vijesti iz podsvijesti http://blog.dnevnik.hr/splitmedia

četvrtak, 06.06.2013.

ćaćin

"Nemoj nikad dat da ti vrime izi stinu, da zaboraviš ko ti je did bija, ko ti je ćaća bija! Jer kad se stina rasije – nestane ti i imena. A brez imena, sinko, si ništa. Samo list na vitru..."

06.06.2013. u 14:33 • 3 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 03.06.2013.

Uglazbih stihove :)

Zabada iglu i povlaći konac nježno, kao da šije ranjeniku ranu. Ruke su
joj stare, naborala se koža oko kvrgavih zglobova, ali takve spretnosti
rijetko se viđahu.
Pogleda u djevojčicu, lijepu i plavokosu, što sjedi na klupici pored nje i
veli:
- Ječerma, ćerce, nikad ne smi bit do kraja završena!
Gleda je djevojčica i upitno podignu obrvu,
- Zašto, none? Kakva će onda bit? Ka da joj nešto fali...
- Ječerma ti je kano kuća, kada gazda kuću dovrši do kraja, dovrši i svoj
život, ode na oni svit...
- Umre, dahnu djevojka.
- Je, File moja, svaki je naš čovik kad bi mu se jačerma dovršila - u njoj
bi pokopan...
Gleda djevojčica bakicu, a potom uze u svoje ruke vesti ono što se alamarom
učini. Namata konac, brižljivo ga prišiva,
- A none, kako ću učinit da ne dovršin šav, a da se jopet to ne vidi
drugiman?
- Lipo, savjetuje je stara žena, Ili ostaviš botun na dva konca, a ne na
četri ka ča san te učila, ili alamar ostaviš pri dnu labav...
Pamti djevojčica, kima glavom i šije, a onda će,
- Ja svomen čoviku nikad alamar neću dovršit!
- Prvo ti čovika nađi, obrecnu se stara žena, a onda će blaže,
- I nemoj mi bilo koga kući dovodit! Nemoj da ti more tuče!
- A zašto, none, ne mornara!
- U mornara mokre gaće, ćerce, samo ritki umru u posteji, vrati se bakica
svojem ručnom radu, a potom prošapće:
- Ko more tuče, more ga istuče...
Prati kamera bakin pogled na izblijedjelu fotografiju mlađahna mornara...


xxx

Odjeva se, navlaći na sebe platnenu, dugu, bijelu košulju, preko nje steže
u struku brnicu, suknju sa oštrim naborima, a potom pažljivo navlaći
korpet, urešen prsluk. Sagiba se i obuva gete, visoke, crne, kožne cipele.
Vezuje bertu oko vrata, traveršu oko struka, stavlja rečine u uši i oko
vrata namata kordun, zlatnu, dugu kadenu. Pogladi u ogledalu pletenicu
smotanu oko lijepa lica i s osmjehom napušta prostoriju.
Dok se vrata prostorije iz koje izlazi Filomena zatvaraju – otvaraju se vrata sobe u kojoj je Filip. Pratimo ga kako on odijeva svoje svečano ruho: od košulje, preko jačerme, kako alamar prevlaći preko botuna, pa potom i on navlaći gete i izlazi iz svoje sobe...
Iz sobe na sunce, nagao prijelaz – tako da u izmaglici, u daljini, na dnu Pjace vidimo par, polako prepoznajemo da je riječ o Filomeni i Filipu. Razmjenjuju poljupce, nježno se drže za ruke, šetaju. Kamera prati korake, kamera prati kamene ploče našeg starog grada, spajamo nježno sa čvrstim, spajamo ljubav ljudsku i ljubav Božansku – da povežemo tradiciju sa onim što su nam preci namirili.

xxx

Na Sustipanu, zagrljeni, gledaju u more.
- Bit ćeš moja il' ničija, šapuće mladić.
- Bit ću tvoja il' ničija, odgovara djevojka.
Prstom prelazi preko alamara na njegovoj jakni, smješka se kada naiđe na
labav vez,
- Nije mojima drago šta si mornar, veli ona.
- Triban tebe priranit, a fameju kad stvorimo triba i njima krov nad
glavon namirit. Bitno je da radin pošteno, odgovara čvrsto.
Razmjenjuju poljupce, al se sve bojažljivo osvrću, da ih netko ne vidi...
- Bit ćeš najlipša nevista u gradu, strasno će Filip.
- Ni ti nećeš bit loš, smije se File.

