja se zvala Te što na japansko znači ruka. Vremenom se formiraju Te iz Nahe (Naha-te), Te iz Shurija (Shuri-te) i manje popularan Te iz Tomare(Tomari-te).
Naha-te: defanzivnog je karaktera, kružnih kretnji s tehnikama hvatova i bacanja i podjeća na kineske stilove borilačkih vještina.
Shuri-te: Ofenzivnog je karaktera, pravocrtnih je pokreta i direktnih tehnika, uključivao je borenje s nunchakom (mlat za žito), tonfa (ručica za okretanje mlinskog kamena) i kama (vrsta srpa).
Tomari-te: Uzima elemente oba prijašnja stila borenja.
Karate biva otkriven kada je jedan nepoznati vojni liječnik primjetio da su vojnici s Okinawe izuzetno fizički spremni, i kada se raspitao saznao je da oni treniraju borilačku vještinu zvanu Te. To se pročulo i do japanskog cara i on je pozvao okinavljanske majstore da je javno prikažu. Za demonstraciju je određen okinavljanin Gichin Funakoshi. On je cijeli svoj život posvetio popularizaciji karate vještine i prozvan je ocem modernog karatea. 1930. godine on je promjenio naziv vještene iz Te u Karate što na japanskom znači prazna ruka ili borba bez oružja. Nakon toga karate se proširio po čitavom svijetu.

Najrašireniji stilovi karatea su:
• Shotokan
• Uechi ryu
• Shito ryu
• Wado ryu
• Goju ryu
• Kyokushin
• Fudokan
Povijest karatea u Europi
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća karate vještina se vježbala u Europi u okviru judo klubova. Prve karate–ke su podučavali japanski instruktori koji su u Europi boravili pod pokroviteljstvom Japanske karate federacije (Japan Karate Association).
U Francuskoj je 1961. godine osnovan prvi europski nacionalni savez (French Karate) koji je bio član francuske judo federacije (Judo Federation) a prvi predsjednik je bio Jacques Delcourt.
Prvo mađunarodno natjecanje održano je 1963. godine u Belgiji (Belgija, Francuska, Velika Britanija).
U Francuskoj je održan 15.12.1963. prvi europski karate kongres sa nazoćnošću predstavnika sedam nacionalnih saveza: Italije, Belgije, Švicarske, Njemačke, Velike Britanije, Francuske i Španjolske. Na kongresu je odlučeno da se kontaktiraju nacionalne europske judo federacije u okviru kojih se je vježbao karate. Zauzet je stav da je unifikacija karate tehnika nemoguća te da se pitanje unifikacije sudačkih pravila koja su bila različita u nacionalnim savezima rješi na idućem kongresu.
Drugi europski karate kongres održan je u Parizu 24.05.1964. godine gdje su delegati za predsjednika izabrali Jacques Delcourt-a, te direktorij u sastavu: podpredsjednici Brief (Njemačka), Cherix (Švicarska), Fannoy (Belgija), tajnik Sebban (Francuska) i pomoćnik tajnika Goetz (Belgija). U sklopu kongresa održan je sudački tečaj pod vodstvom japanskih instruktora.
Treći europski karate kongres održan je u Parizu 21.11.1965. godine na kojem je broj članova povećan na deset uključenjem delegata iz Jugoslavije, Austrije i Portugala. Tehnički savjetnik francuz Henry Plee izabrao je četiri japanska instruktora za savjetnike (Kono, Yamashima, Toyama i Suzuki). Prihvaćen je statut te je formirana Europska karate unija (EKU) te je na novim izborima za predsjednika izabran Jacques Delcourt i direktorij u sastavu: 1-podpredsjednik Fannoy (Belgija), 2-podpredsjednik Cherix (Švicarska), tajnik sa funkcijom blagajnika Sebban (Francuska) i pomoćnik tajnika Goetz (Belgija).
Na kongresu je donesen financijski plan i sudačka pravila te je odlučeno da se prvo europsko prvenstvo održi 07.05.1966. u Parizu (momčadsko natjecanje sa 5 natjecatelja + jedna rezerva i pojedinačno bez težinskih kategorija i sa maksimalnim brojem od 4 natjecatelja po nacionalnom savezu).
Prvi europski prvak 1966. bila je momčad Francuske koja je u finalu pobijedila Švicarsku. U finalu pojedinačnog natjecanja Baroux je pobijedio Sauvina (oba iz Francuske). Prvenstvo je obilovalo teškim povredama. Na kongresu je izabrana Sudačka komisija a za savjetnike su izabrani Suzuki i Mochizuki.
U Rimu je 1967. godine održan prvi međunarodni sudački seminar koji je trajao tjedan dana i na kojemu su usklađena sudačka pravila bazirana na pravlima JKA. Na seminaru su iz Hrvatske sudjelovali Berislav Jandrić i Žarko Modrić.
Drugo europsko prvenstvo održano je 05.05.1967. godine u Londonu, a na kongresu je odlučeno da se drugi međunarodni sudački seminar održi u Splitu 1968. godine.
Na međunarodnom sudačkom seminaru održanom u Splitu u sklopu "Kupa Jadrana" za međunarodne suce su položili Berislav Jandrić, Emin Topić i Žarko Modrić.
U Parizu je 1968. godine održano treće europsko prvenstvo i 6 kongres EKU.
U Londonu je 1969. godine održano četvrto europsko prvenstvo i 7 kongres EKU.
Peto europsko prvenstvo održano je u Hamburgu 1970. godine i 8 kongres EKU na kojemu je prihvaćen repasažni sistem natjecanja i usvojene su težinske kategorije.

karate Pictures, Images and Photos

Iste godine prihvaćen je statut te je osnovana Svjetska karate unija (WKU) a prvo svjetsko prvenstvo održano je u Tokiju 10.10.1970. godine.







- 22:48 - Komentiraj i ti! (0) - Isprintaj! - KARATE -

GOLF

Golf je igra u kojoj igrač nastoji lopticu sa što manje udaraca ubaciti u rupu, u skladu s pravilima.

Golf hole Pictures, Images and Photos

POVIJEST GOLFA


Prvi počeci golfa
Golf je jedan od najstarijih sportova u povijesti. Zna se da se golf razvio u Škotskoj u 14. stoljeću, no postoje i mnoge starije igre u različitim zemljama koje su prethodile
razvoju golfa.
U Rimskom Carstvu za vrijeme Cezara igrala se igra zvana paganica'. Prema legendi, igrala se sa savijenom palicom i kožnatom loptom, a zadatak je bio ugurati loptu u rupu u zemlji. Međutim, tadašnja lopta je bila promjera 10 do 18 centimetara, što nije ni približno današnjoj.
U Nizozemskoj se spominje igra zvana Kolf ili Kolven, a u Francuskoj, u 12. stoljeću, igrala se igra chole.
Francuska i Nizozemska se također donekle smatraju kolijevkama preteče golfa i tamo se spominju nazivi cambuca, jeu de mail, kolven, chole, crosse i pell mell.
U Engleskoj, u 14. stoljeću, spominje se igra Cambuca, pravilima vrlo slična paganici. Postoji i dokument iz 1363. godine kojim je zabranjeno igranje u dane blagdana svih "ispraznih" igara na čijem je popisu bila cambuca i club ball.
U Hrvatskoj se spominje igra pod nazivom prasičkanje kod koje su štapom pokušavali ubaciti kamen u neku rupu.

SUVREMENI GOLF


The Royal and Ancient Golf Club of St Andrews.
Počeci golfa se bilježe u Škotskoj u 14. stoljeću i pretpostavlja se da su prvi igrači bili pastiri koji su na prostranim škotskim pašnjacima čuvali ovce. Kao jamice su im služile zečje rupe, a palice su izradili iz drveta.
Prvi pisani dokument o današnjem golfu je ujedno i dekret o zabrani golfa kojeg je 1457. izdao kralj James II. On se naime zabrinuo što ta igra uzima preveliku pažnju i time omela vježbe streličarstva. Htio je vratiti prednost ratnim vještinama poput streličarstva, kopljaništva i slično.
Poznati škotski kralj James IV bio je prvi pripadnik kraljevske obitelji koji je počeo ozbiljno proučavati golf. Njegova unuka kraljica Mary je bila zaluđena golfom pa je tako i 1567. godine optužena zato što je samo par dana nakon ubojstva njezinog supruga otišla odigrati partiju golfa.
Igra je do 19. stoljeća imala samo jedan oblik - match play, tj. igra za polje. Pobjednik na svakom polju bio je igrač koji je s najmanjim brojem udaraca završio to polje.
Godine 1854. osnovan je danas najstariji aktivni golfski klub na svijetu - The Royal and Ancient Golf Club of St. Andrews. Klub je sačinio prva pisana Pravila golfa koja vrijede i dan danas. U novije doba uz R&A o pravilima ali i igri doprinosi i USGA (United States Golf Association).
Golf je jedan od rijetkih sportova koji je uspio sačuvati razliku između profesionalizma i amaterizma. Iako nije Olimpijski sport (neko je vrijeme bio), golf je uz nogomet i košarku najpopularniji sport na svijetu.
Profesionalnim golfom upravlja PGA (Professional Golf Association), a amaterskim golfom nacionalni savezi svake zemlje, udruženi u europski savez (EGA) i svjetski savez IGF
(International Golf Federation).
sportofgolf Pictures, Images and Photos

POVIJEST HRVATSKOG GOLFA

Golf u Hrvatskoj nosi nadnevak iz 1927. godine kada je u Zagrebu osnovan golf klub Zagreb. U zagrebačkom perivoju Maksimir izgrađeno je 1931. godine golfsko igralište s devet polja. Nakon drugog svjetskog rata pa do 1991. u Hrvatskoj nema nikakvih golfskih aktivnosti.
Godine 1992. osnovan je Hrvatski golf savez (već nakon 3 mjeseca primljen je u EGA - europski golf savez), obnovljeno je staro igralište na Brijunima, a godinu dana nakon toga održano je prvo hrvatsko prvenstvo u golfu. Već 1995. godine Hrvatska dobiva prvog školovanog (R&A) međunarodnog golfskog suca Zlatan Juras. Prvi predsjednik Hrvatskog golf saveza bio je Ninko Nikšić, a prvi tajnik Borivoj Korejzl. Prvi «pravi» teren sa 18 polja u Hrvatskoj izgrađen je kod Krašića, otvoren je 1999. godine i otad nosi naziv "Dolina Kardinala".
Hrvatska golfska reprezentacija nastupila je prvi puta 1997. godine na Mediteranskim igrama u Bariju i na Europskom prvenstvu u Irskoj. Već slijedeće godine dolazi do prvog povjesnog nastupa hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Čileu. Službena Pravila golfa na hrvatski jezik preveo je Zlatan Juras, a prvi su puta izdana 1999. godine.


IGRA


Princip igre
Golf je igra u kojoj su suprotstavljeni igrač i golf igralište . Svaki igrač ima lopticu i komplet palica i bit je u tome da se loptica udarena palicom odvede od početnog područja Tee do rupe Hole i to sa što manjim brojem udaraca.
Svaki udarac bio uspješan ili ne računa se u rezultat, a ako se dogodi povreda određenog pravila igre onda se dodaju i kazneni bodovi odnosno udarci.
U igri se igrači susreću sa raznim fizičkim preprekama na terenu, jednako kao i s onim psihičke naravi. Golf je igra koja zahtijeva preciznost, strpljenje, smirenost i strategijsko razmišljanje.


Standardno golf igralište ima 18 djelova koje nazivamo polje ili rupa. Svako polje ima početno područje Tee i završno područje zvano «Hole», što je zapravo jamicau kojoj se nalazi zastavica odnosno PinGreen u doticaju s dva bunkera.
Veličina jednog terena s 18 polja kojeg prijeđemo igrajući iznosi 5-7 km, a dužina pojedinog polja je od 60-600m.
Po dužini postoje tri vrste polja, to su kratka polja do 225m, srednje duga polja do 425m i duga polja preko 500m.
Igrač mora 18 polja proći određenim redom a pobjednik je onaj igrač koji to uspije sa što manjim brojem udaraca.
Svako polje počinje Tee-jem, uzvišenim područjem gdje se loptica polaže na travu ili na stalak «Tee» (drveni ili plastični) koji se zabode u zemlju.
Područje oko jamice naziva se Green, to je mjesto gdje je trava najgušća i visine 3-6mm. Negdje u sredini Greena se nalazi rupa promjera 10.8 cm i dubine 10-tak cm a u nju je zabodena zastavica ili Pin duljine oko 2m.
Prostor između tee-a i green-a je trava visine 10-18mm i naziva se Fairway. Fairway je obrubljen nešto višom travom i taj prostor nazivamo Rough koji se u igri izbjegava jer je zbog visine trave igra otežana.
Na poljima se nalaze i vodene prepreke Water hazard. Water hazard može biti more, jezero, ribnjak, rijeka, jarak ili bilo kakva vodena površina koja je obilježena crvenim kolčićima, a prostire se poprijeko polja. Water hazard ne mora uvijek sadržavati vodu.
Postoje i bočne vodene prepreke "Lateral water hazard" koje su obilježene crvenim kolčićima, a prostiru se uzduž polja.
Prepreke se razlikuju prema pravilima po kojima se loptica odigrava. Sand trap ili Bunker je pješčani hazard (prepreka). Igranje iz pjeska je puno teže, zahtijeva posebnu tehniku udarca i vrstu palice.
PAR i Stroke
Svako polje ima svoj PAR (Professional Average Result - Prosječni profesionalni rezlutat) što znači da profesionalnom igraču treba toliko udaraca za odigravanje koliki je PAR tog polja.
Kratka polja imaju PAR3, srednja PAR4 i duga PAR5. Standardni PAR golf igrališta od 18 polja je 72. Igralište se obično sastoji od deset polja sa PAR4 te po 4 polja sa PAR-om 3 i 5.
S obzirom na PAR imamo i nazive pojedinih postignutih rezultata na poljima.
• Birdie - jedan udarac ispod PAR-a
• Eagle - dva udarca ispod PAR-a
• Bogey - jedan udarac iznad PAR-a
• Double Bogey - dva udarca iznad PAR-a
• Hole in one - polje odigrano samo s jednim udarcem.
Još jedan pojam koji se dodaje igralištu je Stroke, brojčana oznaka težine nekog polja koja se kreće od 1 do 18. Najteže polje ima Stroke 1 , a najlakše Stroke 18.
Težina polja ovisi o dužini, konfiguraciji, položaju, broju hazarda, smjeru prostiranja itd.


HANDICAP


Handicap je oznaka ranga pojedinog igrača, označava se brojevima od 0 do 36.
Najbolji igrač ima handicap 0 a najslabiji 36.
Handicap se stječe na temelju rezultata postignutih na turnirima, a izračunava se po propisima EGA-a.
Kod prijava na turnir igrač je dužan navesti svoj handicap, u slučaju navođenja krivog igrač može biti diskvalificiran.

