Spleen Siska

subota, 31.03.2007.

oh, no not again...

Radio Head - Karma Police



Karma police, arrest this man, he talks in maths
He buzzes like a fridge, hes like a detuned radio
Karma police, arrest this girl, her Hitler hairdo, is making me feel ill
And we have crashed her party
This is what you get, this is what you get
This is what you get, when you mess with us

Karma police, Ive given all I can, its not enough
Ive given all I can, but were still on the payroll
This is what you get, this is what you get
This is what you get, when you mess with us
And for a minute there, I lost myself, I lost myself
And for a minute there, I lost myself, I lost myself

For a minute there, I lost myself, I lost myself


(C) Alexander Jansson 2006 Karma police

davno prije par sati dok je teski alkohol
tekao mojom krvlju jos,
iz mraka je njezina prijateljica dosla i upitala me,
"zasto ju nepozdravljas?"
nista suvislo nisam mogao odgovoriti, pa i nisam,
potisnuo sam, dok se nije nakupilo,
dok nisam prsnuo i poslao joj poruku:

"zasto, pitas?
jedan od groznih dana je bio,
u kojem se osjecas da srce,
u ritmu Jeleninog saksofona,
koji tiho place, usporava,
u danu kojem mislis da ces imati netkog,
da ce tvoje ruzne suze skupljat,
poput ruze koja se slama pod kiselom kisom...
no to dovoljno nije, nikad nije...
nije se mogla udostojit pogledat me u oci,
tako istrosene od agonije
koja me konstantno prati,
nego mi je poslala quazi dramaticnu poruku,
od koje bih se trebao osjecati kao stakor,
nedostajan njenog postojanja,
nije nikad osjecala nista prema meni,
sto god ona kaze,
ljubav je nesto sto osjetis
dok je izmedju nas bio samo stup soli,
hladnih osjecaja,
gorkih poljubaca..."

itd. ima tog sranja jos ali nije bas od prevelike vaznosti,
no sto se vise moze ocekivati od covjeka na rubu noci,
ispunjenog alkoholom, mozda nisam trebao poslati tu nevrjednu citanja poruku,
mozda jesam, no jedno je sigurno, poslao sam ju,
sad se jedino mogu nadati da nece moja bijeda doci do njenih usiju,
jer ce to podizati samo prasinu, od koje prebolno kasljem,
tako da cu ostaviti to na tome, a njoj ostaviti samo blagi bid adieu...

i za kraj, ostavljam prastaru, poput mog bloga nevrjednu citanja poemicu:

petak, 30.03.2007.

nemam puno vremena zadnjih par dana, pa nema novih postova, nema veze s inspiracijom, no sto se tice danasnjeg posta da razjassnim,
Nisam krscan daleko od toga, ova pjesma negovori o tom,
stavio sam to inspiriran danijelaland blogom, obozavam Cohena jos od davno ,
ova pjesma jos uvijek mi lagane trnce po vratu pruza,
nazalost nisam nasao orginal na radio blogu, puno mi je Cohenov glas drazi ...


Leonard Cohen - Hallelujah Lyrics



I heard there was a secret chord
That David played and it pleased the Lord
But you don't really care for music, do you?
It goes like this,
the fourth,
the fifth,
the minor fall,
the major lift,
the baffled king composing
Hallelujah

Your faith was strong but you needed proof,
you saw her bathing on the roof,
her beauty in the moonlight overthrew you
She tied you to a kitchen chair,
she broke your throne,
she cut your hair,
and from your lips she drew the
Hallelujah

Maybe I have been here before,
I know this room;
I have walked this floor,
I used to live alone before I knew you
I've seen your flag on the marble arch,
love is not a victory march,
it's a cold and its a broken
Hallelujah


There was a time you let me know
whats really going on below,
but now you never show it to me, do you?
Remember when I moved in you;
the holy dark was moving too,
and every breath we drew was
Hallelujah


Maybe there's a God above,
and all I ever learned from love
was how to shoot at someone who outdrew you
And its not a cry you can hear at night,
its not somebody who's seen the light,
its a cold and its a broken
Hallelujah

utorak, 27.03.2007.

