|
|
petak, 28.10.2005.
hehehe..
mala je skoro opet popušila rok za prijavu...
naglasak na skoro...
srećom stigao je sms.
slučajan, ali dobrodošao.
hvala kolegici Kristini koja me probudila njime.
i tako je mala opet na tapeti ovaj mjesec.
drugi ( brojkom 2. ) puta.
možda upali ona stara ... treća sreća ...
no, bumo videli, rekli su slijepci ...
ići će mala.
košta samo tristotinjak kuna.
kaje to za malu, sića ...
:O))
|
ponedjeljak, 24.10.2005.
Ljudi moji, da vi samo znate kako mala voli visine...
Stalno bi nekam gore, još više i više..
I često sanja da ima krila.
Ili leteći sag.
Kajgod.
Pa kad rasprostre to svoje pomagalo i vine se iznad krošanja, ponad polja i cesata...
nema joj ravih ptica ni nebu pod oblacima.
No, svaki san je uglavnom samo bljesak u noći, pa jutro svane i prije no što se mala nauživa leta..
Ali mala je lukava..
našla je ona rješenje!
Kad već bogo nije dao da joj naraste par krilaca da odleti kad joj pukne, odluči ona naprasno: kad ja već ne mogu ploviti visinama, neka to onda drugi čine za mene!
I tako je počelo.
Još za ranih studentskih dana, kad mala bijaše smještena u jedan od domova studentskih zagrebačkih, onaj u centru ( njoj najdraži, ma što mamine maze rekle o Moši ), ta je njena želja došla do izražaja.
Jednog je dana mala odlučila otvoriti prozor svoje sobe na 4. katu.
Bilo je toplo za listopad, pa hajde da provjetrimo.
( važno je napomenuti da je mala još od ranih godina, provedenih u đačkom domu, stekla navku prekrivanja kreveta .... higijenskije je spavati, i to .. )
A kad smo već otvorili taj prozor, mogli bi protresti i presvlakicu, sigurno se puno prašine nakupilo na njoj.
I svi ti ljudi koji su na njoj posjedavali, tko zna što su sve donijeli na svojim guzama ...
Ne stigavši reći otorinolaringingologija, mala uhvati smotanu prostirku i ... hop! izbaci istu kroz prozor! Točnije, istrese.
( uz napomenu, isto tako važnu, da mala ponekad ima pamćenje zlatne ribice, koje ponekad može trajati jaaako kratko, tako da zaboravi što je prije toga ostavila na krevetu..)
A desilo se slučajno, da je toga dana bio red na učenje engleskog. Kao i prevađanje nekih tekstova. A vrlo dobro znamo u kakvom su stanju studentska fakultetska pomagala. Uglavnom kupusastom. U takvom stanju, list po list, bio je i rječnik koji je mala rasprostrla po krevetu.
Rasprostrla, pokrila nekom dekicom i ..... zaboravila, afkors.
I tako, mala ostvari želju.
Kad je zamahnula prostirkom, iz nje, poput jata bijelih golubova, kao u romantičnome filmu, poleti jato .... listova! Poleti rječnik, lamatajući listovima kao bijelim krilima.
A vjetar što je, baš za inat zapuhao, ponese golubiće ravno na tramvaj, koji se, zamislite, baš tada pomolio iza ugla.
No, nisu svi otišli u susret dragome im zetovom prometalu ... ma neee, neki su sretno odlepršali u zagrljaj blatu ( listopad je bio, ne ... ).
Kakav je to divan let bio .... za ne povjerovat'.
Mala je bila toliko ushićena tim njihovim izlijetanjem, da je od sreće vrisnula, te se trčećim korakom spustila, ne bi li ih nekako sve opet dočekala u majčinski zagrljaj.
Tako, boreći se s vjetrom, začuđenim prolaznicima, nasmijanim putnicima, te slučajnim pticama, prihvatila je svo perje, i sretna se vratila na 4. kat.
Ispit je položila.
No, to nije bilo dovoljno da ju odvrati od prišivanja krila raznoraznim predmetima, ( uglavnom bez njihovog pristanka ), naprotiv, to je malu ponukalo da se okrene još većim visinama.
