Linkovi


Free tracking counter



SPIGOVIH DVANAEST VELIČANSTVENIH


PRIČA O ONOM ANAGRAMU
VAPOR PARTY - GROOVE S OKUSOM SOLI
12 ČUDA OTOKA MURTERA
ŠEST NAJLJEPŠIH DALMATINSKIH PJESAMA

DALMATINSKI BLUES

DOBRA DUŠA JEZERSKA
KORIJENI

KREATIVNO LUDILO

PRVI DALMATINSKI PAJPER
OLTAR DEVETE UMJETNOSTI
KAD PETOGODIŠNJAK CRTA HENDRIXA

ONE SKROZ NEOZBILJNE ...

ZADNJA EPIZODA DUHA SA SJEKIROM

LJUBAVNE MINIJATURE

VIKI
KATJA




LINKOVI
TETA WIND
ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE
HARPPLAYER


'SPIG' - ov TOP 15

AC/DC
IT'S A LONG WAY TO THE TOP ...


ISOLA DEL MORTE CREW
VAPOR PARTY


THE BEATLES
DON'T LET ME DOWN


STRETCH
WHY DID YOU DO IT


UNITED SOUL ASSOCIATION
STICKY BOOM BOOM


BONGOS IKWUE
SITTING ON THE BEACH


BARRY DE VORZON
THE WARRIORS THEME


JIMI HENDRIX
VOODO CHILD


CRUSADERS
STOMP AND BUCK DANCE


THE HIGHWAYMAN
THE DEVIL'S RIGHT HAND


VAN MORRISON
THESE ARE THE DAYS


BRUCE SPRINGSTEEN
GHOST OF TOM JOAD


U2
WHERE THE STREETS HAVE NO NAME


PLAYING FOR CHANGE
IMAGINE


JOHN LENNON
WORKIN' CLASS HERO



SPIG

nedjelja, 05.03.2017.

KAO PRVO NE MORAM JA NIŠTA

Tri priče.
Tri tužne sudbine.
Tri dragocjena životna iskustva.
Treća današnja priča me toliko stresla da sam u jednom trenutku odlutao u mislima i autom promašio skretanje u ulicu u koju sam skrenuo bar sto pedeset puta. To mi se inače događa jako, jako rijetko.

PRIČA PRVA
2004.

Čovjek se vratio u svoje rodno mjesto nakon tolikih godina provedenih u Australiji. Raskošna kuća, uređeno dvorište, kameni zidovi. Životni san ostvaren ne sto, već milijun posto.
Jednom prilikom mi je rekao da mu je 'cili život jedini san bija pod stare dane vratiti se amo'.

Inače, jedna stvar koja me uvijek fascinirala kod dijaspore su pojedinci kojima je nakon tolikih desetljeća provedenih u bijelom svijetu mentalni sklop ostao potpuno isti. Znate one priče kad se preko oceana brodom šalje kontejner pun cigli i cementa iz uvjerenja da je njegovo rodno selo i dan danas isto kao 1959. kad ga je napustio.
Definitivni šampion u toj disciplini je jedan stariji gospodin koji je kontejnerom poslao mješalicu i građevinska kolica s probijenom gumom. Da mu je bar netko rekao pravo stanje stvari bio bi uštedio puste tisuće dolara iako čisto sumnjam da bi prihvatio činjenicu su u njegovo selo stigli struja i asfalt.
Pa nije to Adelaide.

Nevezano za ovo, volio bih spomenuti fantastičan 'SPIG' - ovski detalj kad je jedan moj mještanin šezdeset i neke pošao također u Australiju. Sve je bilo dobro dok nije došao trenutak prolaska kroz aerodromsku kontrolu. Senzori i sirene su podivljale detektirajući neki ogroman metalni predmet. Frka, strka, panika. Sve zaleglo.
Drama je okončana par sekundi kasnije. U putnoj torbi između busena bičava i mudanata nosio je - motiku.
Jebi ga, ipak ide u bili svit raditi, a bez alata nema zanata.

No, dobro ...
Gospodin s početka priče svoj je životni vijek proveo radeći od jutra do mraka s ciljem dokazivanja selu da nije on više onaj mali odrpanac koji je bio željan kore kruva. Inače, dokazivanje pred ljudima kojima u životu uopće nisi bitan spada u svakako najgluplje oblike ljudskog postojanja. Čemu? Kome?
U kosti usađeno legendarno pitanje 'šta će reći selo?'

Čovjek se, dakle, vratio. Pošteno je zaslužio mirovinu i blagoslovljen mu bio svaki dolar kao i svaka neprospavana noć zbog križobolje. Jutrom bi obukao svoje bijele hlače i cipele, prošetao do rive na kavu, nedjeljom bi odlazio na misu. Nedostajali su mu djeca i unuci, ali što je tu je. Ionako su to već odrasli ljudi, a on napokon živi svoj 'Dalmatian dream' punim plućima. Ići će on i stara do njih čim završi lito.
Dalmatian dream je trajao točno godinu dana.
Čak i malo manje.
Nije on bio baš toliko star da nije još koju godinu mogao uživati u kamenu, maslini i zdrači za kojima je toliko venuo.

Malo manje od sedamdeset godina patnje, muke, odricanja da bi patronažna sestra ustanovila da je smrt nastupila usred zatajenja srca.
Smrt nije kraj, nastavit će on živjeti u svojoj djeci i unucima ...
Fuck off!
Krasna utjeha.

NA ODIJELIMA ZA POKOJNIKE NIKAD SE NE ŠIVAJU DŽEPOVI
Talijanska narodna



PRIČA DRUGA
PET GODINA KASNIJE

Posve je prirodno da u današnja vremena radnici nisu zadovoljni s gazdom niti gazda njima. Budući da iznimka potvrđuje pravilo neobično mi je drago da sam dugo godina radio u firmi koja se niti u jednom trenutku nije uklapala u taj stereotip.
Radili smo dobro, plaće nam nisu kasnile i ono što je najbitnije, osjećali smo se kao ljudi. Bar ja. Bezbrojna druženja, roštiljanja, pijanstva ... velika obitelj. Možda malo njurgava i disfunkcionalna, ali ipak obitelj.
Gazda je bio čovjek za kojeg nitko ni dan danas nema ružnu riječ. Ljudina.
Pošten i fer igrač što mu se bezbroj puta obilo o glavu. Tome i dan danas svjedoče liste dužnika koji su ga koštali i zdravlja i živaca. Ona prokleta narodna poslovica 'pomozi sirotu na svoju sramotu' ovaj put se pokazala sto posto istinita.
Ne kažu Nijemci bez veze 'daj čovjeku na dug i dobio si neprijatelja'.
Doduše, u mom slučaju to ne vrijedi jer ja bih se radije ubio nego iznevjerio povjerenje čovjeka koji mi je pomogao, ali mene ionako nitko ništa ne pita.

NAJBOLJI POSAO NA SVIJETU JE ISPUMPAVANJE CRNIH JAMA JER PUNO JE BOLJE IMATI POSLA S GOVNIMA NEGO S LJUDIMA.
Dalmatinska narodna

Inače, za posao privatnog vođenja takve firme u nas prvo i zlatno pravilo je da ne smiješ biti mekan. Gaziti preko mrtvih, muljati, lagati, varati ... Pošten čovjek tu nema što raditi. Jednom sam prilikom upoznao direktora jednog našeg bivšeg privrednog giganta i začudilo me koliko je to jedan drag i pristojan čovjek. Iako umirovljen i sa više nego dobrom mirovinom i dan danas daje sve od sebe kako bi firma opstala. Jedan mu je novopečeni tajkun rekao da mu je to njegovo zalaganje za radnike i za firmu smiješno i da je 'socijalistički tip direktora'.
Humanost i moral u današnjem svijetu odavno ne vrijede ni jedne jedine lipe.
Iako smo se svi, kao, okrenuli vjeri.
Mo'š mislit'.

Nego, da se vratimo mi mom bivšem gazdi. Njegova priča mi je, nažalost, još jedno dragocjeno iskustvo.
Bio je to život u kojem ti non stop zvoni mobitel, a svaki poziv je stres za sebe. Nema onog sad ću ja nakon ručka sjesti na kauč, dignuti noge na stolić i sat vremena ubiti oko. Većina tih pokušaja bila bi prekinuta zvonjavom mobitela. Nekad bi ga ugasio, ali onda te čekalo pet propuštenih poziva pa ti dođe na isto. Ovaj nije platio, ovaj poslao nešto krivo, ovaj dužan pa se prestao javljati na telefon ... 4,5,6 ...10 kava dnevno, par kutija crvenog 'Marlbora', večernja opuštanja uz roštilj, gemišt ... i teška glava do sutra ujutro, a onda opet sve iz početka.
A ona bagra koja ti je dužna još bi se i svađali.
Stres, stres, stres, iz dana u dan ... sve do veljače 2009.
U jednoj jedinoj sekundi sve je postalo nebitno.
Moždani udar.
Nepotrebno je i naglašavati da je u kombinaciji sa krizom i općom depresijom firma krenula prema provaliji.

Jednom prilikom o ovoj sam temi razgovarao sa jednim hm ...propalim poduzetnikom. Rekao sam mu da nijedan posao i niti jedni novci nisu vrijedni ljudskog zdravlja. Još sam dodao i da bi i dan danas bio možda sretniji da je radio neki 'običan' posao za puno, puno manje novaca na što mi je on odgovorio da taj moj hipijevski stav i nedostatak velikih ambicija nisu nikakvo rješenje.
Možda je i u pravu.
Ma, zapravo, sto posto je u pravu.
Ali on nikad neće znati kako je to kad u društvu dragih ljudi jedeš prst ... školjke na buzaru, piješ fina buteljirana vina i slaviš škotski referendum za nezavisnost kao što smo mi to svojevremeno napravili. U ponoć se izvadila mala bočica škotskog viskija od jednog decilitra, svi smo gucnuli Škotima u čast i uz gitaru zapjevali 'Mull of Kintyre' iako nitko nije znao ni jednu riječ teksta.
Tek ujutro smo saznali da budale nisu izglasale otcijepljenje, ali to i nije bilo toliko bitno jer su me vilice danima boljele od smijeha.

To je ono što gospodin propali poduzetnik neće doživjeti nikad u životu. Sjest će u svoj auto koji je duplo skuplji od moga (ne'š ti njega) i posprdno se nasmijati jadniku koji za razliku od njega nikome nije dužan ni jedne jedine lipe i koji za razliku od njega svakog može pogledati u oči.
I koji se u ova teška vremena ima još uvijek snage smijati.
I ne fali mi apsolutno ništa. Imam i više od njega. Osim onih sto eura koji će nam na kraju mjeseca uvijek faliti bez obzira koliku plaću primamo.
A i čisto sumnjam da ću se ikad sakriti iza zavjese kad mi vjerovnici pokucaju na vrata.
Za tako nešto mi nedostaje ambicija.
Ahahahahaha ...

Eto, moždani udar kojeg je doživio moj bivši šef mi je kao što sam rekao, nažalost, jedno od najdragocjenijih iskustava u životu. Nikad mi neće biti jasno zašto dobri ljudi na kraju uvijek nastradaju.


PRIČA TREĆA
PET GODINA KASNIJE

MALA, ŠTO ĆEŠ BITI KAD PORASTEŠ?
BITI ĆU, BITI ĆU ... SRETNA.
MALA, ČINI MI SE DA NISI DOBRO SHVATILA MOJE PITANJE.
NE, BARBA, MENI SE ČINI DA VI NISTE DOBRO SHVATILI ŽIVOT.
(sa Facebooka)

On i ona su liječnici.
Normalni, kulturni i pošteni ljudi.
Imaju vikendicu kraj mora u koju dugo nisu dolazili. Slučajno sam ih upoznao prije pet godina kad smo im pokojni otac i ja nešto radili. Znali su navratiti do mene na tadašnje radno mjesto i pozvati me na piće za koje se, normalno, ljeti nikad nema vremena.

I tako je taj gospodin navratio i taj put ... Ljeto je bilo iza nas i meni je bilo čudno kako ga dotad niti jedan put nisam vidio.
Bilo je nekih šest navečer, vrijeme sunčano, a nakon posla sam se dogovorio da ću skočiti kod svog prijatelja do studija.
'SPIG' -ovska mašina radi 24 sata dnevno.

Gledao sam ga i vidio da je nekako pokisao. Odjeven u crnu majicu i vidno mršav. Odmah s vrata mi je bilo jasno da nešto nije u redu. Budući da voli moj smisao za zajebanciju pokušao je biti duhovit, ali sve je bilo nekako kiselo i nervoza se mogla opipati u zraku. Razgovarali smo o nekoj boji kojom je mislio obojati škure i onda sam mu postavio pitanje od koga se zagrcnuo.
- Nego, kako je gospođa, kako obitelj?

Nije odgovorio već je nešto promrmljao u bradu.
Ja sam nastavio.

- Znači, sve je po starom, ajde, najbitnije da su svi živi i zdravi.
- E, pa nažalost, nisu! - odgovorio je.

Krv mi se zaledila.