Ne, vise ne

Noc je

nedjelja, 25.03.2007.

nemogu da mislim normalno, prekipit cu, sto nece biti dobro...

zaboravljena sramota,
zagrnjena plastom boli,
zavlaci se tiho,
poput oholog suma,
u moje kamenom okrunjeno
srce izgubljeno...

--------------------------------------------------------------------------
Unistena Vizija Tisine
--------------------------------------------------------------------------
How could I be so blind?
All is lost, where was I?
Spoiled all, spoiled all
Everything's gone all wrong
Find a deep cave to hide in
In a million years they'll find me
Only dust and a plaque
That reads, "Here Lies Poor Old Jack"
--------------------------------------------------------------------------

oporavit cu se od ovog pada i nastaviti besciljno u vjecnost koja mi konstantno poput pijeska bjezi kroz prste... rijeka fermentirana iz klica suza mi je samo pogorsala taj bolni pad...
na trenutak sam mislio da ima vise od ove tame, mislio sam pogresno, jako pogresno, sunce mi u ocima ponovo odumire, hodam sam, kroz ovu sluzavu kisu, kao sto sam uvijek i hodao, nastavljam dok neizdahnem i nepolegnem pod ogavnom rukom svojih vijecnih tlacitelja, pod beskrajnom snagom svojeg straha i paranoje...

--------------------------------------------------------------------------
treba mi kratkotrajni ljek
da me sakrije od uzasavajucih sjecanja
od ove hladne stvarnosti...


--------------------------------------------------------------------------
poliesterska kruna ljubavi i pijanstva
--------------------------------------------------------------------------

Skrivam se...
iza prozirnog uma svoje gadosti,
iza odricanja nevazne istine,
koje se bojim previse...
bojim se...
daleke himne bezvucnih jecaja,
dalekih recitiranja tvojih ukrocenih lazi,
s kosturskim smjeskom...
smijem se...
tvojim oziljcima koje ostavljas,
tvojim masnicama koje ostavljas,
na mojoj uplakanoj dusi...
placem za...
morskom pustinjom tvojih osjecaja,
morskim plamenom zauvjek ugasenim,
sanjam...
--------------------------------------------------------------------------
tama prozdire tugu bljedu,
tama koju sam si godinama stvarao,
tama koju vidim kad u ogledalo pogledam
tama koja sam ja?
--------------------------------------------------------------------------

Oda depresiji

Zasto pustas da krvari, zasto ga nepustis na miru, koljes andjela bez krila pod trulim nebom, pod prljavim nebom. Bez zvjezda, bez mjeseca, veo tame, prozdire... prozdire tvoje lice, ne odlazis, tvoja pobjeda boli, od tvoje pobjede krvari, pusti ga, odlazi, ne disi, ugusi, bez zadovoljstva, prozdires, tvoj lazni smjeh, tvoje pakosno dorugivanje, iz tame, okrutne i same... tihe suze koje lijes bestidno, prikovane za tvoje lice pokvareno, usporeno, vlazno, bezosjecajno... uvucena unutra, mracna, tiha, ostajes...

25.03.2007. u 23:59 • 24 Komentara • Print • #

subota, 24.03.2007.

u mraku ostajem

slobodan ponovo,
od stisane melankolije,
otrgnuta latica
od cvijeta samoce,
poput andjela sklapa oci,
brzo zaboravljajuci ime moje
ime zaboravljeno,
u prolaznoj vjecnosti,
zarobljen u miru,
ponovo,
bez zadnje zelje,
progutan,
odustajem...

-------------------------------------------------------------------------

-------------------------------------------------------------------------
vristim i zavijam tiho u noci,
grlo me boli od zavijanja,
stranice se okrecu,
prica se nastavlja,
samnom ili bez mene...
-------------------------------------------------------------------------
Simon and Garfunkel - I Am A Rock

A winters day
In a deep and dark december;
I am alone,
Gazing from my window to the streets below
On a freshly fallen silent shroud of snow.
I am a rock,
I am an island.
Ive built walls,
A fortress deep and mighty,
That none may penetrate.
I have no need of friendship; friendship causes pain.
Its laughter and its loving I disdain.
I am a rock,
I am an island.

