Image and video hosting by TinyPic

Komentari On/Off

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

blog čitate na vlastitu odgovornost!
komentiranje od 15.9.2009. ponovno omogućeno svima


Personale
Kontakt:
ivanmrdjen@hotmail.com
Ivan Mrdjen's Facebook profile



Ostali profili na netu:
MySpace profil
Deviantart



Na blogu korišteni:
Fotografije: vlasništvo SpiderNet-a
Fontovi: Dafont

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Dijeli pod istim uvjetima


Locations of visitors to this page

18.4.2010. blog se preselio OVDJE

Kaj čitam:
NF
Trill
Unuka
Dagober
Jelena NYC
Ayzis
Destination Unknown
Azy
Cinnamon Girl
Zazen
LoveSick

18.04.2010., nedjelja

Promjena poslužitelja!

U statistikama piše da je ovaj blog kreiran 31.12.2004. (12:52).
Danas, 18.4.2010. ovdje, na ovome blogu, najvjerojatnije unosim posljednji post. Ne prestajem sa bloganjem, nego se selim na dugog poslužitelja. Razloga je više, a glavni "krivac" je pretjeranost sa reklamama.
Maltene integrirane reklame u dizajn (točnije bokseve sa strane); početna stranica pršti od reklama i izgubio sam ikakvu volju ići po listama i gledati što se novo događa. A gdjegod odem, na bilo čiji blog, pa čak i na vlastiti, izleti reklama. U većini slučajeva ju ne mogu zatvoriti; nemoguće je čitati u miru tekst jer ta ista reklama sklanja pola teksta, a da ne kažem kako ubije čitatelju ikakvu volju za time. Pa čak i za pisanjem jer te iste reklame iskaču i kada se ide prijaviti u blog editor.
Shvaćam. Recesija je. Blog servis je besplatan. Održavanje košta. Svakodnevno se otvaraju novi blogovi, istovremeno blogosfera redovito piše... Ali čak i kad je fizička osoba bila vlasnik bloga nije bilo tolikog bombardiranja reklamama. Zapravo, gotovo i nisam primjećivao ikakve reklame. I šta onda čovjeku preostaje? Ili se nositi s time i trpiti ili pronaći alternativu. A to danas nije teško. Alternativu sam pronašao u Blogspotu. Ionako čitam određene blogove koji su odavna preselili tamo, pa zašto ne povezivati ugodno sa korisnim?
U svakom slučaju, da ne duljim, ovdje je nova adresa: http://ivanmrdjen.blogspot.com
Čitamo i komentiramo se tamo.
A blog.hr mi ostaje u sjećanju nekih boljih dana. I želim da napokon izađe iz svoje "beta" verzije u kojoj je nemalen broj godina.
- 19:45 - Reci! (1) - Recikliraj! - #