GOLF OPREMA

Osnovna oprema svakog igrača je set palica, loptice, golf cipele i golf torba, a k tome još možemo dodati niz drugih stvari kao što su golf kolica, kišobran (golf se igra i po kiši), rukavice.
Palice
Najvažniji dio su palice, a tijekom igre se smije koristiti najviše 14 palica.

Postoji više vrsta palica. Osnovne su: WOOD, IRON i PUTTER.
Svaka od njih se koristi za različiti tip udarca i na različitim dijelovima polja.
Svaka palica se sastoji od rukohvata ili Gripa (izrađeni od gume ili kože), vrat palice zove se shaft (izrađen od čelika ili grafita) i glava palice (drvena ili metalna)
• Wood palice (wood 1 se naziva i driver) prepoznajemo po velikoj glavi koja se ranije izrađivala od drveta (po tome je dobila i ime), a danas od metala. U Standardnom setu koriste se wood 1, 3 i 5. Služe izvođenju početnih udaraca i onih za koje trebamo najveći domet loptice.
• Iron palice su nešto kraće od wood-ova, najveća razlika je u građi glave. U standardnom setu koriste se ironi od 2 do 9 i dva «specijalizirana», PW – Pitching Wedge i SW – Sand Wedge.
• Putter je palica specifičnog izgleda a koristi samo na greenu. Loptica udarena putterom ne leti po zraku već se kotrlja po zemlji. U setu je samo jedan putter.
• Danas se sve više koriste i tzv. hybrid palice. Glava tih palica građena je tako da kombinira svojstva woodova i irona.

LOPTICE

Golf Ball Pictures, Images and Photos


U golfu se koriste dva tipa loptica, to su wound i solid .
Wound je tradicionalni tip konstrukcije loptice. Takva loptica građena je od tvrde jezgre omotane s 15-tak metara gumene vrpce i oko toga je ljuska od materijala Balata ili Surlina. Balata je mekši i manje otporan materijal dok je Surlin tvrđi i otporniji.
Na površini loptice je raspoređen veći broj udubina tzv. Dimple. Ta udubljenja poboljšavaju aerodinamička svojstva i produžuju let.
U vježbanju se koriste loptice zvane "range", one su manje kvalitete i njima se ne smije igrati na igralištu već samo na vježbalištu.

IGRAČI

• John Ball
• Patty Berg
• Tommy Bolt
• James Braid
• Henry Cotton
• Ben Crenshaw
• George Duncan
• David Duval
• Nick Faldo
• Sergio Garcia
• Walter Hagen
• Ben Hogan
• Tony Jacklin
• Bobby Jones
• Bobby Locke
• Davis Love III
• Phil Mickelson
• Colin Montgomerie
• Tom Morris
• Jack Nicklaus
• Greg Norman
• Jose Maria Olazabal
• Mark O'Meara
• Arnold Palmer
• Nick Price
• Payne Stewart
• Harry Vardon
• Kathy Whitworth
• Tiger Woods

SVJETSKI NATJECATELJSKI TERENI

• Augusta National
• Carnoustie
• Chantilly
• Doral
• Muirfield
• The National
• Royale Cape
• Royal Liverpool
• St. Andrews
• Royal Calcutta
• Wild Dunes





fantasy golf Pictures, Images and Photos




- 22:48 - Komentiraj i ti! (1) - Isprintaj! - GOLF -

BOKS

Boks

Boxing Pictures, Images and Photos

Boks je borilački sport u kojem se protivnici slične tjelesne težine udaraju šakama na kojima su podstavljene rukavice. Borba se odvija u ograđenom pravokutnom ringu, u 3 do 15 rundi od po tri minute borbe. Cilj borbe je protivniku uputiti što više udaraca u dijelove tijela iznad pojasa (glava, torzo) te pri tome izbjeći protivnikove udarce. Može se pobijediti nokautom (oznaka KO, od engleskog izraza knock-out), tj. kada se protivnik nakon što je bačen na tlo ne uspije ustati u tijeku deset sekundi, tehničkim nokautom (oznaka TKO), tj. kada jedan borac nema snage nastaviti borbu, ili se pak pobjednik određuje odlukom sudaca poslije dogovorenog broja rundi.
Zbog činjenice da u boksu nije dozvoljeno protivnika udarati dok je na podu, te da postoje stroga pravila u koji dio tijela i na koji način se smije udarati protivnika, boks se često naziva i 'plemenitom vještinom'.
Kratka povijest boksa
Kroz povijest su borbe dvoje ljudi šakama radi dokazivanja premoći i snage poznate od samih početaka civilizacije. Pravila su se pri tome bitno mijenjala, od načina i trajanja borbe, korištenja rukavica, načina suđenja itd. Često su te borbe bile brutalne pa čak i smrtonosne.
Prva boksačka pravila novijeg doba potječu iz Londona, gdje je su u 18. stoljeću zabilježena pravila koja su definirala prostor za borbu, zabranjivala udarce glavom te udarce ispod pojasa i sl. Godine 1867. je IX. Markiz od Queensberrya objavio sistematizirana pravila borbe po ugledu na ta Londonska pravila, te se danas ta 'Queensberry' pravila smatraju prvim službenim boksačkim pravilima. Ta su pravila propisala runde trajanja tri minute, propisala veličinu ringa, zabranila udarce ispod pojasa i druge nesportske udarce, te donijela glavninu pravila koja vladaju i danas u boksačkom svijetu.
Danas razlikujemo dva osnovna pravca boksa: amaterski (često nazivan i olimpijski) boks koji se prakticira na olimpijskim igrama, te profesionalni boks, kojim upravlja nekoliko različitih boksačkih federacija. Svaka federacija postavlja svoja specifična pravila vezana uz rangiranje boksača i načine osvajanja titule prvaka, iako su sama boksačka pravila u osnovi vrlo slična ili čak identična.

BOKSAČKA OPREMA

Osnovna boksačka oprema su boksačke rukavice i bandaže za ruke. Bandaže su zavoji kojima se oblaže šaka da se učvrste kosti i spriječi ozljeda prilikom udaraca, a rukavice dijelom amortiziraju udarac i sprječavaju ozljede kao što su ogrebotine i sl. Rukavice imaju propisanu težinu za natjecanja po pravilima pojedine boksačke federacije.
Borba se odvija u ograđenom ringu, propisane veličine ovisno o federaciji. Boksači u amaterskom boksu moraju biti odjeveni u sportski dres, te nositi boksačku zaštitnu kacigu, koja ima funkciju sprječavanja jačih ozljeda. Ipak, kaciga ne štiti od činjenice da je prilikom udarca mozak udarenog boksača izložen kontuziji, odnosno udaranju o stijenke lubanje zbog potresa glave. Također, kaciga ne štiti bradu boksača koja je također izložena direktnim udarcima. Boksači u profesionalnom boksu ne nose kacige, niti moraju imati dres na gornjem dijelu tijela, već su najčešće iznad pojasa nagi.

BOKSAČKA PRAVILA

Osnovni cilj bokačke borbe je zadati što više udaraca protivniku a pri tome primiti ih što manje. Dobro plasirani snažni udarci mogu protivnika i oboriti s nogu. Protivnika na podu nije dozvoljeno udarati, već on dobija vrijeme od 10 sekundi za oporavak i eventualni nastavak borbe. Udarci su dozvoljeni samo u gornje dijelove tijela, iznad pojasa, i to samo s prednje strane. Svaki dobro plasirani udarac se boduje, te ti bodovi u slučaju da oba borca dočekaju kraj zadnje od predviđenog broja rundi na nogama, određuju pobjednika.
Boksački meč najčešće prati više sudaca, jedan u ringu koji osigurava poštivanje pravila za vrijeme borbe, te tri ili više njih (najčešće neparan broj, da se izbjegne podijeljena odluka) oko ringa koji prate borbu i boduju udarce.
Meč se odvija u rundama od po tri minute. Broj rundi varira, u amaterskom boksu se boksa u četri runde, a u profesionalnom od 5 do 12 rundi.

boxing Pictures, Images and Photos

TEŽINSKE KATEGORIJE

Da bi se osigurala ravnopravnost borbe, boksači se natječu u težinskim kategorijama. Najčešće se koriste slijedeće težinske kategorije, poredane po težini boksača:
• Papir, do 48 kg
• Muha, 48-51 kg
• Bantam 51-54 kg
• Perolaka, 54-57 kg
• Laka, 57-60 kg
• Poluvelter, 60-64 kg
• Velter, 64-69 kg
• Srednja, 69-75 kg (prve borbe u srednjoj kategoriji počele su se održavati 1840-ih.)
• Poluteška, 75-81 kg
• Teška, 81-91 kg
• Superteška, 91 kg +
Za kadete i žene se koriste nešto drugačije kategorije:
• Igla, do 46 kg
• Papir, 46 - 48 kg
• Muha, 48 - 50 kg
• Polubantam, 50 - 52 kg
• Bantam, 52 - 54 kg
• Perolaka, 54 - 57 kg
• Laka, 57 - 60 kg
• Poluvelter, 60 - 63 kg
• Velter, 63 - 66 kg
• Polusrednja, 66 - 70 kg
• Srednja, 70 - 75 kg
• Poluteška, 75 - 80 kg
• Teška, 80 - 86 kg

BOKSAČKA TEHNIKA

Postoji više osnovnih načina boksačke borbe. Osnovni boksački stav predviđa stoj u raskoraku, te ruke postavljene u visini ramena sa šakama ispred glave kao štit. Ta postavka ruku se naziva gard. Postoji i više vrsta udaraca kao što su aperkat (udarac od dolje prema gore, načešće u bradu protivnika), zatim direkt,kroše , poludirekt, itd. Prilikom borbe borci zauzimaju različite položaje jedan prema drugom ovisno o stilu svakog borca, pa je tako poznata borba sa odstojanja kada su borci udaljeni jedan od drugog za dužinu ruke i više, ili npr. borba u klinču, kada su borci u neposrednoj blizini jedan drugog. Borac ovisno o položaju odabire najučinkovitije udarce i načine obrane.
U boksačkoj tehnici važan je i rad nogu, kojim se borac može brzo premještati u povoljniji položaj, te obrambeno umijeće izbjegavanja udaraca poznato kao eskivaža. Ipak, osnova svakog boksača prije svega mora biti brzina i snaga udaraca koje je u stanju uputiti prema protivniku.

AMATERSKI BOKS

Amaterski boks se često naziva i olimpijskim boksom, zbog činjenice da se pravila te verzije boksa koriste i na Olimpijskim igrama. Boksači obavezno nose kacige, te dresove (majice). Rukavice su u amaterskom boksu označene bijelom trakom na prednjoj strani, a boduju se samo udarci tim dijelom rukavice.
Gotovo svi boksači počinju svoju karijeru u amaterskom boksu, te tek nakon dokazivanja u toj kategoriji prelaze u profesionalce.
Poznati amaterski boksači
U amaterskom boksu najveći je doseg pobjeda na Olimpijskim igrama. Najuspješniji olimpijci svih vremena u boksu su tri boksača koji su uspjeli osvajati zlatne medalje na trima različitim Igrama, a to je do sada pošlo za ruku trojici boksača: Mađaru László Pappu u periodu 1948 do 1956, te Kubancima Teófilo Stevensonu u periodu od 1972 do 1980 te Félix Savónu u periodu 1992 do 2000 godine.
Iako nije sporno da je profesionalni boks bitno kvalitetniji, nitko ne dvoji da su i brojni amaterski boksači pokazali snagu i vještinu vrijednu divljenja. Čak postoje mišljenja da bi spomenuti Kubanci Stevenson i Savon bili vrlo uspješni profesionalci, u slučaju da su se ikad odlučili na profesionalnu karijeru. Međutim, važno je reći da bi svakako i netko od profesionalaca mogao ponoviti njihove dosege da su ostali u amaterskom boksu, jer je veliki broj boksača koji su kao amateri bili olimijski pobjednici, da bi kasnije zablistali i kao profesionalci. Primjer takvog boksača je recimo Cassius Clay (kasnije poznat kao Muhammad Ali), osvajač zlata na Igrama u Rimu 1960 koji je nakon amaterske karijere bio i višestruki svjetski prvak u profesionalnom boksu.
Od hrvatskih boksača najviše se istaknuo Mate Parlov, koji je bio i olimpijski pobjednik te kasnije profesionalni prvak svijeta u poluteškoj kategoriji po verziji WBC.


PROFESIONALNI BOKS



Profesionalni boks se smatra najvišim stupnjem boksačkog razvoja jednog boksača, te se općenito prvaci u profesionalnom boksu smatraju i najboljim boksačima uopće. Glavni cilj svakog profesionalnog boksača je kroz niz borbi s ugovorenim protivnicima ostvariti što bolju poziciju na rang listi federacije za koju se natječe, steći tzv. status izazvača koji mu onda omogućava borbu s aktualnim prvakom u toj federaciji. Pobjedom nad prvakom izazivač stječe status prvaka, najčešće simboliziran zlatnim pojasom te federacije. Poraz u borbi za prvaka najčešće znači i gubitak mjesta na rang listi, i gubitak šanse za borbu za naslov, barem dok se boksač ponovno ne dokaže kroz druge mečeve.
Veliki je broj boksača koji su ostali upamćeni po svojim borbama, iako se karizmom kao najveći među njima često ističe teškaš Muhammad Ali. Mnogi će ljubitelji boksa međutim svoje glasove dati npr. teškašima Joe Frazieru, Mike Tysonu, Lenox Lewisu ili možda boksačima u lakšim kategorijama kao što su bili Sugar Ray Leonard ili Oscar de la Hoya.
Profesionalne boksačke federacije
Profiesionalnim boksom upravljaju boksačke federacije, koje preko svojih promotora sastavljaju liste izazivača i dogovaraju borbe za naslov. Nažalost, u šumi različitih federacija prosječni se ljubitelj teško snalazi, i ponekad nije jasno koliko je neka titula 'svjetskog prvaka po verziji XY' zaista relevantna. Ipak, među brojnim federacijama se ističu kao najpoznatije i jedine relevantne:
• World Boxing Association (W.B.A.)
• World Boxing Council (W.B.C.)
• International Boxing Federation (I.B.F.)
• World Boxing Organization (W.B.O.)
• International Boxing Organization (I.B.O.)

boxing Pictures, Images and Photos

BOKS I STAV JAVNOSTI

Boks kao sport je često bio predmetom kritika onih koji smatraju da taj sport prije svega potiče agresivnost, te da je u osnovi vrlo grub i opasan sport koji je u stvari legalizacija ulične tuče. Pristalice boksa tvrde da je riječ o plemenitoj vještini, te da boksač iako direktno napada protivnika ujedno prema njemu gradi i duboko poštovanje i sportski duh, te da je bolje agresivnost prakticirati u sportu nego li u drugim područjima ljudksog života i rada.
Postoje i brojne medicinske analize koje pokušavaju dokazati utjecaj boksa na zdravlje sportaša. Iako je statistički broj smrtnih slučajeva u boksu daleko rjeđi nego li kod nekih drugih uobičajenih sportova (konjički sport, padobranstvo, ronjenje, planinarenje, automobilizam itd.) protivnici boksa tvrde da udarci u glavu prilikom svakog meča u stvari dovode do niza potresa mozga te da kao takvi trajno oštećuju živčani sustav boksača. Sa druge strane, boksački stručnjaci tvrde da je u slučaju pravilnog treninga i pripreme boksača prije borbe rizik po zdravlje minimalan, odnosno čak i manji nego li kod nekih drugih sportova.
Ipak, u nekim je zemljama boks kao sport zabranjen, neke zabranjuju organizaciju profesionalnih borbi i sl.