Dont talk of love,
But Ive heard the words before;
Its sleeping in my memory.
I wont disturb the slumber of feelings that have died.
If I never loved I never would have cried.
I am a rock,
I am an island.

I have my books
And my poetry to protect me;
I am shielded in my armor,
Hiding in my room, safe within my womb.
I touch no one and no one touches me.
I am a rock,
I am an island.

And a rock feels no pain;
And an island never cries.
-------------------------------------------------------------------------
kao stakor u labirintu zavrsavam...
-------------------------------------------------------------------------
neocekivani dodatak

"Rukavicu i Rusalka baca,
pa sve vas izaziva: Nek' podigne je, tko se usudi!"

na vasu zalost, usudio sam se...

val
vjetar
jedro
pjena
sjena


izgubljen u valu uplakanom,
spavam sam u varci tisine,
dok mi kosu divlju vjetar lagano nosi,
prema hladnom jugu,
gdje kamen od srca moga,
bespomocno lezi...
jedro tesko za moje jadne ruke,
uzdignut moram,
da hitro iz nistavila,
prema kamenju pribjegnem,
od koje more udarajuci stvara pjenu,
na koje moje srce u tisini baca sjenu...

Jelenin zadatak:

konji
sunce
tvrdjava
mozaik
telo

Gorostasna tvrdjava se izdigla oko njega,
Poput hrasta s vremenom tiho je rasla,
pruzala hlad konjima umornim od bjezanja,
bivala zaboravljena u uzarenoj noci,
izrezbarenim simbolima na kamenu grubom,
na njezinom telu, cigli osusenoj,
i poput isprepletenog mozaika
je krasnu pricu pricala,
o njegovom licu,
cistom i neokajanom,
licu vrijednom ovih vijecnih oziljaka
koje sunce povremeno,
svojim mrzlim plamenom,
toplim nadolazecim jutrima
u slatkoj tisini obasjava...

rukavicu prasnjavu, istrosenu i staru bacam cak i ja, ostavljajuci pet malih rijeci, ako zelite podignite ju...

devoran
silueta
dezertacija
orgija
koža

24.03.2007. u 00:58 • 12 Komentara • Print • #

petak, 23.03.2007.

strasni krikovi oko nas,
zavijali su polagano,
umirajuci...
utopljeni...
u strasti prljave rijeke,
pokusao sam ti pomoci
prijatelju,
no to nije bilo dovoljno,
umirao si na mojim rukama,
dok ti je krv iz rasjecenog trbuha
poput suza nasih oceva
klizila niz moje slabasne,
mrtvim nocima oslabljenim
rukama...

Bach - Toccata in D minor



probudio sam se jos progonjen tim snom,
nitko netreba gledati prijatelje kako umiru,
ali ipak uvijek to radimo,
kroz cijeli zivot,
uvijek u nemogucnosti
da pomognemo,
samo gledamo...

23.03.2007. u 13:36 • 7 Komentara • Print • #

srijeda, 21.03.2007.

slova bljede

hodam sam
poplocenom pustinjom tame,
gol do koze
kojom bolni trnci
naglo prolaze...
prsa rasjecena,
oko otvoreno,
ubrzano nabijanje srca,
ubrzan uspon pada,
smjesak urezan,
na licu bola,
ocaja moje srece...

21.03.2007. u 01:23 • 12 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 19.03.2007.

Sakriven u sjeni svoje ruznoce on je plakao sam... vristao u tami, vristao u ocaju, vristao, na sebe...prsti su mu bili grubi i slomljeni od njegovog pokvarenog klavira,njegove unutarnje tisine, na kojem je skladao ostre suze svoje, na kojem je stvarao laznu harmoniju svog zivota... njegova iluzija srece mu se raspala pred ocima i molio je za oprost...sve oko njega se kretalo sve brze, brze-brze-brze i brze, propadao je sve dublje, dublje i dublje...izgubio je snagu koju nikad nije imao, izgubio je sve, izgubio je nista. no ostalo je nesto, ostao je samo njegov lagani pjev u hladnom vjetru, o zlatnom liscu...