Tri sata kasnije ugasio sam kompjutere, pogasio svjetla i zaključao vrata. Neki zagrljeni par šetao je ulicom i lizao sladoled. Sjeo sam u auto i krenuo razmišljajući cijelo vrijeme samo o jednoj stvari. Svi smo mi puni problema. Svima nama se naši problemi čine ogromni i nerješivi. No opet, kad čuješ takvu priču postane jasno da su svi ti, nazovimo ih problemi, jedno veliko ništa.
Govno.

Momka nisam poznavao, ali kako mu znam roditelje vjerujem da je bio čovjek na mjestu. Trebao je dobiti posao u telekomunikacijskoj kompaniji i to mu je pojelo i živce i zdravlje.
Više nema tih problema.
Početak ljeta. Nikad nešto specijalno bolestan.
Zgromilo ga je u sekundi.
Srčani udar.
Imao je 40 godina i zvao se - Igor.

Par minuta kasnije zaboravio sam da treba skrenuti i produžio ravno ...



- 17:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 28.01.2017.

PRIČA O POVIJESNOM LETU CHARLIE LINDBERGA

It's the greatest shot of adrenaline to be doing what you have wanted to do so badly. You almost feel like you could fly without a plane.
CHARLES LINDBERG



Kao prvo lijep pozdrav!

Ovo nije obična priča.
Ovo je čista magija.
Moje ime je Charles Augustus Lindberg. Za tjedan dana, točnije 04.veljače, napunio bih 115. rođendan da 26.kolovoza 1974. nisam preminuo. I to na Havajima.
Vjerujem da većina čitatelja zna tko sam i zbog čega ću zauvijek zlatnim slovima ostati upisan u povijest najvećih ljudskih dostignuća. Da nema tog čisto tehničkog detaljčića sumnjam da bih ikad gostovao na SPIG - u.

O čemu je riječ?

Vratit ćemo se načas u daleku prošlost.
Točnije u vrijeme kad sam bio mlad.
I živ.
Dakle, po završetku 1.svjetskog rata,1918. upisao sam se na sveučilište u Madisonu. Tu sam prvi put u životu vidio ono što zovu air show.
Zrakoplovstvo je postala moja opsesija.
1924. upisao sam se u 'Nebraska flying school' u Lincolnu i ubrzo sudjelovao u manjim priredbama. Ništa specijalno. Šetanje po krilima aviona i iskakanja sa padobranom. Bezvezarija.

Te iste godine krećem u zrakoplovnu školu u San Antoniu u Teksasu i uskoro postajem prvi poštanski pilot na relaciji Chicago -St.Louis. Ulovio sam mot i odlučio ostvariti svoj životni san. Naime, još je 1919. neki bogati papak iz New Yorka ponudio 25 000 dolara za prvi interkontinentalni let i to od New Yorka do Pariza.

Par optimista je pokušalo, ali svi do jednog su završili neslavno.
Bio sam mladić avanturističkog duha i nekako uspio nagovoriti par poslovnih ljudi iz St.Louisa da mi budu pokrovitelji. Ubrzo je počela izgradnja aviona koji smo nazvali 'Spirit of St.Louis'. Prema riječima jednog promatrača, bila je to (pazite sad!) ''dvotonska leteća benzinska kanta''.
Mediji su se sa mojom idejom sprdali, ali to me nije previše tangiralo. Kaže moj prijatelj Spigorovski da kad jedan čovjek počne razmišljati drukčije od većine ta ista većina ga proglasi čudakom ili pak luđakom. Samo da nije takvih ljudi ne bi bilo znanosti.
A bogami ni ovakvih manijaka kao što sam ja.

20. SVIBNJA 1927.
07. 54 h
ZRAČNA LUKA, ROOSVELT FIELDING,
LONG ISLAND, NEW YORK

Kad je g. Spigorovski vidio moje uzletanje usporedio ga je sa guranjem karijole pune betona po neravnoj livadi. Pa pogledajmo zajedno.



Sad kad vidim to skakutanje sjetim se onog vica kad je orao cijelu večer lokao u kafiću i kad ga je u ponoć konobar izbacio, pokušao je letjeti, par puta zamahnuo, poletio i nakon par sekundi se srušio pedeset metara dalje u neku blatnu njivu.
Digao se onako sav prekriven blatom i rekao:
- U jebo te, pa ja kao da nisam orao, ja kao da sam kopao.

Iako samo polijetanje neodoljivo podsjeća na Grunfa iz Alan Forda - evo me!
Poletio sam!
Radijski voditelji su dali sve od sebe kako bi stvorili sliku totalnog umobolnika, ali ja sam……letio. Sa sobom sam ponio vode i pet (5) sendviča. Kad su me reporteri pitali čemu samo toliko moj odgovor je bio:
- Ako stignem u Pariz neće mi trebati više. A ako ne stignem, onda još i manje.

Najurnebesniji dio priče slijedi sad.
Ne znam zašto je g.Spigorovskom to toliko smiješno, ali smiješno mu je.
Dakle, što moj avion nije imao?
Radio? Ne! Kočnice? Ne!
Ne znam što je toliko smiješno u činjenici da Duh St.Louisa nije imao - PREDNJI PROZOR.
Ne znam, možda i među Vama postoji netko kome je čudno da na let preko Atlantika dug 6670 kilometara letiš u avionu koji nema prednji prozor. Meni je to u tom trenutku bilo normalno i ne znam čemu od toga praviti cirkus. Mirno i opušteno voziš i svakih sat vremena malo izviriš glavom di si.
Ono zeru proćiriš.
Da nisam mrtav više od 40 godina možda bih se i naljutio, a ovako me i nije nešto briga.
Spigorovskom je prilično smiješno i to što sam prilikom leta dosta često bio na visini od tridesetak metara i kaže da pokušava zamisliti kontejner od dvije tone nasred oceana na visini od tridesetak metara i moju glavu blesavu u kabini bez prednjeg prozora kako svako malo izviruje.
Kaos!
Let je trajao 33,5 sati.
Mnogima ni dan danas nije jasno kako sam bez radija, navigacije i prednjeg prozora uspio preletjeti ocean i pogoditi Evropu, ali pogodio sam. Ajde nije sve baš tako crno. Imao sam ipak par dobrih kompasa i - periskop!!!!!!
No vratimo se mi na moj let.
Dakle, idući detalj je također urnebesan.

Zamislite grupu ribara nedaleko od irske obale kako 21.svibnja 1927. bacaju vršu i odjednom čuju kako nešto prdi daleko na pučini. Nakon što pogledaju lijevo i desno dignu glavu prema nebu i vide krntiju s krilima kako se lagano približava. Leti na visini od 20 - 30 metara. Da bi stvar bila bolja za upravljačem sjedi moja malenkost opremljena kartom masnom od fete salame koja mi je ispala iz sendviča i tek onako radi provjere viknem im iz aviona (pazite tek ovo sad!):
- Na koju stranu je Irska ????

Ribari se jednom rukom čvrsto drže za međunožje da se od smijeha ne popišaju u gaće, a drugom mašu u smjeru Dublina.

21.SVIBNJA 1927. PODNE MANJE KVARAT
PARIŠKI AERODROM LA BOURGET

Masa od 150 000 ljudi s nevjericom gleda u nebo. Minute prolaze sporo kao vječnost. I napokon!
Čuje se prdež!
Povijesni prdež! Čas na 15, čas na 20 metara od tla.
Dolazim!
Ostalo mi još malo sendviča i vode, glava mi je od propuha otekla kao kuhinjski bojler, motirao sam im da se maknu jer 'Duh St.Louisa' nema kočnice (poludiću) …. Eto!

Trijumf!
U svoju rodnu Ameriku vratio sam se 10.lipnja i to brodom, a u znak počasti pratilo me 4 razarača i 40 aviona. Odlikovalo me svim mogućim odlikovanjima.
Ostatak mog života je također izuzetno zanimljiv i tko želi nek ga pronađe na Wikipediji. G. Spigorovski bi jedino izdvojio detalj da sam istovremeno imao više žena, istovremeno im pravio djecu i bio jebač par exellance.
Umro sam 1974.
I to na ljeto, baš u vrijeme kad je Oliver na Splitu pjevao Ča će mi Copacabana.


RIJEČ UREDNIKA

Eto!
Ovim putem bih se samo još jednom htio zahvaliti gospodinu Charlieu na gostovanju u današnjoj epizodi.
Let od 33 sata u avionu koji nema prednji prozor i koji pri dolasku u Evropu pita ribare na kojoj strani se nalazi Irska se ne događa baš često.
Zapravo meni ova priča nije smiješna.
Urlam.

Inače,gospodin Lindberg me svojevremeno malo zajebao, a da toga nije ni svjestan.
Daleke 2006. prijavio sam se za kviz 'Tko želi biti milijunaš?' i upao u onih 100 luđaka kojima se kvalifikacijsko pitanje postavlja telefonom.
Nakon kraćeg upoznavanja teta me je zapitala koliko je trajao Charliev let i ja sam nakon kopkanja po hard disku u kojem su pohranjeni besmisleni podaci smještenom kraj malog mozga - bubnuo 38 sati.
Nisam puno promašio, ali nisam ni upao!
Bolje da sam falio jer bi Charlie sirota za tih 5 sati više sigurno pojeo sve sendviče.

Gospon Charlie, počivajte u miru!
Vaš 'SPIG'

- 21:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.01.2017.

INVENTURA 2016 (part 2)

Na veselje 'SPIG' - ova cijenjenog čitateljstva nastavljamo šetnju kroz drugu polovicu 2016.
Bit će svega - od gašenja jednog stvarno nezgodnog požara, rješavanja gorućih političkih problema, sviranja klapske verzije Thunderstrucka pijanim Njemcima do citiranja meni najdraže izjave u 2016.
SPIG at his best.

DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' -a !

Di smo ono stali?
Aha ...
Dakle, šesti mjesec. Bojkot HNS - a.
Šesti mjesec ostat će i zapamćen po tome što je digitalizacija došla svome kraju. Toliko sam joj se veselio, a na kraju je ispala najobičnija predizborna floskula.
Ono što ću pamtiti dok sam živ su ta 24 dana u lipnju.
Prvo dobiješ 99% glasova unutarstranačke podrške, spektakularnu pobjedu i lice ozareno srećom. Na krovu si svijeta. Nisi se ni takoreći ni osvijestio od tog veličanstvenog trijumfa, a točno 24 (slovima - dvadeset i četiri) dana kasnije ti si - adio!
Dojučerašnje kolege ti okreću leđa i prave se kao da te nikad u životu nisu vidjeli.
Ne mo'š virovat'!

Ipak, nije sve tako crno.
Moram priznati da je većina izjava izrečenih u prvoj polovici 2016. pravo vrelo mudroslovlja i vrijedno da ih se istetovira na podlakticu, ali meni je jedna ipak van konkurencije.
Dotični gospodin iz gornjeg odlomka je u jednom trenutku rekao da su oni - nada.
Dakle, oni su nada.
Nada. Hope. I have a dream.
MLK.
One man come in the name of love
one man come and go ...
Za razliku od nekih ja se s čovjekom apsolutno slažem. Povremeno se bavim glazbom i iz prve ruke sam dobro upoznat sa glazbenim ukusom većine onih koji su se u toj izjavi prepoznali. Jedino mi je izjava ostalo malo nedorečena jer se ne zna da li se mislilo na Nadu Topčagić ili Nadu Obrić.

SRPANJ

TUP! ŠPLJAS! TRAS! FIJU!
Umro Bud Spencer. Još jedan idol iz mladosti većine pasioniranih ljubitelja 'SPIG' - a (znači obadvojice plus Wind).
Nego, ajmo mi na veselije teme.
Riječ, dvije o promenadi.

U srpnju smo na rivi svirali promenade.
Što su promenade?
Jedan od najjednostavnijih, najzabavnijih i najjeftinijih oblika turističke ponude (onome tko to voli, normalno). Dok jedan poznati zadarski pjevač za nastup uzme novaca koji mu jedva pokrije jedan popravak branika, desnog blatobrana, prednjeg fara i obaju vrata nakon što se tri - četiri puta godišnje vesel kao letva zabije u zid, svirači u promenadama su jednostavni i skromni ljudi.
Koncepcija je krajnje jednostavna, ali i za nespremne pomalo nezgodna.

Kreneš od prvog restorana i odsviraš nekoliko pjesama. Turistkinje nas ovako zgodne fotografiraju, a zatim se odnekud pojavi litra graševine i litra mineralne. Srpanj je, vruće je i hladni gemišt baš paše.
Čaša prema okupljenima. Ćin - ćin! Cheeeers!
Na idućoj terasi ponovno ovacije i odnekud se pojavi pet velikih točenih karlovačkih. Gazda nazdravlja skupa s nama, a kako je srpanj i vruće je pola litre pive baš paše. Onaj gemišt od maloprije svejedno nismo ni osjetili.

Nakon dva - tri sata pjesme i nekoliko litara hladnog svega, nakon što smo prošli sve zore bile, vela luke, providence, ruže crvene i škrinje ljubavi ponekad bacimo i neku sebi za dušu.
Trbuh poslije toga nerijetko zaboli od smijeha, ali u tome i je osnovni smisao ljeta.
Ako ste kojim slučajem član žirija Omiškog festivala molio bih Vas da donji isječak jednostavno zaobiđete.