Xxx

Vjenčanje. Skromna povorka. Obred u katedrali. Sve bez riječi, samo glazba...
U offu ide pjesma, Filomenin je glas čita:
Puno mi je lipo,
Moj golube,
Kad me tako gledaš.
Puno mi je lipo,
Lipi moj,
Kad rečeš, a ne rečeš ništa.
Puno mi je lipo,
Jube moja,
kad mi rukon svu brigu odneseš.
Lipo mi je,
Jube moja,
ća si me životu naučija,
ća si mi pokaza
kako lipo more bit.


Xxx

Spremaju se za svetu misu. Filip u ruci drži svoju košulju,
- File, daj mi stegni botun, samo šta mi nije ispa.
Preuzima košulju iz ruke svog muža i steže dugme koncem. Dramatično.

Xxx

Rastanak. Drže se za ruke, ona plaće.
- Obeća si da ćeš se brzo vratit...
- Obeća san i brzo ću ti doć, ljubi joj vrat,
- Ko se tebi tako lipoj ne bi brzo vratija, prin ću doć doma nego li
otić, smije se...
Smije se i ona, premda – gledatelju je jasno – joj do smijeha nije. Kamera klizi niz grudi joj – uočavamo kako «nije sama», trbuščić je vidljiv. Filip se saginje i ljubi ju u pupak, između njegovih usana i njene kože probija svjetlo – kamera krene put mora...
Xxx

Dok pokazujemo slike u offu ide pjesma čitana njegovim glasom:
Lipa moja,
Dok hodaš,
Hodan,
Dok pivaš,
Pivan,
Dok jubiš,
Jubin,
Dok dišeš,
Dišen.

Lipa moja,
I kad me nema,
Ima me,
Kad me tražiš,
Nać'eš me,
Dok me voliš,
Dršćen,
Dok me pamtiš,
Živ san...
Ona skuplja robu sa sušila, slaže košulje, osvrće se, on sjedi u dvoru i plete mrižu, plete, a gleda ju priko oka. Kroz mrižu – kamera zumira hostiju, više nismo na dvoru, već u crkvi, misa je. Ona kleči, moli, kroz trepavice (krupan kadar) skreće pogled put njega, veselo zaključujemo – da i on radi isto, gleda ju iz prikrajka. Zumiramo na njegove sklopljene dlanove, odzumom vidimo da su njeni dlanovi među njegovima, više nismo u crkvi, već u njihovoj postelji,
- - Jube moja, File moja, on šapuće, mrak...
Večer je, tiho je, prozor je otvoren i gori petrolejka. Ona sjedi u stolici i krpa svoju traveršu. On leži i spava na kauču pored. U jednom trenutku - ubode se File na iglu. Taj trenutak treba prikazati dramatično. Kap krvi klizi i pada (kao s velike visine) na pod (uz jak udarac ili slicno) ... stanka... na njenom licu koje se lagano podiže (totalno krupni kadar) vidi se izraz koji nagovještava da ona sluti zlo. Krene joj suza, okreće se i vidi da je trosjed prazan. Samo lagano zavjesa vijori na ljetnom povjetarcu i plamen u petrolejci igra...
S plamena svijeće prelazimo na plamen u peći, ona ubacuje drva, iza nje poluotvorena vrata, slutimo – i Filip je tu negdje, ali ga ne vidimo. Čuje se neki udarac, možda je lupila škura...
- - Filipe!, zaziva ga.
Tišina. Odjednom – opet se čuje udarac. Ona juri prema poluzatvorenim vratima, ulazi u sobu – njihova postelja prazna, složena – samo škura lupka na vjetru. Prilazi ponistri, naslanja se i gleda. Kamera prati njen pogled ka pučini... Mjesečina.