19.03.2007. u 12:18 • 12 Komentara • Print • #

subota, 17.03.2007.

Kroz glasove... datum nastanka 10.9.2004

Otvorila sam oci. Bljeda bjeda mog zivota se nastvlja. Neprestano mi dani pocinju ovako jadno. Odlazim do prozora u nadi da ce me svijetlo oraspolozit, no zuckasti rafinerijski sumpor pomjesan sa olovom iz ispusnih para u zraku unistava ono malo nade sto je ostalo u mojem nevaznom bicu i baca me u hladni ponor stvarnosti. Kad sam vec ustala mogu odziviti i ovaj monotoni dan trzeci isprike i druge krivce za nevolje koje sama prouzrocim. Nastavljam dugi put prema wc-u koji se cini kao da traje cijelu vijecnost, no napokon zavrsava nezadovoljstinom svojim ubogim, retardiranim tijelom i ljutnjom na bogove koji su mi to ucinili. Ruke mi nema vise smisla prati, no ipak neposustajem ovaj put i pustam kao uvijek prvo prevrucu vodu, pa prehladnu, pa prevrucu; tako bih mogla u beskonacnost, no ja nemam toliko vremena; napokon nalazim pravu toplinu, samo da bi doznala da sam vec oprala ruke. Otvaram prozor da se bakterijska galaksija prozraci, no shvacam da sam otvorila vrata sumporskog svemira, mirisi se mjesaju i prouzocavaju mi mucninu bez koje ne bih mogla zapoceti dan. Nastavljam svoj dnevni mars prema kuhinji. Glad mi se povecava kad saznajem da nema nista s cim bih si utazila glad. Probudila sam se naravno desetak minuta ranije nego obicno, tako da cu morati najvjerovatnije bestjelesno putovat kroz tunel moje osobne tame.
7 i 10 je. Ja moram krenuti u 7 i 20. Minute polaze kao godine, no znam da ce one proci da cu uskoro postati starica kojoj je vrhunac dana budjnje i zaljenje za izgubljenim vremenom. No brzo zaboravljam na vrijeme, vec je 7 i 30. Takozvani prijatelji su vec otisli, nisu ni pomislili na ubogou patuljcicu. Ni nepokusavam se pozuriti jer znam da nema smisla. Vec sam zakasnila. Presla sam mjeru neopravdanih. Moj demon mi govori da je to sve uredu, pokusavam ga usutkat no nastavlja pricati kako je to savrseno za njegov plan. Napokon se smiruje. Mrzim ga. Vrijeme je za moj polazak, moram krenuti, no moj demon mi govori da ne moram ici, uvijek mogu izmisliti neku bolest. Neda mi se nista, i jos uz to me on nagovara da ostanem da se opustim. "Ipak si covjek, i ti se moras tu i tamo odmoriti." Uvjeravao me je. I napokon sam podlegla nagovaranju i kolabirala sam na svoj kameno hladni krevet. Tonem u tamu, ulazim u san.
Budim se i shvatjam sto sam napravila. No nema veze. Nista nema vise veze. Podljezem mazohizmu, uzimam zilet, rezem se ispod koljena, neostavljajuci vidljivi trag manicne depresije. ovaj put sam se zanesla, preduboko je. Uspijevam zaustaviti krvarenje prevelikim komadom flastera i malo prljavog zavoja, no ne boli kad hodam, stovise nije bolilo ni kad sam se zarezala...cudno... Moram sepati do rudnika energije i prodati svoju krv za tracak te precjenjene energije. Majke i oca nema, na putu su. Otac je morao na poslovni put, i pobojao se da ga usluzna zena nebi iznevjerila i ponovno pruzala ostalim krdu svoje usluge, kao sto je to napravila s ujakom Tomislavom, ujakom Petrom, i tetom Anom. No to je druga prica o kojoj mi se neda razmisljati. 