Kad se obiđu sve terase krećemo iz početka.
Na slici dolje 'Stand by me', mjesto sa najboljim palačinkama nadaleko i dvije nama skroz nepoznate turistice koje nisu ni svjesne da su zahvaljujući 'SPIG' - u upravo ušle u legendu.
Ako se kojim slučajem prepoznaju ovim putem ih srdačno pozdravljam.



Zadnja promenada u srpnju završila je na jednoj prepunoj terasi u društvu raspjevanih Slovenki. Cure su okupljene u vlastitom vokalnom sastavu i stvarno ne znaš da li ljepše pjevaju ili izgledaju. Kad tamo negdje u sitne sate nad pospanom uvalom tišinu načas prekine njihova verzija pjesme 'Dalmatino, povišću pritrujena' to su trenuci koji se jednostavno ne zaboravljaju.
Slovenke rules!

KOLOVOZ

Mjesec otvorenog lova na Pokemone započet ćemo s jednim neobičnim upitom.

Gospodin je iz metropole, ali kao da je Poljak. Zanimala ga je cijena apartmana, može li s njim doći gratis neka baba (?) samo dva dana i - koliki je popust u slučaju lošeg vremena.
Šta ja znam, ako ti paše možemo ti u slučaju nevere po danu dati važić slanih srdela i litru maslinovog ulja. Dali bi ti možda i više, ali prošle godine su stvarno nikako rodile.
Stoj doma, majstore, nitko neće ni primijetiti da nisi došao.
I pozdravi babu.

13. 08. 2016.



Jedni su nemoćno gledali kako se sprema katastrofa. Rado bi oni pomogli, ali tu se bez kanadera ionako ne može ništa. Strpit ćemo se do jutra. Problem ćemo prepustiti da ga riješi netko drugi. Kako smo navikli. Mi tu ionako ne možemo ništa.
Zato što sve uvijek rješava netko drugi zato i jesmo na ljudskom, moralnom i civilizacijskom dnu. Mi ostali koji nismo htjeli gledat kako Žirje nestaje u pepelu otrčali smo gore. Formirali zmiju od parsto metara. Grabili more praznim kantama jupola, kainima, sićevima za maltu. Smiješni, smotani, neorganizirani. Od 7 do 77. Ne znamo jedan drugome ni imena ni prezimena, ni da li smo za Plenkovića ili Milanovića ili nekog trećeg i samo prebacujemo te kante iz ruke u ruku. Prvu, drugu, treću, stotu ... Nitko nema pojma da li će to što radimo donijeti rezultat jer je vatra dobro podivljala, ali ne staje se ni jedan trenutak.
Gliserima u pomoć dolaze vatrogasci iz okolnih mjesta. Borba traje i traje i traje i odjednom ... Nebo više nije prošarano paklenim ognjem. Gotovo je? Tad se prolomio usklik oduševljenja - UGAŠENO JE! Nitko ne vjeruje, ali je. Čudo! Pravo, pravcato čudo.
Kroz šumu se u jedan iza ponoći prolomio gromoglasan aplauz!
BTW - u Ustavu RH piše da je svaki građanin dužan pomoći u slučaju požara.
U vatrogasnom pravilniku pak stoji da je civilima zabranjen pristup požarištu.
Fora. A tko će gasiti do dolaska vatrogasaca? Oni koji sastavljaju te pravilnike? ...
Jedino što želim je ovu noć zaboraviti što prije. A gospodi kojima nije mrsko signalne rakete ispaljivati u borovinu drugi put si ih slobodno usmjerite u glavu.
Nećemo ni primijetiti da Vas nema.

Dva dana nakon ovog horrora svjedočili smo prizoru vrijednom milijun kuna. Doslovno. Nečim neviđenim u čitavoj povijesti ovih prostora. Prizoru o kojem bi se mogle napisati knjige i snimiti filmovi.ž Prizoru koji bi mogao biti predmetom na fakultetu. Za one koji znaju o čemu se radi zahvaljujem im na osmijehu koji im je zaigrao na licu, a ovi ostali nek slobodno zavire u arhivu. Isplati se.

Kolovoz je pri kraju.
Upiti 'sconto, sconto' sve su rijeđi.
Ferragostu je kraj.
Ciao, bella!
U to ime ide nezaboravna pjesma u izvedbi supruge Billa Cosbya, mladog Edgar Allan Poa i Alena Islamovića.




RUJAN

05.09.

Moram priznati da nešto tako još nisam čuo.
Bio ja tako na jednom mjestu i priđe meni dečkić od nekih pet - šest godina i iz čistog mira izvali - ti nisi bogat!
Opa!
Materijalno na prvom mjestu.
Klasična moderna greška u odgoju!
Na prvu mi je to bilo smiješno, a onda sam se sjetio jedne anegdote od prije desetak godina. Megauspješni direktor jedne hiperprofitabilne kompanije često bi navraćao u butigu gdje sam radio. Vidis na njemu da je pun kao brod. Svakog ljeta došao bi s nekim nabrijanim autom vrijednim pitaj Boga koliko. Tako je došao i taj put, kupio šta je mislio, krenuo prema izlazu, a onda zastao, okrenuo se i pitao - jesi li vidio moja nova kolica? Ja se pravim blesav i pitam - šta ste postali tata?
On se nasmije i kaže - auto, bogati auto.
I izađem ja vani, a ono stoji neka spuštena, nabrijana zvijer. Čudo od auta. Vrijedi pitaj Boga koliko.
Ima se bogami s čim pohvalit. Vrijedilo je zastat i okrenut se. I dan danas imam osjećaj da bi pukao da to nije napravio.
I mislim se ja tako kako mora da je zajebano kad ležiš na novcima, a u glavi nisu puno daleko od onog malog s početka priče.
Kad sam ja bio mali moj pojam bogatstva bio je Bajo Patak.
Bio i ostao.

11.09.

Na famozni 11. rujna održani su ponovljeni izbori. Ništa specijalno osim što mi se ostvarila želja da taj dan ne pada kiša. Jedna od najbitnijih stvari kod održavanja izbora je da ne pada kiša.
Zašto?
Pa eto, tko god na izborima pobijedio i dalje će sve biti isto, a nastavak objašnjenja slijedi:
......................................................
Poželjno je da je na dan izbora lijepo vrijeme.
Nema većeg poniženja nego kad pun ljubavi, vjere i ponosa odeš na biračko mjesto, biraš kandidata za koga čvrsto vjeruješ da će nešto promijeniti i na izlazu shvatiš da ti je netko ukrao kišobran.
..................................................

LISTOPAD

Sezona gotova. Rekordna kao i obično. Turisti otišli. Sezonskih poslova više nema. Klupe i stolovi se s terasa unose unutra i pokrivaju najlonom. Bubnjaju jesenske kiše. Savršeno doba za rješavanje jednog od gorućih problema.
Problem pobačaja.

Svi pričaju o nekom zapošljavanju i obrazovanju, gospodarskom procvatu, a nitko se ne bi uhvatio ovog gorućeg problema. Problema koje tišti sve napredne i suvremene države svijeta. Od Konga preko Zimbabvea do Burundija.
Ako mene pitate rješenje je u edukaciji.
Mlade bi jednostavno trebalo educirati. Samo ih educirati.
Znači, tijekom čitavog života se poseksaš deset puta i imaš desetero djece.
Krajnje jednostavno.
Radi užitka se ionako seksaju jedino pingvini, međimurske voluharice i perverznjaci.


STUDENI



Studeni je i mjesec kad su u nas počeli 'ah, tako američki' motivacijski govori protiv depresije.
U minusu si tri plaće, stol pun neplaćenih računa, a ovi te uče da se veseliš leptiru u letu i cvijeću na livadi.
.....................................
Prekinuti začarani krug depresije i uzeti život u svoje ruke. To je moto predavanja koja su u zadnje vrijeme postala jako popularna. Sve puno ko šipak. Sve poludilo.
Pljuni na svoju facu i postani čovjek. Dosta ste vi nas gazili - viče neko.
Već vidim kako neka cura zaposlena u 'Plodinama' skida sa sebe pregaču, pokazuje svima oba srednja prsta, zalupi vratima i od sutra okreće novu stranicu u svom životu.
Počne raditi u 'Djela'.
......................................

Krajem studenog saznali smo i da već godinama jedemo zaleđene mamute. Mamuti u šumi.
Slijedi status:
Pričamo mi neki dan o onom mesu koje stoji zaleđeno tek nekih tridesetak godina pa je 'uplovilo' u crnogorsku luku i kaže jedna cura:
- Najstrašnije je što kupiš komad mesa koje stoji u ledu tolike godine, otkineš koliko ti treba, a ostatak ... staviš u led da bude i za drugi put.
Smijem se, a plakao bi ...

PROSINAC

I evo nas na kraju.
2016.
Bila je to jedna meni jako, jako draga godina. Godina koje ću se uvijek rado sjećati.
Godina u kojoj su me ljudi koji su cijelog života imali jedinicu iz povijesti učili o povijesti.
Uglavnom, godina u kojoj sam shvatio da je apsolutno sve što znam o životu - pogrešno.
O kulturi, povijesti, seksu ... svemu.
Sve mi ljudi lijepo objasnili.
I drago mi je da u tom neznanju nisam jedini.
Za kraj jedna izjava.
Po mom skoromnom mišljenju - najbolja izjava 2016.



Budući da sam godinu započeo s lopatom u ruci red je tako je i završiti.




Lijep pozdrav
Maurice

- 16:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 06.01.2017.

SEDMI ROĐENDAN 'SPIG' - a

06. siječnja

1412 - rođena Ivana Orleanska
1938 - rođen Adriano Celentano, talijanski pjevač, glumac i redatelj
1931 - Thomas Edison prijavio svoj zadnji patent
1939 - Al Capone pušten ranije iz zatvora
1946 - rođen Syd Barret
1947 - Pan American Airlines postaje prva komercijalna linija određena za letove oko svijeta
1953 - rođen Malcolm Young, ritam gitarist AC/DC
1955 - rođen Rowan Atkinson
1993 - umro Dizzy Gillespie, američki glazbenik
1993 - umro Rudolf Nurejev, ruski baletni plesač
2010 - rođen SPIG

Sedmi rođendan SPIG - a. Kažu da je bolje da nestane ljudi nego običaja. Pošto je ljudi ionako sve manje i manje još su nam ostali samo običaji. A običaji su ipak svetinja.
Bez neke velike slavljeničke euforije.
Samo mali pregled 2016.

Osmijeh od uha do uha zagarantiran.

SIJEČANJ

Početak kalendarske 2016. nam je svima dokazao da nitko od nas nema pojma ni o čemu. O budućnosti ni riječi. Samo prošlost. Prošlost na sto načina. Non stop. Od jutra do mraka. Ne možeš virovat.
Vjerojatno za budućnost treba mozga pa tu nastaje većina problema.
Kako sam u tom siječnju bio obični nebitni broj na šibenskom Zavodu za zapošljavanje priznajem da nikad kao dotad nisam osjetio gorku istinu u legendarnoj izjavi jednog talijanskog pisca.

Najgori oblik očaja koji može zavladati u jednom društvu je sumnja da je uzaludno živjeti pošteno
CORRADO ALVARO

Čemu se školovati, čemu se nadati da će biti bolje kad neće.

Nego ajmo mi na veselije teme. Zapravo od sad nadalje isključivo veselije teme.
Polovicom siječnja umro je Grizzly Adams.(ala veselja)
U to ime jedan lijepi SPIG - ov fb status.
...............................................
Davne 1983. jedne nedjelje išli smo na kupanje na Krk. Krenulo se rano jer su se djeca doma morala vratiti do pet i po. Zašto? Pa u pet i po je na TV bio crno bijeli Tarzan sa Đoni Vajsmilerom. Ej, Tarzan, jebate ... Kad bi danas daljinskim mijenjali programe i kad bi naletjeli na taj film većina populacije bi ga gledala maksimalno pet sekundi. Onda je stvar bila drukčija i sjećam se da nije bilo mulca koji se od sreće nije tresao pred televizijom. O dječjim serijama da i ne pričam. Na spomen svake i dan danas se rastegne osmijeh od uha do uha.
Na statusu jednog fb prike piše da je umro Grizli Adams. Obožavala ga je ista ona ekipa koja se zbog crno bijelog Tarzana od sreće tresla pred televizijom. Dobra serija. Dobra, stara vremena ... ako ništa imali smo 30 - ak godina manje...



VELJAČA

Početkom veljače osim što su me tadašnji ljudi na vlasti 24 sata na dan uvjeravali da nemam pojma ni o čemu slijedilo je još jedno razočarenje. Od svih aveti prošlosti suočio sam se najstrašnijom. Kolike li sam noći od straha pišao u gaće, budio se znojan, a od sjene jakete na stolici mislio da je Teksaški masakr motornom pilom 2.
...............................................................
Ljeto 1986.
Ciklus filmova strave i užasa.
Nas četiri pet gledamo 'Noć vještica'. Od straha zamalo dobili febru. Idem doma. Sam. Put do kuće bez asfalta. S jednom jedinom uličnom lampom. Koja nikad nije radila. Jest da sa rive dopiru glasovi i neka daleka muzika, ali jebi ti to. U ušima svira ona legendarna tema za koju sam tek kasnije saznao kako je nastala. Karpenter bi pustio svoje filmove, napušio bi se kao krava, a onda sjeo za klavijature. Mrak. Svaka sjena, svaka grana, svaki šušanj lupa direktno u moždani centar za posrati se od straha u gaće. Mi smo prikaze .. bam - bam. Nekako došao doma. Zaspao s upaljenom lampom. Jedva.
Puno godina kasnije naletim na sliku glumca zbog kojeg sam te noći zamalo umra od straha. Ala komedije.