- 22:47 - Komentiraj i ti! (0) - Isprintaj! - BOKS -

STOLNI TENIS

cat tennis Pictures, Images and Photos

Stolni tenis je sport u kome se natječu dva (ili četiri) igrača koji lopticu udaraju reketom na stolu za stolni tenis.
Dimenzije stola su 2,74 x 1,525 m, stol je visok 76 cm. Dvije polovice stola dijeli mrežica visoka 15,25 cm koja viri (produžava se) s obje strane stola za 15,25 cm.
Po starim pravilima igralo se do 21, a svaki igrač je servirao za redom 5 puta. Danas se igra do 11 bodova, za redom se servira dva puta, pa je igra postala brža i zanimljivija.
Igra se na tri ili četiri dobivena seta, do 11. Razlika mora biti dva boda, dakle 11:9 ili 12:10, i tako dok se ne postignu dva boda razlike.
Promjenama pravila je također loptica povećana s 38 na 40 mm i otežana - s 2,5 na 2,7 grama.

table tennis Pictures, Images and Photos

MARATON

Maraton Pictures, Images and Photos

Maraton je najduža trkačka atletska disciplina. Maratonska utrka se standardno izvodi na dionici od 42,195 km. Općenito se maraton smatra najtežom atletskom disciplinom ali i jednom od najtežih sportskih disciplina uopće.
Povijest maratona
Naziv 'maraton' potječe iz legende o grčkom vojniku Filipidu, koji je trčao od polja Marathona do Atene da bi objavio pobjedu grčke vojske nad Perzijancima. Prema toj, povijesno nepotvrđenoj priči, Pheidippides je neposredno nakon što je stigao u Atenu od napora preminuo. Nema dokaza da se događaj zaista i odigrao, primjerice povjesničar Herodot piše da je Pheidippides trčao iz Atene do Sparte. Verzija u kojoj je trčao od Marathona se javlja u Plutarhovom djelu iz 1. stoljeća. Procjena je da je udaljenost od Marathonskog polja, odnosno mjesta bitke pa do Atene oko 34,5 km.
Na ideju organizacije takve utrke je došao Michel Bréal, koji je predložio da se utrka stavi u program I. Olimpijskih igara u Ateni 1896. godine. Ideju su podržali i Pierre de Coubertin, otac modernih Igara, kao i sami organizatori igara, Grci. Prvi maraton u povijesti nije ipak bio onaj na samim Igrama, jer su primjerice Grci ranije organizirali izborno natjecanje za nastup na Olimpijadi. Na tom je prvom maratonu pobijedio Charilaos Vasilakos u vremenu 3 sata i 18 minuta.
Spiridon "Spiros" Louis je u toj utrci bio peti, ali je kasnije pobijedio na prvom Olimpijskom maratonu u vremenu 2 sata, 58 minuta i 50 sekundi. Ženski maraton je uveden u program igara dosta kasnije, na OI u Los Angelosu 1984. godine.
Dionica maratona
Prvi maratoni su se održavali na različitim udaljenostima, ovisno o konfiguraciji terena, te su varirali između 40 i 42 km. Tek je od 1921. godine Međunarodna atletska federacija prihvatila udaljenost od 42,195 kao standardnu. Najčešće se maratoni održavaju na dionicama od 40 ili 45 km, samo u iznimnim situacijama na 62 km.
Maratonci i maratonska utrka
Maratonska utrka je od početaka smatrana disciplinom namijenjenom samo najspremnijim atletičarima. Međutim, razvojem teorije treninga ali i sve većom popularnošću rekreativnog trčanja pokazalo se, da uz pravilnu pripremu otrčati maraton i nije preveliki izazov. Štoviše, većina atletskih trenera danas smatra, da nema razloga da bilo koja osoba, uz pretpostavku da je zdrava te uloži u trening veliku dozu upornosti i rada, može relativno dobro i bez straha od posljedica (premorenosti, ozljeda) odraditi tu utrku.
Tipičan program treninga za maratonsku utrku traje od 4 do 6 mjeseci, tijekom kojeg atletičar barem 5 puta tjedno trči na dionicima 5-20 km po treningu, ovisno o nivou natjecanja i ciljanom rezultatu. Najbolji atletičari se polako bliže magičnoj granici od 2 sata za utrku, dok se za prosječnog rekreativca svako vrijeme ispod 4 sata smatra solidnim. Na većini maratona je postavljena granica od 5 ili 6 sati nakon koje se staza zatvara, a atletičari pristigli iza tog vremena ne ulaze u službeni redoslijed.
Maratonske utrke se danas održavaju u velikom broju na svim kontinentima. Na poznatijim maratonima (primjerice u Bostonu, New Yorku, Londonu, Tokiju itd.) nije rijetkost da nastupi po nekoliko desetaka tisuća natjecatelja. U Hrvatskoj se održava nekoliko maratonskih utrka od kojih su najpoznatije Zagrebački maraton i Plitvički maraton.
Razvoj dugoprugaškog trčanja došao je do te mjere, da maraton odavno nije najduža dionica na kojoj se natječu dugoprugaši. Poznat je koncept ultramaratona, kada se dionice kreću od 50 pa do 100 km ili čak 100 milja. Poznate su i višednevne ultramaratonske utrke. Ove discipline nisu olimpijski sportovi, već spadaju u red ekstremnih sportova. U Hrvatskoj su najpoznatiji ultramaratoni Zagreb - Čazma (62km) i višednevni ultramaraton Zagreb - Vukovar (344km)
Svjetski rekordi
Kako je svaka staza na kojoj se održava maraton specifična po konfiguraciji staze, ostvareni rezultati na različitim stazama ponekad nisu sasvim usporedivi. Stoga se dulje vrijeme u maratonskim utrkama vodilo samo 'najbolje svjetsko vrijeme' ali ne i službeni rekordi.
Službeni svjetski rekordi se službeno vode tek od 1. siječnja 2004. godine. Toga dana su dotadašnja najbolja vremena i službeno proglašena svjetskim rekordima. Kod muškaraca rekord iznosi 2 sata, 3 minute i 59 sekundi, a postavio ga je na utrci u Berlinu Haile Gebrselassie iz Etiopije 28. rujna 2008. godine. Kod žena se vode dva rekorda: jedan postavljen u utrci s muškarcima (koji onda jasno pospješuju ritam trkačice) te rekord u utrci u kojoj sudjeluju samo žene. Oba rekorda drži Paula Radcliffe iz Velike Britanije. Prvi rekord (mješovita utrka) je s maratona u Londonu 13. travnja 2003. godine, i iznosi 2 sata, 15 minuta i 25 sekundi. Drugi rekord (ženska utrka) iznosi 2 sata, 17 minuta i 42 sekunde, istrčan 17. travnja 2005. godine, također u Londonu.
Razvoj najboljih svjetskih rezultata u maratonu pogledajte u članku razvoj najboljeg rezultata u maratonu.









- 22:46 - Komentiraj i ti! (1) - Isprintaj! - MARATON -

SKIJANJE

340NA Pictures, Images and Photos

Skijanje je način kretanja zasniježenim površinama uporabom skija koje su skijaškim vezovima pričvršćene za noge skijaša. Iako je skijanje prvenstveno nastalo kao način transporta odnosno kretanja po snijegu, kroz 20. stoljeće je preraslo u popularni način rekreacije i sport. Osim skijanja na snijegu, poznato je i skijanje na vodi, pri čemu skijaš koristi vučnu silu motornog čamca ili vučnice da ostvari brzinu potrebnu za održavanje na vodi.
Povijest skijanja
Počeci skijanja se, prema nedavno pronađenim crtežima u spiljama otkrivenim nakon povlačenja ledenjaka, vežu uz lovce koje povjesničari smještaju u doba egipatskih faraona. Tehnike skijanja u to doba su najvjerojatnije sličile načinu skijanja kojeg danas nazivamo skijaškim trčanjem ili nordijskom skijaškom disciplinom.
Ocem modernog skijanja smatra se Norvežanin Sondre Norheim. On je u 19. stoljeću konstruirao skijaški vez koji je omogućio upravljanje skijom, i to tehnikom koja se danas naziva telemark. Kasnija usavršavanja skijaškog veza i skijaške cipele odnosno pancerice dovela su do daljnjeg usavršavanja skijanja i pojavu tzv. alpskih skijaških disciplina. Ranih godina 20. stoljeća Austrijanac Hannes Schneider prezentirao je tehniku upravljanja skijom rotacijom gornjeg dijela tijela koja se po imenom Arlberg tehnika (nazvana prema kraju iz kojeg je potjecao) vrlo brzo raširila kao popularna rekreacija i sport.
Danas je skijanje na snijegu te skijanje na vodi raširen vid rekreacije i natjecateljskog športa.

charlie and doug skiing Pictures, Images and Photos

VRSTE SKIJANJA



Danas je skijanje vrlo rijetko način transporta, već je uglavnom popularan vid rekreacije. Većina skijaša danas su rekreativci koji na uređenim skijaškim stazama korištenjem žičara kako bi se popeli na vrhove planina provode slobodne trenutke uživajući u spuštanju niz snježne padine. Skijanje je toliko raširen način zimskog odmora da pojedine države veći dio turističke ponude zasnivaju upravo na rekreativnom skijanju. Najbolji primjer takve države je Austrija, koja posjeduje preko stotinu uređenih skijališta. Ostale države koje imaju brojna uređena skijališta su Francuska, Italija, Švicarska, SAD, Novi Zeland, itd. U Nordijskim zemljama rašireno je i skijaško trčanje kao popularan vid rekreacije, iako se staze ua skijaško trčanje mogu naći i u svakom alpskom skijalištu.
Posebno je zanimljiva ponuda dvoranskog skijanja, gdje se u pojedinim bogatijim državama (primjeri su Japan ili Saudijska Arabija) zbog nedostatka prirodnih skijaških staza i dovoljnog broja sniježnih dana u godini čak izrađuju skijaške staze u velikim dvoranama, opremljene umjetnom klimom te umjetnim snijegom.
Za skijanje na vodi potrebno je što mirnija vodena površina (more, jezero) te vanjski vučni pogon koji skijaša na vodi vuče brzinom dovoljnom da se održi na vodi.
Skijanje je i atraktivan šport, gdje se natječu u brojnim disciplinama natjecatelji iz sve većeg broja zemalja i gotovo svih kontinenata.

SKIJANJE KAO SPORT

Skijanje je standardni olimpijski sport na zimskim Olimpijskim igrama. Skijaške discipline dijelimo na alpske i nordijske. Iako postoje i varijante štafetnih utrka u nordijskom skijanju, skijanje je uglavnom pojedinačni sport. Često se u skijaške sportove ubraja i snowboard, koji je od 1998. godine također uključen u obitelj olimpijskih sportova. Oprema za taj sport se bitno razlikuje od skijaške opreme po tome što se ne koriste dvije skije već jedan board odnosno daska za skijanje na kojoj border stoji u sličnom položaju kao u daskanju na valovima.
Alpske natjecateljske skijaške discipline su: slalom, veleslalom, spust, super-veleslalom, alpska kombinacija i paralelna natjecanja. Neslužbeno bi ih mogli kategorizirati na tehničke (slalom i veleslalom) i brzinske (spust i super-veleslalom) discipline. Sva pravila te organizacija i kontrola skijaških natjecanja su pod upravljanjem Međunarodne skijaške federacije (FIS) sa sjedištem u Bernu (Švicarska).
Nordijsko skijanje uključuje discipline skijaško trčanje i skijaški skokovi. Skijaško trčanje se prakticira na različitim duljinama staze, u dvije osnovne kategorije: klasični stil i slobodni stil. Jedna varijanta skijaškog trčanja je i biatlon, u kojoj se kombinira skijaško trčanje s streljaštvom.
Skijaški letovi se izvode na specijalno pripremljenim skijaškim skakaonicama, a cilj je natjecanja ostvariti što veću duljinu skoka uz dodatne ocjene za stil izvedbe skoka. Postoji i disciplina nordijske kombinacije, koja uključuje skojaške skokove i skijaško trčanje.
Snowbord se izvodi u nekoliko različitih disciplina. Alpske discipline obuhvaćaju npr. slalom utrke, i održavaju se na strandardnim uređenim skijaškim stazama. Međutim, popularnije su discipline slobodnog stila ili slobodne vožnje, koje se mogu odvijati u specijalnim half-pipe stazama ili na neuređenim strminama. Natjecatelji slobodnog stila se najčešće okupljaju i natječu na igrama ekstremnih sportova pod nazivom X-games.
Skijanje na vodi je također natjecateljski šport, koji ima nekoliko disciplina kao što su slalom, izvođenje trikova te skijaški skokovi na vodi.


Ovisno o disciplini, za skijanje trebate slijedeću opremu:
• skije opremljene skijaškim vezovima
• skijaški štap
• pancerice ili skijaške cipele
Postoji još i cijeli niz specijalizirane skijaške opreme, kao što su skijaško odijelo, kaciga, naočale, rukavice. Ta dodatna oprema se vrlo razlikuje ovisno o skijaškoj diciplini, vremenskim uvjetima a u novije vrijeme i o modnim trendovima, pogotovo kod rekreativaca. Nemojmo zaboraviti i kreme sa UV zaštitom.
Skijaški tereni
Ovisno o disciplini, skijati se može gotovo na svakoj površini prekrivenoj snijegom: na ravnijima se prakticira skijaško trčanje, na strmijim neka od alpskih disciplina.
Kao što i ime govori, napoznatije skijaške staze za alpske discipline nalaze se u Alpama, iako se velik broj kvalitetnih alpskih skijališta nalazi u Sjevernoj i Južnoj Americi, Novom Zelandu, Aziji. Uobičajeno je da se skijaške staze klasificiraju prema strmini i dužini, da bi se olakšalo rekreativnim skijašima odabir staze koji odgovara njihovom skijaškom znanju i stilu skijanja. U Europi se najčešće koristi sustav boja, pa je npr. crna boja oznaka najzahtjevnije strme staze koja je najčešće rezervirana samo za natjecanja i vrhunske skijaše. Crvena je staza nešto blaža, ali još uvijek zahtjevna. Početnici će birati između staza označenih kao plave (male strmine) odnosno bijele staze. Bijele su staze gotovo potpuno položene te dakle osiguravaju sigurno skijanje čak i potpunim početnicima. Postoji i tzv. slobodno skijanje po neuređenim stazama, međutim ono je rezervirano isključivo za vrhunske skijaše koji odlično poznaju skijaške tehnike i imaju odgovarajuću opremu. Ne treba posebno napominjati da je slobodno skijanje povezano s stalnom opasnošću od snježnih lavina, odrona snijega ili terena, padovima na oštre stijene ili provalije, te nije rijetkost da slobodni skijaši koji precijene svoje znanje ili podcijene pojedinu strminu stradaju, pa čak i smrtno.

