Misao je brža od riječi.
I dalje.
Ljubav na jednu noć. I dalje se tamo najbolje snalazim.
Kada uraditi određeni korak. Kakav?
Ne znam. I dalje, ne znam.
Možda, naprosto, ne želim znati?!
Možda.
U pet godina postojanja bloga (29.12. nap.a.) nisam pronašao neke odgovore.
Možda i neću. Nikada.
Možda.
Možda i dalje budem onaj Johnny.
Onaj. Kojega i kakvoga poznaju.
Iako, duboko negdje, težim promjeni. Nekakvom.
Kakvom? Ne znam. Nekakvom.
Osjećam da mi je potrebna.
Je li to u pronalasku crnoga spram bijeloga?
U potpunom kontrastu svega?
Možda.
Možda je tamo rješenje. U nepoznatom.
Nikad shvatljivom. Teško shvatljivom.
Povezivom u onome, što nazivam, animalnom.
Možda je to ključ?! Čista suprotnost?
Je li moguće?!
Jer. Osjećam se dobro. Sretno. Ispunjeno.
Nema igara. Nema zavlačenja.
Nepoznat teren. Još nepoznatije figure.
Totalno nepovezive. Crni i bijeli pijuni.
Iako, negdje duboko, dobro poznate - figure. Karakteri.
Kao sličnost. Kopija. Replika.
Kao ulice. Kojima se krećem. Prvi put. Ili stoti.
Poznajem i ne poznajem.
A na kraju - ona. Između nas - nepovezivo.
Naizgled, nepovezivo.
Privremeno. Ili dugotrajno. Ne marim za time.
Ne opterećujem se.
Napokon, mogu i živim za trenutak.
I ne želim planirati. Analizirati. Iako u sebi pokušavam. No ne ide.
Um i tijelo ne žele. Jer, živ sam.
Sretan sam. Ispunjen.
Živim. Sada.
Ovoga trenutka i ove minute.
A sutra?
Neki novi dan.
Neka nova-stara ulica.
Ne želim planirati. Jer dogodilo se.
Sada ostaje hodati.
Igrati.
Nepoznato. Na poznatoj podlozi.
Ljubiti se. Ne žuriti.
Zašto ne?
Možda sam napokon spoznao čari.
Možda.
A, možda se opet varam. I stvaram iluzije.
Možda ponovno preskočim obljetnicu pisanja.
U potrazi za riječima. Riječima koje su ovdje negdje.
Kao i sve.
Možda.
A, na kraju svega, možda je samo ljubljenje.
Dodirivanje.
Razgovaranje. I, potom, propast.
Propast riječi.
Propast djela.
I eto nas na početku.
Možda, da.
Baš kao i prije pet godina...
A, opet, možda su ovoga puta stvari drugačije.
Jer, drugačije je...
Da, je. Drugačije.
|