.................................................................

Veljaču ću pamtiti po završetku gradnje monumentalnog zida na ulazu u naše lijepo mjesto.
Priča o zidu je osvanula na naslovnici, bila rado čitano štivo i literarni spomenik radu ... Pošteni rad je kod nas odavno nebitna tema pa za sve one koji takve stvari vole, a još uvijek nisu emigrirali.



OŽUJAK

U ožujku sam, samcat, u znoju lica svog, bez ičije pomoći promijenio u kući sva vrata i štokove. Kad bi Petar Grašo znao kolika je to zajebancija vjerujem da mu nikad ne bi palo na pamet pjevati 'zauvijek zalupi vratima'. Lako Vam je, stoko, lupati kad ih niste sami montirali.
U ožujku sam se uspio zaposliti.
Za razliku od početka godine u ožujku sam bio skroz dobro raspoložen. Slijedi status ...
.........................................................................

I pređem ja tako autom preko Tišnjanskog mosta (pređem, ne preletim) i skrenem prema Jezerima. Vozim ja tako stotinjak metara, a kad ono desno na trotoaru stoje tip i žena zagrljeni i ljube se. Lijepo obučeni, izgledaju kulturno i pristojno, biće mojih godina i baš se onako solidno, da prostiš, zažv ... ljube. Umjesto da su kao svi normalni Hrvati u kurcu, očajni i depresivni, usred Tisnog u pet manje kvarat oni se - ljube. I što je najstrašnije izgledali su mi skroz simpatično. Prošao sam kraj njih i pogledi su nam se susreli. Bit će da su primijetili da sam se nasmiješio pa su se i oni nasmijali meni. Klasično šamaranje osmijesima. Nitko tu nije lud. Samo prije ili kasnije treba cijelu životnu konstrukciju promijenit'.

..........................................................................
Istovremeno dok sa radija i televizije traje 24 - satno ispiranje mozga čitam knjigu 'Simpsoni i filozofija' i u njoj ulomak koji me oduševio ...

...u epizodi 'Žalosna Lisa' Lisa se ne uspijeva pomiriti s konvencionalnim poimanjem domoljublja. Na satu glazbenog, umjesto da svira jednostavne note pjesme 'Zemljo moja, ovo je o tebi' (iznimno popularna američka domoljubna pjesma) ona na saksofonu improvizira bolećivi jazz - solo.
''U 'Zemljo moja, ovo je o tebi' nema nikakvog šašavog bee - boopa!'', kaže joj nastavnik.
''Ali u tome i je smisao moje zemlje'', sa snažnim uvjerenjem izjavljuje Lisa, ''Ja oplakujem beskućnika koji živi u autu, poljodjelca iz Iowe kojem su zemlju oduzeli bezosjećajni birokrati, rudara iz West Virginie ...''
''Sve je to lijepo i krasno ...'', prekida je nastavnik, ''... ali, Lisa, nitko od tih neugodnih ljudi neće biti na recitalu idućeg tjedna'' ...

TRAVANJ

Početkom travnja umro je Gallieno Ferri.
Tužna vijest za sve ljubitelje stripa starije od 40 koji znaju o kome je riječ, a za ove ostale nemam pojma zašto još uopće hodaju po zemlji.
(vjerujem da bi mi na ovo netko ljutito rekao - a zašto bih ja trebao znat ime autora Zagora - al' meni se stvarno ne da s čovjekom svađat'.)

Samo nekoliko dana kasnije umire i Otto Reisinger. Legenda kojeg ću uvijek pamtiti po najjačoj izjavi za koju su izjave Miše Kovača skroz početničke (s tim da je šjor Otto rekao živu istinu). Kad su ga jednom prilikom upitali kako je moguće svaki dan smisliti novu (i to odličnu karikaturu) za dnevne novine ovaj je odgovorio:
- To uopće nije problem, to bi mogao i svaki drugi genije.

Travanj 2016. ostat će i zapamćen kao datum kad je svjetlo dana za mene ugledala najbolja pjesma u cjelokupnoj povijesti hrvatske diskografije. Mnogi se možda neće složiti sa mnom, ali to stvarno nije moj problem.
Jedna od rijetkih pjesama koje kad slušaš jednostavno zaustavi vrijeme.
I tako svaki put.



SVIBANJ

Svibanj mi je jedan od najdražih mjeseci u godini.
Favourite mjesec.
Let the sunshine in.
Jebeš ovu smrzotinu vani.
Svake godine dok budem živ sjetit će me da mi se upravo u svibnju ostvario jedan od najvećih životnih snova. Nekom je san novi Mercedes, nekom jahta, a nekom sastaviti anagram za anale. Iako nisam navikao da me puno hvale osjećaj kad uspiješ ući u antologiju hrvatske enigmatike je totalno ludilo.



Inače, na proljeće je AC/DC prašio sa novim pjevačem. Kad sam pogledao par klipova moram priznati da sam bio izuzetno zadovoljan viđenim. Zadovoljan iz prostog razloga što mi je malo falilo da kupim karte za koncert .... Mr'š!

U svibnju je riješena i jedna od najvećih misterija u kompletnoj povijesti muško ženskih odnosa. Jedna od onih stvari koja te danima tjera na razmišljanje. Hvala teti Wind za ovo!

.............................................................

Svakom se to bar jednom dogodilo. Dakle, dobar si, nježan, emotivan, vrijedan i voliš je ono da je to jedno čudo. Ne bi je dirao, samo bi je gledao, samo bi slušao kako se smije, gledao bi je dok spava, slušao kako diše i ti si njoj super, al' ona ipak hoda s nekim priprostim divljakom koji je vrijeđa, ponižava, omalovažava, a nerijetko i nježno probije nogom.
Zašto je to tako?
Pa eto, postoji na svijetu puno žena koje su kao cvijet, a da bi cvijet rastao i razvijao se potreban mu je đubar!
..............................................................
Esencijalna teorija.

Kraj svibnja 2016 sasvim lijepo stane u samo dvije rečenice

Marija, Slavko, Tomislave, Jadranka, Lana, Filipe, Krunoslave, Strahimire, Borna, Zvjezdana, Hrvoje, Bruno, Ankice, Barbara, Vesna, Ivice, ulazite u kombi ... Vozimo mamu u rodilište.

LIPANJ

Tužna priča sa ispadanjem hrvatske reprezentacije na Euru 2016. Moram priznati da me stvarno bilo razvalilo jer u onom općem čemeru i kulminaciji idiotizma prvih šest mjeseci ta nam je jebena pobjeda trebala kao kruh.
Onaj tko se ne slaže sa mnom nek se slobodno baci kroz prozor.
Bio mi je i zanimljiv bojkot hrvatske reprezentacije. Ima jedna vrlo, vrlo zanimljiva teorija. Zanimljiva prvenstveno defektolozima.
Dakle:
HNS je postao leglo kriminala zahvaljujući kokošarima. Svi do jednog koji se bune protiv HNS - a glasaju i glasat će uvijek za kokošare.
U čemu je onda problem, pizda li mu materina i problemu .

Da ne bismo završili u gorkom tonu završim prvu polovicu ovog SPIG - ova pregleda 2016. sa prikazom čiste, stopostotne sreće.

Ovo mi je ujedno i jedan od omiljenih jutjub klipova uopće.
Potpuno je nebitno tko su šta su, odakle su, kako izgledaju, potpuno je nebitno kako pjevaju. Ovo je definicija sreće da ti srce stane.
Nema predaje!



Znam ja da su se ljubitelji SPIG - a gladni štiva taman zalaufali, ali moram ići izvadit suđe iz perilice i spremat' večeru.
Drugi dio bit će još bolji.
Lijep pozdrav!
MAURICE

(kraj prvog dijela)


- 18:27 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 16.12.2016.

LIJEPA NAŠA SJEVERNA KOREJA (DIRECTOR'S CUT)

Prva polovica 2016. spada u jedno od najzanimljivijih razdoblja mog života.
Svi mi s kvocijentom inteligencije većim od kupaonske grijalice shvatili smo da je apsolutno sve što znamo o životu pogrešno. Ne o politici, već o kompletnom životu. Sve!
O povijesti, kulturi, jebanju ... sve brate, pod milim Bogom. Ništa ne drži vodu.
Ne mo'š virovat.
Sve su majstori s osam razreda osnovne i dvije godine auto škole stručno objasnili.

Ali razloga za paniku nema.
Što bi rekao jedan gospodin koji mi je prošle godine u firmi gdje sam radio došao očitati struju pa mu je nešto trebala penkala pa sam mu je posudio:
Sve dok može gore - dobro je.
A uvijek može gore.
Kako je predblagdansko vrijeme vadim iz arhive legendarni SPIG - ov bestseler. Priču koja je toliko poučna i duboka da se od nje nisam oporavio do dana današnjeg. Jedan od onih trenutaka kad otvorenih usta gledaš, slušaš i ne možeš vjerovati da se to stvarno dešava.
A dešava se.
Vrijedilo bi napomenuti i da je nekih desetak dana nakon što je onomad osvanula na naslovnici Bloga.hr potpuno isti naslov i osvanuo iznad jedne kolumne u Slobodnoj Dalmaciji. Koincidencija ili ne, nemam pojma, ali baš je baza jer čovjeka koji je autor kolumne neobično cijenim.

Priča je svevremenska, dorađena i širi usta u gorki osmijeh koji se ne skida tako lako ... SPIG at his best!

DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a!

Retoričko pitanje na samom početku glasi: Što biste napravili da ste stanovnik Sjeverne Koreje?

Odgovor većine više nego poznat - probao bih pobjeći, šta bi oni mene jebali, pobunio bih se, na izlogu od mesnice bih flomasterom napisao DOLE VLA ... (a onda bi čuo tupi zvuk pendreka po vlastitom tjemenu), ne bih ja trpio taj teror, prdnuo bih u gomili, to su izmanipulirane budale itd ... itd ...
Svi se sjećamo sprovoda Velikog Vođe i one masovne histerije i plača, padanja po podu i ostaloga. Iz ove vizure bilo nam je više nego očito da je to izrežirana predstava za ostatak svijeta jer niti jedno normalno biće ne može biti toliko blesavo da žali za nekim zbog koga zemlja gladuje i zbog koga im djeca umiru u najstrašnijim mukama. Vjerovao sam u to sve dok netko nije postavio pitanje od kojeg se pametni ljudi zamisle - a što ako to nije predstava i ako su te suze iskrene?
Nemoguće, reći će netko, nitko ne može biti toliko blesav.
Ne može moj kurac!

Narodi s ovih prostora su poznati kao veliki veseljaci.
Osim standardnih rođendana, krštenja, momačkih, poslovnih i inih večeri ponekad se izrode i krajnje bizarni razlozi za dernek. Toliko bizarni da je mene, majkemi mile, počelo brinuti u kakvom ja to svijetu živim i s kakvim to ljudima zajednički zrak dišem.
Nema straha - u pitanju su mali, sitni, vrijedni, marljivi, obični ljudi. Skoro pa ti i ja.Vi, ako želite da Vam se persira.

Normalno da neću reći gdje se to dogodilo i o kojim se ljudima radi, ali priča se mogla odigrati (a i najvjerojatnije se još negdje i odigravala) u bilo kojem dijelu mile nam domovine.
Ne bih se uopće čudio.

U sali je bilo dosta ljudi. Svi fino skockani, piju aperitivčiće dobrodošlice. Iz zvučnika dopire glazba s Narodnog radija. Ljudi dolaze, rukuju se, tapšu jedan drugog po leđima, ipak su svi zaposlenici iste firme.
Pravi, pravcati 'after work party.'

Dolazi direktor. Rumeni, zdravi obrazi, fino odijelo i kravata. Vitalni pedeset i nešto godišnjak.
Baca neke pošalice i viceve, a oko njega svi razdragani, smiju se ... ma idila. Doduše, među njima se primijete i neka smrknuta i namrgođena lica, ali tome se u početku nikad ne treba pridavati prevelika pažnja. Ne možeš očekivati da smo svi isti. Strpimo se malo da se večer razvije. Što bi rekao Dado Topić - alkohol je kralj.

Direktor daje dečkima znak da započnu sa svirkom. Umilni akordi razliježu se dvoranom.
''Dobra Vam bila večer, prijatelji moji ...''
Jedan gospodin grli kolegicu do sebe, a ova je taman prinijela čašu ustima pa joj se malo prolilo po cicama pa je kroz smijeh rekla nešto u stilu vrag te odnija, a ovaj je onako bećarski gromko zapjevao.
Konobari na kolicima lagano donose predjelo.
Ovo će biti dobra noć, predosjećam - što bi rekla Seve.

Nakon par pjesama šef protokola dolazi do svirača i kaže im da bace zadnju pjesmu jer će se obratiti svojim zaposlenicima. Prijateljski i srdačno, kako on to već zna.
Džentlmen se ne postaje - s tim se čovjek rađa.

