- Licemjerno. Odvratno. Gadi mi se. - znam s vremena na vrijeme reći u sebi.
Posljednjih mjeseci sam dosta zatvoren u svojim mislima. Toliko često da se znam izgubiti usred razgovora. Znate ono kada toliko toga želite reći, a ima toliko malo vremena. Ponekad nema ni vremena uopće.
Posljednjih tjedana živim brzo. Možda i prebrzo. Ne žalim. Ne osjećam ikakav umor. Eventualno kada legnem.
***
Znate onaj osjećaj kada ne želite da pjesma završi? Kada želite da traje cijelu vječnost?! E, to. Ne želim da sada završi solo Davea Grohla. Ne želim. I neću dopustiti. Otvoriti ću drugi tab u browseru, premotati na početak prije nego li završi. I postići ću vječnost. Imaginarnu. Imam tu moć koju koristim.
Baš kao što ste i "vi svi" imali moć zaustaviti sve "to" na vrijeme.
Njega. I ono.
Jer znali ste.
Prikrivali ste. Međutim, omaklo se. Otelo se kontroli.
Imate li sada moć to zaustaviti?
Nemate.
Licemjerno je uopće pokušavati. Zar ne, gospodo?!
***
Ona me neki dan podsjetila kako je blog, zapravo, moćno oruđe. Pogotovo ako anonimnosti nema. Kada se zna tko iza "imena" stoji.
- Ne brini se, mi ćemo to srediti... - slušao sam nebrojeno mnogo puta.
Uvijek je bilo djelomično sređeno.
Naučilo me da ukoliko sam ne poduzmem nešto - biti će uvijek djelomično.
I, sada. Sada kada sam toliko blizu cilja, potpuno vlastitim naporima do njega došao, opet se "pokušava srediti".
Ne.
Ostavite. Ne želim djelomično.
Želim potpuno.
I postići ću.
Sam. Kao i dosada.
Jer, na kraju svega, ja to ne želim, gledati i slušati. Vi ne morate.
Niste htjeli, a kada je trebalo.
***
Stojimo u nedjelju popodne nas dvoje na stanici.
Nas dva. Dva brata.
- Mislim da smo prerano odrasli. - reče.
Zastanem. Pogledam ga.
Ja nikada nisam koristio termin "prerano".
Ranije, da. Zaintrigiralo me to. Natjeralo na razmišljanje.
- Prerano?! - upitam ga.
- Da. To danas mogu bez problema zaključiti. - odgovori mi.
On definitivno jest. I bojim se, ponekad, radi toga.
Ja sam negdje između. Između ranije i prerano.
No on prednjači.
***
Zapravo i ne znam kako određene stvari više ne registriram.
Kako mi dođu pod normalno. A nisu.
Zapravo sam duboko u sebi našao "crnu materiju".
Ono što nazivaju crnom rupom u svemiru.
Ono što guta sve i svašta.
I tamo, valjda, automatski trpam sva sranja i sve pizdarije.
I tamo nestanu.
I osjećam da je sve veća.
Iznutra.
***
Dave Grohl i dalje svira. Koristim tu moć koja mi se pruža.
I koristit ću, gotovo, svaku koja mi se pruži.
Neću čekati. Stajati. Prikrivati.
To je najlakše. Najjednostavnije.
Zar ne?!
***
Pitao me netko jesam li, na kraju, otvorio vrata sobe u "Vječnom gradu".
Lipanj, "Vječni grad"
00:41
Došao sam do vrata. Nisam razmišljao previše.
Otvorio sam ih.
Požalio sam.
02:03
Iskrali smo se van, nitko nije primijetio.
Našli smo se na ulici koju smo gledali.
Ulica je bila prometna. Grad je i dalje bio živ.
Stisla se uz mene. Vjetar je i dalje puhao lagano.
Krenuli smo u nepoznato.
Bili smo dio mase.
Nepoznati. Nevidljivi.
Samo dvoje ljudi koji se drže za ruke. Neometano.
Nismo pričali. Nismo imali plan.
Samo smo se kretali...
|