Pa se tako mala usrećila sedmim katom i još većim brojem dekica i pokrivala koje možeš prostirati i istresati ... malo njena, pa Dobrohotnicheva, pa Pikijeva, pa ona za krevet, pa ona za goste...
... Divota od strahopoštovanja kad gledaš kao lete papirići, pseći krekeri, majice, loptice, penkala, trenirke, kvačice ....
A jednom je izletio i daljinski. Srećom, prizemljio je na travu, pa su samo baterije otišle malo u svijet.
A izletio je i drugi put ( kak' je to bilo brzo i bez suvišnih pitanja ... ).Ovaj puta, odletio je u zaborav, jer se susreo s betonom, a ovaj o daljincima nije imao dobro mišljenje.
Danas je odlepršala pidžama ... njena.
Šteta, u zamotuljku je bio samo gornji dio.
Kak' se fino razlepršala ... onak, maslinasto... baš joj se boja uklopila u listopad..
Šteta, let je trajao samo do trećega kata, točnije do štange na prozoru.
Koji peh.
Ali mala se ne predaje, jer doći će taj dan, kada će neki njen krilati podanik zalepršati veličanstveno, ako već ne sa njenih prozora, ono bar sa veličanstvenog 96. kata nebodera u Chikagu.
A za to će se pobrinuti Ana umjesto male. Mala će samo dati kameru .....
Da se sve to zabilježi trajno.
pe es.
upoznajte malu. to na sliki je ona. jučer friško uslikana. bila je ročkas čajanka pa se mala dala
ulovit' u kameru. bila si je nekak lijepa tak našminkana.
|
srijeda, 19.10.2005.
MALOJ JE DANAS ROOOČKAAAAAS! !
aPdejT:
...hvala svim divnim ljudima koji su me se sjetili danas, što rječju, što mišlju..
|
utorak, 18.10.2005.
mala i dobrohotni danas imaju godišnjicu ljubavi.
jedanaestu.
čestitke obojima što su preživjeli toliko jedno s drugim.
|
ponedjeljak, 17.10.2005.
teško je vidjeti kako starac plače.
još je teže osjetiti kako je nemoćan.
premda ti nije rod rođeni, pa da te vežu emocije za njegove emocije.
i zato se radi to što je mala radila danas.
zbog toga nije teško nositi kokera sa šestog kata.
i vraćati ga natrag.
( jer lift, naravno, nikad ne radi kad treba )
treća dob je kao kad si ponovo dijete – malen i nemoćan.
zato je mala danas povukla Dobrohotnog s posla.
zato je mala danas pročučala par sati kod kolega, tražeći rješenje.
( jer je Borisova familija imala prečeg posla, a dotični kolega koji je liječio kokera, radio je popodne )
i dizala je mala kokera na stol.
i spuštala ga dolje.
i držala mu njušku, i nogu i i njušku, pa sve opet ispočetka.
i tako par sati.
i rendgen.
i ekg.
i i vađenje krvi.
sve je to mala napravila.
samo da gospodin Boris ne umre od tuge za svojim psom.
jer jutros je koker bio očajan.
najgore od zadnjih par tjedana kako ga mala prati.
na kraju, bila je i dijagnoza; nesigurna, ali ipak nekakva riječ na papiru.
( hvala dragoj kolegici s godine, Suzani, na kolegijalnim beneficijama i trudu. )
baš je šteta što mala nikad neće moći raditi svoj posao.
bila bi sjajan dijagnostičar.
jer je odmah na početku rekla da je moždani vrlo vjerojatno u pitanju.
i najvjerojatnije jest.
prognoze nisu najbolje.
ali mala se nada.
vrijedilo je, vrijedilo je osmijeha na staračkome licu.
aPdejT
( ali nije vrijedilo familije koja se uplela na kraju, i obezvrijedila sav uloženi trud ... naime, odlučili su da će kokera ipak voditi kolegi, koji ga « liječi » od početka ...
o kolegama sve najbolje... )
|
nedjelja, 16.10.2005.
mlađa ljubav tetina još se vozi u kolicima, jer nogice neće same prije godine dana.