Dečki su duhovito završili sa 'meni ne more bit, ne more bit, ne more bit ... meni ne daju pit''' i pošto se na tu iznimnu dosjetku kao i obično nitko nije nasmijao krenuše prema svom stolu. Počinje govor.
I to kakav.

Čovjek koji mi je ispričao ovu priču napomenuo je da je do tog trenutka mislio da oni kao i većina firmi slave uspješnu godinu, sezonu ili, štajaznam, poslovne rezultate, ali ovo je nadmašilo i moja očekivanja.

Priča je počela sa prisjećanjem kako je tvrtka u njegovoj mladosti bila poslovni gigant i garancija uspjeha nadugo i naširoko i kako on vjeruje da s takvim ljudima u timu nema razloga ni za strah ni zabrinutost. Pri tom je zaboravio napomenuti da za razliku od socijalizma u kapitalizmu dosta često postoji ružan običaj da se svako toliko pod poslovanje podvuče crta pa se zbrajaju ti neki glupi prihodi i rashodi. Zatim je dodao kako ga ljudi često pitaju kako njegovi zaposlenici uspijevaju, hm, normalno funkcionirati našta je onako iskreno i simpatično dodao da je to ekipa za pet što je izazvalo pravu provalu oduševljenja i mali aplauz ... klap, klap ... vidi nas .. klap, klap ... svi da smo u banani, a mi za pet ... klap, klap ... Nakon toga je došao najzanimljiviji govora u kojem je istakao da će te dvije plaće koje im duguje ...
U tom trenutku se sa samog kraja stola ustala jedna gospođa i oštro procijedila: 'Tri!'
Zavladala je grobna tišina.
Ovaj se malo smeo i pitao:''Šta tri?''
- Tri plaće nam dugujete, a ne dvije.
- Kolegice, nisu tri nego dvije, a Vi ste dosad mogli naučiti da ovdje nema demokracije i ako sam ja rekao dvije onda su dvije.

Ova je sjela ljuta kao ris, a ostatak kolektiva je gledao u njenom pravcu. Jest da neki od njih u frižideru na praznim policama imaju praznu teglu s dva i pol krastavca i margarinom koji je prekrila plijesan, ali isto nije u redu da ona reagira na tako ružan način. Ako se ona ne zna zabavljati bolje da je ostala doma i pustila njih koji znaju da se vesele i da slave. Samo ne znam koju pizdu materinu slave ...

Svirači su se vratili i zaprašili 'Kraj jezera jedna kuća mala tu je ona dragog čekala, obećo je da će doći i da će joj prsten donijeti' na što je jedna gospođa iznad glave počela kovitlati ubrusom.
Ponavljam, bilo je tu i smrknutih ljudi, a bilo je vjerojatno i dosta onih koji nisu došli.

Nakon još jednog seta dečki su poentirali sa 'Karanfilima' što je izazavalo euforično hvatanje u vlakić, pa su još bacili i 'Kad procvatu u proljeće jabuke ja se sjetim one lipe djevojke, znaš li majko da je bila ljepša nego bajna vila, kao bijeli golubi tako smo se voljeli', a onda im je šef protokola dao znak da se odmore jer dolazi rizotto i drugi govor.

Par duhovitih dosjetki i nova provala jeftine patetike. Da sam ja kojim slučajem bio na njegovom mjestu na zid bih stavio pano i prilikom obraćanja svojim djelatnicima s projektora puštao bih scene kako Šuker zabija golove, slavonsko klasje kako se njiše, kako je Mirko Filipović onomad nokautirao onu hrpu zvanu Bob Sapp, avionsku snimku dubrovačkih zidina, Goranovo osvajanje Wimbledona u slow motionu i tako to ... sve praćeno nekom dirljivom glazbom.

Osim aplauza potekle bi i suze radosnice.
- Dakle, kao što znate - nastavi on - račun nam više nije u blokadi i ove dane bi trebali sjesti novci.
- Sve tri plaće? - zapita ona dosadna s kraja stola. Stvarno je naporna.
- Kolegice, rekao sam da nisu tri nego dvije, a sad neće biti uplaćene dvije nego jedna.

Opća euforija, aplauz, smijeh, veselje ... nova serija prezirnih pogleda prema onoj dosadnoj na kraju stola. Umjesto da se kao i oni smije i veseli ona im je došla kvariti zabavu. Pa šta ako nisu dobili plaću tri mjeseca. Evo sad u veljači dolazi ova za jedanaesti mjesec. Kako može biti takva? Šef im je organizirao ovako lijepu zabavu i druženje, a ona cijelo vrijeme misli na onu praznu teglu s dva i pol krastavca, polupraznim margarinom koji je prekrila plijesan, opomenama od 'Elektre' i T - coma i ko zna kakvim sve nebitnim stvarima. Udri brigu na veselje, samo jednom se živi.

Ostatak večeri sve je gorjelo.
Nakon pjesme 'Nećemo noćas doma, nećemo do zore, jednom se samo živi, jednom se umire, nećemo noćas doma, doma nas znaju svi, nek društvo staru jednu još nazdravi' slijedila je 'A u zoru Zorica me budi hopa cupa cijelu noć je bilo, a u zoru Zorica me budi, a ne bi slatko, ne bi bilo da se nije snilo' ... da bi harmonikaš kao pravi profesionalac uletio u 'Kiša pada, kiša pada, mutna voda teče, eno Ane, eno Ane, po selu se šeće ...'', a nazočni od kojih su neki vezali kravatu oko čela su se ulovili u vlakić za koji je Orient Express mala beba. Bio je to pravi Krakatau veselja.

Jeba te, a kakav bi tek vlakić bio da imaju redovna primanja.

Večer je uspješno okončana.
Svi opijeni ljubavlju, glazbom i veseljem zbog plaće od pred tri mjeseca koja za koji dan možda i sjedne, a možda i ne izlaze u svježinu zimske večeri.
Na vjetrobranskim staklima bijelasa se ledena korica, a rivom prolazi neki mladi zagrljeni par.
Jedan postariji gospodin koji se u jednom trenutku pohvalio da je firmi lojalan već 38 godina sjeo je u svog (udahnite duboko!) bijelog stojadina, okrenuo ključ i upalio - otprve.
Vidi se da je to održavana makina.

Pozdrav
Maurice




P.S. Još jednom se Ispričavam svim hard core fanovima SPIG - a (obadvojici) jer ne štancam nove epizode miloga nam SPIG - a.
Ne mi zamjerit. Samo ljubav. Jebeš sve ostalo.


3


- 21:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 30.11.2016.

DOBRA DUŠA JEZERSKA

Barba Ante je staja nedi sa strane.
U jednoj ruci dimija se 'York' u drugoj boca pive.
Mislim da se smija kao nikad u životu.
Onako ljudski i iz duše.
Da bi stvar bila još veselija livala je kiša i svi, koliko nas je bilo, držali smo otvorene lumbrele, gledali u pod i mučali.
Onda je puščani plotun zapara zrak o čega su se svi žegnili i okrenili glavu.
Barba Ante je mora isti čas biti i ljut i ponosan.
Ali nije.
Samo se smija ka nikad u životu.

HIDALGO GRE U RAJ

Bilo je to jako, jako davno.
Moga san imat deset - jedanaest godin.
Mater mi je ciloga života pričala o toj nekoj seriji 'Malo misto'. Pričala bi kako su oni nekad to gledali i kako bi ujutro svi u kancelariji di je radila pričale samo o tome.
Zna san ja tako i za Roka Prča i Anđu Vlajinu i Dotura i Bepinu i jedva san čeka ka će to čudo dojti na televiziju.
I došlo je!
Iako san bija mulac i dan danas se sićan kako se nisan moga načuditi kolika je ti Smoje morati imati muda kad je u doba najcrnjeg komunizma iša snimati 'Borbenu ponoćku'. Ali ipak o svi tih likova najviše mi se svidija Servantes.
Bija mi je nekako najbliži.
Kakav čovik!

Scena kad je izgorija u požaru i kad su ljudi koji su po njemu do tad pljucali mučali i gledali u prazno mi je bila i ostala nešto najjače što san ikad vidija u životu. Toliko jaka da san je specijalno za današnju štoriju iša malo prekrajat i zajebavat se jer je ka stvorena za ovi tren.



NAJLUĐA PRIČA O BARBA ANTI

Jedan naš čovik koji živi u Zagrebu je ciloga života predava u školi, a sad je u penziji. Iako je dobar ko kruv barba Ante ga nije volija, a kako je i barba Ante bija dobar ko kruv onda je to njihovo koškanje bilo presmišno.
Prije par godin za doček Nove godine,ka je prošlo po noća, naš je učitelj dobija na mobitelu poruku.
Na ekranu je pisalo ime njegova brata i ovaj se razveselija misleći da mu brat iz Jezer čestita novu godinu.

Stisnija je botun, a onda se žegnija.
Na ekranu je pisalo: ''Pederu!''
Nije prošlo po minuta,a stigla je nova poruka.
Ovi put još duplo žešća.
Pisalo je: ''Pederčino!''
Ljut ka pas okrenija je bratov broj i kad se ovaj javija prvo što je bilo je to da mu je veselo čestita novu godinu i poželija puno sriće i zdravlja.
Ovaj ga je ljuto pita koji mu je Bog i šta mu znače one poruke.
Ovaj se cili smeja: ''Koje crne poruke?''
''Pa one šta si mi sad sla?''
Brat mu je tad reka:
''A neman ti pojma.To biće barba Ante nešto traška po momen mobitelu....''

SVAKI GRAD UZ NAŠE MORE IMA SVOGA LERA

Barba Ante nije bija lero.
Bija je jako pametan čovik samo je ima nekog svoga ćuka u glavi koji nije bija nikakvo čudo.
Taj se ćuk zva alkohol. Svako jutro je na svojoj štaciji naslonjen na ponistru o Svetog Ivana pravija svoj šou.
Turisti su ga gledali u čudu, a on bi po cile dane slaga pive, piva, pušija, vika i svadija se sam sa sobom.
Dica su ga volila.
Misto ga je volilo.
Svi su ga znali.

Kad bi svaki od nas rano osta bez oca, kasnije i bez matere, ka bi svaki od nas živija sam ko pas, ka bi svaki od nas drža toliko toga na duši bez ikog bližnjeg da se olakša, ka bi se svako od nas raščepija ciloga života na ribi i na građevini i polako ali sigurno posta svjestan da će mu svaki preostali dan života biti najobičnije sranje, bez familje, bez blagdana, bez Božića, bez Uskrsa ... puka bi prije ili kasnije.
Svak bi puka u praznoj i besmislenoj rupi kojoj se ne vidi kraja.
Kažu da nada umire zadnja, ali ova njegova je krepala odavno.

Ima je doduše on šansu ko niko i možda je moga živit ko gospodin čovik, ali nije išlo.
Nije i jebi ga!
Ako bi mu neko i pružija ruku pomoći on je jednostavno nije tija primiti.
Diga je ruke i od sebe i od života, a cilo je vrime bija tu kraj nas.
Svi smo ga vidili, svi smo znali sve, ali nam nikome nije bija bitan.
Smijali smo se njegovim bazama jer je bija jako smišan.
Zabavan, pametan, duhovit, vridan.

I koliko mu se to motalo po glavi to samo on zna.
Sad ka nas je svih bacija u crnjak sad svi znaju sve.
Šta je tribalo i kako je tribalo.

Na njegovoj omiljenoj štaciji, a to je bila ponistrica od Svetog Ivana osvanile su kandele, par boc pive i par škatula 'Yorka'.



SUBOTA,30.11.2013.

Kiša je padala od jutra.
Ispo crikve se okupila masa svita.
U vrime ka nas je politika uspila razjebat da svi režimo jedni na druge ka divlji pasi barba Ante nas je taj kratki tren uspija spojit da dišemo ka jedan.
Da bar jedan dan budemo ljudi.
A to mogu samo najveći.
Bez obzira što su ciloga života bili mali.

Vojska mu je ka bivšem dragovoljcu ispucala zasluženi plotun.
Velečasni mu je kroz suze reka da nam oprosti ako smo ga bilo čim naljutili.
A onda je tišinu prekinija tihi jecaj mandoline.
Nakon prva dva tona san oma prepozna o kojoj se pismi radi i srce mi se raskrvarilo još više.

... Iza vitra šta u provu tuče
iza mora šta me na dno vuče
vrate mene moji maestrali
U moj porat, u moj porat mali ....

Ljudi su plakali i pivali na po glasa.
Jedan od onih trenutaka koji će nam svima ostati u srcu.
Zauvik.

Mislin da je barba Ante ovo stvarno zaslužija....



Ako ništa zaslužija je bar za ono kad smo jedno vrime skupa tukli batom po kamenu i sovali boge i svece ka bi nam puka tamo di ne triba.
Jer barba Ante je nekad bija težak.
Nekad naporan.
Ali cilo vrime toliko dobar u duši da se samo lud čovik moga ljutiti na njega.

Ostaće za sva vrimena
Dobra duša jezerska



- 11:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 31.10.2016.

AUS DEUTSCHLAND MIT LIEBE - 1. GODIŠNJICA



UVODNA RIJEČ

Prošlo je godinu dana od legendarne avanture naše glazbene družine.
Priča je to koja je oduševila dosta ljudi pa ako je netko slučajno propustio evo je opet.