Skijaško trčanje zahtijeva položenije staze, te je dakle opasnosti od padova ili snježnih lavina svedena na minimum. Ovaj vid skijanja je posebno pogodan za rekreativce slabije fizičke snage, starije skijaše i sve one koji žele tempo skijanja prilagoditi sebi a ne primjerice strmini alpske staze. Ipak, skijaško trčanje može za ambicioznije biti i vrlo efikasan način postizanje odlične fizičke spreme, jer je poznato da su po općim karakteristikama pripremljenosti (fizička kondicija) skijaši trkači uz atletičare na dugim prugama i bicikliste jedni od najspremnijih sportaša uopće. Najviše uređenih staza za skijaško trčanje se može pronaći u Nordijskim zemljama, iako je moguće trčati na skijama i na neuređenim stazama.
Za skijaške letove koriste se posebno pripremljene skijaške skakaonice, koje se ovisno o veličini nazivaju i skijaškim letaonicama. Ove su skakaonice jasno rezervirane isključivo za profesionalce koji se bave tim sportom, jer na nekim skakaonicama skijaši skakači ostvaruju skokove (odnosno letove!) duljine od preko 200 metara!
Snowboarderi mogu koristiti standardne skijaške staze, iako se većina odlučuje za neuređene strmine. Zanimljivost je half-pipe, uređen dio staze u obliku jarka od nekoliko metara vrlo glatkih i strmih zidova.
Skijanje na vodi se izvodi na mirnim vodenim površinama, posebno određenim za tu namjenu. Zbog opasnosti važno je da u blizini skijaša na vodi ne bude plivača odnosno drugih plovila ili predmeta na vodi.




Adam! Pictures, Images and Photos

- 22:45 - Komentiraj i ti! (0) - Isprintaj! - SKIJANJE -

HOKEJ NA LEDU


Hokej na ledu jedan je od najdinamičnijih zimskih sportova. Hokej je ekipni sport koji se igra na umjetnim ili prirodnim ledenim površinama, a najpopularniji je u zemljama s dugim, hladnim zimama. Iznimno je popularan u Češkoj, Finskoj, Kanadi, Rusiji, Slovačkoj, Švedskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Krovna organizacija hokeja na ledu IIHF (International Ice Hockey Federation) ima 64 članice, a lige spomenutih zemalja smatraju se najjačima. Na Zimskim je Olimpijskim igrama hokej prisutan od 1924. godine. Najjača je profesionalna liga američka NHL (National Hockey League) u kojoj igra 30 klubova, od čega 6 kanadskih.

bitka Pictures, Images and Photos


POVIJEST



.
Igre u kojima se zakrivljenom palicom udara predmet raznih oblika poznate su odavno. Naziv 'hokej' koristi se od 16.st., a porijeklo riječi nije razjašnjeno; možda potječe od starofrancuske riječi hoquet koja je označavala pastirski štap, a možda i od staronizozemske riječi hokkie (umanjenica od hok; pseća kućica ili koliba) korištene za označavanje gola). Mnoge su se takve igre igrale na travi, a gdje se to moglo i na ledu, na smrznutim jezerima, rijekama ili kanalima. Više djela nizozemskih slikara iz 16.st. prikazuje igru sličnu hokeju na ledu.
U Europi se razvilo više igara srodnih hokeju, poput škotske igre shinty ili shinney i irske hurling, a iseljenici su ih prenijeli na sjevernoamerički kontinent gdje je prilagođen zimskim uvjetima. Tako su engleski i francuski doseljenici u Kanadi igrali hokej na zamrznutim rijekama i jezerima kližući na cipelama na koje su pričvrstili oštrice noževa za rezanje sira, pa postoji i teorija da je hokej na ledu izumljen u gradu Windsoru u kanadskoj provinciji Nova Scotia. Pisac Thomas Chandler Haliburton opisao je igru sličnu hokeju koju su igrali dječaci u njegovo školi u Windsoru oko 1800., a čini se da su ta i slične igre preuzele agresivne elemente iz igre dehuntshigwa'es kanadskih Mi'kmaq urođenika. Prvi je put u igri hokeja umjesto loptice upotrijebljena pločica (puck) 1860. u gradu Kingstonu u kanadskoj provinciji Ontario. Canadian Amateur Hockey Association 1943. je Kingston proglasila rodnim gradom hokeja na ledu, jer tamo je 1886. između studenata Queen's University i Royal Military College of Canada održana igra za koju se mislilo da je prva zabilježena, što se nakon daljnjeg istraživanja pokazalo kao netočno. Po današnjim podacima udruženja Society for International Hockey Research najstarija je igra održana u Halifaxu 1859., zabilježena u članku u Boston Evening Gazette iz iste godine.

RAZVOJ

Moderni se hokej razvio u Montrealu, gdje je 3. ožujka 1875. održana i prva utakmica u zatvorenoj ledenoj dvorani. Godine 1877. su James Creighton, Henry Joseph, Richard F. Smith, W.F. Robertson i W.L. Murray, studenti montrealskog sveučilišta McGill, utemeljili nekoliko osnovnih pravila hokeja. Prvi klub hokeja na ledu osnovan je 1880. na istom tom sveučilištu pod imenom McGill University Hockey Club, a popularnost je tog sporta u Montrealu rasla. 1885. hokej se počeo igrati i u Ottawi, a te iste godine u St.Moritzu u Švicarskoj održana je i prva sveučilišna utakmica između momčadi britanskih sveučilišta Cambridge i Oxford u kojoj je Oxford nadvladao Cambridge 6-0.
Godine 1888. guverner Kanade Frederick Arthur Lord Stanley of Preston u Montrealu je prisustvovao utakmici hokeja koji mu se toliko svidio da je primijetio da bi pobjedniku prvenstva trebalo dodijeliti trofej. Stanley Cup, koji se danas se dodjeljuje pobjedniku prvenstva NHL-a, prvi je put dodijeljen 1893. amaterskoj momčadi Montreal AAA. Do tog je vremena u Montrealu već bilo osnovano gotovo stotinu klubova hokeja na ledu, a nicali su i diljem Kanade. 1893. igrači u Winnipegu zaštitili su potkoljenice vratara štitnicima za kriket, a iste su godine održane i prve utakmice u Sjedinjenim Američkim Državama, na sveučilištima Yale i Johns Hopkins. Prva je američka liga hokeja na ledu, U.S. Amateur Hockey League, osnovana u New Yorku 1896.
Hokej na ledu u Europu su donijela petorica sinova Lorda Stanleya, čija je momčad 1895. pobijedila momčad engleskog dvora (u kojoj su igrali budući kraljevi Edward VII i George V). U Velikoj Britaniji je do 1903. osnovana liga sa pet momčadi. 1908. osnovana je Ligue Internationale de hockey sur glace (danas IIHF), a prvo je europsko prvenstvo osvojila Velika Britanija 1910.

OPREMA

Tvrda ledena površina, pločica koja leti velikom brzinom (preko 160 km/h), te dozvoljeni i nedozvoljeni fizički kontakt sa drugim igračima razlog su iz kojeg se oprema za hokej osim od klizaljki i palica sastoji i od niza zaštitnih elemenata: kacige (često sa zaštitnom metalnom mrežicom ili plastičnim vizirom), gumenog štitnika za zube, štitnika za vrat, štitnika za ramena i prsa, štitnika za laktove, rukavica, čvrstih zaštitnih hlača, štitnika za koljena i potkoljenice i štitnika za genitalije. Vratari nose veće kacige i opremu koja se razlikuje od one koju nose igrači, jer su izloženi i izravnim udarcima pločice. Mlađi ili neiskusni igrači obavezni su nositi kacigu sa zaštitnom mrežicom da bi se izbjegle ozljede lica, dok profesionalni igrači nose plastični vizir ili samo kacigu. Pravila o nošenju vizira u profesionalnim ligama izazivaju neslaganja jer neki smatraju da vizir ometa disanje ili vid, te da potiče igrače na previsoko podizanje palice, dok drugi vjeruju da su nužan dio zaštitne opreme. Ta su pravila u profesionalnim ligama bila prihvaćana vrlo sporo, pa je tako zaštitna maska obavezan dio opreme vratara postala tek 1959. nakon što je vratar Montreala Jacques Plante primio snažan udarac pločice u lice.
Klizaljke za hokej na ledu izrađene su od čvrstih materijala, najčešće kože (prave ili umjetne) ili najlona, da bi zaštitile stopalo i gležanj, dok se kruta plastika ne upotrebljava za izradu dijela klizaljke oko gležnja jer bi ograničila kretanje igrača. Oštrice su im zaobljene na obje strane čime se olakšava kretanje na ledu, a sve klizaljke osim vratarskih imaju oštrice dizajnirane tako da se njima ne mogu povrijediti ostali igrači.

IGRA


Photobucket


Hokej na ledu igra se na igralištu propisanih dimenzija, a igraju dvije momčadi sa šest igrača na klizaljkama. Cilj je igre pogoditi u protivnički gol pločicom od tvrde vulkanizirane gume. Igrači pločicom upravljaju dugačkom palicom koja je na donjem kraju zakrivljena i plosnatija, a dopušteno im je pločicom (puckom) upravljati i bilo kojim dijelom tijela, ovisno o pravilima. Uobičajena postava momčadi uključuje vratara, kojem je zadaća spriječiti da pločica uđe u gol, te pet igrača od kojih tri igraju u napadu, a dva u obrani. Napad ima centra, lijevo krilo i desno krilo. Igrači se mogu izmijeniti u svakom dijelu igre i bez zaustavljanja igre, a zamjena se može obaviti pojedinačno ili se može zamijeniti cijela postava.
Ograda sprječava da pločica izleti izvan igrališta, pa se igra često odvija u dužim periodima bez prekida. Kretanje pločice određeno je pravilima zaleđa (offside) i zabranjenog ispucavanja (icing).
Svaka liga ima svoja pravila o broju igrača u selekciji, koji se kreće od 18 do 23, od čega su dva igrača vratari. Hokej na ledu igra se po više različitih tipova pravila, a najvažnija su pravila IIHF-a i NHL-a.

PREKRŠAJI

Lundqvist_H_012406 Pictures, Images and Photos

U hokejskoj utakmici sude od dva do četiri suca, dva linijska suca koji su zaduženi za prekršaje zaleđa i zabranjenog ispucavanja, te glavni sudac (ponekad i dva) zadužene za ostale prekršaje.
U muškom hokeju, za razliku od ženskog, igraču je dozvoljeno udariti bokom ili ramenom koji u tom trenu ima pločicu ili ju je imao neposredno prije. Taj se manevar naziva napad tijelom (body checking). Svaki tip fizičkog kontakta u hokeju nije dozvoljen, primjerice najstrože je zabranjen napad palicom, te postoji niz manevara koji se smatraju prekršajima i za njih se dosuđuju kazne.
Najčešći je oblik kažnjavanja igrača za prekršaj isključivanje iz igre na određeno vrijeme, tijekom kojeg je obavezan sjediti na klupi za prekršaje, a njegova ga momčad nema pravo zamijeniti. Druga momčad u tom slučaju igra s igračem više, odnosno ostvaruje power play. Kazna od dvije minute može se dosuditi za manje prekršaje poput spoticanja (tripping), udarca laktom (elbowing), udaranje šakom ili grubost (roughing), visoku palicu (high-sticking), previše igrača na ledu (too many players on the ice), korištenje nedozvoljene opreme (illegal equipment), nedozvoljeni napad tijelom (charging), držanje (holding), ometanje (interference), zadržavanje igre (delay of game), povlačenje palicom (hooking) ili nalet palicom (cross-checking).
Ukoliko je prekršaj posebno jak ili je igrač na kojem je prekršaj izvršen zbog toga ozlijeđen, može biti dosuđena dvostruka kazna u trajanju od četiri minute. Kazna istječe nakon zadanog vremena ili nakon što protivnička momčad postigne zgoditak s igračem više, a ukoliko je bila dosuđena dvostruka kazna i protivnička je momčad postigla gol, istječe samo prva od dvije kazne. Kazna od pet minuta može biti dosuđena ukoliko je igrač u prekršaju bio iznimno nasilan ili je namjerno ozlijedio protivničkog igrača, te za prekršaje tučnjave (fighting), nedozvoljenog napada s leđa (checking from behind) i bodenja lopaticom palice (spearing). Takve se kazne uvijek služe u potpunosti i ne istječu ukoliko protivnička momčad postigne zgoditak.
Igraču može biti dosuđena i disciplinska kazna u trajanju od deset minuta, koja ne može biti skraćena, ali momčad može tog igrača zamijeniti osim u slučaju kad je s disciplinskom kaznom povezan i prekršaj (odnosno kad je igraču dosuđena kazna dva-plus-deset ili pet-plus-deset). Disciplinska se kazna dosuđuje ukoliko se ustanovi namjera ozljeđivanja protivničkog igrača (prema mišljenju suca), za veće prekršaje izvedene palicom i za višestruko ponavljanje manje prekršaje. Igrač kojem je dosuđena disciplinska kazna mora smjesta napustiti led, te ne sjedi na klupi za prekršaje. Ukoliko je uz disciplinsku kaznu dosuđen i prekršaj, na klupi za prekršaje kaznu mora izdržati igrač kojeg odredi trener.
Breakaway je situacija u kojoj je igraču u napadu, a između njega i protivničkih vrata nema igrača obrane, već samo protivnički vratar. Ukoliko je na tom igraču izvršen prekršaj dok breakaway traje, igrač ima pravo na izvođenje kaznenog udarca. Kazneni udarac dosuđuje se i u slučaju da je obrambeni igrač koji nije vratar pokušao tijelom spriječiti da pločica uđe u gol na vratarovom području (crease), u slučaju da je vratar namjerno pomaknuo gol da bi izbjegao primiti zgoditak u breakawayu, u slučaju da je obrambeni igrač namjerno pomaknuo gol kad do kraja utakmice ima manje od dvije minute ili tijekom produžetka, te u slučaju da je igrač ili trener namjerno bacio palicu ili drugi predmet na pločicu ili igrača koji ju u tom trenutku vodi i tako spriječio udarac prema golu ili dodavanja za udarac.
Suci imaju pravo zaustaviti igru za prekršaje poput korištenja ruke za zaustavljanje pločice u obrambenoj zoni, ali za te se prekršaje ne dosuđuje kazna. U takvim se slučajevima dosuđuje kazna jedino ukoliko je igrač namjerno tijelom zaustavio pločicu, nosio pločicu u ruci, te ispucao pločicu izvan igre u obrambenoj zoni, što se smatra zadržavanjem igre.

