SPIG
petak, 29.04.2016.
ZID
|
INTRO Zadnjih pola godine života doživio sam stvarno svašta. Nakupilo se jako, jako puno životnih iskustava. I ružnih i lijepih, ali u svakom slučaju - dragocjenih. U svim tim turbulencijama najviše je nastradao ovaj lijepi blog. Dosadilo, brate. Doduše, moram priznati da mi ovo tuckanje po kompjuteru malo fali, ali ... Nego .. prije dva - tri mjeseca pomagao sam svom prijatelju i kolegi pri izgradnji jednog monumentalnog kamenog zida. Na ponos Jezera, otoka Murtera i veselje svakog turista koji zaluta na ovaj komadić raja. Bilo je teško, naporno i zajebano, ali u tih 30 i nešto metara ima toliko simbolike da je to više nego dovoljan razlog za zakucati još jedan 'SPIG' - ovski bestseller. Jebi ga, drukčije ne znamo. DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a! JEZERA, rujan, 2015. Zvoni telefon. Zove rođak. - Alo, reci mi jel' trenutno radiš? - Ne trenutno sam na birou. - Odlično, a bi li ti .... Tu načas malo zastanimo. Imam jedno odlično pitanje. Dakle, što predstavlja ostvarenje svih životnih snova prosječnog Amerikanca? Garaža sa deset auta, vila s bazenom, karte za finale Super bowla, dvadeset žena koje su uvijek raspoložene za seks (doduše to odnedavno imamo i kod nas jer je po novim pravilima žena mora svom partneru omogućiti da ju zajaše svaki put kad mu pukne. Ako treba i više puta dnevno. Svaki dan, 365 dana u godini. Radi užitka se seksaju jedino vjeverice i patke. Ljudi se seksaju jedino radi produženja vrste. Onima kojima je to čudno mogu poručiti samo jedno - Jebalo Vas više Vaše prigovaranje. Ako dosad niste kupili kartu u jednom smjeru - naviknite se.) Za razliku od glupih Amerikanaca mi smo ovdje spustili letvicu. I to poprilično. Ostvarenje svih životnih snova prosječnog hrvata (toliko je sirota jadan da mu je prvo slovo namjerno napisano malo) je tako bijedno, mizerno i zaostalo, ali istovremeno mnogima će zauvijek ostati samo misaona imenica. Hrvat (sad je veliko jer je početak rečenice, ali u biti je trebalo biti malo .... ahahhhaaa ...) je uspio u životu kad se uspije uvaliti u državnu firmu. Doživotna zavist susjeda i okoline, tapšanje po leđima 'blago ti se', uspješno održavanje svih vitalnih životnih funkcija, mogućnost ulaska dvije plaće u minus ... Upravo to dogodilo mi se u rujnu 2015. Osnovna škola traži zamjenu za njihovog domara koji je na bolovanju. Za one koji ne znaju posao domara u osnovnoj školi spada u sam vrh ljudske djelatnosti uopće. Socijalizam at his best. Na kućnoj si adresi, plaća redovna, vremena za raditi i dodatno zaraditi koliko hoćeš, niti te tko šta pita, niti te tko provjerava ... Ljudima s nižim kvocijentom inteligencije i klasičnim probisvijetima taj je posao savršena ulaznica u svijet amaterskog alkoholizma. Pojedincima s fakultetskom diplomom koji ne znaju riješiti križaljku iz '24 sata' taj je posao nešto ponižavajuće. Nama ostalima - zakon. Vrijedilo bi spomenuti da sam već treći dan svog posla potpisao za desetodnevni štrajk profesora. Da bi stvar bila još bolja radi se o jedno skroz zdravom kolektivu što je u današnje vrijeme prava rijetkost. Upoznao sam neke stvarno odlične ljude i ako netko od njih slučajno