U nastavku donosim prvi dio ove lude avanture, a drugi dio iako bombastičnovr nikad nije ugledao svjetlo dana (iako je bilo materijala).
Bilo je to vrijeme kad sam ni kriv ni dužan dobio sramotni otkaz i kad se u medijski prostor poput toplog vjetra uvukao bivši potpredsjednik Vlade koji će uskoro obavljati funkciju tadašnjeg potpredsjednika Vlade.
Bilo je to vrijeme kad u takvom govnu od ozračja nešto kao 'SPIG' stvarno nije bilo potrebno.
I čudi me kako sam uopće ovako nešto uspio napisati.
Valjda sam zbilja talentiran, pitaj Boga ...
NAPOMENA - u zagradama su duhovite opaske napisane upravo sad.
Bit će veselo.


AUS DEUTSCHLAND MIT LIEBE - 1. GODIŠNJICA


Turci, Balkanci, japanski turisti, a i (najvjerojatnije) poneki Nijemac svojim su aplauzom ispunili minhenski Marianplatz.
Nama drago kao nikad, a onda je došao tamnoputi policajac i lijepo i kulturno objasnio da nam to bez dozvole nikad više nije palo na pamet. Mi smo mu odgovorili da smo siroti turisti iz Dalmacije i da smo samo u prolazu. Čovjek nam je pružio ruku i pozdravio nas. Uglavnom ostatak puta svi smo se složili da je taj potez bio stvarno vrhunski.
Za neke stvari u životu trebaš biti malo lud, a s tim stvarno nikad nismo imali problema.
(To kako smo parkirali kombi u centru Munchena, pitao prolaznika na njemačkom wo ist Marianplatz, a ovaj mi odgovorio - prijatelju, zašto ne pričaš hrvatski, gerilski izvadili instrumente i mrtvo hladno zasvirali tri pjesme (Croatio iz duše te ljubim, Ružu crvenu i Shot down in flames od AC/DC ... šalim se ... Gdje si majko da me ljubiš) okupili oko sebe pristojan broj ljudi trebalo je biti napisano u drugom dijelu, ali nažalost nije.
A najvjerojatnije ni neće!)

MEINE DAMEN UND HERREN, WILKOMMEN IN DER NEUN FOLGE 'SPIG'!

Odmorište pored auto puta tamo negdje blizu ponoći.
Saša, čovjek koji nas vozi, ide sekund do wc - a. Ulazi i čuje kako neki ljudi razgovaraju. Muškarac i žena. Zvuče kao dva potpuna idiota. Saša izlazi iz wc - a, pali kombi, smije se i govori da je upravo u zahodu slušao prijenos Big Brothera preko zvučnika spojenog na TV. Genijalno. Vaskići. Ahahaha ... Vaskići .... ahahahaha ... Štefani rekla da neće prati suđe ..... ahahahha ... Vaskići ..... ahahaha ... ma mr'š u pičku materinu vi i big brother!

Za one koji ne znaju upravo sjedimo u kombiju i idemo put Njemačke na svirku. Što ti je život. Prošla svirka bila je u Gaćelezima, a ova u Stuttgartu. Točnije u 60 km udaljenom Geisingenu. Pravi njemački gastarbajterski radnički gradić. Fetivi Nijemci u manjini. Više ih ima na otoku Murteru polovicom veljače nego u Geisingenu preko cijele godine. Ne bih želio griješiti dušu, ali tako je bilo u ovom kvartu gdje smo prenoćili. U kombiju vlada veselo raspoloženje. Lete baze.
Igramo društvene igre tipa - ajde ja ću smislit neki pojam iz kombija, a Vi postavljajte pitanja i probajte pogodit'.
Nakon pitanja da li je od gume, plastike, drva, da li svjetli ... netko je pogodio da sam zamislio našeg mladog kontrabasistu.
Sprdamo se da bi bilo fora u centru Stutgartta na neko 300 godina staro pročelje sprejem napisati 'Mamiću, cigane' ili 'HNS odlazi!'
Zajebancija.
Zašto me ne čudi kad nam je čovjek sutradan rekao da takvih idiotskih grafita već ima.
I to koliko ti srce hoće.



Meni je u samom startu bilo drago što je za posjet našoj europskoj braći dosta osobna karta.
Nema više onih glupih putovnica i situacija kad carinik lupka putovnicom po dlanu druge ruke, gleda te i podrugljivo govori:''Hrvat, a?''
Doduše, naš brat Austrijanac je počeo nešto pizditi pa je od svih dragih carinika jedini nosio naše dokumente na neke dodatne provjere. To je najvjerojatnije zbog našeg gorespomenutog dragog kontrabasista koji svojim novim imidžem, finom frizurom i bradicom od tri dana neodoljivo podsjeća na mladog Boran agu. Cure uz županiji to vole, ali austrijski carinici baš i ne.
Pao mi je na pamet onaj vic da je jedina razlika između Hrvata i Austrijanaca u tome što Hrvati u podrumu drže vino, a Austrijanci članove obitelji, ali stekao sam dojam da mu to možda i ne bi bilo smiješno.
Tko zna što drži u podrumu.
I sad mi je upravo nešto palo na pamet.
Ne sjećam se da sam ikad u životu gledao austrijski pornić.
Mora postojati neko objašnjenje.

MEHRERE STUNDEN FRUHER

Prije Austrije zaustavili smo se načas u Zagrebu i razvezla se priča o advokatima.
Te advokati ovo, te advokati ono. Pitao sam dečke da li znaju da je onaj naš poznati advokat Čedo proda novi ć, a Damiru ta prodaja i nije bila toliko čudna. Više ga je zanimalo otkud njemu uopće novaca za novi ć jer svi znamo koliko novi ć dođe. A on ga uz to još i proda.
Ovako napisano ovo izgleda totalno idiotski i ja nemam pojma zašto su se nama od smijeha zamaglila stakla.
Ma, nije ni bitno.

EINTRAG IN DEUTSCH

Iako je prošlo sedam ujutro sunca ni za lijek. Noć, mrak, magla. Postalo nam je jasno zašto su Nijemci uspješni. Po ovom mraku i magli čovjeku stvarno ne preostaje ništa nego otići u tvornicu i raditi. Tužan, depresivan, nikakav ideš u tvornicu i radiš. Osam sati. Devet sati. Deset sati. Onda uzmeš kredit i, štajaznam, kupiš stan. I to sve zbog magle. Znam da se toga još nitko nije sjetio, ali garantiram Vam da su sunce i lijepo vrijeme uzrok naše ekonomske, gospodarske i sveopće zaostalosti.
Naša budućnost je u magli. Naročito gustoj (...)

Kad se malo razdanilo i kad sam vidio njemačka polja došlo mi je plakati. Majke mi mile.
NA SVAKOM SLOBODNOM JEBENOM CENTIMETRU NEŠTO JE POSAĐENO!!!
Kelj, cvijeće, salata, tikvice, keleraba, suncokreti, ozima pšenica, matovilac, heljda, krumpir, broskva, špinat ...

O kilometrima solarnih ploča neću ni trošiti riječi.

Šarene se obrađene kocke u stotinu boja spajaju se s horizontom. Nešto kao kod nas drača. Hektare i hektare površina savršenih za odlaganje građevinske šute, starih špahera, auto olupina, radioaktivnog otpada ili barem najlon vrećica pune smeća koje ćeš u vožnji frknuti kroz prozor oni su žrtvovali radi poljoprivrednih dobara.
Čudan narod.



Ne bih htio puno gnjaviti sa pustim bazama koje smo izvaljivali tijekom puta jer je ovo ipak jedan ozbiljan putopis, ali jednu moram spomenuti. Naš harmonikaš (Bivši. Napustio nas čovjek. Ostavio nesiguran nomadski život radi sigurnog posla i plaće) inače radi kao zaštitar i kad je shrvan noćnom vožnjom i umorom zaspao rekao sam mu neka se slobodno opusti i uživa i da se ne ponaša kao da je na poslu.
On nas je kasnije poslikava dok smo mi hrkali kao stoka, ali slike su toliko ružne da stvarno nisu za objavu.

Još jedna dobra baza vezana za njegov lik i djelo je ta što je čovjek svojevremeno radio kao čuvar na onim vjetroelektranama iznad Šibenika. Jedne noći bio sam autom kod njega i moram priznati da je ambijent stvarno veličanstven. Šuma, šuma i još malo šume, tišinu ispresijeca vjetar koji huči kroz propelere vjetrenjača, u krugu od pet kilometara nema živog bića, a mračno kao u šupku. Umra od straha.
Legenda bi duge noćne sate prekraćivao bi gledanjem horror filmova tipa Slagalica strave 6.
Živa istina.



UNSER VOLK IN EINEM FREMDEN LAND

Postoji nešto što me kod ekipe kojoj smo svirali specijalno oduševilo.
Radi se većinom o našoj generaciji od koje su većina 'friški' gastarbajteri. Osjetili su oni kao i mi da Dalmacija raste i krupnim koracima grabi naprijed, ali većini se ne da ostatak života čekati da taj gospodarski stampedo stigne i do njih pa su čekanje odlučili prekratiti odlaskom u tuđinu.
Sa izuzetno malom tendencijom povratka.
Tendecijičicom, rekli bismo.

U Šibenik gradu ne nadaj se radu
Ako oćeš posla, ti skoči do Osla
(ili Geisingena u ovom slučaju)

Dakle, ekipa zna apsolutno sve dalmatinske i zabavne pjesme i to od najstarijih do najnovijih. Od prve do zadnje riječi. Kad smo debelo iza ponoći zasvirali 'Prvi poljubac' dočekao nas je hladni tuš.
Inače bez 'Prvog poljupca', 'Zelenih očiju' i 'Tešnja' u Hrvatskoj se pojam zabava odnosi većinom na četiri geja koji slušaju Georga Michaela i jedu sushi, a poslije toga sjede u kadi punoj vode, prde i jedan drugom ljube mjehuriće.
Navikli smo, dakle, da na prve taktove svi do jednog redovito podivljaju, penju se na stolove, grle se ... a dijaspora ... ništa. Drago im je, ali ništa specijalno. I cajke općenito. Imali su svoju glazbu i uredno je puštali, ali od cajki ništa. Ni Caki, ni Šaban, ni Ceca, Ni Ljilja, ni Milica ... ništa!
Nula bodova.

ZIMMER FREI

Iako to nama sve zvuči bajno i sjajno drago mi je da smo vidjeli jednu zgradu koju gospon Švabo uredno renta. Zgrada ima drveno stubište široko preko 75 cm, a u suterenu zgrade noćni klub u kojem se okupljaju mladi sa 18 naušnica u nosu.
(Šišmiši, rekao bi jedan moj kolega iz Rijeke)
Srećom danju je sve mirno i tiho jer klub otvara tek navečer prije ponoći. Pred klubom Zigaretten automat i vidim da Marlboro light dođe više od 7 eura.
Vjerujem da u Njemačkoj nitko ne zamjera pušačima kad ti kažu 'mrš u tri pičke materine' nakon što ih uljudno zamoliš cigaretu.
Ekipa za šankom obučena kao Village People (YMCA). Netko je predložio da popijemo piće, ali nije mi bilo ni na kraj pameti prije odlaska na počinak biti nagužen.

Podovi po stanovima su uredno prekriveni linoleumom boje mačje rigotine. Instalacije ajme majko, sve nekako otužno, neodržavano i čovjek to uredno renta za nekih 700 eura mjesečno.
(Stan je odisao oporom aromom neopranih nogu)
Za njemačke prilike skroz korektno. Prvo što mi je palo na pamet je ljeto i onaj strah u Dalmaciji da li će Njemac tražiti pogled na more, da li će mu se svidjeti novi uzorak pločica u kupatilu i na kraju ono oguzivanje i cjenkanje za pet eura. A uz to ima i kujicu Abbi. (za one koji žele znati više napomenuo bih da sam upravo otkrio njemačku web stranicu sa čak 15 000 imena koje možete dati svojim psićima ( http://www.hund.ch/magazin/dogname.htm) pa ako neki čitatelj radi kao svjetioničar evo mu odlične razbibrige.)

DAS LAND MIT DEN MEISTEN TURKEN OHNE TURKISCHER KAFFE

Još jedna zanimljivost u ta dva dana koju smo svi do jednog primijetili je da je u Njemačkoj kava grozna. To smo primijetili još u Austriji gdje nam je ljubazni konobar u nekom odmorištu skuhao tzv 'oprane bičve' i naplatio to 4 eura. Na trgu u Minhenu također. Mislim da bi se svi Hrvati, Srbi, Bosanci,Turci, a (najvjerojatnije) i poneki Nijemac koji su se skupa s nama zatekli na prepunoj terasi složili sa mnom.
Čak su nam i ovi dečki kojima smo svirali rekli da gdje god su probali kavu nigdje ove naše, tople, fine i mirisne bombe koja te ujutro drmne kao najbolja travarica.




Ovo je bio kraj prvog dijela.
Drugi dio je najavljen, ali nikad nije napisan.
Jebi ga. I bivši potpredsjednik Vlade je najavljivao digitalizaciju pa je ispalo da je to bila najobičnija predizborna floskula (jedan krasni, debeli kurac - za onog tko ne razumije).
Šteta jer svirka na Marianplatzu će doživotno biti uredno složena u mom kuferu s emocionalnom prtljagom.