TAKTIKA

Kao i svaki momčadski pa i individualni sport i hokej je sport sa strategijom, odnosno taktikom koja se određuje prema snazi i mogućnosti protivničkih igrača.
Postoji nekoliko tzv. "osnovnih" taktika koje se mogu primjenjivati uz različite finese i dorade. Niže je navedeno nekoliko primjera u odnosu na cijelu petorku u određenom trenutku koja se nalazi na ledu.
Krila počinju sa obranom na način da pritišću protivničke bekove dok su ovi u liniji ili iza ili ispred gol linije, te u određenoj širini posjeduju pak na palici i pokušavaju izaći iz svoje trećine, na način da razigravaju svoje krilne napadače koji im naklizavaju, ili pokušavajući odigrati na svog centralnog igraća (što čini veći rizik za presjecanjem paka), a u slučaju da su im krila blokirana i-ili centar pokriven trebaju sami iznet pak iz trećine ili ga udarcem lagano izbacit van svoje trećine.Dakle ovo je faza kada krila jedne momčadi započinju svoju fazu obrane na način da duboko u zoni protivnika pritišću aktivnom igrom protivničke bekove, te ometaju stvaranje napada.
U međuvremenu dok krila pritišću protivničke bekove, centar pokriva svoj prostor te kliže u obliku "osmice" i pokušava pokrit centra protivničke ekipe.
Za to vrijeme bekovi drže plavu liniju i nastoje blokirati udarac ili odbijanac paka iz trećine u kojoj se nalaze. Ukoliko ipak protivnički bekovi uspiju razigrat krila, krila momčadi koja tada započinju obranu trebaju što brže po krilnim pozicijama stići krila momčadi koja kreće u napad, dok bekovi istovremeno brzo kližu i zatvaraju-brane svoj prostor. Ovo je opisana varijanta, početka aktivne obrane, no postoji varijanta u kojoj su bekovi protivničke momčadi dosta jaki i brzi, te dobri u kontroli paka, te bez problema razigravaju svoje napadače i time započinju napad, tada krila momčadi koja nije u posjedu paka i započinje obranu stoje visoko prema svojim bekovima, u blizini plave linije i striktno pokrivaju krila napadačke momčadi, na način da dozvoljavaju bekovima nesmetan izlaz u napad.
U hokeju se rijetko igra tzv. "flaster" na nekog igrača, već je bitno da u svakom trenutku prostor bude pokriven.(zamislite da se igralište po dužini dijeli na tri dijela (lijevo-centar-desno), a svaki npr. širine od po 10-ak metara. Moguće je da desno krilo u određenom trenutku predje na ljevu stranu, dok automatski ili centar prelazi na ljevu stranu, ili čuva centralni prostor. Ovdje je opisana osnovna varijanta kada jedna momčad iz faze napada, započinje svoju aktivnu obranu dok je još u prostoru gola protivničke momčadi.
Također postoji faza obrane koja prelazi u napad i identična je već opisanoj fazi, samo se stvari dešavaju kontramomčadi.

TREĆINE I PRODUŽECI

Utakmica se dijeli na tri trećine od po dvadeset minuta, a vrijeme teče samo dok je pločica u igri. U međunarodnim ligama momčadi mijenjaju strane na kraju prve i druge trećine, te nakon prvih deset minuta treće, dok u NHL-u strane mijenjaju samo nakon prve dvije trećine.
U slučaju neodlučenog rezultata na kraju posljednje trećine, primjenjuje se nekoliko pravila o produžecima. Postoji mogućnost produžetka od maksimalno dvadeset minuta koji se prekida čim jedna od momčadi postigne pobjednički zgoditak ili produžetka od maksimalno pet minuta koji se prekida kad jedna momčad (u ovom slučaju momčad se sastoji od 4 ili 5 igrača i vratara) postigne pobjednički zgoditak. Ukoliko je rezultat nakon produžetaka i dalje neriješen, momčadima se dodjeljuje po 1 bod ili se izvode kazneni udarci, koje izvode po tri igrača iz svake momčadi. Ukoliko je i nakon kaznenih udaraca rezultat neriješen, igraju se daljnji produžeci do prvog sljedećeg gola, a pri obračunu bodova ne uzimaju se u obzir primljeni/postignuti kazneni golovi iz kaznenog udarca.

ŽENSKI HOKEJ


Hokej na ledu sport je koji svakim danom ima sve više poklonica i jedan ženskih od sportova koji se najbrže razvijaju. Iako je ženski hokej slabije organiziran i ne postoji tako velik broj liga, klubova ima diljem svijeta i to na svim razinama – od sveučilišnih klubova do državnih i olimpijskih reprezentacija, te amaterskih klubova. Održano je devet IIHF Svjetskih prvenstava u hokeju na ledu za žene.
Glavna je razlika u pravilima između muškog i ženskog hokeja ta što je u ženskom napad tijelom (body checking) nedozvoljen manevar. Napad tijelo zabranjen je nakon Svjetskog prvenstva 1990., jer su igračice mnogih zemalja tjelesno manje i slabije od igračica sa sjevernoameričkog kontinenta. Mnogi smatraju da je zabrana napada tijelom i sličnih manevara jedan od razloga razmjerno male popularnosti ženskog hokeja u javnosti.
Nekoliko je igračica nastupilo u profesionalnom muškom hokeju – Manon Rhéaume (obavljala je dužnosti vratara za američki Tampa Bay Lightning u predsezonskim utakmicama), Hayley Wickenheiser (2003.g. je potpisala ugovor s finskim klubom Kirkkonummi Salamat), Charline Labonté, Kelly Dyer, Erin Whitten i Angela Riero.

MEĐUNARODNA NATJECANJA

Godišnje Svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu (IIHF World Ice Hockey Championship) natjecanje je važno i popularno u Europi, dok je interes za njega u SAD-u i Kanadi nešto manji jer se vremenski poklapa s doigravanjima Stanley Cupa. SAD i Kanada ne mogu u tom natjecanju sudjelovati s najjačim izdanjima svojih reprezentacija, jer njihovi ponajbolji igrači sudjeluju u doigravanjima. Osim toga, pravila IIHF-a godinama su zabranjivala sudjelovanje profesionalnih igrača u Svjetskom prvenstvu, ali danas to više nije tako pa uz velik broj europskih i sjevernoameričkih igrača u NHL-u reprezentacije koje predstavljaju države na Svjetskom prvenstvu nisu više nužno najbolji pokazatelj razine hokeja u toj državi.
Hokej na ledu na Olimpijskim je igrama prisutan od 1924.g. U prvih je sedam godina Kanada osvojila čak šest zlatnih medalja, dok su Sjedinjene Američke Države svoje prvo zlato osvojile tek 1960.g. U razdoblju od 1958. do 1988. SSSR je dominirao olimpijskim hokejom jer su u komunističkom sustavu svi igrači smatrani 'amaterima', dok je najboljim igračima SAD-a, Švedske, Finske i Kanade nastup na Olimpijskim igrama kao profesionalcima bio zabranjen. Reprezentacija SSSR-a u tom razdoblju osvojila je zlato sedam puta. Ipak, na Olimpijskim igrama u Lake Placidu 1980.g. u finalu ih je porazila amaterska momčad SAD-a sastavljena od igrača američkih sveučilišta, a taj događaj poznat kao 'Miracle on ice' potaknuo je interes Amerikanaca za hokej koji dotad u SAD-u nije bio pretjerano popularan.
Održano je devet Svjetskih prvenstava u hokeju na ledu za žene, a prvo od njih 1990.g. Ženski se hokej na Olimpijskim igrama igra od 1998.g. U ovom trenutku ženskim hokejom dominiraju Amerikanke i Kanađanke, te je tako reprezentacija barem jedne od tih dviju zemalja igrala u svakom finalu Svjetskog prvenstva i Olimpijskih igara, a finale Olimpijskih igara 2006.g. bilo je prvo ikad u kojem se te dvije reprezentacije nisu međusobno borile za titulu.





zpivani_hymny2 Pictures, Images and Photos









TENIS

tennis Pictures, Images and Photos

Tenis je sportska igra u kojoj se pomoću reketa i loptice dva ili četiri igrača nadmeću na označenom terenu. Osim što je vrlo raširen vid rekreacije tenis je i popularan sport, koji je standardno i u programu Olimpijskih igara.
Osnovna pravila

Tenis igraju po dva igrača kod pojedinačne igre, odnosno četiri igrača (po dva u jednoj momčadi) kod igre parova. Osnovni cilj igre je reketom uputiti lopticu preko mreže na stranu protivnika na takav način da je protivnik ne uspije vratiti prije nego li loptica drugi puta padne na zemlju. Pri tome loptica mora nakon što pređe mrežu prvim udarcem u tlo pogoditi protivnikov teren. Igra počinje servisom, kojeg prvi izvodi igrač određen ždrijebom ili bacanjem novčića. Servis se izvodi iza zadnje linije vlastitog polja, a lopticom se mora pogoditi dijagonalno servisno polje. Servira se naizmjence u lijevo odnosno desno servisno polje protivnika, prema rasporedu igre. Poen se osvaja ukoliko protivnik nije uspije vratiti lopticu koja je pala u njegov dio terena, ili ukoliko protivnik lopticu uputi na način da prvim dodirom sa zemljom ne uspije pogododiti unutar označenog terena (tzv. aut).
Teniski teren i oprema


Teniski teren je ravna površina koja je na sredini odjeljena mrežom visine 107 cm na rubovima, koja je na sredini nešto niža - 91 cm. Dimenzije terena se razlikuju za pojedinačnu odnosno igru parova, ali je uobičajeno da na jednom terenu postoje oznake za obje varijante. Još se na terenu sa svake strane ističu po dva servisna polja, u koja je, ovisno na koju se stranu servira, prilikom servisa potrebno ubaciti lopticu.
Moderni reket je napravljen od kompozitnih materijala (karbon, kevlar, različite legure željeza i aluminija) dok je ranije uglavnom bio od drveta. Reket se sastoji od ručke i glave reketa. Na glavi reketa su razapete žice, koje su danas također uglavnom od umjetnih materijala. Žice se napinju na različitu napetost (tvrdoću), ovisno o snazi i tehnici tenisača.
michael's pic Pictures, Images and Photos

Teniska natjecanja
Tenis se igra na amaterskom i profesionalnom nivou, uglavnom na turniskom principu, po sustavu ždrijeba i eliminacija. Tenis se profesionalno igra na turnirima čiji sudionici dobivaju novčane nagrade. Profersionalne turnire organiziraju i za njih propisuju pravila dvije organizacije: ATP koja brine o muškom tenisu te WTA koja brine o ženskom tenisu. Ti su turniri u većini slučajeva odvojeni, osim u slučaju Gran Slam turnira. Svaki nastup tenisača i tenisačica na profesionalnim turnirima se boduje, te se onda dobija rang-lista koja pokazuje trenutni plasman pojedinca u svjetskom tenisu. Biti na prvom mjestu na toj ljestvici stvar je prestiža te rezultat koji mogu ostvariti samo najbolji tenisači na svijetu u tom trenutku.
Grand Slam ili četiri najveća turnira
Četiri najpoznatija turnira, s najvećim novčanim nagradama i najvećim brojem bodova, za koje se obično koristi eng. izraz Grand Slam, jesu:
• Australian Open (otvoreno prvenstvo Australije)
• Roland Garros (Franch Open, tj. otvoreno prvenstvo Francuske)
• Wimbledon
• US Open (otvoreno prvenstvo SAD-a)
Tenis u Hrvatskoj
Najuspješniji hrvatski tenisač svih vremena je Goran Ivanišević, koji je desetak godina bio u svjetskom vrhu, što je okrunio pobjedom u Wimbledonu.
Sadašnji je najbolji hrvatski igrač Ivo Karlović, a osim njega su vrhunski igrači Mario Ančić i Ivan Ljubičić. Njih su trojica osvojila Davis Cup 2005.
Uz njih sigurno još vrijedi spomenuti i Sašu Tuksara, Roka Karanušića i mladog Marina Čilića koji predstavljaju našu zemlju svijetu.
Najveća hrvatska tenisačica je Iva Majoli, koja je 1997. pobijedila u Roland Garrosu. Mirjana Lučić i Karolina Šprem se također mogu pohvaliti vrijednim rezultatima na WTA touru. Međutim naša najkonstantnija tenisačica je zasigurno Jelena Kostanić koja je u Top 100 žena u ovom sportu već duži niz godina.
Tenis u Hrvatskoj ima dugu tradiciju, koju najbolje utjelovljuje Nikola Pilić. Pilić je nakon uspješne sportske karijere 60-ih i 70-ih postao trener i četiri puta osvojio Davis Cup - tri puta s Nijemcima i jedanput s hrvatskom momčadi.
Teniski rekordi
• Najmlađi vimbldonski pobjednik - Boris Becker (17 godina i 227 dana)
• Najmlađi pobjednik vimbldonskog meča - Jennifer Capriati (26. lipnja 1990. - 14 godina i 89 dana)
• Najmlađa vimbldonska pobjednica - Martina Hingis (1996.) - 15 godina i 282 dana
• Pobjednik Wimbledona s najnižim rankingom - Goran Ivanišević (125.), 2001.
• Najviše pojedinačnih Grand Slam naslova (tenisačice) - Margaret Court (24)
• Najviše pojedinačnih Grand Slam naslova (tenisači) - Pete Sampras (14)
• Najdulji teniski meč - 24 sata i 24 minute, 22.-23.06. 2002. između Paula Jessopa i Leeja Marksa
• Najdulja izmjena udaraca - 17.062, između Raya Millera i Roba Petersona (trajala 9 sati i 6 minuta) na dan 4. srpnja 2001.




Mario Tennis Power Tour Pictures, Images and Photos





- 22:45 - Komentiraj i ti! (0) - Isprintaj! - TENIS -

ODBOJKA


Odbojka je sport s loptom u kojem se dvije suparničke momčadi natječu na terenu s razapetom mrežom na sredini. Cilj igre je prebaciti loptu preko mreže u protivničko polje na način da je protivnik ne uspije održati u zraku i vratiti natrag preko mreže na dozvoljen način prije nego li padne na teren.