11:00 sati je. Stojim na vratima i razmisljam hocu li riskirati biti vidjena od susjede. Susjeda kontrolira kad se vracam iz skole, no ne i kad odlazim. Poprilicno glupo. Demon mi govori da krenem. Ne zelim. Glad prozdire ono malo osobe sto je ostalo u ovoj ljusturi ogranicenoj vremenom. Ne mogu u trgovinu do pola jedan. Sad shvacam da se moj zivot svodi samo na cekanje. Na cekanje smrti. Okovana sam misljenjem roditelja koje prezirem. Nemam nikakvu vezu s njima osim novcane. Nista nemogu poduzeti oko gladi. Nisam navikla biti gladna sto multiplicira moju bol. Nemogu nista napraviti nego otici na pocinak. Namjestam budlicu. Zatvaram oci i vatra ulazi u moj um. Nistavilo... Zarobljena sam izmedju beskrajne borbe vatre i celika. Cujem sapat koji se prezvara u iritantno zujanje. Otvaram oci i shvatjam da sam dosla kuci iz skole i mogu napokon zadovoljiti jedinu potrebu u mizernom zivotu - glad. Puna ushicenja i divljeg mastanja o hrani krecem prema novcima. Uzimam dovoljno za trodnevnu hranu, nista me vise ne zanima osim mene. Ispred ociju mi se pojavljuju razne kremaste i cokoladne delikatese. Osjecam ponovno vristanje gladi, nemam vremena za stavljanje sminke. Napokon sam spremna za polazak. Krecem i kao da putujem brzinom svjetlosti dolazim do trgovine pune svega i svacega. Otvaram kremastu cokoladu u trgovini pokusavam zagristi i budim se.
Otvaram oci i shvacam da je to bio san. Pola jedan je, stipam se da se uvjerim. Pola jedan je. Odlazim do casice sa novcima i vidim da ima jedva za kruh i mljeko. No nema veze, pokusavam nemisliti na to, no demon pocinje sa svojom pricom kako je to sve sadisticka igra mojih roditelja da me dovedu do ludila, da oni nisu otisli iz grada nego da su me okruzili kamerama i sad uzivaju u mojoj patnji. Znam da je to je besmisleno, ali usprkos tome se okrecem po stanu, dizuci prst i vrtieci se u krug da im priopcim da sam ih prokuzila. Nista se nedogadja. Krecem prema vratim do spasenja i izbavljenja od gladi. Stojim pred vratima cekajuci jedan sat i s otkucavanjem cujem vristanje telefona. Borim se protiv zvona, no ono me napokon pobjedjuje i javljam se na odvratni podrugljivi nosac losih vijesi. U jednom trenutku pomisljam da mozda, samo mozda se netko napokon sjetio mene, no to je unistio plitki jednolicni muski glas.
- Dobar dan, dali sam dobio stan Minos?
- Ne, pogrijesili ste to je stan do nas.
- A jebi ga. Oprostite na smetnji, dovidjenja.
- Dovidjenja... Kreten.
Fuj, gadi mi se kretenski odgodjivac moje zadnje mogucnosti srece i ispunjenja. Zaboravljam na glad, odlazim do wc-a, i uzimam jedan xanax. Lijezem jos malo u dnevnoj sobi dok tableta nepocne djelovat. Proslo je vec dvadeset minuta. Moram se pozuriti, osjecam se kao da mi stanice vriste od boli koju prouzrocava ta konstantna glad. Izlazim napokon iz stana sa gadjenjem prema covjeku koji me je sad prekinuo na putanji prema hrani, vjerovatno je htijeo onu mrsavicu Helenu iz stana do. Dolazim do lifta, ulazim u njega, shvacam da neradi i pocinjem se zivcirati, djelom zato sto mi je ovakav gotovo svaki dan u zivotu i djelom zato sto zivim na sedmom katu. Ubrzano se spustam niz stepenice, sad sam na sestom katu, sad sam na petom, cetvrtom, trecem, drugom i lom. Neka budala je ostavila nekakvu vrecicu na stepenicama, poskliznula sam se i padam. Padam niz stepenice, cini se kao da padam mjesecima, svaki udarac koji primam je kao zasebno mucenje koje je sam de Sade isplanirao, sve se dogadja u treptaju oka i zavrsava napokon s tupim udarcom u vrat.. Lezim bestjelesno u lokvici svoje krvi. Boli i strah mi zaokupljaju um. Kako cu ovo objasniti starcima. No barem imam ispriku za skolu, mogu takodjer i tuziti vlasnika nebodera ako sam sto polomila za nedovoljno odrzavanje. Zasto nitko nedolazi po mene. Zar nitko nije cuo moje krikove dok sam padala. Vidim nekakvu sjenu. Nekakav decko prolazi pokraj mene. Zar me nevidi. Zasto odlazi. "Vrati se." Kud ides. O ne. Noge mi pocinju trnuti. Nemam vise snage vristati, hladno mi je i spava mi se. Sklapam oci i spajam se s mrakom.