Xxx

Zvončac – dan - sunce
- Oćeš me naučit kako ću sebi traversu izvest, pita djevojčica dok bere cvijeće.
- Oću, ćerce moja, oću, uzima File u ruke buketić što je dijete nabralo.
Miriše cvjetove, glas joj puca, pogled bludi put mora,
- Samo nikad, nikad nemoj svoju aljinu ili alamar svojega čovika dovršit...
- Zašto, majo?
- Jerbo, ječerma ti je kano kuća, kada gazda kuću dovrši do kraja,
dovrši i svoj život, ode na oni svit...
Glazba...

03.06.2013. u 14:23 • 7 KomentaraPrint#^

nedjelja, 02.06.2013.

Kad sestri pročitaš dnevnik...

Pramenovi sjećanja

Nevjerojatno je kako čovjek brzo zaboravi sve loše što mu se dogodi u životu, i to čim mu prva radost zakuca na vrata. Ja sam, eto, u trenu sve smetnula s uma, a nije ni prvi mjesec slobode bio iza nas.
Tek mi ponekad, sasvim nenadano, ispluta pokoje sjećanje na površinu, poneka slika, poneki pokret, ili me pak neki okus, neki miris, neki zvuk vrate u rane devedesete, vrijeme najgore mi noćne more...

Kruh

Kupujem tako kruh prije neki dan, opuštena, smirena, novčanik je pun, bludim pogledom po policama i jednostavno ne znam što ću obitelji iznijeti na stol... Raženi? Kukuruzni? Topli bijeli? Bakin crni?
Odjednom, ko strijela posred grudiju – rana je zora, burno jutro, majka me budi, teško se trgam snu, ali znam da moram. Mama odlazi na posao, moj je red čekati kruh, jer je tjedan ranije to radila sestra. Preko piđame navlačim trenerku, odjevam dupli par čarapa, pa potom jedva stopalo uguram u patiku, šal, rukavice, kapa, zimska jakna, sve nabacujem na sebe, jer – bura hara, a u mojem kvartu brije ko u Sibiru... Uprkos «visinskim pripremama» još topla od sna - sudar s vjetrom doživljavam kao udarac. Žurim pred dućan. Pet će skoro, «samo» je sat vremena do otvaranja vrata samoposluge, a u redu već stoji pet mojih susjeda, jednako snenih, jednako odjevenih. Dobro je, mislim, šesta sam na redu, neću ostati bez kruha, jer događalo se i to, da stojim i smrzavam se sat vremena, a potom mi prodavačica, žalosna zbog mene, tužno veli da je nestalo, da nema više!
Taj famozni, jeftini kruh kojeg čekam i nije baš ukusan, moram priznati, već poslijepodne je tvrd ko drvo, mrvi se, ali ne bacamo ga, dobar je, veli majka, kad se ugrije. Pola glavice kupusa, dva-tri krumpira i šnita toga jeftinog «crnog» naš je objed, gotovo svaki dan, osim nedjelje. O, da, nedjeljom je gurmanski dan, pa i Bog je tada odmarao, stoga i nas četvoro blagujemo pečenu kokoš... I jedemo kruh od subote, jer – nedjeljom dućani ne rade.
U redu za kruh je uvijek u početku sumorno, a potom postaje veselo. Moji susjedi, umirovljenici, puni su priča, što je nekad bilo, kako je bilo. Volim ih slušati, jer za prepričavanje i nemam baš nekog materijala. Slušam, pamtim. Ponekad ponesu sa sobom jabuku, pa je dijele nama mlađima, ponekad izvuku kakav zaboravljen bombon, često skidaju svoje šalove ili kapute i nude nam ih, neka je djeci toplo, lako će oni... Ponekad dođe i do sukoba, nervoznim i pothlađenim ljudima zasmeta lako svaki pokušaj ubacivanja «preko reda», makar to i nije bilo namjerno.
Vraćam se kući s kruhom (nekad bez njega), razodjevam se i ubacujem natrag pod poplun, škola je popodne, grabim još malo sna, na brzinu...
A danas, eto, gledam taj silni kruh u pekari, smješkam se, sama sam, reda nema. Odabirem crni, što me izgledom podsjeća na onaj davni, jeftini, tvrdi.