Voleyball Pictures, Images and Photos

POVIJEST ODBOJKE

William G. Morgan (1870 - 1942), rođen u državi New York ostao je zapisan u povijesti kao stvoritelj odbojke, koju je originalno nazvao "Mintonette". Morgan je diplomirao na Springfield Collegeu gdje je upoznao James Naismitha, koji je 1891. godine izmislio košarku. Godinu dana nakon što je diplomirao, Morgan odlazi na Holyoke (Massachusetts), gdje dobiva mjesto direktora fizičkog odgoja. To mjesto mu je omogućilo direktan utjecaj na vježbe za rekreaciju, te razvoj sporta.
Njegovo vodstvo je odlično prihvaćeno i njegovi razredi su se svakodnevno povećavali. Shvatio je da bi bilo dobro da izmisli neku rekreacijsku natjecateljsku igru kako bi svoj program učinio raznovrsnijim. Košarka mu se učinila kao dobar izbor, ali samo za mlađe članove, za one malo starije mu je trebala neka manje nasilna.
U to vrijeme Morgan nije nigdje mogao pronaći igru koja je sličila odbojci, pa ju je on stvorio iz svojih osobnih metoda treniranja i rekreacije. Opisujući svoje prve eksperimente, Morgan je rekao: "U potrazi za odgovarajućom igrom, prvo mi je tenis pao na pamet, ali za njega su nam bile potrebne loptice, reketi, mreža i ostala oprema pa sam od njega odustao, no ideja mreže mi se učinila zgodnom. Podigli smo mrežu na visinu od 1,98 metar, iznad glave prosječnog muškarca. Uz to nam je trebala i lopta. Prvo mi je pala na pamet košarkaška, ali ta je bila prevelika i preteška."
Na kraju, Morgan je zamolio da u tvrtci A.G. Spalding i Bros. naprave odgovarajuću loptu, što su ovi i učinili. Napravili su kožnu loptu, čiji je opseg bio oko 65 cm, a težina oko 300 grama. Nakon toga, Morgan, s još dva prijatelja, piše prva pravila odbojke. Početkom 1896. godine u Springfieldu na YMCA Collegu organizirana je konferencija gdje su se okupili svi direktori fizičkog odgoja YMCA-a. Na toj konferenciji je Morgan prvi puta demonstrirao novo stvorenu igru. Složio je dvije ekipe od po pet igrača koji su prije same konferencije odigrali "Mintonette". Morgan je prisutnima objasnio da se je ova igra predviđena za dvoranu, ali da se može igrati i na otvorenome. U igri je mogao sudjelovati neograničen broj igrača, a glavni cilj je bio održavati loptu u zraku, iznad mreže, s jedne strane na drugu. Igra je na konferenciji vrlo dobro prihvaćena samo je promijenjeno ime u "Volley ball". Zanimljivo je spomenuti da se tijekom godina ime nije mijenjalo, osim što je 1952. godine odlučeno da će se pisati kao jedna riječ (Volleyball).
Morgan je još poradio na pravilima igre i 1897. godine je izašao prvi priručnik s glavnim podacima o igri i kao dodatak su izašla i prva pravila odbojke.

RAZVITAKODBOJKE

Odbojka se u početku širila po SAD putem sveučilišta, da bi se 1900. godine pojavila i u Kanadi, čime je Kanada postala prva strana zemlja u kojoj se počela igrati odbojka. Nakon toga počinje se širiti na sve strane svijeta: na Filipine, u Kinu, u Burmu, u Indiju, Japan, Meksiko, Europu, Afriku… Do 1913. se odbojka u Aziji toliko razvila da je uključena u program Daleko-istočnih Igara, organiziranih u Manili. Važno je napomenuti da se u Aziji odbojka dugo godini igrala sa 16 igrača u polju, da bi se povećao broj sudionika. U Americi je 1916. godine 200.000 ljudi igralo odbojku, što na sveučilištima, što u školama, a igrali su je i muškarci i žene.
1918. pravila su promijenjena. Broj igrača limitiran je na šest i dogovoreno je da će dozvoljeni broj odbijanja lopte biti tri puta.
Do 30-ih godina odbojka je bila prvenstveno sport za zabavu i rekreaciju, koja se u različitim zemljama igrala po različitim pravilima, pa je postojalo samo par međunarodnih turnira. Uglavnom su se odigravali turniri na državnim razinama i putem njih je odbojka postajala sve zanimljiviji i natjecateljskiji sport, koji iziskuje sve više psihičke i fizičke snage. 18. travnja 1947. godine stvorena je Međunarodna odbojkaška federacija FIVB u Parizu u svrhu promoviranja odbojke u svijetu, stvaranja zajedničkih pravila igre, organiziranja međunarodnih turnira, te uvrštavanje odbojke u program Olimpijskih igara. FIVB je prvotno uključivala 14 država članica, a danas ih ima 218, čime je najveći međunarodni sportski savez na svijetu.
1948. godine u Rimu je održano 1. Europsko prvenstvo u odbojci.
1949. održano je u Pragu 1. Svjetsko prvenstvo.
1952. odigrano je 1. Svjetsko prvenstvo za žene u Moskvi.
U tom razdoblju diljem svijeta se osnivaju nacionalne odbojkaške federacije.
1955. u Tokyu je odigrano prvo prvenstvo Azije.
1957. odbojka biva uvrštena u program Olimpijskih igara, a prve Olimpijske igre na kojima je
zaigrana održane su 1964. godine u Tokyu.
90-tih godina 20. stoljeća raste popularnost i utjecaj odbojke na pijesku, varijante odbojke koja se igrala uglavnom na plažama na zapadnoj obali SAD-a i Brazila. Rast popularnosti te varijante kulminira uvrštavanjem odbojke na pijesku u program Olimpijskih igara 1996. godine.
Tijekom zadnje dekade odbojka doživljava sve veći rast, a kvaliteta i masovnost na međunarodnim natjecanjima neprestano raste.

voleyball Pictures, Images and Photos

PRAVILA DODAVANJA

2000.godine donešena su nova pravila bodovanja u odbojci. Prema novim pravilima poeni se osvajaju poslije svake završene akcije, bez obzira na to koja ekipa je servirala. Prema prijašnjim pravilima samo ona ekipa koja je servirala je mogla osvojiti poen.
Utakmice se igraju na tri dobivena seta od po 25 poena, a najviše se može odigrati pet setova. Za razliku od prva četiri seta, peti (koji se još zove i tie-break) se igra do 15 poena. U slučaju izjednačenog rezultata krajem seta, pobjedniku su potrebna dva poena razlike da bi završio susret u svoju korist.



volleyballl <3 Pictures, Images and Photos




- 22:44 - Komentiraj i ti! (0) - Isprintaj! - ODBOJKA -

RUKOMET

handball Pictures, Images and Photos

Rukomet je ekipni sport s loptom, u kojem se natječu dvije momčadi s po 7 igrača (6 igrača u polju + 1 golman) na svakoj strani, Osnovni cilj igre jest loptom pogoditi označeni prostor gola. Lopta se između igrača dodaje rukama slično kao u košarci ali s nešto manjom loptom te uz drugačija pravila vođenja lopte.
Rukometni teren i oprema

Dimenzije rukometnog terena su dužina 40 metara, a širina 20 m. Tereni su uglavnom u natkrivenim prostorima ili dvoranama, a podloga je tradicionalno bio drveni parket, dok se danas koriste umjetni materijali od tvrde gume. Postoje i vanjski tereni, uglavnom od betona ili asfalta, ali se oni uglavnom ne koriste za natjecanja najvišeg nivoa zbog opasnosti od padova i ozljeda igrača. Na terenu se nalaze linije koje određuju pojedine dijelove terena. Na sredini terena se nalazi linija koja odvaja teren na dvije polovice. Na suprotnim stranama terena, i to na na kraćim stranicama, nalazi se po jedan gol, koji je 2 m visok i 3 m širok. U golu je razapeta mreža. Ispred svakog gola nalazi se polukružni prostor, na prosječnoj udaljenosti 6 m od gola, označen punom linijom. Taj se prostor od 6 m na terenu osim što je označen linijom često i oboji drugom bojom, različitom od boje ostatka terena. Na 9 m od gola nalazi se isprekidana polukružna linija tzv. deveterac. Ispred gola na udaljenosti 7 m nalazi se kratka ravna crta koja označava mjesto izvođenja kaznenog udarca, tzv. sedmerca.
Rukometna lopta je takve veličine da je prosječni igrač može držati u jednoj ruci prstima, s dlanom prema dolje, iako naravno smije loptu držati i s obje ruke. Standardno se kao materijal izrade koristi koža, iako ima i lopti od umjetnih materijala.

handball Pictures, Images and Photos

OSNOVNA PRAVILA


Cilj igre je loptom pogoditi gol, tj. postići pogodak. Igra se po dva poluvremena od po 30 minuta, i momčad koja postigne više golova je pobjednik. Igrači smiju rukama dodirivati loptu i dodavati se međusobno, kao i šutirati prema golu. Svaki igrač smije napraviti do tri koraka držeći loptu u ruci, dok za svaki slijedeći korak mora loptu voditi odbijajući je od poda, ili je mora dodati suigraču.
Svi igrači se slobodno kreću po cijelom terenu, osim u prostoru 6 m ispred oba gola. U tom prostoru smije stajati samo po jedan član obrambene momčadi koji se naziva vratar (golman). Ostali igrači smiju iznad prostora od 6 m loptu pokušati uhvatiti ili dodati samo u skoku, dakle za vrijeme leta.
Dvije osnovne faze igre za svaku momčad su faza napada i faza obrane. U fazi napada igrači najčešće koriste formaciju s dva bočna igrača (lijevo i desno krilo), tri vanjska igrača (lijevi vanjski, srednji vanjski i desni vanjski) te pivot ili centar. U obrani se koristi nekoliko različitih varijanti, koje označavaju način postavljanja tj formacije obrambenih igrača ispred svog prostora od 6 m. Tako se recimo koriste obrana 6-0 (šesti igrača u ravnini ispred crte od 6 m), zatim 5-1 (pet igrača u liniji te jedan ispred njih koji pokušava ometati organizatora igre protivničke momčadi), zatim 4-2 a rijeđe se koristi i formacija 3-2-1. Momčad u napadu će ovisno o formaciji obrane pokušati naći način da dođu što bliže golu u što povoljniju poziciju za šut na gol.
Obrambeni igrači smiju do određene mjere ometati napadače u pokušaju dodavanja lopte ili šuta na gol. Ukoliko pri tome koriste udarce ili grubo potezanje protivnika jedan od dva suca će dosuditi prekršaj. Za izrazito grube prekršaje može se dobiti kazna žutog ili crvenog kartona, isključenja na dvije minute ili trajnog isključenja iz igre. Kod isključenja na dvije minute momčad nema pravo zamjene isključenog igrača za vrijeme trajanja kazne. Prekršaj se izvodi s mjesta gdje je počinjen osim u dva slučaja:
• ukoliko je prekršaj napravljen u zoni deveterca a pri tom nije bilo izrazite prilike za postizanje gola, dosuđuje se tzv. deveterac, koji se izvodi s isprekidane crte deveterca na mjestu najbliže prekršaju
• ukoliko je prekršaj bio u zoni oko 6 m i to u trenutku izrazite šanse za postizanje pogotka (već upućen šut ili igrač koji je slobodan u izglednoj poziciji za šut na gol) dosuđuje se kazneni udarac sedmerac. Kod izvođenja sedmerca svi obrambeni igrači moraju stajati iza prostora deveterca, a jedan napadač upućuje izravni udarac na gol s pozicije sedam metara.
Rukomet se danas igra u muškoj i ženskoj konkurenciji, te u različitim dobnim skupinama. Rukomet je i standardni olimpijski sport, u programu Igara neprekidno od Igara u Munchenu 1972. godine do danas.

Olympic Handball Pictures, Images and Photos

- 22:43 - Komentiraj i ti! (0) - Isprintaj! - RUKOMET -

KOŠARKA

Košarka


Košarka je sport u kojem dvije momčadi sastavljene od pet igrača pokušavaju ostvariti što više bodova (poena) ubacivanjem lopte kroz obruč koša pod organiziranim pravilima. Kada se to dogodi govori se o košu.
Do bodova se dolazi ubacivanjem lopte kroz obruč koša pod uvjetom da je lopta kroz obruč prošla odozgo. Momčad koja na kraju utakmice ostvari više bodova pobjednik je. Koš zabijen unutar luka vrijedi 2 boda, iza luka vrijedi 3 (trica), a slobodno bacanje vrijedi 1 bod. Loptom se upravlja njenim odbacivanjem od podloge (dribling) ili međusobnim dodavanjem između suigrača. Tjelesni kontakt koji ometa igrača u igri nije dozvoljen (prekršaj). Postoje strogo određena pravila i načini na koje se lopta smije voditi.
Tijekom vremena košarka je razvila uobičajene tehnike pucanja, dodavanja i dribilinga, kao i pozicije igrača i napadački i obrambeni mehanizam. Dok se uobičajena natjecateljska košarka odvija pod strogim i točno određenim pravilima, razne vrste košarke učinile su košarku bližu igračima i s manjim brojem pravila. Košarka je jedan od najgledanijih sportova na svijetu.
Dok je natjecateljska košarka isključivo dvoranski sport koji se odvija na terenu za košarku, manje regulirane vrste košarke mogu se igrati i kao vanjski sport na podlogama različitim od parketa, koji je standard za natjecateljsku košarku.
basketball Pictures, Images and Photos

POVIJEST

The first Duke team. (then Trinity) 1905-06 Pictures, Images and Photos
.
U ranom prosincu 1891., doktor James Naismith, kanadski liječnik, na tadašnjem Sveučilištu McGill (danas Sveučilište Springfield), osmislio je sasvim novu dvoransku igru s namjerom zadržavanja kondicije svojih učenika tijekom dugih zima. Nakon odbijanja ideja objašnjenjem da su pregrube ili nepotpune, prilagodio je nekoliko sportova u jednu cjelinu i napisao je jednostavna pravila. Stavio je koš na visinu od 3.05 metara (10 stopa). Taj koš se razlikovao od današnjega po tome što je imao čvrsto dno, dok današnji koševi imaju mrežicu koja propušta loptu. Dok su koševi imali čvrsto dno, svaki put nakon postignutoga koša lopte su se morale izbijati iz koša. Naismithova nova igra bila je vrlo slična rukometu koji je nastao otprilike u isto vrijeme kao i košarka, krajem 19. stoljeća.
Ženska košarka počela je 1892. kada je Senda Berenson, profesorica tjelesnog odgoja prilagodila Naismithova pravila ženama. Prva službena košarkaška utakmica održana je 20. siječnja 1892. u dvorani Gimnazije YMCA. Igralo se s devet igrača na terenu upola kraćem nego današnji NBA teren. Originalni naziv košarke na engleskom je basketball, a složenica je od riječi basket – koš i ball – lopta. Ime je Naismithu sugerirao jedan od njegovih učenika. Igra je bila popularna od samog početka.
Prvi igrači košarke bili su studenti Gimnazije YMCA. Kasnije igra se proširila na čitav SAD i Kanadu. Do 1896. godine postojala su i brojne ženske košarkaške momčadi, no poprilično gruba pravila i brojna publika odvratila su košarku od primarnog cilja YMCA, igre koja pomaže studentima da ostanu u formi. No, usprkos tome, prije Prvog svjetskog rata uspostavili su se brojni amaterski savezi s amaterskim klubovima, i to u SAD-u.
Košarka se prvo igrala s nogometnom loptom. Prve lopte izrađene isključivo za košarku bile su smeđe, što je bila uobičajena boja sve do pedesetih 20. stoljeća kada je Paul Tony Hinkle, u potrazi za loptom koja bi bila uočljivija, u optjecaj uveo narančastu loptu, koja je i danas standardna.
Odbacivanje lopte od podloge (dribling) nije bilo predviđeno prvim pravilima. Predviđeno je bilo samo dodavanje lopte između suigrača odbacivanjem lopte od podloge. Dodavanje lopte bio je prvi primjer pomicanja lopte. Dribling je postupno našao put do košarke i postao dozvoljen, no nije se previše koristio zbog nepravilnoga oblika tadašnjih lopti i njihovog nepravilnoga odskoka. Tek je sredinom pedesetih dribling postao popularna metoda baratanja loptom, što je bilo uvjetovano poboljšanjem njenih svojstava za što je zadužan već spomenuti Paul Tony Hinkle.
Košarka, netball, odbojka i lacrosse jedini su sportovi s loptom izmišljeni od strane država Sjeverne Amerike. Druge igre poput baseballa i kanadskog nogometa izmislili su Europljani, Azijci ili Afrikanci.