10.04.2010., subota

Jutro poslije: Nepisani kodeks

Lorena, 27 godina. Upoznali smo se slučajno. Pametna se činila. Zaposlena, emancipirana od svojih već nekoliko godina, od stjecanja diplome. Privlačna i sigurna u sebe.
- Ja sam udaljena kojih desetak minuta odavde... - rekla je i uzela gutljaj vodke juica.
- A to poziv kao? - pitao sam.
- Da poziv. Šta bi drugo bilo?! - nasmijala se.
To je bilo to. Trenutak kada smo se pogledima počeli skidati, užurbano ispijajući pića pred nama.
- Samo...za tri sata dečko dolazi kod mene. - prozborila je.
Pogledao sam ju. Koliko god želio da za petnaest minuta budemo kod nje u stanu, ne. Nikada to nisam napravio.
- Gle... Neće ići. - odgovorio sam joj.
- Ha?!
- Imaš dečka. Spram njega to nije u redu. Ne mogu to napraviti koliko god trenutno želio.
Umjesto u njenom stanu, za petnaest minuta hodao sam svojom ulicom. Sjetio sam se trenutka otprije četiri godine. Situacija je bila gotovo identična. Vraćao sam se doma, sam.
Bilo je tri ujutro. Nas petnaestak bilo je u Nevermindu. Klasična subotnja večer: ispijali smo pive, dobivali na račun kuće nove i trošili mlade dane. Jimmy i Janis su se pokupili, a ja sam hodao uokolo. Sve dok nisam sjeo pored nje. Pričali smo, pripiti oboje. U trenutku šutnje smo se poljubili. Ruka mi je bila na njezinom obrazu, ona nasmijana, udaljeni svega par centimetara usnicama.
- Ovoga...viđam se sa nekime. - prošaptala je.
Polagano sam maknuo ruku sa njezina lica. Počeo sam se udaljavati.
- Ali ništa ozbiljno. Doista. - povisila je ton.
- Gle ovo se nije smjelo dogoditi. Ne želim biti prepreka nekomu i razdvajati ljude. - polako sam ustajao od stola i ubrzo krenuo prema izlazu iz Neverminda.
Nedavno sam se našao u sličnoj situaciji, također. Sreo sam Scarlet u ranim jutarnjim satima. Odlučili smo malo prošetati i popričati. Sjeli smo na klupicu u mrkloj tišini kvarta. Da nema dečka, završili bismo tu večer drugačije; onako kako smo uvijek završavali večeri kada smo se sreli ili dogovorili. No, ta neka muška solidarnost je ipak jača.
I, doista, iskustvo mi govori kako su dečki solidarniji nego cure. Odnosno, dečko će rijeđe raditi protiv dečka. Osobno nikada nisam zabijao "nož iza leđa", oduzimao drugima cure ili radio protiv dečka. Poznavao ga ili ne; podnosio ga ili ne podnosio; volio ili ne volio - nebitno. Cure će to prije napraviti. Osobno sam doživio, a i mnoge priče prijatelja govore tako. I ne samo prijatelja.
Koliko god se činilo suprotno, promislite. Ne govorim ovdje o vjernosti u vezi/odnosu. Govorim o muškoj solidarnosti. O nepisanom "muškom kodeksu", kakvog smo se svojevremeno, a još uvijek, pridržavali Thor i ja.
- 12:17 - Reci! (6) - Recikliraj! - #

04.01.2010., ponedjeljak

Možda (ili potraga za, tada nepoznatim, riječima za 29.12.)

Misao je brža od riječi.
I dalje.
Ljubav na jednu noć. I dalje se tamo najbolje snalazim.
Kada uraditi određeni korak. Kakav?
Ne znam. I dalje, ne znam.
Možda, naprosto, ne želim znati?!
Možda.
U pet godina postojanja bloga (29.12. nap.a.) nisam pronašao neke odgovore.
Možda i neću. Nikada.
Možda.
Možda i dalje budem onaj Johnny.
Onaj. Kojega i kakvoga poznaju.
Iako, duboko negdje, težim promjeni. Nekakvom.
Kakvom? Ne znam. Nekakvom.
Osjećam da mi je potrebna.
Je li to u pronalasku crnoga spram bijeloga?
U potpunom kontrastu svega?
Možda.
Možda je tamo rješenje. U nepoznatom.
Nikad shvatljivom. Teško shvatljivom.
Povezivom u onome, što nazivam, animalnom.
Možda je to ključ?! Čista suprotnost?
Je li moguće?!
Jer. Osjećam se dobro. Sretno. Ispunjeno.
Nema igara. Nema zavlačenja.
Nepoznat teren. Još nepoznatije figure.
Totalno nepovezive. Crni i bijeli pijuni.
Iako, negdje duboko, dobro poznate - figure. Karakteri.
Kao sličnost. Kopija. Replika.
Kao ulice. Kojima se krećem. Prvi put. Ili stoti.
Poznajem i ne poznajem.
A na kraju - ona. Između nas - nepovezivo.
Naizgled, nepovezivo.
Privremeno. Ili dugotrajno. Ne marim za time.
Ne opterećujem se.
Napokon, mogu i živim za trenutak.
I ne želim planirati. Analizirati. Iako u sebi pokušavam. No ne ide.
Um i tijelo ne žele. Jer, živ sam.
Sretan sam. Ispunjen.
Živim. Sada.
Ovoga trenutka i ove minute.
A sutra?
Neki novi dan.
Neka nova-stara ulica.
Ne želim planirati. Jer dogodilo se.
Sada ostaje hodati.
Igrati.
Nepoznato. Na poznatoj podlozi.
Ljubiti se. Ne žuriti.
Zašto ne?
Možda sam napokon spoznao čari.
Možda.
A, možda se opet varam. I stvaram iluzije.
Možda ponovno preskočim obljetnicu pisanja.
U potrazi za riječima. Riječima koje su ovdje negdje.
Kao i sve.
Možda.
A, na kraju svega, možda je samo ljubljenje.
Dodirivanje.
Razgovaranje. I, potom, propast.
Propast riječi.
Propast djela.
I eto nas na početku.
Možda, da.
Baš kao i prije pet godina...
A, opet, možda su ovoga puta stvari drugačije.
Jer, drugačije je...
Da, je. Drugačije.
- 05:09 - Reci! (5) - Recikliraj! - #

11.12.2009., petak

Ona je kriva!