...................................................................................................................

U slijedećoj epizodi SPIG - a bit će riječi o Keith Richardsu, mom kolegi koji je na vrhu kanjona Čikole berući smilje našao neke ogromne kratke gaće i šetnji muzičara među nadgrobnim pločama dok se u crkvi odvija svadba jer je prvi kafić udaljen jedno šest sedam kilometara.
Blogbuster - sto posto!
Već sad se veselim!

POZDRAV
MAURICE SPIGOROVSKI

- 22:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.09.2016.

PRIZOR VRIJEDAN MILIJUN KUNA

Ako mi je ikad u životu trebao foto aparat trebao mi je tog 15.08 anno Dominni 2016.
Da bi stvar bila još luđa bio mi je u džepu, nadohvat ruke, ali od nevjerovanja u ono što vidim nije mi bilo ni na kraj pameti uzeti ga. Šteta. Prizor je to koja se vidi samo jednom u životu. Prizor kojeg se rado sjetim evo već mjesec dana.
Almodovar, Fellini, Brešan i kompletna povijest ovih prostora ovjekovječena u sceni koja je trajala nekih petnaestak sekundi.
Ako mi se ikad u životu pruži prilika ponovno biti svjedokom nečeg sličnoga foto aparat će biti stand by.
Ne vidi se često prizor vrijedan milijun kuna.

DAME I GOSPODO, FALA KURCU VIŠE I DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a

Trajekt je tog jutra lijeno plovio po bonačini ko ulje.
Skupa s dečkima idemo na jedan otok koji normalno da neću imenovati. U pitanju je tradicionalna feštica, svojevrsni memorijal u čast jednog njihovog pokojnog mještanina koji se svake godine održava 15.08.
Mislim da je čovjeku na taj dan bio rođendan, a to što se sve skupa održava upravo na blagdan Velike Gospe i daje cijeloj priči taj nadrealni ton. Da je u pitanju bilo koji drugi dan u godini ova priča ne bi bila ni upola interesantna.
Nego vratimo se mi na trajekt.
Večer prije svirali smo u jednom lijepom restoranu. Gosti su bili neki dobro raspoloženi Zagorci koji su nakon popijenog olimpijskog bazena vina tražili da im sviramo nezvaničnu zagorsku himnu 'Pod brajde'.
Kao i većina prosječnih stanovnika ove zemlje moram priznati da do tog trenutka nisam imao pojma za tu stvarno lijepu melodiju. Refren ide otprilike ovako:

Došel bum doma, sel si bum pod brajde,
k sebi bum pozval stare se pajdaše,
popevali bumo sunce dok ne zajde,
za rodnu grudu i za brege naše.

Kako moj mozak često funkcionira na nekim drugim frekvencijama dokolica na trajektu uvjetovala je smišljanje sasvim novih stihova. Do odredišta smo ih otpjevali jedno pedeset puta:

Došel bum doma, sel si bum pod brajde,
Zel si bum čajne salame od naše 'Vajde'
Zel si bum malo kruha ako se najde
Bum si obukal kilt pa zasviral gajde.

Mlado ludo ...

Trajekt je uplovio u lučicu i evo nas u kafiću.
Umjesto pičkastih kafica i makijatića ispred nas stoje prave, muške orošene krigletine pive i već naslućujem što nas čeka. Ni prvi ni zadnji put. Ako Vaše dijete ikad bude pokazalo interes za gitaru ili harmoniku pomirite se s tim da će mu u životu Pago od šumskog voća biti zadnja opcija.
Ionako je to sve GMO.

Nakon ispijenih pravih, muških, orošenih krigletina ulazimo u vatrogasno vozilo. Sumnjam da su Red Hot Chilli Peppers ikad na gažu išli u vatrogasnom vozilu, ali možda je malo smiješno (...) uopće se uspoređivati s njima. Mi nikad nećemo imati novac da nas liječnički tim prije svakog nastupa reanimira i održava na životu jer od pustih derivata koji teku kroz vene ne znamo da li je petak, utorak, ljeto ili zima.
Došli smo.
Mala pitoma kamena kuća smještena u uskim i visokim kalama. 'Naše malo misto' uživo. Mediteran kakav je nekad bio. Ekipa je dobro raspoložena i ima ih. Neka, neka ....
Prvi ultimatum koji su nam postavili je da se ne sviraju nikakve cajke.
U srcu Dalmacije ima da se sviraju dalmatinske pjesme kako i spada.

E sad, dolazimo do najinteresantnijeg dijela priče.
Ekipa kojoj sviramo su - komunisti. Ne ova light verzija koja se ide štekati kako su im djedovi bili ustaše nego baš ono komunisti. Pravi, pravcati komunisti. Crveni.
Znamo kako to kod nas ide.
Ili si lijevo ili desno.
Da li si čovjek ili đubre od čovjeka to je u tim podjelama manje bitno.
A kome je do rada nek ide vani.
Jasno ko dan.

Želim ugodan ostatak dana svima koji su nakon ovog odlomka odlučili prestati čitati, a Vama koji njuše dobar zaplet želim ugodan nastavak.

PAR RIJEČI O TOME ZAŠTO ME NIJE BILO ČETIRI MJESECA

''Koji kurac ti više ne pišeš onaj svoj blog?'', rečenica je koju sam u zadnjih par mjeseci čuo dosta često.
Iskrena reakcija istinskih ljubitelja pisane riječi. Koliko mi to u životu nedostaje najbolje svjedoči ovaj post jer rečenice pod prstima izlaze poput užarene magme Krakatua. Tok svijesti u petoj brzini. Upravo onako kako ste navikli.
SPIG - ON THE ROAD AGAIN
Recimo da sam se nakon 40 godina uspio probuditi iz vječitog sanjarenja o ovome što živim danas. Da bi čovjek to postigao treba imati više sreće nego pameti pa mi je drago da je majčica Fortuna i mene pomilovala što i Vama od srca želim.
Nisam sebično govno kao većina.
Hvala.

VRAĆAMO SE NA PRIZOR OD MILIJUN KUNA

Najvažniji segment u cijeloj ovoj ludoj priči je majica koju je ekipa objesila s vanjske strane drvene škure odmah ujutro.
Na majici je bio Titov portret s natpisom 'Sve Vam je oprošteno'.
Pročitajte još jednom gornju rečenicu.

Majica s Titovom slikom i natpisom - Sve Vam je oprošteno - na drvenoj škuri.
Dalmatinski Monty Python da ga jebeš

Prije bilo kakve kritike navest ću da smo prije nekih godinu dana ispod ogromnog lakiranog drvenog hrvatskog grba u za jednu vrlo, vrlo finu gospodu koja će na današnjim izborima zaokružiti 'vjerodostojno' svirali 'Duge noge za igranje'. Onima koji to nikad u životu ne bi mogli napomenuo bih da smo doma išli sa lijepom dnevnicom
I da sam si sutradan kupio jednu jako vrijednu knjigu. Od gušta.
Ako se još niste navikli u kakvoj zemlji apsurda živite predlažem da emigrirate ili se jednostavno bacite kroz prozor.
Treća opcija ne postoji.
Ne znam za Vas, ali meni je novac baš fora.

Vraćamo se na otok.
Prošlo je pet popodne.
Gemišt, vrućina i još svašta udarili su u glavu, a ekipa u najboljoj maniri 'You never walk alone' već petnaesti put za redom ponavljaju refren 'Ja svoj kao život da ne živim, ali tebe zbog toga da krivim neću nikada'.
Pejaković mi je inače uvijek bio bez veze, ali ta pjesma mi je odlična.
Prava stadionska atmosfera.
Jedan gleda na sat i kaže da bi bilo dobro stati,a ovaj drugi kaže da ima još petnaest minuta fore. Ovaj kaže da mu se čini da će doći svaki čas, a ovaj drugi kaže da se samo opusti jer nema razloga za .... a onda ga je ovaj drugi rekao:
- Stanite, dolaze!

Kao u mnogim mjestima i na otoku se održava procesija povodom blagdana Velike Gospe.
Apsurd je da procesija prolazi u taj i taj čas baš kroz tu ulicu u kojoj se do prije deset minuta sa zvučnika orio 'Thunderstruck' i 'Kreni prema meni'.
Sin city.
Makli smo se desetak metara uzbrdo, sjeo sam na zid kraj jednog lokalnog momka i svjedočio prizoru koji nije sa ovog svijeta. Ovu sam priču dosad prepričao mali milijun puta i jednostavno je morala osvanuti na ovoj 'povratničkoj' epizodi. Ljudi kojima sam je prepričavao puno bi se smijali.
Udahnite duboko.
Dolazi procesija.
Veliki križ na čelu procesije prolazi ispod drvenih škura na kojem je obješena majica. Majica s Titovom slikom na kojoj piše - Sve Vam je oprošteno.
Sve u mrtvoj tišini.
Bat koraka ispresijecan jedino cvrčanjem cvrčaka.
Dalmatinski 'Amarcord' at his best.
Ne zna čovjek bi li se smijao ili plakao.
Prizor koji se vidi samo jednom u životu.
Prizor koji se može vidjeti jedino na ovom kutku planete.
Prizor od milijun kuna.

U povorci prepoznajem ljude koji su jutros s nama pili i zajebavali se (i koji su se kasnije ponovno pridružili.) Dvije struje, dva svjetonazora, kompletna povijest ovih prostora smještena u tom apsurdnom, nadrealnom prizoru koji se vidi samo jednom u životu.
Selo od par sto duša izolirano od ostatka svijeta podijeljeno na dva tabora. Dva tabora, dvije ideologije, dva svemira u kojima je jedino bitno da si 'naš'.

Kao šećer na kraju jedan gospodin iz procesije okreće se prema ekipi koja u ruci drže gemište i dobacuje najluđi komentar tog dana:
- Griješnici!

Šta se mene tiče ušao je u povijest.

..............................

Nekoliko sati kasnije trajekt 'Jadrolinije' plovi kroz noć. Prvo smo išli na palubu pa smo u klapskoj izvedbi izveli 'Motore' od Divljih Jagoda praćeni začuđenim pogledima. Na brodu je bilo dosta putnika pa smo sišli doli, uvalili se nekim dvjema curama. Baze, poskočice i pošalice padale su cijelim putem. Ova jedna je umirala od smijeha, a druga nas je gledala kao da nismo normalni.
Specijalno kad sam rekao svom mladom kolegi da zamisli jedan broj od 1 do 100, a ovaj je, vrckav kakav već jest, zamislio 69.

Mlado, ludo ...










- 14:41 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 29.04.2016.

ZID

INTRO

Zadnjih pola godine života doživio sam stvarno svašta. Nakupilo se jako, jako puno životnih iskustava. I ružnih i lijepih, ali u svakom slučaju - dragocjenih. U svim tim turbulencijama najviše je nastradao ovaj lijepi blog. Dosadilo, brate. Doduše, moram priznati da mi ovo tuckanje po kompjuteru malo fali, ali ...
Nego .. prije dva - tri mjeseca pomagao sam svom prijatelju i kolegi pri izgradnji jednog monumentalnog kamenog zida.
Na ponos Jezera, otoka Murtera i veselje svakog turista koji zaluta na ovaj komadić raja. Bilo je teško, naporno i zajebano, ali u tih 30 i nešto metara ima toliko simbolike da je to više nego dovoljan razlog za zakucati još jedan 'SPIG' - ovski bestseller.
Jebi ga, drukčije ne znamo.

DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a!

JEZERA,
rujan, 2015.

Zvoni telefon. Zove rođak.
- Alo, reci mi jel' trenutno radiš?
- Ne trenutno sam na birou.
- Odlično, a bi li ti ....

Tu načas malo zastanimo.
Imam jedno odlično pitanje.
Dakle, što predstavlja ostvarenje svih životnih snova prosječnog Amerikanca?
Garaža sa deset auta, vila s bazenom, karte za finale Super bowla, dvadeset žena koje su uvijek raspoložene za seks (doduše to odnedavno imamo i kod nas jer je po novim pravilima žena mora svom partneru omogućiti da ju zajaše svaki put kad mu pukne. Ako treba i više puta dnevno. Svaki dan, 365 dana u godini. Radi užitka se seksaju jedino vjeverice i patke. Ljudi se seksaju jedino radi produženja vrste. Onima kojima je to čudno mogu poručiti samo jedno - Jebalo Vas više Vaše prigovaranje. Ako dosad niste kupili kartu u jednom smjeru - naviknite se.)