17.03.2007. u 17:29 • 5 Komentara • Print • #

srijeda, 14.03.2007.

sve je puno nicega

zora ociju sklopljenih,
glasnim saputom zavukla se,
i u ovaj grad,
u kojem mucnina,
koju vise neskrivam,
raste iznutra,
dok tvoje lice beznacajno,
zaziva ponovo,
ime moje...

ponovo,
s mrakom,
trulog uma mojeg,
spaja se...

sve propada u zaborav vjecni ,
od kojeg mi se koza jezi,
od kojeg mi se krv hladi,
od kojeg mi se meso susi...

zasto zoves,
zavijas tiho u noci,
unistavajuci ostatke,
koji se klimaju na vrsku noza,
zaprljanog krvi mojom,
previse puta...

-------------------------------------------------------------------
"Beneath the soil
No one hears my words
My cries of sorrow
So I just wait here for tomorrow"
-------------------------------------------------------------------

pogledaj kroz prozor

zelja za slobodom mi je potrgala krila...
zudnja za novim me otjerala u ponor mizerije...
sad moja krv sluzi kao gnoj u vrtu tvom...
sad moji silovani snovi leze mrtvi pored tvornice tvojeg otrova...
umirem u moru ocaja, gubim se u rjeci zaborava...
jer sam pio iz tvoje duse,
jer sam okajo tvoje carstvo lazi,
jer sam pokusao pobjeci,
paraliziran, topim se u tvojem sljepom raju...

ali danas nebo je prekrasno cak i u sisku...

14.03.2007. u 10:29 • 16 Komentara • Print • #

utorak, 13.03.2007.

čru

Cyanide & Happiness @ Explosm.net

13.03.2007. u 16:28 • 7 Komentara • Print • #

nedjelja, 11.03.2007.

vapaj šupljine

na vrhuncu alkohola,
hodali smo jucer,
zajedno...

kroz gustu tamu ovog smoga
po kamenju ostrom i blatu svjezem,
moja ruka na ramenu tvojem,
ravnotezu bljedu,
mi je donosila,
dok se razisli nismo,
u poljupcu slatkom i tisini gorkoj...

-------------------------------------------------------
Saturnus - All Alone

I'm standing here
Watcing the clouds float by
Wondering why the pain never deserted me
The sadness, sorrow, bewilderness that never left
(...the moments of joy I never kept)

I'm flying away

Holding hands with myself
Sharing life with myself
Reaping the loneliness I've sown
In these fields I've always grown
Digging the blackness from my mind
I will die all alone

-------------------------------------------------------
agonija koja mi postaje dom
tiho mi se zavlaci pod kožu........

--------------------------------------------------------------------------------

---------------------------------------------------------------------------------
radje zatvori oci dok oni umiru...
prekrasna djeca srebrnih ociju,plamtene lavlje kose, radjaju se medju vukovima ponoci, zavijaju bolno za nepostojanjem nadolazeceg jutra i krvavog gutanja noci, gutanja bespomocnog mjeseca... uzaludni dah trose na trnovite uzitke, u laznoj transparentnoj nadi, nadi za svojim smislom... istrosene zice njihove okrutne harfe lazi pucaju zivcano, pod grubim prstima smirenog jutra isijavajuce tuge koje u svojoj gadosti guta nistavilo vjecne nevinosti tmine, velicanstvenosti umrtvljene noci...