SVEUČILIŠNA KOŠARKA

James Naismith i Senda Berenson imali su presudnu ulogu u uspostavi sveučilišne košarke. Naismith je bio trener Sveučilišta Kansas šest godina prije prepuštanja mjesta treneru Phogu Allenu. Naismithov učenik Amos Alonzo Stagg predstavio je košarku Sveučilištu Chicago, dok je Adolph Rupp, Naismithov student u Kansasu, ostvario izvrsne uspjehe sa Sveučilištem Kentucky. 1892. godine i žene dobivaju prvi sveučilišni klub na Sveučilištu California. 21. ožujka 1893. odigrala se i prva utakmica između ženskih momčadi, Sveučilište California - Sveučilište Smith. Iste godine odigrale su se još brojne utakmice ženskih momčadi, a 1895. godine ženska sveučilišna košarka širi se i na druge savezne države SAD-a. Prva utakmica za žene između dva sveučilišta odigrana je 4. travnja 1896. između Sveučilišta Stanford i Sveučilišta Berkeley. Svaka momčad sastojala se od devet igračica, a rezultat je bio 2-1 za Stanford. Nakon uspjeha ženske sveučilišne košarke došlo je do uspostave brojnih muških momčadi. 1910., kada je košarka već bila popularan sport, tadašnjem američkom predsjedniku Rooseveltu predloženo je formiranje izvršnog tijela zbog čestih nepoznavanja pravila od strane sudaca. Na taj način nastao je Međusveučilišni savez (IAA).
Broj momčadi je rastao tijekom dvadesetih 20. stoljeća. Postojale su stotine muških momčadi u gradovima diljem SAD-a, dok je organizacija bila na vrlo niskoj razini. Igrači su se stalno premještali iz klubova, a mjesto odigravanja utakmica bile su zadimljene plesne dvorane. Momčadi su odigravale i do dvjesto utakmica godišnje na raznim natjecanjima. Košarka kod žena bila je bolje organizirana. Kada je 1905. Nacionalni košarkaški savez SAD-a za žene objavio pravila, u njima se spominjao broj igrača koji je varirao od šest do devet i broj službenih osoba (sudaca, kontrolora, delegata) kojih je obavezno moralo biti jedanaest. Međunarodna sportska federacija za žene uvrstila je 1924. godine košarku u svoje službene sportove. 1926. godine žene se natječu u amaterskoj ligi. Jedna ženska momčad, Golden Cyclones, natjecala se i protiv muških ekipa, i to po muškim pravilima. Do 1938. godine žene su promijenile sustav igre, te su počele igrati sa šest igračica na terenu od dvije polovice, a ne tri, kako se do tada igralo. Prvi nacionalni turnir za muškarce održan je u New York u 1938.
Sveučilišna košarka raspadala se zbog kockarskih skandala koji su je potresali između 1948. i 1951. Desetci igrača optuživani su za namještanje utakmica. Slabilo je i izvršno tijelo koje je na kraju potpuno izgubilo kontrolu nad natjecanjima.

KOŠARKA NA AMERIČKIM KOLEDŽIMA

U prošlosti je većina američkih koledža bila veličinom i brojem učenika znatno manja nego današnji. Tijekom prvih desetljeća 20. stoljeća, košarka je postala iznimno popularan sport između školskih obveza zbog jednostavne opreme potrebne za igru. Prije pojave televizije i televizijskih prijenosa utakmica između koledža, popularnost košarke bila je neusporediva s bilo kojim drugim sportom u velikom dijelu SAD-a i manjem dijelu Kanade.
Danas doslovno svaki koledž u SAD-u ima svoj vlastiti košarkaški teren koji služi za utakmice između koledža. Popularnost košarke ostala je visoko i u ruralnim sredinama gdje je postala oličje samih zajednica. Studenti su nakon diplomiranja odlazili u profesionalne vode. U košarkaškoj sezoni 2003./04., 1.002.797 studenata i studentica predstavljali su svoje koledže na natjecanjima. Države Illinois, Indiana i Kentucky poznate su po broju igrača koji nakon koledža idu u NBA. O tome je govorio i film pozdravljen od kritike, Hoosiers.
National Basketball Association

1946. godine, National Basketball Association (hrv. Nacionalni košarkaški savez) je uspostavljen, te je organizirao natjecanje za muške profesionalne klubove iz SAD-a i Kanade. Smisao saveza bila je povećavanje popularnosti košarke. Prva utakmica održana je u Torontu 1. studenog 1946., a momčadi su bile Toronto Huskies i New York Knickerbockers. Drugi savez u SAD-u, Američki košarkaški savez, prijetio je narušavanjem popularnosti NBA sve do 1976. godine kada su se NBA i američki savez spojili. Danas je NBA najjača profesionalna košarkaška liga na svijetu po popularnosti, zaradom, talentu i razini natjecanja.
NBA je bila liga nekih košarkaških genijalaca uključujući: Georgea Mikana, prvog dominantnog big mana; Boba Cousyja, igrača s nevjerojatnom kontrolom lopte; Billa Rusella, obrambenog genijalca; Wilta Chamberlaina, jedinog igrača koji je zabio sto koševa na jednoj utakmici; Kareema Abdul-Jabbara, igrača s najviše postignutih koševa u karijeri; Johna Stocktona, genijalnog playmakera, te naravno Michaela Jordana, prema brojnim stručnjacima, najpotpunijeg igrača svih vremena.
NBA ima i svoju žensku inačicu WNBA koja je započela 1997. Iako je početna sezona bila puna nesigurnosti, nekoliko igračica koje su igrale vrlo atraktivnu košarku spasile su cijeli projekt i podigle razinu popularnosti WNBA na višu razinu. Ostali ženski profesionalni sportovi u SAD-u su propali isključivo zbog popularnosti WNBA.
2001. godine NBA je razvio i svoju pripremnu ligu, NBDL. Liga trenutačno ima petnaest klubova od sezone 2006./07., nakon što joj je dodano još sedam klubova.

MEĐUNARODNA KOŠARKA
basketball Pictures, Images and Photos

Međunarodna košarkaška federacija (FIBA) uspostavljena je 1932. od strane osam država koje su ujedno postale i prvih osam članica: Argentina, Grčka, Čehoslovačka, Italija, Latvija, Rumunjska, Portugal i Švicarska. U to vrijeme FIBA je okupljala samo amaterske igrače i momčadi što se vidjelo u imenu FIBA-e (pod slovom A - amateur). Danas FIBA logično okuplja najveći broj profesionalaca, ali je francuski akronim ostao nepromijenjen.
Košarka je ušla u program Olimpijskih igara na Igrama 1936., iako je demonstracijski turnir održan još na Igrama 1904. Na košarkaškim turnirima na Olimpijskim igrama dominirali su i još dominiraju Amerikanci koji nisu osvojili samo tri titule. Prvi poraz na Olimpijadi bio je u finalu Igara 1972. protiv SSSR-a. 1950. godine održano je prvo Svjetsko prvenstvo u košarci u Argentini, a 1953. su i žene dobile Svjetsko prvenstvo koje se održalo u Čileu. Ženska košarka je dodana u olimpijski program na Igrama 1976., a dominirale su Amerikanke.
FIBA je odbacila odvojenost natjecanja amatera i profesionalaca relativno kasne 1989. godine, a na Olimpijskim igrama 1992. profesionalcima je dozvoljen nastup. Dominacija SAD-a nastavljena je i pojavom njihovoga Dream Teama. Važno je napomenuti kako je SAD u finalu pobijedio hrvatsku reprezentaciju na čelu s Draženom Petrovićem. No, kako su i druge reprezentacije počele oslanjati se isključivo na profesionalce, dominacija SAD-a počela je opadati, da bi na SP-u 2002. završili na šestom mjestu, iza Jugoslavije, Argentine, Njemačke, Novog Zelanda i Španjolske. Na Olimpijskim igrama 2004. u Ateni dogodio se prvi poraz Dream Teama na Olimpijskim igrama od Portorika i Litve u grupnoj fazi natjecanja. Na kraju su osvojili treće mjesto pobijedivši Litvu u utakmici za treće mjesto.
Košarkaški turniri održavaju se diljem svijeta za muškarce i žene bilo koje dobi. Globalna popularnost ovoga sporta očituje se brojem igrača raznih nacionalnosti u NBA. Igrači dolaze sa svih naseljenih kontinenata na Zemlji. Steve Nash je Kanađanin; Kobe Bryant je Amerikanac koji je proveo većinu svoje mladosti u Italiji; Dirk Nowitzki je iz Nijemac; Pau Gasol je Španjolac; Manu Ginobili je Argentinac... Košarka je postala globalni sport o čemu najbolje svjedoči podatak da je u najboljoj petorci na zadnja dva SP-a bio samo jedan Amerikanac, Carmelo Anthony na SP-u 2006.







M.J Pictures, Images and Photos







- 22:43 - Komentiraj i ti! (0) - Isprintaj! - KOŠARKA -

NOGOMET

soccer Pictures, Images and Photos

Nogomet je ekipni sport koji se igra između dvije ekipe sastavljenih od jedanaest igrača ili igračica. Nogomet je trenutačno najpopularniji sport na svijetu. Igra se nogometnom loptom na pravokutnom igralištu s travnatom ili umjetnom površinom. Golovi su smješteni nasuprot jedan drugome na kraju igrališta. Cilj je igre ubaciti loptu u protivnički gol manevrirajući loptom bilo kojim dijelom tijela osim rukom. Jedino vratar može u ograničenom području igrati rukom. Pobjednik je utakmice ekipa koja na kraju utakmice zabije više pogodaka (golova, zgoditaka).
Suvremena nogometna igra razvila se u Engleskoj poslije stvaranja prvog nogometnog saveza davne 1863. godine. Prva pravila datiraju iz iste godine, a s manjim promjenama održala su se i do danas. Najviše je nogometno tijelo FIFA (Fédération Internationale de Football Association). FIFA organizira Svjetsko prvenstvo u nogometu, najprestižnije natjecanje u nogometu, a možda i najpopularnije sportsko natjecanje uopće.

PRIRODA NOGOMETNE IGRE


Nogomet se igra po propisima koji se nazivaju nogometna pravila. Igra se odvija manevriranjem loptom, a dvije ekipe od po 11 igrača trude se ubaciti loptu u protivnički gol. Ekipa koja zabije više pogodaka na kraju utakmice jest pobjednik, a ako obje ekipe imaju jednak broj postignutih pogodaka (ili nijedna), utakmica je neodlučena (remi).
Primarno je pravilo da nijedan igrač osim vratara ne smije namjerno dotaknuti loptu rukom ili dlanom (rame je dozvoljeno). No, igrači moraju izvesti aut upravo rukom, bolje rečeno objema rukama, jer izvođenje auta jednom rukom znači automatsku dodjelu lopte protivničkoj ekipi. Iako se igrači najviše koriste nogom za manevriranje loptom, dopušteno je manevriranje bilo kojim dijelom tijela osim ruke.
Igrači se pokušavaju približiti protivničkim vratima s loptom na razne načine: individualnom kontrolom poput driblinga, dodavanjem lopte suigraču ili udarcem prema golu kojeg protivnički vratar nastoji neutralizirati. Protivnička ekipa nastoji osvojiti loptu presijecanjem dodavanja ili uklizavanjem prema protivniku koji ima loptu u posjedu. No, uklizavanje je ograničeno; ako dođe do kontakta između igrača koji uklizava i onog koji ima loptu, prekršaj je dosuđen, a lopta se daje ekipi u čijoj je ekipi bio igrač s loptom u posjedu.
Nogomet je najčešće živa igra. Lopta je u igri sve vrijeme osim kada izađe izvan granica igrališta ili kada sudac zaustavi igru. Nakon zaustavljanja, igra se nastavlja prema propisima.
Osnovne nogometne pozicije

Vratar

Branič

Vezni igrač

Napadač

U profesionalnim ligama, na utakmici padne najčešće padne najviše 3 gola. Na primjer, u Premiershipu u sezoni 2005./06., prosjek je golova po utakmici bio 2.48.
U pravilima nogometa, samo vratar ima određenu ulogu. Svi ostali igrači mogu igrati na bilo kojem mjestu na terenu. U modernom nogometu, postoje, osim vratara, još tri osnovne pozicije:
• napadači: čija je glavna uloga zabijanje golova
• vezni igrači: čija je uloga oduzimanje lopte protivniku te upošljavanje napadača kvalitetnim loptama
• braniči: njihova je uloga sprečavanje protivničke ekipe da zabiju gol
Ove se pozicije dalje razrađuju. Ta se razrada najčešće očituje u postavljanju igrača na određenu stranu, npr.: postoje centralni (središnji) braniči, te lijevi i desni vezni igrači. Iako igrači igraju na unaprijed određenoj poziciji, oni mogu bez problema prijeći na neku drugu poziciju. Određivanje pozicije na kojoj će igrači igrati zove se nogometna formacija. Formacija ujedno definira i taktiku, a određuje je trener.

POVIJEST I RAZVOJ


soccer history Pictures, Images and Photos

Igre koje su se temeljile na napucavanju lopte odigravale su se u mnogim zemljama tijekom povijesti. Najstarija igra o kojoj postoje važeći dokumenti jest Cuju, spomenuta tijekom vojnih vježbi za vrijeme Dinastije Čin u Kini (255.-206. prije Krista). Ostale pradavne igre bile su Kemari u Japanu te Harpastum u Starom Rimu.