- Moraš me upoznati. Moraš... - rekao sam joj.
- A daj Johnny... Pa cura je starija barem dvije godine. - odgovorila mi je Hanna.
- ...i onaj Francuz sa kojime sam te upoznao je bio stariji zar ne?! - uzvratio sam joj.
- Da, istina. - ustala se - ali popodne, jer sada moram na ručak.
- Držim te za riječ. - ostao sam se sunčati, a Hanna je otišla na ručak.
Par metara dalje ona je solirala i čitala knjigu.
Luna, tada maturantica, zavidnog izgleda i količine znanja koje je već tada posjedovala.
To ljeto, ljeto između osmog razreda i prvog srednje, je sve započelo. U meni je uspjela probuditi i pokazati mi sve čari "ljubavi na jednu noć". U sedam dana i noći. Na samom kraju ljeta. Kada obično prepričavamo i rezimiramo dva mjeseca koja su prošla, kao i uvijek, prebrzo.
- Ajde, idemo ispiti ovo i onda na plažu sa Hannom i ostatkom. - rekla je Luna.
Ispili smo. Na eks ostatak pive u krigli i otišli prema plaži gdje su Hanna i ostatak društva bili. Na njezino inzistiranje smo sjeli popiti dvije pive prije nego odemo do plaže. Spontano, putem joj je sinula ideja.
- O, pa evo vas. Zadržali ste se nešto... - komentirao je John.
- Nije ništa bilo ako na to misliš. - diskretno sam mu rekao.
- Evo vam ovo. - Luna izvadila je boce i stavila ih na zidić.
Večer je odmicala, svi smo se međusobno družili i razgovarali. U jednom trenutku je Luna predložila noćno kupanje. Složili smo se, bez razmišljanja.
Plaža na kojoj smo bili nije bila ona na kojoj se inače kupamo. Ova je bila izolirana; pješčana, te je plićak sezao u dubinu. Nije bilo rasvjete, samo mjesec i mrak oko nas. Luna je prva ušla, sa jednom od boca, a ja odmah za njom. Potom Hanna, John i ostali...
Stajali smo u vodi do koljena, gledali se i izmjenjivali bocu. U pozadini su se ostali zafrkavali.
- Ajmo se hrvati... - bacila je bocu i skočila na mene.
Hrvali smo se. Dodirivali. Gnjurili se. Bili smo blizu poljupca. Izazivala me. A, onda je dala prijedlog da odemo na "našu" plažu. Prošetali smo u donjem rublju, sa ostalim stvarima u rukama, kroz mjesto. Bilo je već gluho doba noći. Pustoš i tišina svugdje.
Prije ulaska u plićak se skinula. Potpuno. I zaplivala je. Slijedio sam ju i, negdje u dubini, poljubila me.
Večeri koje su uslijedile provodili smo, uglavnom, nasamo. Jedne večeri smo skroz pokisli i ostali zatočeni na Hanninoj terasi gdje smo se sakrili, pošto je ona taj dan otišla nazad u Velegrad. Jedne večeri smo ležali u luci, u brodu, gledali u nebo i pričali do jutra. Drugu večer smo proveli kod mene, pošto mojih nije bilo, sa dijelom ekipe koja je još ostala, a kasnije je prespavala kod mene.
Naučila me koječemu. Od spontanosti, zabave, ljubljenja, izazivanja, flertanja,... Čak sam se znao osjećati i "glupo" pored nje, obzirom na teme koje je pokretala i šaroliko znanje koje je posjedovala. Ali, pritom je i oslobodila u meni ono što nisam mogao/znao kontrolirati, ono što tek odnedavno kontroliram. I pokazala mi je sve čari "ljubavi na jednu noć". Ljubavi bez obveze. Bez očekivanja dan poslije.
I sada, danas, znam da je ona "kriva". Da nisam upoznao Lunu vjerojatno bi sve bilo drugačije. Ona me na tom planu oslobodila, pokrenula u meni "ono nešto" što je uvijek iznova tražilo nova iskustva, a "to nešto" prije nje uopće nisam osjećao.
Čuli smo se poslije ljeta. Sa školom sam bio u njezinom gradu. Javio sam joj se. I vidjeli smo se. Proveo sam jednu večer u njezinom stanu. Kasnije, kada je došla studirati u Velegrad, mi se javila nekoliko puta. Nismo se vidjeli. Zapravo i ne znam zašto...
Kao da je učenik "prerastao" učitelja.
- 14:46 - Reci! (5) - Recikliraj! - #

01.12.2009., utorak

Blokada? Ne hvala!