čita 'SPIG' od srca ih pozdravljam. I fino sam ja tako u želji da pustim korijenje u ovom finom radnom okruženju odlučio položiti ispit za voditelja centralnog grijanja u Splitu (legendarna SPIG - ova priča o traženju zadnje boce Pipija.) Nakon jedno mjesec i pol dana prezadovoljnog mene s njima i njih sa mnom odlučili oni po zakonu raspisati natječaj. S tim da će se boriti zubima i noktima da ostanem. Valjda sam se ljudima svidio. Dobio ja tako svoju potvrdu o centralnom grijanju, sve to pošteno platio, a u međuvremenu se na natječaj javila dva gospodina. Jedan odmah otpao, a drugi iz obližnjeg 35 km udaljenog Šibenika uredno naveo da je branitelj. Stala pljuvačka u grlu onima koji su se trebali zubima i noktima boriti da ostanem. Ja vjerujem u zdrav razum ... pa možda bi mogli ... 'Ej, opet ti!', rekla je za par dana teta na šalteru Zavoda za zapošljavanje. Zna me žena. Dobri smo si. Vremena za očajavanje nema. Let's work! Jedino što me razveselilo je kad sam čuo da je vijest o mojem otkazu par ljudi ispunila istinskom euforijom i pravom, pravcatom srećom. Ono ljudskom, iskrenom srećom. Vedrinom. Popravilo im je raspoloženje. To mi je zakon. Volim razveseliti ljude. Da mu znam ime volio bih mu od srca stisnuti ruku i platiti piće. Budući da moj mozak ne funkcionira na tim frekvencijama stvarno bi mi bilo drago da mi iz prve ruke u miru objasni kakav je to osjećaj biti šupak. Zanima me. MJESEC DANA KASNIJE ... Evo me u mokrom i gnjecavom blatu, sklanjam se od bagera. Po narudžbi tišnjanske općine na samom ulazu u mjesto spremamo se napraviti 30 i nešto metara dug visoki kameni zid. Nasut će zemlju, poravnati je i posaditi cvijeće. Niknut će lijepi park. Povratak prirodi. Jebeš državnu službu i centralno grijanje - ovo je pravi život. Kad dođeš doma i kosti i ruke te bole za popizditi. Starimo dušo dan po dan ...  Kad ti bager raščisti teren i kad je sve spremno za slaganje tih pustih kvadrata kamena prva reakcija svakog normalnog čovjeka je (kad zna što ga čeka) da mu se najprije plače od muke. Kasnije postane lakše. Bez zajebancije. 'Ostavi se ti tog posla. Uništit će sav tvoj sentiment', rekao mi je jedan prolaznik što nam je bilo jako smiješno. MALINKONIJA Pošto je lokacija na kojoj smo smješteni najfrekventija, odnosno na samom ulazu u mjesto bili smo svjesni da će nam prve dane najveći 'problem' (;-)) biti trubljenje ljudi iz auta. Podijelili smo ih u nekoliko kategorija. a) ljudi koji samo trubnu b) ljude koji trube i veselo mašu c) ljude koji trube, veselo mašu i nešto viču kroz prozor i skoro naprave sudar d) ljude koji stanu i popričaju s nama d) one koji samo prođu Padale su 'ideje' da na veliki karton napišemo da se ispričavamo ako se nekom ne javimo. Inače, moj kolega je apsolutni kralj kad je u pitanju gradnja u kamenu. Spisak remek djela koje je čovjek stvorio je beskonačan, a najluđe je što on taj posao - bez obzira koliko bio težak, šporak i naporan stvarno voli. I zato mu blagoslovljena bila svaka kuna koju je u životu zaradio. Jedan od nerazjašnjenih fenomena je kako nakon dana provedenog na takvom poslu navečer uspije svirati mandolinu. A uspije. I to još kako.  