Pašteta

Najavljuju na radiju kako će sutra, točno u podne, biti provjera svih sirena za uzbunjivanje u gradu, nema potrebe za strahom, samo provjeravaju jel još uvijek rade, zlu ne trebalo...
A ja je još čujem, uuuuuuu, zuji, zavija, čutim nervozu na dnu želuca, njušim strah, o da, strah ima specifičan miris i vidim majku kako utrčava u kupatilo, zaključava se. Smijem se, smije se i tata, smije se i sestra, jer od kako je rat počeo naša mama ima savršenu probavu, dovoljan je samo početni zvuk sirene i hop!, ona već juri tamo gdje i carevi idu sami.
Petnaesti je dan studenog, rano je jutro, sirena... Majka u spavačici, blijeda, na vratima naše sobe veli: Ustanite, gađaju nas! Ustajemo, odjevamo se na brzinu i - nemamo gdje, naš neboder nema sklonište, a kao šlag na kraju - mi stanujemo na prvom katu, pa je «sklonište» kod nas, među naša četiri zida. Susjedi se već spuštaju, kucaju, reda radi, i ulaze kroz nezaključana vrata, sjedaju za kuhinjski stol u tišini, okružuju se svojim torbama i kuferima... Svi su tu, osim mog tate. On još uvijek spava. Mama ga uporno budi, a on veli: Pa, dobro – di gađaju?! Kaže žena – po Katalinića brigu! A on će: Po Katalinku?! Ma, pusti me – ima još do nas!
Hvala dragom Bogu i nisu «stigli do nas». Pili smo to jutro čaj, kuhao se na litre, jeli kruh s paštetom, igrali na karte, kada starci ne bi gledali – jurili ispred zgrade i gledali u nebo. Nisam vidjela ni jedan avion. Ali jesam ih sanjala. Kako u brišućem letu juri prema meni i puca, vidjela sam čak i lice pilota, imao je kokardu na čelu...
Pašteta. Čutim joj okus. Namazana debelo preko šnite kruha od jučer, ne vjerujem da sam ikad prije i poslije išta slađe jela. Jer, mame i tate su stvarali «ratne rezerve», imali smo pašteta na bacanje, a kada bi se svi skupili u našem «skloništu» svi bi mi klinci ogladnili na brzinu. Roditelji, pamteći, valjda, onaj prijašnji rat, imali su silnu potrebu nahraniti svoje potomke, pa nam nikada nisu odbijali zahtjeve. Tako da smo «drmali» po pašteti od jutra do sutra.
Testiraju sirene, dobro, neka su nam one očuvane.
Ne mogu odoljeti, ulazim u dućan i kupujem paštetu.
Nek se nađe.