------------------------------------------------------------------------------------

gledao sam bor ispred kuce svoje,
kako pod tamnim nebom,
na vjetru se njise,
gledao sam ga u sveprisutnoj tisini,
dok se grane poput dlakavih rucica,
pod sablasnim vjetrom,
nisu umirile i poput mog srca,
zauvijek stale...

drugacija koza, meso ostade isto...

prijatelju stari,
molim te zelju zadnju,
da pokrijes ove kosti suhe,
ove kosti tinjave,
jer hladno mi je...

Hladno je
.........................................
.......Tihi uzdisaji.........nedovoljnog prjezira.........
.............Krhki trud......Ulazi u ponor..............
..............Oslobodjen od svega sto je......
......oslobodjen od krvi...........
.....zavlaci se u mrak....................
...........u podzemlje slomljenih.....
....progutanih......................trudi se...................
........zadrzan u hladnoci.........
.........zarobljen u suncu................
...................nestaje..........
.........................................................

11.03.2007. u 22:10 • 18 Komentara • Print • #

petak, 09.03.2007.

...pritisak...

Prisvoji kisu

Topli uzdisaj na izrezanom vratu,
Bjezi lagano, pusta krv plavu ...
Zaboravljeno sunce, mjesec mrtvi,
u oholi ponor,
poput kamena, srca mog,
pada...
kisa ce pomoci,
kisa suza,
kratka kisa,
more suza...

"zao mi je sto mi je svejedno,
to me najvise ubija,
zao mi je sto nisam dosao,
ali zbilja mi je svejedno,
ne zelim te povrijediti,
nikada,
zato odlazi,
jer meni je svejedno"




Radiohead - Creep




When you were here before,
Couldn't look you in the eye
You're just like an angel,
Your skin makes me cry

You float like a feather
In a beautiful world
I wish I was special
You're so fuckin' special

But I'm a creep,
I'm a weirdo
What the hell am I doin' here?
I don't belong here

I don't care if it hurts,
I wanna have control
I want a perfect body
I want a perfect soul

I want you to notice
when I'm not around
You're so fuckin' special
I wish I was special

But I'm a creep
I'm a weirdo
What the hell am I doin' here?
I don't belong here, ohhhh, ohhhh

She's running out again
She's running out
She runs runs runs runs...
runs...

Whatever makes you happy
Whatever you want
You're so fuckin' special
I wish I was special

But I'm a creep,
I'm a weirdo
What the hell am I doin' here?
I don't belong here


I don't belong here...

------------------------------------------------------------------------------


cini se da je tvoja gorka ljubav prema meni u okrutni prah se pretvorila...


------------------------------------------------------------------------------

"Sometimes it feels it would be better for us all
If I ceased to exist or was never born at all
Sometimes it feels it would be easier to fall
than to flutter in the air with these wings so weak and torn"
>>>>sentenced
------------------------------------------------------------------------------


budim se s tim odvratnim okusom u ustima,
lijezem napokon s istim okusom u gubici prljavoj,
samo da bih se probudio ponovo,
s tim istim odvratnim, mizernim,
okusom...


will it ever end?

Samo jedan trenutak

Pocijnje...
Izbrisi smjeh,
Izbrisi tugu,
Ostavi nista,
Ostavi me,
Zaljenje prolazi,
Bol prolazi,
Sve prolazi,
Zaborav ljeci sve rane,
Zaborav dolazi s vremenom,
Vrjeme nestaje s trenutkom,
Zavrsava...

09.03.2007. u 05:25 • 26 Komentara • Print • #

nedjelja, 04.03.2007.

stara...

Jedan korak bliže...



..................Pribijeni vriskovi.................
...........................na...........................
...................... lice krhko.....................
....................... u strahu......................
..............Utopljena mesarska ruka..........
.......................u jezeru.......................
...........................kože........................

Ništa više...

04.03.2007. u 12:24 • 17 Komentara • Print • #

petak, 02.03.2007.

poslje mnogo tame i nesto malo photoshopa
izranjam kao ogavno govno sto jesam...

02.03.2007. u 18:31 • 9 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>