Dok se mješalica hipnotički vrti, a tišinu zimskog jutra prekidaju zvukovi klesanja kamena ponekad se prepustiš mislima. Dakle, do prije tjedan dana skoro sam postao dio hrvatskog sna (sad je malo slovo jer se posvojni pridjevi tako i pišu), a sada odjeven poput klošara kojeg je izbačen u naplavini radim na baušteli. Težnja za uhljebljivanjem je kažnjena. Radi stoko. Nisi ti taj, shvati već jednom. Teško, zajebano, ali dragocjeno iskustvo. Ima još jedna stvar u koju će nekom možda biti teško povjerovati, ali je živa istina. Kunem se. Ono na što sam bio naročito ponosan je to što radimo stvar za opće dobro. Za vječnost. To nesretno opće dobro kod nas je postalo lako kvarljiva roba. Imam osjećaj da su ljudi nekad davno bili puno normalniji nego danas. Zatukli smo se u svoja četiri zida zaokupljeni svojim stvarnim i izmišljenim problemima, mrzimo jedni druge i jedino što nas drži je ona starohrvatska 'e neka mi je loše - dobro mi je sve dok znam da je tebi gore.' Općina je na svom portalu objavila članak o početku radova i ja do dana današnjeg ne znam tko nas je to slikao. Da smo znali bili bi se malo ljepše obukli.  O KAMENIM ZIDOVIMA OPĆENITO ... Gradnja kamenih zidova nije bauštela. To je za mene - čista stopostotna umjetnost. Za mene je cijela Dalmacija veliko umjetničko djelo Umjetnost koje su obezvrijedile horde priučenih bauštelaca koji će u jednom danu napraviti troduplo više od pravog meštra i pritom još i biti jeftiniji. Kako naručitelji takvih poslova dosta često kubure s inteligencijom oni između tog govna koje mu slože pijani Zagorci i umjetničkog djela kakvo smo napravili mi i ne vide razliku. Bitno da su prošli jeftinije. Kako je u ovome tako je u svemu. U knjizi 'Cvjećarnica u kući cvijeći' to je stanje duha sasvim lijepo opisano. Dakle, koja je jedna od najčešćih rečenica koje je svatko od nas u životu čuo nebrojeno mnogo puta? U pitanju je ono - bitno je da se nešto radi. Mi ovdje imamo za to lijepu riječ - pančofarenje. Jako, jako teško za prevesti (nešto ala svaštarenje, doživotni fušeraj)  PARAGLAJDER Inače, moj kolega je jedan od rijetkih ljudi čiji genijalni smisao za humor jednostavno ubija. Ako je netko od Vas od smijeha ikad u životu po cesti počeo voziti cik - cak (što čisto sumnjam) zna o čemu pričam. Prije nekih mjesec dana idemo na svirku tamo negdje preko magistrale. Penjemo se uzbrdo i odjednom se pred nama otvorio fantastičan pogled na sela, šuma doline ... - Vidi kako je lijepo, jeba te - rekao sam - znaš da mi pada na pamet uzeti paraglajder i malo nadletjeti ovaj kraj. Vidi onaj potok, pazi onu šumu, aaaaaa ... Ovo je stvarno fantastično ... Sat vremena kasnije nakon što smo odsvirali 'Izađi, mala' i 'Ne plači majko ja odlazim s njim' vraćamo se istim putem. Pogled i dalje prekrasan. Tišina. Na radiju svira 'Suze liju plave oči' Darka Domijana, a kolega tiho pjevuši 'Brus Liju plave oči' . Mladi kolega na zadnjem sicu se drži za srce da mu od smijeha ne stane. Odjednom ja nastavljam istu onu rečenicu od prije sat vremena. - ... ali znaš, ja kad bi iša u taj đir s paraglajderom, ne bi to bilo po ure. Ja bih to iša od osam do podne. Uzeja bi sa sobom i isti i piti ... Tad nastavlja kolega: - Ma da, razumin