Pravila nogometa donesena su sredinom 19. stoljeća da bi konačno ujedinila sve vrste nogometa koje su se igrale po raznim školama diljem Ujedinjenog Kraljevstva. Prva su pravila izmišljena u Cambridgeu 1848. No, ta pravila nisu bila usvojena. Tijekom 50-ih godina 19. stoljeća, brojni klubovi diljem država s engleskim kao materinskim jezikom igrali su nogomet koji se razlikovao od jednog do drugog mjesta. Neki su klubovi donosili vlastita pravila, a najpoznatija su bila Sheffieldska nogometna pravila iz 1867. Također, 1862., John Charles Thring iznio je svoju vrstu pravila koja su imala utjecaja u stvaranju prvih fiksnih pravila.
Sva ova pravila za pozitivnu su posljedicu imale stvaranje prvog nogometnog saveza, dana 26. listopada 1863.. Prvo okupljanje saveza bilo je u Freemason's Tavern u ulici Great Queen Street, London.
U Freemason's Tavern, tijekom pet susreta između listopada i prosinca, donesena su službena pravila koja su, s manjim izmjenama, na snazi i danas. Na završnom sastanku, klub Blackheath povukao se iz saveza zbog izbacivanja sva pravila; prvo, u kojem je pisalo da je dopušteno igrati rukom bilo gdje po terenu, i drugo, u kojem je dozvoljeno udaranje po nogama.
Danas, pravila donosi IFAB (International Football Association Board). Ovo je tijelo osnovano 1886. poslije sastanka u Manchesteru. Na tom su sastanku sudjelovali, osim engleskog, i škotski, velški i irski nogometni savez.
Najstarije nogometno natjecanje engleski je FA Cup, prvi put održan 1872. Engleska je također dom najstarije lige, osnovane 1888. od strane Aston Ville. Originalni sustav natjecanja okupljao je 12 momčadi iz središnje i sjeverne Engleske.
FIFA je osnovana 1904. u Parizu, obećavši da će poštovati i pokušati unaprijediti nogometna pravila. Povećana popularnost nogometa na međunarodnoj razini dovela je da IFAB primi FIFA-u pod svoje okrilje 1913. godine. U današnje vrijeme, IFAB se sastoji od četiri člana iz FIFA-e, te od jednog predstavnika iz svakog od četiri britanska saveza.
U današnje vrijeme, nogomet svoj status najpopularnijeg sporta na svijetu duguje jednostavnim pravilima i minimalnoj opremi. Nogomet se danas igra na profesionalnoj razini u više od dvjesto zemalja svijeta, a zanimljivo je napomenuti da je, prema FIFA-i, veći broj amatera nego profesionalaca. Također, FIFA je 2001. objavila da preko 250 milijuna ljudi igra nogomet redovno za neki profesionalni ili amaterski klub.
nogometas Pictures, Images and Photos
U velikom dijelu svijeta, nogomet zbog činjenice da je ekipni sport, zbližava ljude i poboljšava odnose između mjesta, gradova, pa čak i država. Američka TV-postaja ESPN tvrdi da je plasman Obale Bjelokosti na SP 2006. prekinuo građanski rat u toj afričkoj zemlji. No, nasuprot tome, dobro je poznat slučaj nogometnog rata između Hondurasa i Salvadora, kao i nemili događaj na Maksimiru 1990., na utakmici između Dinama i Zvezde.

balun Pictures, Images and Photos






- 22:42 - Komentiraj i ti! (0) - Isprintaj! - NOGOMET -

ATLETIKA

Atletika je jedna od temeljnih i najraširenijih sportskih grana, a koja obuhvaća: trkačke, bacačke i skakačke discipline. Zbog svoje sveobuhvatnosti zovemo je, što atletika istinski i jest, kraljica sportova! Atletskim vježbama stječe se fizička snaga, izdržljivost, brzina i okretnost a učvršćuju se svojstva volje kao sto su hrabrost, odlučnost i upornost.
Discipline atletike odlikuju se motoričkim kretanjima koja se uspješno mogu primjenjivati u toku obrazovnog procesa ili kroz druge oblike vježbanja, pomoću kojih se značajno utiče na podizanje opće psihofizičke sposobnosti pojedinca. Atletika je polazište i temelj za sve ostale sportove. Od 1896. godine uključena je u redovni program Olimpijskih igara.
V.Alekna Pictures, Images and Photos
POVIJEST ATLETIKE

Atletika je jedan od najstarijih oblika sportskih natjecanja, još od vremena orginalnih Olimpijskih igara iz vremena stare Grčke pa do modernih Olimpijskih igara današnjih dana. Kako se radi o osnovnim disciplinama trčanja, skokova i bacanja tradicija takvih natjecanja je stara koliko i tradicija sporta, te je povijest atletike u stvari i povijest sporta uopće.

ATLETSKA BORILIŠTA

Atletika je započela kao sport na otvorenom, te su se natjecanja odvijala u skladu s vremenskim uvjetima. Danas je uobičajeno da se atletičari tijekom zimskog perioda pripremaju i natječu i u zatvorenim prostorima - atletskim dvoranama.


Standardno borilište za atletska natjecanja je atletski stadion. Često integriran s nogometnim stadionom, ovo se borilište sastoji od tipično 8 kružnih eliptičnih staza, od kojih je duljina unutarnje staze, koja se označava kao staza 1, 400 metara. Na objema duljim stazama elipse nalazi se ravan dio od 100 m. Staze su označane crtama koje odvajaju staze 1 do 8. Uz samu stazu tipično se nalaze i zaletište i doskočište za skok u dalj, skok u vis te skok s motkom, bazen s preponom za trkačku utrku na 3,000 m s preponama, te bacališta. kugle, koplja i kladiva. Atletski stadion je opremljen i brojnom pomoćnom opremom koja se koristi ovisno o disciplini: preponama za preponske utrke, zaštitne mreže za bacačke disicpline, nosači i letvice za skok u vis i skok s motkom, itd.
Atletski stadion je poprište svih atletskih natjecanja osim maratona, za koji se zbog dužine staze ne koristi kružna staza na stadionu, osim kao početno i završno mjesto utrke.
Atletika u dvorani
Atletska dvorana ima gotovo sve elemente kao i atletski stadion, osim što je zbog jednostavnosti konstrukcije dvorane najčešća duljina kružne staze 200 m te je borilište bitno manje nego stadion na otvorenom. Neke discipline koje su na otvorenom standardne zbog manjeg se raspoloživog prostora ne izvode u dvorani, tu spadaju bacenje kladiva i koplja, utrka na 3000 m prepone, maraton. Također, neke su discipline prilagođene dvorani, te se tako utrka na 100 m u dvorani najčešće smanjuje na 60 m, slično kao i 100/110 metara prepone na 60 m, te neke discipline dugih pruga.

ATLETSKE DISCIPLINE

Brojne su atletske discipline, koje uobičajeno dijelimo na trkačke, bacačke, skakačke i višeboj. Iako se najčešće koristi metrički sustav za izmjeru udaljenosti ili ostvarene duljine/visine skoka ili duljine bacanja, ponekad se javljaju i drugačije mjere, pa je recimo uobičajena utrka na jednu milju.
Trkačke discipline
• Kratke pruge ili sprint: utrke na dionicama do 400 m. Uobičajene dionice su: 60 m (uglavnom u dvorani), 100 m, 200 m i 400 m.
• Srednje pruge: trkačke disicpline na udaljenosti od 800 do 3000 m. Uobičajene dionice: 800 m, 1500 m, 3000 m
• Duge pruge: trkačke disicpline na udaljenosti veće od 5000 m. Uobičajene dionice: 5000 m i 10000 m, te maraton
• Štafete: ove utrke uključuju nastup po 4 natjecatelja iz jedne ekipe, koji naizmjenično trče pojedine dionice izmjenjujući štafetnu palicu. Uobičajene štafete: 4x100 m, 4x400 m
• Preponske utrke: uključuju tzv. visoke prepone (60 m prepone u dvorani, 100 m prepone žene, 110 m prepone muškarci), zatim tzv niske prepone (400 m prepone) te stipl (3000 m prepone).
• Brzo hodanje: uključuje dionice 10 km, 20 km, 50 km
Bacačke discipline
• Koplje
• Disk
• Kugla
• Kladivo
Skakačke discipline
• Skok u dalj
• Skok u vis
• Skok s motkom
• Troskok
Višeboj
Sedmoboj (žene)
• Desetoboj (muškarci)
Svjetski rekordi (stanje 01. listopada 2008.)
Žene
100 m:
10,49 Florence Griffith-Joyner, SAD
Indianapolis, 16. srpnja, 1988.
200 m: 21,34 Florence Griffith-Joyner, SAD Seoul, 29. rujna 1988.
400 m: 47,60 Marita Koch, Njemačka (DDR)
Canberra, 06. listopada 1985.
800 m: 1.53,28 Jarmila Kratochvilová, Češka (Čehoslovačka) München, 26. srpnja 1983.
1 500 m: 3.50,46 Qu Yunxia, Kina
Peking, 11. rujna 1993.
3 000 m: 8.06,11 Junxia Wang, Kina
Peking, 13. rujna 1993.
5 000 m: 14.16,63 Meseret Defar, Etiopija
Oslo, 15. lipnja 2007.
10 000 m: 29.31,78 Junxia Wang ,Kina Peking, 08. rujna 1993.
100 m prepone: 12,21 Yordanka Donkova, Bugarska
Stara Zagora, 20. kolovoza 1988.
400 m prepone: 52,34 Yuliya Pechonkina, Rusija
Tula, 08. kolovoza 2003.
3 000 m zapreke: 8.58,81 Gulnara Galkina-Samitova, Rusija
Peking, 17. kolovoza 2008.
Maraton: 2:15.25 Paula Radcliffe, Velika Britanija
Chicago, 13. travnja 2003.
Hodanje 5 km: 20.13,26 Kerry Saxby-Junna, Australija
Hobart, 25. veljače 1996.
Hodanje 10 km: 41.56,23 Nadezhda Ryashkina, Rusija
Seattle, 24. srpnja 1990.
Hodanje 20 km: 1:25.41 Olimpiada Ivanova, Rusija
Helsinki, 7. kolovoza 2005.
4 x 100 m: 41,37 Njemačka (DDR) Canberra, 06. listopada 1985.
4 x 400 m: 3.15,17 Rusija (SSSR) Seoul, 01. listopada 1988.
Skok u vis: 2,09 Stefka Kostadinova, Bugarska
Rim, 30. kolovoza 1987.
Skok motkom: 5,05 Jelena Isinbayeva, Rusija
Peking, 18. kolovoza 2008.
Skok u dalj: 7,52 Galina Chistyakova, Rusija (SSSR) Lenjingrad, 11. lipnja 1988.
Troskok: 15,50 Inessa Kravets, Ukrajina
Göteborg, 10. kolovoza 1995.
Kugla: 22,63 Natalya Lisovskaya, Rusija (SSSR) Moskva, 07. lipnja 1987.
Disk: 76,80 Gabriele Reinsch, Njemačka (DDR) Neubrandenburg, 09. srpnja 1988.
Kladivo: 77,80 Tatjana Lysenko, Rusija
Tallinn, 15. kolovoza 2006.
Koplje: 72.28 Barbora Špotáková, Češka
Stuttgart, 13. rujna 2008.
Sedmoboj: 7291 bod Jackie Joyner-Kersee, USA
Seoul, 24. rujna 1988.
Muškarci
100 m:
9,69 Usain Bolt, Jamajka
Peking 16. kolovoza 2008.
200 m: 19,30 Usain Bolt, Jamajka
Peking 20. kolovoza 2008.
400 m: 43,18 Michael Johnson, SAD
Sevilla, 26. kolovoza 1999.
800 m: 1.41,11 Wilson Kipketer, Danska
Köln, 24. kolovoza 1997.
1 500 m: 3.26,00 Hicham El Guerrouj, Maroko
Rim, 14. srpnja 1998.
5 000 m: 12.37,35 Kenenisa Bekele, Etiopija
Hengelo, 31. svibnja 2004.
10 000 m: 26.17,53 Kenenisa Bekele, Etiopija Bruxelles, 26. kolovoza 2005.
110 m prepone: 12,87 Dayron Robles, Kuba
Ostrava, 12. lipnja 2008.
400 m prepone: 46,78 Kevin Young, SAD
Barcelona, 06. kolovoza 1992.
3 000 m zapreke: 7.53,63 Shaheen Saif Saaeed, Qatar
Bruxelles, 03. rujna 2004.
Maraton: 2:03.59 Haile Gebrselassie, Etiopija
Berlin, 28. rujna 2008.
Hodanje 20 km: 1:17.46 Julio Martinez, Guatemala
Eisenhüttenstadt, 08. svibnja 1999.
Hodanje 50 km: 3:36.03 Robert Korzeniowski, Poljska Pariz, 27. kolovoza 2003.
4 x 100 m: 37,10 Jamajka
Peking, 22. kolovoza 2008.
4 x 400 m: 2.54,20 SAD
New York, 22. srpnja 1998.
Skok u vis: 2,45 Javier Sotomayor, Kuba
Salamanca, 27. srpnja 1993.
Skok motkom: 6,14 Sergey Bubka, Ukrajina
Sestriere, 31. srpnja 1994.
Skok u dalj: 8,95 Mike Powell, SAD
Tokio, 30. kolovoza 1991.
Troskok: 18,29 Jonathan Edwards, Velika Britanija Goeteborg, 07. kolovoza 1995.
Kugla: 23,12 Randy Barnes, SAD
Westwood, 20. svibnja 1990.
Disk: 74,08 Jürgen Schult, Njemačka (DDR) Neubranderburg, 06. lipnja 1986.
Kladivo: 86,74 Yuriy Sedyh, Rusija (SSSR)
Stutgart, 30. kolovoza 1986.
Koplje: 98.48 Jan Zelezny, Češka
Jena, 25. svibnja 1996.
Desetoboj: 9026 bodova Roman Sebrle, Češka
Götzis, 27. svibnja 2001.

NATJECANJE U ATLETICI

Atletika je zasigurno najrašireniji sport na svijetu. Vrste i nivoi natjecanja su brojni. Prema dobi natjecatelja razlikujemo predškolska i školska natjecanja, srednjoškolska i studentska, pa sve do natjecanja veterana u različitim kategorijama. Prema nivou natjecanja postoje amaterska natjecanja za građane i rekreativce, pa sve do profesionalnih natjecanja. Kvalitativni vrhunac atletike su Olimpijske igre, koje su uvijek do sada u povijesti imale u programu neko od atletskih natjecanja. Prema kvaliteti se ističu sljedeća atletska natjecanja:
• Atletika na Olimpijskim igrama
• Svjetska prvenstva u atletici
• Europska prvenstva u atletici
• Atletska prvenstva SAD
• Zlatna liga


Blanka vlasic Pictures, Images and Photos



- 22:42 - Komentiraj i ti! (0) - Isprintaj! - ATLETIKA -

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.