Iz naslova možete zaključiti kako danas nisam išao na prosvjed ispred MZOŠ-a. Mislim da je to, ukoliko zanemarimo prosvjed protiv Busha za vrijeme njegova boravka u Zagrebu, jedini koji sam unazad tri godine propustio, a sa prosvjednim zahtjevima sa kojima se slažem i podržavam. Anti-bushevski sam propustio radi zatvaranja budžeta za natječaj, a ovaj danas sam namjerno propustio. Da, namjerno.
Prije par mjeseci, u vrijeme masovnih blokada fakulteta diljem Lijepe naše, bio sam dio grupe koja je pokrenula blokadu na mojem faksu. U potpunosti sam podržavao sve uvjete koje su studenti tražili, te sam želio biti dio mase koja će, napokon, nešto promijeniti. Čak štoviše, bio sam duboko uvjeren u uspjeh "blokadne groznice" koja je tresla Hrvatsku u to vrijeme. Jer, iza studenata su bili svi: od političke oporbe i sindikata, do intelektualne elite, penzionera, prosvjetara i radnika. Tada je bilo vrijeme za promjene, tada se moglo koješta promijeniti. Ali, kako kažu, "Bosna je šaptom pala".
Ono što je izostalo bilo je djelovanje. Studenti su ostali zatvoreni na fakultetima, iako su ih već tjednima imali u "svojem vlasništvu", na plenumima su se prevrtale jedno te iste izjave i ideje, pa čak je došlo i do zasićenja alternativnom nastavom koju su blokade imale u svojoj ponudi. Razogovori, pardon pregovori, sa sindikatima o masovnom prosvjedu, u kojem bi se išlo sa jasnim zahtijevima i u kojemu bi jedni podržali druge, su propali jednako brzo kako su i započeli i studenti, dakle mi, smo se našli prepušteni sami sebi. Prepušteni svojim idejama, koje su se gušile u raspravama i masovnim skandiranjima na večernjim plenumima, gdje su deblokade pojedinih fakulteta polagano bile izglasane.
Danas, par mjeseci kasnije, kada su blokade opet počele protivnik sam toga. Ne, nisam promijenio mišljenje da svi zaslužuju besplatno obrazovanje, nego sam naprosto uvidio da ukoliko te iz tjedna u tjedan "oni gore" (sa Markova trga op.a.) uopće ne doživljavaju jednostavno nema smisla sjediti zatvoren na fakultetu i vijećati na plenumima o nastavku blokade. Čisto gubljenje vremena, živaca i snage. A mislim da su i vrapci na grani ispred fakulteta shvatili da nema smisla čekati. Valja se pokrenuti, izaći iz fakulteta i proširiti "ponudu blokade".
Ne može se reći kako prijedloga nije bilo. Iz prve ruke znam da je jedan moj kolega sa FFZG-a ponudio nemalen razrađenih ideja od kojih se većina nije ni našla na dnevnom redu plenuma. Istina, svaka od tih ideja uključivala je dozu potrebnog adrenalina, hrabrosti i volje da se sprovede, kao i definiranje vođe koji bi trebao "popiti metak" i povesti ljude, pa je zato, vjerojatno, baćena iz kutije sa prijedlozima u smeće. Vidio sam te ideje i uopće nisu bile loše. Ali, da se cijela ta stvar od blokade dovede na jednu višu razinu potrebno je onaj "ego" koji, uglavnom, prevladava na plenumima (čuo od mnogo ljudi koji su bili prisutni na plenumima i dijelim isto mišljenje nap.a.) prebaciti iz dvorane na ulice, gdje se ipak podilježe zakonu i policijskoj palici.
No, sada je za sve to kasno. Blokade su izgubile potporu velikog broja studenata, kao i svih onih koji su prije par mjeseci podržavali blokade. I veoma bitno, čini mi se da je izgubljena i potpora medija. A, moglo se. Vidjelo se i osjećalo. Samo mnogo je toga pošlo krivim putem, a posebice jasno definiranje zahtjeva u javnosti (da ne kažem i znatno veći zahtjevi koji se su mogli i morali postaviti) osim one parole: "mi želimo besplatno školovanje".
Pa, nije li, na kraju krajeva, rečeno da se radi na zakonu. Formiran je odbor/vijeće koje će sastaviti prijedlog, a jedna od glavnih stvari je upravo taj, usudio bih se reći jedan i jedini artikulirani, zahtjev o besplatnom školovanju. I zašto onda opet te blokade? Koji su zahtjevi sada i ima li ih uopće? Jer, ja ponovno, u prolazu pored Filozofskog i u tramvaju, vidim i čujem "pravo na besplatno školovanje".
Znam samo da se danas pokuša ponovno uspostaviti blokada na mojem fakultetu, a radi ispunjenja zahtjeva o besplatnom školovanju, bio bi prvi koji bi rekao:
"Gospodo, ne hvala."
- 18:10 - Reci! (2) - Recikliraj! - #