Nivea krema

Krema za lice, Niveina, ona jarko plava, s velikim tiskanim slovima. Gledam ju i nevjerujem, zar ih još uvijek proizvode?
Teta Meri je u velikoj, plavoj Niveinoj kutiji držala obiteljsku zlatninu. Svaki put kada bi zaurlala sirena za uzbunjivanje – zvala bi s posla Ivanu i naređivala: Obuci sebe i sestru, spustite se u prizemlje, ponesite stvari i – ne zaboravi Niveu!
Čim bi se Ivana pojavila na vratima mojeg stana, odmah bi u letu tresnula torbom o pod, gurnula ju negdje u kantun i krenula prema televizoru. Nije ni zadnjom mišlju više doticala tu famoznu imovinu. Nismo nikada promislile, ni ona ni ja, kako bi u slučaju katastrofe ostali samo s tim, pažljivo zapakiranim, vrećama, torbama, kuferima. Ali, naši roditelji jesu. U tim su se svežnjevima nalazile fotografije, dokumenti, vrijedniji predmeti, nakit, možda i koja kuverta s novcem, premda novaca tada i nije bilo toliko da si ga mogao imati «sa strane». Bile su tu, i usred ljeta, deblje jakne, duple cipele, donje rublje, ručnici, posebno upakirane toaletne potrepštine...
Ne dao Bog takvog zla, ikada više, mislim, i ne znam što bih ja za svoju djecu zapakirala? Zato, u mislima, kupujem najveću Niveinu kremu, praznim je i ponovno punim s prvim Marinovim zubićem, Brunovom narukvicom iz rodilišta, Lucinim pramenom kosice, sve redom stavljam fotografije djedova i baka, brižljivo izađeno obiteljsko stablo, ako me ne bude da djeca znaju odakle su i čiji su, stavljam zlato kojima su nas kitili za krštenje i prvu pjesmu napisanu za Dražesnog. Onu iz 1992., iz vremena rata.

Parkiralište

U mom starom kvartu, podno Crkve, veliko je parkiralište. U vrijeme mog djetinjstva to nam je bio poligon za vožnju biciklima, za vožnju na «rošulama», za igre hvatanja, igre skrivača. Kada smo poodrasli bio nam je poligonom za ljubav. Krasti poljupce na parkingu, gdje tek poneko ulično svjetlo radi, bilo je slatko.
Razmišljam o tim danima, dok s djecom na stražnjem sjedalu, tražim parkirno mjesto. Ugledam, odjednom, ono «naše» mjesto... Nisam mogla odoljeti, uparkiram automobil i stanem. Klinci me gledaju zbunjeno, zašto sam tu stala, zar ne idemo u bake. Ma, idemo, velim, ali tu ćemo stati samo na tren.
I taman mi je toliko trebalo da otplovim u ožujak 1993., da se nađem ponovno u bijelom «yugu» s glavom Dražesnom na ramenu. Upravo se vratio s terena, ostavio je stvari kod kuće, otuširao se na brzinu i došao po mene. Nismo stigli daleko. Samo do našeg mjesta.
Prepričava mi kako je bilo, što su mu «braća po oružju» radila, o čem' su pričali, što su jeli, koliko je hladno bilo, koliko je dugo kiša padala... Ne govori o ćukama, ne priča o pucnjevima, ne spominje one «s druge strane», one zbog kojih ga gubim na četrnaest dana.
Pošteno. Jer, ne pričam ni ja njemu o suzama, o noćima bez sna i strahu, ne pričam mu o pjesmama koje mu pišem, pismima koje mu ne šaljem, dnevniku u kojem otvaram srce.
Sad sam pretjerala, jer djeca pitaju čemu suze, brišem ih rukavom i palim auto, vrijeme je za otići kod bake, vrijeme je za zaboraviti, a ne mogu. Ponekad mi se čini da, iz inata, i ne želim.





02.06.2013. u 12:05 • 6 KomentaraPrint#^

subota, 01.06.2013.

dvi za nas

Pisma za te

Lipa moja,
Dok hodaš,
Hodan,
Dok pivaš,
Pivan,
Dok jubiš,
Jubin,
Dok dišeš,
Dišen.

Lipa moja,
I kad me nema,
Ima me,
Kad me tražiš,
Nać' ćeš me,
Dok me voliš,
Dršćen,
Dok me pamtiš,
Živ san...