Za razliku od glupih Amerikanaca mi smo ovdje spustili letvicu.
I to poprilično.
Ostvarenje svih životnih snova prosječnog hrvata (toliko je sirota jadan da mu je prvo slovo namjerno napisano malo) je tako bijedno, mizerno i zaostalo, ali istovremeno mnogima će zauvijek ostati samo misaona imenica.
Hrvat (sad je veliko jer je početak rečenice, ali u biti je trebalo biti malo .... ahahhhaaa ...) je uspio u životu kad se uspije uvaliti u državnu firmu. Doživotna zavist susjeda i okoline, tapšanje po leđima 'blago ti se', uspješno održavanje svih vitalnih životnih funkcija, mogućnost ulaska dvije plaće u minus ...
Upravo to dogodilo mi se u rujnu 2015. Osnovna škola traži zamjenu za njihovog domara koji je na bolovanju.
Za one koji ne znaju posao domara u osnovnoj školi spada u sam vrh ljudske djelatnosti uopće. Socijalizam at his best. Na kućnoj si adresi, plaća redovna, vremena za raditi i dodatno zaraditi koliko hoćeš, niti te tko šta pita, niti te tko provjerava ...
Ljudima s nižim kvocijentom inteligencije i klasičnim probisvijetima taj je posao savršena ulaznica u svijet amaterskog alkoholizma.
Pojedincima s fakultetskom diplomom koji ne znaju riješiti križaljku iz '24 sata' taj je posao nešto ponižavajuće.
Nama ostalima - zakon.
Vrijedilo bi spomenuti da sam već treći dan svog posla potpisao za desetodnevni štrajk profesora.

Da bi stvar bila još bolja radi se o jedno skroz zdravom kolektivu što je u današnje vrijeme prava rijetkost. Upoznao sam neke stvarno odlične ljude i ako netko od njih slučajno čita 'SPIG' od srca ih pozdravljam.

I fino sam ja tako u želji da pustim korijenje u ovom finom radnom okruženju odlučio položiti ispit za voditelja centralnog grijanja u Splitu (legendarna SPIG - ova priča o traženju zadnje boce Pipija.)
Nakon jedno mjesec i pol dana prezadovoljnog mene s njima i njih sa mnom odlučili oni po zakonu raspisati natječaj. S tim da će se boriti zubima i noktima da ostanem.
Valjda sam se ljudima svidio.

Dobio ja tako svoju potvrdu o centralnom grijanju, sve to pošteno platio, a u međuvremenu se na natječaj javila dva gospodina.
Jedan odmah otpao, a drugi iz obližnjeg 35 km udaljenog Šibenika uredno naveo da je branitelj. Stala pljuvačka u grlu onima koji su se trebali zubima i noktima boriti da ostanem. Ja vjerujem u zdrav razum ... pa možda bi mogli ...

'Ej, opet ti!', rekla je za par dana teta na šalteru Zavoda za zapošljavanje. Zna me žena. Dobri smo si.
Vremena za očajavanje nema.
Let's work!

Jedino što me razveselilo je kad sam čuo da je vijest o mojem otkazu par ljudi ispunila istinskom euforijom i pravom, pravcatom srećom. Ono ljudskom, iskrenom srećom. Vedrinom. Popravilo im je raspoloženje. To mi je zakon. Volim razveseliti ljude. Da mu znam ime volio bih mu od srca stisnuti ruku i platiti piće. Budući da moj mozak ne funkcionira na tim frekvencijama stvarno bi mi bilo drago da mi iz prve ruke u miru objasni kakav je to osjećaj biti šupak.
Zanima me.

MJESEC DANA KASNIJE ...

Evo me u mokrom i gnjecavom blatu, sklanjam se od bagera.
Po narudžbi tišnjanske općine na samom ulazu u mjesto spremamo se napraviti 30 i nešto metara dug visoki kameni zid. Nasut će zemlju, poravnati je i posaditi cvijeće. Niknut će lijepi park. Povratak prirodi. Jebeš državnu službu i centralno grijanje - ovo je pravi život. Kad dođeš doma i kosti i ruke te bole za popizditi.
Starimo dušo dan po dan ...



Kad ti bager raščisti teren i kad je sve spremno za slaganje tih pustih kvadrata kamena prva reakcija svakog normalnog čovjeka je (kad zna što ga čeka) da mu se najprije plače od muke. Kasnije postane lakše. Bez zajebancije.
'Ostavi se ti tog posla. Uništit će sav tvoj sentiment', rekao mi je jedan prolaznik što nam je bilo jako smiješno.

MALINKONIJA

Pošto je lokacija na kojoj smo smješteni najfrekventija, odnosno na samom ulazu u mjesto bili smo svjesni da će nam prve dane najveći 'problem' (;-)) biti trubljenje ljudi iz auta. Podijelili smo ih u nekoliko kategorija.
a) ljudi koji samo trubnu
b) ljude koji trube i veselo mašu
c) ljude koji trube, veselo mašu i nešto viču kroz prozor i skoro naprave sudar
d) ljude koji stanu i popričaju s nama
d) one koji samo prođu

Padale su 'ideje' da na veliki karton napišemo da se ispričavamo ako se nekom ne javimo.

Inače, moj kolega je apsolutni kralj kad je u pitanju gradnja u kamenu.
Spisak remek djela koje je čovjek stvorio je beskonačan, a najluđe je što on taj posao - bez obzira koliko bio težak, šporak i naporan stvarno voli. I zato mu blagoslovljena bila svaka kuna koju je u životu zaradio. Jedan od nerazjašnjenih fenomena je kako nakon dana provedenog na takvom poslu navečer uspije svirati mandolinu. A uspije.
I to još kako.



Dok se mješalica hipnotički vrti, a tišinu zimskog jutra prekidaju zvukovi klesanja kamena ponekad se prepustiš mislima.
Dakle, do prije tjedan dana skoro sam postao dio hrvatskog sna (sad je malo slovo jer se posvojni pridjevi tako i pišu), a sada odjeven poput klošara kojeg je izbačen u naplavini radim na baušteli.
Težnja za uhljebljivanjem je kažnjena. Radi stoko. Nisi ti taj, shvati već jednom.
Teško, zajebano, ali dragocjeno iskustvo.

Ima još jedna stvar u koju će nekom možda biti teško povjerovati, ali je živa istina. Kunem se.
Ono na što sam bio naročito ponosan je to što radimo stvar za opće dobro. Za vječnost. To nesretno opće dobro kod nas je postalo lako kvarljiva roba. Imam osjećaj da su ljudi nekad davno bili puno normalniji nego danas. Zatukli smo se u svoja četiri zida zaokupljeni svojim stvarnim i izmišljenim problemima, mrzimo jedni druge i jedino što nas drži je ona starohrvatska 'e neka mi je loše - dobro mi je sve dok znam da je tebi gore.'

Općina je na svom portalu objavila članak o početku radova i ja do dana današnjeg ne znam tko nas je to slikao.
Da smo znali bili bi se malo ljepše obukli.




O KAMENIM ZIDOVIMA OPĆENITO ...

Gradnja kamenih zidova nije bauštela. To je za mene - čista stopostotna umjetnost.
Za mene je cijela Dalmacija veliko umjetničko djelo
Umjetnost koje su obezvrijedile horde priučenih bauštelaca koji će u jednom danu napraviti troduplo više od pravog meštra i pritom još i biti jeftiniji.
Kako naručitelji takvih poslova dosta često kubure s inteligencijom oni između tog govna koje mu slože pijani Zagorci i umjetničkog djela kakvo smo napravili mi i ne vide razliku.
Bitno da su prošli jeftinije.
Kako je u ovome tako je u svemu.

U knjizi 'Cvjećarnica u kući cvijeći' to je stanje duha sasvim lijepo opisano.
Dakle, koja je jedna od najčešćih rečenica koje je svatko od nas u životu čuo nebrojeno mnogo puta?
U pitanju je ono - bitno je da se nešto radi.
Mi ovdje imamo za to lijepu riječ - pančofarenje.
Jako, jako teško za prevesti (nešto ala svaštarenje, doživotni fušeraj)



PARAGLAJDER

Inače, moj kolega je jedan od rijetkih ljudi čiji genijalni smisao za humor jednostavno ubija.
Ako je netko od Vas od smijeha ikad u životu po cesti počeo voziti cik - cak (što čisto sumnjam) zna o čemu pričam.
Prije nekih mjesec dana idemo na svirku tamo negdje preko magistrale. Penjemo se uzbrdo i odjednom se pred nama otvorio fantastičan pogled na sela, šuma doline ...
- Vidi kako je lijepo, jeba te - rekao sam - znaš da mi pada na pamet uzeti paraglajder i malo nadletjeti ovaj kraj. Vidi onaj potok, pazi onu šumu, aaaaaa ... Ovo je stvarno fantastično ...

Sat vremena kasnije nakon što smo odsvirali 'Izađi, mala' i 'Ne plači majko ja odlazim s njim' vraćamo se istim putem. Pogled i dalje prekrasan. Tišina. Na radiju svira 'Suze liju plave oči' Darka Domijana, a kolega tiho pjevuši 'Brus Liju plave oči' . Mladi kolega na zadnjem sicu se drži za srce da mu od smijeha ne stane. Odjednom ja nastavljam istu onu rečenicu od prije sat vremena.
- ... ali znaš, ja kad bi iša u taj đir s paraglajderom, ne bi to bilo po ure. Ja bih to iša od osam do podne. Uzeja bi sa sobom i isti i piti ...
Tad nastavlja kolega:
- Ma da, razumin te. Ja bi uzeja plinsku bocu i rešo pa bi u zraku moga i nešto potepliti, neke punjene paprike ...

U tom trenutku su mi se očale zamaglile, a auto je lagano prešao na lijevu stranu ...

PJEVANJE

Ono po čemu se mi građevinari razlikujemo od ostalih ljudi je neobična ljubav prema glazbi.
Uz pjesmu je sve nekako lakše.
Kako nismo ljubitelji cajki pjevali smo sve - od Radojke Šverko do Neki to vole vruće (kad sam ih već spomenuo trebalo bi oteti zaboravu onu legendarnu scenu kad je jedan od ove dvojice članova hrvatskog Whama svojevremeno hodočastio naš lijepi otok. Ušao je u dućan, kupio što je mislio i kad mu je blagajnica tukla račun vidio je one male bočice s rumom, pelinkovcem. Mlakim, normalno. Te bočice imaju još jedan smiješni naziv, ali sad se ne mogu sjetiti da me ubiješ.
Ljubazno je pokazao prstom na jednu od bočica, platio, izašao iz dućana i mrtvo hladno potegao onako whamovski .... e pa živjeli.)

Kako je zid rastao, postajao sve veći i moćniji, rekao sam kolegi da bi na nas bio ponosan i sam majstor Radovan. Ostatak dana pjevušili smo pjesmu posvećenu upravo njemu. Ono kad je skida šalung i dizala se prašina. Ono kad je vadio brukve i bacao daske. Ma znate o čemu pričam.
Savršenstvo.


UGIBALIŠTE

Jedan skroz nevjerojatan podatak koji će zanimati isključivo čitatelje s otoka (obadvoje) je koliko je ugibalište za bus prometno. Svako toliko neko s autom stane. Netko da skine jaknu, netko nekog čeka, netko nekog pokupi, netko nekom nešto da ... stvarno neobično.




Sjećam se da smo taj dan kad se pokvario autobus cijeli dan pjevali pjesmu posvećenu jednom našem poznatom pjevaču. Večer prije na CMC - u je bio neki spot jedne od njegovih 2400 pjesama posvećenih Dalmaciji. Podilaženje masovnom neukusu. Ovo je bila jedna takva - jedna od onih čija je poetska vrijednost ekvivalentna sastavcima 'Kako sam proveo ljetne praznike' u drugom razredu osnovne škole. I to slabijih učenika.
Zato smo, njemu u čast, složili stadionski refren kojim bi mogao dostojanstveno završiti svoju karijeru.
Refren ide otprilike ovako:

A šta se tu ima više srati
Dalmacijo, ti si mi ka mati.

BLIŽI SE KRAJ ....

Kad nakon skoro dva mjeseca borbe sa kišom, prašinom, tonama kamenja i betona baciš pogled na ono što si stvorio osjećaj je fenomenalan. Za sva vremena. Over the top. Povijest.
Oduševljeni pogledi. Pohvale.

Dokaz da samo rad, rad i rad pobjeđuju.
Nikakve ideologije. Palamuđenja. Mlaćenja prazne slame. 20 godina najavljivanja nekih reformi. Ma, jebite se više vi i reforme!
Let's work, narode!
Ne ukrast' ne zajebat', ne bit' govno - samo pošteno raditi - pa da vidiš reforme!




Kraj priče je čista idila ...



.. i poezija ...






OUTRO

Potpisnik ovih redova se nakon gradnje zida uspio zaposliti.
Napokon sam shvatio smisao poruke sa magnetića na frižideru kupljenom prije nekih 15 godina. Poruka glasi - da bi ostvario svoje snove moraš se najprije probuditi. Buđenje je bilo jako dug i bolan proces.
Ali je uspjelo.
I to je dobro jer neki se ne probude nikad.
Doživotno žive s nogama u blatu i glavom u oblacima.
Ali to ne znači da s vremena na vrijeme nećemo zakucati još pokoju antologijsku epizodu.
Jebi ga, kad drukčije ne znamo!




Pozdrav!
Maurice


- 00:24 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.04.2016.

NAJAVA

Uskoro nova epizoda.
Vrag odnija i prišu.
Eto.
Dotukla me ova tužna scena dolje.
Stvarno više ništa nije sveto.
Lijep pozdrav za svih 6 najvjernijih čitatelja koji su nedostatkom omiljene literature osjetili intelektualnu prazninu.



- 12:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ožujak 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (6)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (4)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (5)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (6)
Travanj 2015 (5)
Ožujak 2015 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se