29.11.2009., nedjelja

Ne odlazi. Ne izlazi.

Pokušavam skrenuti misli. Misliti na nešto drugo. Raditi nešto.
Ne mogu pisati. Izgubim se negdje u pola rečenice.
- Ona doista ide... - rekla je Sofia prošli tjedan.
***
Dolazim na stanicu. Gužva je. Ljudi nestrpljivo čekaju tramvaj da se okrene.
Unatoč jutarnjem ritualu, kavi i svježe iscijeđenom soku od naranče, i dalje mi se spava. Sunce već lagano prži. Obožavam te tople dane. Topla jutra kada mogu izaći van u kratkim rukavima.
Ne želim u tu gužvu. Stopiti se sa ljudima.
Izdvajam se.
Dolazi tramvaj. Broj 12. Jebeš, ne trebam taj.
Stanica se prazni, ljudi ulaze u tramvaj.
Ona je ostala. Stojimo na dvadesetak metara. Svako jutro ju vidim. Danas je sama.
Pogledam ju. Gleda me.
***
Već znate da mrzim odlaske. Grozan sam u opraštanju i često percipiram odlazak nakon odlaska. Prije toga kao da nisam svjestan toga; kao da ne želim uopće misliti o tome; kao da ne želim vjerovati u to.
Tek kada ostanem prepušten sam sebi postajem svjestan svega toga.
- ...sorry kaj sam te otkantala, ali ispizdila me cijela situacija. - kaže mi Sofia preko telefona.
- Nemaš beda... Kaj sa tom kavom? - pitam ju.
- Propalo je... Nego, kaj radiš sada? - pita me.
- Pa... - pogledam oko sebe po praznom stanu - ...ništa, zašto? - odgovorim joj.
- Ajmo prošetat gradom, sjesti negdje, samo da se maknem od doma. - predloži.
***
Zapalio sam putem prema stanici.
Umor i dosada koja me čekala bile su po strani. Želio sam ju vidjeti. Gledati se sa njom u tramvaju i razbuditi se u tom gledanju kao i prošli tjedan.
Bila je na stanici. Nasmijala mi se.
Opet smo ušli u isti tramvaj. Stajali smo na pet metara. Kad god bi ju pogledao gledala bi u mene.
Bilo je nešto u njoj. Nešto što me privlačilo.
***
Lucy, Sofia, Joshua i ja. Sjedimo. Pričamo.
Misli mi povremeno odlutaju.
Ali, tu sam. Pokušavam sudjelovati u razgovoru.
Ne misliti na odlazak. Kako se približava sve više mislim o tome.
Još jedna osoba u nizu. Odlazi.
***
Nakon tjedana i tjedana jutarnjih flertova upoznali smo se.
U Nevermindu.
Ona je bila sa svojim frendicama, a ja sa svojima.
Prišla mi je.
Pričali smo tu večer, izmijenili brojeve.
Ljeto je spriječilo daljnji razvoj našeg odnosa.
***
Janis, Jimmy, Hank, Salvador...
Dugačak je popis onih koji su otišli iz Velegrada. Iz države.
Sada i Angie.
Nekako sam se naučio na to. Da ljudi odlaze.
I uvijek sam za sve njih posebno vezan.
I iznova prolazim taj osjećaj nakon odlaska.
Osjećaj nekakve praznine. Nedostatka.
Kao da se povezujem sa ljudima koji će, kad-tad, otići.
***
...izašla je na svojoj stanici.
Zapravo bilo joj je svejedno sa kojim brojem se vozi.
Ali uvijek je ulazila u "moj tramvaj".
Pratio sam njezin pogled dok je izlazila. Tek sutra ujutro ću ju, opet, vidjeti.
Tramvaj je skretao na križanju, a ja sam hvatao njezin pogled dok je čekala zeleno na semaforu.
A onda...onda sam se ponovno uspavao.
***
...u kontaktu sam. Sa svima.
I, znam da će doći dan kada ćemo opet svi biti zajedno.
- 21:57 - Reci! (1) - Recikliraj! - #

16.11.2009., ponedjeljak

Neke misli. I, fragment.