i tako malo moje čudo putuje sveudilj po dućanima, obilazi kvartove, gleda u torbe tetama, pljucka po licima koja se nasmiješena približe ...
a vozni park je sastavljen od čak dvojih kola malih.
jedna su normalna, četverotaktna ( čitaj : sa četiri kotača ).
druga su donacija iz druge ruke, sa zapada.
a znamo da se tam nose fensi oblekice i to sve tak ono, cukreno, i to ....
pa se tako mala moja okolo vozika u trokolici ( čitaj : kolica na tri kotača ).
i eto, bilo tetino zlato s majkom svojom jučer u dućanu.
a tamo jedno slatko dijete od koje tri godinice.
i tako gleda veća beba manju bebu, kad najednom trogodišnje zlato malo uskliknu :
« Baka, baka, vidi, teta je izgubila jedan kotač ! «
( eh, ta zlatna su dječja usta još mala i neiskvarena.. )
|
srijeda, 12.10.2005.
nepravda me još uvijek smeta.
i nepravda me isto tako još uvijek zapeče.
posebno kad je osjetim na vlastitoj koži.
draga kolegice Mirjana, to nije bilo lijepo.
kolegice draga, nije lijepo lagati kolegama.
nije se lijepo pretvarati prije ispita.
i to kad su pitanja već dugo u džepu, a odgovori nalijepljeni u glavi i samo čekaju kako će veselo istrčati na arak papira.
a dobro znamo kako je to moguće.
i kako se to radi u današnjemu svijetu.
mito.
mito i koprupcija.
da.
draga kolegice, sretno vam i na drugome ispitu.
doći ću vas slušati kako lijepo odgovarate.
doći ću vas pitati na koliko godina ste digla kredit.
i koliko je to eura.
i koliko je to kad se preračuna u kune, dinar naš svagdašnji.
i stvarno ste mogli platiti tu rundu u kafiću prije ispita.
pozdrav ( « gospodinu « ) profesoru 2500 Eura u komadu ako uzmeš oba i 2000 po ispitu ako ideš jedan po jedan.
svaka ti čast, Periću.
|
utorak, 11.10.2005.
hurej hurej!
mala je napravila obećano.
izišla je na prvi od dva posljednja.
posljedice te rezultati nisu bitni.
glavno je da je skupila hrabrost i susrela se sa aždajom.
po prvi puta nakon milion godina.
i odgovorila na jednu četvrtinu pitanja.
nije puno, ali i to je početak.
živjela hrabrost!
dolje upravno veterinarstvo.
klapa : prvi puta....
idemo dalje.
|
nedjelja, 09.10.2005.
benvenuti nel mondo di lavoro
|
četvrtak, 06.10.2005.
jučer je bio Dan svih učitelja...
ljudi koji su nam zacrtavali smjerove za koje mi još nismo ni znali da će nas čekati.
jučer je bio i tužan dan.
umrla je jedna od njih.
otišla žena koja me naučila čitati.
i pisati.
i računati.
danas je bio pokop.
jedino sam ja, od nas trideset iz jedne od generacija koju je postavila na noge, bila tamo.
to je tako žalosno.
rastužilo me.
posljednji pozdrav mojoj dragoj učiteljici.
Matildi.
|
utorak, 04.10.2005.
prije no što se ubananila.......
.
......mala je plazila po sljemenu.
Zabregačkom Sljemenu.
I Dobrohotni njen mali.
I frendići njihovi isto.
Joj, kak je bilo dobroooo..
Napokon malo muvinga nekam van iz kolotečine.
Kao, idemo malo igrati badminton na neku livadicu...
I loptu smo nosili.
Odbojkašku.
I rekete, one prave, skoro polu profi.
Jeah, vrajt, badmintona bumo igrali i loptali se...
Nakon kojeg sata uzbridice, jedino što smo mogli je bilo zalijegati na zidine drevnoga grada Medvedgrada..
Na sunčece koje je tak dobro došlo..
Spust je bio najljepši dio dana...
zato je mala sad u banani....nije to za nju, ovako sitničkinu i krhkičkinu...
|
|