te. Ja bi uzeja plinsku bocu i rešo pa bi u zraku moga i nešto potepliti, neke punjene paprike ... U tom trenutku su mi se očale zamaglile, a auto je lagano prešao na lijevu stranu ... PJEVANJE Ono po čemu se mi građevinari razlikujemo od ostalih ljudi je neobična ljubav prema glazbi. Uz pjesmu je sve nekako lakše. Kako nismo ljubitelji cajki pjevali smo sve - od Radojke Šverko do Neki to vole vruće (kad sam ih već spomenuo trebalo bi oteti zaboravu onu legendarnu scenu kad je jedan od ove dvojice članova hrvatskog Whama svojevremeno hodočastio naš lijepi otok. Ušao je u dućan, kupio što je mislio i kad mu je blagajnica tukla račun vidio je one male bočice s rumom, pelinkovcem. Mlakim, normalno. Te bočice imaju još jedan smiješni naziv, ali sad se ne mogu sjetiti da me ubiješ. Ljubazno je pokazao prstom na jednu od bočica, platio, izašao iz dućana i mrtvo hladno potegao onako whamovski .... e pa živjeli.) Kako je zid rastao, postajao sve veći i moćniji, rekao sam kolegi da bi na nas bio ponosan i sam majstor Radovan. Ostatak dana pjevušili smo pjesmu posvećenu upravo njemu. Ono kad je skida šalung i dizala se prašina. Ono kad je vadio brukve i bacao daske. Ma znate o čemu pričam. Savršenstvo. UGIBALIŠTE Jedan skroz nevjerojatan podatak koji će zanimati isključivo čitatelje s otoka (obadvoje) je koliko je ugibalište za bus prometno. Svako toliko neko s autom stane. Netko da skine jaknu, netko nekog čeka, netko nekog pokupi, netko nekom nešto da ... stvarno neobično.  Sjećam se da smo taj dan kad se pokvario autobus cijeli dan pjevali pjesmu posvećenu jednom našem poznatom pjevaču. Večer prije na CMC - u je bio neki spot jedne od njegovih 2400 pjesama posvećenih Dalmaciji. Podilaženje masovnom neukusu. Ovo je bila jedna takva - jedna od onih čija je poetska vrijednost ekvivalentna sastavcima 'Kako sam proveo ljetne praznike' u drugom razredu osnovne škole. I to slabijih učenika. Zato smo, njemu u čast, složili stadionski refren kojim bi mogao dostojanstveno završiti svoju karijeru. Refren ide otprilike ovako: A šta se tu ima više srati Dalmacijo, ti si mi ka mati. BLIŽI SE KRAJ .... Kad nakon skoro dva mjeseca borbe sa kišom, prašinom, tonama kamenja i betona baciš pogled na ono što si stvorio osjećaj je fenomenalan. Za sva vremena. Over the top. Povijest. Oduševljeni pogledi. Pohvale. Dokaz da samo rad, rad i rad pobjeđuju. Nikakve ideologije. Palamuđenja. Mlaćenja prazne slame. 20 godina najavljivanja nekih reformi. Ma, jebite se više vi i reforme! Let's work, narode! Ne ukrast' ne zajebat', ne bit' govno - samo pošteno raditi - pa da vidiš reforme!  Kraj priče je čista idila ...  .. i poezija ...  OUTRO Potpisnik ovih redova se nakon gradnje zida uspio zaposliti. Napokon sam shvatio smisao poruke sa magnetića na frižideru kupljenom prije nekih 15 godina. Poruka glasi - da bi ostvario svoje snove moraš se najprije probuditi. Buđenje je bilo jako dug i bolan proces. Ali je uspjelo. I to je dobro jer neki se ne probude nikad. Doživotno žive s nogama u blatu i glavom u oblacima. Ali to ne znači da s vremena na vrijeme nećemo zakucati još pokoju antologijsku epizodu. Jebi ga, kad drukčije ne znamo! Pozdrav! Maurice |