- Licemjerno. Odvratno. Gadi mi se. - znam s vremena na vrijeme reći u sebi.
Posljednjih mjeseci sam dosta zatvoren u svojim mislima. Toliko često da se znam izgubiti usred razgovora. Znate ono kada toliko toga želite reći, a ima toliko malo vremena. Ponekad nema ni vremena uopće.
Posljednjih tjedana živim brzo. Možda i prebrzo. Ne žalim. Ne osjećam ikakav umor. Eventualno kada legnem.
***
Znate onaj osjećaj kada ne želite da pjesma završi? Kada želite da traje cijelu vječnost?! E, to. Ne želim da sada završi solo Davea Grohla. Ne želim. I neću dopustiti. Otvoriti ću drugi tab u browseru, premotati na početak prije nego li završi. I postići ću vječnost. Imaginarnu. Imam tu moć koju koristim.
Baš kao što ste i "vi svi" imali moć zaustaviti sve "to" na vrijeme.
Njega. I ono.
Jer znali ste.
Prikrivali ste. Međutim, omaklo se. Otelo se kontroli.
Imate li sada moć to zaustaviti?
Nemate.
Licemjerno je uopće pokušavati. Zar ne, gospodo?!
***
Ona me neki dan podsjetila kako je blog, zapravo, moćno oruđe. Pogotovo ako anonimnosti nema. Kada se zna tko iza "imena" stoji.
- Ne brini se, mi ćemo to srediti... - slušao sam nebrojeno mnogo puta.
Uvijek je bilo djelomično sređeno.
Naučilo me da ukoliko sam ne poduzmem nešto - biti će uvijek djelomično.
I, sada. Sada kada sam toliko blizu cilja, potpuno vlastitim naporima do njega došao, opet se "pokušava srediti".
Ne.
Ostavite. Ne želim djelomično.
Želim potpuno.
I postići ću.
Sam. Kao i dosada.
Jer, na kraju svega, ja to ne želim, gledati i slušati. Vi ne morate.
Niste htjeli, a kada je trebalo.
***
Stojimo u nedjelju popodne nas dvoje na stanici.
Nas dva. Dva brata.
- Mislim da smo prerano odrasli. - reče.
Zastanem. Pogledam ga.
Ja nikada nisam koristio termin "prerano".
Ranije, da. Zaintrigiralo me to. Natjeralo na razmišljanje.
- Prerano?! - upitam ga.
- Da. To danas mogu bez problema zaključiti. - odgovori mi.
On definitivno jest. I bojim se, ponekad, radi toga.
Ja sam negdje između. Između ranije i prerano.
No on prednjači.
***
Zapravo i ne znam kako određene stvari više ne registriram.
Kako mi dođu pod normalno. A nisu.
Zapravo sam duboko u sebi našao "crnu materiju".
Ono što nazivaju crnom rupom u svemiru.
Ono što guta sve i svašta.
I tamo, valjda, automatski trpam sva sranja i sve pizdarije.
I tamo nestanu.
I osjećam da je sve veća.
Iznutra.
***
Dave Grohl i dalje svira. Koristim tu moć koja mi se pruža.
I koristit ću, gotovo, svaku koja mi se pruži.
Neću čekati. Stajati. Prikrivati.
To je najlakše. Najjednostavnije.
Zar ne?!
***
Pitao me netko jesam li, na kraju, otvorio vrata sobe u "Vječnom gradu".
Lipanj, "Vječni grad"
00:41
Došao sam do vrata. Nisam razmišljao previše.
Otvorio sam ih.
Požalio sam.
02:03
Iskrali smo se van, nitko nije primijetio.
Našli smo se na ulici koju smo gledali.
Ulica je bila prometna. Grad je i dalje bio živ.
Stisla se uz mene. Vjetar je i dalje puhao lagano.
Krenuli smo u nepoznato.
Bili smo dio mase.
Nepoznati. Nevidljivi.
Samo dvoje ljudi koji se drže za ruke. Neometano.
Nismo pričali. Nismo imali plan.
Samo smo se kretali...
- 23:24 - Reci! (6) - Recikliraj! - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se