Ti si mi život

Puno mi je lipo,
Moj golube,
Kad me tako gledaš.
Puno mi je lipo,
Lipi moj,
Kad rečeš, a ne rečeš ništa.
Puno mi je lipo,
Jube moja,
kad mi rukon svu brigu odneseš.
Lipo mi je,
Jube moja,
ća si me životu naučija,
ća si mi pokaza
kako lipo more bit.

01.06.2013. u 14:32 • 4 KomentaraPrint#^

petak, 31.05.2013.

moj grad

Čutim pod dlanom, gladak je i studen, hvatam jednu iz buketa želja i bezglasno ju šaljem, put stopala, put neba, gdje god. Kad se sudari s ostalima možda baš moja izbori pobjedu...
Skala jedna, skala druga i vrata gotovo senzualnog luka, močna u istom trenu, koliko i nježna. Korak po korak, lagano, put Carskoga trga, kuckaju potpetice po tisućljetnom kamenu. Kamen, kažu oni koji, valjda, znaju – pamti svaku stopu. Sumnjam. Raspukao bi se odavno od silnih uspomena.
Tu je, u srcu mog doma, veličanstven, širok, a sasvim dovoljno intiman da se osjećaš sigurno, trg kakvog nemaju baš svi. Lijevo je legenda, od kamena uzidana molitva, kako je i red – stremi k oblacima. Baš kao što igrajući se riječima možeš stvoriti najljepše stihove, tako su i neki «rahmetli» umjetnici stvorili čitavu poemu u «stini». Vijuga ovdje, vitica ondje, lik nekog drevnog sveca, slovo davno zaboravljena imena i duboko usađene oči one koja je dijelom čovjek, a dijelom lavica, grongonom je zovu... Desno pak palača što je sljubila i radove pučana i venecijanskih majstora, koja je upila plač novorođenčadi kroz stoljeća, a sad, eto, mirise kave. Najbolje u gradu, kažu...
Ulicom što nosi slavno ime jednog od naših «viđenijih» proći ćeš dodirujući prolaznike. Tuđa energija, kakva god bila, dobro dođe... Ura. Čudna jedna ura. Nikad ne znaš koja je. Lijevo u kamen uklesan lik Svetog Duje, zaštitnika mog doma, iza leđa mu proviruje Sveti Ivan, zaštitnik Trogira. I tu, u kamenu, ostao je zabilježen detalj koji stanovnike ovog dijela Zemaljske balote dijeli od drugih – zajebancija. Nema fine ni pristojne riječi za pojasniti taj fenomen, to je samo i jedino – zajebancija. Naime, da bi Trogiranima (podmuklo) dali do znanja kako je njihov nebeski čuvar niko i ništa spram našega, splitskoga, klesari su ga stvorili malim, nebitnim, sitnim, skrivenim... Zajebancija u kamenu.
Preko Pjace do Rive nije puno, kuckaš i dalje postolama po toj zaboravnoj stini, izbjegavaš poglede, dodire, no oni, eto, tebe ne. Gleda te pozorno oko iza zatvorenih škura, ti samo misliš da su zatvorene, gleda te pozorno moj grad, koji pamti, šta god ti i ja mislili o tome, koji pamti, koji gleda, koji je vječan, uostalom kao i dah...
Šetao je ovdje, jednom davno, jedan lik, nije bio neka faca, ali slutio je da ga volim, možda baš jednako jako kao i on mene... I tako, eto, priča moj grad, laprda, nije čudno za njega, takav je tip...

31.05.2013. u 13:11 • 3 KomentaraPrint#^

nedjelja, 26.05.2013.

Post prvi

Dooobro!
Logira san se.
Odabra zaslon.
Odabra ime.
Nije neko, znan, ali čovika raduje :)
I sad se lipo mogu skinit sa fejsbuka.

26.05.2013. u 20:07 • 0 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2013  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (2)

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se